Trijumf gladi

Trijumf gladi

Poglavlje iz romansirane Bilježnice namjernih sjećanja — III

Dugo smo se pronalazili putujući jedan prema drugome, a da i nismo mogli znati odakle tko dolazi. Ipak smo znali, jer smo tako i mislili i osjećali, kako ćemo se morati pronaći i sresti, jer su činili sve da se izgubimo i iščeznemo u carstvu ratne apokalipse. A kad se susretnemo, dijelit ćemo sve što nam je od progonstva preostalo: pokoja bilježnica, slika srušene škole i kuće, crnobijeli portreti mrtvih očeva i učitelja. Od stida to posljednje nećemo nikom pokazivati, u znak poštovanja mrtvih i što nas je sudbina uputila jedne prema drugima da bismo u njihovo ime nastavili živjeti unatoč tolikim porazima, uvredama i poniženjima.

Pronašli smo se i prepoznali smo se, što je bio valjan dokaz da nismo uzalud putovali; pronalazeći se, zajedno smo lakše nadjačavali opasnost zločinačkih tradicija toliko hvaljene i slavljene domovine; nadvladali stid u sebi zbog silne gladi, a na tako plodnoj i lijepoj zemlji bogatih zavičaja. I možda najteže za nas, i za opstanak naše nade za život ispočetka, poslije svega što se dogodilo: bila je rastuća sumnja nove, pobjedničke vlasti u smisao slobode bez uvjeta i njena posredovanja u tumačenju slobode; u naređenjima: kako poslušno živjeti. I pred novim strepnjama što ih poratna vlast i glad neminovno donose, okupili smo se na neočekivanom domjenku, kao gosti i prijatelji pjesnika Lovorka Zoranića.

Sastajali smo se u malom jatu, poput napuštenih i gladnih ptica, kojima je poslije iscrpljujućih letova i putovanja do mjesta okupljanja, do gnijezda spasa da bi zajedno lakše nadvladali strah od samoće i gladi što su nam jedino ostavili u naslijeđe za našu budućnost. A stalno su grmjeli prežderani i vlašću ostrašćeni o sretnoj budućnosti, koju nam, eto oni daruju i najavljuju. Plašeći se tih Danajaca koji nam nasilu darove nose, sve više i čvršće smo se okupljali, i naše skupove s odanošću poštivali i njegovali. Bilo je neprekršivo i sveto pravilo: pakete iz zavičaja zajedno otvarati, i poslije zajedničke gozbe, u čast dobrotvora–pošiljaoca, uz krišku sira i kruha, izgovoriti naglas naslov lirskog eseja Joba Gotala »Zašto da gladan situ vjeruje?«

Tog dana iz Lovorkova cetinskog zavičaja stigao je paket, čije smo mirise duboko uvlačili u sebe, još pri ulasku u prostor predsoblja Lovorkova i pjesnika Miroslava zajedničkog stana. Bio je to dan na koji smo dugo čekali. Bila je to prava raskoš mirisa plodova »Poljičke Andaluzije«, kako smo mi među sobom nazivali dio zemlje povijesne Poljičke Republike, smještene u trokutastom prostoru između Stobreća, Zadvarja i Garduna, sa svojim riječnim izlazom na more, utokom Cetine u Omiški zaton. Osim Zoranićeva bila je to andaluzijska inspiracija i druge trojice pjesnika rođenih na zemlji didića, vlastelčića, kmetića i vlašića što su naseljavali, održavali i branili slobodu poljičkih knezova i vlastelčića, ali i svoju, poljičkih ratara, vinogradara i ribara: Ivaniševića, Kaštelana i Miličevića. Svi su osjećali duboku srodnost sa zemljom i jezikom Hidalga, posebno Lorce, pa će Ivanišević prvi među njima andaluzijsku poetiku podignuti na razinu obožavanja i imitiranja, prevodeći njen ritam i dušu, dušom i ritmom svoje »poljičke Andaluzije«. I svako jutro, kad bi iz svoga stana u Bogovićevoj ulici izlazio, pozdravljao bi glasno ljude cijele ulice: Viva Espańa!

Ušavši, s osjećajem nadražene gladi, u spavaću i radnu sobu pjesnika, zatekao sam sve znance i pjesnike za koje sam znao da ih je on pozvao: Mažurana, Milićevića, Ivana Opuzena, Vesnu Zlarinsku, već slavnu ne samo po svojim prvim zbirkama poezije već i po svojim erotskim mogućnostima, te na kraju i Vesna Amruševska, ništa manje zaljubljive u ljubav, od svoje nešto starije kolegice i lirske suparnice. I dok su se tako pjesnici rojili oko dviju Vesni, pokušavajući biti duhoviti i zabavni, što im je očito bilo teže od pisanja stihova, dotle se naš domaćin Lovorko saracenski, ili andaluzijski — i tako smo mu od milja tepali — završavao sa svojim izgledom: u samom kutu sobe pred četvrtastim zrcalom. Nikad dovoljno ispavan i odmoren; uvijek u nedostatku vremena, posebno onog vremena u kojem je trebalo dovršiti započeti posao; jedino i redovito na vrijeme je započinjao i dovršavao svoje podnevne i kasnovečernje šetnje, najviše zrinjevačkim korzom ili gornjogradskim vedutama; i pritom sretan što svijet šetača postoji, u kojem je uvijek otkrivao i upoznavao nova lica, dakako »onog spola« kojem je bio beskrajno odan, pažljiv, zadivljen što je uvijek iznova bio sve umnoženiji i ljepši. Pisao mu je poslanice, ode, sonete s akrostihom, slao mu je ponekad i naglas iskaze svojih osjećaja i »bola u ljepoti«; jednom riječi »zaljubljen u ljubav«, kako i glasi jedna njegova pjesma, odnosno stih u pjesmi posvećenoj ljubavi.

Soba je bila i spavaća, i radna, i primaća. Iz lijevog dijela, da kažemo spavaćeg, pojavio se napokon i Lovorko. Bio je sasvim dovršen u izgledu: obučen u odijelo, začešljan, razbuđena lica i pogleda. I krevet u kutu sobe bio je besprijekorno prostrt. Poznavali smo takav život u podstanarskom dijelu nekog stana, i ništa nas nije moglo iznenaditi u Lovorkovu vladanju u prostoru podstanarske sobe. Bilo nam je važno da se napokon pojavio, i da bi fešta otvaranja paketa ubrzo mogla započeti.

Prije same svečanosti otvaranja paketa, netko je trebao pročitati svoju pjesmu, dotad nigdje objavljenu i nigdje čitanu. Nije se ni slučajno moglo dogoditi da od domaćina odabrani pjesnik nema u jednom od svojih džepova, ne samo jednu već malu rukovet najnovijih svojih pjesama. A većina od pjesnika–začinjavaca bila je naprosto opsjednuta da svijet ne bi izdržao, i bio takav kakvim ga on, pjesnik doživljava, bez rukopisa njegovih pjesama; i da je upravo on taj koji piše najbolje pjesme otkad se pjesme uopće pišu. A može se lako dogoditi, možda upravo taj dan kad napušta svoje pjesničko i stambeno leglo, da će ga već pri izlasku na ulicu prepoznati izdavač, odnosno urednik književnog časopisa, i zatražiti žurno od njega najnovije pjesme kako bi ih odmah objavio i njega, pjesnika, učinio slavnim. Skup je pojavu domaćina žagorom pozdravljao, izričući mu na taj način i zahvalnost na pozivu za svečanost, a potom vrlo brzo utihnuo čekajući objavu imena pjesnika koji će na neki način otvoriti i najaviti svečanost otvaranja paketa.

— Čitat će Miro — rekao je Lovorko, kroteći prstima svoju sijedu ricastu kosu što je kruto i naježeno vijugala uvis. — Zacijelo je napisao najljepšu svoju pjesmu o ljubavi.

— Kako znaš? — zapitao je nečiji glas iz neosvijetljenog kuta sobe.

— On jedino piše o ljubavi — reče Lovorko.

— I samo o jednoj ženi, koliko ja znam — dopuni dežmekasti Čekoslavić.

— A kako se zove ta žena? — zakreštao je opet glas iz neosvijetljenog kuta sobe.

— Znam samo da u ovoj sobi nije — reče i dežmekasti i zabrađeni pjesnik Čekoslavić.

— A kako pak to znaš, kolega? — zakrešta glas.

— Ne gnjavi. Jednostavno znam — odgovori pjesnik Čekoslavić, sad već s lulom u lijevoj ruci. Pomalo i nervozan kao gradski prvak u dužini pušenja lule. Tu je morao poštivati zabranu bilo kakvog pušenja.

— Pa da odslušamo tu novu pjesmu. Ionako mi je pun kufer ove stvarnosti. Slažete se, kolege?

— Nasmiješio se promuklo, preko brade, i kroz kamiš lule što ju je pušio naprazno.

— Bravo Čekoslaviću! — mnogi pozdraviše njegov prijedlog.

Miro je s pjesmom napisanom na komadu papira prišao prozoru, smjestio se u ostakljeni okvir, čekajući tako da se svi prisutni smjeste u neko svoje mjesto u njegovoj blizini.

Čekoslavić je bio podosta u pravu kad je rekao to što je rekao. Stvarnost je sve više zaudarala, prijeteći sve više naredbama i zabranama, budući da su obećanja revolucionarne i klasno svjesne generacije vlasti, koja se brzo snašla poslije svog pobjedničkog rata: u foteljama ideološke moći, u izgradnji besklasnog, socijalističkog društva — uzvikujući obećanja o oranju zemlje zlatnim plugovima; srebrnim srpom žita će se žeti, i svilenom vrpcom u snopove vezati — bila su doista ludim radovanje. Jer, vani, iza zidova ove sobe, ali sigurno iza praznog prostora ove dvorišne zgrade u Amruševoj ulici, povlačio se sumnjičav i osumnjičen svijet, prodeverao i nekako preživio zatvore, logore i progonstva; krajnje nepovjerljiv i prema obećanoj slobodi, ako se ostane ili prijeđe na stranu onih koji su postali pobjednici, i gotovo su se svi oni koji su voljeli poeziju, zapitali stihovima samog pjesnika Branka Miljkovića: »Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?« Na te stihove odgovorio je sam pjesnik kad je napustio »prestolnicu« Države u potrazi za slobodom i došao u grad nade, u beli Zagreb grad, da bi poslije nekoliko tjedana boravka i života u njemu završio kao samoubojica: objesivši se u rane jutarnje sate o granu malog stabalca, pokraj puta, u krajoliku Mihaljevca.

Stvarnost te naše stvarnosti o kojoj se maloprije izrazio pjesnik Čekoslavić, onako niz lulu i bradu kao o nečemu pomalo gadljivom, što je do vrha ispunilo njegov kufer strpljivosti; a koju je opet Lovorko Zoranić opjevao potresnim sjećanjem na smrt trojice braće koja su jednostavno bila žrtve obećanog Novog doba; gotovo da nema pjesnika, ne samo od prisutnih, koji nije prvo dovršio svoj ciklus pjesama u kojem se prozivala savjest, opominjala kužna povijest, u strahu naslućivala budućnost kao pogubni nastavak sadašnjosti — a sva je ta mučna pitanja slutnje poraza najjednostavnije izrazio u svom dvostihu, stari i vječni student Zgorelec: »Idonše narodi mnozi i zajebanšen se.« Zgorelec i nije ništa više napisao u stihu, a njegova se starost mjerila starošću naših prfesora, uzmimo: Josipa Hamma i Antuna Barca. Međutim, primali smo ga kao svoga kolegu, zaljubljenika u pravljenju lingvističkih koktela od raznih prastarih ostataka izumrlih indoevropskih i staroslavenskih jezika. Dolazio je između dva rata, i poslije zadnjeg rata, na sve seminarske diskusije. Naročito je revno posjećivao predavanje profesora Barca, bilježeći sve njegove misli, izreke i tekstualne analize programskih pisaca, napominjući često puta: kako je njegov kolega Antun Barac jako napredovao od vremena kad su zajedno studirali i zajedno sjedili u čuvenoj dvorani broj X Filozofskog fakulteta na Sveučilišnom trgu.

Mogao je on za mnoge biti figura comica, starostudentsko zanovijetalo, stihoklepac, koji možda računa i na male proročanske osobine, s obzirom da mu je izgled podsjećao na starozavjetne pustinjake i apostole — ali je dvostihom »Išli su narodi mnogi — i zajebali se«, postao slavan. Njegov dvostih je prepisivan, pamćen, izgovaran, najviše šaputavo, gotovo uho na uho. To je bila moda vremena: što manje biti gladan, i paziti na koje uho šapčeš. Jedino Josip Zgorelec nije ograničavao svoju promuklu glasnost. To je, rekli su bolji poznavatelji njegova ne baš laka i sretna života, što su ga zločesti pučkoškolci, često puta »iz čista mira« kažnjavali u igri potezanjem za uši, uštrcavanjem vode ili utiskivanje ulože u ušnu školjku, te je tako brzo oglušio na lijevo uho. Da bi nadoknadio gluhoću, izvikivao je riječi, osjećajući ih u drugom, nenaglašenom uhu, kao mirni govor. A kad su ga u dva navrata plavi anđeli priveli u svoju dežurnu postaju na Strossmayerovu trgu, tražeći od njega: što mu to znači »idonše... i zajebanšensen narodi mnozi«, i neka im objasni na koje se to narode odnosi; i pitajući ga dalje: zašto se on toliko dere na javnom mjestu?, odgovorio im je mirno za svoje jedno uho, a derući se za njihova uvijek naćuljena ušesa, u službi osluškivanja »tko što govori«: »Pa to je stara i sveta arapska izreka, izgovorena, drugovi, 624 godine na prvoj propovijedi u Meki od samog aposlola Muhammada«. Oba su ga puta pustili bez zapisnika, bez i jedne popratne riječi, ostavivši ga na vratima postaje, poluotvorenih usta, gledajući kako mali, neishranjeni vječni student zamiče iza zrinjevačkih platana. »Ovaj je skroz naskroz lud, Mile, bogami...«, rekao je golemi pozornik jednako gledajući u pravcu kojim je iščezavao Josip Zgorelec.

Mene je odjednom prelio neki neočekivani dašak, propuh, štoli?, natopivši mi nosnu šupljinu i sva pluća mirisom Lovorkova paketa. Samo paketi koji stižu s obala mora i otoka zrače takvim mirisima: suhih smokava u lovorovu lišću, rukovetić grančica ružmarina što ih none ili majke šalju svojim unucima i sinovima; režnjevi pršuta i sušenog sira natopljena u tegli s maslinovim uljem. U takvom mirisu utapaju se sva druga razmišljanja i osjećanja, nestaju sve druge čarolije i prisjećanja, pa tako i moje obraćanje uspomeni na dvostih čudaka Zgorelca. Naprosto je naglo iščezao pred ovom iznenadnom raskošnom gozbom mirisa otvorena paketa. Jer dolazeći, Miro mi je gotovo posvećenom gestom na trenutak otvorio vrata kuhinje i pokazao prstom na paket položen na stol: četvrtast, u smeđem pakpapiru, višestruko omotan rutavom vezicom. Dva mala otvora na gornjoj površini paketa, iz kojih su provirila dva lovorova lista, bio je očit znak da domaćinovi gladni prsti nisu izdržali napast mirisa.

»Čovjek koji nema što podijeliti sa zvijezdama nema što podijeliti ni sa bližnjima«, reče Job Gotal, oslonjen o rub vrata koja su vodila u predsoblje iz kojega se ulazilo u kuhinjski prostor. »A naš posljednji romantik već sve dijeli sa zvijezdama. Netko će to morati učiniti s bližnjima. Žrtvovat ću se...«, rekao je i iščezao iza dovratnice na koju je bio oslonjen. Slavonski lirski bard je sve dublje prodirao u zvjezdane sustave nošen krilima svoje ljubavi, dok se, dosad pažljivo slušateljstvo, polako okretalo prema vratima za predsoblje i kuhinju, znatiželjni za razloge Gotalova izlaska. Slabjela je njihova pažnja na putovanju s kolegom–pjesnikom, jačao je njihov osjet za mirise mediteranske gozbe. Razlog Gotalova iščeznuća nije trebalo posebno otkrivati. Ipak, morala se poštivati tradicija: Dok traje pjesnikovo putovanje s riječima u prostore zvijezda i slobode, koji su pošli zajedno s njim na to putovanje moraju se s njega zajedno i vratiti. Susret s glađu što su je zaoštravali mirisi, nije smio umanjiti ni poniziti susret sa slobodom što su je prizivale i slavile riječi Mirine pjesme.

»Iako smo različiti po sudbini, zajedno ćemo ostarjeti i nestati« — tim riječima nas je prošli put ispratio iz svoje podstanarske sobe Job Gotal. A prije samog izlaska iz njegova podstanarskog legla, u tjeskobnom prostoru predsoblja, đavolski strogim, ali prijateljskim tonom nam je izgovorio svoju kratku poslanicu. Često puta se našao u ulozi osumnjičenog proroka svoje generacije, ali nije slabjela i njegova ljubav za svijet kojem je pripadao, i zato je uvijek rekao svakom pojedincu, ili skupini istomišljenika: što ih čeka vani, čim napuste prostor podstanarske »slobodne zone«, kako je nazivao svojih petnaest kvadrata, u kojima se mala žarulja nije gasila, u kojem su rastvorene knjige, čak i na kamenom stalku iznad umivaonika, bile njegovi ukrasi, vaze, simboli njegove nezavisnosti, mirisi duha, umjesto mirisa cvijeća.

Ispraćujući nas, nije odolio potrebi da nam pročita nešto iz svojih bilježaka što ih je očito pripremio za taj trenutak. Nije to činio iz samoljubivosti, još manje što je želio podučavati druge, a najmanje one s kojima je odlučio dijeliti sudbinu, ostarjeti i nestati; ova me tvrdnja nikad nije iznevjerila kroz polustoljetni naš zajednički život, u kojem je bilo i protustavova, neslaganja, pa i svađa, ali nikad izdaje naspram zajedničkom stavu i raspoloženju, naspram životu koji treba do kraja održati i sačuvati. I svaku svoju poslanicu prijateljstvu, svoj moralni pozdrav danu koji valja preživjeti i sačuvati njegovu ljudskost — obično bi započeo porukom učitelja generacije, A. B. Šimića: »Pazite da ni danas ne prođete maleni ispod zvijezda...«, kako bi nastavio čitanjem nekoliko pripremljenih svojih misli. Ispraćujući nas, čitao je:

»Mi lako opraštamo i najgore gadosti onima koji time zarađuju kruh. Ali nikako ih ne opraštamo onima koji zbog njih kruh gube. — Zarađivati u novinama — to u nas znači biti slobodan prema nezaštićenima. — Savjet početniku: Što manje ideala, to više budućnosti. — Mi još nismo u društvu ideala, ali ni budućnosti, jer njihov politički rječnik, riječ intelektualac smatra čovjekom koji je sav svoj život potrošio da bude nepotreban. — To su pravila koja ne podnose iznimke. Mi im zato nemamo što oprostiti, jer oni znaju što rade.« Izgovorio je to s lakoćom i srdačnošću, kao da nam je davao prijateljske savjete, kako da se sačuvamo od ozljeda i opasnosti, ne samo kad izađemo na otvoren proator zanoćale ulice, već dok silazimo i niz polurasvijetljeno stubište kuće u kojoj su glad i knjiee bili hrana nesanici.

Pošao sam nečujno za Jobom Gotalom. Nisam napokon izdržao vrijeme čitanja pjesme. Nikad mi se to još nije dogodilo. Ovaj put sam narušio tradiciju do koje sam obično držao, budući da se to dogodilo i s Jobom Gotalom: iskrao se zapravo iz pomalo posvećena prostora, kad se bježalo u život jezikom pjesme ozvučen, kad je narušavanje sklada u riječima bilo jednako narušavanju sklada samog života. Stvarnost, iz koje se čitanjem pjesme za trenutke bježalo, bila je ionako razorena i ponižena. Utoliko mi je bilo čudnije da je upravo Job narušio taj sklad. Zašto? Nisam imao odgovora, osim tog samočuđenja, i samopitanja: zašto? I čim sam nečujno napustio sobu i ušao u malo zamračeno predsoblje. Lovorko me rukom zadržao:

— Ne ulazi u kuhinju, molim te? — prošaptao je.

— Zašto? — i ja sam šaptao.

— Job je unutra.

— Sam?

— Sam — reče. — Sad sam tek zamijetio da je u desnoj ruci držao sličan, zapravo isti paket koji je ležao na stolu kad smo dolazili.

— Pridrži, da donesem bocu i čaše. I ne ulazi unutra dok se ne vratim.

Čim sam iz Lovorkovih ruku preuzeo paket, on je iščezavao, a ja sam se brzo našao licem na samom staklu kuhinjskih vrata: Job Gotal je stajao raširenih ruku nad malim, starim stolom, na kojem je ležala već posve rastvorena i gotovo ispražnjena kutija. Gledao sam u njegove izmršavjele, raskriljene ruke. U jednoj je držao komad kruha, u drugoj krišku sira. Njihao se nadvišen nad već opustošenim paketom, iz kojeg je do maloprije mirišao cijeli Lovorkov slimenski zavičaj. Na rubovima stola ležala je pokoja kost, pokoji skelet oglodane sardine, što je domaloprije plivala u modrom maslinovu ulju.

Izmjenjivao je ugrize kruha i sira, ubacivao u gladna usta maslinove bobice. Prije nego što bi uzeo čašu vina, oblizao bi palac i kažiprst otirući ih potom malom kuhinjskom krpom; i cijelo vrijeme tog svojevrsnog posvećenog i spasonosnog obreda kojim se tijelo i duh spašavaju od klonuća — gledao je u pravcu staklenih vrata iza kojih sam stajao u polumraku kuhinjskog predsoblja. Da me je vidio, javio bi se, otvorio bi vrata i priveo me stolu da mu se pridružim, jer nikad nije zatajio one koji su bili s njim, i vjerovali mu. Zaključio sam: gledao me, a ne vidi me. To je pogled očiju koje vide samo ono što njihovi izgladnjelo tijelo želi i mora vidjeti: u zadnji i spasonosni trenutak darovane zalogaje i gutljaje s kojima se tijelo iz klonuća podiže i vraća životu. Nije nam tek tako naš stari i neuništivi puk ostavio u naslijeđe toliko puta provjerenu i iskušanu izreku: da glad nema očiju. A od gladi i žeđi izludjeli vjerski zanesenjaci, vidjeli bi za stolom Posljednje večere svoga Krista, i čuli bi njegove riječi upućene samo njima: »Jedite, to je tijelo moje; pijte, to je krv moja.« I Job je doista poslije novog zalogaja sira i kruha ispio i novu čašu vina.

Kao da smo se opet gledali a nismo se vidjeli. Zatim je još jedanput otrao ruke uputivši se prema vratima. Brzo sam se sklonio u zamračeni kut predsoblja. Tiho, pomalo postiđen što se gotovo potkradajući udaljava na vršcima prstiju prema izlaznim vratima. Prvi put mi se dogodilo da sam bio sretan što mi je uspjelo izbjeći susret s Jobom Gotalom.

— To što držiš, Izidore, to je paket što je sinoć stigao od brata. Što kažeš? — javi se Lovorko.

— Što? — pitam pomalo zbunjen.

— Pa gotovo je isti kao i onaj od majke što je s Jobom otišao. Kad sad dođu prijatelji, nitko neće ništa znati, osim što nas dvojica znamo, i naša će svečanost biti posvećena »otvaranju paketa« kao i uvijek dosad. Što kažeš? — zapitao me glasom uspješnog domaćina.

Nisam imao što reći, još manje bilo što pitati. Osjećao sam: kao da je neki dobri duh bdio nad Jobovom gladnom sudbinom i nad našom tradicijom svečanog otvaranja paketa. I dok sam novi paket spuštao na stol, vidio sam da je gotovo isti, i da jednako miriše kao i onaj što je maloprije iščezao s Jobom Gotalom.