Rajski kruh

Rajski kruh

Suvremena je proza sve rjeđe zastupljena na stranicama hrvatskih časopisa, pa i onih koji se tradicionalno ili čak naslovno smatraju književnima. Razloga je tomu sigurno nekoliko, no najvažniji čini se počiva u promijenjenoj književnoj kulturi, pri čemu su časopisi izgubili negdašnju ulogu u najavi, provjeri, usporedbi, pa i ocjeni književnih novosti. Dovoljno je kazati kako se sada u pravilu brže objavljuje knjiga nego prilog u časopisu. Za proteklih desetak godina uredništvo Kola u više je navrata pokušavalo popraviti oskudni zbir proznih noviteta u svojoj književnoj rubrici. Misli se pritom dakako više na uredničku neokretnost, nego promišljenu nezainteresiranost pisaca, pa iako smo s vremena na vrijeme uspijevali pribaviti priloge prema kojima bi se mogli odrediti neki od bitnih pripovjednih toposa razdoblja, u cjelini uzevši onim što je naš časopis na tome području učinio nikako nismo zadovoljni. Panorama suvremene hrvatske proze na koju smo se stoga odlučili nije pokušaj naknadne kompenzacije, koliko svojevrsna provjera trenutačne slike stanja s jedne od mogućih, okvirnih adresa. Pritom smo dakako svjesni mnogih pristupnih ograničenja, pa nam je dužnost naglasiti kako za razliku od sličnih panorama koje su svojedobno naši časopisi znali priređivati, ova nema nakanu ni koncepciju zaokružene cjeline. Doživljamo je kao važan, ali tek znatno veći od uobičajenih časopisni blok. Prije gotovo godinu dana, točnije u prosincu 2003. godine, poslali smo pozive članovima književnih društava u kojima smo obavijestili autore kako planiramo objaviti jedan broj časopisa Kolo naslovljen Suvremena hrvatska proza. Zamolili smo ih da nam pošalju neobjavljenu kratku priču ili ulomak iz romana koji pripremaju te da njihov prilog ne prelazi tridesetak kartica teksta. Budući je od tada prošlo dosta vremena dogodilo nam se ono što se obično događa tekstovima pisanim za časopis. Neki su autori već objavili svoje tada neobjavljene romane, neki su povukli poslane tekstove, a neki nisu željeli sudjelovati. Riječ je o tekstovima generacijski udaljenih autora, o poetički različitim književnim senzibilitetima, o autorima različitih ideoloških i kulturoloških mišljenja, o afirmiranima i manje poznatima. Takva prozna raznolikost zatečeno je stanje hrvatskog književnoga prostora što se kroz ovaj broj časopisa zasigurno može dobro prepoznati. Vjerujemo kako se i u kreativnim radionicama autora čije priloge nismo dobili nalaze zanimljive priče. Nismo više mogli čekati, jer smo već ionako prekoračili i za naše časopise dosegnute rokove koji to više nisu. Sigurno je tek to da ova časopisna prozna zbirka omogućuje pojedinačna ali i usporedna čitanja te da njen abecedni poredak određuje želja za sudjelovanjem u priči koja je časopisu još uvijek spremna dati priliku.

Bojana i Zlatko vjenčali su se krajem mjeseca kolovoza. »Sve zlato svijeta skupljeno je u kolovozu. To je razlog zašto smo se Zlatko i ja vjenčali u ovom toplom i raskošnom mjesecu«, rekla je sretna Bojana nasmiješenoj matičarki koja nije pitala mladi par zašto su se vjenčali u kolovozu. Ali iskusna matičarka bila je navikla na ispovijedi sretnih ljudi; oni vole dijeliti svoju sreću s drugima.

Nakon skromnog, ali lepršavog vjenčanja, Bojana, dvadeset četverogodišnja nezaposlena etnologinja s velikim smeđim očima i rupicama na glatkim, porculanskim obrazima, i Zlatko, plavooki, dvadeset sedmogodišnji atletski građen post–diplomac na Pravnom fakultetu, iznajmili su jednosobni stan na prvom katu u staroj dvokatnoj kući na Gornjem gradu. Stan je bio vlasništvo bračnog para Šulek, smješten iznad pekare koju su također posjedovali Šulekovi.

Zaljubljeni Zlatko i Bojana proveli su gotovo cijeli medeni mjesec u širokom, hrastovom krevetu u spavaćoj sobi. Nakon tog slatkog i bezbrižnog uvoda u bračni život, Zlatko je nastavio odlaziti učiti u Sveučilišnu knjižnicu i tražiti posao na internetskim stranicama, a Bojana je sa strepnjom očekivala odgovor komisije iz gradskog Arhiva za etnološka istraživanja na čijem se natječaju natjecala s još dvadesetak nezaposlenih kolega i kolegica za mjesto suradnice na odjelu za istraživačke aktivnosti. Uspješno obavljen intervju s ljubaznim članovima komisije grijao je Bojaninu nadu da će konačno dobiti posao. Međutim, nakon tri tjedna primila je pismo u kojem je revna ravnateljica gradskog Arhiva za etnološka istraživanja najprije hvalila Bojaninu stručnost i oduševljenje za etnologiju, a potom naglo završila pohvale rečenicom da buduća suradnica ili suradnik mora imati najmanje pet godina radnog staža kojeg Bojana nije imala. Razočarana Bojana zgužvala je pismo i glasno zapitala policu s knjigama ispred koje je stajala: »Kako netko može steći pet godina radnog staža ako se prvo ne zaposli?« Njezino retoričko pitanje ostalo je bez odgovora.

I budući da je »financijska podloga« mladog bračnog para »bila tanka kao led u pokvarenom hladnjaku« (tako su Bojana i Zlatko zvali svoja minimalna primanja), Bojana je početkom listopada, ne nadajući se uspjehu, zapitala gospođu Šulek ima li za nju posla u pekari.

»Oh, Ljiljana, naša prodavačica, upravo je otišla na porodiljski dopust. Bit će nam drago da privremeno uskočite na njezino mjesto«, srdačno je odogovorila gospođa Šulek. Niska šezdesetogodišnjakinja s plavim, prodornim očima koje su titrale iza naočala sa zlatnim, ovalnim okvirom kao dva svjetionika, zračila je snagom i samopouzdanjem. Gospođa Šulek pekla je kruh u svojoj pekari već trideset i pet godina, ali nakon nedavne operacije vena na nogama prepustila je pečenje svom pomoćniku Josipu, pedesetogodišnjem neženji s nepovjerljivim, zelenim očima i tankim, sijedim brčićima. (Gospodin Šulek bio je knjigovođa i nabavljač najboljeg mekog i tvrdog brašna u gradu.)

Na prvi dan mjeseca listopada oštra zvonjava budilice probudila je Bojanu u pet i trideset ujutro. Bunovna ali raspoložena digla se polako iz kreveta ostavljajući zaspalog muža da se naspava nakon duge noći provedene nad knjigama o zakonima i pravima obitelji. I dok se Bojana gledala u mutnom ogledalu što je visilo na žućkastom, vlažnom zidu u kupaonici, ponosno je mislila kako je ona sada hraniteljica svoje dvočlane obitelji. Bukvalno i metaforično. Ona će početi prodavati kruh da bi ga njezin muž i ona mogli kupiti i jesti.

Potom se Bojana, obučena u bijelu, pamučnu košulju i sive, lanene hlače, hitro spustila u prizemlje i ušla u usku, bijelo oličenu pekaru s niskim prozorom i teškim, orahovim vratima. Četiri metra duga i gotovo dva metra visoka drvena polica smještena iza bijelog pulta već je bila dopola ispunjena svježe ispečenim, trbušastim hljebovima koje je šutljivi, četrdesetogodišnji Ivica, glavni prodavač, vadio iz velike pletene košare i slagao u policu kao knjige; crne, ražene, polubijele i bijele.

Revni pekar Josip i gospođa Šulek ispekli su sav taj kruh prošle noći i sada je njegov topli, svježi miris omatao Bojanu kao slatki glasnik djetinjstva s kojim je svaka svježe ispečena štruca bila povezana kao sestra blizanka. Kruh je u Bojani uvijek budio misli na njezinu pokojnu majku i neuhvatljive ali živahne slike djece iz susjedstva koja su se u pravilu uvijek sramežljivo smiješila dok su u tankim rukama držala kriške svježeg kruha, namazane pekmezom od trpkog šipka ili slatkih šljiva. Dora, Bojanina majka, bila je majstorica u pečenju kruha i kolača. Dorin kruh od suhih grožđica i oraha bio je poznat, popularan i cijenjen u susjedstvu jednako kao Đurdica Bjedov, Matija Ljubek i Dražen Petrović. I sada, dok je Bojana u mislima prolazila kroz krušni arhiv svog djetinjstva, zaposleni Ivica dobacio joj je preko ramena kratak i hladan pogled.

»Dobro jutro gospodine Ivica«, rekla je Bojana, duboko udišući slatki miris kruha i istovremeno vežući dugu, bijelu pregaču oko pasa.

Nepovjerljivi Ivica samo je mahnuo glavom, ne mičući svoj radioaktivni pogled s uredno poslaganih hljebova na polici. Na Bojanino čuđenje, prve mušterije ušle su u pekaru već minutu nakon šest. Dvije kućanice srednjih godina s bijelim, plastičnim torbama u rukama i visoko podignutim glavama odmah su prikovale poglede za hljebove na polici i nazvale dobro jutro. Potom su obje poslovično izustile u jedan glas: »Jedan raženi molim«.

I dok se Bojana polako okretala prema polici kako bi izvadila jedan kruh, istrenirani Ivica, brz kao prvi nosač štafete na sto metara, vještim je pokretom izvadio dva tamna kruha iz police i hitro ih položio na pult, istodobno se smiješeći svojim starim mušterijama.

»Gospon Ivica, a gdi je Ljiljana? Kaj je već dobila bebu?« Upitala je žena sa žmirkavim, smeđim očima i prosijedom kosom skupljenom na zatiljku.

»Ne još. Ljiljica je tek otišla na porodiljski«, svečano je objavio Ivica, podbočivši stisnutom šakom svoju tanku, svježe obrijanu bradu. I kao u joga–vježbi, Bojana je u sebi odbrojila do deset u nadi da će gospodin Ivica reći gospođama–ranoranilicama da je ona nova pomoć u pekari. Ali kada je nakon dugih dvadeset sekundi gospodin Ivica još uvijek uporno šutio, Bojana se sama predstavila.

»Vi niste odavde, ne?« Zapitala je niska, debeljuškasta žena s okruglim obrazima premreženim ispucalim kapilarama, mjereći visoku, tamnokosu Bojanu.

»Je, je, ja sam odavde«, odgovorila je Bojana ne znajući točno gdje je to »odavde« pripadalo u ženinom pitanju.

I dok je gospodin Josip prćio svoje tanke, blijede usne, Bojani je bilo jasno da će joj trebati dugo vremena da osvoji tog mušičavog, starog momka.

Rad u pekari bio je jednoličan ali aktivan. Topli miris kruha djelovao je na Bojanu kao umirujuća kamilica. Kratki susreti s kupcima, koji su često pričali iskričave pričice o obiteljskim vikend–putovanjima, noćnim provalama u aute parkirane ispred njihovih kuća, psima–lutalicama i drugim svakodnevnim događajima, zabavljali su i učili Bojanu kako slušati nepoznate ljude i kako saobraćati s njima. Iskusni Ivica dijelio je mušterije na stalne i nestalne. Stalne mušterije kupovale su kruh bar pet puta tjedno, a nestalne jednom tjedno.

»Razlika između prve i druge grupe je u tome što prva grupa uvijek dobiva svjež kruh a druga grupa ostatke kruha od jučer«, Ivica je mudro podučavao Bojanu da bi potom odmah kršio vlastito pravilo. Naime, jedna od njihovih nestalnih mušterija bila je Maksina, poznata pjevačica i glumica koja je te jeseni glumila i pjevala u mjuziklu Sve o Karolini u obližnjem kazalištu Strategija. Maksina, koketna i seksipilna plavuša s velikim, plavim gladnim očima obično je dolazila u pekaru četvrtkom oko podne, poslije kazališne probe, i kupovala četvrtinu raženog kruha. Jedna od tisuću stvari koje je Ivica mrzio bilo je rezanje kruha na četvrtine (kruh se brzo suši i teško je prodati preostale četvrtine), ali kada je u pitanju bila »slavna osoba«, kako je Ivica zvao Maksinu, on je poslušno kršio to vlastito pravilo, režući kruh na precizne četvrtine s poluosmijehom na suhom licu.

»Oh, ja obožavam vaš crni kruh, ali ne smijem ga jesti češće nego jednom tjedno. Moram paziti na liniju. Ugljikohidrati su moja slaba strana. Znate kak' je to!« Maksina je jednom koketno objasnila Ivici i Bojani dok joj se strast prema crnom, prhkom kruhu žarila u azurno plavim očima.

Ivica je s razumijevanjem kimao glavom i na Bojanino čudenje jednog dana zatražio je Maksinu da mu u se potpiše na bijelu, uškrobljenu kapu koju je ponosno nosio na proćelavoj glavi. (Ivičin idol bio je zgodni i slavni engleski kuhar Jamie Oliver, poznat kao Goli Kuhar. Kada je Bojana slučajno saznala da je kuhanje Ivičin hobi, poklonila mu je Oliverovu kuharicu Goli Kuhar i tako konačno kupila Ivičinu škrtu naklonost.)

Nakon tri mjeseca rada u pekari, Bojana i Zlatko proslavili su taj »semestar kruha« večerom od školjki na buzaru, blitvom, kruhom od suhih grožđica i oraha i crnim istarskim vinom. (Bojana je pronašla bilježnicu s receptima svoje majke u jednoj kutiji ispod bračnog kreveta i nakon toga ispekla svoj prvi kruh.)

»Ljubavi, školjke i blitva su savršene, upravo veličanstvene! Ali ovaj kruh je rajski! Topi se u ustima kao med«, Zlatko je darežljivo hvalio Bojanina kuharska i pekarska umijeća dok je halapljivo jeo. Sretna Bojana samo se smiješila. A onda joj je na um pala ideja da bi mogla peći i prodavati rajski kruh u pekari Šulek. Strah da će teško uvjeriti gospodu Šulek u financijski uspjeh tog poduhvata natjerao je Bojanu da svoje uvjeravanje podupre snažnim marketinškim umijećem. Nakon nekoliko dana spremno se obratila svojoj šefici: »Gospodo Šulek, imam sjajnu ideju koja se zove Rajski kruh. To je kruh novog tisućljeća. Njegov fini okus i kvaliteta donijeti će pekari značajan poslovan i gurmanski pogodak. Štoviše, Rajski će kruh staviti pekaru Šulek na pekarsku kartu grada. Možda čak i države. A možda i Evrope. Nikad se ne zna. Ljudi vole kušati nove stvari. Zar ne?« Bojana je odvažno pitala raspoloženu gospođu Šulek.

Na Bojanino čudenje, gospoda je Šulek brzo prihvatila njezinu ideju o pečenju Rajskog kruha. (Kruh je tako dobio i službeno ime.) Gospodin Josip, glavni pekar, nije bio najprije oduševljen tom pekarskom novotarijom, ali kada je sam ispekao Rajski kruh i kušao ga, odmah je otklonio sve sumnje o njegovoj kvaliteti i uspješnoj prodaji. I da bi pospješili radoznalost i apetit svojih kupaca, Ivica i Bojana stavili su na pult u pekari žutu kosaricu od lakirane slame i napunili je pravilno izrezanim kockicama Rajskog kruha. Uzorci kruha nestajali su iz košarice kao besplatni bomboni. Žvačući nestrpljivo i halapljivo kao djeca, mnogi su kupci kupovali i po dva Rajska kruha dnevno.

Jedna od mušterija, gospođa Stipetić, uvijek elegantno obučena, mirisna i decentno namazana urednica magazina Kuća, poslala je u pekaru mladu novinarku da intervjuira gospođu Šulek i Bojanu. Novinarka je naslovila intervju Novo žensko poduzetništvo — Uspjeh iz pekarske peći. Nakon toga je u pekaru Šulek došla i televizijska ekipa emisije Novi obzor i snimila petminutnu emisiju o Rajskom kruhu i dvjema kreativnim pekaricama koje su svojim proizvodom i profesionalnim odnosom prema kupcima navijestile mali ali važan poduzetnički zaokret prema zapadno–evropskim ekonomskim standardima.

Prije početka prikazivanja televizijske emisije, Bojana i Zlatko nestrpljivo su sjeli za kuhinjski stol na koji su bili postavili jednostavnu ali ukusnu večeru: mirisni Rajski kruh, paški sir, nekoliko kriški pršuta, salatu od rajčica i crno vino. I prije nego što je emisija započela, mladi par je ležerno razgovarao o svojoj bliskoj budućnosti.

»Tko zna, možda je Rajski kruh moja ulaznica u profesionalni svijet. Baš sam sinoć razmišljala kako će uskoro i Božić i kako ne bi bilo loše da pekara lansira novu vrstu kruha. Na primjer, raženi kruh od šunke i češnjaka. Što misliš o toj ideji?« zapitala je Bojana dok je grickala krišku suhog, slanog paškog sira.

»Kruh sa šunkom i češnjakom za Božić! Zvuči fantastično!« uskliknuo je Zlatko, gledajući kako mladi, bradati novinar emisije Novi obzor češka svoju tanku bradu na televizijskom ekranu.

»A kako ide tvoje učenje?« ponovno je zapitala Bojana. No budući da je novinar prestao češkati bradu i započeo priču o pekari Šulek, Bojanino pitanje ostalo je visjeti u zraku kao mali, beztežinski predmet. Potom se i Bojana okrenula k televizoru, ugledavši sa čuđenjem svoje lice na ekranu; ozbiljna i zadubljena u rezanje Rajskog kruha dugim tankim, pekarskim nožem, televizijska Bojana izgledala je stvarnoj Bojani kao loša glumica.

»Aha! Počinje tvoja televizijska karijera!« uzviknuo je Zlatko i nazdravio ženi.

»Ma daj!« nervozno je odvratila Bojana gledajući kako televizijska Bojana vadi kockice kruha iz pletene košarice i dijeli ih kao neki kazališni Isus ukočenim i ozbiljnim mušterijama. Kamera je potom usmjerila svoje kiklopsko oko na starijeg muškarca koji je stavio kruh na poluisplaženi jezik kao da stavlja hostiju u usta.

»Bravo! Bravo! Svi izgledate tako predani poslu! Čini se da pekaraska slava kuca na naša vrata!« oduševljeno je ponavljao Zlatko dok je pijuckao vino.

Bojana se sretno smiješila misleći na svoju mamu i njezin Rajski kruh. A onda se na ekranu pojavila privlačna i vrckasta Maksina s kriškom Rajskog kruha u ruci i kulisama monegaške kockarnice Cyrano de Bergerac iza leđa.

»Ja sam ovisna o kruhu iz Šulekove pekare«, mazno je rekla glumica, stavljajući komadić kruha u poluotvorena usta. Lakoma kamera odmah se prilijepila kao pijavica za njezine crvene, sočne usne, polako sišući crveno blještavilo iz njih.

»Huh! Pa to je Maksina! Zar je ona tvoja mušterija?« uzbuđeno je uzviknuo Zlatko i skočio sa stolice.

»Da, Maksina je naša nestalna mušterija. Ali njezin nezasitni apetit dobra je reklama za moj Rajski kruh«, odvratila je Bojana napućivši usne baš kao i Ivica kad mu nešto nije bilo po volji.

Posao u pekari je cvjetao. Božićni kruh sa šunkom i češnjakom postao je novi gurmanski hit pekare Šulek. Na kraju godine Bojana je dobila lijepu povišicu i poziv iz opatijske Pekarske zadruge da učestvuje na trodnevnom međunarodnom natjecanju Ispecimo Najukusniji Kruh u veljači sljedeće godine. Iznenađena i pošašćena tako naglim i neočekivanim zaokretom u svom profesionalnom životu, Bojana je odmah počela razmišljati kakvu bi vrstu kruha mogla ponuditi na tako značajnom natjecanju. Možda nešto s maslinama ili čak smokvama, mozgala je dok je jedne kasne večeri čekala Zlatka da se vrati iz Sveučilišne knjižnice.

Dan prije nego što je Bojana otputovala u Opatiju, ispekla je Zlatku Rajski kruh, a gospođa i gospodin Šulek, Josip i Ivica, njoj su ispekli za sretan put kolač od čokolade u obliku hotela Millennium gdje se održavalo pekarsko natjecanje. Dok je gledala u čokoladni hotel Millennium, presretna se Bojana rasplakala i obećala da će Dolce Vita, njezin novi kruh od maslina, ružmarina i paprenih pahuljica, dobiti jednu od tri opatijske nagrade.

Tako je i bilo. Bojanin Dolce Vita kruh osvojio je drugu nagradu i srebrni pladanj s ugraviranim kruhom na kojem se protezalo njezino ime. Dodatni uspjeh došao je iz Italije; direktor hotela Ferrari u Milanu ponudio je Bojani posao glavne pekarice u njegovu hotelu i plaću u čiju visinu Bojana najprije nije mogla vjerovati. Ošamućena od te iznenadne poslovne prilike i budućeg života u Milanu, Bojana je kasno navečer nazvala Zlatka. Ali njegov mobitel bio je nijem. Vjerojatno mu se baterija potrošila, zaključila je Bojana dok je nježno gladila svoj pekarski trofej.

Sutradan, na putu kući, Bojana je grozničavo razmišljala kako će Zlatko i ona uskladiti njezinu poslovno–dramatičnu životnu priliku s njegovim pravničkim planovima i njihovim skromnim načinom života. U jedno je pak Bojana bila sigurna; Zlatko će učiniti sve kako bi ona mogla realizirati svoje snove. A jedan od tih snova već je postojao stvarnost. Milano, Ferrari i Dolce Vita.

Držeći veliki srebrni tanjur ispod pazuha, Bojana je otključala vrata stana i pobjedonosno umarširala u kuhinju. Budući da tu nije zatekla Zlatka, pomislila je da on, umoran od dugog noćnog učenja, još uvijek spava. Tako je i bilo. Zlatko je tvrdo spavao na bračnom krevetu u spavaćoj sobi. Ali nije bio sam. Pokraj njega spavala je Maksina. Njezina lijepo oblikovana lijeva ruka bila je ležerno prebačena preko Zlatkovih snažnih, golih prsa kao brana koja je odvajala noćnog, nevjernog ljubavnika od dnevnog, odgovornog muža.

Kad je zaprepaštena Bojana ugledala tu zavodljivu, ali poraznu sliku, srce joj je skočilo u grlo a srebrni pladanj skliznuo ispod mišice lijeve ruke koja ga je pridržavala. I dok je pladanj poskakivao na sjajnom parketu kao rasuti teret, njegov prodorni, metalni zvuk najprije je probudio Zlatka, a potom i Maksinu. Bunovan, Zlatko se pridigao na laktove i prazno pogledao Bojanu koja je prestala disati kako bi zaustavila bujicu gorkih pitanja što su joj navrla u grlo kao užarena lava. Kako je moguće da je i Zlatko jedan od onih jeftinih i lakoumnih muževa koji vara ženu zbog pukog užitka u kratkom, vikend–uzbuđenju? Zar mu je već dosadio šestomjesečni brak? Zar mu je trofejna ljubavnica važnija od jake i odane žene? Kako je moguće da je ona, Bojana, žrtva bračne nevjere, toga podmuklog klišeja za koji je vjerovala da se događa samo drugima? I dok se nijemo rvala s tim nemilosrdnim pitanjima, Zlatko ju je gledao s grimasom nevine dječačke krivnje na još uvijek snenom licu. Iako je bio lijep poput Kupida, njegova ljepota nije više mogla potkupiti bijesnu i razočaranu Bojanu.

»To nije ono što misliš«, Zlatko je promuklo promrmljao nakon nekoliko dugih sekundi. Potom je bacio kratak pogled prema Maksini.

»Ne, sigurno nije«, meko ga je dopunila Maksina dok je vrhovima srednjih prstiju ležerno vadila male, plave krmelje iz očnih uglova.

Još uvijek skamenjena, Bojana je nastavila šutjeti. Vješto dozirana šutnja jedno je od najjačih oružja u mnogim dramatičnim prilikama. Ali sada Bojana nije razmišljala kako bi bilo moguće pretvoriti ovaj nepopravljivi poraz u pobjedu. Željela je zaplakati. Zavikati. Baciti se na Zlatka i zabiti šake u njegova mišićava prsa. Željela je izliti sav svoj bijes kao vrelu vodu na muškarca kojeg je neizmjerno voljela i koji je iznevjerio ne samo nju, već i svoje vlastite planove i snove. I dok su se sve te teške misli uzburkano plele u Bojaninoj glavi, polako je postala svjesna kako ju je teška sobna tišina, njezina vlastita šutnja, počela gušiti. I da bi izbjegla dodatnu dramatičnost, hladno je pogledala nepokretnog Zlatka, duboko udahnula zrak i promuklo prozborila: »Ti, ne–tako–više dragi mužu, ne možeš znati što ja mislim. Ti ne govoriš jezik na kojem ja mislim«.

I dok je Zlatko nesigurno pročišćavao grlo kako bi odgovorio nešto prikladno, Bojana se sagnula, pokupila srebrni pladanj s poda i čvrsto ga pritisla na prsa kao štit. »Ja sam jako umorna. Jedino što vam oboma mogu reći jest, van iz mog kreveta! I van iz mog života! Pronto!«

I dok su se Zlatko i Maksina nespretno pogledavali, Bojana je još jednom resko uzviknula: »Pronto!«

Preneraženi i postiđeni Zlatko brzo je ustao iz kreveta i odjurio u kupaonicu. Maksina, međutim, iznenađena Bojaninim nepotkupljivim tonom, gledala ju je s iskrenom pažnjom u očima uokvirenim razmazanom šminkom. Bojanino bolno ali odlučno lice i tamna boja glasa podsjetili su glumicu na misterioznu ženu–boginju koju je neponovljiva Silvana Mangano tako nepotkupljivo glumila u de Laurentisovu filmu Gorka riža.

Ali Bojana sada nije glumila.