Tri spota ili lažna mirovina

Tri spota ili lažna mirovina

Ovo mi je ispričao moj vrtićki drug iz Jankomira:

Mali Dodo (*13. I. 1984. +15. XII. 2004) ustao je u praskozorje. Nastojao je što manje bučiti, koliko god je to bilo moguće. Pojeo je dvije kriške kruha s kinderladom i popio šalicu mlijeka, iako je ujutro mrzio hladno mlijeko s kruhom i kinderladom. No u takvoj prigodi zar je važno što dječak jede? Izašao je van vidjeti Ljerku Montažerku (*1948). Sinoć je njegov otac (*1952) napomenuo da će Ljerka Montažerka sigurno početi raditi ovoga jutra, i naravno bit će nagrada, skuter, za onoga tko bude prvi donio film.

Pažljivo je podigao zasun i išuljao se van. Bilo je najbolje ne dopustiti starijem bratu Nenadu (*1981) da shvati kako je on već otišao. Bio je siguran da i on želi poći. Jednako tako trčao je niz ulicu, njegovi rukavi koji su dodirivali zimzelenu živicu bili su mokri od rose, i samo vrh njegove kape bio je vidljiv iznad ograde, poskakujući gore–dolje sa svakim korakom. Bio je u prevelikoj žurbi da bi otvorio vrata pa je penjući se preko njih racvjetao malu rupu na prsima svoje plave veste. Ali to ga nije brinulo. Dobit će drugu za svoj sljedeći imendan.

Skrenuo je nadesno s glavne ceste, uz kolovoz koji je vodio do trgovačkog centra gdje je njegov otac, urar, držao njegov dobitnički scenarij za filmski oglas. Samo kilometar bio je dug taj kolovoz, ali on je mislio da mu nema kraja i pazio je da ne uprlja bijele tenisice skakućući između kamenja kojima je put bio isprljan. Bilo je tako opasno trčati po kamenju u bijelim tenisicama, a prerano u ovo doba godine dopustiti si ići bosonog. Zavidio je policajčevu sinu Malome Borni (*1984) kojemu je bilo dopušteno da se zatracka blatom cijelu godinu, čak duboko u zimu i koji je uvijek imao tako divne mrlje na svojim dva broja većim tenisicama, koje su željeli svi mališani iz jankomirske družbe.

Preskočio je ogradu koja je vodila u kukuruzište i pljesnuvši rukama, izrekao: »U pizdu pizdavu!«, psovku koju je naučio od Maloga Borne i na koju je bio jako ponosan. Izuo je svoje tenisice i svezavši ih skrio u rupi u živoj ogradi. Zatim je pohrlio poskakujući, njegove gole pete izgledale su poput okruglih narančastih mrlja koje je bacao iza sebe. Trava je bila mokra a zemlja tvrda, ali on se uvjeravao kako je to vrlo zabavno.

Prolazeći kroz klanac na sljedeću njivu, vidio je kokota kako čoka zemlju. Odmah je stao, njegovo srce glasno zakuca. Na žalost nije imao praćku. Kokot je prestao kljucati. Izdigao je svoj kljun. Mirno se ogledao vrteći svoj izvijeni vrat pa se na svojim vitkim nogama dostojanstveno odgegao. Zatim je ponovno jeo. Uvijek se pouzdavao u svoj sluh. Zatim je polegao s kljunom spuštenim na prsa i ostao je slegnut. Snažnim glasom Mali Dodo navalio je oponašati pseći lavež i pijetla natjerao na bijeg u kratkim oštrim koracima. Samo je njegov žuti pernati zadak bio vidljiv na sivome dnevnom svjetlu.

Mali Dodo stigao je do prljavosive zgradurine, ali stakleni ulaz nigdje nije mogao ugledati. Stao je na rubnik i tri puta povikao: »Dragec, ragec!«. Zatim je čuo »ooo–vaa–mo« i potrčao iza ugla. Šepavi Dragec (*1945) bio je ispred posljednjeg izloga. Nešto je mrmljao. Mali Dodo pomisli kako s Dragecovim sjekutićima nešto nije u redu. Nikako da mu narastu novi zubi, a mliječne nema otkako on zna za sebe.

— Brzo mi otvori! Tata hitno treba neke papire iz srednje ladice.

— Žurno, žur–no, žu–r–no, ž–u–r–n–o. Neprijatelji frfljaju h–i–t–n–o. Za njih je h–i–t–a–c. Vidiš što su učinili od naše Ljerke Montažerke. Gluha je kao drvo. Baš je maloprije prošla. Bože predragi, tri sata ranije ide na posao. U ratu dok kažeš keks izgubiš život, a kamoli posao. Još si ti mali pa ništa ne znaš.

— Znam.

— Ne znaš.

— Znam.

— Ne znaš i kvočka.

Mali se Dodo zabezeknu. Kako mrmljavi Dragec zna da je maloprije vidio pijetla. Sad hoće prevrnuti da je vidio kvočku. Bio je siguran da je hrpa perja imala krijestu.

— Nije istina — pobuni se Dodo vadeći omotnicu sa scenarijem za filmski oglas iz srednje ladice.

— Istina jest. Maloprije je gospođa Ljerka prošla. Pored mene. Ondje! Pozdravila me s 'brojutro'. Aaaa, ti ne znaš da se Zagreb–film preselio u propalo Jedinstvo. Sad su na drugome katu. Vidiš da je istina. I tvočka!

— Kad će ti već jednom narasti zubi? — upita Dodo shvativši da on šumom, a Dragec drumom i nestane iza staklenog okna metaliziranih vrata.

Trčeći vododerinom između dvije njive, okružene visokim debelim grmovima kupine, tek iza treće njive ugledao je sporedni ulaz u bivšu tvornicu strojeva Jedinstvo. Uspentrao se betonskim stubama na drugi kat. Raskolačio je oči. Uredi su u taj rani jutarnji sat vrvjeli od ljudi. U bližem od dva velika ureda našao je deset žena, jednu uz drugu, koje su ga gledale s petnaest zaslona ispred sebe, koji su mu naprotiv okrenuli četvrtaste guzice. U sebi ih je prebrojao i potom shvatio da tu nema Ljerke Montažerke. Uzbuđeno je disao. Možda ona već ima posla u sljedećem uredu. Požurio je prema otvoru koji je vodio u sljedeći ured, kradomice hodajući, izbjegavajući mjesta gdje su bile naslagane visoke hrpe papira da ih ne bi srušio i napravio buku. Bilo bi loše uznemiriti Ljerku koja je nakon ranjavanja ponovno počela raditi. Buljio je kroz otvor u pregradi i nije mogao ništa vidjeti. Potom se na vršcima prstiju došuljao do otvora i pogledao iza ugla. Ljerka Montažerka bila je unutra, stojeći s prljavim potpeticama na malome papirnatom humku.

Njezin trbuh bio je nabreknut sve dok nije dosegnuo na svakoj strani krajnju granicu pa su njezine noge izgledale nesposobnima podupirati njezino tijelo. Ona je lukavo okrenula svoju glavu i osluškivala, valjda svoje bilo jer ništa drugo nije mogla čuti. Mali Dodo zadražao je svoj dah plašeći se da će ga ona osjetiti. Bilo je od životne važnosti nikako ne uznemiriti Ljerku. Naprezajući se opet smiriti svoj ubrzani dah, otkinuo je gumb na svojim hlačama znajući da je tako uništio svoje naramenice na kojima je bio otisnut prof. Baltazar u stotinu sitnih otisaka. Ljerka mu ih je darovala. Zato je sinoć s njima zamijenio one s automobilčićima. Ponovno je rekao »U pizdu pizdavu« i odlučio pitati svoju mater da mu dopusti nositi remen umjesto naramenica poput Maloga Borne. Potom se išuljao natrag kroz otvor i, skinuvši naramenice, od njih napravio pojas. Zaboliše ga kukovi, ali osjećao se daleko bolje i muževnije.

Zatim se ponovno vratio do otvora i gledao je. Ljerka je još bila na istome mjestu. Svojim prljavim potpeticama gužvala je papir i hodala u krug kao da je htjela dolje sjesti, ali se plašila sjesti dolje. Kadikad je iskezila svoje zube i proizvela strašan zvuk stisnuvši svoju čeljust i bočno zaljuljavši svoju široku haljinu. Mali je Dodo osjetio bol i sućut u svome srcu i čudio se zašto druge žene nisu došle da joj čine društvo. Potom ga je zanimalo je li njegova majka bila osjećala istu bol kad je, nakon što je rodila malu Emu, počela raditi prošle jeseni. Morala je zato što je nakon drugoga dana ponovno otišla na bolovanje. Iznenada je Ljerka Montažerka klekla na koljena. Nekoliko sekunda klečala je na koljenima pa je zastenjala i klonula na tlo podupirući svojim salastim rukama tijelo da joj se ne ispruži po podu. Njegovo je srce uzbuđeno udaralo. Očito su Ljerku strašno boljele već zarasle rane od granata. Zaboravio je disati napeto gledajući. — Joj — rekao je. Ljerka se ponovno protegnula i s mukom se podizala na noge i kružila čas gazeći papir, čas parket i škrgućući zubima. Mali joj se Dodo polako primaknuo. Ona ga je unezvjereno pogledala, ali bila joj je prevelika muka da bi se pomaknula. Brzo je izdeklamirao što hoće. Ljerka opet zastenje strjelovito ga zagrlivši iz sve snage. Dodo se iskobelja iz čeličnog zagrljaja i na komadu papira s poda ispiše svoju želju tutnuvši joj u ruke omotnicu sa scenarijem za filmski oglas. Mali Dodo je uzdahnuo od zadovoljstva i počeo je noktima žestoko češati svoje žgoljavo tijelo. Ljerka se okrenula i čitala, i listala, pa opet čitala, da bi na posljetku ispustila neobično sretan glas iz svoga grla. Zalegla je za montažerski uređaj i stala otvarati i zatvarati raznorazne slike na njegovu zaslonu. Potom ga je posjela za stol. Ispred njega postavila je mikrofon i izgovorila nešto poput »DŽIDAJ!«

Kad je njezin crno nalakiran nokat pokazao očev tekst, shvatio je da ga želi snimati. Njegovo zgrčeno grlo napunila je sluz, počela se kretati prema jeziku, i ubrzo mu je napunila usta pokušavajući izaći van. Mali Dodo je proguta. Ona ponovno navali. Bujala je kao Sava. Dodo ponovno proguta Savu. Sluz je nastavila navirati, a on ju gutati sve dok nije počela kopniti. Napokon je mogao izgovoriti: »Jedna ura za trubadura!«

Bio je toliko zaokupljen tim spikerskim poslom da nije primijetio kako je Ljerka ponovno ustala i iz visokog ormara izvadila gomilu rola koje je gurala i vadila iz uređaja. To je činila samo kad je on nešto pogrješno pročitao. Kako je Ljerka mogla znati da je nešto krivo pročitao kad je bila gluha kao drvo. Opet je pogriješio. Opet je Ljerka Montažerka reagirala. »Oh, Ljerkice,« dahtao je Mali Dodo, »skuter od pedeset kubika!«.

Drugo čitanje bilo je teško kao prvo, ali sa znatnijim oponašanjem sportskog komentatora Mladena Delića jer mu je pljuvačka manje smetala. Mali ga je Dodo uspješno oponašao, odmarajući se tu i tamo, kad bi iz neke napete akcije mogao pasti gol. Ne znajući, tako je pomagao Ljerki da lakše nasnimi zvuk na već montirani filmski materijal.

Uto je Ljerka već puštala izmontirani prvi spot na drugom zaslonu. Prvom spotu iskrojenom iz arhivskih snimaka nedostajala je glazba. »Jedna ura, tri pandura«, odmah se sjetio Dodo.

Drugi spot se već vrtio puštajući poput prvog tihi zvuk struganja, uzastopce kvareći njegov glas cviljenjem vrpce. Ljerka je ponovno i ponovno puštala spotove. Cvililo je bez prestanka. Ljerka je bila uporna poput budalaste male učenice dok marljivo vrti prsten na svome probušenom pupku čekajući da se bol preobrazi u sladostrasan osjećaj užitka. Potom je Mali Dodo po šesti put čitao tekst mijenjajući ga. Umjesto da pročita »svaka se ura ma koliko stara može popraviti«, on je pjevušio »ure svaki kvar, za nas nije star«. Pokušao je smisliti nove stihove razmišljajući što je njegov otac urar htio reći kad je tvrdio da ljudi moraju doznati da u Zagrebu postoji urar koji zna popraviti njihove prastare satove unatoč tome što su nadriurari preplavljeni raznoraznim čipovima i ostalim baterijskim glupostima. Otac je odbijao ići na skupe tečajeve za stručno usavršavanje, uzeti u ruku još skuplje priručnike o novoj urarskoj tehnologiji, zanesenjački se uzdavši u filmsku reklamu, u strica Peru (*1952) koji je puštao filmove u kinu Balkan. Očeva usta opravdavala su sve prazniji novčanik sve duljim ratom, a ne novinama na urarskom tržištu.

Reklama prije Ramba II može preokrenuti stanje u urarskom novčaniku i donijeti skuter od sedamdesetpet kubika, bio je posve uvjeren otac Veliki Dodo i njegov sin Mali Dodo. Snimajući treći spot, Mali je Dodo stavio prst u usta i oponašao zabavljača Dreleta. Napregnuo se smišljajući nove izraze za sat. Iznenada je dreknuo »Dragec, ragec, ima oldtajmer. Sad fura kao sam vragec!«

Na to je Ljerka Montažerka prasnula u smijeh. S Dragecom je potajno ljubovala. Otkrila se do gaćica podigavši haljinu čiju je tkaninu gurnula u svoja našminkana usta. Sve je bilo jasno. Ljerka Montažerka nije bila gluha kao drvo. Iako se u njezine pozamašne nakupine sala, koje su joj svojom količinom spasile život, zabilo nekoliko krhotina, ipak nije oglušila od minobacačke granate koja je pala u dvorište njezine mame kad ju je debela usidjelica preseljavala iz klimave drvene potleušice u Pokupskom u jalovim zračnim uzbunama narušen mir Jankomira.

Mali Dodo baš je krenuo ponovno čitati oglas kad je Ljerka zastenjala i ponovno otkrila svoje čipkaste gaćice. Umirivao ju je »Ljerka–žderka, jadna Ljerkica,« i prislonio svoju glavu uz njezino rame, ali ona se okrenula zastenjavši i iskezivši zube pa zarida. Sjetio se svoga brata. Nenad ga je uvijek ucjenjivao kad bi razotkrio neku njegovu tajnu.

— Joj, ti, vragec jedan, nemoj izdati tetu Ljerku, — doista je izgovorio brat Nenad kroz usta Maloga Dode — ona će ti kupiti skuter od stotinu dvadeset i pet kubika.

Ljerka polegne po stolu pored montažerskog uređaja ispruživši ruke ispred sebe i zabacivši vrat natrag, te vrlo razgovjetno upita Maloga Dodu:

— Što ti imaš od ova tri spota?

— Skuter od stopedeset kubika — uzvrati Dodo računajući da tri spota zaslužuju bar triput jači skuter.

— Ni ti ni tvoj otac nećete ništa dobiti od njih — ljutito zaključi Ljerka. Zatim je žustro digla na noge svoje golemo tijelo. Silovito se pognuvši i, ne primjećujući Dodine raskolačene oči, počne bjesomučno gaziti snimljene filmske vrpce odmarajući se tek da bi propištala: »Ništa od mirovine!?«.

Mali Dodo, izbezumljen otkrićem, gužvao je papir ispred sebe sve dok nije bio u stanju ustati. Potom je pokupio ona dva izgažena spota i stavio ih na stol dok je Ljerka okretala svoje tijelo ne mičući noge, kadikad ga pogledavši.

— Joj, ti vragec jedan, nemoj izdati tetu Ljerku — Mali je Dodo nastavio šaputati ufajući se da će Nenadova dosjetka upaliti ako ipak ne uspiju spotovi. Osim toga u ovom trenutku nije znao što bi drugo trebao reći. Pomislio je kako će zaista postati slavan i kako će Mali Borna s prijateljima razglabati cijeli tjedan kad ga ugledaju na skuteru. Ne događa se svaki dan da šmrkavac dobije skuter od oca ili barem tobože gluhe mamine prijateljice.

— Ušuti već jednom, dobit ćeš skuter! — prekine ga Ljerka Montažerka gurajući mu u znojne ručice tri spota.

Sve do očeve urarske radionice u sebi je ponavljao: »Joj, ti vragec jedan, nemoj izdati tetu Ljerku«, trčeći i prevrćući tri filmske vrpce svojim potnim prstima te zahvaljujući svome bratu Nenadu na njegovim odvratnim ucjenjivačkim dosjetkama koje su ga bile spasile u nezgodi s Ljerkom Montažerkom.

— Joj, ti vragec jedan, nemoj izdati tetu Ljerku — reče mu otac spustivši telefonsku slušalicu i uzevši od njega tri spasilačka spota.

Danas, petnaestoga dana mjeseca prosinca dvije tisućite godine, Mali Dodo bosonog vozi skuter i na jankomirske lokve s vremena na vrijeme veselo zalaje poput psa.

Zauzvrat, zamolio me da ga više ni živog ni mrtvog ne zovem Mali Dodo nego LIAM O'FLAHERTY. Pokojni Liam O'Flaherty (*1896. +1984)!