Stoik u kupeu

Stoik u kupeu

Imao je pristojan nadimak, kao prezime znamenitoga stoika Lucije Aneja (65 g. pr. Kr.). Ime i prezime inače mu nisu bili filozofski, već više stojećki, nego stoički: Željko S.

U mojoj mladosti mnogo mi je značila pomoć njegove obitelji (majke), koju je moja mama, tko zna zašto, znala još iz Herceg–Bosne. Za NDH moj je stari bio intendantom kazalištâ u Banjoj Luci i u Osijeku. Kad me je tuđmanovski ministar kulture Zlatko Vitez ljubazno posjetio u Krapinskim Toplicama, na službenom putu u Osijek ili iz Osijeka, začudio se kako o očevoj intendanturi ondje, u Osijeku, ništa ne znaju. Kao ni u titoizmu. Gotovo kao što ga ne pamte ni u MH gdje je urednikovao tri desetljeća, mani ga. Velika je Hrvatska. Kad sam bio na prvoj svetoj pričesti, u Ksaverskoj crkvi, ponosito sam se pojavio u, naravno sniježnobijelom, Senekinom smokingu. On je bio moj vršnjak, ali je svetu dužnost obavio godinu dana prije mene. Zahvalan su mu na smokingu.

U nastavku kratkotrajna života, za Senekom sam uvijek zaostajao za jedan — smoking. On je bio brži, spretniji, sretniji i — muževniji. A ja sam ga, kao i većina kolega, cijenio i volio. Kad smo se na Likovnoj akademiji vježbali krečnim namazom preparirati platna za slikanje, pridržavali smo se pouke njemačkoga nastavnika i savjesno kistom, lizali namazom platnenu podlogu, a Seneka bi iz posude sadržaj jednostavno izlio usred buduće slike. I nikome ništa. Studenti su, ako i jesu, mislili o nekom drugom poslu, a Seneka zacijelo o budućem filmu, gdje će biti scenograf i redatelj. Why not, što bi rekli današnji Hrvati, gdje poliglot nije samo sadašnji Premijer (2004), nego tako misle i svi oni koji natucaju po dvije–tri anglo riječi.

Sreća je, valjda na Senekinu sreću, htjela da suradnicom na tadašnjem zagrebačkom radioprogramu bude mlada novinarka Mani G. Njeno je djelatno područje bilo teatralno. Bilo joj je suđeno da kazalište bude njezina domena.

Zgodna, kako ju je Bog dao, zapadala je u oči radio–muškinju. Radio slušateljima, a ponajviše njoj samoj, smetale su njezine akustične muke sa slovom »r«. Na tom joj se slovu glas lomio kao u audiomlinu.

Vježbala je Mani čitati kompletne tekstove bez ijednoga »r«, a posebice je teško bilo izbjeći tekstove o Krleži, a nije gotovo bilo teksta u kulturi u kojoj se nije spominjao Titov prijatelj (naravno, ne samo zato što mu je bio pajdaš), nego što se bez najvećega od najvećih, Frica Krleta, nije moglo zamisliti da zagrebački radio uopće bilo što suvislo emitira.

Mlada se Mani udala za znamenita skladatelja (sina čuvenoga oca) Peru G. Ne znam kako se njemu obraćala s njegovim imenom sa »r«, ali vjerujem da to oboma nije smetalo. Kako sam stanovao nedaleko Pere, na Medveščaku, uvečer bi se često nas dvojica prošetali pod medvješčačkim kestenovima i razgovarali o svemu i svačemu, iz naših profesionalnih djelatnosti, glazbe i književnosti. O Mani nije bilo riječi. A kad sam ga posjećivao u njegovu medvješčačkom stanu, Mani više nije bilo. Sprijateljio sam se ondje i s njegovom sadašnjom ženom. Oduševio sam se kad mi je, prošlog stoljeća, srdačno pristupila u Stubičkim Toplicama. Pozdravio sam Peru, zacijelo mu je rekla.

Mojih odnošaja s Mani naravno nije ni bilo, došla je u redakciju kasnije od mene, a i u Perinu životu je zacijelo sad bilo pravo »r«.

Ne znam kad je Seneka »otkrio« Mani, ali znam da je to još bilo vrijeme kad se ona s njim ilegalno sastajala. Njegovu alfa–romeo coupé sam dobro poznavao (razgovarali smo Seneka i ja o alfi, jer sam i ja tada vozio kola iste marke, samo skromnija, i zavidio mu na autu. A kad sam prvi put vidio da, nešto podalje od Zagreba, iz njegove alfe izlazi i Mani, sve mi je bilo jasno. Vjerojatno ne samo meni.

* Prizor se često ponavljao, jer sam se i ja vozao amo–tamo. Uvijek podalje od Zagreba, gdjekad i blizu hotela (kojih u Hrvatskoj nema previše), tako da sam jednom zamijetio da se ilegalni par, u svojem prinudnom gijezdu, gdjekad ne zadržava predugo. Što mi nije bilo dano da u nekoj pravoj državi budem »secret eye«! Ali zapravo sam bio osobni »secret eye« za sva vozila koja su mi se sviđala. Tek ću poneka i nabaviti (premalo). Ali od njegove coupérice skromnija.

Mani je sad odviše zauzeta svojim kazališnim upraviteljstvom, od Zagreba i Splita do Rijeke (a i filmom), a Seneka neumorno uređuje skupe kafiće (ili restorančine), od Milčecova »K. & K.«, do saborske »Žabice« ili, opet po Milčecovoj ideji, »Ljerke Šram«, pa mu sad Seneka više i ne zalazi u kafić, a sigurno opet snima neki smiješni (ne humoristički) film, već u smislu »Josipa Račića«, ispod pariških uličnih balustrada, dakle i ispod Pariza, i umjetničkog filma bilo koje razine (gledao ga ja ležečki, ispod nivoa). Vjerojatno Mani ne glumi ili, Bože sačuvaj — režira. I našla je nekog novoga Seneku, razumije se ona u muški casting.

Alfa romeo bio je samo jedan (i to skupi i tuđi) kotač u mojoj skromnoj auto–biografiji.

Pariz, pješke.

Taj je grad za mene bio pojam, koji mi je u mladosti otvorio, ne samo zemljopisno, prozor u svijet. Pojmovno. Biti u Parizu, makar zaviriti u nj, značilo je biti netko... Nije se mogao usporediti bilo s kojom dostupnom adresom u svijetu. U tome smislu ne pamtim ni Keopsovu piramidu, ni Samarkand, bez obzira na to što sam ondje zakročio tlom negdašnjeg Kušanovog carstva, ni Atenu, Rim, Berlin, Beč, Firencu, Prag, Petrograd, Moskvu, New York, San Francisco, Los Angeles...

Pariz je jedan jedini, i nije samo grad.

Beč je prva svetska metropola koju sam vidio, u vrijeme titoizma. Kao mladac putovao sam, s bratom najboljeg prijatelja i zagrebačkim susjedom Milanom. Na nogometnu utakmicu, naravno — Jugoslavije. Naravno ne autom, nego vlakom.

Milanova je sudbina bila burna, pogodna, kako literarni laici kažu, za »roman«. Bio je Milan loš učenik i, jedva, uz intervenciju trgovački bogatih roditelja, završio srednju školu (s prisilnih instrukcija bježao je spuštajući se, s kućnog zahodskog prozora, po oleanderu).

Iz njemačke škole u Zagrebu zbrisao je u partizane. Tri puta ranjen (zbog sumanutih nasrtaja na okupatorske bunkere), vratio se 1945. u Zagreb, sa časničkim (tada oficirskim) epoletama vjerojatno, prema današnjem vojnom jeziku, čak bojničkim.

Pustopašan kao što je bio (komadi i alkohol), ubrzo je degradiran i, bez oleandera, spustio se u skromni život razbogaćene obitelji. Otac, za sinove i mene fizički nalik na filmskog glumca Edwarda Robinsona, i jednako eksplozivan, u ustaškoj NDH (u kojoj se znalo za Milanovu avanturu), pred nailaskom ustaške patrole po njega (1943) skače s pobočnoga balkona u snijeg i također odlazi u partizane.

Milanu poslije rata nije mnogo pomogao ni očev ni vlastiti partizanski pedigre, pa je slutio da je pravi život negdje »vani«. O putovnici nije mogao ni sanjati, pa je uhvaćen pri prvom pokušaju ilegalnog bijega preko granice. Pretukli su ga na mrtvo ime i činilo se da je njegova »inozemna« sudbina zapečaćena. Kad se, kao i ja, prijavio za putovanje na utakmicu u Beč — pustili su ga.

Nije ostao u Beču (iako smo o tome u četiri oka razgovarali), nego se vratio zajedno sa mnom. Pri povratku, naš je vlak namjerno bio zaustavljen — 4 sata. Carinici–policajci poskidali su čak željezničke radijatore i odnosili iz kupeâ »prokrijumčarenu« robu. Formalno su zapitkivali »čije je ovo«, a kad odgovora nije bilo, sve su spremno odnosili. Znam da je Milan imao pokoji dolar, pod opasačem na hlačama, ali su, naravno, odnijeli i njegove rehnšibere koje je bio kupio po savjetu oca Edwarda Robinsona, koji je znao što se u nas traži.

Ne znam otkada je meni već Pariz bilo prvo odredište u svemiru. Zacijelo otpodavno. Prvi je »krivac«, za mene, nesumnjivo, Mladen Veža. Njegove priče o gradu u kojemu možeš, kad god hoćeš, pogledati toga i toga Cézannea (Planinu Sainte–Victoire, Kupačice, Kartaše, Kuću obješenoga, Nature morte s vrčem za mlijeko, itd.), u trgovini ne pitati kao u nas: »Ima li toga i toga?« nego naprosto pokazati prstom, ako znaš francuski i reći što hoćeš; u upravi fracuskih muzeja, u Louvru, kao slikar ili likovni student, zatražiti besplatu propusnicu u Louvre i druge muzeje. U središtu umjetnosti — sve je pred tobom.

Odlučivši se za slikarstvo, kao za svoj životni poziv, uspio sam se upisati i na Likovnu akademiju u Zagrebu. U prvoj godini nastavnik mi je bio Oton Postružnik, a radionica na Katarinskom trgu, tako da smo, u beskrajnim prekidima, igrali nogomet pokraj Rendićeva »Ribara« i pucali na gol, nacrtan na pobočnom zidu crkve Sv. Katarine. Na tome divnom gornjogradskom trgu sazrijevala je u meni, uz Vežine priče, ideja da što prije svratim u Pariz.

»Što prije«, to je u vrijeme čvrstog titoizma, značilo devet mjeseci prethodne pripreme dokumenata za možebitni dobitak putovnice (pasoš zvuči strahotnije za one koji su ga onda pokušavali izboriti), nego današnja bezazlena putovnica koju, u susjedstvu, lako dobiju i muhadžiri, da i ne govorimo o »europeziranim« Kranjcima.

Idućega smo ljeta odlučili krenuti u Pariz. Trebalo je još nabaviti francusku vizu (za jednomjesečni boravak u Fancuskoj, te prolazne vize kroz Švicarsku i Italiju. Talijanski, debeljuškasti činovničić, kojemu su se podnosili formulari za talijansku vizu, zvao se — Tito.

Strašno se pravio važan, vjerojato znajući kako mu ime zvuči u našoj zemlji. Stanovao je u dvosobnom stančiću u istome stambenom četverokutu kojemu je, s druge strane, zagrebačka (tada glavna) pošta u Jurišićevoj ulici. Dobro sam ga upamtio jer sam, kasnije, ja iznajmio isti stančić i u njemu neko vrijeme živio. Sastajali su se ondje ne toliko likovnjaci, koliko književnici (ja već marljivo pisao i prevodio, recimo, Henryja Millera). Od svih krugovaških prijatelja pamtim u posjetama ondje ponajprije — Josipa Pupačića. Valjda stoga što je iznenada, rano i onako otišao...

Siromašni, kakvi smo bili, odlučili smo boravak u Parizu (Veža me upozorio kako ondje ima svega, ali je sve strašno skupo i kako na boravak u najjeftinijem hotelu ne možemo ni pomišljati) provesti pod šatorima. Trinaestero studenata krenulo je na trinaestodnevni boravak (13, sretni broj) u francusku metropolu.

Spravljanje velikih zamotaka sa šatorskim krilima i, poglavito bijednih, papirnatih kovčega s minimalnom higijenskom i odjevnom opremom zahtijevalo je dane i dane priprema.

Dramatično je bilo već ukrcavanje u vlak na zagrebačkom kolodvoru. Nas trinaestoro nastojali smo se, sa svojim šatorima, smjestiti približno na okupu. U vagonu koji je preko Slovenije doista vozio — »van«. To je zasmetalo tadašnjim »dojdekima«, koje onda nismo tako zvali, jer su oni bili tobožnji »oslobodioci« ispod fašističke čizme.

Zagreb je poslije Drugoga svjetskoga rata politički gubio svoje purgersko tlo, kao što danas gubi i gospodarsko (ako ga je ikad uopće imao). Samo što »dojdeki« više nisu partizanskoga podrijetla, koliko »imotskoga«, ne u zemljopisnom smislu...

— Kuda vi to idete? — pitali su nas u vlaku uvrijeđeni i ljutiti partizanski »dojdeki«.

— U Pariz — hrabro smo mi lupnuli istinu.

— I mi idemo u Pariz! — nasmijali su se partizančuge. — Maknite se, smetate nam.

Dva makedonska studenta smislili su fantastičan plan. Od gipsa su izlili portret Maršala Tita. Bio je strašno sumnjiv carinicima, vrtjeli su ga u rukama, osluškivali, možda je unutra nešto i zveckalo, ali nisu ga se usudili zaplijeniti ili, ne daj Bože, okrnjiti. Kad smo već bili daleko u Francuskoj, Makedonci su smiono odlupili Titu tjeme. Iz glave su izvadili hrpu pravih srebrnjaka, tko zna koje valute i iz koje carevine.

U ujedinjenu će Europu Makedonija zacijelo prije Hrvatske a, nadam se, i prije Srbije.

Cijeli dan smo se, kako nam se činilo, vozili ispod zemlje. A zapravo je prošao cijeli dan od izlaska na pariškoj postaji Gare de Lyon, s velikom prtljagom, do silazka u métro i podzemne vožnje do postaje Pont de Neuilly i pješačenja, pod teretom, do Boulogneske šume (Bois de Boulogne). Ondje smo tek razapeli šatore (ja stavio 20 $ u džep), dopješačivši i podzemnom se uputili do postaje Concorde.

Kad smo izišli iz postaje, u večernjom svjetlu i u farovima automobila, za koje nismo slutili da ih toliko ima uopće na cijelom globusu, ugledali smo najljepši trg na svijetu: Place de la Concorde! Premda sam vidio mnoge slavne trgove u svijetu, na Place de la Concorde navraćao sam koliko sam češće mogao.

Za moju putnu kartu, uz moju skromnu ušteđevinu (ponajviše od prijevoda, na očevo ime i uz njegovu hrvatsku, lektorsku pomoć, s ruskoga, engleskog i francuskog); čak i uz poneku likovnu opremu, na svoje ime), mogao sam proživjeti tih trinaestak dana. Kad sam god mogao, kako napisah (u najboljim danima), svake druge godine svraćao sam u Pariz, od prvotnog pješačenja do nedjeljne vožnje, svojim kolima, kad je promet malko podnošljiviji, bar psihički, niz — Champs–Elysées.

Pri prvome posjetu velegradu pomogao mi je otac troje djece, poštar, da što bolje upoznam Pariz. On je svako malo dolazio u Zageb, da mu žena obavi ab, što je bilo moguće obaviti u nas, ilegalno, mnogo jeftinije nego u Francuskoj. Za uzvrat me je već prvi put put provozao Parizom, na stražnjem sjedalu svoga motor–kotača. Na središnji stol u Banjavčićevoj ulici postavio sam i otvorio prvu litru coca–cole u svom životu. Uokolo se skupilo mnogo rođaka i prijatelja koji su popili po cijelu žlicu koka–kole. Nije ih se posebno dojmila ali su, velikom većinom, doživjeli približno brzu propast komunizma (spominjalo se da će koka kola srondati komunistički sustav u svijetu).

Mona Lisa, Claude Monet i Nika iz Samotrake nisu me se dojmili kao Place de la Cuncorde, Place du Tertre ili Victor Hugoov Place des Vosges. Iako sam, tijekom godina, temeljito upoznao parišku podzemnu željeznicu, simpatičniju od londonske ili newyorške, i drugih, gradske su me ulice u njemu ponajviše privlačile, Veliki se grad može upoznati samo, prošavši korakom, njegovim, recimo, središtem (20 četvrti), uzduž i poprijeko. Upiti ga očima kao njegov slikar Maurice Utrillo... (Kakva usporedba!).

Među ono malo namirnica što ih ponesosmo sa sobom, ja nisam propustio tutnuti u prtljagu i komad sira, naravno našega znamenitoga trapista. Nije to još bilo vrijeme da se, kao u budućem »Startu«, pojavi članak u kome će se istinito pojasniti da u cijeloj Titovoj Jugi ima samo jedan kolut trapista. Tajna nije bila u receptu i vrsti kravlje–ovčje–kozjega mlijeka, već u o obradi svakoga spravljenoga koluta. On se na dugačkoj, drvenoj polici prebacivao iz ruke u ruku dvadesetorice franjevaca, tko zna koliko stotina puta na dan. Dugotrajnim i strpljivim radom vrlo polako su nastajali koluti pravoga »trapista«. Na deseci — godišnje. U Titovom sustavu nestalalo je ne trapista, nego franjevaca, koji su ga radili. Što ih protjerali, što pobili...

Mladen Veža je na svojoj nezaboravnoj izložbi gvaševa s pariškim motivima, u zagrebačkoj Praškoj, budućem posjetitelju Pariza naprosto, zbog Vežinih pariških mostova, nametnuo obvezu da, svrati li u Pariz, posebnu pozornost obrati na njegove mostove. Tako je i meni, Račićev i Vežin Pont–Neuf (čak iz Senekina filma), zauvijek ostao jednim od najvelebnijih mostova svijeta (u Tokiju nisam, na žalost, bio).

Nije čudo što sam na njemu odlučio poklopati, ili bar zagristi, svoj slavni trapist. Kad sam u Parizu, gdje ću tijekom života upoznati, dijelom i okusiti, neke od najboljih sireva svijeta, u početku pedesetih prošloga stoljeća, nagnuo sam se na ogradu mosta Pont–Neuf gledajući u Seinu.

Ispod mosta je izmilio, tko drugi, nego pravi pariški clochard, kakvi postoje samo u književnosti, za one koji čitaju. Neslomljivi starčić, zgrbljeni mladac, polunag i odjeven kao osoba iz prosjačke operete. Ugledao je u mojoj ruci komad našega »trapista«, pokazao na nj poluprljavim prstom, naklonio se, te drhtavo a strasno i drhturavo izgovorio:

— Fromage!... Fromage!...

Što sam mogao nego mu pružiti ogrizak sira. Klošar ga je s užitkom i, klanjajući se, gurnuo u krezuba usta, požudno ga grizao i glasno mljackao. Pod mostom se provezao bateau–mouche. U Parizu hraniti lažnim sirom božjaka, to je zacijelo šenoinski ljupko. Prosjačkim sirom prosjaka u Parizu!

Kasnije ću u kratkom životu ipak naučiti da nas ne dijeli samo pariški (recimo ch#vre, kozji kako bismo mi, naivno, rekli) sir od umjetničkoga i tjelesnoga života u pravom svijetu.

Ubrzo smo, međutim, shvatili koliko nas na sramotnome Balkanu stežu negve hrvatstva. Naša skromna studentska ekskurzija bila je u »Socijalizmu« prva iz Zagreba, dok ih je iz Beograda, stoljetnoga agresora (prije 1918. pa gotovo do danas) bilo u isto vrijeme trideset i više.

Moj preskromni otac, nekoć voditelj »Grupe sarajevskih književnika«, kojoj je pripadao i Ivo Andrić, sjetio se da bi našoj skupini zagrebačkih likovnih studenata mogao biti od pomoći i njegov negdašnji znanac, »pesnik« Milan Dedinac (r. 1902), tadašnji ambadasor u Parizu. Moj mu je otac bio unaprijed pisao a i ja sam mu se u Parizu pokušao bezuspješno obratiti. Bio sam toliko sretan što sam ondje gdje sam, da me baš nije bilo briga za Dedinca. I za Jugoslavensku ambasadu kojoj smo se inače morali prijaviti, s točnim datumom dolaska i odlaska iz Francuske.

Ipak, na kraju našega trinaestodnevnoga boravka, morali smo zatražiti pomoć od ambasade, ja opet od nevidljivoga druga Dedinca.

Više nismo mogli tegliti raspalu prtljagu i razmotane šatore do Pont de Neuillya i métroom opet do vlaka. Siromašni kakvi smo bili (tko zna je li ostao koji centime od onih 20 $ iz hubertusa), nismo mogli sebi priuštiti nekoliko franaka za prijevoz robe taksijem.

Zamolili smo ambasadu, koja je imala poviše kamiona, da nam jednim prebaci robu do postaje Gare de Lyon. Odgovor je bio ljutit i niječan:

— To nije posao ambasade...

Onda još nisam znao da me čeka još bezobzirniji odgovor portira rimske jugo–ambasade. Zamolio sam samo da u njih ostavim svoju rimsku adresu za slikara Julija Knifera. Portir mi je odbrusio srpskom oštrinom:

— Ovo je, bre, ambasada, a ne 'otel...

Kako bilo da bilo, ovdje nije dolazilo u obzir da našu prtljagu, bre, preveze kamion Ambasade. Skrpali smo toliko franaka da platimo taksi i ukrcamo naše razmotuljke, ispred Boie de Boulogne. Ali nismo imali onih obvezatnih 10% za taksista, kojemu je to jedina plaća, što mi nismo znali. A i da smo znali, ne bi nam ništa pomoglo, jer tih 10% — nismo imali.

Taksist nas je ispratio nizom opravdanih psovki.

— — —

Ivan (ja) je umro.

Prozor koji sam otškrinuo u Pariz, bio je i moj prvi pogled u pravi svijet. I kad se tako bijedno zaklopio, (uz psovke), ugasio se i moj život. Prvi put.

Luigi Pirandello i njegov »Pokojni Mattia Pascal« (Il Fu Mattia Pascal), naučili su me da se u životu ne umire samo jedanput. I ne samo fizički. Zaklopio se prozor nad prvim razdobljem moga kratkoga života.

Vidio sam Pariz. Naravno ne samo Louvre i Pont–Neuf.

Počeo sam se nadati. Na mnogo više od 20«, ne u novcu, naravno.

Nije bilo teško umrijeti, jer nije bogzna što ni ostalo za mnom.

Prvi kotač u auto–biografiji

Gospodin Krivačić je bio inženjer. Tako se i doimao.

Rečenoga se dana spuštao iz svoga stana, na trećem katu. Bio je susjed Mladena Veže, ali se ponašao mnogo dostojanstvenije.

Današnji je dan bio i za mene izuzetno važan. Takoreći početak novoga života. Inženjer Krivačić je bio blagoslovitelj novoga mene. Ne samo što je vozio automobil svoga građevinskoga poduzeća, nego je u njem vodio i vozačku školu. U njoj će poučavati i mene, koji još nisam, zapravo, još ni bio sjeo za volan svoga automobila.

Čuo sam kako su se otvorila vrata na trećemu katu. Zacijelo se već spušta prema vratima moga očinskoga stana.

Pridigao sam poklopčić na okancetu svojih ulaznih vrata. I ugledao sam ga. Inženjer Krivačić će se sad početi spuštati prema meni, a onda ćemo zajedno sići, proći kroz vežu i ugledati moj automobil, pred kućom.

Učinilo mi se da je Krivačić malko uzbuđen, kao da se ponešto napuhao i isturio vidljivi trbuščić. Onako okrugao, čvrst na nožurdama, bio je slika i prilika vozačkoga učitelja u građevinskom poduzeću.

Htio sam već, uzbuđen, zgrabiti kvaku na vratima i otvoriti ih, kad li se gospodin inženjer nepristojno uhvatio za onu mošnjastu vrećicu među nogama i ispustio gromoglasan — vjetar. Brzo sam zaklopio poklopčić na okancetu i ušao u sebe. U ono ne bogzna što.

Slušao sam kako se izvjetreni inženjer spušta niza stube. Morao sam misliti na nešto drugo, ili nekoga. Mislio sam na Krivačićevu ženu — Finčiku. Nije bila bogzna što, ali ne i za baciti.

Na nju je moju pažnju obratio dečec Drago kome sam ja, u trenucima, recimo, njegove relaksacije u dvorištu pucao na gol. On je, naime, najčešće u stubištu naše kuće, ispod stuba, motrio odozdola damama pod suknju. Poširoka suknja gospođe Krivačić pomogla mu je da se nagleda njenih gaćica a, gdjekad, i pravog međunožja. O onaniranju da se i ne govori, Dragin se pubertet rascvjetao.

Drago je Jančić rekordom svoga donjeg zurkanja smatrao kako je odozdola Milki B. vidio: sve! Vjerojatno se, obnažena ispod, vraćala s treninga.

Ne znam kako se izvjetreni inženjer Krivačić osjećao bez masturbacije, da ne kažemo hrvatski, bez drkanja. Prevodeći s ocem neke slavne pisce, često smo zapinjali na nekim teško prevodivim riječima pa sam ja, tko zna zašto, tom prilikom odlazio u nužnik. Ta bi potrebna riječca šiknula do stropa.

U današnje vrijeme, kad se vrhunski život, u Hrvatskoj, odvija negdje između Banskih dvora i Pantovčaka, možda se neki novi Dragec, nafiksavši se, skriva pod stubetine i zuri odozdola Javorki K. u onu.

Sad bi mu voyaerski rekord bio kad bi lijepo promotrio zakorjelu, davno izvan upotrebe, bivšu vaginu slavne haške tušiteljice Carle del Ponte. Njoj je od erotike preostalo samo da još ševi u mozak — hrvatske generale.

* * *

Kako bilo da bilo, inženjer se Krivačić ponosno spustio do kućne veže (tri kata ispod Veže), otvorio vrata i zagledao se u moj automobil, prvi u mom životu.

Bio sam iza njegove bogate stražnjice u kratkim hlačama iz koje su, tek prije koju minutu, izlijetali građevinski vjetrovi. Zrak je bio čist, tako da se lijepo vidio moj opel, u Banjavčićevoj ulici. Ulica nije značajna samo po tome što su njoj stanovali Kušani, a kasnije (i sada) Slavko Mihalić, nego što je dobila ime po karlovačkom (pogledajte koja je to ulica u Mihalićevu Karlovcu!) meceni Matice hrvatske, koji ju je zadužio redovitom godišnjom pripomoći u pravoj valuti, u — tadašnjim, predeuropskim, pravim krunama.

U Banjavčićevoj je stajao svijetloplavi opel 54, bijela krova, kupljen ispod cijene u Bonnu (rodni Beethowenov grad) moja je jedina dodirna točka s Pirandellom, koji je ondje studirao njemački i njemačku književnost. Niska cijena za takva (!) kola, koja nisu bila stara ni 6 godina, bio je svojevrsni poklon šefa opelova prodavališta, oca moga zagrebačkoga, srednjoškolskoga prijatelja, Stefana Wernera.

Werner bilo u svoje vrijeme prezime gradonačelnika Zagreba, za NDH, a u titoizmu više nego pogrdno prezime mesara, njemačkoga podrijetla. Za NDH su uvelike mrzili Nijemce pa su tako i Zagrebom kružile anegdote o primitivnom gradonačelniku.

Bio taj gradonačelnik, za Ducea, u posjetu Firenci. Predložili mu da svrati u Palaču Pitti. Nije se on dao:

— Odmah piti? Pa nismo još ni jeli...

Još nas je bar pola stoljeća dijelilo do gradonačelnika tipa Milana B., koji trijezan ne sjeda za volan ili gradonačelnice Vlaste P. koja, u rano jutro, kreće u obilazak Zoološkog vrta, tako da joj (mediji primijetili) promoknu noge u jeftinim, zacijelo talijanskim (n. p.) cipelicama...

Kako su Wernerovi u Jugi živjeli u potpunoj ilegali, došlo je vrijeme da ja izborim buduću nisku cijenu automobila, čak i opela. Moj razredni kolega Stefan, koga smo svi zvali Stevo (bez sveze, jamačno, s komunjarom Krajačićem) priopćio mi je 1952. da kani sa cijelom obitelji, poslije velike mature, zbrisati u Njemačku. Tada sam saznao da su Werneri, prije Drugog svjetskoga rata bili pravi veleposjednici u Slavoniji. Samo im je ergela imala preko tisuću konja!

Podsjetio me da su mu u sjedodžbama roditelji mrtvi, pred svakim imenom: †. Roditelji su životarili u tada dalekim Gajnicama, obrađivali krajičak seoske pustopoljine. Jedino je jedna sestra, liječnica, radila u Skopju, pod pravim prezimenom. Sinovi su, Stefan i Josef, polazili srednju školu.

Skupio sam svu hrabrost, koje nikada nisam imao odviše i, uoči podjela maturalnih svjedodžbi, pristupio razredniku, koji je u mojim dječjim romanima, naravno, smiješan. Ali moj mu prijedlog nije bio smiješan. Zgranuo se. Ne znam koliko je vremena naznačio da mu je nužno da se odluči. Ne znam ni s kim se konzultirao. Ali su u Stefanovoj maturalnoj svjedodžbi njegovi roditelji oživjeli. Neophodno za konačni ulazak u Bundesrepublik Deutshland.

I tako sam ja njegovu ocu, u Opelovom servisu, za polovnjak ponudio sve što sam imao: 500 $. U DM je to onda bilo 2000, odnos prema DM bijaše 4 : 1. I sad sam u Banjavčićevoj 24 imao svoj opel.

* * *

Za volan svojih kola, zaista, nisam gotovo ni sjeo. Otac susjedâ Milana i Zlatka Crnkovića, nije se ustručavao dovesti moj opel s granice. Dežele tada nije bilo.

Gospodin Crnković sen. koji je nama mladima bio nalik na zlopakoga američkoga glumca Edwarda G. Robinsona (Otok Largo), nije nikada štedio komplimente kad mu se činilo da je netko pošteno obavio svoj posao. Kad su nam na granici pokazali na vagonu moj polovni opel, što je sijao kao cadillac, koji nikad nisam vidio, gospodin Crnković je obilato nahvalio staroga Wernera. Odljepljivao je flastere, kojima bijahu oblijepljene, između ostaloga, sve lajsne na mom automobilu, i tepao udaljenom Herr Werneru, koga nikada nije vidio, niti će ga vidjeti:

— Jadničak jedan nesretni (to mu je bio kompliment nad komplimentima), kako je on to sve obukao i izglancao, nigdje ni zarezotinice...

Prva vožnja u mojim kolima, po staroj cesti iz Ljubljane do Zagreba, bila je kao početak puta u ovozemaljski raj. Povremeno bismo se, usred noći, provezli ispod nekolikih bijelih mostova. Slovenski klinci su voljeli na uzici, po danu, objesiti kamenje, na koje bi vjetrobranskim staklom naletjeli nespremni vozači. Zato će dežela prije nas u tzv. Europu.

Edward G. Robinson, alias Ivo Crnković, možda se u toj vožnji prisjećao svojih bogatunskih, pa i vozačkih dana, prije Drugog svjetskog rata.

Imao je već tada, kao naši siromasi danas, u račanovski–mesićevo doba, već dva automobila. Pravu škodu, za radni obilazak terena, sve do pilane, kupljene u Bosni i, za vožnju po Ilici, usjasjeni — mercedes. Onda, kažem, takva kola nije nitko imao a ne, kao danas, svaka šuša. Što duhovno i moralno niže, danas, to auto za više eura.

Ali znatno prije nego će me gospodin Crnković dovesti u svoju socijalistički praznu garažu, u mom opelu, za čiji volan ću i sam uskoro sjesti, ja sam vozio — mercedes. Štoviše, za volanom mercedesa prevalio sam svoje prve kilometriće vozačkog iskustva.

Trasa moje prve vožnje bila je romantična: od Dubrovnika do Cavtata, prebivališta Vlahe Bukovca i Tereze Kesovije.

Dosta stari automobil slavne marke bio je u posjedu (ne u vlasništvu, nije mu trebalo) Maksima Krstulovića, moga studentsko– slikarskoga kolege, čiji je otac bio Vicko, bog i batina partizanske Dalmacije, ministar pomorstva i član CKJ, do Maksimove tragedije u Londonu 1974.

Kad sam u splitskome hotelu Jadran zapitao sijedog i ubrađenoga Vicka (bradu pustio kao uspomenu na bradatoga Maksima), koji je Titu upravo bio vratio sva odličja i titule, što li se to dogodilo Maksimu u Londonu, bivši narodni heroj odgovorio mi je:

— Sinko, pitaj UDBU...

Prije tridesetak godina, Maksim mi je davao prve ljubavničke savjete o mojoj budućoj trajnoj ljubavi, automobilskoj: kako se vozi i koliko tu ima seksa.

U Londonu su mrtvome Maksu otpilili glavu, bio je predugačak za lijes.

* * *

Inženjer Krivačić je zadovoljno ogledao moj auto, ja sam mu drhtavom rukom pružio ključ i on je širom otvorio vrata. U ulici karlovačkoga gradonačelnika tada nije bilo nikakva prometa. Ja sam tu, na ulici, s mlađim Crnkovićem igrao nogomet. Stali bismo na loptu samo kad bi iz ulice nekoć športski nabrijanoga, zagrebačkoga gradonačelnika Heinzela iskrslo neko vozilo, makar i s konjskom spregom.

Otvorio mi je inženjer Krivačić desna vrata. Namjestivši sebi onu vrećicu, već je sjedio za volanom i detaljno mi pokazivao instrumente, kao da je riječ o svemirskom brodu.

Posebno me upozorio da je moj opel, još iz one serije autobila, u kojem se motor još morao »zapaliti« nogom, od čega sam se malo zgrozio, iako sam doskora shvatio da se to na hrvatskom jednostavno i lijepo kaže anlasati, imali su već Ilirci smisla za tehniku. Naravno da se nismo vezali konopima. Nismo, valjda, Indijanci. Iako mi je gosp. Crnković bio spomenuo da je u nekim plemenima u svijetu običaj tako nešto.

Inženjer Krivačić »zapalio« je moj automobil od treće (minute) i evo nas po budućoj Malnarovoj Peščenici. Vidio sam kućetinu Crnkovića prvi put iz automobila. Ipak je taj svijet nešto drugo iz automobila, nema mu kraja.

Inženjer Krivačić mi je tumačio što on to sve radi u mome automobilu. Gore–dolje, lijevo–desno, stop, ponovno »zapališ« auto, pa natrag i opet — naprijed. Meni se, još u gosp. Crnkovića najviše sviđalo kad je on autom namigivao. Ali susjed s trećega kata zaustavio je auto pred našom kućom, ja sam obećao odmah telefonirati gosp. Crnkoviću i zamoliti ga da moj blistavi opel spremi u garažu. Iako se u onoj državi još nisam bojao krađe. Doći će vrijeme kad će mi krasti i državu.

Nisam primijetio kako se inženjer Krvačić bio uznojio u ovo tri četvrt sata vožnje. Nije se on namučio za volanom, tu je on doma, njemu se samo vjetrilo. Ala će se Finčika naslušati grmljavine, možda čak i Vežinica, iza zida, u susjednom stanu začepi uši.

Prije žurnoga odlaska, po svome intimnome poslu, inženjer mi je Krivačić obećao da ću i ja sutra za volan. Službeno. To jest u vozačkoj školi njegova građevinskoga poduzeća.

Čekao me je, ne umjetni raj, kao u Baudelairea, nego pravi.

* * *

Na kosini u zagrebačkoj Vončininoj ulici, polagao sam vozački ispit, drugi put. Poslije

svih praktičnih i inih uputa, od Maksima Krstulovića do inženjera Krivačića, na polagalištu u Vončininoj prvi sam put krenuo u ispit pod — ručnom.

Što sam ja svoj plavo–bijeli opel malko već vozao šest mjeseci, nije ništa značilo.

Onda je to očito bilo moguće, a u »šoferskoj« mi je pozadini uvijek bilo prezime — Krstulović.

Ne lezi vraže.

Mojim jadnim, superlojalnim roditeljma najvažije je bilo u automobilskoj, makar i putničkoj praksi, bilo da njihov sin Ivica položi vozački ispit i da se u njegovoj limuzini provozaju tek kad sin bude imao pravu dozvolu. »Krivih« onda nije ni bilo, trebalo je čekati desetljeće i više, kad ćeš »lažnjak« moći nabaviti u Grazu, na koje hoćeš ime i s kakvom hoćeš fotografijom (za fašnik su osobito »palile« majmunske).

* * *

Prvi roditeljski izlet Kušanovih u mome plavobijelom opelu vozio sam već s pravom mojom vozačkom dozvolom. Cilj je bio Vrapče. Ne umobolnica, u kojoj će završiti dvojica od petorke iz naše zajedničke klase s Akademije likovnih umjetnosti, nego osamljeni kućerak u kojem je živovao fizički žgoljavi Julije Knifer, koji će za koje desetljeće biti počasni gost mletačkoga Biennala, sa zasebnim paviljonom u kojem će biti izloženi samo njegovi neprekidni meandri.

Sve su kolege voljeli Julija, a i on je volio njihovo društvo. Samo, kako je siromah bio izgubio jedno plućno krilo u domobranskoj satniji, u Drugom svjetskom ratu, nije mogao pratiti kolege ne u piću, nego u dolijevanju. To je bilo vrijeme mirogojčeka, miroševčik se tad još nije ljuštilo.

Sreća da je pjesnik Nikola Pavić imao dva nećaka, slikara i fizička giganta, Hortenzija i Zenona (pokojnome Hortenziju sam ja, naravno za njegova života, bio vjenčani kum), koji su voljeli Knifera, kao i on njih. Kad bi se društvo raspadalo u jutarnje, još mračne kavkaske sate, Hortenzije, koji bi ozbiljnije počinjao piti tek poslije prve litre mirogojskoga ruma, prebacio bi preko jednoga ramena obamrloga Julija i odnio ga u — Vrapče.

Kućerak Julija Knifera (ne vlasnički, jasno) izdizao se u Vrapču, točno na križanju Samoborske ceste sa željezničkom prugom Zagreb–Ljubljanja. Tko zna nisu li se Juliju, od snažnoga drmusanja u snu i na javi, ispleli vječiti meandri. Poslije ih neprestano slikao.

Kako sam znao gdje Julije stanuje (za moj vozački podvig to je bila daljina koju je, s Kniferom na ramenu, Hortenzije u cik zore, prelazio pješke), odlučio sam se roditelje izvesti na prvi izlet svojim autom.

Za majku pouzdano ne znam (tipično je da sinovi, jedinci, više

pamte oca nego brižnu majku), ali je Jakša zamirao od neuroze cijelu noć, jutro i prijepodne, dok u Julijevu čardačiću nije popio crnu kavu. Vjerojatno bi najradije bio zapalio jednu opatiju ali nije smio glede tlaka, koji bi mu liječnik izmjerio jednom mjesečno, a onda on meni pisao o trenutnom stanju. Recimo iz lječilišta u Dobrni. A moždani udar dobio — ja, malo poslije.

A najuzbudljivije trenutke za volanom doživio sam u kasnijim, konačnim godinama moga opela, ali svezane za usud moga oca, u kojemu se on prvi put provozao do raskrižja Julija Knifera. Jakša je, kao i ja kasnije u životu, strepio za život svojih najbližih. Kao čovjek u zrelim godinama nije volio, dok još može hodati, predugo boraviti u postelji. Ustao je rano i zatekao mene kako nešto prtljam oko prtljažnika opela, koji je stršao iz garaže susjeda, gosp. Ive G. Crnkovića.

Oštro se proderao na mene:

— Ivica, kud' ćeš sad već s autom? 'Ajd kući i dobro se odmori...

Bio sam sav znojan i objeručke prihvatio »zapovijest« da ne izvozim auto iz garaže. Pošao sam kući, mami na bijelu kavu za zajutrak, a Jakša se uputio na tramvaj.

Da je znao da je noćas, prije počinka, mogao biti njegov posljednji susret sa sinom

Ivicom!

Zašto sam ja uopće vozio auto tu večer do Novske i natrag, sam bog zna, ako ga je bilo uopće briga a, čini se, nije osobito, osim u najodsudnijem trenutku kada me je, bormeč, spasio. Prevalio sam tih stotinjak kilomatara po vozoderu zvanome autoputom, natankao benzijsko spremište, okrenuo se i usmjerio nazad. Uz mene je bio još jedan važan suputnički prijaško za koga i ne znam tko je bio, što pokazuje koliko mi je bio važan. Uglavnom, na povratku u Zagreb, odmah je izljezao iz moga auta i požurio kući. Možda ga je bilo strah?

Čega? Ovoga:

u cik zore, koja se spremala puknuti, »bit će dana«, srećom nije puknula guma na mome opelu. Negdje na domak Zagreba, skrenuo sam ulijevo da obiđem kamion. Bio je to tren posla, sjećam se kako je to lako izvodio moj susjed, hvaleći Herr Wernera, gospodin

Ivo G. Crnković. Obišao ja glupu kamiončinu i slobodno raspalio prema Zagrebu, kući.

Kad sam već podaleko odmaknuo cestom, pred novom kamiončinom, u blagom zavoju, morao sam malo prikočiti. Noga je pritisnula pedalu i, zajedno s njom, propala u prazno.

Kočnice moga opela nisu više postojale. Stroj više nije radio i polako se zustavljao.

Ne znam reakciju nepoznatoga suputnika, valjda se preznojio kao, čini se, i ja. Kamiončina je prikočila, vidjelo se po »stop« svjetiljkama (tko zna jesu li i one meni uopće radile), vratila se natraške prema meni (isprva se činilo na mene) i obišla me svojom trupinom.

Iz petoga pokušaja ponovno sam »zapalio« auto i, kad sam se dobro pribrao, nastavio plaziti prema Zagrebu. Ubrzo me stigla i ona prva, tko zna zašto, »gluplja« kamiončina. Vozač ne samo da je trubio kao sumanut, nego je moj autić obilazio sasvim izbliza, tako reći dotičući ga. Kroz njegov ovoreni prozor gromovite su psovke pljuštale kao iz kamenoloma.

Ja sam dalje »vrtoglavom« brzinom puzao prema Zagrebu.

Ako se nisam prekrižio prvi put, kad je bilo najnužnije, činim to sada, zlu ne trebalo. Nikad se ne zna, pa ni sada, u kuhinji.

Poslije bijele kave, pamtio sam svoje znojne trenutke, evo sve dosad, kad je to malo drukčije s muhadžirima i s EU na pravom autoputu, još malo pa do Akropole i Aja Sofije.

— Ivica, kud' ćeš već s autom? 'Ajd kući i dobro se odmori...

Očeve riječi iza garaže zvone i sad kao opomena, kad se više ne vozim, ali se i ne odmaram. Ne vozim, ali užasno ne volim kad me tko drugi vozi.

* * *

Prava moja automobilska putovanja nisu završila mojim prvim izletom do Julija Knifera. Na svoje prvo veliko putovanje poveo sam, uz roditelje, Vesnu Krmpotić, svoju službeno najveću prvu pravu ljubav. Nije bilo važno što joj je znatno veća ljubav, prije mene, bio znameniti fotograf i filmski snimatelj, koji mi je kasnije, obezvesnenjenom meni, govorio kako se čudom čudi kako nikada, pokraj tolikih, nije napravio moj potret. Obećao je više nego ozbiljno (zacijelo ste vidjeli seriju književničkih portreta u DHK, još iz vremena partitivnoga DKH), i ja se obilno pripremao da mu stanem pred kameru, pa da objese i mene. Naš je dogovor onemogućio najljući životni neprijatelj, kako ga je nazvao Charlie Chaplin u svojim prezrelim godinana — vrijeme.

Nije točno da je Vesna bila prva moja najveća ljubav, prethodila je kolegica Mira, koja isprva nije odviše grizla na mene, skučajno tada nisam imao četiri kotača. Pantim kako sam u mladim godinama izlazio iz kina »Mosor« (kina su bili naši glavni provodi i lijevala je kiša). Moj je otac pisao davnom prijatelju, Čehu, nekoć u Sarajevu, sad u Pragu. Pražanin je pročitao moja prva dva omladinska romana i ocu je napisao svoje pozitivno mišljenje o njima.

Na temelju praške prosudbe, počeo sam već snatriti o škodi prvome, nepostojećem automobilu u mojoj vozačkoj biografiji. Nije ni škoda tako loša. Naravno da sam svojim tlapnjama zarazio i Miru. Na kiši, pokraj kina »Mosor«, Mira mi je napomenula, s grozom misleći o dalekom povratku kući, tramvajem i pješke, da bi sad bila sretna da nas tu čeka škoda. Samo mogu misliti kako sam se ja osjećao kad sam se pokisao vraćao s ispraćaja Mire dalekoj kući.

Valjda sam se mokre prošlosti sjećao dvadesetak godina kasnije kada sam se s mađarskom kolegicom vraćao u američkoj Iowi s prve noćne posjete kinu, po kiši. Autobusa više nije bilo, ni taksija. Sutra sam kupio osam godina stari chevrolet, za 300 $, za koliko sam ga i prodao poslije deset mjeseci.

Na ovome mjestu opet ne mogu ne spomenuti frenda, trezvenoga (ujutro samo mlijeko i C–vitamin, sve do 72. godine) Seneku. Još na zajedničkom likovnom radu, ljetom u pajzažu, Seneka je odvodio Miru na »rad« u svoju sobu. Ja sam bio ljubomoran kao koker spaniel, ali prijatelju nisam, tobože, zamjerao. Macho image fizički snažnog muškarčine rastao je do neba, iznad Ksaverske crkve. Koliko je komada potorbao mogao bih samo on reći (napisati), kad bi se to financijski isplatilo. Seneka je vrijednost bilo kojeg posla vidio samo u penezima.

Auto je bio, otpočetka, podrška moje egzistencije. Tako je i Mira, mnogo vremena poslije toga što ju je Seneka bio sredio, vjerojatno opetovano i brzo (gledali kolege kad ju je vodio u sobu i kad je ona izlazila; svi su se divili njenjim manekenskim nogama) došla i na moj skromni pipac. Kad sam već imao kakav–takav auto, odvezao bih se noću do ulične telefonske govornice, nazvao Miru, i dugo je nagovaro, moljakao. Ljubomore, jasno, ni za dlaku... Poslije, kad bi se, napokon, složila — auto, u autu, čak na autu. Huligana tada, u parku, usred noći, nije bilo. Romantika na četiri kotača. Da, Vesna, u majčinom stanu u središtu središta hrvatske prijestolnice, u Amruševoj, nedaleko povremenoga zakutka, i opet Julija Knifera, potom i njegove smotane kćeri. Dva koračaja od stana i radionice velemajstora Zlatka Boureka... Vesnin brat bio je i fotografski majstor, pa je naučio i sestru da se zarana zaljubi u fotoaparat i rukovanje njime. Još imam sandučić pun njenih snimaka voljene mačke, u svim pozama. I za mene znamenitu fotografiju, kroz vozačko staklo moga opela: beskrajna traka tobožnjeg auoputa prema Ljubljani. Moga prvoga puta u vječnost.