Smetlar

Smetlar

Ulomak iz romana

Odlučili smo se za Portugal. Sjeverna je obala Portugala dovoljno nenaseljena, a blizina Biskaja jamči stalne vremenske promjene, promjene koje smo smatrali isto tako karakterističnim pulsiranjem prirodnih elemenata. Mjena atmosferskog tlaka bila je pri vrhu našeg interesa, ali moram priznati da smo tek počeli uviđati značaj nepravilnog pulsiranja. Ta nepravilnost, ili aritmičnost, samo površnom promatranju izgleda po sebi proturječna. Međutim, ako se vremenske prilike ne promatraju izolirano, već kao ukupnost promjena cjelokupnog atmosferskog omotača Zemlje, postaje očigledno da atmosferski omotač pulsira u točno određenom ritmu, ritmu koji ne remeti aritmičnost lokalnih atmosferskih promjena. Štoviše, te lokalne promjene događaju se pod utjecajem i kao posljedica globalnog ritma. Jasno, bili smo svjesni da nam predstoji dugo i mukotrpno promatranje, ali veselje koje me obuzelo zbog uvjerenja da smo na pravom putu, i njega, ispunjavalo nas golemom snagom da u tome i uspijemo.

Rt Finisterre naš je konačni odabir. Nakon mnoštva problema tijekom putovanja, avionom do Madrida, zatim vlakom do La Korunje, odlučili smo unajmiti automobil i tako riješiti problem oko ostatka puta. S nama je krenuo i vozač, jer to je bio jedini način vlasniku vratiti automobil. Vozač se ljubazno ponudio ispričati nam pojedinosti o svakom mjestu kojim ćemo prolaziti, a saznavši za cilj putovanja, i zanimljivu povijest rta Finisterre, koji je bio čest razlog svađa među vladarima, pa tako i uzrok mnogim ratovima. Kad je saznao da nam ovo nije prvi posjet Španjolskoj, pogotovo ne rtu Finisterre, i da smo detaljno proučili povijest tog dijela Europe, začudio se. No, detalje nismo htijeli iznositi nekome tko s našim istraživanjem nema veze.

Pred kućom koju smo kupili, dočekao nas je sada već njezin bivši vlasnik. Zadovoljan, prepun želje da nam kaže što je sve, prema dogovoru, na kući i u kući napravio. Vozača smo pozdravili, zahvalili na vožnji i ugodnom putovanju. On priloži i nešto novaca za dobar obrok prilikom povratka.

Kuća je smještena na jugoistočnom kraju zaljeva koji označava veliki svjetionik Finisterre. Dotadašnji vlasnik bio je neobično iznenađen našim odabirom. Oduševio nas je njezin položaj i njezina masivna, kamena gradnja. Na prvi pogled nam se učinila protutežom velikom svjetioniku na sjevernom kraju zaljeva. Ali, nije to bila protuteža na osnovi nekakve simetrije, jer simetrija je odavno postala sinonim za tradicionalni pristup problemima.

Bili smo ugodno iznenađeni trudom koji je uložio ispunivši sve naše želje. Prostorija u koju se ulazilo kroz velika, drvena ulazna vrata, hrastova i stara, bila je očišćena od bilo kakvog namještaja. Blistavo čist kameni pod, u sredini veliko ognjište, svi prozori svježe obojeni, grede premazane nekim tradicionalnim uljem, drva za potpalu složena... Prepoznavši naše zadovoljstvo, predloži nam da pogledamo i gornju prostoriju. I ona gotovo prazna, oslobođena svega što smo smatrali nepotrebnim, osim kreveta u kutu, jer negdje smo ipak morali spavati. Jedan će nam krevet biti dovoljan, spavamo naizmjence.

Kroz prozor. Kuća je rubila hrid. Prozori okrenuti oceanu gledali su u provaliju, toliko duboku da zvuk nekog predmeta, bačenog u more, nije dosezao natrag do prozora. Otvorenog. Ali, ono što nas je posebno privuklo u odluci o kupnji ove kuće, to je svakako dug i pregledan prilaz. Odmah nakon okućnice spuštao se blagim nagibom u dolinu, a potom ponovno uzdizao, gotovo kilometar, do prijevoja, iza kojeg je pogledu nestajao. Uzak, gotovo neprolazan za automobile, omogućavao nam je primijetiti posjetitelje gotovo dvadesetak minuta prije njihova dolaska do kuće.

Pozdravivši se s domaćinom, zahvalivši na trudu, ispričamo se umorom, jer namjera nam je odmoriti se. Ako nešto trebamo, vrlo ljubazno, možemo mu se bez ustezanja obratiti. Uostalom, njegova je kuća najbliža, nema ni pet kilometara do nje. Još nam jednom zahvali, laganim hodom odlazeći niz puteljak.

Nestrpljenje koje nas je pratilo tijekom cijelog putovanja sada je kulminiralo. Duboko je udahnuo, pogledao me, izdahnuo. Otvori najveći, najteži kofer, izvlačeći iz njega pažljivo zapakirane komade voska. Na ognjištu upalim vatru, prinoseći veliku posudu namijenjenu taljenju voska. Talište palmina voska nije bilo na temperaturi običnog voska, a razlika je bila očita kad bi kapljica palmina pala na kožu. Nastala bi ružna i bolna opeklina.

Postupak odstranjivanja mirisa iz palmina voska proveli smo prije našeg dolaska ovamo, pa nam je sada preostalo samo otopljenim voskom premazati sve prostorije. Bio je to uobičajeno i nužno za uspješnost istraživanja mirisa, a koliko je meni poznato provodilo se već u XVIII. stoljeću. Međutim, dok se u tu svrhu nije počeo koristiti palmin vosak, istraživači mirisa život su provodili u mnogo hladnijim krajevima.

Negdje pred noć uspio sam pripremiti zidove donje prostorije za premazivanje voskom. Idealna debljina voska je dva milimetra. Kamen je vosku odlična podloga, međutim uvijek su problem utori između kamenja. Domaćin je i to sjajno izgladio, ručno izbrusio, tako da je nama, tj meni, jer ja sam sada preuzeo ulogu šegrta, preostalo samo postavljanje čepića. Uvriježeno je zvati ih čepićima, premda su to zatezači voska. Pogledu gotovo neprimjetni, ali bez njih površina voska ne bi imala dovoljno napetosti. Prilikom premazivanja, u dodiru s toplim voskom, ti se čepići izdužuju za nekoliko djelića milimetara, odvajajući cijelu plohu voska od podloge. Vosak se hlađenjem stišće, neznatno, ali dovoljno da se, poduprt čepićima, odvoji od podloge.

Dok je on spavao, sve sam vrijeme utrošio na postavljanje čepića. Na svakih šest centimetara, u obliku šesterokuta, lijepeći ih najobičnijim ljepilom. Čepići su od drva, tanji na strani koja se priljubi uz podlogu, deblji i pažljivo zaobljeni na suprotnom kraju, gdje na njih naliježe vosak. Meni je, u trenutku kad sam pristao na suradnju, pripao jedan komplet čepića, a jedan je komplet dovoljan za šeststotina kvadratnih metara prostora. Jedan komplet, postavljen u nekom prostoru, više se ne može koristiti za neki drugi prostor. Zbog toga su istraživači mirisa izbjegavali promjenu mjesta boravka. I presretni su, kao što je on bio sada, kad im se odobri premještaj, jer to znači i novi komplet čepića.

Od mene je zahtijevao posebnu preciznost u postavljanju podloge, tj. čepića. Naime, dok su se ostali istraživači koristili voskom kao izolatorom, nama je bilo bitno da voskom premazane površine mogu pulsirati. U biti, vosak je morao odigrati ulogu membrane.

Nakon dugoga spavanja, probudivši se, došao je pomoći u već poodmaklom poslu, pohvalivši me za učinjeno. Noć sam proveo u predivnom snu. Osjećao sam valove, goleme valove oceana, njihov ritam, ritam koji se penjao uza stijenu, dopirući sve do temelja kuće. Bilo mi je žao zaspati. Ali, on me upozori, uostalom, neka se prisjetim života na brodu, spavati se mora kad god za to ima vremena i mogućnosti.

Drugog dana boravka u toj kući, radeći neprekidno, u smjenama, od jutra do sumraka, završili smo s donjom prostorijom, zadovoljni, pristavljajući si prvi obrok otkako smo se uselili. Ognjište je bilo divan ambijent za kuhanje.

Raspakirao sam drugi dio prtljage u kojem je bila hrana. Opskrbili smo se dehidriranom i osušenom hranom. I jedna i druga bez mirisa. Jasno, prilikom kuhanja miris pojedine hrane pokušavao bi se ponovno pojaviti, ali za to smo koristili prokušani recept. Ulje, maslinovo ulje. Ulje bi, u dovoljnim količinama, plivalo na površini vode dok jelo ne bi bilo pripravljeno. Ali jelo, bez obzira od čega bilo, nikada ne smije zakuhati. Ključanjem, voda probija uljanu opnu, omogućavajući aktiviranje mirisa. Neke vrste jela nisu se uopće grijale. Dovoljno je bilo da upiju točno određenu količinu vode. Nisam bio izbirljiv, premda još nenaviknut na takav način pripremanja hrane. Obožavao sam ribu, osim bakalara, jer njegova mirisa nisu se uspjeli riješiti ni mnogo iskusniji kuhari. Uostalom, kuhanje je bila jedna gotovo zasebna grana u istraživanju mirisa, a njega, pa tako ni mene osobno, nije odveć interesirala. Točnije, on nije odobravao primjenu rezultata naših istraživanja na tako prozaičnu i očigledno pragmatičnu ljudsku djelatnost. A smrad maslinova ulja u svakom jelu... Ne, bolje mi je ne misliti na to jer već sam nekoliko puta došao u sukob s njim. Maslinovo ulje, premda bi se lako mogli riješiti mirisa hrane nekim suvremenijim metodama, obvezatan je dio ovakvog načina prehrane. U XVII. stoljeću nastojalo se izmijeniti to načelo, međutim rezultat je, za one koji su u tome ustrajali, bio porazan. Zauvijek im je bilo zabranjeno koristiti se centralnom riznicom.

Razlozi?! Bez obzira na druge mogućnost otklanjanja mirisa, mora postojati jedna referentna točka, tj. miris čije će postojanje upozoravati na razliku između prisutnosti mirisa i okolnosti u kojima nema nikakva mirisa. Miris maslinova ulja toliko je dobro proučen da postoji deset osnovnih mirisa maslinova ulja, a svaki nivo tog mirisa govori o prisutnosti nekog drugog mirisa, na koji maslinovo ulje reagira promjenom svojih karakteristika. Od boje, gustoće, do točke zgušnjavanja. Osobno, mislim kako postoje mirisi koji zaslužuju prije negoli maslinovo ulje da budu referencijalna točka mirisa, ali, tradicija je neumoljiva. Uostalom, to i nije toliko važno, premda najnovija dostignuća u istraživanjima upućuju na nedostatnost skale od samo deset podioka prisutnosti pojednih mirisa. Na primjer, ružin miris. Nekada je bilo poznato šest, sedam vrsta ruža koje su se koristile u industriji mirisa, danas ih poznajemo više od osamdeset.

Ipak, zbog tvrdoglavosti i nastojanja na tradiciji, najveći se problemi susreću u anatomiji mirisa. Otkako je žensko tijelo postalo lako dostupno, samo stupnjevanje vaginalnih mirisa zahtijeva mnogo složeniju ljestvicu razdvajanja. Ona početna, koja je ženu, sukladno mirisima, dijelila na djevice i one druge, odavno je izašla iz upotrebe.

No, naša radost uzrokovana mogućnošću nastavka istraživanja, bila je daleko veća od nemogućnosti ispravljanja nekih okoštalih, tradicionalnih i pomalo prevaziđenih uvjeta, kojih se i ovo naše istraživanje moralo bespogovorno držati.

Nakon zajedničkog ručka prihvatio sam se uređenja gornje prostorije u kojoj je bio smješten krevet. Domaćin nam je u malom skladištu pokraj kuće ostavio sve potrebno. Bile su to kutije, sa svih strana, osim prednje, zatvorene drvenim pločama. Prednja se strana vrlo precizno zatvara staklenim vratašcima. Napomenuli smo mu da moramo postići potpunu izolaciju od vanjskih utjecaja, što je on, očito je, vrlo ozbiljno shvatio. Na donjoj stijenki svake kutije bile su dvije rupice kroz koje su prolazile tanke cijevi. Kroz cijevi uvlačio sam žice, koje sam morao pažljivo priključiti na svaku elastičnu posudicu. Na taj se način prenosio učinak pulsatora. Nije mi bilo jasno od čega su napravljene te posudice, a on mi nije želio odati tajnu. U stvari, nisam na tome inzistirao, ali bilo mi je jasno da je vrlo ponosan na njih.

Pažljivo slažući kutije na sredinu prostorije, provjeravao sam da li će ih biti dovoljno za prekrivanje cijele površine zidova. Točno po mjeri! Jasno, prije slaganja kutija uza zidove, morao sam ih prekriti voskom. Mukotrpno, prije svega zbog izuzetno zahtjevnog, preciznog postavljanja čepića...

Razmak između svakog pojedinog čepića dobio sam nakon niza izračunavanja. Naime, poput glasova govora, i mirise čini mnoštvo sastavnih dijelova, od kojih su neki važniji, a neki manje važni za prepoznavanje mirisa. Formantska struktura mirisa otkrivena je početkom ovog stoljeća. U stvari, naš rad na uređenju kuće nije bio ništa drugo negoli stvaranje uvjeta za pobuđivanje točno određenog dijela temeljne supstance, u cilju dobivanja bilo kojeg, tj. željenog mirisa.

Uvjeti koje ćemo postići u ovoj kući, omogućit će nam istovremeno pojačavanje četiri formantske komponente. Prva će biti pobuđena pulsacijom same posude, druga pulisranjem zidova obloženih voskom, treća pulsiranjem koje će biti posljedica ritma valova, i četvrta kao posljedica ritma plime i oseke. Cilja nam je uskladiti sva četiri poticaja u željenom cilju. Petu mogućnost, posljedicu pulsacije atmosfere, bili smo sigurni, nećemo biti u mogućnosti kontrolirati. Barem ne u početku, ali svjesni njezine prisutnosti, ipak se nadamo... Zbog toga smo pribavili vrhunski barometar i stari, ali vrlo precizni barograf. Pomoći će nam u utvrđivanju atmosferskih uvjeta tijekom istraživanja. Možda uspijemo shvatiti i kontrolirati djelić atmosferskog učinka.

Dane nakon uređenja cijele kuće, provodili smo u provjeravanju već otprije prikupljenih podataka. Vremenske prilike bile su, kako smo i očekivali, sjajne. Ciklone s Atlantika stizale su jedna za drugom, ponekad i po dvije u jednome danu. Hladne fronte uzrokovale su velike valove, a ocean ih je, za razliku od mora, na neki način održavao i kad bi vjetar već znatno oslabio. Umjesto da se smanje, oceanski su se valovi razvlačili u duge, vlastitom snagom nastavljajući valjanje. Impresioniralo me njihovo razbijanje u podnožje okomite litice. Gotovo da i nije bilo povratnog vala, već bi se on, uzdignut golemom snagom sudara sa stijenom u visinu, stropoštao natrag u dubinu, podvlačeći se pod nadolazeći val, ne smetajući mu da se i on sudari sa stijenom punom brzinom. Štoviše, ponekad mi se činilo da povratni val još više uzdiže nadolazeći. Mjereći ritam valova, svjesni da se ovo ponavlja već milijunima godina, pogledavali smo na kuću, na ljudski vijek... Svoja staništa gradimo kao da smo ptice, kao da svakog trenutka možemo nekamo odletjeti. Ova kuća, njezini temelji, za tisuću će godina biti na dnu oceana.

Ritam valova varirao je između četiri i sedam u minuti. Nama je, ako su proračuni bili točni, bio potreban ritam od tri vala u minuti. A to je pretpostavljalo velike valove, goleme. Možda i više od dvadesetak metara.

Vjetar je bio prilično jak, ali znali smo da može puhati još mnogo jače. Jesen je, i ako sve bude kako smo predvidjeli, zimske bi ciklone mogle stvoriti željene uvjete. Razlika između plime i oseke bila je nešto manja od šest metara. Barograf je bilježio nagle padove tlaka u svakoj cikloni. Da, bili su to uvjeti koje smo priželjkivali.

U nekoliko narednih tjedana povezali smo naša račuala sa svim najvažnijim meteorološkim centrima u svijetu, detaljnije obuhvaćajući područje sjevernog Atlantika, koji najznačajnije utječe na uvjete u našoj neposrednoj blizini. Uz poseban trud i upornost, postat će nam dostupni podaci s nekoliko meteoroloških plutajućih bova koje Kanađani, u razmacima od trideset dana, puštaju golfskom strujom. Nošene tom strujom dolaze sve do Europe, neprestano šaljući izvanredne informacije s oceana. Nevjerojatno je da se njihova međusobna putanja, kurs kojim su nošene, ne razlikuje za više od pet morskih milja. Treba im između šest stotina i šeststotina i pedeset dana da pređu Atlantik.

Na žalost, uza sve nastojanje nismo dobili dozvolu za korištenje podataka već u ocean porinutih bova. Na prve korisne podatke morat ćemo pričekati gotovo godinu dana. Toliko će vremena biti potrebno da bove doplutaju do sredine sjevernog dijela Atlantika.

U opsežnim pripremama protekla je naša prva zima u kući nad oceanom.

Kako je ta prva zima bila vrlo blaga, ritam valova nije se spuštao ispod pet u minuti. Zbog toga, nedostupnost informacija s oceanskih bova nije značajnije utjecala na rezultate našeg istraživanja. Jednostavno, bili smo prisiljeni ono bitno odgoditi za sljedeću zimu.

Na sreću, odobrenje za korištenje riznice odnosilo se na period od tri godine pa nismo bili odveć razočarani nastalim okolnostima. Međutim, mnogo nas je više zabrinjavala pozornost najbližih susjeda, koji nisu mogli razaznati razloge našeg zadržavanja na toj hridi. Premda su živjeli u kućama udaljenim desetak kilometara, sve smo ih češće viđali na rubovima posjeda.

Uobičajen postupak u tim okolnostima zahtijeva izazivanje još veće pozornosti znatiželjnika, a sve u cilju njihova obraćanja policiji. Naime, važno je izbjeći teško predvidljive i najčešće nelogične, ilegalne akcije uvijek udruženih starosjedilaca. U gotovo nenastanjenim krajevima poput ovog, takve su akcije vođene jakim obrambenim instinktom, instinktom koji strance unaprijed proglašava krivim. Kriti se od njihove znatiželje, bio bi prvi korak prema tragediji. A takvih je tragedija u povijesti istraživanja mirisa zabilježeno desetak. Istraživači su pogubljeni a rezultati njihova istraživanja uništeni.

Zbog svega toga odlučili smo dnevno iz kuće iznositi neke manje dijelove namještaja i zakopavati ga. Lampe, svjetiljke, kuhinjske ormariće, sve ono što je domaćin, ispunjavajući naše želje prilikom sklapanja ugovora o kupnji, spremio u podrum. Udaljenost između rupa pažljivo smo mjerili, trudeći se stvoriti pravilan razmak između svake. Kao linija vodilja poslužio je lijevi rub puteljka, počevši od kuće prema kraju imanja. Zatim smo to isto počeli raditi i noću, služeći se baterijskim svjetiljkama.

Nakon dvadesetak dana, na početku puteljka, pojavili su se uniformirani predstavnici vlasti. Prema dogovoru, ja im požurim ususret i zaželim dobar dan. Pitam ih za razloge posjeta. Govore o formalnostima, o jednostavnoj provjeri identiteta, premda smo sve podatke o sebi predočili predstvnicima lokalne vlasti prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora.

— Recite nam, što vi u stvari ovdje radite? — iskreno pitanje, nema razloga da i odgovor ne bude takav.

— Istražujemo mirise — ma vidi molim te, mirise istražuju!?

— Mirise? — ovo će ga uzbuditi.

— Da, mirise — prema podočnjacima reklo bi se da ih inhaliraju, i to neke jače mirise?!

— Kakve mirise? — stvar će se zakomplicirati, očito je, ali ništa drugo i nismo očekivali.

— Osnovne mirise, točnije, temelj svakog mirisa? — i govna, pretpostavljam?

Pokažem im rukom na vrtnu garnituru, i da li žele nešto popiti. Očekivano, osim soka, jer na dužnosti ne piju. Uđem u kuću, potražim sok, natočim im. On izađe, namjerno snen. Predstavim ga, upoznaju se.

— Mirise?! Znači, radite za neku farmaceutsku tvrtku? — logično, a nakon toga nametnut će mu se vojna komponenta uniformnog načina zaključivanja.

— Ne. Moglo bi se reći da radimo za jedan uzak krug ljudi kojima je jedini cilj dokučiti tajnu mirisa, a ta grupica ljudi želi ostati anonimna — zanimljivo, a ta grupica ima stalno mjesto prebivališta u nekoj zemlji gdje je makornjača najdomaćiji kolač.

— Čemu ta anonimnost? — sumnja na drogu.

— Anonimnost omogućuje objektivnost istraživanja — jasno, a objektivnost se naplaćuje, i to bez poreza.

Gledao me, sumnjičavo, zatim srkne gutljaj soka:

— Recite, ali iskreno, ne radi li se možda o tajnom istraživanju u vojne svrhe? — eto, znao sam.

— Ne, nikako. Vidite i sami da nismo okruženi nikakvim osiguranjem, nikome ne branimo dolazak ovamo, premda cijenimo mir kojim je okruženo imanje — bit će tebi mir kad vam upadnem sa specijalcima.

Ruku zavuče u džep, izvadi cigaretu, ponudi mi:

— Ne pušite?! — postaje tajanstven.

— Ne, zar bih trebao? — pušiš ti malo jače stvari, možda i introvenozno.

— Ne znam... Lula, na primjer, krasno miriše... Nego, kad bih vas sada zamolio da nas pustite u kuću? Vama je jasno da mi to možemo učiniti uz nalog za pretres, ali kad bismo vas sada zamolili, da li biste na to pristali? — počinje prijetiti.

— Jasno, bez ustručavanja. Izvolite — ma vidi ti njih, dakle očekivali su nas!?

Ni oni se nisu ustručavali, pohitavši za mnom u kuću. Kad su ušli kroz širom otvorena vrata, ustuknuli su, iznenađeni. On je ostao sjediti u vrtu, ljubazno se nasmiješivši.

— Što?! Što je ovo?! Čemu to...?! — raspoređeni u strijelce.

Umirujućim glasom objasnim im da je to vosak, vosak kojim je premazana cijela kuća, jedan od uobičajenih postupaka u istraživanju mirisa... Ali, oni su se već rasporedili po cijeloj prostoriji, svaki u svoj kut, spremni da i na najmanji sumnjivi pokret izvuku

pištolje. Još im jednom objasnim da nema razloga strahu, u kući nema nikog osim mene, on je ostao vani...

— Što je u ovim bočicama? — uznemiren je, ne snalazi se.

— Kažem vam, u bočicama su mirisi koje istražujemo — jebali te mirisi, ovo je nekakav laboratorij!?

Neka ga otvorim! Bez ustezanja uzmem staklenku, otvorim je i pružim inspektoru. Prihvati je s dva prsta, a od iznenađenja gotovo mu spuzne između njih.

— Što je ovo?! — e jebi ga, oko je prevarilo opip!

— Staklenka — živa je, jebo te!?

— Ali, mekana je?! — da, mekana je...

— Specijalna staklenka... — ovo nisu čista posla!

Vrlo oprezan, prinese je nosu.

— Ništa ne miriše!? — ne, ne miriše.

— Da, u ovakvom stanju, uskladišteni, mirisi su bez boje i mirisa... — ovaj me jebe u zdrav mozak!

Gleda me.

— Za boju mi je jasno, ali bez mirisa?! Nije li to malo čudno? — nije čudno, samo neuobičajeno.

Objasnim im kako mi je potrebno malo više vremena i njihove pažnje ako žele da im objasnim pojedinosti, ali oni su već pokazivali nestrpljenje. Tražili su nešto sumnjivo, a kako im je sve bilo sumnjivo, nisu mogli odlučiti na što se usredotočiti.

— Ovako! Predlažem! Ustupite nam jednu bočicu, mi ćemo je odnijeti na analizu i... onda ćemo vam se ponovno javiti! — i ja mislim da će tako biti najbolje.

Štoviše, neka sami odaberu jednu od staklenki i uzmu je na analizu. Što se mene tiče mogu uzeti i dvije.

— U redu, dvije! — ali sam ću ih odabrati.

Kako nisam imao novine, ili nešto drugo u što bi staklenke zapakirali, svaki od pomoćnika uzme jednu, pažljivo ih noseći, ispruženih ruku, kao da nose nešto otrovno i eksplozivno. Inspektor nas pozdravi, zaželjevši dobar dan, napominjući kako bi bilo dobro nekoliko dana ne napuštati imanje. Ili, ako nam je namjera otputovati, svakako ga o tome obavijestiti.

On je koračao ispred njih, oni zaostajući, netremice gledajući u staklenke. Na rubu posjeda čekala ih je grupica susjeda. Vjerovali su kako je njihova sumnjičavost nagrađena onim što policajci nose u rukama. Kad su ih mimoišli, zastajući samo nakratko, razišli su se.

Posjet policije nije ga uopće zabrinuo. Bilo je to za očekivati, jer povijest se, kako je to uobičajeno, govorio je, ponavlja.

Prošlo je nekoliko dana, i to je predvidio, prije ponovnog posjeta. Ali, ovog nas je puta posjetila žena. Vrlo lijepa, mogla je imati trideset godina, donoseći nam jabuke. Pita želimo li jabuke. Iz pristojnosti uzimamo svaki po jednu, ljubazno zahvaljujući. Moli malo vode. Ne čekajući naš poziv, uđe za nama u kuću. Sa smiješkom uzima čašu vode i popije je. Pita da li smo pederi.

Prije negoli smo smiješak zamijenili odgovorom, legne na pod, podigne haljinu, gola, raširenih nogu, želeći da to i dokažemo. Gledam ga, i on mene, nudeći mi da to učinim prvi. Ona mi daje prezervativ. Navučem ga. Svršim. Nakon, i on. Bez prezervativa. Platimo. Zanima je može li doći i sutra. Ukoliko redovito koristimo njezine usluge dat će nam popust. Razmislit ćemo, ali sutra može slobodno doći. Tumači nam da je spremna i na druge usluge, pojedinačno ili zajedno, razgovjetno izgovarajući cijene. Gledamo za njom, kako odlazi, jedan se drugom smješkajući.

— Da nije policajka?! — kako policajka?!

— I one se jebu! — da, ali...

Pred jutro, probudi me, samo što nisu pokucali na vrata. On nije želio razgovarati s njima, uvjeren u moje mogućnosti uvjeravanja. Odjenuvši se, kroz prozor dopire čuđenje:

— Koji je ovo kurac?! Kucam a ništa se ne čuje?! — nasmijem se, premda se možda i nije trebalo smijati.

— Dobro jutro, izvolite? — jebeno, a ne dobro!

— Od čega su vam ova vrata? — pokušavajući zadržati ozbiljnost na licu, ne želeći ga još više razljutiti.

— Od voska. Vrata su premazana voskom... — pa što su ovo, ljudi ili pčele?

— Možete li mi objasniti zašto su vrata premazana voskom? — mogu, ali neće imati dovoljno strpljenja za razumijevanje.

— Najjednostavnije rečeno, zbog izolacije — izolirat ću ja tebe, i to zauvijek!

— A, recite mi, molim vas, od čega se vi to voskom pokušavate izolirati? — nervozan je, agresivan, nikakav ga odgovor neće zadovoljiti.

— Inspektore, gledajte, mi ništa ne krijemo, niti se bavimo ičim što bi bio predmet vaše djelatnosti. Mi ne radimo ništa protuzakonito — da, mogu si misliti, kao što su i krumpirove zlatice uvjerene da ne rade ništa protuzakonito.

Pozove svoje pomoćnike, svaki u rukama noseći po jednu posudu, sada zapakirane:

— Ova tekućina, analize su pokazale da je to obična voda. Možete li mi to objasniti? — nije voda, ali možda je najbolje proglasiti je baš vodom.

— Ne razumijem, ako je voda, što treba objašnjavati? — ma vidi ga što je pametan, sada je voda, a nije više smrad!?

— Objasnite mi zašto vodu držite u elastičnim posudama, spremate je u pretincima napravljenim od najbolja drva, mislim, čemu sva ta čuda ako je to obična voda?! — zbunjen je, zato opasan.

— Oprostite, ali mi smo vam sami rekli kako to nije voda, jer radi se o mirisima, čistim mirisima... — a moji su ljudi glupani?!

— Kakvi mirisi!? Laboratorijski su nalazi pokazali da se radi o vodi! — eee, kako sada dalje kad istina nije dovoljna?

Raširim ruke. Osjećajući moju nemoć, iza mene se pojavi njegova silueta. Pozove ih unutra.

— Izvolite, ako želite možemo vam demonstrirati kako od te tekućine, za koju tvrdite da je voda, nastaju mirisi. Ali, upozoravam vas, za to će biti potrebno malo strpljenja. Vašeg strpljenja — jebem ti život!

U nas je gledao sumnjičavo, nervozan, dvojeći što mu je činiti. — Ma znate što! Imam ja pametnija posla. Ali znajte da ću vas promatrati i da ćemo ponovno doći. Idemo ljudi! — žure puteljkom s imanja.

Zadovoljni razvojem događaja, uvjereni kako od sada susjedi neće činiti nikakve gluposti, jer mi smo pod policijskim nadzorom, u potpunosti smo se posvetili istraživanju. Ja mirisima, on analizama i tumačenju mojeg doživljaja oceana. Ispitivao me potanko, strpljivo, navodeći razgovor na zaključke kojih sam prije tih dugih diskusija bio jedva svjestan.

Tvrdio sam kako nisam dovoljno vremena proveo na oceanu da bih ocean u potpunosti razumio. On mi je pokazivao kroz prozor, na ocean, jer na raspolaganju imam cijeli život.

Često bi me ispitivao o moru, tjerao da razmišljam o različitostima između mora i oceana. Nikada nije zahtijevao ili očekivao novu priču. Uvijek istu, iz početka, za svakog pričanja promijenjenu u detaljima, najčešće pod utjecajem njegovih pitanja.

— Hajde, pričaj mi o moru! — tim riječima često je započinjao naš razgovor, samo naizgled moj monolog.

Dvadeset godina more me nagovaralo na sebe, strpljivo me učeći razumijevanju šutke postavljanih pitanja. Ne tako davno, učeći se

življenju s morem, mislio sam da me more pita o sebi: kakvo je? Kakvo je more?

Naivan, odgovor sam tražio unutar granica dobra i zla. Želeći se moru dodvoriti, onima koji su tek upoznavali more, objašnjavao sam kako je more dobro, ali zbog toga mu ne treba prkositi. Odveć odvažnima more uzvraća olujama, a u olujama se čovjek, mislio sam, osjeća nemoćnim. Gledali su me širom raširenih očiju, ljetni kapetani, nadajući se da se nikada neće zateći u oluji.

Iskreno govoreći, u to sam se vrijeme i sam strašio oluja. Ali, istovremeno su me i privlačile. Najljepše mi je bilo na nekakvom zidiću, uz more, na kojem su domaćini već stoljećima dočekivali oluje. Uz stare babe, i djedove, strpljivo promatrajući moćne oblake, kako dolaze. Do prvih kapi, pa brzo u kuće. A onda bih slušao ribarske priče.

Ali, kako je raslo moje iskustvo mora, oluje sam sve češće dočekivao na moru. S prijateljima. Postajalo mi je sve jasnije, i veselilo me, da je odnos čovjeka i mora skupljen u činu oluje. I kao što grom podmuklo urliče, urlikali smo i mi, slaveći susret čovjeka i njegove slobode. Nitko nas u to ne tjera, od nikoga za to ne tražimo hvalospjeve, samo gromovi, vjetar i mi. Kiša, gromovi i munje bili su nam neprijatelji — valovima i nama, jer more je bilo s nama.

Zanesen olujama, bio sam uvjeren da je more dobro. Nikada nam se ništa nije dogodilo, nikada nas nije odveć prestrašilo. Strah smo osjećali, ali znali smo ga zatomiti.

A onda mi je ocean uzeo prijatelja. Iskusnog, savršenog jedriličara, putnika oceana. Ne shvaćajući kako se to moglo dogoditi, i zašto, more sam proglasio zločestim. Više mi nije bilo prijatelj. More je poprimilo oblik zmije. Ljeskala se na suncu, zavučena u bonacu, prelijevajući se svakojakim bojama, mirna poput topline... i kad čovjek na toj jari otupi, izvije se otrovnica u smrtonosni ugriz.

Postao sam oprezan, dosadno oprezan, trudeći se preduhitriti i najmanji pokret njezina repa. I tko zna koliko bih godina još na moru živio dosadno, da jednog dana, posjećujući obitelj izgubljenog prijatelja, nisam pronašao njegov dnevnik.

Namjerno se utopio! Nasred oceana bacio se u more. Njegovim riječima, pisao je: jer grozim se sramote plitkoga groba.