Šenoini molitvenici

Šenoini molitvenici

Svojim dobrim susjedima Zdenku i Mariji Šenoa

Danas je u Zagrebu, 2. travnja 2004, kišni dan, kišni petak. Za popodnevne proljetne šetnje svojom rascvjetalom Mallinovom ulicom sreo sam susjeda Zdenka Šenou nadomak njegovog doma na broju 27. Upitao me:

»Dao bih vam molitvenike. Hoćete?«.

»Kako ne!« — uskliknuh.

»Dok se budete vraćali z šetnje pocinkajte«, reče po zagrebački, starinski zagrebački. Uspinjući se prema Jurjevskom nekoć groblju sada perivoju, jednom omiljelom šetalištu Miroslava Krleže, prisjetih se kako smo u Kalinovcu zvono zvali cinkuš. I kao ministranti za nj se otimali.

I pozvonio sam na povratku. Zdenko Šenoa, slika i prilika Augusta Šenoe što se nalazi na fotografiji na zidu, ponudio me da sjednem u fotelju prvoga rektora Sveučilišta Mesića, uz radni stol njegova, Zdenkova djeda, Augusta Šenoe. Preda mnom su već stajali u kutiji molitvenici. Vadio sam jedan po jedan. Svi na francuskom, uvezani u crno platno. Dobro uščuvani, osim jednoga. Odlijepio mu se skoro hrbat a uglovi izlizani. Znači da je bio dosta rabljen. Sa znatiželjom ga otvorih. I on na francuskom. Prije naslovnice nalazi se preslik rukopisnog blagoslova s vlastoručnim potpisom pape Pija IX i nadnevkom »die 23. Aprilis 1873«. Bio sam u Rimu na proglašenju blaženim ovoga pape skupa s papom Ivanom XXIII. Ovo izdanje je 226, tiskano je u Avignonu. Bio sam tamo i prošao dvorima papinskog izagnaničkog sjedišta. A i kao đak sam čitao roman »Petnaest tornjeva« — ime pisca nisam zapamtio — čija se radnja odvija u Avignonu. Otvorih nasumce molitvenik. Otvorio se tamo gdje je bila sličica. Sličica, vidim, predstavlja ikonu. Ispod nje piše da je to čuvena ikona zvana »Nicopeja« koja se nalazi u bazilici sv. Marka u Mletcima. Znam da sam čitao negdje u sjećanjima Lorisa F. Capoville, osobnog tajnika Ivana XXIII, opis jedne zgode vezane uz ovu ikonu, u vezi s patrijarhom Mletaka Angelom G. Roncalliem, kasnijim papom Ivanom XXIII. Capovilla je napisao predgovor mojoj knjizi o Ivanu XXIII »Mjesec nad Tiberom«, Zagreb 1986.

Kraj ovih u crno uvezanih molitvenika nalazi se sa strane jedan odudarni molitvenik, uvezan u bijelu kožu i velik kao dlan. Domaćin koji me motrio kako listam stare molitvenike, videći da sam uzeo ovaj najmanji, reče:

»To je moj prvi molitvenik«. Na naslovnici čitam »Sv. Angjel čuvar. Molitvenik za katoličku mladež«.

»Pa i ja sam kao dječačić imao molitvenik istog imena«, velim.

»Na dnu čitam brojku 1925« kažem.

»Tada sam imao sedam godina« on će. Otvaram tu i tamo. Evo i božićne pjesme. Baš da vidim pjesmu »Narodi nam se kralj nebeski«. Evo je. Da vidim dvostih »Daj nam Bog zdravlje k tomu veselje, / na tom mladom ljetu svega obilja«. Pater prof. Vlado Horvat veli da bi se trebalo pjevati, radi rime s »veselje«: »svega obilje«. Ovdje stoji kako se pjeva »svega obilja«.

»Vi mi ga darujete?« upitah zaklopivši molitvenik.

»Da«.

»Povlastica«, rekoh.

»A jesi li pokazao profesoru bakin molitvenik?«, reče Zdenkova supruga Marija koja nas je s osmjehom motrila. Ustavši, s druge strane sobe domaćin je smjesta donio i stavio mi u ruke omašan molitvenik. Ogledam ga i govorim:

»Baršun na koži. Na baršunu križ od kovine. Grivne pozlaćene kojima se molitvenik kopča. Zlatorez.« I onda ga otvorih, i na prvoj stranici, onoj prije naslova, čitam par redaka iz kojih proizlazi da ovaj molitvenik za Božić daruje, ime sam zaboravio kome, znam samo da je bilo ženskoga roda. Kako ne običavam ni u pismima gledati potpisnika dok ne dođem čitanjem po redu do potpisa, ni ovdje nisam odmah pogledao potpis. Ali zato kod čitanja posvete ne razumijem tko to taj molitvenik daruje. Kad sam stigao do kraja vidim potpis »August Šenoa«. Lijep i čitljiv. Ne kako to danas čine moćnici koji pokazuju svoju važnost omalovažavajući čitljivost svojega potpisa. Kako je to krasopisno pisano, podigoh upitan pogled. I prije nego stigoh upitati, dobio sam odgovor:

»Da, August Šenoa, vlastitom rukom«. Brže stavih ruku na tekst i potpis.

»Rukujem se s Augustom Šenoom. Tu je bila njegova ruka.« Podigoh glavu:

»Tako sam se rukovao s Jurjem Križanićem u Moskvi kad sam stavio ruku na njegov u Sibiriji pisan rukopis 'Razgovori o vladateljstvu'. Tako sam se rukovao s Julijem Klovićem kad sam u New Yorku u Pierpont Morgan Library krišom stavio ruku na otvorenu minijaturu 'Časoslova Farnese' što je ju je vlastoručno naslikao Klović. Tako sam se rukovao opet s Klovićem u Rimu kad sam u arhivu Akademije sv. Luke na Klovićev vlastoručni potpis položio ruku.«

Gle, što Šenoa, August Šenoa, dariva za Božić svojoj supruzi. Molitvenu knjigu. On koji je pisao knjige. I kakve. Daruje li danas još itko, ikoji muž ženi za Božić molitvenik. Sklopio sam molitvenik i pobožno ga vratio domaćinu Zdenku u zdravu ruku.

Gospođa će da se spremaju za Uskrs u Selce. Bit će u hotelu Varaždin. Rekoh neka svrate u hotelu susjednu Villu Šaldu, neka ponesu moj pozdrav časnim sestrama u Villi Šaldi, odmaralištu Zagrebačke nadbiskupije. Tamo će vidjeti na pročelju spomen–ploču msgr. Svetozaru Ritigu, koji je vilu darovao Zagrebačkoj nadbiskupiji kao odmaralište za svećenike. Na ploči piše da je iz te vile otišao na »oslobođeni teritorij«, u partizane.

»Nadbiskup Stepinac, koliko mi je znano, nije ga udario nikakvom crkvenom kaznom. Nikada. I kada je msgr. Ritig bio ministar bez lisnice poslije rata, iskoristio je svoj položaj da osnuje Staroslavenski institut (koji danas nosi njegovo ime) za izučavanje staroslavenske naše baštine koja je itekako liturgijska. Svakako i to pokazuje Stepinca kao sveca. No dolazi mi na um još jedan moguć razlog. Nadbiskup je zacijelo znao da je za Bauerovog nasljednika bio predložen i msgr. Ritig. Nije postao nadbiskupom zagrebačkim Svetozar Ritig nego Alojzije Stepinac.« pripovijedao sam.

Gospođa Marija Šenoa je otvorila prozor prema vrtu povjerljivim glasom: »Marelica cvate«. Neokaljani cvjetovi kao da bi kroz prozor u kuću. Nisu ušli oni ali je nahrupio njihov miris.

Susjedu Zdenku Šenoi, koji me ispratio do vrata, rekoh na pragu pokazujući na kutiju u kojoj sam nosio darovane molitvenike:

»Najdraži mi je onaj bijeli. Vaš prvi molitvenik. On me povezuje i s Augustom Šenoom, vašim djedom. Molitvenik njegovog unuka od unuka meni darovan.«

Čim sam došao u svoju kuću, na prvoj stranici, onoj prije naslovnice, napisah: »Ovaj molitvenik mi je danas darovao unuk Augusta Šenoe, Zdenko Šenoa riječima: 'Ovo je moj prvi molitvenik'. Ivan Golub/Zagreb, 2. travnja 2004.« Listam molitvenik. Korijenski pravopis prepoznajem u riječima »nebeski otče«, »občuvao si me«, »podieljena dobročinstva«. Sjetih se bijele knjižice »Koriensko pisanje«, mojega prvoga pravopisnog priručnika. Za gimnazijskih dana u Zagrebu u Dječačkom sjemeništu na Šalati. Promijenio sam valjda četiri pravopisa i ni jedan ne znam. Odnosno imam svoj. Utješio sam se kad sam čuo akademika Stjepana Babića kako književnik ima pravo na svoj pravopis. A kad je na jednoj mojoj knjizi vidio u impressumu »lektora« rekao mi je: »Ti si književnik. I u tvojoj knjizi stoji da ju je lektorirao taj i taj. Književniku ne treba lektora. To ti je kao da bi uz Šenoino djelo pisalo da je tekst lektorirao iks ipsilon«.

Nego nastavljam čitati molitvu na stranici 47:

»Sveti otče, i meni si izkazao nebrojena dobročinstva; občuvao si me od tolikih pogibelji od poroda moga, pak sve do danas. O neka ti bude hvala za sva dobra, koja si mi izkazao. Hvala ti budi na svakom veselom času, koga sam užio; za svaku noć, koju sam mirno spavao; za svaki tračak sunčani, koji me je ogrijao; za svaku kap, koja me je okriepila; za svaki zalogaj, koji me je nahranio. Osobito pako hvala ti na tom, što si mi podielio srdce, kojim mogu tebe ljubiti, i jezik, kojim mogu tebe slaviti. Amen.« Koja molitva! Poetska molitva. Listat ću ja još taj molitvenik. Što velim listat ću. Molit ću iz toga molitvenika.

Odavno se bavim mišlju da sastavim od svojih pjesama molitvenik. Pa to sam na neki način i učinio kad sam zbirku koja treba izaći na njemačkom i hrvatskom sastavio samo od pjesama gdje se Bogu obraćam s »Ti«. Čak sam joj htio dati naslov »Molitvenik jednog pjesnika«. Nakon rada, naime, na izdanju Kašićeve Biblije, prve cjelovite Biblije na hrvatskom, urednik niza »Biblia Slavica« u kojem je izašla Kašićeva Biblija, prof. dr. Hans Rothe iz Bonna me je zatražio da mu dadem zbirku pjesama koja će se prevesti i izdati u

Njemačkoj. A nije tome davno kako mi je župnik Šarc, ako se ne varam, moj nekoć učenik, upravo u Villi Šaldi rekao: »Profesore, napravite molitvenik. Vi biste to znali.«

Jedino mi je žao što nisam bar zapamtio godinu u kojoj je August Šenoa darovao onaj molitvenik svojoj ženi. I njezino ime što ne upamtih. A mogao sam domaćina zamoliti da si posvetu s molitvenika prepišem. Nosim notez u džepu vazda. Liči uostalom molitveniku samo što je tanji. Na put ne nosim nekad časoslova koji mi je doslovce težak kao predmet. I velim: »Sam ću si načiniti časoslov. Uostalom najbolje molim kad pjevam, stihove tvorim«. Reklo se odavno: »Tko pjeva dva put moli.« Podrazumijevalo se vokalno pjevanje. Protegnuo bih to i na stihovno pjevanje. Izmolih Večernju. Još mi je izmoliti Povečerje. Stadoh uz prozor:

U oblacima

kao u pjeni

kupa se mjesec.

U Zagrebu, 19. svibnja 2004. je sunčana srijeda. Prošetao sam po običaju popodne Mallinovom ulicom u Jurjevski perivoj. Vjerujem da ljudi ne ravnaju, kao ono po Kantovim izlascima na šetnju, svoje satove. Šenoini na vratima. Gospođa Marija na putnima. Gospodin Zdenko na kućnima.

»Dugo čuvamo pozdrave iz Selca za vas. Doktorica u Terme Selce, gdje radi dr. Ladislav Krapac, rekla nam je da ste joj vi najdraži pacijent«, započe gospođa Marija Šenoa. A ja se obratih gospodinu Zdenku Šenoi:

»Onaj molitvenik što ste mi ga darovali, vaš prvi molitvenik, ima jednu tako lijepu zahvalnu molitvu, da sam je prepisao. Na povratku od vas napisao sam crticu. Ali, propustio sam, uzbuđen, uočiti na molitveniku Vaše bake, godinu kad je Vaš djed August posvetio molitvenu knjigu supruzi, a i sadržaj posvete sam prebrzo pročitao. Nakanio sam doći k vama radi toga molitvenika, da pomno pročitam posvetu i popamtim sadržaj i nadnevak.«

»Kad se budete vraćali sa šetnje, pozvonite, ja ću ga pripremiti, ponesite ga sa sobom.« Bio sam zatečen. Toga nisam očekivao. Skratio sam šetnju.

I kad sam se vraćao sa šetnje i pozvonio na Šenoina vrata, unuk Augusta Šenoe mi je dao u ruke molitvenik svoje bake.

»Dirnut sam. August Šenoa će ovim molitvenikom biti moj gost«, rekoh. Nasmijao se Zdenko Šenoa, prava slika i prilika svoga djeda Augusta Šenoe.

»Donijet ću još danas molitvenik«, velim.

»Ne žuri se. Čitajte ga«, reče.

Otvarajući vrata svojega doma s molitvenom knjigom imao sam osjećaj kao da ulazim s Augustom Šenoom u svoju kuću, pod svoj krov. Ipak, jer je večer, neću otvarati molitvenika. Želim biti za to svjež.

Jutros, Zagreb 20. svibnja 2004, uzimljem nježno u ruke Šenoin molitvenik. Ogledavam ga sa svih strana. Na hrptu čitam: »Šic/Razgovor s Bogom.« Bit će to ime autora i naslov molitvenika. No mene više od svega zaokuplja posveta. Čitam riječ po riječ, kao prvašić koji »slovka«. Ne želim na brzinu pročitati što je pisala ruka Augusta Šenoe. Čitam i prepuštam se mislima koje mi pri tom naviru:

»Svojoj premiloj ženi

Slavici kao uspo–

menu na božić i

porod naše kćerke

Draginje. God. 1870.

August Šenoa«

Ovo je dar. Dar govori o onome tko ga daje i o onome komu se daje. Ovaj dar govori o Augustu Šenoi. On ne dariva ženi narukvicu, ne dariva prsten, ne dariva ogrlicu, ne dariva najzad lančić. Dariva molitvenik. Očito da molitvenik njemu znači. A zacijelo i molitva. Ovom posvetom se August Šenoa očituje kao vjernik. Ženi, »premiloj ženi«, zacijelo daruje nešto o čemu je osvjedočen da joj je milo. Molitvenik. Zacijelo ona moli. Vjernica je. Darovani molitvenik govori o njoj kojoj je darovan.

Dar je to za uspomenu na Božić. Na dan Isusova porođenja. Dar i za uspomenu na rođenje kćerke im Dragonje. Bit će da je to rođenje blizu Božiću bilo. Ženi koja mu je »porodom« podarila dijete daruje molitvenik. Kao da želi da molitva prati dijete.

Otvaram naslovnicu. Lijevo slika Marije s Djetetom. Možda je i ta slika utjecala na izbor ovoga molitvenika. Slika odgovara Božiću, odgovara porodu Šenoine kćerke. Između slike i same naslovnice nalazi se tanki, prozirni, već malo požutjeli papir da štiti sliku.

Evo kako se zove molitvenik:

RAZGOVOR

S BOGOM

Poučna i molitvena knjiga.

Na bogoljubnu zabavu dušam kršćanskim

priredio ju

Franjo Šic,

kateketa glav. uč. zagr.

—

Odobrena po nadb. stolici zagrebačkoj.

—

Prostije izdanje.

—

U Zagrebu 1868.

Nakladom Lav. Hartmana.

Kad otvorim knjigu, bilo koju, prvo gledam predgovor ili uvod i pogovor, odnosno ulomak kojim knjiga počinje i kojim svršava. Ni ova molitvena knjiga nije bila izuzetak. Predgovor ili uvod je uostalom ključ kojim se otvara sadržaj i smisao knjige. Svojim slušačima, zapravo vježbačima na seminaru, kao i onima koji pod mojim vodstvom rade, bilo u Zagrebu, bilo u Rimu, seminarske, diplomske, magistarske i doktorske radove, kazujem i pokazujem kako uvod treba sazdati kao ključ radnje. Evo, tako čitam uvod Šenoine molitvene knjige: »Razgovor s Bogom«:

»Progovori li ti diete, susied, prijatelj, što činiš drugo, nego mu odgovoriš... A progovaranje ovo i odgovaranje, što je drugo nego razgovor? Bog i nama progovara, ne doduše kao čovjek, jezikom čovječjim. Glas njegov modro je nebo, posuto nebrojenimi zviezdama; sva zemlja sa svimi stvorovi, koji su na njoj; glas njega valovi su morski, grom i bura, dobra i zla ljetina, mir i rat, zdravje i bolest, pak i saviest naša. Bog nam govori danom i noćju, pod krovom i vedrim nebom; i to on uviek prvi progovara (str. 1): A ti mu odgovaraš zahvalom, molbom, s Bogom razgovaraš. Ovakav pako razgovor s Bogom zovemo molitvom. Pak ovo jest i razlog što je ovom molitveniku ovo ime nadjenuto.« (str. 2)

Doista, ovdje je uvod ključ knjige, molitvene knjige »Razgovor s Bogom«. Ne sumnjam da je ovaj »ključ« imao u rukama August Šenoa i njegova »premila žena«. I da je ona otvorivši molitvenik tim ključem iz njega molila. Prolistao sam samo molitvenik.

Došao sam do posljednje tiskane stranice. I do zadnje korice. I tu na praznom listu koji prethodi korici i onome koji je dio korice ugledah pismena. Ispisana crvenom i crnom tintom, ne sva istom rukom. Čitam. Sama imena i nadnevci te događaji vezani uz nadnevke. Na listu prvom čitam kao prvo, čini se, naknadno utisnuto: »Dan vjenčanja 20 lipanj 1868.« To podsjeća na »Matice vjenčanih«. Zacijelo se u župskim maticama vjenčanih nalazi pod ovim nadnevkom vjenčanje Augusta Šenoe i njegove supruge.

Slijede imena s nadnevcima. Čitam i razabirem da se radi o nadnevcima rođenja poglavito. Na prvom mjestu stoji: »Sinko Milan rodio se 2 srpnja 1869«. U ono vrijeme »sinko« je bio i nominativ. Danas postoji samo kao vokativ. Slijedi: »Dragica 22. prosinca 1870.« To je ona iz posvete Augustove na početku molitvenika: »Svojoj premiloj ženi Slavici kao uspomena na božić i porod naše kćerke Draginje. God. 1870.« Rodila se tri dana prije Božića. Slijedi: »Stanko 16 svibnja 1872. umro 26. siečnja 1874.« Dijete od nepune dvije godine. Što li ga je pokosilo. Slijedi: »Radica 27 lipnja 1873. umro 8. rujna 1873.« Da nema riječi »umro« ne bih znao radi li se o muškom ili ženskom čeljadetu. Danas je to ime iščezlo. Dijete od jedva dva mjeseca. Umro na Malu gospu. Što su zapatili roditelji. Slijedi: »Branimir rodio se 7 rujna 1879.« Crnom tintom je prekrižen rujan i natpisan »kolovoza«. Istom rukom i istom crnom tintom umetnuto je između Radice i Branimira »Ljubica (nečitljiva riječ) 1/2 1877«. Slijedi nakon već spomenutoga Branimira crnom tintom: »Zdenko rodio se 22/2 1918.« To je moj susjed. Kako se dobro drži. Bistar kao rosa. I time završava prvi list prije posljednje korice. U stvari nalikuje na kućnu maticu rođenih. Nadnevak smrti je naveden kao sastavni dio zapisa kod onih koji su mali umrli.

Slijedeći list koji je na tvrdoj zadnjoj korici molitvenika počinje sa smrću: »Majka umrla 18. listopada 1860«. Time se otvaraju kućne, obiteljske Matice umrlih. Slijedi »Sestra Lora 6 listopada 1873«. Slijedi »Sestra Linka 4 svibnja 1874«. Slijedi »Brat Mirko 4 studenoga 1875«. Sve je ovo pisano crvenom tintom. A onda crnom tintom: »Tast Alois Šenoa 3«. I onda: »Moj premili August 13 prosinca 1881.« To je napisala Slavica supruga Augusta Šenoe na kraju molitvenika na čijem početku je August napisao »mojoj premiloj ženi Slavici.« Tako se uokviruje, zatvara, kao kakva biblijska inkluzija, ovaj molitvenik. Slijede još crnom tintom pisana imena i nadnevci smrti: »Sestra Anka 13 sječnja 1882«, »Tata 22 srpnja 1889«, »Julius 10/10 1897.«, »Netika 16/5 1912.« I time završavaju »matice umrlih«.

Nije mi posve jasno tko je tko u obitelji Šenoa. Naslućujem tek. Držeći se stava »Kad osjetim da mi popušta pažnja ili da sam umoran, prekinuti posao i obaviti ili nekoliko vježbi ili vani prošetati«, odlučio sam se za ovo drugo. Uspeo sam se na Jurjevsko groblje no samo do sredine. Opet onaj krupan čovjek sa sitnim psima. Psi pojurili prema meni. A on ih slabim, njegovu divovskom stasu neodgovarajućim glasom (o)poziva. Radije sam se ja okrenuo i vratio. I na Becićevim stubama ugledah Zdenka Šenou sa štapom o ruci kako žuri. Požurih i ja da ga sretnem.

»Baš se družim s vašim molitvenicima i Šenoama u njima. Čudesan je molitvenik što ga je vaš djed August darovao vašoj baki Slavici za Božić 1870. Utvrdio sam da se na slobodnim listovima na kraju nalazi neka vrsta kućne Matice vjenčanih, Matice rođenih i Matice umrlih. Samo ih teško povezujem. Milan je sin«. »Primogenitus«, upade u riječ sugovornik.

»On je vaš otac, zar ne?« upitah.

»Da, ja sam njegov primogenitus« reče.

»A Augustova djeca Dragica, Stanko, Radica i Ljubica svi su umrli kao djeca« velim.

»Tada je tako bilo.« on će.

»A Branimir?« pitam.

»To je moj stric.« veli.

»Branko Šenoa?« dalje pitam.

»Da, kad je moj djed rekao župniku svetoga Marka, ne mogu se sjetiti kako se zvao, da je dobio sina i da će ga krstiti, župnik ga pita a kako će se zvati. 'Branimir' rekao je August. A župnik njemu. 'Takvoga sveca nemamo u kalendaru.' No August nije odustao.

I župnik je upisao u Matice krštenih Branimirus.«

»A tko je Alois?« upitah.

»Augustov otac, moj pradjed.« reče.

»Dirljiv je zapis Vaše bake o smrti Vašeg djeda 'Moj premili August'« rekoh. »Nego, vi ste klasičar, primogenitus« rekoh.

»Studirali ste umjetnost?«, pokušao sam nešto saznati o posljednjem napisanom u kućnim Maticama rođenih Zdenku Šenoi, svojem sugovorniku.

»Pod A sam studirao opću povijest, a umjetnost pod C. Diplomirao sam 1940. Sreo me (rekao je tko ali ime sam zaboravio) i pitao kako studij. Ja mu velim, da sam diplomirao. Pita što. Kažem 'Povijest'. A on meni: 'Pusti povijest, dolazi rat, opasna je povijest.' I tako sam se preusmjerio na povijest umjetnosti što sam imao pod C. Radio sam u Muzeju grada Zagreba. Jednom me zove telefonom Ljubo Babić. A on se baš i nije slagao u pogledima na umjetnost s mojim stricem Brankom. I pozvao me da radim u Strossmayerovoj galeriji. Na otvorenje preuređene Galerije 1947. došao je Tito. Sve slike ukoso vise. UDBA ih je prije pregledala s naličja radi sigurnosti. Velik pothvat bila je izložba 'Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije' u Parizu. Komesar izložbe bio je Krleža. Latinske natpise sa spomenika trebalo je prevesti na hrvatski. Prevođenje je povjereno Nikoli Šopu, pjesniku. Ja sam mu odnio latinske tekstove. Susret sa Šopom ne zaboravljam.«

»Ove godine mu je stogodišnjica rođenja. U studenome na simpoziju posvećenom Šopu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti imam i predavanje 'Šopov Isus'. Volio bih Vama o Šopu porazgovarati.« Vidjevši da se je prof. Zdenko Šenoa naslonio na ogradu završio sam razgovor. Nije mu lako stajati, a ni meni.

»I idete pješke?«

»Da, jučer do Jelačić placa i nazad. A moja žena redovito ide do crkve sv. Jurja, takne jedno stablo za sreću i vrati se.«

»Hodanje vas drži. I ja sam sada bio na Jujevskom groblju ali nisam došao do crkve. Jedan gospodin sa razularenim psima...« rekoh.

»Jaki čovjek?« upitao me.

»Da.« velim.

»I taj vam spada u familiju Šenoa kao posinak.« Odlijepivši leđa od ograde Zdenko Šenoa pogledao me živim, da ne reknem gotovo dječačkim, plavim očima, nasmijao se i spustio se na prvu stepenicu Becićevih stuba, a ja se uspeh kraj Šenoina, Marijina vrta–cvjetnjaka, u Mallinovu ulicu. Tako kao susjed Zdenko Šenoa bi izgledao sada moj brat Martin rođen 1918. kao i Zdenko Šenoa, da ga nisu četnici mlada sasjekli u manastiru Krupa i skupa s drugima bacili u obližnju jamu za vapno. Tu su im i danas kosti.

Slučajni ovaj susret je sreća. Prst Božji. Kroz razgovor sa Zdenkom Šenoom dobio sam ključ za razumijevanje Šenoinih »Matica« u molitveniku »Razgovor s Bogom«.

Rođen u znaku raka, listam molitvenik od otraga, gdje sam našao »obiteljske Matice«. Nailazim i na zapise o važnim datumima iz života Milana Šenoe, oca Zdenkovoga. Tako:

Petak 19. veljače 1892 u 10 sati prvo Milanovo predavanje na k. gimnaziji.

—

Promoviran doktorom filozofije 13 srpnja 1895.

—

Prvo pokusno predavanje dne 5 ožujka 1897. na sveučilištu, petak od 11 do 12 sati.

—

Dne 12/11 petak po podne od 5 do 6 sati prvo predavanje Milanovo na sveučilištu 1897.

Dne 6/3 1912 Branko promoviran doktorom filozofije.

Pa ovo je unutar molitvenika uz kućne Matice i kućni ljetopis. Zapisani su važni događaji iz života dvaju Augustovih sinova, najstarijega Milana i najmlađega Branka (Branimira).

I gle još jedan list s kružićima u kojim su napisana imena. Na vrhu naslov: »Narisao Milan Šenoa 1888 u Zagrebu«. Gledam krugove i u njih upisana imena. Pa to je rodoslovlje Šenoa, rodoslovno stablo. Napisao ga je najstariji sin Augusta Šenoe 1888. Sedam godina nakon očeve smrti. A koliko je njemu bilo godina? Okrećem list kućnih »Matica rođenih«. Rođen je 1869. Dakle rodoslovno stablo je sastavio kao mladić od 19 godina. Posižem za povećalom jer su presitna no čitljiva slova u kružićima. Rodonačelnik je Johanes Schöynoha (1776–1838) sa suprugom Antoniom (1782–1823). Njegov sin je Alois Schönoa (umro) 1878. Njegov prvorođenac je August Šenoa (1838–1881). Gle, August se rodio iste godine kad mu je djed Johannes umro. Zanimljive su preobrazbe prezimena. U tri naraštaja dobilo je tri oblika, prvi iskonski Schöynoha, drugi Schönoa i treći Šenoa. Koji je ono bio sladopek zagrebačkog biskupa Johannes ili Alois? I kojega ono biskupa? Kad god posjetim susjede Šenoe vidim ga na zidu na slici i sladopeka i biskupa.

Molitvena knjiga »Razgovor s Bogom« što ju je August Šenoa darovao za Božić 1870. »premiloj ženi Slavici« postao je razgovorom ne samo s Bogom nego i s naraštajima zabilježenim na praznim stranicama pri kraju molitvene knjige. Molitvena knjiga je postala i obiteljska knjiga vjenčanih, knjiga rođenih, knjiga umrlih, ljetopis i rodoslovlje. Ne prestajući zacijelo biti tim naraštajima doslovce molitvenom knjigom iliti knjigom molitve. Gordo je vjerujem moliti iz knjige iz koje su molili pretci.

U Zagrebu, 22. svibnja 2004. je sunčano–oblačna subota. Vraćajući se s jutarnje šetnje pozvonih na vratima Šenoinih. Uskoro se na njima pokazao Zdenko Šenoa.

»Ovaj puta sam na povratku s jutarnje šetnje navratio. Samo s nogu. Danas je...« On me nije slušao nego se povlačio unutra, ostavivši vrata otvorenima.

»Rusi vele da se preko praga ne pozdravlja. To mi reče Nikita Iljič Tolstoj, praunuk Lava Tolstoja« rekoh i stupih preko praga u hodnik. Te nastavih: »Danas je hodočašće naroda u Mariazellu u Austriji. Bit će prijenos na našoj televiziji«. On mi s osmjehom upadne: »U 10 sati«. I reče još da je naš kardinal vodio procesiju jutros.

»Evo, ja htio Vas obavijestiti a Vi obavijestili mene.« velim. Ostajući jednako u predvorju rekoh:

»Da ne ispadne: Dadeš mu mali prst a on hoće ruku. Dali ste mi na čitanje molitvenik što ga je Vaš djed August ono darovao supruzi Slavici za Božić. Dojmljivo je to. I, pišem kako sam vam rekao crticu o 'Šenoinim molitvenicima'. Htio sam upitati bih li smio fotografirati molitvenik i priložiti tekstu.«

»Štogod hoćete učinite« reče vedrim plavim očima.

»'Šenoini molitvenici' je naslov toga što pišem, počam od onog djedovog do vašega prvoga molitvenika. To baca novo svjetlo na lozu Šenoa.« velim.

»Priključite im i ovaj rukopisni molitvenik mojega šukundjeda.« reče. I ode u sobu i ja za njim. Povuče ladicu i pruži mi u kožu uvezan svežnjić. Otvorih izvadivši iz uložnice (futrole) molitvenik. Uvezan u tamnocrvenu kožu, obrubljen zlatoreznim ukrasima. A u sredini poviše dva slova: »J. S.« Što li znače?

Otvaram molitvenik. Rukom ispisan naslov »Goldener Gnaden Fluss». »Zlatno vrelo milosti« izustih. Uokviren rubom od sitnih listića i sa četiri cvjetića na svakom uglu. Ali nema imena onoga koji je pisao slova i ukrase i komu je to pisao. Listam krasan rukopis. Na kraju nalazim odgovor: »Dieses Gebeht Buch gehörig der Antonia Schöynoha und geschrieben Iohan Schöynoha. in Anno 821 den 16ten Iunij«. Molitvenu knjigu je napisao 16. lipnja 1821. Johan Schöynoha za Antoniju Schöynoha. Iz rodoslovnog stabla što ga je 1888. narisao Milan Šenoa u molitveniku svoje majke Slavice »Razgovor s Bogom« proizlazi da je Antonija (1782–1823) žena Johannova. Nije dugo mogla moliti iz ovoga rukopisanog molitvenika.

Svega dvije godine. Molitvenik je napisan 1821, a ona je umrla 1823. Johann je svojoj ženi Antoniji poklonio rukopisni molitvenik, a njegov unuk August će pokloniti svojoj ženi Slavici molitvenik s vlatoručnom posvetom. Zanimljivo je što slijedi kao neka vrsta kletve i blagoslova: »wer mir es Stilt der ist ein dieb, der mir es aber widerbringt der ist mein liebes Kind«. Tko bi mi, dakle, ukrao ovaj molitvenik on je lopov, tko bi mi ga vratio on je moje drago dijete.

»Tu su i dva molitvenika od dvije sestre moje bake« reče Zdenko Šenoa. I pruži ih u kuverti na kojoj pišu imena njihova. Ja brže u plavi notes zabilježih podatak o svakom od njih. Molitvenik Eleonore pl. Ištvanić je molitvenik sestre Zdenkove bake (znači Augustove žene Slavice). Molitvenik Anke Karašković isto je molitvenik sestre Zdenkove bake. Rukopisni molitvenik »Goldener Gnadenfluss« je molitvenik Zdenkovog šukundjeda Johannesa, a djeda Augustovoga, a taj je djed (Johannes), otac biskupskog sladopeka Alojza, oca Augusta Šenoe.

»Augustova žena bila je dakle Ištvanić djevojačkim prezimenom?« upitah. »Turopljka. Zapravo Stepanić ali u ono vrijeme...«

Gospodin Zdenko je otišao i donio još jedan molitvenik.

»To je moj molitvenik. Njime sam pratio latinsku misu.« reče. Otvorih molitvenik. Naslov mu je: »P. Anselm Schott, Das Messbuch der Hl. Kirche, Freiburg i B. 1898, Fünfte Auflage«. Pa to je čuveni Schottov misal. Ovo mu je peto izdanje. Izlazio je do II. Vatikanskoga koncila. I ja negdje imam neko bogzna koje izdanje. Dvostupčan latinski i njemački rimski misal. Iz njega se pratila misa koju je svećenik čitao latinski, sve do II. Vatikanskog koncila koji je uveo u liturgiju narodni jezik.

»Pratio sam misu latinski. Osam razreda gimnazije učio sam latinski. Da vam dam vrećicu za molitvenike?« reče ljubazni prof. Zdenko Šenoa. I donese crvenu plastičnu vrećicu. Sjetih se kako mi je jedne nedjelje nedavno gospođa Marija rekla kao prolazniku dok je redila cvijeće pred kućom: »Zdenko je otišao u katedralu na misu«. Sada mu ne treba Schottov misal, kad je misa na narodnom, živom, hrvatskom jeziku.

»Jedan molitvenik, velim ima odlijepljene korice, mogao bih pitati ravnatelja Sveučilišne i nacionalne knjižnice dr. Stipanova, oni imaju sigurno službu za restauriranje starih knjiga.« rekoh.

»Ne, ja sam uvezujem knjige, ne obrezujem izvornik, prvo izdanje djedovog (ne upamtih kojeg djela možda »Zlatarevog zlata«) sam tako uvezao« nasmijao se. Pozdravili smo se na pragu. Kao da čuh šušanj u vrtu. Gospođa Marija zacijelo oko cvijeća.

U Zagrebu, 23. listopada 2004. bit će, vele u vremenskoj prognozi na radiju, sunčana subota; sada, u šest sati još je noć; a temperatura vani na prozorskom toplomjeru je +15° C.

O zalazu sunca šećem omiljelim šetalištem Jurjevskim grobljem ili Jurjevskim perivojem. Vazda volim motriti zalaze sunca u pročeljima Šalate.

Volim pročelja Šalate

osunačana zalazećim Suncem

i bočne strane kuća osjenčane

Volim šareno lišće osvjetlano zalazećim Suncem

i listove utonule u sjenu

Volim vrške stabala u Suncu

i debla u debelu hladu

Sad znam zašto volim Caravaggia

S tim stihovima što su mi navirali za šetnje spustio sam se s Jurjevskog perivoja, nekad groblja, u svoju Mallinovu ulicu. Vazda se obazrem na Šenoinu kuću. Ovaj puta ugledah otvorena kućna vrata. Pozdravit ću susjede s praga. Odozgo ugledah gospođu Mariju kako redi vrt.

»Zdenko vas dugo čeka s molitvenicima. Uđite!« reče.

»Ja sam samo htio s praga vas pozdraviti« rekoh. Ušao sam. Kao naramak drva u dva navrata donio je Zdenko Šenoa molitvenike i spustio ih preda me na stol. Uzimam ih jedan po jedan u ruku. Bez riječi. Pomno ogledavam uvez, otvaram knjigu, čitam naslov, zaustavljam se na potpisu. Odlažem jedne na lijevu, jedne na desnu stranu. Na desnu one s potpisom. Listom Zdenkovim.

Progovaram: »Nevjerojatna podudarnost. Pozvalo me uredništvo 'Kola', časopisa Matice hrvatske, da sudjelujem proznim tekstom u broju časopisa koji će biti posvećen suvremenoj hrvatskoj prozi. Srevši jednom Vlaha Bogišića, urednika 'Kola' i ravnatelja Leksikografskog zavoda 'Miroslav Krleža', rekoh mu svoju dvojbu, ne bih li sudjelovao u 'Kolu' posvećenu suvremenoj hrvatskoj prozi, nego čime bih sudjelovao: ili pričom o Jurju Križaniću ili 'Šenoinim molitvenicima'. I on je rekao (bez obrazloženja) da bi radije 'Šenoine molitvenike'. Ja ga upitah hoće li donijeti i fotografije molitvenika. 'Za ovu prigodu hoću' reče. I sada za ove šetnje se prisjetih da bi mogao biti blizu rok kad treba poslati tekst za 'Kolo'. Zaključih, čim dođem doma izvući ću kuvertu — poziv naime Matice hrvatske na sudjelovanje u 'Kolu' — zataknutu na vidljivu mjestu zatrpanog radnog stola, da vidim datum predaje teksta. I gle opazih otvorena vrata vašega doma. Svratih k vama. I što mi evo sada dolazi na um. Pa priliči da u 'Kolu' Matice hrvatske izađu 'Šenoini molitvenici'. Baš u 'Kolu' jer ono izlazi od 1842, kretalo se zacijelo dok je vaš djed August Šenoa hodao Zagrebom i sad se kreće dok mi pregledavamo njegove i vaše molitvenike. Jeste li i vi za to?«

»Jesam« reče odlučno.

»I još nešto. August Šenoa, negdje sam pročitao, bio je potpredsjednik Matice hrvatske« prisjetih se.

Gospođa Marija stavila je sve molitvenike u papirnatu vrećicu na kojoj piše CROATA, s time da je mjesto A u sredini naslikana kravata. I na nizu jezika naziv kravate. S time odlazim svojoj kući Mallinova 24 koja plamti u žaru boja penjačice koja ju ovija.

Na crvenom molitveniku kojemu je otpao hrbat čitam rukom napisano na listu iza prve korice crvenom olovkom: »Vlasničtvo Zdenka Šenoe«. I običnom olovkom »uč. Ib I drž. gimn« I niže preko cijele stranice olovkom narisan križ, ali bez tijela. Na korici s unutarnje strane ispisano je ne krasopisno nego umjetnički »Zdenko Šenoa 1924«. Tko li je to napisao? Otvaram da vidim naslov molitvenika: »Isus prijatelj malenih. Molitvenik s pjesmaricom za dječake. Izdao Zbor Duhovne mladeži zagrebačke. 1925. Jugoslovanska tiskarna v Ljubljani«. Hm, Isus prijatelj. Ovdje stoji prijatelj malenih. Ja sam napisao knjigu »Prijatelj Božji«, Zagreb 1991. Tu, i ne samo tu, istražujem, oslanjajući se na hebrejski jezik i istočnjačka poimanja da je značenje čovjeka slike Božje u tome da je čovjek prijatelj Božji i Bog da je prijatelj čovjekov. Ovdje se u naslovu molitvenika prijateljstvo Isusovo omeđuje samo na djecu. Na molitveniku se iz izlizanih uglova vidi da je upotrebljavan.

Uzimljem u ruke kartonirani »Mali molitvenik za dječake. Izdalo Društvo sveudiljnog klanjanja. Zagreb 1924. Tisak 'Tipografije' D. D. u Zagrebu.« Na korici s nutarnje strane potpis: »Zdenko Šenoa učenik II. razreda Kraljev Vježbaone Meduličeva 39. Akademički trg Broj 4.« Unutra je sličica s anđelom čuvarom koji je raskrilio krila i raširio ruke nad dvoje djece što zagrljena idu. Izvadih molitvenik iz uložnice. Uščuvan. U kožu crnu uvezan. Naslov mu je »Češčena Marija! Katoliški molitvenik, posvečen češčenju preblažene Device. Za pol–odrasle dečke in deklice. Sestavil Janez Godeo župnik v pokoju. Vimperk i Novi Jork 1926.« Nasmijao me naziv »za pol–odrasle«. Na poleđini potpis u koso »Zdenko Šenoa 1929«. Molitvenik na slovenskom. Moj susjed Zdenko znao je zacijelo, a možda i sada zna, i slovenski. Ali kako je među hrvatske molitvenike dospio slovenski. Da nema Zdenkova potpisa odgovor bi bio »zabunom«.

Tu se nalaze još slovenske duhovne knjižice veličine molitvenika što ih je izdala Mohorjeva družba. Nalazi se i bogato opremljen »Nasljeduj Krista« na francuskom i jedan na njemačkom »Nachfolge Christi«. U njemu se nalazi sličica jednog časnika s natpisom: DR. Rudolf Silan c. kr. sodnik v Škofji Loki, es. poročnik v 67. pešpolku rojen v Pliberku dne 17. aprila 1882, padel pri Bandolski–Jaroslavu dne 21. oktobra 1914. I slijede stihovi:

V tuji zemli zdaj leži

In čaka tam vstajenja dan;

Ne križ, ne kamen ne stoji

Kjer on je zakopan.

Molitvenici Zdenka Šenoe... Dvije su mi nejasnoće nakon listanja molitvenika s njegovim potpisom iskrsle. Ponajprije, koji je to »Akademički trg« danas koji se spominje tada. Nadalje, kako to da se je Zdenko Šenoa kao učenik potpisao na slovenskom molitveniku. Znači bio je njegov. Jedini slovenski među ostalim hrvatskima. Ništa. Vratit ću molitvenike i zatražiti razjašnjenja.

Danas, 2. studenoga 2004, na Dušni dan, tmurna, danu mrtvih pristalog utorka, vraćam Šenoama molitvenike. Za šetnje povirih sa strane od perivoja na Šenoine prozore. U dubini se vidi svjetlo. Doma su. Došavši kući okrenuh telefon:

»Profesor Golub na telefonu.« predstavih se.

»Poznam vas po glasu« reče s one strane žice Zdenko Šenoa.

»To je lijepo da poznate ptice po pjevu. Doduše, golubi baš nisu ptice pjevice« nasmijah se. A i s druge strane telefona dopirao je glasan smjeh.

»Za moje predvečernje šetnje videl sem svetlo kod vas na prozoru. Je l' morem pocinkati na vrata. Donesti molitvenike?« rekoh.

»Neg kaj. Samo dojdite« bio je odgovor.

Kod Šenoinih vadim one izdvojene, da ne reknem dvojbene, molitvenike i stavljam ih na stol. Sa zida nas gleda biskup, — moram pitati kako se zvao, i njegov sladopek. Prvi mi je došao pod ruku molitvenik »Isus prijatelj malenih«, crveno tvrdo ukoričen. Prije nego sam zaustio reče prof. Zdenko: «To mi je dao stric Branko za početak škole«.

»Sad mi je jasno tko je napisao ne krasopisno nego umjetnički na nutarnjoj korici Vaše ime i godinu 1924. Pa ne bi jedan prvašić mogao toga napisati!« rekoh.

»Uz molitvenik dao mi je i đačku torbu koju i sada čuvam i pribor za pisanje, risanje i crtanje«, dodao je Zdenko Šenoa. Gle, što umjetnik Branko Šenoa daje sinovcu za početak đačkog doba: molitvenik, torbu i pernicu. To troje neka ga prati na započetu dugu putu. Znakovan je molitvenik kao suputnik. Ovaj dar kao da govori »Moli i radi — Ora et labora«.

»Ovaj hrbat što se bio odlijepio ja sam zakrpao«, preteče me Zdenko. Odlažem na stol crveni molitvenik.

Na redu je kartonirani uistinu »Mali molitvenik za dječake«.

»Na poleđini korice mi je jasan vaš potpis, vaš I razred. Ali ne znam gdje je danas Akademički trg 4 koji ste napisali« pitam.

»To je današnji Strossmayerov trg. A broj 4 je današnji broj 4. To je zgrada Matice Hrvatske. I u njoj sam se ja rodio, prizemno lijevo.« reče mirno. A ja ostao bez riječi. Šutnju je ispunila gospođa Marija:

»Ja sam otišla jednoga dana u Maticu hrvatsku i molila da vidim sobu prizemno lijevo. Tu se je Zdenko rodio. Rasplakala sam se.«

»Evo sve više razloga da tekst 'Šenoini molitvenici' izađe u 'Kolu', časopisu Matice Hrvatske, koja i danas ima u istoj zgradi sjedište.« gotovo uskliknuh. Pa Šenoini molitvenici su zacijelo bili tamo gdje su Šenoini u Matičinoj palači stanovali. I objavljivanjem u Matičinom Kolu ovoga teksta »Šenoini molitvenici«, ilustriranog slikama nekih molitvenika, oni se na neki način u Maticu hrvatsku vraćaju.

»Iz stana u zgradi Matice Hrvatske smo otišli. Kupili smo u Mallinovoj ulici zemljište. I na njemu sagradili ovu kuću.« objasnio je gospodin Zdenko. I nastavio:

»Gore u Jurjevskoj stanovao je dr. Mate Ujević iz Leksikografskoga zavoda. Zamolio sam ga bi li bilo mjesta u računovodstvu za znanicu moje jedne znanice. 'Njih imamo previše. Historičara mi dajte' otresao se Mate. Kako se srozavao turizam u kojem sam radio drugi dan nazvah Matu Ujevića. Gospon doktor našao sam historičara'. 'Tko je taj?' upita Ujević. 'Ja' rekao sam. Sutradan me je primio direktor Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u zgradi Matice hrvatske gdje se nalazio i Leksikografski zavod. I kratak razgovor zaključio: 'Nastupate 1. februara'. Radio sam najprije na području povijesti a poslije na području umjetnosti.«

»I tako ste vi tamo radili gdje ste se rodili. Koje igre Božje Providnosti. Voli se Bog igrati. Deus ludens. »rekoh.

»I ostao u Leksikografskom od 1956. do umirovljenja 1981.« reče prof. Zdenko Šenoa.

»Ja imam jedno vaše pismo iz toga vremena gdje me pitate neku stručnu stvar. Pa u to vrijeme, od 1974. dolazio sam u Leksikografski zavod ja Krleži. Prvi puta 1974. Nosio sam mu upravo u Liberu izašlu knjigu–zbornik 'Život i djelo Jurja Križanića'. Išao taksijem. Taksistu uzbuđeno rekoh: 'Idem Krleži'. No toga nije diralo. Više ga je zanimao njegov taksimetar.' Krleža mi je povjerio kako je zasnovao dramu u tri čina o Križaniću. Ispratio me do vrata oslanjajući se o pokućstvo i upitao me, koliko mi je godina, i kad sam mu odgovorio, rekao je: 'Još ste 20 godina mlad i imate priliku da se nesretno zaljubite'. I okrenuo se, krenuo natrag«.

Stavljam na stol najzad slovenski molitvenik »Češčena Marija« s upitom odakle tu molitvenik na slovenskom.

»Moja majka je bila Slovenka. Zvala se Vera. Koliko je u meni hrvatskoga: pradjed i djed češkog porijekla« reče.

»Ali baka je iz Turopolja« upadoh. No, kakogod bilo, predci su slavenskog porijekla.

»Tko je Slovenac dr. Rudolf Silan na sličici s pjesmicom tužaljkom koja se nalazi u njemačkom izdanju knjižice Nasljeduj Krista?«

»Silan je zaručnik najmlađe mamine sestre Slavice.«, bio je kratak i jasan odgovor.

»Tvoje tete« reče gospođa Marija.

»Poginuo je mlad, na samom početku I. svjetskoga rata. Nisu se nikad vjenčali.« rekoh tužno više za sebe nego kao pitanje.

»Ja Vas imam nešto pitati: Mi bismo Božić proveli u Rimu i Novu godinu u Rimu dočekali. Znadete li za smještaj u središtu grada?« reče gospođa Šenoa.

»Imam doma listu pansiona, hodočasničkih, povoljnih. Svi su na potezu od Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima do trga sv. Petra. Samo tko će je u 'općem potopu papirom' kod mene doma naći. Pokušat ću. A i ja se spremam u Grad u koji vode svi putovi« nasmijah se.

»Kako bi bilo lijepo kad bi nam se putovi podudarili« rekoše oboje, Zdenko i Marija Šenoa.

Jutros 3. studenoga 2004. u srijedu, oblačnu srijedu, pitam se prije mise na koju nakanu da služim danas misu. Odavno naime ne služim misu na nakanu vezanu za misni stipendij, nagradu, kako se to veli. I sinu mi. Odslužio sam svetu misu za Šenoe koji su imali u rukama Šenoine molitvenike.

Zagreb, 2. travnja 2004. sv. Franjo Paulski — 4. studenoga 2004. sv. Karlo Boromejski.