Romantična faza rata

Romantična faza rata

Ulomak iz romana

1.

Sve što je znao o ratu, ili što je mogao i htio znati o ratu, moglo se svesti na trivijalnu misao: rat dolazi iznenada, nenajavljen i najčešće u zoru. Pa ipak, unatoč znanju o tome, rat ga je iznenadio. Zatekao ga je u tuđem krevetu. Zapravo, iznenadio ga je Ivan koji je jedini znao, a i on posve slučajno, gdje se nalazi tu noć. On mu je, vidjevši u zoru s prozora svoga nebodera sumnjive pokrete vojske, javio: ako ovo nije početak rata, onda ne znam što je...

Očekivali su obojica rat i na neki se način spremali za njega. Razmišljali kamo s obiteljima, kamo sa sobom kad dođe ono što je izgledalo neizbježno. Ali sad, sad kad je rat tu, kamo ili kako, više nije bilo ni prvo ni pravo pitanje.

Već je bio kod kuće kad je sarajevski radio i službeno objavio da je grad u potpunoj blokadi i da to ne može biti ništa drugo nego odluka Srba da nakon Slovenije i Hrvatske napadnu i Bosnu i Hercegovinu.

Ženi i kćerki, koje su već bile razbuđene kad je došao kući, nije morao reći ništa. Nisu ni očekivale. Ta, rat je! Dovoljno je bilo da je tu. Tu i tada kad su ga najviše trebale. A da su ga trebale vidjelo se iz njihovih iscijeđenih pogleda, iz jutarnje zbunjenosti danom koji je obećavao raskoš proljetnog svjetla, iz njihovih frizura u koje su bili upleteni pramenovi nereda u mislima, iz drhtaja šalica u njihovim rukama, u kojima su lelujali, kao vjetrom uzbibano more, čaj i crna kava, iz radija koji je zbunjen tražio svoju frekvenciju, iz jutarnjeg nereda sobe koji je rastao i pretvarao se u neprohodnu džunglu, iz njihova virkanja kroz prozor, kao da će rat doći autom i parkirati se tu ispred njihove zgrade, pod prozor ili će neprijatelj, mada nepozvan, svaki čas stići na jutarnju kavu.

A Jelena, djevojka kod koje je spavao? Ni njoj nije ništa rekao. Nije ni morao reći. Tek jednu riječ, hladnu kao razočaranje — rat! I ona je bila zbunjena, ali ne toliko da ne bi znala što joj je činiti. Odmah se počela oblačiti. Na posao će. Jedino valjda, uz vojnike, novinari još znaju što im je činiti kad je rat.

Novinarka je, i kad će na posao ako sad neće?

Eto joj se sad, napokon, ispunjaju svi snovi o tome da barem jednom u životu bude Oriana Falaci — pomisli u sebi više rugajući se potajnoj želji svake mlade novinarke za koju je znao, nego što je mislio konkretno na Jelenu.

Jelena je šutjela, oblačila se bez riječi, ako se još uvijek oblačenjem može nazvati mukotrpno žensko ulaženje u uvijek za broj manje traperice. U žurnom jutarnjem vrzmanju kome se krotko predala, doticala ga je jezom skupljenom u vrhovima prstiju. Ni istuširali se nisu — pomisli on radujući se što ona zna što joj je činiti, što je u svoj vidljivoj zabrinutosti prisebna i što, iz dodira njezinih jagodica osjeća, zahvalna za njegovu trenutnu nazočnost.

Ipak, žurili su. Svatko iz svojega razloga. Žurili su ususret ratu kao da će on proći ulicom pored njih brzinom kometa, Haleyeva kometa, koji, ako ga sad ne vidiš, pitanje je hoćeš li ga ikad više vidjeti, hoćeš li biti živ za nekih sedamdeset i pet ili tko zna koliko godina kad se opet pojavi.

Prvi put, čini mu se, Jelena nije reagirala instinktom žene koja sad biva ostavljena, jer Boris odlazi ženi i kćerki; prvi put neće reći zar već? zar opet?, pa da, svi su ti važniji i sve ti je važnije od mene ili tko zna već koje riječi koje tada i u takvoj situaciji ženi kao prve padnu na pamet.

To je jutro u njoj novinarka pobijedila i ženu i ženku. Ili su to jutro u njoj i žena i ženka već bile zadovoljne i zadovoljene. Usputnim, pa ipak intenzivnim i tako grčevitim dodirima muškog tijela koje se odijevalo tik uz nju kao da je govorila: lijepo je bilo, baš je dobro bilo. Dobro je i to da smo ovu noć proveli skupa, dobro i da sam ovo jutro s tobom, a i dobro zato što je dobro bilo. I sama je ćutjela u njegovim nijemim dodirima odgovor: dobro je bilo!

Kako i ne bi bilo dobro, kad su Boris i Jelena već gotovo dvije godine zajedno. Vrijeme dovoljno da govor riječi i govor tijela zanijeme za račun bržeg govora — govora očiju u kojima se odčitava sve. Od želje i pohote do zadovoljenja i zadovoljstva. Ali i vrijeme dostatno da žar ljubavi počne bivati ugodnom navikom u kojoj žena, koju obično nazivaju ljubavnicom, počinje sve češće sebe vidjeti kao supružnicu.

Jelena, doduše, o tome nikad nije govorila, ali njegovo iskustvo sa ženama već je znalo prepoznati onu mjeru bliskosti koja počinje zarobljavati nitima nevidljive ljepljive mreže.

Mreža u kojoj se sad, međutim, nalazio — bila je praktična nemoć. Nemoć da se učini bilo što i za sebe i za drugoga. Potpuna predanost neizvjesnosti nadolazećeg, čekanju, bilo je sve što je taj tren mogao ponuditi i supruzi i kćerki. Jednako je mogao reći i susjedima koji su najednom shvatili da su pregradni zidovi između stanova, zasebni ulazi u stanove, površna dobrosusjedska učtivost, sve to dakle, samo mirnodopske kategorije koje su se srušile u prvih sat vremena rata i ustuknule pred dosad nepoznatim, a nadolazećim življenjem kolektivnoga.

Znalo se da rat dolazi, ali zar je baš morao? Zar baš sad? I zar baš u Sarajevu? Ili — i u Sarajevu? Iznenađenje onim što im se dogodilo ili što se tek počelo događati raslo je kao balon i što je više raslo to je više tanjilo stijenke emotivne izdržljivosti.

Susjeda s trećeg kata je plakala. Susjed iznad nje ju je tješio da je to isto kao i ono prije mjesec dana kad su bile prve barikade i da će vojska demonstrirati silu, što bi se reklo službeno, ili pokazati zube, kako bi to rekao narod, a brada mu je pritom drhturila i unezvijerenim je očima od drugih tražio podršku za upravo izrečene riječi utjehe. Utjehe — prije za sebe, nego za nju! Sirotica je s trećeg kata jadikovala da nikad više neće vidjeti svoju djecu, a sva su odreda bila izvan Sarajeva. Susjed iz prizemlja je uporno ponavljao kako je on danima govorio svojoj ženi da će rat i da postepeno stvaraju zalihe hrane, ali žene... žene...

Skupna terapija je prekidana tek svaki puni sat kad bi počinjale nove vijesti i kad su svi žurili u svoje stanove, paliti svoje radijske ili televizijske prijemnike i kad bi pojačavajući ton, tako da je ječalo cijelo stubište, vjerojatno tražili puninu istine u kojoj valjda glasnost daje kvalitetu priopćenome. U nevjerici da se to nama moglo dogoditi, cuckali su usnama, u svoja četiri zida ispsovali sve Srbima i vojsci koja se zvala narodna, a onda opet izlazili na stubište ili ispred njega i glasno komentirali zbivanja o kojima su upravo izvijestili mediji. Dakako, sad je već i u tonu i u rječniku bilo više obzira u kvalificiranju neprijatelja, a pazilo se i na broj i kvalitetu psovke. Psovke koja zamjenjuje i strah i srdžbu, i nemoć i nervozu, i zbunjenost i nerazumijevanje, a sve je to istovremeno, i prvi put, gle, nije ni previše prosta, a pogotovu ne skandalozna. Psovke koja ne govori ništa a kaže sve, ili govori sve a ne kaže ništa, sasvim je svejedno. Psovke koje se nitko više nije grozio: ni starica, ni dječak, ni sveučilišni profesor, ni vozač tramvaja.

2.

Jelenu je upoznao slučajno. Zapravo, upoznao ju je kad je ona njega htjela upoznati posve namjerno. Bilo je to u vrijeme kad su mu u kratkom roku objelodanjene dvije knjige. Urednica dnevnih novina, inače njegova dobra znanica, htjela je to svakako imati u svojoj kulturnoj rubrici. I?

— Poslat ću ti jednu malu — rekla mu je — ali nemoj je zavesti. Ustvari, nećeš ni morati. Ona će tebe. Kad smo se dogovarale za tjedni plan i ja spomenula tebe i tvoje knjige, ona se odmah ponudila. Druge naprosto nisu imale šanse!

— Da, a onda si joj na polasku napomenula da sam oženjen i da se ne igra životom...

— Nisam morala. Mala zna više o tebi nego što možeš i pretpostaviti. Iskreno, zna više o tebi nego o tvojim knjigama... Pa, sad opet reci da ne mislim na tebe?!

Sjeća se, bila je sva lepršava, cvrkutava. Mnogo riječi, mnogo mahanja rukama, treptanja, poigravanja zjenicama, provlačenja ruku kroz kosu, želje da pokaže i šta čita i koliko čita i da je, premda je mlada, ipak novinarka od povjerenja, uredničina posebna povjerenja, da je obaviještena i da joj nije bez razloga povjeren ovako odgovoran zadatak...

U sebi se zabavljao njezinim nastojanjem da bude primijećena, čak — da se dopadne. Lomio se između želje da prekine tu smiješnu igru, spusti je na zemlju i razočaranu vrati u redakciju i znatiželje da i sam prihvati igru i vidi kamo to mlado novinarsko koketiranje može odvesti.

Argument njezina mladog tijela u koji se jednako uzdala kao i u pamet kojom ga je pokušavala impresionirati, ipak je bio snažniji, mada je mnogo više energije unosila u paunsku igru intelektualnog zavođenja, nego u isticanje tijela, koje je bilo vidljivo i bez njezina, izgleda neizbježnog vrpoljenja na stolici.

I ako nešto odbije na pozitivnu drskost njezine mladosti i tremu, svakako neizbježnu u tim godinama, mislio je, odmičući se s vremena na vrijeme od njezine priče i tako se zabavljajući, nije nezanimljiv svijet u kojem ona živi. On je tako nevješto dualistički podijeljen između trenutno vidljivog, a tako nedostatnog kome se u htijenju samopotvrde moraju pridodavati i začini što ih ona izdiže na razinu na kojoj bi, već tobože zaslijepljen vidljivim, to jest njezinim tijelom, odmah morao biti zaslijepljen i njezinim govorenjem, a koje bi opet, zbog toga, također imalo zadaću postati smjesta dio tog vidljivog svijeta, a to oboje, pak, nesporna potvrda vrijednosti forme i sadržine koja je tu pred njim upriličena u obliku, ipak šarmantne, dvadesetpetogodišnje djevojke.

Grizao se za usnu sofisticiranog ženomrsca, kako ga je, s dozom optužbe u glasu, zvala njegova supruga, u godinama kad je, vjerojatno na neki drugi način, slično Jeleni, mislio o sebi, o svojoj formi i sadržini, sve samo najbolje, ne bez ironije koja jedino zna sve dimenzije taštine i načine kako je nemilosrdno kažnjavati.

Kad je konačno i sam mogao nešto reći, Jelena se pretvorila u vjernika što pobožno s nakrivljenom glavom i u pozi potpune odanosti gleda u svetu sliku i od nje očekuje čudo. Nije volio taj stav podaništva, kao ni onaj prethodni, ali je ipak i unatoč svemu to nešto između njega i Jelene počelo. Počelo je potrebom da se vide i on autorizira razgovor, a vjerojatno njezinom željom da provjeri hoće li još jednom pristati da je vidi i njegovom potrebom da je svede na ženku kojoj je pravo mjesto u krevetu, tamo odakle bi pošto–poto pobjegla, ali joj to ne da zov prirode u krvi tako otrovno zamućen.

Ništa nije tako moćno kao taština, i prvi put je mogao reći, da je to kome imao, da su oboje, i on i mlada novinarka, oboljeli od iste bolesti. Ne, nije to bila ljubav, nego nešto mnogo jače i neumornije i neumrlije od ljubavi — taština. Ljubav će doći poslije, kad tijela premoste vremenske prostore između njih, a strast i požuda među njima izbrišu i druge granice.

A čim su se među njima počele brisati granice, drske, samouvjerene novinarke Jelene je nestalo. Ništa tako ne uništava drskost kao golo tijelo. Skinuvši odjeću arogancije, ostala je samo mala, nježna, slabašna, nezaštićena djevojčica koja kao da je ustvari tražila zaštitnika, učitelja, intelektualnog tatu koji bi joj, k tomu, s obzirom na njezino ne baš veliko ljubavno iskustvo, mogao ili morao i tu biti učitelj. Predala se iskreno svojoj ljubavi i postajala žena strpljenjem za koje nije ni mogao pretpostaviti da ga posjeduje ona Jelena iz prvih njihovih susreta. Žena kao i sve druge, kao i one svjesne svoje male beznačajne pozicije u muškom krevetu.

Stavljajući njegovu ruku na svoj ogoljeli stomak znala bi mu reći:

— Voljela bih da mi jednog dana napraviš kćerku. Ili ne, bolje — sina. Ali da sliči na tebe.

— Ljubav te je promijenila. Ti si sad posve druga žena — znao joj je reći.

— Ne bilo koja ljubav. Tvoja ljubav — uzvraćala je ponosna na svoj izbor, na svoj ulov, kako ga je znala nazvati u trenucima nježne opuštenosti nakon ljubavi.

Njegovim je, pak, godinama spočetka prijalo zanimanje za njega djevojke koja je po godinama bila bliža njegovoj kćerki nego njemu, potom, koliko god je ta veza bila tajna, biti viđen s djevojkom koja izgleda za poželjeti, a kada je počeo oblikovati Jelenin erotski dar, činilo mu je to izazov kakvom se odavno nije imao prigodu prepustiti.

S njom se postupno i on mijenjao. Prihvaćajući sve izazove koje mu je nudila, ubrzo je vidio da njezina ponuda i nije bila baš tako raskošna, koliko se raskošnim činilo njezino mlado i tvrdo tijelo, pa je stvar uzeo u svoje ruke. Time je i definitivno mlada novinarka svoju dušu i svoje tijelo prodala đavlu. Voljela je da joj to u trenucima njezine potpune predanosti njemu kaže. — Stari perverzni pokvarenjak — odvarila bi na to. — Ne znam kako te je bilo koja s kojom si bio uopće više puštala od sebe.

Ugađali su jedno drugom, hranili uzajamno jedno drugome taštinu i smijali se počecima o kojima su pričali uz kavu i cigarete nakon ljubavi.

— Nikad ne bih pomislila da ćemo doći ovako daleko. Samo si me trenutačno zainteresirao i rekla sam sebi moram probati ovog staroga da vidim je li dobar kao što bi se to iz njegovih knjiga dalo sugerirati...

— A vidiš, ja sam, budući sam, je li tako, stari perverzni pokvarenjak, rekao sebi idem trošiti, pohlepno trošiti, njezinu mladost, njezine godine, a kad sam shvatio da ti ustvari trošiš moje godine i da ti mene tako pohlepno isisavaš, bilo je već kasno.

No, i ovakve ispovjedne iskrenosti uzimali su kao ljubavni napitak kojim su sladili maštu u vrijeme dok su tijela priskrbljivala za sebe slatki mir opuštanja i novu energiju.

3.

Borisov brak bio je kao i svaki drugi brak nakon petnaestak godina. Niti kao u svih sretnih obitelji koje spominje Tolstoj, niti kao bilo koji nesretan brak zbog koga bi se šiljila olovka i zapodijevala neka nova priča.

Već uhodani ritam kojim su živjeli njegova supruga Renata, ekonomistica i dugogodišnja bankovna činovnica, njihova kćerka Tamara, učenica završnog razreda osnovne škole i on, pisac, koji je kruh zarađivao kao urednik u izdavačkoj kući, prije bi se mogao okvalificirati sretnim, harmoničnim životom, u kome je u neko doba teško razlučiti, ili se o tome i ne razmišlja, ljubav, poštovanje, obveze, navike i sve ono što izvana gledano čini nedostižnu sreću i zadovoljstvo, ravnotežu, ako je to ono što pod tim podrazumijevaju pitagorejci.

Drugo lice toga i takvoga života, međutim, čita se kao dosada, stanje jednom zauvijek okamenjeno, u sebi zatvoreno i, izvana promatrano, nedinamično. Brrrr! Jeza da te uhvati. Kvalifikacija sretnog braka i sretne obitelji kao trajne osuđenosti na jednoličnost i nemaštovitost izmišljotina je i osveta svih onih zakletih protivnika braka i svih veterana braka i postoji samo kao priča za ljubavnicu koja bi htjela pošto–poto tamo odakle oženjen muškarac bježi k njoj u zagrljaj, a ustvari okolnim putem ide u svoju Itaku.

Nije brak nešto o čemu bi Boris, za razliku od Renate, imao stav i, kakav god bio, imao ga želju braniti, pogotovu ne odsudno braniti. On bi, kad bi ga tko pitao što o tome, brak najradije vidio kao dinamičnu, otvorenu strukturu, Renata bi na to rekla — opet kompliciraš o jednostavnim stvarima, u kojoj bi se, toj strukturi, mnogo više moralo govoriti o slobodama, nego o obvezama. Renata, nešto starinskijeg odgoja, kako je on gledao na nju, i s mjerom odgovornosti, što je kod nje neobično volio, a što ju je pojačala fakultetom i godinama rada poslovno drilana žena, na brak gleda kao na ljubav koja mijenja oblike. A, zaboga, svaka ljubav i obvezuje. I te kako obvezuje!

Boris je svoj svijet gradio posve autonomno od bilo kojeg stava kojim bi ga Renata obvezivala. Drukčije prirode, temperamenta, jačeg libida, kako je volio za sebe reći, slobodnijeg, dakle i neobvezatnijeg poimanja obveza, on je za sebe izgradio kulu bjelokosnu, oazu nedodirljivosti u kojoj je bilo mjesta i za putovanja, i za društvo, i za usputne ljubavi, ne postavljajući pritom ni Renati pitanja o njezinu dijelu slobode i privatnosti. Brak nije, rekao joj je na samom početku zajedničkog življenja, monogini ili monogamni celibat i pogotovu ne jednak za sve ljude svijeta. Jer, i tu su, kao i bilo gdje drugdje, talenti različito podijeljeni i čovjek im, kako ono kaže Isus u Bibliji, mora odgovoriti ili će biti odgovoran što je zakopao svoje talente u vrijeme kad gospodar dođe po njih. Uostalom, ako to itko zna, znaju bankari koji su svu svoju imperiju i imperiju svjetske moći podigli na kod njih pohranjenim talentima. Svidjela mu se njegova retorička vještina i metafora koje se sjetio u obranu svoga stava. Uostalom, ako je i u čemu bio vješt, bio je na riječi, i to je ono što bi mu i Renata ili bilo koja druga Renata, pa i posljednja od njih, Jelena, priznavala, tretirajući to, doduše, kao manu kojom opsjenjuje i manipulira ljudima:

— Ah, poznato je da si ti majstor interpretacije. Verbalne igre. Ne može te čovjek ni za noge ni za glavu!

Veoma rano, već na samim počecima njihova braka, navikla se ona ne postavljati pitanja ni kamo ćeš ni kad ćeš doći. I nije joj to bilo baš lako, pogotovu ne svejedno, ali, ruku na srce, zar je i on nju ikada pitao, mada je to s Renatom bivalo daleko rjeđe, kamo ćeš, s kim ćeš ili kad ćeš doći kad bi mu došavši s posla rekla što radiš večeras, bi li mogao ostati s Tamarom, ja bih večeras izišla. Poslije je naučila da mudra žena ne pita, jer ili može dobiti odgovor koji joj se neće svidjeti ili može dobiti odgovor koji joj se toliko može svidjeti da ne može biti istinit.

Doduše, utješno je bilo i to što bi joj kolegice s posla rekle: Lako je tebi. Ti, za razliku od nas uvijek znaš gdje ti je muž, jer o tome ili javi radio ili navečer bude na televiziji... A u najgorem slučaju moraš na odgovor pričekati do sutrašnjih novina... A tamo kamo naši muževi odlaze nema novinara.

Možda ona takav svoj status i nije htjela. Ustvari, svakako ga nije htjela, ali početna inercija i blaga nezainteresiranost za njegovo društvo i ono o čemu se u tom društvu, tako udaljenom, činilo joj se, od pravih životnih realnosti, govorilo, nekako ju je samu od sebe isključila. Onda su došle obveze s malim djetetom, a najposlije, kad bi možda i poželjela biti barem malim dionikom toga svijeta, u kome je ime njezinog muža već počinjalo nešto značiti, shvatila je da je izgubila priključak. Tako se nekako i privikla držati po strani od tog svijeta.

Čak bi se, kako je vrijeme prolazilo, a knjige njezina muža sve češće dolazile i do ruku onoga što se tako neprecizno zove obični svijet, nerijetko znala iznenaditi do koje je mjere nezaintersirana. Kad bi joj neka kolegica s posla, uz kavu, poturila novine pod nos i započela priču o tome kako je ovo ili ono Borisovo pročitala, ona bi se našla iznenađenom i sliježući ramenima, mada je bila veoma otvorena i društvena, više govorila kako je to malo zanima nego što bi smjela ili htjela priznati da je jedva što i pročitala od onoga što njezin muž piše.

On bi joj, nakon što bi mu takvo što priznala ili rekla s blagom zluradošću i zajedljivošću, znao uzvratiti kako je njegov slučaj u dlaku identičan Hrabalovom, koji je, k tomu još, svjetsku slavu stekao kao pisac, a da pritom to niti u malome nije uspio postati i za svoju ženu. Ona ga je, Hrabalova žena, dobro znala, znala je što i kako radi, znala ga je iz spavaće sobe, kupatila, kuhinje i nije mogla shvatiti čime je on to cijeli svijet uspio izšarmirati, kad ona dobro zna tko je i kakav je on. Nemo propheta in patria sua!

— Bože, — znao bi tobože uvrijeđeno reći — pa ne samo da me ti ne voliš i ne čitaš, nego mi i kćerku odgajaš u potpunoj indiferenciji prema onome što joj otac radi.

— A hoćeš li da budem kao Jadranka ili Ljilja? — pitala bi.

Oboje bi se na to nasmijali, jer bi se sjetili načina na koji ih je on karikirao, i ušutio bi.

Bilo je dovoljno da mu spomene imena dviju supruga njegovih kolega pisaca kojima se on, doduše sa simpatijama, rugao i za koje joj je govorio da ne samo da čitaju sve što su im muževi objavili, nego i njihove nove i nedovršene rukopise. I ne samo da čitaju, nego imaju posve identično kritičko mišljenje o tome kao i njihovi muževi, dakako — pohvalno.

— Bože, pa to je kao da ti mene, dok praviš ručak, svako malo zoveš da probam je li dovoljno kuhano, je li dovoljno slano, je li dovoljno masno, pikantno, je li ukusno, prija li mi, hoće li mi se svidjeti kad bude gotovo... — pokušavao joj je dočarati situaciju u kojoj su živjele jadne žene nekih njegovih kolega.

Sve bi podnio, mislio je, i da ne čita, i da čita, i da pritom sve najgore misli o tome što on radi, ali jedino to ne bi prihvatio. To mu se činilo tako ljigavim. Da, baš bi se u takvoj situaciji te riječi sjetio, jer neka druga ne bi pogađala bit tog mučnog osjećaja koji je pritom imao.

To mu se nekako više, zapravo mnogo više gadilo od netalentiranog muškog udvaranja ženi, jer mu je taj čin, to umijeće uvijek pokazivalo mjeru muškosti, mjeru muškog dostojanstva, muške inteligencije, muškog šarma i dara.

Samo onome tko taj dar ima, ili barem odnjegovanu i odškolovanu rafiniranost, sve je dopušteno. I to je valjda bio jedini njegov životni princip za koji je bio spreman beskonačno dugo verbalno ratovati i sa ženama i sa muškarcima, premda je znao da to malo i jednih i drugih razumije. I ne bi on to radio radi muškaraca, da bi ih tobože nečemu podučio, jer tu poduka ne pomaže, još manje radi žena, jer je mislio da to rijetko i rijetke zaslužuju; jednostavno je to radio radi sebe, samodopadno uživajući u verbaliziranju estetike, samo njegove, kako ju je zvao i patentirao, estetike udvaranja.

4.

Kad su Srbi prvim barikadama paralizirali grad i pokazali što mogu i što su spremni učiniti za svoje političke ciljeve, nitko ili gotovo nitko to nije ozbiljno shvatio. Da se nije radilo i o njegovoj koži i o sigurnosti njegove obitelji, gotovo bi se počeo naslađivati. Eto vam vaša glupa priča o sarajevskom duhu, sarajevskoj raji, eto vam vaša primitivna balkanska samozaljubljenost.

Bio je bijesan. Psovao je. Napali su Sloveniju, govorilo se, neka su, Slovenci su se uvijek i pravili posebnim, nisu htjeli govoriti niti našim jezikom. Oni su svoj napredak gradili na nama, iskorištavali su nas. Kad su napali Hrvatsku, govorilo se, neka su, Hrvati i jesu uvijek bili ustaše. Uvijek su ne nešto folirali. A što je sad?

Htio je izići na ulicu i vikati: eto vam sad, vi niste ni Slovenci, ni Hrvati, vi ste raja. Mit raje, mit tolerancije, suživota u Bosni i Sarajevu kojim su mediji svakodnevno punili svoje programe, pao je pred beskrupuloznim momcima sa crnim čarapama na glavi, koji su svojih nekoliko sati ordinirali na barikadi, a potom bili jedan od mirnih građana, dobrih susjeda, dobrih mladića iz naše zgrade u gradu koji su oni vidjeli kao podijeljeni Berlin, Bejrut, Nikoziju, što li.

Ni mjesec dana nije bilo dovoljno da se ljudi prizovu pameti. Doduše, oni pametniji su za taj mjesec pokupili što se pokupiti dalo i šutke otišli iz grada. Radili su to sinkronizirano sa Srbima koji su se spremali za vrijeme koje će neminovno doći, jer, zaboga, jedino su oni znali što će doći i kako će to što će doći izgledati, jedini su oni imali vojsku i oružje i jasan politički i vojni cilj tako pecizno izdiktiran iz Beograda.

Sto puta je to pretresao s Ivanom, sto puta se nervirao zbog priča kako u nas neće biti rata, a već je cijela Bosna gorjela po rubovima, nervirali su ga nesposobni političari koji su, tek izišli iz komunističkih zatvora, čime su se sami hvalili kao ulaznicom u veliki politički teatar, sjedili u zgradi koja je simbolizirala vlast i pozivali narod da ide vlakovima u susjednu Hrvatsku i uvjerava tamo narod kako ne treba ratovati, kako je rat besmislena i suluda stvar, pozivali građane Sarajeva da šeću gradom i tako pokažu da su protiv rata, da pale i gase svjetla u stanovima i tako... Što, pobogu?

Ivan, višegodišnji odvjetnik, s dobrim vezama u gradu, predlagao mu je da i oni, tragom drugih, viđenijih Sarajlija odu, bilo kuda, dok se ovo ne smiri, kako su svi govorili, jer ne može ovo na dobro. Boris je odbijao, jer niti se išlo Renati ni Tamari, a i sam je često postavljao pitanje — kamo se to može otići?

Ivan je predlagao, za početak — Vareš. Tamo barem nema srpske vojske.

— Ivane, — pokušavao je on svojom pjesničkom glavom biti racionalan — jesi li ikada u životu čuo za neki drugi grad u Libanonu osim za glavni grad, ili na Cipru, osim za glavni grad? Sve nešto mislim, ako rata i bude, najbolje će biti u glavnom gradu. Bit će stalno na očima medija, na očima cijelog svijeta...

— Dok mi dođemo do očiju medija, što se sve može izdogađati — govorio je Ivan, koji je iz dana u dan bivao sve bliži i bliži odlasku.

Uostalom, mislio je Boris, Ivan ima u Varešu kuću, a što ja imam. Dva brata svatko u svom stanu, majka u svom... A nije isto ići u stan i u kuću, na ćaćevinu. A i Renata ne bi iz Sarajeva. Ona se tu, ipak, i osjeća kod kuće i jest kod kuće. Tu su joj, baš kao njemu u Varešu, svi i živi i mrtvi. Uz to, Renata je prava Bosanka, kućni prag joj je najveća planina, potpuno je nemobilna.

Ni Ivanovoj se Jasni nije išlo, mada su imali malog dvogodišnjeg sina, a i ona je bila Sarajka i sve njezino je bilo u tom gradu.

Borisu se doista nije išlo, čak na to nije ni pomišljao, osim kao na ponudu ženi i kćerki da se sklone, ako im je po volji, ali kad su sjedili zajedno, što kod Ivana, što kod njih u stanu, uvijek je držao Ivanovu stranu, misleći kako će pritiskom ojačati Renatu u odluci da ostane i imati svjedoke da mu nekad, danas–sutra, ne kaže kako su svi svoje nekud izveli, poslali, omogućili im da odu, a jedino ti nisi prstom mrdnuo za mene i ovo dijete. Tako je, naime, on u jednom iz serije svojih monologa opisivao tipičnu sliku udane žene koja nikad i ni sa čim nije zadovoljna, što god joj uradiš, daš, ponudiš, a onda je poantirao onom koja je bila i Ivanova i njegova šifra za sprdnju, a ustvari uzrečica njihovih očeva u sličnim situacijama, da joj Boga skineš s nebesa.

I tako nikad ništa nisu ni odlučili, sve su se njihove sjedeljke uvijek svodile na dobru zabavu, piće, priču o politici koja im je služila da navijački, kao na utakmici, Miloševiću i Srbima sapsuju sve po spisku i puste da vrijeme čini svoje.

Učinilo je. Donijelo je druge barikade. Ovaj put čvrst prsten oko Sarajeva i ozbiljnu prijetnju. Da, uzalud smo čitali srpske junačke pjesme (junačke su bile samo naknadno i uz gusle!), rekao je jednom u napadu naknadne pameti Boris, jer ništa nismo naučili: Srbin ide u hajduke kad gora ozeleni.

I doista, sve su svoje preselili u šume oko Sarajeva. Bože, pa valjda još jedino oni, mislio je negdje u sebi pun nevjerice, mogu živjeti u šumi kad svatko živ i svugdje u svijetu bježi u grad, valjda jedino oni mogu od Pala, koje su uvijek služile za podsmijeh, napraviti nekakvu svoju prijestolnicu.

Osjećao je nemoć, ali ne i strah i paniku. Vidio je da i Renata i Tamara očekuju od njega da nešto kaže, predloži, da se nešto počne činiti. Neće, valjda, ovako skrštenih ruku čekati i svaki čas očekivati da im radio ili televizija kažu što se događa i što se to od građana očekuje.

— Vrijeme je mudrije od nas. Ipak treba čekati. Možda još ništa nije kako se čini ili kako danas jest — činilo mu se da govori nešto suvislo. — Sve je dobro dok ne zapuca.

— Neće valjda u Sarajevu?! — čudila se Renata.

— A što je to Sarajevo pa da bude pošteđeno? Još ne znam nikoga tko nosi pušku, a da je nije upotrijebio. A rat je! Rat!

— Da, ali... misliš da bi vojska dopustila...

— Koja vojska, je li ova što sebe zove jugoslavenskom i narodnom? Kojega je ona naroda vojska, pa puca po Hrvatskoj već više od pola godine!? Kojega?

— Da, ali mi nismo Hrvatska!

— Da, nismo! Znam, i slušam to otkako sam se rodio! Ali ja sam Hrvat, ti si Hrvatica. Da, ti si za njih Hrvatica, ma što ti, Sarajka, Bosanka ili ne znam što već, o tome mislila. Njima nećeš moći pričati priču, kao meni, da si Bosanka, kao što si lani bila Jugoslavenka ili sve te već priglupe fraze koje nam pričaju na televiziji u stilu mi smo građani svijeta, ovo je Europa, Jeruzalem i Sarajevo su središta četiriju religija. Boli me više od te vaše patetike, mitologije, a ustvari — laži. Reci, reci mi, zar je ona drukčija ili istinitija od bilo koje druge — srpske, hrvatske... — volio je sebe u tim trenucima, ispuhivao je kao ekspres–lonac i ponavljao, karikirajući ih, do u beskraj ponavljane priče posljednjih godina. Samo je još nedostajalo da trijumfalno kaže: eto, jesam li ti stoput govorio.

— Bože, a samo sam očekivala koju riječ smirenja, a ti svoje pa svoje. Briga me i za Srbe i za Hrvate i za... — Pa, baš je o tome riječ! Zato nam se sve to i događa što nas je briga i što svi izigravamo nojeve. Sve se to događa drugome, a kad se nama dogodi — otkud nama, zašto mi?

Namjerno je ovaj put zaoštrio, govorio ovako tvrdo, oštro i ljutito, jer je i Tamara bila tu. Mislio je kako je nekako oduvijek u ovim stvarima ispotiha držala majčinu stranu, a njega, oca, vidjela kao čovjeka koji ponešto naglašava realitete različitosti, a on je njoj, petnaestogodišnjoj djevojčici, činilo mu se, u najbitnijim trenucima njihovih života htio reći, držeći slovo Renati ili pokušavajući i sam stvar razumjeti ovako naglas govoreći, kako te realnosti postoje, htjeli mi njih vidjeti ili ne, i to što ih mi ne priznajemo, što ne pristajemo na njih, neće nas spasiti, ako ih drugi uzimaju za životno važne. I kako je sad, napokon, i definitivno vrijeme da se s tim suočimo, jer možda to neće riješiti nijedan naš problem, ali nam može pomoći da ga razumijemo. Bože, kako je htio da to Tamara shvati, da pravilno shvati. Da prihvati to kao da joj je rekao jedno obično, a tako istinito i bolno: volim te.

Činilo mu se da je morao biti drastičan, reći im ono što je Sartre, Bože, bješe li to Sartre, rekao da je svatko odgovoran za ono što su od njega napravili, čak i ako ne može ništa napraviti osim prihvaćanja svoje odgovornosti, ali to im je, vidio je, objema tada bilo veoma daleko. I po i Renatinu i po Tamarinu pogledu plašio se da je potpuno promašio, čak toliko da je između sebe i njih samo produbio jaz.

A njima je, ustvari, nemalo potom se sjetio, trebao samo pružiti osjećaj sigurnosti, samo nježni dodir ruke i poljubac.

5.

Cijeli dan zvoni telefon. Kao da smo u Pentagonu, misli, a svjestan je da zahvaljujući telefonu jedino još znaju da postoji netko i izvan ove njihove zgrade, i izvan Sarajeva, i da brojni prijatelji i znanci žele s njima podijeliti zabrinutost, zadovoljiti radoznalost, ponuditi pomoć. Što bi da još telefona nema? Osjećaj nemoći, zatvorenosti, prepuštenosti samima sebi, osjeća, jednako uznemiruje i njega i Renatu. Tamara to doživljava kao dan bez škole. Saziva kolegice i sve izgleda tako jednostavno kao da se jedna drugoj upisuju u spomenar.

Bože, zar tako počinje rat? — prevrtao je po glavi misli.

Otac! On je otac. Najednom ga ta riječ svom svojom težinom udari po glavi. Najednom kao da je postao svjestan svih značenja riječi koja u svakodnevnom življenju obično tako malo znači. Riječi koja ga pritišće kao teret, kao najveći od svih mogućih tereta pod nebom. Otac! Hvata ga blaga panika. Valjda se ne vidi da je problijedio. Ili je to unutarnji osjećaj bljedila od tihe, još nedefinirane panike i straha. On je otac, a ne zna to biti. Nije nikad bio otac u ratu. Što mu je činiti? Što se od njega očekuje? Očekuje li uopće itko išta? Renata? Tamara?

Nikad mu krupnije i istovremeno ispraznije riječi nisu dolazile u glavu — otac, glava obitelji, pater familias. Sve što je ikad čuo, pročitao, znao, rugalo mu se negdje u dubini bića, a ipak je bilo vrijeme da se nešto čini.

Što, pomislio je, ako to iz njega govori samo grešna savjest, progoni ga to što možda dosada nije bio, svejedno je nije htio ili nije znao (i neznanje je grijeh — znao je podučavati Tamaru) biti otac. Što nije bio otac kako se to od njega očekivalo!

A što bi njegov otac učinio? Hm! — sam se sebi naruga. Tko zna koliko se dugo oca nije sjetio. A i njegov otac nije bio otac u ratu. A kad su pričali o ratu, to ustvari i nije bio razgovor oca i sina. Bilo je to očevo odgovaranje na pitanja koja su on i njegova braća u svojoj djetinjoj radoznalosti postavljali o ratu u stilu »što si radio u ratu, tata?«.

Kako je život nepravedan. Uzeo mu je oca baš kad je počeo postajati čovjekom i kad bi s ocem o mnogo čemu želio popričati kao čovjek koji tek ulazi u život, a iza oca je već jedan rat, težak život, godine u kojima je već svoj dio svijeta oplodio i svojom krvlju i svojim znojem i svojim sjemenom, popričati s njim kao muškarac s muškarcem, ako to uopće otac i sin ikad stignu učiniti. Ako ikad i mogu sjesti kao dva muškarca koja se ne samo uzajamno vole, nego se i poštuju i ljudski, muški razumiju.

On to sa svojim ocem nije uspio. Otac je život prerano potrošio ili je život njega prerano potrošio. Njegovo iskustvo vezano za oca iskustvo je dječaka koji u ocu vidi snagu, sigurnost, zaštitu, moć.

Sva njegova znanja i iskustva vezana za očeve u toj dobi u kojoj je on oca trebao, literarna su. A tu su očevi, svejedno da li prepisani iz životne u literarnu stvarnost ili samo literarna fikcija — suparnici, nerijetko tako nepomirljivi suparnici.

Još je njegova majka znala reći: »Ah, otac?! Otac ko kolac!« što je, valjda, trebalo značiti bezosjećajnost i nebrigu, na način na koji to iskazuju žene, ili bezosjećajnost koju je i sama u svome djetinjstvu doživjela kad je ostajući bez majke rasla uz maćehu i o tom nam životu pričala priče slične onima iz Pepeljuge, a mi je pitali, a što je s tvojim ocem, zašto te djed, naš dobri djed, nije štitio. Dobri djed? Dobri djed nikad nije značilo ili podrazumijevalo i — dobri otac!

Doista, postoji li očinstvo kao svijest, kao svjesnost o htijenju očinstva i dugom procesu njegove realizacije ili je ono i kod čovjeka, kao i kod bilo kog drugog mužjaka u prirodi, tek biološko izvršenje zadatka, dakle nešto iz sfere manje svjesnog ili potpuno nesvjesnog, gdje je onda jasno kako je matrijarhalno i biološki i kreativni temelj svijeta.

Nesvjesni očinstva kao kreacije, ili barem su–kreacije biološkog svijeta, kao i nečega što je i vlastiti stvaralački čin, muškarci kreiraju neki drugi svijet u kome, u odnosu na ženski biološki i stvaralački potencijal, kao potencijal zemlje, vode, zraka, vatre, same prirode, jedino mogu osjetiti vlastitu snagu, stvaralačku moć i sami smisao vlastitog postojanja. U tom svijetu neke nove i od žene udaljene stvarnosti, muškarac gradi novu kreaciju. Umjetnost, filozofija, religija ili politika, novac, moć, karijera, rat... Da, rat! Vrhunac muške kreacije! Jebem ti tu kreaciju! — pobuni se neka gorčina u njemu. Kamo puste sreće da žene svijetom vladaju! Gle, nasmija se u sebi, pa tek bi one ratovale. Zbog muškaraca! Svejedno je zbog koje gluposti ljudi ratuju.

Otac. Čak ni bog židovski nije znao biti otac. Nije se sam žrtvovao za svoga sina, što bi čovjek očekivao i dobio od majke, da se nešto u Bibliji majka pitala, nego je sina žrtvovao.

Otac ko kolac!

I što je onda s njegovim očinstvom? Stvarnost želje da se bude otac. Ako je to tako, zar se ona ostvaruje na jednom primjerku života? Ili je to proizvod trenutka u kome pohota muškarcu, Biblija bi to vidjela kao jabuku u Evinoj ruci, navuče neki čudan veo preko očiju, pa umjesto svoje stvarnosti na trenutak vidi stvarnost koju mu ponudi žena, zamamnu kao lepeza pauna što se šepuri, kao bogomoljkina ubojstvena čarolija.

I sve poslije toga ti se čini kao da si bio nazočan opsjenarstvu, čak si početno sretan što si doživio magiju, ali kako ne želiš živjeti u svijetu koji je prijevari nalik, jer je tvoja, muška stvarnost, drukčija, moraš nekoga kriviti. Žena koju si mi dao, dala mi je jabuku. A ona će: zmija me nagovorila.

Ipak je majčinstvo sve: majka zemlja, majka domovina, majka priroda... Očinstvo je ionako samo zrno sjemena na velikoj plodnoj njivi prirode, jednom potrebno i potom zauvijek nepotrebno. Možda su toga muškarci instinktivno svjesni, baš kao i žene cjelokupnog svog smisla u majčinstvu, pa i posežu za onim čemu mogu stvaralački biti i otac i majka, dakle stvoritelji. Stvoritelji i Bogu i Ženi unatoč!

Gdje je to, kad već nije u biološkim nasljednicima, usađena njihova svjesna biološka svijest? U intelektualnom! Valjda zato muškarci kreiraju cijeli jedan svijet u kome onda mogu sebi podložiti i ženu i njezinu stvarnu, a tako biološki slijepu moć, i jedni druge, pa i sam život, dakle ono čega nije stvarni svjesni kreator. To objašnjava zašto su svi veliki stvaraoci na bilo kojem polju čovjekove duhovnosti i njegove intelektualne moći muškarci, jer je muškarac ženinoj nedodirljivoj biološkoj moći suprotstavio jednu drugu, njoj nedosegljivu moć.

Da, a ova ili ona žena, kao da već sluša što bi mu rekla poneka od žena s kojima se u svom dugom druženju susretao. Da, velike su bile samo one koje su pobijedile biologiju u sebi, sirovi biološki instinkt majčinstva.

Bože, jesam li ja otac i koliko sam otac? Koliko se to bude otac da bi se ikako bilo? Kako se to bude otac? Da je o ovome mogao razgovarati sa svojim ocem, pa makar on to, kao obični polupismeni čovjek iz naroda, rudar, i ne razumio, makar i sam nije upamtio oca i ne zna što je to potpuno doživljeno očinstvo. Kad bi sad imao odraslog, zrelog sina i mogao s njim o ovome govoriti.

S Tamarom o ovome ne može. Ali kad bi barem znao, volio bi barem toliko dokučiti, kako ona, njegova kćerka, Tamara, doživljava očinstvo svoga oca. S kćerkom u toj dobi otac ionako o malo čemu može, osim o školi, razgovarati. Dobro je njemu rekao njegov stari prijatelj Karlo:

— Ti ono imaš kćer, jel' da? Nije s njima lako. Ja kad mi sin ujutro ustane, a nadigao mu se, uhvatim ga malo za ćunu pa kažem: mašala, mašala. Pa drago i meni i njemu. A kćerku više ne smijem od dragosti ni poljubiti, osim za rođendan ili Novu godinu. Odmah se, gluho bilo, može štogod krivo shvatiti. Kao, ispadnem ja sad neki manijak! Bježi, ništa bez muška...

— Baš tako. To je i moja baba govorila! — uzvratio bi Boris najradije se upuštajući u baš takve razgovore.

Da, a Renata bi, kad bi joj rekao kojim se mislima bavi, u njega gledala kao da je pomaknuo s pameti. Mislila bi da je, pater familias, kako su ga Renata i Tamara ponekad ironično znale nazvati, poludio, da je postao prva žrtva ovog rata, a da još čestito ni metak nije ispaljen.