Valovi

Valovi

Ulomak iz romana PlayStation, dušo

Od koliko je kapi sastavljen jedan običan

morski val, od isto toliko strahova, nedoumica

i lutanja sastavljen sam i ja, čovjek koji se cijeli

svoj život voli čuditi običnim stvarima.

Robert Pavlinović, Valovi

O ljudima koje bih mogao ubiti — Postoji nekoliko ljudi koje bih mogao ubiti u svakom trenutku, konkretno njih troje, dva muškarca i jednu ženu. Toliko su ljigavi, toliko pokvareni, toliko odvratna izgleda da to ne mogu niti opisati, toliko samoživi da je to neizdrživo. A u očima im je stalno onaj oprezan pogled hulje, proračunati led koji prati nehajno ponašanje, kao ništa se ne događa. E pa događa se, događa se ljigavost koju je samo ova priroda mogla izmisliti i stvoriti. Zvonka bih mogao ubiti i zato što mi je one godine na Velebitu uperio pištolj u glavu i rekao: »Pisat ćeš onako kako ja kažem i nikako drugačije.« Bila je to cenzura, čista kao suza. Naravno da sam pisao kako je on želio, bio je specijalac, vođa postrojbe za posebne namjene, hrabar do ludila, hladan kao Sibir i s kalkulatorom u srcu, odvratna izgleda, mršav kao hijena, s ustima iz kojih je uvijek curila neka slina. Znao sam da bi me mogao ubiti, a da ne trepne. Iz »razloga domovinske sigurnosti«, dakako. Od tada u meni se razvila autocenzura, čak i onda kada sam pisao tekst, recimo onaj o prirodnim ljepotama Velebita koju i naši borci opažaju, ali nemaju vremena za divljenje. Imao sam i ja pištolj, neki prastari Smith & Wesson i nešto metaka, »za svaki slučaj«, tek toliko da izgledam kao pravi ratni reporter, manje iz neke potrebe jer ja nisam bio predviđen za ubijanje, bio sam ionako nesposoban za bilo koji oblik fizičke borbe od kada znam za sebe. Da, želio sam ga ubiti, ali nisam imao petlje, nisam imao muda, nisam imao snage. Sada bih već mogao to učiniti, ali on je poginuo pri kraju rata negdje oko Knina pa ga, evo, ovako postumno ubijam (he, he, he).

Eh, a Lidiju, Suzaninu sestru, mogao bih ubiti s guštom, tek tako, bez veze. Tako ljigavu ženu još nisam sreo. To masno lice, te oči, ta brbljava usta, taj ružni izrod obitelji Ribarić. Toliko mi je odbojna da mislim da ne zaslužuje da živi sa mnom na ovome svijetu. I još joj Suzi pokloni auto!!! Stvarno sam poludio, ali Suzi kaže da je taj dar »dobra investicija«, a kad ona to kaže onda je bogami to i istina.

E, a onaj iz gradske rubrike, Perica, čovjek nalik štakoru. Povraća mi se kada ga vidim. Pravdam ga, nije on kriv što tako odurno izgleda i izaziva u meni nagon za ubijanje. Isto tako kao i Lidiju, bez obzira na to što mi ni on ni ona nisu ništa skrivili, mogao bih ubiti kao nekog odvratnog kukca, jednostavno zbog mučnine i odvratnosti koju izazivaju kao, recimo, žohari. Iako ponekad kratko maštam o tome, ništa konkretno ne činim. Ubijam ih u mislima, ali da mi stanu stvarno na put, onakva izgleda, stvarno, mislim, čak sam siguran da ne bih oklijevao ni trenutak pa makar završio u zatvoru i bio bez onoga što mi je najdraže na svijetu: svakodnevna blizina žene.

O mojim roditeljima i meni — Bit ću brutalno otvoren prema samome sebi, već je i vrijeme. Stidio sam se svojih roditelja, i danas ih se stidim, to je strašno ali istinito... Prošlo je pola sata i ne mogu se odvažiti na pisanje o toj bolnoj temi. Neki drugi put. Ne danas. Idem psovati u kupaonicu što glasnije mogu, sebe ću psovati, sve psovke koje znam upotrijebit ću. Jan dolazi za dva sata. Hoće li to biti dovoljno?

O astrologiji i horoskopima — Često se osjećam posrano. (Oprosti mi, Robi, kažem eto sam sebi jer sam očito malo skrenuo, oprosti što iako si tankoćutan ponekad moraš upotrijebiti prostu riječ ili neku blažu psovku. One prave psovke, zapamti, rezervirane su za kupaonicu.) Dakle, često se osjećam tako posrano i tužno. Nekada zbog sebe i svojih brojnih kukavičluka, velikih laži i ponekog sitnog varanja, a nekada zbog drugih ljudi. Nešto me presiječe u želucu, kao neka gvalja gađenja, kada čujem u što sve ne vjeruju, što sve ne prakticiraju moji bližnji. Dobro, kada su u pitanju neuki ljudi, kao moji roditelji, onda mogu progledati kroz prste, ali često se radi o nekim mojim bliskim ljudima, kolegama s posla, čak prijateljima, i što je najgore to su često oni koji su i obrazovani, obrazovani, kažem. Nije tragedija s neukima, njima mogu oprostiti i proricanje gledanjem u grah trešnjevac, ali što da radim sa svojim fakultetski obrazovanim znancima, kolegama, prijateljicama, njima osobito. Napokon, što da radim s tom pojavom u vlastitoj kući, što da radim sa Suzi? To s astrologijom, horoskopima i ljudima zbilja je čudno. Imam pozitivan osjećaj, u praksi potvrđen kao istinit, da su svi ti ljudi, koji te nebuloze često ili svakodnevno čitaju i, užasno, još ozbiljno vjeruju u njih ili, ne daj bože, organiziraju život po horoskopima, dakle imam snažan osjećaj da su svi ti ljudi zapravo neinteligentna bolesna stvorenja na opasnom rubu idiotizma. (Kristina, na primjer, to neću nikada zaboraviti, jedna djevojka s kojom sam žestoko dijelio tijelo i udove prije puno godina, rekla mi je sasvim ozbiljno da se ne možemo vidjeti u četvrtak, nikako, Robi, ni pod koju cijenu u četvrtak, nijedan četvrtak sljedećih pet mjeseci, jer da piše u horoskopu da bi susret s ljubavnikom zakazan za taj dan mogao biti koban, u svakom slučaju pogibeljan. — Bez komentara!) Ta su dakle stvorenja opasno zaostala, definitivno retardirana.

Sve bi to bilo u redu, mislim, bilo bi vraga, ali eto, sve bi bilo super da to isto nije slučaj i s mojom ženom. Stvarno, to je čudno. Ona nije glupa, ne nipošto, Suzi nije glupa, a opet mi se ponekad čini glupa kao noć. Izgleda mi u ponekim situacijama kao da ima nekakvu selektivnu inteligenciju (ha, ha, ha). Kada su u pitanju horoskopi, ona stvarno vjeruje da je sve to istina što se o njezinu horoskopskom znaku po novinama i popularnim magazinima piše (druge horoskope ne čita, samo svoje, Janove i moje, i ponekad onaj svoje prijateljice Mirne, jedine, kako kaže, kada nam dođe u goste). Kada joj kažem da znam ljude koji to rade u novinama, mislim na one koji pišu te horoskope lijevom rukom i uz kavu, evo u mojim vlastitim novinama, da se dobro zezaju i još zarađuju plaću izmišljajući te svakodnevne pizdarije, ona to ne čuje. A kada joj podastrem argument da nikada, ali nikada, otkad ju znam, ništa, baš ništa, nikakav utjecaj zvijezda nije mogao poremetiti njezinu putanju uspješnosti upravo zbog toga jer je bez obzira na konstelaciju zvijezda uvijek bila potpuno i čvrsto organizirana, i jer se u biti nije osvrtala na horoskop nego je radila po svome i odmah nakon obaveznog čitanja tih gluposti sve to zaboravljala, e na taj moj argument ona samo slegne ramenima. Ili, ako stvarno popizdim, onda se sve to poništi njezinim prekrasnim ponašanjem. Kaže, ma pusti to pa me poljubi, pa sagne glavu i izljubi mi penis od korijena do vrha, čak i testise; ili ode do kuhinje i iz dubokog zamrzavanja izvadi neki fini sladoled, ili mi napravi moj omiljeni nescafe. Naravno, tako me smiri pa nakratko zaboravim da i moja žena ima imbecilnu naviku čitanja horoskopa. To je da poludiš. Onda promijenim taktiku i pokušam joj objasniti, koliko–toliko razumno i mirno, kako stvari stoje, znanstveno takoreći, pa joj objasnim da je od stvaranja horoskopa u astrologiji starih naroda, dakle od stvaranja kineskih i antičkih horoskopa prošlo puno vremena i da se je konstelacija zvijezda i planeta potpuno promijenila i tako dalje, i tako dalje. Pokušam i filozofski, oprezno jer znam da nema senzibilitet za iole dublju dubinu, pa joj velim da naravno postoji, itekako postoji, utjecaj zvijezda na nas, utjecaj, čovječe, cijelog svemira, svemira kao takvog, ali da to nema veze s ovim horoskopima u novinama. Ali ona i dalje uporno čita te horoskope. Hej, moja žena, moja Suzi! O bože, glupe li žene!

Ali da se malo smirim. Često kada sam uznemiren i živčan, pogotovo ako se radi o mojoj obitelji, često tada u očaju pribjegnem šalama. Ne znam mogu li njima zatrpati taj osjećaj povrijeđenosti, taj bijes na sudbinu koja me je vezala za ženu sa selektivnom inteligencijom, ali pokušavam, pokušavam. Evo, primjerice, da vidimo što je danas, eto baš u mojim novinama nadrobila o tome Biba. (Prije tri godine Biba je počela raditi u našim novinama. Izašli smo nekoliko puta na kavu u obližnji kafić u koji zalaze novinari. Jedno popodne pozvala me je k sebi da joj pomognem instalirati nešto na kompjutoru. Naravno, zaglavili smo u krevetu isti čas čim smo ušli u njezin stan. Vodili smo ljubav i potpuno smo zaboravili instalirati onaj program. Čak smo ujutro zajedno sastavljali moj horoskop za sutrašnji dan, odnosno horoskop za moj znak. Zapravo, dogovor je bio da ga ja sastavim. Umirali smo od smijeha. I stvarno, luda Biba objavila je pod mojim znakom sve ono što sam ja ujutro izvaljivao o Veneri koja mi je u aspektu bijelog sjemena i bijele pjene, i da ću opet biti sretan za tri dana kada ona, Venera, izađe iz te čudne bijele smjese. Štos je bio u tome da smo Biba i ja dogovorili naš sljedeći susret baš za tri dana. Naravno, kada sam govorio Suzi o horoskopima i astrologiji nisam joj ispričao to moje iskustvo. Pa nisam blesav, ma jesam ali...) Pa da vidimo što je to nadrobila moja Venera, možda opet spominje Veneru zato što je ta žena zahvalan planet za horoskope. Izvadit ću samo naša tri obiteljska horoskopa, koja ću komentirati u zagradama (ha, ha, ha), pa da vidimo te čuvene zvjezdane staze.

BLIZANCI (22. 5. do 21. 6) — To je, dakle, za mene. »Bez obzira na to što vas je napustio Merkur (napustio Merkur, OK!) pa je sad neutralan, ipak ste još u izrazito sretnom razdoblju. Novca nećete imati dovoljno (to se, Biba, odnosi na sve znakove u horoskopu i to u svakom trenutku cijele godine za 99% ljudi na svijetu, a ne samo na mene, mustrice moja!), na to morate čekati do lipnja (ni u jednom lipnju svojega života nisam imao dovoljno novaca za ono što mi po mojem mišljenju treba, pa čak ni sada kada Suzi mlati debelu lovu), ali ste u svemu ostalom jako sretni i uspješni. Slobodno vrijeme ćete koristiti za opuštanje, rekreaciju, izlaske s prijateljima (ja sam jedan od sve više onih običnih ljudi koji nikad nemaju slobodnog vremena, nego »slobodno vrijeme« otkidam od ekoloških istraživanja pa odem tu i tamo sa Suzi i Janom do vikendice u blizini Varaždina i pravim se da znam napraviti dobar roštilj dok se Suzi sprda sa mnom i govori mi »goli kuhar iz Hiltona«, a riječ »kuhar« izgovara samo zbog Jana). Bit će i nekih priznanja za vaš rad (uvijek je nekih priznanja, Biba, ako čovjek radi i dok radi i ako relativno dobro radi). Ipak, najviše uspjeha imat ćete u odnosu s osobama suprotnog spola (ovo je ispalo točno, ali to je točno za najmanje oko 50% muške populacije bilo kojega horoskopskog znaka). Iako za sada ne treba očekivati spektakularne financijske dobitke, poboljšavat će vam se položaj na poslu. Znatno će se popraviti odnosi s kolegama. Mnogo toga što je postalo problematično, sada biste mogli riješiti (uvijek mnogo toga neprekidno postaje problematično i uvijek se mnogo toga, upravo sada, nešto može i riješiti, sve ti je to opća umirujuća kamilica, o Bibica!). Ostaju vam i nezgodno aspektirani (aspektirani, hej, ovo ti je super! to mi je najdraža riječ u astrologiji jer je totalno bez veze sa životom i potpuno je bljak–bljak, kako kaže Jan za takve besmislice) obiteljski odnosi pa se i tu više potrudite (obiteljski odnosi su najčešće nezgodno aspektirani i to vrijedi za 90% populacije, barem, a to da se svatko treba malo potruditi stvarno je točno iako, opet, naravno općenito, prejako općenito, falsifikatorice moja, moja Bibice–Ribice, sjećam se kako sam ti onomad baš tako tepao misleći zapravo na, kako ti to zoveš, tvoju pussy, na tvoju opako zahtjevnu i simpatičnu pusicu– pussy).

ŠKORPION (24. 10. do 22. 11) — To je za Suzi. »Nakon mnogih smirenih tjedana s pretežno sretnim događajima, odjednom će sve krenuti naopako (čuj, Bibica–Ribica, nikada i ništa, osim možda u pubertetu, nije mojoj Suzi krenulo naopako otkad ju ja znam, a to je od 1985. godine prošlog stoljeća). Istina, još uvijek vas štiti Jupiter (Biba, najiskrenije, nju uvijek štiti njezin Operativni Um Savršenog Menadžera kojim ne vlada Jupiter, uza sve poštovanje prema toj časnoj faci u svemiru, nego Mamon, dakle bog novca i bogatstva koji, kako čujem, još nema svoje nebesko tijelo u našoj galaksiji pa ga ti, Biba, zašto ne, uvedi brzom astrološkom akcijom, ovi glupi čitači naših novina, glupi kao najtamnija svemirska noć, neće ni primijetiti da je to podvala) pa vam zarada neće biti ugrožena (Suzani! ugrožena zarada! daj, Biba, priberi se malo, skuliraj se, kako kaže Jan. ta to se Suzi može dogoditi samo u dva slučaja: prvi, ako oboli od teških te tmurnih Alzheimerovih oluja ili Parkinsonovih crtica, a drugi, ako umre. Budući da ona nema još ni četrdeset godina, ti ove svoje horoskope možeš pisati, dakle, sve do svoje penzije jer sada imaš oko 28, a Suzi će raditi, tako je rekla, što znači da će tako i biti, točno do svoje osamdesete, i u ovom aspektu oni će, ti horoskopi, što se tiče Suzi, biti neprekidno krivi, to jest krivo aspektirani), a nećete izgubiti ni podršku obitelji. No bit će mnogo nezadovoljstva i bezbrojnih kritika, a najobičnije će vam komuniciranje iz dana u dan zagorčavati život (Suzani! bezbrojne kritike! pa ona u čitavom svom životu nije dobila više od sveukupno desetak kritika u tom smislu o kojem ti pišeš, i to u djetinjstvu kad je bila jako živa, kao uostalom i sada, jako živa dakle zločesta. komuniciranje! pa Suzi je već u drugom gimnazije doktorirala komunikologiju u obližnjem parku na padini u neposrednoj blizini dvorca Pejačevića u Virovitici, a na faksu u Zagrebu, nakon što je pročitala Machiavellija, postala je čarobnica komunikacije, a danas, nakon prakse u odjelu za marketing i upravo usred ove koja traje u direkciji predstavništva, Suzi je već božica komunikacije!). Ružno i nemilosrdno će vas ogovarati (Suzi? čisto sumnjam. ta poslodavci u Frankfurtu dižu ju u nebesa, u zagrebačkom predstavništvu ju obožavaju, za svaki svoj rođendan i Božić dođe doma s punim autom, ne samo punim gepekom nego su i sva sjedišta u autu natovarena poklonima njezinih namještenika). I sami ćete morati paziti na svoje riječi (Bibica, ovo ti je nepotrebna upadica s obzirom na komentar o božici komunikacije). Mogli biste dobiti i neugodne vijesti od prijatelja, neki poslovi će bezrazložno zapeti (Bibica, dušo, otkad poznajem Suzanu ni jedan jedini njezin posao nije zapeo čak ni razložno, a ponajmanje bezrazložno), a putovanja će postati katastrofalna (e, na ovom mjestu si zabrijala, kako kaže moj Jan. taj dio rečenice ti je totalno nejasan, Biba, to ti kažem kolegijalno kao novinar koji, eto, nužno i piše, i kao čovjek koji radi u istoj novini. Nije, naime, jasno misliš li da će putovanja postati katastrofalna u smislu totalno loša, dakle katastrofalno loša, ili će postati ispunjena svakovrsnim katastrofama, nešto u smislu da će imati svojstvo neprekidne mogućnosti nekih izvjesnih katastrofa, pa će biti katastrofalobilna, uh!). Može biti i prometnih nezgoda. (točno, Biba, svatko, vjeruj mi, ali svatko tko putuje može imati prometnih nezgoda, ne nužno samo Suzi, kužiš!, kako bi se izrazio Jan) Ipak, najveću pažnju posvetite svakodnevnim poslovnim obavezama (ovo je već idiotizam kada je Suzi u igri. Biba, sorry, kako kaže Jan u ovakvim prilikama, ali ne znam osobu na ovome svijetu koju bi manje trebalo upozoravati na to, hoću reći: uopće i nikad i niti u jednoj jedinoj sekundi Suzi ne moraš na to upozoravati, ona će tebe morati upozoriti, dušice moja, Bibice i Ribice, jer pišeš horoskope koji su totalni shit, kako kaže Jan, ili nevjerojatni trash, kako kaže Suzi, ili obična banana, kako kaže Mirna, ili apsolutno smeće, kako kaže naš glavni urednik Ivan, ili potpuna pušiona, kako kažem ja, ili nesretna zabluda čovjeka bez vjere, kako kaže Papa). Bit ćete rastreseni, a mučit će vas i nesanica (Biba, ti si stvarno teška katastrofa jer si opet počinila tešku bludnju u tekstu, novinarski rečeno gaf, i možda kažem Ivanu da nisi baš za naše novine pa da mirno odeš prema Savskom mostu i baciš se u Savu od navale iskrene spoznaje da nisi za novinarstvo. pazi, mi smo ozbiljna novina i nemamo pravo na takve greške čak ni na takozvanim zabavnim stranicama. prvo, Suzi nikada, baš nikada nije rastresena, niti je to ikada bila, čak ni usred spolnog odnosa ili vođenja ljubavi, čak ni neposredno nakon orgazma, tada je samo ugodno omamljena pa sluša svoju omiljenu pjesmu Misty, i ni jedan, Biba, ni jedan simptom ne ukazuje da će ikada biti rastresena, i drugo, nikada otkad je sa mnom, a to je skoro dvadeset godina, nikada nije imala nesanicu, a još manje patila od nje, a reći ću ti i zašto. ona ti po prirodi ima normalan metabolizam, hrani se kvalitetno i strogo kontrolirano, puno i kreativno radi, ako pretpostavimo da je prodavanje medicinskih instrumenata kreativna djelatnost, ima normalan seksualni nagon i redovite seksualne odnose sa mnom, a možda i sa strane, tako da na kraju radnog ili neradnog dana, svejedno, Suzi zaspe za dvije minute kao bebica, i to u dražesnom položaju fetusa. ne, Biba, ja nisam čak ni siguran da Suzi točno zna što znače riječi rastresenost i nesanica). Svađat ćete se s djecom (tko? Suzi? s Janom? ni govora, draga kolegice. prvo i prvo, Suzi se nikada ne svađa. ako nije u pravu, a to je zaista rijetko, ona to odmah prizna direktno i bez uvijanja pa svađa postaje nemoguća, jedino, na primjer, baš u vezi ovih nesretnih, glupih i besmislenih horoskopa, ona krivnju priznaje neizravno i to tako da mi se umiljava oko penisa ili mi dofura, kako bi rekao Jan, sladoled iz škrinje. a drugo, njezino je najdublje uvjerenje da svađe nisu produktivne jer ništa bitno ne rješavaju, naprotiv, i da usput samo troše dragocjenu energiju koja bi se, tvrdi Suzi, i toga se drži pa se dakle i ne svađa niti potiče tu manu, koja bi se mogla daleko korisnije i učinkovitije upotrijebiti. za Suzi, svađanje, lijenost, rastresenost, nemarnost, kašnjenje, neurednost i depresija predstavljaju sedam smrtnih grijeha. nadam se da sam bio jasan, Bibica–Ribica).

STRIJELAC (23. 11. do 21. 12) — To je za Jana. »Prestao vam je pomagati čak i Merkur. Veneru i Jupitera neki astrolozi nazivaju velikim i malim dobročiniteljem, a oba planeta su vam loša (e, i tu si se zajebucnula, kolegice, jer je baš naš Jan prvi dečko koji se svojim kompjutorskim umijećem probio nekim kompjutorskim zavrzlamama do komandnog pulta one letjelice koja je istraživala Veneru, mislim da se zove Voyager ili tako nekako, ali to nije bitno. isto tako, ako slučajno misliš na spolni aspekt Venere, Jan ima puno uspjeha sa mladim Venerama u školi, sve su zaljubljene u njega, samo on pažljivo bira kojoj će od tih prelijepih Venera darovati svoju nevinost.). Nemate novca, a posla je sve manje i to poprima sve ozbiljnije razmjere (prvo, Jan ti je na mamu i zna s novcem, a ne kao ja. on uvijek ima novaca u granicama mogućnosti, kako kaže njegova mama Suzi, a to je pristojan džeparac. on čak i zarađuje novac, fina je to lovica, jer piše za naš poznati informatički časopis od svoje petnaeste godine. kada smo već kod toga, čini mi se da u našoj kući najmanje zarađujem ja, i na kraju ću svojega maloljetnog sina morati žicati za pljuge, kako kaže Frfa, naš fotač, znaš ga. i na kraju ovoga komentara, za Jana posla je sve više i bit će ga sve više, a ne sve manje kako ti to prilično glupo insinuiraš). Dok je Jupiter nepovoljno položen prema nekom znaku, najbolje se oslanjati samo na sebe (to je jedan od nekoliko osnovnih principa, bez obzira na znak i bez obzira na bilo koje nebesko tijelo, koje je Jan zahvaljujući mami upio takoreći s majčinim mlijekom, a definitivno do trećeg razreda osnovne škole. što se toga tiče, ljubavi, možeš biti potpuno spokojna, jer Jan se doista i odista oslanja najviše na samoga sebe) i ne zanositi se nerealnim nadama (on ti je kao i mama, Jan sve svoje nade realistički prvo uobliči i onda samo piči, kako kaže upravo on sâm). Ne treba očekivati pomoć od prijatelja, pa ni od članova obitelji. (i tu možeš biti spokojna, jer je i taj princip, koji je uostalom povezan s onim o kojem je već gore bilo riječi, Suzi ugradila u Jana do kraja osnovne škole, tako da on od nas ne očekuje ništa što on sam ne bi mogao učiniti, a ako već nešto i traži, onda odmah predlaže deal, kako on to kaže, tj. dogovor ili sporazum da će na neku našu roditeljsku uslugu reagirati svojom jednakovrijednom. s prijateljima isto tako postupa, iako jako rijetko, gotovo nikada, jer svi u školi traže neku pomoć od njega, a ne on od njih, dakle traže savjete, programe, CD s ovim filmom ili onom glazbom, čak i instrukcije, a koje on daje dvaput tjedno od svoje trinaeste godine, uglavnom iz matematike, sada informatike, s deset posto popusta ako su to frendovi, kako on kaže. kada smo već kod toga, moja Bibice, njegov sat instrukcije košta bez popusta ovih godina 80 kuna, što je za dečka njegovih godina fina pristojna cifrica) Također, poslove u vezi s nekretninama najbolje je ne započinjati, a sva dulja putovanja također bi valjalo odgoditi jer će rezultirati znatnim novčanim štetama. Pomirite se s tim da ništa ne možete napraviti i strpite se (to je kao da si isto to rekla Suzi. naravno da se neće pomiriti, osobito ne s ovakvim glupostima, jer Jan, za razliku od Suzi, čak ni na trenutak dok to čita uz mamu iz puke zezancije, Jan ti u ove blezgarije uopće ne vjeruje, a osobito stoga jer se, između ostaloga, to ti nisam rekao, bavi pomalo astronomijom i što se tiče i tebe i svih astrologa u Zagrebu i šire, može vas svojim znanjem o planetima i njihovim konstelacijama, putanjama, ascendentima, kvadrantima, kućicama i ostalim stvarima podučavati i sve to fino matematički ilustrirati dok vi, primjerice, ne možete ilustrirati niti pravilo trojno, a pišete o astrologiji, dakle zvjezdoznanstvu, koje se još od svojih tamnih početaka uvijek naslanja na matematiku iako, a to je opet druga stvar, rezultate matematičkih izračuna zvjezdoznanci krivo i besmisleno interpretiraju, zloupotrebljavaju ih zapravo kako bi uzeli lovu, prije vladarima, kraljevima, carevima, njihovim gospođama i sličnim idiotima, a potom u novoj eri pučanstvu cijeloga svijeta koje je uza sav napredak i dalje tako sjebano, kako kaže moj susjed Krešimir iz Sopota, da prihvaća astrologiju kao čistu znanost o svjetlećim zvijezdama koje su im toliko loše aspektirane da će u svakom aspektu zauvijek ostati glupi kao crna rupa koja se u vlastitoj gluposti kupa). Jesen će biti odlična! (e tu si pogodila, mudrice, stvarno, jer je to toliko opća stvarca, naime, jer jesen je gotovo uvijek odlična, jer donosi plodove prethodnih truda i trudova; stvarno si genijalno to konstatirala, i to tako da bi se čak baba Šišavica iz Srđevića na Livanjskom polju, iz rodnog mjesta mojega oca, a koja ima lijepu riječ za svakoga, za gubavca, pijanca, čak i za nevjernika koji je odlutao s božje staze, čak bi se i ona zgranula koliko si banalno banalna i odmah izmolila za tebe dvije–tri molitve, o ti, Bibice, moja nekadašnja ribice! i babi Šišavici i ova i svaka jesen dok ne umre bit će odlična, jer ti je to vrijedna žena koja sama, otkako joj je muž umro prije dvadesetak godina, suši meso i pravi vino i sir na svojemu skromnom gospodarstvu, i koja je od tebe pametnija tisuću svjetlosnih pa i astroloških godina. joj, Biba, koja si ti glupača! Mora da sam danas jako nesretan, tužan i depresivan, kada sam se morao našaliti s tvojom tako priprostom tikvicom).

Ako se ikada opet vratim ovoj temi bit će to kada stvarno poludim od gađenja gledajući te senilne mlade i stare ljude koji stvarno i sa zanimanjem čitaju horoskope. U trenutku kada to čini, čak mi senilno izgleda i Suzi koja uvijek izgleda inteligentno. To da je glupa kada to čini i da ima selektivnu inteligenciju to sam već rekao. Manje mi izgleda glupa kada rješava križaljke na moru. »Joj, Robi, fali mi samo još jedna riječ, četiri slova. Kaj znači...« No to bi bilo suviše za jedan dan, to s rješavanjem križaljki. To je također jedna idiotska stvar, manje idiotska od horoskopa, svakako, jer čovjek može nešto i naučiti iako mu to znanje uglavnom nigdje i nikada neće trebati osim u slučaju kada rješava križaljke; dakle i ta stvar iritantna je do krajnjih granica. Kada vidim ljude koji rješavaju križaljke mislim o besmislenosti i prolaznosti života, o ljudskoj krhkosti, o praznini koja je sveobuhvatna, žalim te ljude, iskreno ih žalim, žalim i moju Suzi koja to čini samo kada smo na moru ili u vikendici, tako se ona odmara i »puni baterije«. Nevjerojatno. Idem napraviti još jedan nescafe pa u redakciju. Moram konačno poljubiti i izljubiti Željku da je skinem s vrata. Već mjesecima mi visi na stolu, nosi mi sokove, kave, voće i one male čokoladne tortice; a tek one njezine vlažne oči kada joj pričam o bjeloglavom supu, o Cresu, o maloj curici koja svaki dan ide u dućan i zbog koje sam, uostalom, i ostao tako dugo na Cresu, a ne zbog bjeloglavoga supa. Željka me gleda, namjerno se naginje da mi prstom nešto pokaže na monitoru, e kako bih mogao vidjeti ono što se može vidjeti i bez tog manevra, te velike okrugle bijele stvari boje vanilije...

O mojim roditeljima i meni — Stidim se svojih roditelja, jako, jako. Lako je Suzi kada joj je tata inženjer i fini gospodin. Stidim se i sebe. Ovako neće ići, vidim. Možda je najbolje da se držim činjenica. Slično kao kada sam u nekoliko navrata u životu zbog posla, stipendije i slično, morao napisati životopis. Možda je tako najbolje.

Rođen sam 16. lipnja 1962. u Splitu, u ulici Maksima Gorkog, u rodilištu nasuprot starom Hajdukovom igralištu. Moja majka Marica Pejaković rođena je 1938, također u Splitu. Potječe iz siromašne radničke obitelji i nije joj bilo lako. Bila je prilično zgodna u mladosti, a još se i danas dobro drži, jer ona »drži do sebe« (Marica). Moj otac Marko Pavlinović rođen je 1933. u selu Srđevići na Livanjskom polju, također u siromašnoj obitelji. Trebalo je, kako on često kaže, »tribalo je put pod noge, moj Robi, i trbuhom za kruhom«. Bila su teška vremena i bio je slab u školi pa ju nikada nije ni završio. Nekako je pregrmio do šestog razreda pa je odustao. (Na žalost, on bi bio slab u školi i u najboljim vremenima i u najboljim uvjetima, jer je prilično slabe inteligencije iako je dosta lukav, što znači da posjeduje samo takozvanu površinsku inteligenciju, onu na razini instinkta, potrebnu za puko preživljavanje.) Radio je svakojake poslove po Livnu i okolici sve dok 1961. nije došao u Split, gdje se zaposlio kao transportni radnik u škveru. U škveru je radio i neki Stipe s kojim se sprijateljio na poslu, bolje reći u gostionicama poslije posla gdje su mladi radnici jeli srdelice ili tripice i pili crno vino. Taj Stipe imao je prijateljicu Katicu, a ova je opet imala prijateljicu Maricu, prijateljicu s posla, moju buduću majku, pa su se tako Marko Pavlinović i Marica Pejaković i upoznali. I njoj je slabo išla škola, jedva je završila osnovnu. Onda je radila po kućama kao kućna pomoćnica kod »dobrih i učenih ljudi, Robi«, sve dok se nije 1960. zaposlila u Jugoplastici, velikom poduzeću sastavljenom od nekoliko pogona. Marica je dobila posao u pogonu galanterije, gdje je radila na proizvodnji putnih torbi i kufera te tako upoznala Katicu.

Nakon što su se upoznali, Marko i Marica počeli su izlaziti. Nedjeljom bi išli na podnevnu misu u crkvu sv. Duje na Peristilu, a poslije bi šetali rivom i gledali parobrode. Misa je uvijek jako djelovala na moju majku, tako da nije dozvolila da ju Marko zagrli ni u »škuribandi«, a kamoli na rivi. Ipak, ljubav je bila jača od religije pa je moja mater »popustila« na Marjanu jedne tople večeri krajem rujna pokraj crkvice sv. Jere, jer je »'bog tako htio«, a i zato jer su već »bili skupa« sedam mjeseci, a i bili su mladi pa »uzavrila krv čini svoje«, kako je majka poslije meni o tome pričala. Marica je ostala noseća i nije bilo druge nego da se »vinčaju«. Pejakovići su Marka dobro prihvatili, između ostalog jer je bio naočit, visok (viši je od mene najmanje pet centimetara) i marljiv, »'uvik veliki i uvik pošteni radnik, moj Robi!«. Moj se je otac dakle »priženio«, odnosno »doša je na ženino«, i svi su se nekako stisli u malome stanu na Gripama u Radničkoj ulici, poslije Križanićevoj, jer »tamo di čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna«, govorila je moja majka, a to govori i danas. Bilo je to veliko veselje na Gripama kada je rođen Robert, to jest ja, i cijelu noć, kako kaže mama, pjevali su »da nije ljubavi, ne bi svita bilo« i »na te mislim kada zora sviće, na te mislim kada svane dan«. Kada ih pitam kako su mi usred Dalmacije, usred Splita, dali ime koje su mi dali, i on i ona samo sliježu ramenima i kažu da su baš tada gledali neki film u kojem se glavni junak, tako »lip, šestan i smišan momak«, zvao Robert pa je majka predložila to ime. Ocu se isto svidio taj momak i nije imao ništa protiv, jer je ime Robert zvučalo »gospodski« i nije neko obično ime kao, eto, primjerice Stipe, Ante ili Šime. Odvratno. Znači taj seljački običaj počeo je vrlo rano u našoj povijesti, jer su strana imena primitivni i neobrazovani roditelji nadijevali djeci već 1962, a možda i prije. I to je jedan od razloga zašto se stidim svojih roditelja. To što sam i ja 1987. sudjelovao u istoj primitivnoj gluposti sa Suzi, a mi smo kao obrazovani i napredni, a ne primitivni i neuki, zar ne, kada smo usred Zagreba djetetu dali strano ime Jan, a ne recimo Janko, kako sam ja predlagao, to je razlog što se stidim i sebe. Dakle, paradoksalno, koji sam ja kreten, o bože, osuđujem roditelje za istu stvar zbog koje mogu osuditi i sebe. Ipak, ima jedna razlika. Ja sam iz puke slabosti i nedostatka osobnosti te čvrstog karaktera popustio ovoj mojoj skorojevićki Suzani, iako sam joj noćima obrazlagao da to nije u redu. Ali jedno je obrazlagati, tumačiti i uvjeravati, a drugo je odlučno odbiti ono što je imbecilno i golim okom vidljivo na daljinu svakom iole inteligentnijem biću, a napose bi to trebalo biti jasno onome tko je barem malo obrazovan. Priznajem, nisam imao snage, Suzi je pobijedila i evo nas tu gdje jesmo. Jan se zove Jan, molim te lijepo, zove se Jan Pavlinović. Zar već nije bilo dovoljno smiješno da se ja zovem Robert Pavlinović?! Sebi u prilog mogu reći da sam se ipak usprotivio onom završnom imbecilnom činu provincijalaca, seljačina i skorojevića u paranoji nadijevanja djeci stranih imena, eto barem nešto u mojem životu, te ipak nisam dopustio, a i prijetio sam Suzani rastavom ako se to dogodi, naime nisam dopustio da se ime Jan piše, i tako uvede u dokumente, kako se inače to ime pravilno piše u zemlji iz koje potječe, dakle Ian.

Nisam dugo ostao u Splitu pa ga se ni ne sjećam iz tog doba. Stric Ivo, kovinotokar, radio je u tvornici Rade Končar u Zagrebu pa je 1964. »povukao« svoga brata Marka u glavni grad i zaposlio ga u istoj tvornici na mjestu manualnog radnika, ili fizičkog radnika, kako su to zanimanje tada nazivali. U slučaju mojega oca to je opet, kao i u splitskom škveru, bilo mjesto transportnog radnika. Nekoliko mjeseci kasnije i majka je dobila posao u Končaru.

I tako smo ja i moji roditelji u kasnu jesen te godine stigli u Zagreb, nekako baš u vrijeme nakon one katastrofalne poplave. Ne sjećam se te poplave, znam da je nešto bilo poplavljeno i u Nehajskoj ulici gdje smo se doselili. Bio je to i bez poplave mračan i vlažan stančić, ali »što je, tu je«, kako to često glupo i fatalistički zna reći moja glupa majka koje se stidim. S tom filozofijom »što je, tu je« i ja se polako, čini se godinama, suživljujem pa puštam da stvari idu kako idu umjesto da se barem malo pobunim. Nula od čovjeka, to sam ja. Baš kao i moji roditelji. Ali da se vratim na vidljive činjenice.

Prošlo je nekoliko godina teškoga života o kojima mi je poslije pričala majka. U međuvremenu je stric Ivo našao posao u Njemačkog i za samo godinu dana toliko se snašao da je opet »povukao« mog oca, ovog puta u Stuttgart, gdje je otac odmah počeo raditi na nekom velikom gradilištu (baušteli). Mama i ja ostali smo u Zagrebu dok se Marko Pavlinović »ne snađe«. On se brzo snašao, ali se je istovremeno zaljubio u jednu »vražju Njemicu koja ga je smantala«, i to tako jako smantala da je napustio i mene i mamu. Nakon samo četiri godine braka moji roditelji su se rastali zbog te »vražje« Njemice. Otac je do dandanas ostao u Njemačkoj i živi s tom istom Njemicom. Bez djece su jer ona nikako nije mogla zatrudnjeti.

Majka i ja nastavili smo živjeti u Zagrebu, iako je bilo nekih ideja da se vratimo u Split. Nakon rastave Marko je uredno i na vrijeme slao alimentaciju, a za Božić i Novu godinu propisanoj sumi priložio je uvijek nešto više. U tom smislu bio je fer. Majka je nastavila raditi u Končaru kao čistačica, a nakon nekoliko godina dobila je sličan posao u Plivi i tamo ostala do umirovljenja 1998. Nikada nije napredovala, nije imala ambicije koliko je crno pod noktom, radila je, brinula se za nas dvoje i u slobodno vrijeme čitala je isključivo ljubavne romane, one tanke sveščiće s kioska. Nikada se više nije udavala, imala je tu i tamo prijatelja, tako je uvijek nazivala muškarce s kojima je dijelila seksualno veselje. Nakon nekoliko godina preselili smo se u malo bolji stan u istoj ulici. U blizini je bilo kino Triglav u kojem sam gledao sve filmove, neke po nekoliko puta. U vezi s tim kinom i onim što se u njemu i oko njega događalo mogao bih pisati i pričati godinama.

Osnovnu školu i gimnaziju završio sam na Trešnjevci, a zatim sam se upisao na Filozofski fakultet. Upisao sam jugoslavistiku, kako se to nekada zvalo. Studirao sam dakle južnoslavenske jezike, ali nisam završio fakultet. Nije mi se dalo, najiskrenije rečeno bio sam lijen kao turski paša nakon petog fildžana kave s rakijicom i šeste odaliske, bijele i debeljuškaste, koje mu redovito šalje car iz svojega velikog harema kada se s kojom od njih zadovoljno izdovolji. Kratko rečeno, ni ja, čini se, iako se rugam roditeljima, ni ja nisam bio za školu.

Za vrijeme treće godine studija upao sam u društvo nekih ludih tipova koji su pisali neke čudne tekstove po raznim studentskim novinama. Uz te bajne ljude pune ideja i novih pogleda na svijet, koji su moju lijenost za učenje još više poticali svojim raskalašenim načinom života, s mojim studiranjem bilo je zauvijek gotovo. Zaljubio sam se u ekologiju i pisao o masu zanimljivih i jednostavnih stvari, a što je bilo najbolje puno sam putovao i na tim kratkim putovanjima upoznao mnogo kolegica koje su uvijek bile i više nego ljubazne prema meni. Moji tekstovi dopali su se jednom neuračunljivom tipu kojega danas zovemo Gazda i koji vodi najveće novine u zemlji. Zaposlio me je u svojim novinama i ja sam pisao kao lud, ali samo o ekologiji, što se na dužu stazu pokazalo isplativim, to će reći da ne mogu ostati bez posla dok god mogu pisati. I tako sam pisao beskrajne varijacije iste teme, što činim još i danas iz čiste lijenosti, čini mi se. Nikada nisam imao snage za neki iskorak, promjenu putanje, pravu avanturu. Uhodanost je moja sudbina.

Baš u to vrijeme kada sam se zaposlio u novinama otac je navratio u Zagreb i kupio stan za mamu i mene u Novom Zagrebu, da se »iskupi«, kako je rekao, jer je stvarno bio gad. Gad će i ostati, rekao je, ali, eto, neka barem imamo veliki, lijepi stan. Mama nije htjela napustiti stan na Trešnjevci, zapravo Trešnjevku. Ušao joj je taj kvart pod kožu, kaže. Meni je to odgovaralo. Od stana sam napravio bordel i pivnicu. Horde studenata i studentica s Filozofskog fakulteta dolazile su k meni. To su bili najbolji tulumi u Novom Zagrebu. Kada ne bih pisao o ekologiji, a pisao sam prosječno samo dva sata dnevno, pio bih pivo i ljubio čudne djevojke, jedno vrijeme samo i isključivo ružne. Pivo, djevojke i trava, to je to. Pušili smo travu, rjeđe hašiš, u ogromnim količinama. Iz mojega stana miris trave i piva širio se cijelim kvartom. Tako je bilo sve dok nisam upoznao Suzanu. Sve se promijenilo, mislim sve je promijenila, u roku od samo šest mjeseci.

Ovo ne vodi nikamo. Htio sam zapravo reći zašto se stidim svojih roditelja.

1) Zbog toga što su oboje glupi, to jest oboje zajedno imaju kvocijent inteligencije otprilike 120. To je užasno i to me zbunjuje. Zašto se to baš meni moralo dogoditi?

2) Neobrazovani su oboje do te mjere da svaki razgovor koji prelazi razinu svakodnevnog i za mrvicu postaje njima nepremostivi problem. Mama čak ne zna ni kuhati, zna samo napraviti paradajz juhu i to je sve. Sve ostalo što je skuhala podsjećalo me je na neukusni opći napoj koji se stavlja svinjama pred nos. Ti ljudi, moji roditelji, izgledaju mi tek malo više od stoke koja mirno pase na livadama. Podsjećaju me na krave koje stoički na travi stoje i travke broje, ritmično pasu i tu i tamo pogledaju onako simpatično blesavo u namjernika ili u čistu prazninu. Tko bi se mogao i gdje bi se mogao pohvaliti takvim roditeljima? Lako je Suzani, njezin tata je inženjer, ali ta titula je najmanje važna. To je fini gospodin, okretan, pametan, blista u svakom društvu.

3) Moji roditelji, i majka i otac, bezbojni su i beznačajni ljudi u svakom smislu koji mogu zamisliti. Kada sam u njihovoj prisutnosti kao da vidim kroz njih. Jednom sam s mamom bio na tržnici Dolac, bila je ispred mene i kupovala je grincajg. Neka sam na mjestu mrtav ako nisam kroz njezina leđa vidio štand i sve što je na njemu. Tatu sam jednom posjetio u Stuttgartu i majke mi božje ako ja bolje nisam govorio njemački nego on koji je tamo desetljećima, a ja sam njemački učio tek dvije godine. Katastrofa. Jednom smo on i ja otišli na pivo. Toliko je moj Marko Pavlinović bio bezbojno običan da sam kroz njega mirno mogao promatrati zanimljivu, jako debelu konobaricu. Imam osjećaj da u Stuttgartu uopće nisam vidio oca, nego neku utvaru iz obiteljskih košmarnih snova.

4) Moji roditelji su dobri ljudi, sve će učiniti drugome da pomognu, ali što to vrijedi kada gore spomenute osobine isključuju svaku mogućnost neke ozbiljnije komunikacije, druženja i razgovora. Ne, nisu oni autisti, oni pričaju kao navijeni ali uvijek takve banalnosti da je to strašno. Pa ne mogu valjda čitav dan slušati o tome kako susjedova mačka pije puno mlijeka, što, kada smo već kod toga, i nije dobro. Mačka, naime, ne smije piti puno mlijeka, ona smije piti malo mlijeka. Svu tu strašnu stvarnost mojih roditelja, zbog koje sam prikraćen za ponos koji bih osjećao da nisu takvi kakvi jesu, Suzi ublažava izjavama kako je većina ljudi upravo isto takva kakvi su i moji roditelji. Kao da je to neka utjeha, mislim si ja. Suzi nastavlja pa ističe kako je u Africi većina pučanstva daleko ispod obrazovanja mojih roditelja. Oni bar znaju čitati i malo pisati, Robi, i služiti se okretno telefonskom slušalicom. I to je nešto, zar ne? Koliko Afrikanki čita ljubiće, pita, i samilosno me gleda. Koliko Afrikanaca i Azijaca upotrebljava telefon, ha? Moraš biti politički korektan, Robi, i priznati da stvari stoje tako kako stoje. Kada malo bolje pogledam tvoje roditelje, oni mi izgledaju puno ljepši nego oni ljudi koji se bez veze onako prljavi muvaju po bliskoistočnim i dalekoistočnim trgovima, bazarima i tržnicama, i sve nešto lamataju rukama prodajući drangulije i slatkiše. Kao i obično Suzi je u pravu i ja se povlačim u svoje nespokojstvo.

Stidim se svojih roditelja, ali stidim se i sebe. Stidim se što sam dozvolio da mi se sin zove Jan, a ne Janko. Stidim se i toga što se stidim svojih roditelja koji, ako su isti kao i većina ostalih roditelja na svijetu, kako kaže Suzi, ne zaslužuju takvo moje ponašanje. Toliko ih se stidim da ih nisam pozvao ni na vlastitu svadbu. Stidim se njihove odjeće i obuće, njihova trapava ponašanja. Bolno je i zamisliti moju majku kako diže čašu s pjenušcem. Još je bolnije zamisliti kako moj stari priča uz svadbeni stol, po stoti put, kako je jednom pao s bauštele i razbio sasvim novu kacigu. Pa zar ne može prestati pričati o toj kacigi? Zašto ne priča nešto o automobilskim trkama, o Schumacheru, na primjer? Ja mislim da on ni ne zna da te trke postoje. No, to o kacigi još je super. Kad samo zamislim da bi za svadbenim ili bilo kojim stolom, mojim stolom, recimo, mogao ispričati kako je jednom pojeo toliko kobasica i senfa da drugi dan nije mogao otići na posao, odmah se smrznem. Beznačajnost do beznačajnosti rađa još veću beznačajnost, a ne suprotno kako mnogi misle, osobito oni koji se bave politikom i manipuliranjem ljudima. I ja se osjećam beznačajnim i bezbojnim usprkos nekim pohvalama, nagradama i priznanjima. Moj otac je barem zaradio neki novac, kupio mi stan u meni tako dragom Novom Zagrebu, izgradio kuću u Srđevićima, pomagao Hrvatsku dok je bila u ratu za samostalnost šaljući novac u »dvije domovine«, kako se je izrazio. Htio je ići i u borbu, ali ga zbog godina nisu primili. A ja, iako u najboljoj dobi za ratne aktivnosti, ja sam fino izmislio radnu obvezu pisanja reportaža o ratnim zbivanjima samo zbog toga da ne odem u borbu na prvu liniju bojišnice jer se beskrajno bojim pucanja, metaka uopće. Dobro, na Velebitu sam umalo poginuo, ali samo zato što sam bio znatiželjan pa sam provirio kroz prozor kada to nije trebalo. Čak su me zbog te stvari neki u redakciji htjeli predložiti za neku nagradu, orden, što li, a ja sam odbijao i samu pomisao na to govoreći da, eto, nisam bio čak ni ranjen. Bilo je to gadno vrijeme, poginulo je desetak novinara pa je njihova slava malo i mene okrznula. Potpuno nezasluženo, dakako, jer sam ja na sve moguće načine izbjegavao opasnost. Važno je da sam preživio. To mi je i bio cilj. Biti blizu bojišnice, ali ne na njoj, to je to. Fino pisati i izvještavati, ali ne biti u borbi. Osjetiti uzbuđenje, atmosferu dima i pucnjave, to da. Vidjeti krv ali ne svoju, to da. Što se tiče ordena i priznanja, za to ne marim koliko je crno pod noktom. Najveće mi je priznanje da sam ostao živ i zdrav. E, da, a najveći mi je gušt da se mogu hvaliti kako sam bio u ratu. Onda me časte kavama i nutkaju me da pričam o ratu, a ja samo mudro uzdahnem i kažem, tobože shrvan, da je bolje da pričamo o nečemu drugome...

Kukavica sam, totalna kukavica, i neprekidno lažem kao nitko. Stidim se roditelja, stidim se sebe. I ja sam samo običan čovjek kao i oni iako znam držati sve vrste čaša, i one za pjenušac, i one za pivo, i one za crno vino, i one za konjak, viski i ostala žestoka pića. Čak se ponekad divim svojoj običnosti, toliko se dobro uklapa u ovaj svijet da mi se čini kao da i sam pomažem da se ovaj svijet bez većih potresa lagano valja kroz svemir. Zato mi se gade uspješni ljudi, zato i mrzim Suzanu i ta mržnja je toliko jaka da se u svojoj neizdrživosti nekako pretvara u simpatiju. Teško mi je objasniti sva protuslovlja s kojima se svakodnevno susrećem u sebi samome. I to se uklapa u ovaj svijet, zar ne? Pa dobro, onda...

Nekako mi se danas više ne da sjediti ovdje i proučavati vlastitu bijedu. Idem u kuhinju i tamo ću napraviti jedan nescafe. Poslije ću opet malo psovati sebe u kupaonici, tako da nitko iz susjedstva ne čuje. Te psovke toliko su grozne da ih ne mogu ni zapisati. Čak bi se i Mađari, koji imaju najbogatije psovke u svijetu, mogli postidjeti da ih slučajno čuju. Takve psovke nigdje i nikada na čitavom Balkanu i u čitavoj Europi nisam čuo ili ih vidio zapisane. Oni grafiti u zahodima diljem svijeta čine mi se kao neke nevine lascivne pošalice posve mladih djevojaka koje su ih šapatom izgovarale u pretprošlom stojeću u internatima. Hoću li ikada biti u stanju reći nekome jednu od tih psovki iz moje kupaonice? Hoću li barem jednu od njih zapisati? Teško. Ja sam kukavica. Moja je glavna namjera da preguram ovaj život bez prevelikih isticanja u društvu. Ja sam običan čovjek i takav ću i ostati. Prepustit ću Suzani sve ozbiljne poslove i igrati kompjutorske igrice ili one na igraćoj konzoli PlayStation 2. Uvijek ću pušiti, a moja posljednja želja, koju moram što prije zapisanu predati u jednoj koverti mojoj Suzi, jest ta da svi oni koji dođu ispratiti moje posmrtne ostatke prije spaljivanja u zagrebačkom Krematoriju moraju baciti po kutiju cigareta na lijes, umjesto onih glupih latica ruža, kada počne ona umirujuća glazba za vrijeme spuštanja lijesa u onaj pravokutnik, u onu rupu bez dna.

Jedna od mojih depresija na moru — OK., ja sam odavno otišao s ovoga svijeta iako se u stvari nisam ni makao iz ove škrape na koju su često slijetali pohlepni galebovi misleći kako će naći neku ribicu. Htio sam pisati o globalnom zatopljenju, Ivan mi je dao stvarno puno prostora i vremena da to učinim. I gle, čim sam stigao sa Suzanom i Janom sreli smo neke divne ljude, jedriličare s plavim očima i razbarušenom kosom na kojoj sam vidio zrnca soli. Suzi i Jana ostavio sam u apartmanu i rekao im da idem do rive popit samo jedno pivo. Sreo sam opet te ljude i vratio sam se tek za dva dana. Obilazio sam s njima birtije i pio pivo, samo pivo i samo pivo. Kada bi se svi lokali pozatvarali otišli bi do Filozofa. Dvije noći pili smo u kući čovjeka koji je odlučio ništa ne raditi u životu, samo lagano pijuckati, kako je rekao, i gledati more. U ovakvom svijetu takva odluka činila mi se itekako razumnom. Postavio sam glupo pitanje da od čega će živjeti, na što se Filozof samo nasmijao i rekao da uzmem još jednu limenku piva. Pio sam dva dana, ništa nisam jeo osim pršuta, i to bez kruha jer ga u kući Filozofa nije bilo ni mrvice. Nisam gledao čak ni valove koje obožavam promatrati, i velike i male i najmanje, a o kupanju da ne govorim.

Što mi se to događa? Zar ja to bježim od sebe ili od svoje Suzane koja ima odgovore na sva pitanja, pa čak možda i na ona koja još nisu postavljena? Ipak, čak ni ona, čak ni moja savršena Suzi nema odgovore na moja pitanja kao što su ova: zašto mi je tako teško bez prava razloga, zašto mi je povremeno tako mučno od drugih, pa i od mene samoga, zašto se ne mogu opustiti, normalno jedriti po moru kao svi ostali ljudi i jedriličari, a ne samo grčevito pušiti, pušiti i pušiti, i to na čistom morskom zraku?

More je ljeskalo nedostatak taštine, ali ja se nisam znao ugledati na nj. Pio sam i valjao prigodne gluposti o životu, ljubavi i smrti. Za mene se doista može reći da sam kreten. Suzana je za to vrijeme slikala akvarele i podučavala Jana kako je najbolje upotrijebiti vodene bojice. S onim svojim osmijehom, kojim me je zavela na tulumu kod Nine, svijetlila je kao najjača lampa na cijelom Jadranskom moru. Obožavam je, mrzim je, volim je, često mi je samo simpatična s onim imidžom poslovne žene, ponekad sam ravnodušan prema njoj, a ipak joj nekako želim napakostiti pa odem, pa pijem danima i noćima, ljubim žene za koje nisam ni znao da postoje, puštam strankinje u auto pa ih malo povezem. One mi daju razne slatkiše, čine mi fellatio dok ja motam cigaretu i promatram neki komadić asfalta. Zatim ih izljubim do zadnje vlage, do zadnje kapi sjemena i puštam ih neka odu potražiti neki drugi objekt spolne požude. Zašto mi je lijepo na moru kada sam sâm, a nije kada sam s obitelji? Suzi je lijepa žena, mama je komad, kako kaže Jan, i kada se pojavimo na rivi svi gledaju najprije nju, pa tek zatim i u nas dvojicu ako nas zadivljeni njome uopće primijete.

Uostalom, zato što je iznimno lijepa žena, zato sam je svojedobno i proglasio stalnom djevojkom iako sam Neli više volio. To je razlog zbog čega sam i ušao u brak s njom, a ne zato što sam ju naročito volio. Volio sam se pokazivati s njom u smislu gle, koji sam ja muškarac kada mogu imati ovako atraktivnu ženu. Svisoka sam gledao zavidljivce, sada još više kada je tako uspješna, a ne tek samo lijepa. Čak sam pomislio da kakve to veze ima ako mi bude jednog dana nevjerna ako se ja, jedino ja, gospodo, mogu s njom pojavljivati i u službenim i u privatnim prilikama. A opet ne mogu nikako odgonetnuti zašto na moru volim biti bez nje i bez njezinih tako duhovitih opaski, iako je na svim plažama uvijek u vrhu reprezentacije kvalitetna mesa o kojem većina muškaraca može samo sanjati, a manjina posjedovati. I napokon, zašto mi je tako čudno lijepo na moru kada sam potpuno, potpuno sâm i slušam kako u škrapi valići mora grgljaju, šume, kao da pričaju? Zašto mi je najljepše od svega nakon lagane meditacije uz škrapu otvoriti na pola sata svoje prijenosno računalo, utipkati neku bezveznu stvar u Google i polako lutati po raznim raznobojnim stranicama dok galebovi kriče leteći nad plavom vodom u nekim čudnim zaokretima? Jesam li ja tek samo idiot na nekoj pozornici gdje se smjenjuju buka i bijes svjetine koja vozi skupe glisere i svoju samoću prikazuje kao živahnu društvenost?

O mojim seksualnim doživljajima — Dva mjeseca radio sam popis svih ženskih bića kojih sam se mogao sjetiti i svega čega sam se u vezi s njima mogao sjetiti. Onda sam uz svako ime napisao sve što smo radili, sve što smo jeli, pili, na koje načine smo se ljubili, koju glazbu smo slušali, koje filmove smo gledali, kako smo vodili ljubav, u kakvim smo sve okolnostima spajali svoja tijela. Suzana se smjestila negdje u sredinu, tamo uz Neli. Kada sam to sve lijepo popisao i evo, baš kao danas, pročitao sve to po deseti put, zaprepastio sam se zbog količine groznih neobičnosti. Toliko sam se zgadio samome sebi da sam prije tri minute to sve izbrisao iz kompjutorske memorije.

Vrhunac mojega gađenja pri čitanju toga nevjerojatnog štiva izazvala je ona nebuloza na prvoj godini studija kada sam između nas četvorice (Igor, Mali, Stjepan i ja) upriličio dvogodišnje natjecanje. Bit tog natjecanja bila je u tome tko će od nas četvorice u dvije godine voditi ljubav s većim brojem ružnih djevojaka. Prošle su dvije godine u najluđem ritmu koji se može zamisliti. Svi smo bili i više nego uspješni, a pobijedio je Igor (a ne ja koji sam jedini od nas imao potpuno slobodan stan, vlastiti još k tome), student sociologije, tihi dečko s Gornjega grada, prelijepa lica i velikih crnih očiju, načitan i inteligentan. Gađenje i samo gađenje osjećam zbog te dvije godine. Naravno, logična posljedica tog natjecanja bile su ogromne količine nesreće koje smo nanijeli ružnim djevojkama, jer zbog prirode natjecanja nismo mogli s njima ostati duže od nekoliko dana, katkada samo nekoliko sati, jer su pravila natjecanja bila potpuno jasna: ružna djevojka, i to što je moguće ružnija, i seksualni čin s njom. Puno nesreće nanijeli smo i lijepim djevojkama s kojima poradi natjecanja nismo mogli biti, a koje su žudjele za nama, željele nas i neuspješno nas proganjale. No najteže mi padaju suze ružnih djevojaka. Suze tih bića još živo pamtim. Da, Igor je pobijedio sa sljedećom brojkom: 112. No što se tiče ružnoće, pobijedio sam ja i time, kladim se, učinio možda najplemenitije djelo u cijelome svojem životu. Sirota Branka bila je vrhunac ružnoće i u tome su se složili i Mali i Igor i Stjepan. Kada je Branka bila mala kipuće mlijeko sručilo joj se na glavu i jedna strana njezina lica bila je potpuno spržena, a ta strana lica bila je prekrivena nekim odvratnim crticama, ožiljcima, sve nekako nabrano, zbrčkano. Izgledala je zastrašujuće. Osim toga, noge je imala strahovito krive u slovo O, a zadnjice uopće nije imala, kao ni grudi, a kosa joj bila nekako prorijeđena kao da ćelavi. Igor, Stjepan i Mali postavili su mi logično pitanje u vezi s erekcijom potrebnom za penetraciju tog potpuno nedužnog čudovišta s anglistike. Rekao sam im istinu, to jest da sam popio litru Badelova konjaka, legendarnoga »mirogojčeka«, i da je, po pravilima natjecanja, stvar ipak uspjela... Ta zgoda mi se najviše gadi, ali ipak nije toliko strašna kao ostale, kao, recimo, onaj period s maloljetnicama, ili ona zgoda sa staricama od kojih smo skupljali džeparac za odlazak na ljetovanje... No ipak, ta mi smo, gledano s vedrije strane, svim tim ružnim djevojkama i staricama omogućili da barem jednom u životu budu sa zgodnim mladićima i nanosili smo im samo užitak, doduše vrlo, vrlo kratkotrajan, točno u vremenskom opsegu koliko zahtijeva jedna prosječna kopulacija. Samo jedna. Pravila svakog užasa jednostavna su i nemilosrdna.

O Velebitu i ratu — Naravno da sam iz reportaža izostavljao sve što je rekao onaj kreten Zvonko. Htio sam ipak još živjeti iako sam u povremenim naletima depresije mislio o samoubojstvu, rezanju žila, bacanju s nebodera i takve stvari. Nikada nisam nikome rekao ni riječi o tome kako me je maltretirao taj čovjek, ta zvijer od čovjeka. Reportaže su se sviđale i Gazdi i Ivanu i čitateljima, ali samo ja znam koliko sam iz njih izostavio materijala. Na primjer, podatak da... Ne, čak ni ovdje ne mogu vidjeti zapisan taj događaj.

Dani su prolazili u neprekidnoj napetosti, miris opasnosti povećavao je adrenalin u sve uzbuđenijoj krvi. Prvi put sam zahvaljujući ratu uživao punim plućima ovaj život, prvi put sam imao osjećaj da se nešto stvarno važno događa, prvi put imao sam osjećaj da je konačno ovo prva prava pustolovina u mojem životu siromašnom pravim događajima. Ja sam samo običan čovjek, a nisam po profesiji vojnik, pa nisam prije imao prilike doživjeti neki dobar ratni triler, neki dobar rat uživo. Nisam mislio puno o poginulima, osobito ne o poginulima na suprotnoj strani. Uživao sam. Uživao sam u svakoj sekundi na Velebitu. Možda zato što sam svakodnevno živio u blizini smrti.

Uživao sam motreći snježne padine te divne planine. Na plohama snijega blistale su one plavičaste nijanse bijelila. Tek na Velebitu uvjerio sam se što je bijela boja ledenih vrleti, ali i to da bijela boja ima mnogo bijelih boja, čitavu skalu od tamnoljubičasto bijele do blijede ljubičastobijele. Isto tako, vidio sam ljepotu kontrasta između boje krvi i boje snijega kada je poginuo Šime s Hvara, divan iako šutljiv čovjek, s kojim sam ispio puno limenki piva i popušio puno cigareta. Sada, nakon toliko godina, jedina tuga koja me može spopasti jest ona izazvana smrću tog dobrog, simpatičnog čovjeka, vinogradara koji je, eto, po nalogu sudbine morao upoznati Velebit i možda zadnjim svojim pogledom uočiti ljepotu kontrasta vlastite crvene boje koja je izvirala iz njega i bijele boje snijega. S najvećom radošću, čak s većom no što sam je osjetio bivajući u ženama, s ogromnom radošću sjećam se kako sam onom tipu, koji je kao na nekom izletu nosio Ray Ban naočale i pravio se važan noseći dugi, crni automat Heckler und Koch i one svoje crne kožne rukavice od prave kože, sjećam se kako sam tom prokletom tipu razbio svoj Canon na glavi, moj najdraži fotoaparat. Zbog čega, Robi, zbog čega? Zbog toga što je on, vidjevši mrtvo tijelo mojega prijatelja Šimuna, kada mu je okrenuo napola smrskanu glavu i prepoznao ga, rekao: »A to je Šime. Mislio sam da je vodnik.« Znači, on je njemu bio samo »Šime«, obični vojnik, vinogradar bez značaja za njega, profesionalca, koji je iz inozemstva nama došao prodavati vojničku pamet samo zato što mu je otac iz ovih krajeva. Urliknuo sam divlje najjaču psovku–uvredu koja se može reći ratniku, to jest da je pederski šminker s West Pointa, i odalamio ga Canonom po glavi... Ne mogu više. Želim zaboraviti rat. Možda i hoću, ali moga Šimuna nikada. Kada sam jednom imao visoku temperaturu, on je izvadio zadnji, kažem zadnji, zadnji Andol od 300 mg i dao mi ga nesebično iako bi možda i njemu trebao; bili su tada neki kenjkavi dani, čas toplo čas zima, pa je mnoge uhvatila gripa ili neka gadna viroza. A samo onaj tko je bio u ratu, na terenu, pa makar i kao reporter, zna što to znači živjeti u vrleti, u onom kršu sav slomljen od slabosti tijela dok moraš u svakom trenutku biti spreman i na najgore, a ako ne na to onda ili na pokret ili na promjenu lokacije...

Ne mogu više. Unatoč ljepoti koju sam doživio za vrijeme rata, želim ga zaboraviti. »Moj Šime, vidimo se gore« — sjećam se rečenice koja se tada i prečesto izgovarala i kada su mnogi doživjeli svoju zadnju bijelu boju, bijelu boju snježnih padina Velebita. Ne mogu više. Ne smijem više.