Zagrljaj

Zagrljaj

Čekala ga je na uglu gdje se nalazila velika nova samoposluga koja se vidjela iz Doma, a noću je naročito, obasjana neonima, kod mnogih staraca izazivala nekakvu vrstu intrigantnosti i sjete i blagog straha da će im se oči ubrzo ugasiti i više neće biti nikakvog maštanja i pravljenja umjetne napetosti koja bi ih odvela u daljine kriminalističke priče. Pored samoposluge se nalazila isto tako nova, moderno dizajnirana telefonska govornica i malena zanimljiva galerija slika i urbanih fotografija vodećih umjetnika toga polja. Prodajna, naravno. Ida Kraljić ponekad je znala čekati Valentina Zeca i punih petnaest minuta, sve dok joj mršave, žilave, skoro anoreksične noge ne bi počele podrhtavati. Stajala bi svega par metara od govornice da čuje poziv svog ljubavnika ako bi se dogodilo nešto nepredviđeno što bi ga zadržalo u Domu i možda spriječilo da se pojavi na čvenku, kako su mlađe generacije znale nazivati sastanak. Ni jedno od njih dvoje nije željelo priče po Domu da ljubuju i da se vječito drže zajedno, što je bila čista istina, kao izvorska voda, kako je rekao njihov jedini pravi prijatelj, osamdesetogodišnji Leo Svalina. Oni su bili samo nešto mlađi od njega, ali žar mladosti u njima će tinjati najvjerojatnije sve do smrti.

Dok ga je čekala, Ida je ponekad osjećala sram male djevojčice koju će poljubiti dječak s kojim je išla u isti razred. I ti njegovi poljupci, mislila je, bili su skroz nevini, jer je iduća stepenica koja se sastojala od uzavrele pohote i žestokog seksa, preskočena, jer je priroda obavila svoje i ugrabila im to zadovoljstvo poklanjajući ga nekim mlađim generacijama. A opet, s druge strane, sinovi su je na silu odveli u Dom da se dokopaju dvosobnog stana u kome se ona, kako su rekli, širila i šepurila. Kao da je kurva, pomislila je, a trudila se biti im dobra majka, ali zakoni života ponekad prekinu i čvrste veze. Gdje su to naučili... mlađe generacije... valjda nisu svi takvi... ma ne... izrekla je naglas nepovezanu rečenicu, ali njoj itekako jasnu.

Neka, neka, pomislila je, sve će doći na svoje, kao što je uvijek i došlo, barem što se tiče nje i njenih razmišljanja.

U samom početku bila je tmurnog raspoloženja, mislima udaljena od ovog, ispočetka strašnog mjesta, Doma umirovljenika, za koji je smatrala da je samo jedna mala izlizana stepenica do smrti, ali sada već jednog optimističnog, mjesta novog početka i beskrajnog zadovoljstva. Zamalo dvorca snova, pomislila je lica nasmijanog i borama ukrašenog, sretnog i katarzičnog. To je san, rekla je pogleda okrenutog ka nebu. Prozirni oblaci našli su se tu samo da pojačaju osjećaj punoće.

I starost može biti lijepa, klizilo je njenim mislima, a onda je ugledala hitronogog Valentina koji joj se približavao brzinom zaljubljenog dječaka noseći u lijevoj ruci, zabačenoj za leđa da se ne vidi iznenađenje, ne ružu već zapakiranu u tamnoplavi celofan malu bombonjericu. Kad je skoro trčećim korakom stigao na dah udaljenosti do Ide, brzinom mungosa uputio joj je poljubac u usta, a onda ga ponovio, ali vremenski znatno duže. Odmakli su se i od samoposluge i od govornice i od tek slučajnih pogleda kolega po godinama i sjeli na jednu napola razvaljenu klupu ispod ocvalog kestena koji ih je premašivao svojom starošću. Zagrlio ju je nježno, ali mladenački strasno.

— Bajadere — uskliknula je, a veselost joj je zagrijala već umorni i hladni organizam. Znaš, kad sam bila mlada jednaka me je vatra grijala kada su mi roditelji ili brat ili kasnije muškarci kupovali te najdraže bombone. To je najbolji bombon na svijetu. Možda ti ne izgledam normalna zbog silnog oduševljenja, ali ja sam oduvijek takva. Sve proživljavam dvostruko i..., malo je zastala, volim bezgranično život. Ujutro kad se probudim najprije se Bogu zahvalim na još jednom podarenom danu i pazim da ga nekom glupošću ne upropastim. Još nešto, imam i ja poklon za tebe. Izvoli.

Pružila mu je mali zapakirani paketić s kojeg se sunce široko osmjehivalo. Prsti mu nisu bili hitri kao noge i otvaranje je malo potrajalo. Kad je naposljetku vidio kutijicu prezervativa prasnuo je svojim neobuzdanim zamamnim smijehom.

— Ti si genijalka — jedva je izgovorio od podrhtavanja cjelokupnog organizma koje je izazvalo čudne poglede kod lokalnih prolaznika. Kao da mu je zlo, gledali su ga unezvjerenim, nimalo životnim pogledima, a oni su bili dvoje djece u odijelima starosti koja su stigla sa nekog zaboravljenog karnevala.

— Htjela sam se malo našaliti s tobom, a bogami i sa samom sobom — bila je dječje iskrena i oduševljena obasipajući ga milim razigranim pogledima hvatajući ga ispod ruke nježno, što je značilo da je vrijeme da se maknu s tog mjesta koje su svojim zaigranostima potrošili.

— Idemo, da nismo izloženi silini pogleda onih mrtvaca na terasi — rekla je Ida naizgled grubo, ali ona to nije tako mislila. Samo ih je žalila zbog njihove nepokretnosti i čekanja smrti.

— Tko zna što su sve prošli u svojim životima — malo ih je branio Valentin, iako i njegove misli nisu bile daleko od Idinih. Drhtavom rukom punom staračkih pjega joj je prešao licem kako je činio svojim rijetkim djevojkama u dalekoj mladosti.

Ona je voljela te nježnosti i u svojoj staračkoj dobi jer ih nije previše doživjela u mladosti.

Tada su muškići, kako ih je od milja zvala, nasrtali na nju poput divljaka i na taj način sami sebe dovodili u situaciju iz koje nisu ništa postigli, nego su joj naprotiv postajali još odvratniji i, nakon takvih hormonskih naleta, nikada ih više nije poželjela vidjeti. Tako je Ida, iako zgodna, lijepa i poželjna, ostajala po strani mladenačkih zbivanja jer nije željela po svaku cijenu trošiti svoje tijelo i dobar glas s momcima kojima bi bila samo još jedna crtica na vratima njihove sobe. Ona je imala svoje dostojanstvo i ponosila se njime.

— Ali, Valentine, što smo sve mi prošli, a ne ponašamo se tako. Čovjek se ne treba predati, opustiti, žaliti samog sebe, to je najgore što može učiniti. Mora biti spreman na borbu jer ga ona čini čvršćim i postojanijim.

Ruke su joj postale agresivne dok je svoje poglede objašnjavala jedinoj dragoj preostaloj osobi u njenom životu, a govor je bio odrješit i konačan. Njeno tanko tijelo bilo je živi živac, nepopustljivo i temperamentno, u navratima čak malo i divlje. A Valentin je to volio. Volio je njezinu životnu aktivnost, bezgraničnu volju koja se morala cijeniti i dok je razmišljao o njoj mislio je da nikada neće umrijeti. Iako su stari i spremni za neke nove energetske pohode, za nju je mislio da nije ovozemaljska osoba. Otkud joj tolika energija, ljubav, želja, volja, nada, sve, otkud joj to, pitao se mnogo puta u trenutcima kada nije bila blizu njega, kada je odlazila posjetiti svoje prijatelje na groblje, gdje je željela biti sama, pričati s njima o proživljenim godinama i o novostima koje im je donosila svaki tjedan. U Dom se vraćala pomalo snena i ispražnjena, a Valentin ju je dočekivao s voćnom tortom i gorkom kavom, bez mrvice šećera, jer joj je kava jedino takva bila posebna još od rane mladosti kada ju je počela konzumirati. Uvijek bez mlijeka, jer je po njenom gubila one najvažnije sastojke koji su joj dražili nosnice, usnu šupljinu i želudac.

— Kako je bilo? — Valentin joj je uputio uvijek isto pitanje na koje bi svaki put dobio različit odgovor.

Ovaj put bilo je: — Ferdinand i Vlasta ne slažu se baš najbolje pa sam morala biti neka vrsta tampon zone punih sat vremena, ali za divno čudo nije me zamaralo. Pitali su me kako si ti, voljeli bi te vidjeti, rekla je, a bistri pogled nije se udaljio od torte. Tek kad je vilicom zagrabila veći dio na kojem je bila velika jagoda digla je svoj, za Valentina uvijek meki pogled, i rekla mu da se šali da ne pomisli da joj mozak počinje miješati vrijeme i događaje.

— Da? — razvukao je dva slova u pitanje jer mu njezin kraj priče da se šali nije izgledao uvjerljiv. Pomislio je da i on njoj nekad izgleda napola izgubljen u priči o ljudima koji su prošli kroz njegov život pa je sve to prihvaćao s razumijevanjem osobe koja voli i drži svog sugovornika na pijedestalu.

— Što si ti radio cijelo poslijepodne? Jesi li možda s Leom dogovarao kakvo kartanje, večernje druženje uz pićence, šetnju oko Doma ili...

— Kurvao sam se — izrekao je tu glupost veselo kao dvadesetogodišnjak počevši se mahnito smijati, a lice mu je odjednom postalo mlađe kao da ima neku tajnu za transformaciju. Čudio se svojim dosjetkama iz dana u dan jer ih nije smišljao nego su se one rađale spontano i naglo. Ida ga je gledala znatiželjno, s malom dozom ženske ljutine na licu, jer su je i njegove šale znale činiti ljubomornom.

— I ja volim život kao i ti i mislim da je to božji dar iako mi svi trenutci nisu bili najbolji, ali sam shvatio još u mladosti, prije nego sam se trebao oženiti s jednom mojom susjedom koja je preko noći pobjegla u Velegrad, da je život pola — pola, slatko — gorko, dobro — loše, i da ga se tako mora prihvatiti ako čovjek želi nekakav sklad duha i tijela.

— Zašto si se kurvao? — upitala ga je Ida kao da nije ni čula njegovu posljednju rečenicu. Zagrlila ga je svojim tankim, staračkim pjegama iscrtanim, ali još uvijek živim rukama. Lica su im se stopila u jedno i tako omotani rukama izgledali su kao zaljubljena djeca.

— Ovo nije dobro, nikako, što će biti kad jedno od nas umre? Kako će onaj drugi živjeti do svog kraja? — pitao se Valentin u sebi, a iskusna i raznim životnim događajima prošarana Ida ga je čula jer je hvatala i bezglasne frekvencije.

— Mi nećemo nikada umrijeti — rekla je i povukla ga za njegovo dugo uho, dražesno, kao dječaka koji radi zabranjene, ali nimalo opasne nepodopštine.

Valentin ju je promatrao kao neko čudno biće s druge planete koje mu je došlo otkriti tajnu vječnog života. Ako tako nešto uopće postoji, pomislio je. Prepustio se tom svom znanstvenom prodiranju u najdražu osobu od koje je svaki dan naučio nešto novo, a nadao se da je i ona uz njega na neki način napredovala. Bili su stari, ali su smatrali da još uvijek mogu mnogo toga upiti i naučiti ili barem potvrditi ono naučeno.

— Onaj tko ne zna neka uči, a tko zna neka nalazi zadovoljstvo u tome da se prisjeća — rekla je Ida i dodala da je to davno čula od bakine prijateljice kojoj je često, kad je bila dijete, iz trgovine donosila kruh i mlijeko. I još joj je ta ista gospođa rekla da je ponavljanje majka znanja.

— Vidiš kako se neke scene urežu u pamćenje, a koliko opet drugih samo prostruji pored nas. Ali ipak nešto ostane i nitko nikada neće moći dokučiti zašto, jer je to posebna kemija, odnos s ljudima, s prirodom, naročiti trenutak koji se čovjeka dojmi i zalijepi se za njega do smrti — rekao je Valentin odjednom starački ozbiljan.

Večera nije bila obilna, ali je, za divno čudo, bila ukusna. Piletina, pire krumpir i špinat, napravljen skroz mekan, kašast, kako se radi po menzama. Špinat nitko nije pravio bolje od moje pokojne mame, pomislila je i tog trenutka osjetila vezu sa svojom majkom. To je ona vječnost o kojoj je često razgovarala s Valentinom.

To su znakovi koje čovjek primijeti ili jednostavno preko njih prijeđe kao preko ulice, a da ne zabilježi svoj prelazak već ga spakira u kofer automatskih radnji. Ida je podigla vilicu na kojoj je bio izmiješan krumpir sa špinatom u znak da osjeća i primjećuje duh svoje majke, kao što i sve drugo poprati nekom kretnjom kojom dokazuje da zna, da prizori pored nje ne prolaze uzalud.

Za stolom su je pogledali, a Valentin joj je namignuo u znak da i on zna što ona objašnjava svojom kretnjom. Drugi su ostali zbunjeni i zatečeni, ali oni nisu bili bitni tako da Ida nije osjetila potrebu za objašnjavanjem.

Nagnula se prema njemu da dohvati vrč s vodom i u času ju je stresla seksualna želja. Da li je Valentin osjetio što se događa s njezinim tijelom, i duhom, naravno. Pogledavali su se dugo, ozbiljno, začarano, čekajući trenutke kada će ostati nasamo. Ali, to će biti tek sutra pa je strpljivost, koja se imala vremena izgraditi do njihovih godina, odnijela pobjedu nad mladenačkim iskricama.

Nakon večere nekolicina staraca ostala je u zajedničkom boravku gledati televiziju, a Valentin, Ida, Leo i njegova simpatija, šezdesetpetogodišnja Vilma Zima, relativno nova roba, kako je rekao Leo u nastupu šaljivosti, a koja je obožavala Valentina i Idu, krenuli su u Leovu sobu kartati, možda i do sitnih noćnih sati, ako im san ne zalegne na kapke.

— Ida, opet varaš, kao malo dijete, naivno i prozirno

— kroz smijeh ju je korio Leo.

Valentin i Ida smijali su se kao djeca, a bili su čak spremni i za svađu ako netko jače zapne zbog toga što se Ida koristi svojim kartaškim smicalicama.

— Ti bi izgubila sve, i kuću i život, kad bi kartala s ozbiljnim kockarima — rekla je Vilma krvavih umornih očiju, teško prateći što se događa u igri, dok su joj karte od umora počele ispadati iz ruku. Nakon tri sata provedena u dragom društvu, Ida je rekla da joj je dosta, a Vilma je jedva dočekala da netko prekine njezinu agoniju, jer nije željela da ona, ne daj bože, bude krivac, dezerter, razbijač društva, kao da je ta večer naročito važna, iako su i sve druge bile jednako bitne, jer nitko od njih nije znao kada će i kome prvom biti zadnji put otvorene oči.

Kada su se žene povukle u svoje odaje, Leo je iz svog ormarića izvadio flašu francuskog konjaka, a Valentin se nasmijao u znak zahvalnosti i nije rekao ništa, samo je kimnuo glavom.

Kucanje čašicom u noći se čulo poput groma, tako se barem činilo Valentinu, a konjak je brzo kliznuo niz grlo i zagrijao cijeli put kojim je prošao. Popili su još dosta čašica prije nego što su njihova tijela odlučila da im je dosta. Malo su čak i plakali, a Valentin je rekao da to ne plaču oni nego konjak, ne bi li situaciju doveo ponovno u normalno stanje jer je već s tim plakanjem sve izmaklo kontroli.

Ujutro, Valentin se probudio rano, ali je osjećao umor od pića i neispavanosti. Probudile su ga sestre koje su se ustrčale hodnicima i on je znao što to znači. Netko je umro. Ta ga je misao brzo razbudila i uznemirila. Doručak će kasniti, pomislio je, jer uvijek je tako. A ljudi obično umru noću. Leo mu je prišao u suzama, a Vilma je ridala neutješno. Nisu mu trebali ništa reći. Znao je.

Sporim, odsutnim, beživotnim korakom uputio se u Idinu sobu koja je bila načičkana njezinim sitnicama, slatkim uspomenama, koje su joj u pojedinim dijelovima života mnogo značile. Na stoliću kraj prozora nalazila se ceduljica, za njega, na kojoj je pisalo — MI NEĆEMO NIKADA UMRIJETI. TI TO ZNAŠ, ALI JA TI TO IPAK OSTAVLJAM ZAPISANO. IDA.

Pokraj poruke zalijepila mu je čuperak svoje sijede kose, kao što je radila kad je bila dijete, a željela se ostaviti nekome.

Zaplakao je tiho, sam u sobi, a suze su bezglavo jurile licem. Nešto mu je reklo da to ne može biti kraj. Prišao je tom malom tijelu koje je na krevetu ležalo nepomično, legao na njega i nježno zagrlio. Poklonio joj je svoje suze, dah, meke poljupce po licu koje je još malo mirisalo na nju. Osjetio je potrebu da nešto kaže, bilo što, pametno ili glupo, smisleno, nerazgovijetno, banalno ili filozofsko, ali riječi su se negdje zaustavile i bez obzira na njegovo vidno pomicanje usana, zvuka ipak nije bilo.