Snovi iz kineske slikovnice

Snovi iz kineske slikovnice

Ona korača teškim, tromim koracima niz ulicu. Sluša, a ne čuje, gleda, a ne vidi, dodiruje, a ne dotiče. Nižu se zgrada za zgradom, tijesno sljubljene jedna uz drugu i kao da im se kraja ne nazire, toliko je duga ulica i toliko su teški koraci koji njome odzvanjaju. Blago je rujansko predvečerje, suton se ocrtava na nebu na kojem sunce tone iza horizonta kao otežala narančasto–crvena kugla i sve se doima kao da nije stvarno, opipljivo, ovdje i sada, nego negdje drugdje, izvan, daleko odavde i nigdje, što je isto. Zalazak sunca na kraju ulice, dok uranja na drugu stranu ovalnog nebeskog svoda, stvara dojam kao da je cijeli grad neka velika pozornica na kojoj prolaznici nisu ljudi, koji lagano šeću ili užurbano koračaju, već glumci na velikoj sceni koju uokviruje zalazeće sunce, što tone ispod grada i kao da će ga svakoga trena obasjati iznova iznutra, iz dubine i tada će reflektori na toj ogromnoj, gigantskoj pozornici žestokom svjetlošću obasjati sva lica s kojih će spasti i posljednja krinka, sve ulice i trgove, sve prolaze i izloge i cijeli će grad biti obasjan i glumci će zaigrati predstavu, a publike neće biti jer će se cijeli svijet pretvoriti u lutkarsko kazalište u kojem konce marionetama povlače neke neznane sile.

Ona korača, utonula u misli što se košmarno roje i tek pokatkad iznikne neka jasna pomisao ili slutnja, zabljesne i iznova utone u mračnu svijest. Ulica je duga, započinje kod trga s vojarnama i završava na raskrižju iza kojeg se pruža trg i, nedaleko od njega, park u kojem posljednjim cvatom već presahnjuju cvjetovi i sve će uskoro pretvoriti u suhu travu i posuto žuto lišće. Ona se ne osvrće, ne gleda ni u što, ne primjećuje ništa. Korača ne osjećajući vlastito tijelo, kao da je bestjelesna, kao da je nema, kao da se pretvorila u ništa i iščezla. Iznenada požuruje korak, kao da je netom postala svjesna kamo se uputila, koji joj je cilj, kamo je namjerila. I što se više bliži ulazu u kuću u tom nizu sljubljenih zgrada, to joj postaje mučnije, obuzima je težak osjećaj mučnine i jedva guta slinu, što joj se nakuplja u ustima i vlaži usnice. Mučnina se porađa u otežalim i nateklim nogama, zatim se uspinje do bedra, a potom uvlači u dno utrobe u kojoj se učahuruje i teško pritišće grudi. Disanje joj postaje otežalo, kao i koraci i kao da najradije ne bi ušla u tu visoku, ustobočenu zgradu tik do raskrižja s trgom, kao da bi najradije pobjegla, umakla, nestala i iščezla niz ulicu dalje, prema parku s ocvalim ružama i posutim žutim lišćem, kao da bi najradije zaobišla tu ukletu zgradu i produžila dalje, dalje i sve dalje, samo što dalje od te uklete, sudbinske i kobne zgrade u kojoj čami njezina muka. Ali, ne daje joj mira pomisao da je taj susret, koji je očekuje kada uđe u haustor zgrade i uspne se strmim stepenicama na treći kat, da je taj susret na neki neobjašnjiv način za nju od presudne važnosti, da ga ni uz najbolju volju ne može ni odgoditi, a kamoli izbjeći uz neki doličan izgovor. Nešto je neprotumačivo privlači upravo tom mjestu, upravo tom licu koje će ugledati kada se otvore vrata stana, toj smežuranoj ruci starca na kojoj se ocrtavaju žile i koja je sva posuta staračkim smećkastim mrljama. Nešto je usudno privlači upravo u susret tom starcu. Ne može to sebi objasniti, ne postoji nijedan logičan i protumačiv razlog zašto jednostavno ne produži ulicom do parka i ne sjedne na obližnju klupu, ispruži noge, spusti ruke u krilo i ne promatra kako suncem tone u blagu rujansku izmaglicu. I da pritom ne misli ni na što, već samo kruži pogledom za suncem koje klone iza krovova kuća kao žuto–crvena napuhnuta lopta, koja će svakoga trena odskočiti od prozora i vinuti se visoko zajedno sa zmajevima koje će puštati djeca da lete u zmijolikim zavijucima i da svojim dugim repovima ocrtavaju nevidljive šare na potki plavičastog neba. Zašto to ne učini, zašto jednostavno ne produži i sjedne na klupu u parku, ili krene još dalje, niz splet starogradskih ulica ili se možda uspne i na Stari grad i odatle promatra more zgrada, kuća, nebodera, trgova i ulica i prepusti se da joj vjetar struji niz tijelo i da je pritom obuzme osjećaj kao da je miluje najnježniji ljubavnik — vjetar lutalica koji se ovdje zatekao dok ona promatra svijet kojem kraja nema i ne nazire se ni s ove visine s koje se pogled pruža sa Staroga grada. Ali ne, Ona to ne može učiniti ni uz najbolju volju, ona mora, jednostavno mora ući u tu zgradu, uspeti se strmim stepenicama uza zidove na kojima vlaga crta neprepoznatljive crteže i pod je prašnjav, na svakom katu po tri stana, uz vrata svakoga stana mjedena pločica s imenom i na trećem katu taj ukleti starac kojeg jednostavno, ne zna zašto i ne može to objasniti, jednostavno mora vidjeti, mora ga sresti, mora ući u taj stan i sjesti u starinski naslonjač koji vonja na vlagu i memlu, slušati, a ne čuti, gledati, a ne vidjeti. Urečen susret. Predodređen susret. Ugovoren i dogovoren susret.

* * *

I našla se u tom starom naslonjaču koji vonja na vlagu i netremice zuri u starca.

On je promatra šutke i na licu mu titra osmijeh.

ON: O čemu ćeš mi danas pričati?

ONA: O snovima. Sanjam. Svake noći sanjam drugi san. I tako se iz noći u noć protežu, nižu i gomilaju snovi, koje ne znam objasniti. Jesi li ti tumač snova?

ON: Najvrsniji kojeg si ikada upoznala ili kojeg ćeš ikada upoznati. Pričaj mi o svojim snovima.

ONA: Otkako sam posljednji put bila ovdje, košmar snova iz sna preplavljuje javu. Probudim se i ne znam sanjam li i dalje ili je osvanuo dan i nastupila java. Sanjam cijele priče i čini mi se kao da su te priče stvarni dio moga života, a život, koji protječe na javi, tek surogat onoga što mi se priviđa u snu. U svim snovima zbivaju mi se događaji za koje imam osjećaj kao da su se već nekada zbili ili se upravo zbivaju, kao da san poriče javu, a ja se kolebam između dva svijeta za koji ne znam koji je od njih stvaran.

ON: San je ponajbolji znalac naše podsvijesti, draga moja. Što izroni u snu, na javi se odgoneće kao najdublja težnja naše duše. Reci mi, progone li te snovi o ljubavi i smrti?

ONA: Da, ljubav i smrt, presuda i kazna, zločin i pomilovanje. Zašto?

ON: Jer u tebi cvate još nedozreli cvijet ljubavnog zanosa. Tvoja duša–za–ljubav porađa se mukama snova. Negdje će se pojaviti, na nekom uglu ulice, na nekom trgu, u tramvaju ili na ulici to čarobno ostvarenje snova. Princ na bijelom konju, dok si ti još uvijek začarana princeza koja je usnila dubok san, što traje vjekovima. Nije li tako?

ONA: Možda. Sanjala sam nekog sveca u bijeloj halji. Imao je dugačku bradu i svijetle plave oči prodorna pogleda. Halja mu je dopirala do poda, a on je širom raskrilio ruke, zagledao se pomno u mene, koja sam stajala pred njime, i izrekao samo jednu riječ: Ljubav. I nestao je. A zatim se ukazao drugi prizor. Vojnici s dugim naoštrenim kopljima opkolili su Židove i od njih tražili da im plate kako bi prošli dalje, mimo njih niz put, koji se nazirao u daljini. Židovi su vojnicima pružili listiće od zlata. Zlatni su se listići presijavali na mjesečini. Ali vojnici nisu htjeli primiti zlatne listiće. Prijetili su Židovima da će ih sve pobiti ako im ne plate dostojnu cijenu za prolazak niz put. I tu se iznova ukazao onaj isti svetac u bijeloj halji, pristupio je Židovima, koji su drhtali od straha, i savjetovao im neka vojnicima daju zahrđale iskopine iz grobova u koje su polagani ukopni darovi preminulima — oštrice kopalja, grnčariju i krhotine glinenih posuda. Židovi su iz skrovitih proreza na odjeći izvukli te ukopne ostatke i dali ih vojnicima kao plaću za odlazak niz put. I vojnici prihvatiše plaću u krhotinama i postrojiše se u dva reda, uspravni kao i njihova koplja, koja su usmjerili uvis. Poredali su se kao biseri na tankoj niti i načinili trijumfalni prolaz Židovima. I Židovi su prošli mimo vojnika i nestali niz put.

A onda mi se, kada se probudim i otvorim oči, čini da Židovi prolaze kroz moju sobu, zatim kroz dnevni boravak, onda izlaze kroz vrata moga stana i nestaju niz stubište. Kada izađem na ulicu, pričinja mi se da prolazim kroz kordon vojnika koji stoje uspravno i drže visoko uzdignuta koplja, a preda mnom se proteže put na kojem ću nestati.

ON: Tvoja duša traži izlaz iz ponora u koji si zapala. Svetac je oličenje svjetlosti i nade, on obećava i pruža ti spasonosnu riječ izbavljenja: LJUBAV. Židovi su tvoji prijatelji, ono dobro i živo u tebi, koje traži spas. Vojnici su tvoji neprijatelji, kao i Židovima od kojih traže plaću za prolazak niz put. A put je tvoja budućnost u koju te vodi svetac, oličenje nade i ljubavi. Vrlo jednostavno, sasvim razgovijetan san.

ONA: A druge noći sanjam drugi košmarni san. Košmarni zapravo samo dok spavam, dok je priča opet cijela i ispričana od početka do kraja. Nalazim se u nepoznatom gradu. Nepoznat mi je, ali ipak znam da je vrlo velik, da je ogroman, da je gigantski i da je sigurno prijestolnica, glavni grad neke nepoznate zemlje. I u tom gradu zatječem se na blatnjavom putu koji je vrlo širok i blago se penje uz uzbrdicu pored zgrade s divovskim izbatima. Izbati su toliko ogromni i zgrada je toliko divovski velika i visoka da sam pored nje posve mala, majušna, sitna, nezamjetna. U toj zgradi nepoznatoga grada živi moja sestrična. Iako je zgrada golema, njezin je stan malen, mračan, s uskim hodnicima i skučene dvije sobe. Vrata mi otvara moj pokojni stric, koji je u mojem snu isti kakav je bio i za života — miran, sabran, staložen, kao da mu ništa na ovome svijetu nije strano i ničemu se ne može začuditi ili ga nešto iznenaditi. Moja sestrična dolazi iz male sobe i predvorja i nezadovoljna je što me vidi. Kaže mi neka odem na drugi kraj zgrade jer je tamo zlatarnica. Okrećem se i gubim iz vida svojeg pokojnog strica i sestričnu. Silazim niz stubište divovskih stepenica i obilazim zgradu zavojitim hodnikom, koji kruži oko tog broda nasukanog na blatnjavom putu. Na drugom kraju zgrade zaista je zlatarnica. Ulazim u skučeni prostor i promatram zlatni nakit ispod staklenog pulta. Nakit je vrlo jeftin i ja se nikako ne mogu načuditi kako zlatan nakit od dvadeset i četiri karata može biti tako jeftin. U čudu se zagledam u zlatara i upitam jesu li to zaista prave cijene nakita. On mi povlađuje kimajući glavom i pokazuje posebno vješto izrađene ogrlice i narukvice. Ja se skanjujem i samo zurim u to blještavo zlato koje svjetluca pod zrakama sunca što prodire u tu mračnu prostoriju zlatarnice. Ali ipak ništa ne kupujem. Ostajem u zlatarnici praznih ruku, a oko mene sve polako blijedi i nestaje, sve dok se san ne rasprši i ja se ne probudim sva u znoju i drhćući.

ON: Vjeruješ li mojim tumačenjima snova?

ONA: Ne, ne vjerujem, suviše su jednostavna i naivna. Moji snovi preplavljuju javu i tvore košmarni splet snivanja u budnoj svijesti. Kada sam izišla na ulicu nakon sna o nepoznatom gradu i zlatarnici i pokojnom stricu i sestrični, činilo mi se kao da ne znam gdje sam, jesam li ovdje ili u tom nepoznatom gradu, jesu li živi mrtvi ili mrtvi koračaju ulicama nalik živima. Sve se preplavljuje u ogromnim valovima i znam da ću u njima potonuti. Tvoja objašnjenja posve su isprazna. Plitka. Učmalo psihoanalitičko tumačenje snova. Ništa novo, sve same izmišljotine.

ON: Dobro, neka ti bude. O čemu si još sanjala? Reci mi, iako ne vjeruješ mojim tumačenjima priviđenja u tvojim snovima i utvarama na javi.

ONA: Sanjala sam da stojim nasred prazne ulice kasno u noć pred jednom od zgrada, koje su sve nalikovale jedna drugoj. Poznajem tu ulicu, u Zagrebu je i nedaleko od zgrade, pred kojom stojim, stanovala sam kao djevojčica. Odjednom se teškom mukom i otežala tijela počinjem uzdizati prema jedinom osvijetljenom prozoru pod samim krovom zgrade. Letim, polijećem s tla, uzdižem se u zrak, ali vrlo teško, sporo i uz strahovit napor. Naposljetku se uzdižem do prozora osvijetljene prostorije i teškom mukom pridržavam za prozorsko okno. Soba je velika, prostrana, ali u njoj nikoga nema. U blizini prozora, s lijeve strane, stoji stol na kojem gori upaljena starinska svjetiljka, što žutim svjetlom obasjava sobu. Na stolu nema ničega, prazan je. Samo svjetiljka svijetli. Uz lijevi zid prostire se dugi niz polica s knjigama. Sve su vrlo stare, u kožnim uvezima i sve odiše nekim potpunim mirom i spokojem, kao da je ta jedina osvijetljena prostorija podno krova zgrade stjecište sveg znanja i sve mudrosti, koja pruža mir, spokoj i blaženstvo. Netremice promatram sobu i preplavljuje me mir. A zatim se iznenada odljepljujem od prozora i ustremljujem se ravno u mračno nebo na kojem svjetlucaju zvijezde. Sada letim slobodno i lako, okrijepljena mirom koji me je preplavio promatranjem hrama mudrosti, što skriven čami u bezličnoj sivoj zgradi ovoga grada, nalik svim ostalima i od njih se nimalo ne razlikuje. Letim lako i poletno i ispod mene se prostire grad utonuo u duboku noć. Promiču ulice, promiču zgrade, promiču parkovi i trgovi i ja se iznenada zatječem u stanu svojeg prijatelja iz djetinjstva. Njegova je obitelj vrlo siromašna i ja ostavljam svežanj novčanica na stolu u dnevnoj sobi. I obradovana sam time, sretna sam i kao da sam iznova djevojčica koja dijeli istu školsku klupu s tim zaboravljenim prijateljem.

ON: Želiš li da protumačim tvoj san?

ONA: Dobro, pokušaj, iako ti nimalo ne vjerujem.

ON: Tragaš za odgovorima na duboko zapretena pitanja o smislu života. A on je utjelotvoren u prijatelju iz djetinjstva i dječjim igrama u koje ste bili posvema zadubljeni i njima zaokupljeni, ne primjećujući ništa oko sebe. Ništa nije bilo važno osim radosti igre, svijet je bio čaroban igrokaz u kojem si ti igrala glavnu ulogu. I sva su pitanja o smislu života bila zadovoljena odgovorima što su nadolazili iz igre. A sada sumnjaš u sebe i zatekla si se u košmaru samoispitivanja. To je tegobno i mučno. I zato se vraćaš na mjesto na kojem si odrastala kako bi pronašla onaj isti mir i sreću, koju si doživjela kao djevojčica. Jesi li zadovoljna tumačenjem?

ONA: Možda. Ali ne tumačiš mi kako to da mi se ukazuju davno zaboravljena lica i kako to da mi se svi ljudi koje susrećem doimaju poznatim i bliskim. I pokojni stric je uskrsnuo i preda mnom se nižu zgrade iz nepoznatog i rodnog grada i pored mene prolaze Židovi kroz kordon vojnika.

ON: Dobro, znam odgovor na tvoja pitanja. Pohranjen je u kineskoj slikovnici koju ću ti pokloniti. Pročitaj priče i saznat ćeš odgovor na svoja pitanja. Ne vjeruješ mi, ali ja znam skrovita tumačenja snova koja sežu daleko dalje od plitke psihoanalize. Pročitaj priče i uvjerit ćeš se i sama.

* * *

Kineska je slikovnica bila tanka knjižica. Crteži su prikazivali ljude zaokupljene raznim poslovima — nošenjem vjedara za vodu, skupljanjem granja u šumarku, razgovorima, ženskim likovima u čednim pozama zavođenja i sve je bilo oslikano plavom i modrom bojom. U slikovnici su stajale samo dvije pripovijesti, obje kratke i sažete. Ona se upita što li u tim pripovijestima može skriveno počivati kao lijek za njezinu muku, kao olakšanje teškog tereta koji je pritišće i ne da joj disati dok prilike iz snova vrve oko nje i ne daju joj mira? Odluči pribrati misli i zadubiti se u pripovijest. Prva je glasila ovako:

Spor oko jelena

Neki čovjek iz Zhenga običavao je u čestaru tražiti suho granje. Susretne jelena koji se dade u bijeg. Uhvati životinju, udari je i usmrti. Kako ga netko ne bi našao, sakrije ga u neku praznu duplju koju prekri granjem, neobično obradovan neočekivanim dobitkom.

Dogodi se, međutim, da zaboravi mjesto gdje je sakrio svoj plijen. Nakon nekog vremena povjerova da je to bio samo san. Idući putem pripovijedao je svoju zgodu, pa tako neki prolaznik, čuvši to i držeći se uputa što ih je čovjek dao, stane tražiti te naposljetku pronađe jelena.

Vrativši se kući, čovjek ispripovjedi događaj svojoj ženi: »Prije mene neki je čovjek, koji je skupljao suho granje, sanjao da je uhvatio jelena, ali je zaboravio mjesto gdje ga je ostavio; ja sam ga našao. Njegov je san, dakle, bio stvarnost.«

Žena odgovori u nevjerici: »Nisi li ti bio taj koji je u snu vidio nekog skupljača drva i tako otkrio jelena? Tko će znati kako si se iznenadno sjetio skupljača drva? Ali, u stvarnosti ti si našao jelena, prema tome tvoj se san pokazao istinitim.« Čovjek dometnu: »Ja sam našao jelena. Briga me tko je sanjao, ja ili netko drugi.«

Skupljač drva, pak, vrati se kući vrlo ljut zbog gubitka svoga jelena. Iste noći u snu ugleda mjesto na kojem ga je sakrio, kao i onoga tko ga je našao. Sutradan, slijedeći naputke iz sna, ode do drugog čovjeka i zaiska svoje pravo. Između njih zapodjenu se svađa i spor bijaše iznesen pred suca. On najprije rekne: »Jesi li doista ulovio jelena i nakon toga pogrešno povjerovao da je to samo san; ili si, pak, doista sanjao da si našao jelena, pa si sada u krivu tvrdeći da si ga uistinu našao? Je li ti taj drugi doista ugrabio jelena kojega mu vlasništvo osporavaš? Žena skupljača drva, pak, ode tako daleko te ustvrdi kako je njezin muž u snu ugledao i čovjeka i jelena, pa prema tome nitko nije našao životinju. Zahtijevam da ga podijelite popola i da se u toj stvari posavjetujete s princem Zhenga.«

Princ Zheng reče: »Bojim se da je i sam sudac sanjao kako je podijelio jelena između tih ljudi.« Raspita se u vezi s time u svoga ministra. On mu odgovori: »Je li to bio san? Nije li bio san? Ne bih znao kazati. Da bismo razabrali što je san, a što java, trebala bi nam umnost Huangdia ili Kong Zia. Ali njih više nema. Postupite prema riječima suca.«

A zatim je, iza slike starca kako se uspinje golemom planinom, stajala čitljivo ispisana druga pripovijest:

Bogati Yin i njegov sluga

U Zhu življaše čovjek po imenu Yin. Upravljao je znatnim dobrom. Njegovi sluge i radnici nisu ni noću ni danju znali za počinak. Yin imaše nekoga starog slugu kojem je unatoč poodmakloj dobi nametao teške poslove. Danju, taj bi čovjek dahćući obavljao svoj posao, noću bi, pak, iscrpljen čvrsto spavao. Tada bi, oslobođena duha, svake noći sanjao da je kralj, te vlada velikim brojem podanika. Svi su poslovi kraljevstva bili u njegovim rukama. Šetao bi svojom palačom i privatnim odajama, uživajući u svemu što je volio i njegova sreća bijaše velika. Probudivši se, iznova bi bio robom.

Jednom, kada ga je netko, sažalivši se na njegov posao i muku, pokušao utješiti, stari mu sluga odvrati: »Život čovjeka, pa trajao i stotinu godina, pravilno je podijeljen na dane i noći. Tako sam ja tijekom dana sluga, rob sam i, doista, život mi je težak. Ali noću sam kralj i mojoj sreći nema kraja. Zašto bih se, dakle, jadao na takvo stanje?«

Yin je, pak, bio zauzet svjetovnim poslovima i njegova su mu dobra zadavala brige. Toliko se umarao, te je najposlije oblio tijelom i dušom. Svake bi noći sanjao da je rob, te mu valja prionuti kako bi posvršavao sve poslove. Dobivao je udarce batinom, bio zasipan psovkama. Ništa ga nije mimoišlo. Stenjao je i uzdisao u snu; tek bi mu dan donio počinak.

Jednoga dana Yin se posavjetuje s nekim prijateljem, ispripovjedivši mu svoje muke. Na to mu prijatelj reče ovako: »Tvoj ti položaj podaruje dovoljno časti. Obilna su tvoja blaga i bogatstva, uvelike si u boljem položaju od ostalih. A glede sna u kojem si rob, to je u skladu s prirodom stvari, budući da se boli i radosti moraju smjenjivati. Nemoguće je željeti da java i san budu jedno te isto.«

Čuvši riječi prijatelja, Yin olakša teret svojim slugama, ograniči svoje vlastite poslove, koji mu bijahu izvorom tolikih briga, te ga je tako bolest manje tištala.

I zbilo se čudo preobrazbe.

* * *

Rana je zora svanula nad Zagrebom kao da se na njegovim krovovima, ulicama i trgovima odmara od zamorne putanje rujanskog sunca kružnim putovima plovidbe nebom. Baršunasto izranjanje sunca na lijenom hodu uspinjanja nebeskim svodom, što se svija i povija nad mirnim uljem jezera uz koje se uvis ustremila zgrada u kojoj Ona mirno sniva. Jezero se u taj rani jutarnji čas doima poput ulja, što ga je putem prolio jedan od neumornih nebeskih pregalaca koji marljivo i uz puno žara podmazuju uljem osi zvijezda i brinu se da taj nebeski stroj djeluje savršeno kao i uvijek, kao svakog dana u svitanje i na zalasku. I kada sunce prijeđe svoju putanju od iskona na Istoku do zatona u sumrak, zaiskrit će na nebu sve dotad nevidljive zvijezde, Mliječna staza i daleke, nedodirljive galaksije, a sve će to, taj čarobni i čudesni nebeski stroj, svake večeri pred zalazak sunca uljem podmazivati nečujni, nevidljivi i nedodirljivi nebeski pregaoci koji se brinu da se taj tako osjetljivi stroj ne pokvari i ne sklizne nazad u bezdan mračne praznine, u kaos prije stvaranja svijeta i nered i nemir kaotičnog strujanja divljih struja prapočela. Sve poluge moraju biti brižljivo podešene, sve strune nebeske harmonije, na kojima zvijezde pjevaju svoje ode i himne, moraju biti pomnjivo ugođene, a osi na kojima se nesmiljeno vrti cijeli taj svijet moraju se okretati u ritmu koji se nikada ne mijenja, točan kao švicarski sat u čijem se stvaranju majstor ugledao u same zvijezde. I kako smo samo sićušni, a u isti tren tako moćni naspram nebeskog svoda! A taj marni pregalac prosuo je, eto, ove rujanske zore tog nebeskog maziva i tako se Jarunsko jezero nepomično svijetli i svjetluca pod zrakama sunca, što se već nagnulo na početak puta i još kratki tren i izronit će iz oceana nebeskih valova što se komešaju s onu stranu Mliječne staze, izronit će i zasjati, a mjesec će nestati poput mliječnobijele kugle i srebrnastim sjajem orositi nebeski svod i osvijetliti put zvijezdama.

Sve blista i svjetluca pod tim mirnim nebeskim svodom.

Ona se promeškoljila u postelji, i iznenada, na granici između sna i jave, kroz vjeđe joj zatitra ružičasti veo jutarnje svjetlosti. Misli su joj bile jasne i oštrih bridova. Mogla ih je opipati, dodirnuti, poigrati se njima kako to već odavno nije bila u stanju. Sjećanja su još ponegdje izvirala, ali taj je izvor bio blag i tiho je žuborio između naplavina rosom napojenih misli. Živnula je. Pred njom se rasprostrlo novo jutro, budio se nov dan i činilo se da u ružičasto obojenim obzorjima nazire i novo sutra i sutra nakon sutra u jasnoći i svježini rose koja je lako natapala danas, jučer i sutra. I sve je bilo jasno pred njom kao da se probudila iz košmarnog sna i tek sada zna što je san, a što java. Zora uvijek sudi noći i vida stare rane. Pred njom je zarudilo novo danas sa svježinom koja može natapati samo nebeske oranice. I znala je da je jučer netragom nestalo, kao nekim čudom i da je pred njom samo novo danas i novo sutra i nova zora.

A na stoliću pokraj njezine postelje čudnim je sjajem svjetlucala čarobna Kineska slikovnica. Iznenada se uzdigne povjetarac i listovi slikovnice stanu se otvarati. Papir je odavao baršunasti šum i kao da se prolijegao tihi glas, što je govorio: »San i java, java i san, sve to počiva u skrovitim osima neba, koje se vrte kako bi jutro zamijenilo noć, a noć izrastao u dan.« Tihi šapat zamre, a listovi slikovnice stanu se okretati sve brže, sve dok ne polete uzduhom i ne nestanu u jutarnjoj zori.