Valerijana

Valerijana

Kao i uvijek, uz prve ritmičke budničke uzdahe jutarnjih zvona iz okolnih kapelica, otvorila je prozor. Onaj najgornji na oronulom pročelju starog ljetnikovca. Iznad kamenog obiteljskog grba obraslog kaparama i drijenkom. Točno na mjestu gdje se dva kamena lava dodiruju grivama i gdje je nekada bilo uklesano sunce s tri gušterice i lastavicom u palmine grane upleteno s bucmastim anđelom koji ih je držao. Neobičan heraldički uradak koji su dali isklesati prvi gospodari ljetnikovca davnih nekih prijeratnih godišta. I ugradili ga dovoljno visoko da ga prolaznici i udaljeni susjedi mogu vidjeti. Neposredno ispod krova gdje su lastavice, jednog kišnog ljeta, sagradile gnijezdo. I više se nisu, iako je to željno godinama iščekivala, vratile. Vidjela je, u daljini, kako iznenadni nalet vjetra donosi oblak satkan od sitne sive, gotovo srebrne prašine. Kako je sve bliže. I kako potom, postepeno i sustavno, obavija gustu odrinu vinove loze i gličine. Kao nikada rascvjetale tako kasno. Dolje u đardinu. I kako listovi i još male i zelene bobe grožđa poprimaju sivo–srebrnu nijansu. I kako grozdovi ljubičastih cvjetova gličine prestaju mirisati promijenivši boju. I takvima ostaju kad prestane puhati. I kako rojevi pčela sele na obližnju magnoliju s velikim bijelim cvjetovima. I kako se, odnekud i iznenada, pogrbljeni starac u dugom crnom kaputu s modrim klobukom pojavljuje. Tiho ponavljajući sebi u bradu samo njemu znane fragmente stihova na talijanskom jeziku: Amante timido... amante timido. Ponavljajući nakon svakog stiha: Opet puha! Jednako siv kao loza. I jednako odnekud donesen naletom vjetra. I kako ostaje podno odrine. Nepomičan i sam. Dok mu bijeli golub, jednako zatečen neobičnom pojavom, uzaludno pokušava sletjeti na ispruženi dlan. Koji kao da pokazuje smjer vjetra. Ili pravac kojim će krenuti. Kada ponovno zapuše. Gledala je prizor osječajući neku čudnu iznenadnu tjeskobu. I hladnoću koja se spustila na njena gola ramena. I prozirnom spavačicom tek pokrivene grudi. Pokušala se prisjetiti imena muškarca koji joj je jednom davno poklonio moskar. Na kojem bi se, kada bi ga rastvorila, ukazala jata galebova kako nadlijeću more, otok i polje rasvjetalog nekog plavog cvijeća. I nekoliko lastavica kako nestaju visoko u oblacima. Pokušavala se prisjetiti godina. Godine. I doba dana kada se to dogodilo. Njegovog uzdaha kada ju je ugledao svu u bijelom, leprašavu i raspletenijeh kosa. Kada je sve mirisalo po borovoj smoli koja je kao suze cirula niz stara debla i rastapala se u kapljice od vrućine. Uzaludno. Niti njegovog imena, koje je izgovorio tiho dok joj se obračao užarena pogleda išteći u njenim očima odlepršalu pticu, nije se mogla sjetiti.

Valerijana je voljela brati perunike. Iz nepoznatog razloga nikada nisu izrasle u đardinu oko kuće. Koliko god se trudila presađivati ih i s korijenjem usađivati u velike kamene arle. Ali su zato, redovito, svojim razbludnim cvjetovima ispunjale okolno zemljište. Izazivajući je. Posebice rascvjetale s brežuljka uz koji se, uskim puteljkom, moglo do crkvice. Na vrhu. Odakle se slutila pučina i osjećao beskraj morskog plavetnila. Imao privid blizine oblačića koje su vjetri donosili odnekud odozdo iz skuta kamenog Grada. S malog popločanog trga ispred crkvice vidjeli su se obližnji otočići obrasli u gustu borovu šumu. I naslućivala nataložena zaboravljena događanja iza drvenih vrata. Ćutila širina prostranstva kuda bi god pogled dopirao. I onda, kada se s njim srela na izmaku sutona pred zatvorenim vratima crkvice. Dok su galebovi odlazili na počinak i prve zvijezde stidljivo ukazivale na prisutnost lune koja će uskoro zagospodariti nebom. Kada joj je dao malu grančicu s nekoliko narančinih tek rascvjetalih nježnih cvjetova. I zapleo je u njenu kosu. Sada si kao ona vila sa one skrivane slike u saloči mojih pokojnih roditelja gdje cjelivaš zatravljena mladića u Dubravi! — šapnuo joj je i zadivljeno je gledao držeći je za ruke. Pidržavajući je da ne poleti onako rumena i uzbuđena na krilima razbuđene strasti. Pričao joj je o morima kojima je plovio, lukama u kojima se gubio, olujama u kojima se molio i neobičnom voću koje je kušao na jednom dugom putovanju u daleke tropske zemlje. Pričao joj je o strogom ocu koji se nikada nije vratio s jednog od putovanja po Pacifiku i njegovoj kapetanskoj uniformi koju ljubomorno čuva u obiteljskom buralu. Majci svoj u tuzi koja se kao trs osušila čekajući ga uzaludno. I zavjetnoj slici koju su dali naslikati sa siluetom sveca zaštitnika grada i s anđelima iznad broda u oluji. I časnih sestara koje su ih tješile kad su sliku ostavljali u Gospinoj crkvi. I vješali je zajedno na hladan vlažni južni zid crkve pun godištima ostavljanih zavjetnih slika brodova i jedranjaka. Slušala ga je duboko proživljavajući njegove priče. Tješila ga je i milovala, zagledajući u njegove plave oči koje su skrivale suze. I prizivale suosjećanje u isto vrijeme. Nije mu rekla da je i ona jedinica. Da joj je otac, ugledni čovjek u gradu, iznenada obolio od neke neizlječive bolesti. I izdahnuo iste zore u kojoj se njena majka nije probudila. Da nikada nije saznala od koje joj je bolesti bolovao otac i kako se dogodilo da joj majci utihne srce gotovo istovremeno kada je njezin otac umro. Nije mu rekla ni kako je na komonćinu našla knjigu koju je njen pape čitao do posljednjeg trenutka — Lei discorsi della immortalita e felicita humana. I kako ju je, prvo, nekoliko dana listala, a zatim pozorno čitala neprestano noćima kada nije mogla usnuti. Sama i ostavljena u sobi punoj uspomena s dva velika portreta u ulju svojih roditelja. I zlatnih debelih okvira iz kojih bi u proljeće izlijetale tek izlegle bijele ljepirice. I nestajale iza teškog hrastova ormara u kojem je čuvala svoju bijelu haljinu od krizme. Buketić sasušenog cvijeća, grančicu pelina i palmicu. I na kojem je, nikada prošetan, u velikoj kartonskoj kutiji bio klobuk. Od bijele čipke s perjem i pupoljcima ruža. Sa, u lavandu namočenim, bumbakom protiv moljaca. Nije mu rekla kako im je tajila susrete s njim u đardinu. Niti kako ju je majka, obaznavši za njih, svjetovala da, radi očeve nagle naravi, ostavi mladoga mornara. Da ga zaboravi. Jer, tješila ju je, poći će na more i tko zna kada i kakav će se vratiti. I hoće li više htjeti biti s njom. I da se okrene nekim drugim poslima. Neka čita knjige. Veze goblene. Da joj lakše prohodu ure tišine, neka češće bude u crkvi. I da se više i češće druži sa svojim vršnjakinjama u crkvenom zboru. I s mladićima, njoj ravnim, iz uglednih kapetanskih obitelji, prilikom obiteljskih ručkova i proslava godišnjica slavne prošlosti Grada koje bi znali proslavljeti. Prisjećajući se tako mladosti i vremena drugih i drukčijih. Godišta kada su njihovi preci postajali slavni i štovani. Kada se bez njih nije moglo i smjelo išta važnije domisliti i napraviti. A danas po njima neke udruge i interesne grupe građana nose imena. I nazive. A pojedini gradski predjeli nazivlju se po tim obiteljima. I njihovim posjedima. Velikim kamenim zdanjima i praznim ljetnikovcima. Punim propuha i ustajale hladnoće. U kojima su se nastanili šišimiši a razgranate vene bršljana skrile obiteljske grbove.

Znali bi tako, zagrljeni i upućeni jedno drugom, u tišini noći osluškivati udaljena zvona koja su prizivala na večernju misu. I udarce zelenaca koji su na gradskoj uri krojili vrijeme. Revno otkucavajući pune sate podsjećajući na obveze i zaduženja. Na skori san. I laku noć.

Osjećao je toplinu obraza, sve brže otkucaje njezina srca i nježni dodir prstiju na svom vratu. Želio ju je svakim dijelom svoga tijela. Poljupce uplesti u kosu. Ljubiti joj čelo, ramena... Učini li to, bojao se, poremetit će idilu i posvećenost trenutka. Uzajmno predavanje srodnih duša i prožimanje dvaju mladih ustreptalih tijela koja su izgorjevala u želji. Stajali su tako sklupčani na skalinu crkvice. Zagrljeni ćuteći jedno drugo, ostavljajući noćnoj utihi odgovore na brojna pitanja koja jedno drugom nisu uspjeli ni stigli postaviti. Ali koja su razdirala njihove duše. Čineći ih nesretnim ljubavnicima ničim izazvanih tužnih sudbina. I kada su se, uz prve proplamsaje zore, rastavili dugim poljupcem, osjećali su kao da jedno drugom oduzimaju razloge jutra. Povode snovima i uspomenama od kojih će živjeti. I kojima će hraniti srca i duše iščekujući starost, brojeći godišta koja će hraniti njihovu ljubav. Zbližavati ih u onim trenucima osame kada svakodnevica ostaje tek intervalom između snova i želja. Ugaslih nada i nedoživljenih uzdaha.

Perunike su obojile jutro. Svojim modrim laticama, kao još neispeglanim traversama, prkosno su prizivale gradske sinjorine u šetnju. Onim opasnim strmim obroncima s uskim puteljcima koji vode gore, prema crkvici, gdje su istovremeno rasle i kuke i šparoge. Naglo izrasle nakon noćnog obilnog pljuska. Kada bi nježne ruke gospođa u ranojutarnjoj šetnji, izgrebane od drače i kopriva, poželjele ublažiti blagu i svjesno izazvanu bol, prihvatile bi se perunika. I hladile svoje rane buketom koji bi, u pravilu, uvenuo već drugog dana u kristalnoj vazi na velikoj trpezi koja je ispunjala saloču. Iako su znale da se neće rascvjetati, brale su i pupoljke. Iz sasvim nepoznatih ili njima znanih razloga. I ostajale zapuhane sjedeći u saloči uživajući u propuhu koji je donosio i odnosio borove iglice odnekud kroz otvorene prozore. I hladio njihova kapljicama znoja orošena čela i ramena. Koja su izvirivala iz volana lanenih haljina skrojenih po novim tek pristiglim modnim časopisima i žurnalima iz Venecije ili Firence. I uzaludno se nudila muškim pogledima i uzdasima. Koje su prizivljale.

Valerijana, od one noći, više nije pohodila crkvicu. Samo bi, jednom godišnje, rastvorila prozore i slušala mukle jecaje malog crkvenog zvona koji je podsjećao na dan kada se slavio blagdan sveca po kojem je crkvica dobila ime. Znala je da spontana berba perunika određuje točno godišnje doba koje se poklapa s razdobljem njene velike, do kraja, neostvarene ljubavi. Stranica neprežaljenog uspomenara koje su zaustavile vrijeme. Uvijek iznova podsjećajući.

Otkuda lastavice u ovo doba dana? — pitala se Valerijana češljajući duge crne kose sjedeći na, od još jedne noći nesna, toplom krevetu. Kroz otvoreni prozor nazirale su se konture moćnih, drevnih zidina Grada. I slutila, u izmaglici, mala kamena crkvica na brežuljku. Jato usplahirenih lastavica nadlijetalo je zvonik crkvice koji je izvirivao kroz guste krošnje izraslih lovorika. Sunce je već odavno zauzelo svoje mjesto u međuprostoru što su ga zatvarali: vitka krošnja čempresa i zvonik te rub krova puste palače uglednog jednog, davno pokojnog vlastelina u susjedstvu. Po njemu je nazvan i puteljak koji je vodio do palače. Činilo joj se da njihov pjev nije onakav kakvog ga je poznavala. I da lete isuviše nisko. I da su joj sve bliže. Kada su prve ptice preletjele pored njenog prozora i krilima očešale fasadu kuće, još uvijek nije tome pridavala posebnu pozornost. Zabavljena svojim dugim pramenovima koji su otkrivali gola ramena, vrat i grudi, ubrzano je, kao i obično, disala — nježno i sve nervoznije povlačeći češalj. Zaustavljajući pokret kad god bi dodirnula lice, ili... i ne baš slučajno, grudi. Kao dvije Male Petke, božemiprosti — pomislila bi. Zatvorenih očiju uživala je u svojoj jutarnjoj seansi. Gle, kao uredno ostrižen bonsai nasad tamarisa! — izustila je poluglasno gledajući se niže pupka. Dok je naga skupljala koljena pokušavajući odabrati pravi položaj za moguću igru prstiju kojoj se uzaludno pokušavala oduprijeti. Vani su lastavice bile sve mahnitije i sve bliže otvorenom prozoru. Kada je, nakon kratke stanke i mogućeg odabire nove igre dlanova, pokušavajući češljem na tjemenu zahvatiti crni pramen, osjetila mokro perje ptice, kriknula je i, u posljednjem trenutku, zatvorila prozor. Dugo su ptice, neobjašnjivo, udarale svojim kljunovima o prozorsko staklo. Pokušavajući uletjeti u sobu i, tko bi znao zašto, kljucati naglo ostarjelo lice Valerijanino. Prestravljena, pobjegla je u saloču. Hitro se odjenula i prepustila, kako je to ona nazivala, svakodnevnim poslovima. Onim nepotrebnim dugim i iscrpljujućim preslaganjima starih prašnjavih knjiga po policama. I brojanju kikara i pjatinića starih porculanskih garnitura. I porculanskih figurica. Koje je skupljala njezina majka još kao djevojčica. Svjesno nastojeći zaboraviti jutarnji događaj. Nikome ništa nije govorila. Ni kada su, u suton, do nje došli glasi o pronađenom jatu mrtvih lastavica pod prozorom.

Na velikoj trpezi od crvene tikovine znala bi slagati i preslagati pupice koje je skupila davno, oprala i skrila u veliki bural. Zakrpavši im male vestice. Popravivši i dočešljavši im frizure i docrtavši usne. Kompletirajući cipelice. One koje su samo mogle sjedati, stavila bi na jednu stranu trpeze. One druge, koje su mogle stajati, njima sučelice. Zatim bi se popela na trpezu, sjela između njih i započinjala s njima duge razgovore. Najprije bi, onima koje sjede, predstavila one koje stoje. Zatim bi, onima koje stoje, ukazala na biografije onih koje sjede. Kako je i kada i od koga, koliko se sjećala, koju dobila. I imena koja im je davala i s kojima se najviše voljela igrati danju. I noću, kada ne bi mogla usnuti. Pupice koje stoje, rasporedila bi u čudnu kolonu u smjeru njezina krila. Slagala ih je po veličini. I starosti. Svakoj bi ispričala po jednu priču i zatim bi je nježno polegla između nogu. Poželjevši joj miran san i dugu noć. Onda bi, onima koje sjede, pričala o onima koje su joj zaspale između nogu. O tome kako su došle sa dalekog puta, kako su bile umorne i kako bi joj svakoga jutra pjevale.

Pjesmice razne i vesele. I zajedno s njom skrivale se ispod kreveta kada bi joj majka donosila onaj odvratni gorki sirup koji je mirisao po sapunu i staroj vuni. Onda bi, umorna i pospana, nježno pomilovala preostale pupice, dugo ih zamišljeno zagledala i najposlije ih poslagala pored sebe. S obje strane ravnomjerno. Prijateljski ih upozorivši da ne zaspu. Da ostanu budne. I da paze na nju dok se ne probudi.

Kada je jednom ugledala pauka na plafonu, pratila je njegovo kretanje. Tražeći začetak paučine koju je spleo. Negdje iznad starog svjećnjaka i starih lukjernara poredanih po rubu kredence u kojoj su ostale sačuvane očeve matrikule. Nekoliko pisama i fotografija majke. Bočice u kojima su bili lijekovi. Sirupi protiv kašlja. I neka mirisna ulja za smirenje. Protiv bolova. Migrena. Kostobolje. I dobro raspoloženje. Zanesena, nije uspijevala pronaći paučinu. I redovito bi odlutala drugdje po kući zaboravljajući povod. I svrhu. Kao i stihove pjesmice koju su je naučile časne sestre kada je bila sasvim mala. I ostavljena u samostanu nekoliko mjeseci, dok joj je majka bila bolesna od neke zarazne bolesti. A otac na novoj plovidbi.

Ponavljala bi, sve češće, svoju igru sa zrcalima. Točno bi odredila u kojem zrcalu koja godišta prepoznati. Djevojčica sa pletenicima, ljubičastim velikim fjokama i dokoljenicama u plisiranoj limun–žutoj haljinici; u crnoj do grla zakopčanoj vesti sa čipkastim okovratnikom i s molitvenikom u ruci, kosom spletenom i s malim klobučićem; gola, u prozračnoj spavaćici raspletenijeh kosa; u crvenoj haljini od veluta s moskarom iste boje i kolajnom od crvenih koralja oko vrata; s bagulinom i staračkom kapicom; rastvorenom ombrelom i buketom hortenzija; bez odjeće, s vjenčićem tratinčica i zumbula u kosi, bosa i nasmiješena; u očevoj mornarskoj uniformi; zacrvenjenih usana i tamnih očiju u kostimu ulične prodavačice; s velikim cipolom na golom trbuhu s nepomičnim repom blizu pupka dok leži gola na trpezi: s jabukom na malom porculanskom pjatiniću dok sjedi u mislima odlutala na drvenoj kuhinjskoj stolici s velikim nožem u krilu; s oblakom od bijela bumbaka zaustavljena u letu negdje i nekada... Jednom. I još mnoga svoja ukazanja znala bi prepoznati u ogledalima. Onima u saloči i onima u sobama kuće po kojima bi, posebice u noćima jakog juga, znala satima lutati. Usplahirena i zamantrana mirisima koji su je opterećivali. Namještajem i predmetima koji su je podsjećali. I onda, kada su joj se počele miješati slike i mimo volje u ogledalu nazirati druge osobe koje je svjesno odagnala iz svoje svijesti i kada je iznenada u grobnoj utihi noći odnekud začula sirenu broda... I kada je rastvorila sve prozore i vrata u kući a naleti jakog juga unijeli kišu... I kada je iscrpljena od svega, promrzla i mokra, posljednjim atomima snage porazbijala sva ogledala u kući, shrvana razdirućim bolovima i bez svijesti dočekala jutro, sklupčana u starom ormaru od oraha... Izmjenjivale su joj se razbijene slike uspomena i svijesti u sve kraćim intervalima. Slutila je svoju izgubljenost. Povode dugog iscrpljujućeg kašlja i višednevnim migrenama. Uzaludno bi, ponekad, pokušavala posložiti krhotine razbijenog stakla. Iskombinirati od nekoliko njih jednu od željenih slika. Uvijek bi, na kraju, odustajala. Ugledavši se sijedu, upalih zjenica i sasušenu. Kao grančicu nekada davno ubrane i ostavljene česvine.

Više se nije češljala jutrom uz otvoreni prozor koji gleda na crkvu i čempres. Odmjeravala je svoje staračko ispijeno tijelo i uvijek iznova, u ritualu koji je osmislila, poželjela bi sebi — Dobro jutro! Kao i svakog jutra do tada. Nakon noći nesna. I u susret danu od čekanja. Prebirući krunicu među prstima.

Starca u crnom kaputu više nije bilo na kamenom popločanoj stazi koja je vodila u đardin. Jedan bijeli golub pokušavao je kljucnuti crnu bobicu bršljana koji je obavijao mramorni stup s isklesanim primjercima flore i faune. Ostatak prve odrine koju je jedan davni njezin predak dao razrušiti i izgraditi novu. Gusta izmaglica ljetne sparine obavijala je zelenilo đardina. U daljini, gusti, srebrnosivi oblak nadlijetao je guste kamene krovove Grada. Bacajući sjenu na zvonike crkava i gradske tvrđave. Pomislila je kako bi bilo dobro probuditi se i odagnati preostale sjene krhotina slika koje su joj se priviđale. Ili su to bili stvarni likovi njezine mašte. Znala je iz iskustva da će joj topli čaj od mladog lišća pelina pomoći da odagna crne misli. Da se oslobodi slika i prizora koji su je opterećivali. Tjerali na uzaludne pokušaje bijega od priviđenja. Njegovog uzaludnog zlokobnog dugog kucanja na vratima. Simboliku lastavičjeg gnijezda uz krov kuće. I njihov odlazak u tople krajeve. Zauvijek. Ničim izazvanu znakovitost sumaglica jutrom i kronične glavobolje koje su je primoravale da veći dio dana provodi sama u zatvorenoj sobi. Onoj djevojačkoj punoj krpenih lutaka, drvenih i porculanskih igračaka, u kojoj je odrastala. I u kojoj je sve češće i sve duže boravila. I ne sluteći posljedice. I ne htijući o tome govoriti. I u onim rijetkim trenucima jutrom kada bi, još pri svijesti, uspijevala sabrati se i nekim unutarnjim nagonom vođena odlazila do prozora, mirisala pelinovo lišće, ispijala čaj i zatim, ponovno, nestajala među četiri zida sobice pune prašinom pokrivenih predmeta. Drvenih malih jedrenjaka zaustavljenih u plovidbi. Razbijene ljerice i knjiga izgužvanih bakropisa s vedutama egzotičnih tropskih predjela. Starog zidnog razbijenog sata i kristalnih malih čaša iz kojih je ispijala lijekove za smirenje koje joj je, prema receptu stare seljanke, spravljala majka. Nekada. Jednom. Kada je prvi put posumnjala u stvarnost sna iz kojeg se probudila.

Jato crnih kosova upozorilo je susjede da se nešto dogodilo među stablima lovorike. Pronašli su, kada je dan već odmakao, starca u crnom kaputu kako leži na zemlji i u ruci drži pismo na kojem je, crnom tintom, pisalo: »Voljenoj V.« I kako mu niz izborano lice plazi mala srebrnosiva gušterica. Kada su nakon nekoliko dana razvalili vrata ljetnikovca, neposredno pored izlaznog praga pronašli su Valerijanu u oblaku malih zelenih mušica koje su u rojevima nadlijetale njenu, od stjenica i moljaca, izjedenu bijelu haljinu. U ispruženoj ruci držala je sasušenu grančicu naranče. Papirić na kojem je crnom tintom bilo ispisano: Amante timido... i nacrtano sunce u kljunu ptice. I zahrđali željezni veliki ključ na svilenom konopu koji joj je, očito, bio ispao iz ruke u pokušaju da otvori vrata. Kasnije su, kada su pretraživali ostale sobe i prostore ljetnikovca, u prenatrpanoj djevojačkoj sobi pronašli gomilu nevješto nacrtanih perunika. Debele sveske papira i posvuda po zidovima zalijepljene i zakačene crteže na kojima su perunike mijenjale boje. Nacrtane u svim fazama rasta. Od pupoljka do cvijeta. I uvele pored praznih kristalnih vaza. S nožolikim dugim elegantnim zelenim listovima. Ostajući modre kao njene otvorene oči. I ostavljene. Kao i dva prazna stara kufera pored njenih nogu u kojima su se izlegli leptiri. Srebrni i sivi kao jutro koje nije dočekala.