Sin

Sin

U početku se činilo da je Ante za razliku od mnogih drugih iz onoga rata izašao radostan što je živ, kakav je i ušao: mlad i vedar, za nijansu glasniji, što je pogrešno pripisivano stanovitoj gluhoći od pucnjave i eksplozija oko njega — svejedno je ostao sklon šalama i druženju sa susjedima, naročito uz čašicu i kartanje u dvorištu — jedino više nije htio da ga zovu mrskim imenom Ante, nego po mnogo dražem nadimku iz partizana, Jare, što ga je, ni sam ne znajući zašto, zaradio zbog ponašanja u šumi. Majka je bila toliko sretna zbog njegovog povratka da joj to nimalo nije smetalo. Na čuđenje nekih znanaca nedjeljom je čak odlazio u crkvu, a čudili su se oni koji su na neki način već upozoreni da je pametnije to ne raditi, makar iz bilo kakvih nejasnih i čudnih razloga, a sve su se čudniji razlozi gomilali zavidnom brzinom. Što se Jareta tiče njegovo se odlaženje u crkvu prekinulo prvog Božića. Inače, on se Božiću radovao kao malo dijete, a to mu je radovanje zapravo i ostalo iz nedavnog djetinjstva, grubo prekinutog ratom — i baš se tada morao dogoditi još jedan iznenađujući preokret kakvima je uostalom obilovalo to šašavo vrijeme. Dakle, kupio je jelku, otkrio je, ostavio ispod nje neki mali dar za majku i sav sretan otišao na ponoćku.

Premda nije baš lijepo pjevao, imao je glasinu koja je odjekivala u cijeloj crkvi.

Pjevalo se »U se vrime godišća« i još neke pjesme, ali kad je došla na red »Na tom mladom ljetu veselimo se, mladoga kralja mi molimo«, a zbog nečega, ljudi su u toj crkvici pjevali nešto drukčije — »mladoga kralja mi volimo«, što je on valjda shvatio kao neprijateljsku provokaciju, pa se u tome ponavljanom stihu demostrativno proderao: »druga Tita mi volimo«. Mladi je kralj bio u izbjeglištvu i po karikaturama je prikazivan kao ružni i mršavi nosonja kriv za sva politička i ostala zla koja su se dogodila ili imala dogoditi.

Imali smo prijatelja koji se prije rata vrzmao na kupalištu Ježinac, nedaleko od hotela u kojem je boravila kraljevska obitelj. Kraj njega se jednom kupao momčić koji bi prije ulaska u more ostavljao na zidiću povelik komad kruha sa salamom. Naravno, taj naš znanac nije odolio — pojeo ga je, a dečko ga je vidio. Uskoro su došla dva policajca i premlatili ga. Morao je ocu reći zašto je okrvavljen i zbog čega se opet potukao. On plačući ispriča. Otac ga upita:

— Je li taj dečko imao veliki nos?

— Je. Kako znaš?

— Ajme nesrićo jedna — to ti je bija pristonaslidnik!

Jednog je dana Jare, ne bez ponosnog prizvuka u glasu, rekao prijateljima da sutra ide u crkvu i da ne može zaigrati na karte jer je izabran taj dan na streljanje kurbi iz kažina jer su spavale s Talijanima. Dvojca su iz društva svraćali u javnu kuću i više nego dobro poznavali su neke koje će streljati... Dobro, zanemarimo što se između njih dalje događalo, zapravo nije se događalo ništa naročito, osim što više nisu igrali na karte, ali ono što je uskoro uslijedilo između njega i majke mu, na mene je ostavilo mnogo dublji dojam. A uslijedila je na majku dernjava da više ne smije ići u crkvu i da Boga zapravo nema. Ponekad se nije čulo što mu je odgovorila, ali se često ipak itekako čulo, jer je obično bila jednako glasna kao on, a katkad i glasnija.

Kao krajnji argument, na kojeg ona nije imala odgovora, bilo je pozivanje Jareta na mišljenje sekretara partije. Kad nebi znao kako zaustaviti bujicu njenog jadikovanja, prekidao ju je ružnim psovkama u kojima se u pravilu spominjao Bog.

Kažem ružnim psovkama — kao da postoje lijepe! Sve se to događalo iz dana u dan, a naročito kad bi došao sa svog posla na kojem su mu zavidili svi koji ga znaju. S vremenom je majka zašutjela i ta je šutnja potrajala i kad je on na kraće vrijeme doveo ženu u kuću, ali su se ubrzo njih dvoje preselili u veliki stan nekog bogatog trgovca kojemu je sve bilo oduzeto i sada je u svojoj bivšoj kući živio sa svojom obitelji u nekoj podrumskoj prostoriji. Mama mi je ispričala mnogo toga o njima što inače nebih mogao znati, jer je ona često pomagala njegovoj majci; tako je vidjela da su sa zidova skinute sve slike svetaca, a Jarina joj je majka povjerila da se tobože složila sa svojim ludim sinom da Boga nema, ali se našla s njom i kada je stara odlučila pješice hodočastiti do Sinja na Veliku Gospu — »Ne bili mu Gospe prosvitlila pamet«.

Jare je baš toga dana svratio do majke da joj ostavi koji dinar, ali kad je čuo da te noći ona odlazi u Sinj, pobjesnio je:

— Ama bogamu, pa priznala si da Boga nema! Što je to sad?

Stara je očigledno imala spreman odgovor i još je imala snage da ga vrlo jasno izgovori:

— Možda ga i nema, ali mi Gospu i svetog Antu ne diraj!

Uskoro je jadna žena umrla. Mater nam je pričala da joj je sin došao u selo kad je bio pogreb, ali na čuđenje i zgražanje svih u selu, još nenaviklih na takvo ponašanje, nije ni ulazio u crkvu niti je zbog popa i onoga što popovi u takvim prilikama govore prisustvovao pokopu.