Proljetno čišćenje

Proljetno čišćenje

Ulomak iz veće prozne cjeline

Nakon što sam odlučila napraviti proljetno čišćenje ustanovila sam i rezervni plan. Ispalo je da moram imati nekoliko rezervnih planova ukoliko želim preživjeti. Stara poslovica govori da ne smiješ držati sva jaja u jednoj košari, ali što dulje živim izgleda mi da imam sve manje jaja, čak i u hladnjaku. I sad to treba rasporediti u košare.

U svakom slučaju, kućanstvo je komplicirana pojava, a čistoća također. Savršene žene imaju energije za koješta — od pravljenja zimnice do šefovanja u nekom uredu, a mi manje savršene moramo smišljati planove kako ne potonuti u bezdan očajanja kad ne uspijemo u najobičnijem pospremanju.

Dakle, proljetno čišćenje!

Ukoliko ne obližem stan onako kako sam zamislila idem na Sljeme, maseru i kupujem novi kostim. Ne, neću se kažnjavati što ne mogu pobijediti najobičnije keramičke pločice u kupaonici, posivjele zidove i naslage prašine na kuhinjskim elementima. Kad moja plemenita horda raznih članova obitelji (ajme meni, zaista svašta spada u obitelj!) ispusti sve mirise i ostavi obrise svih mogućih cipela po tepisima i parketima, postajem sretna žena, ispunjena, ona koja je uhvaćena u zamku ljubavi. Zašto ljubav uvijek nalikuje prisilnom radu, o Bože, pitam se svako malo hvatajući neku krpu ili lonac?

Moja tridesetogodišnja prijateljica užasava se braka i ja je razumijem. Nakon svih filozofskih rasprava o smislu života skužite da ste neprekidno upregnuti u razne poslove, misli, da stalno nešto morate činiti, i da je život prilično blesav. Dok je blesav je dobro, kad dođu bolesti i ratovi postane tragičan i onda ste sasvim u klincu.

Prije smo se smijali Amerikancima i njihovim psihijatrima, sad razmjenjujemo knjige o samopomoći jer nemamo love koju bismo potrošili na izbacivanje naše nutrine pred psihićem. Hej, treba imati love da bi te netko saslušao, ne možemo se više izjadati susjedu ili ocu — i oni su u prilično lošem stanju!

No, dobro, život se promijenio — ali opet, nikad nam nije bilo bolje. Barem meni. Debelo sam prevalila četrdesetu, djeca su odrasla, muž se usavršio u svojim supružničkim aktivnostima, čak se i prozgodnio. Jest da sam ga odgajala — pa odgajala sam sve što se stiglo, od pasa do svekrve, od susjeda do bankovnih činovnika, poštara, vodoinstalatera, dimnjačara, slastičara, konduktera. Isuse, kakva dosadna uloga, ali morala sam je prihvatiti jer željela sam miran i organiziran život.

A kako i ne bih, jer kad se sjetim mile mi mladosti, uhvati me užas. Iskreno govoreći, već prekjučerašnji dan unosi nemir u moje srce, jer iz sadašnje perspektive već se doimlje traljavo. Ulickala bih ga, poštucala, malo oplemenila...

No, dobro, ali mladost! Srce prepuno iluzija i vidim se kako putujem vlakom na jug, a neke gospođe motre me u kupeu. Nisu to baš gospođe, zvale su se drugarice, i vadile su pohano meso (batke) nakon što bi se vlak pokrenuo i napustio Glavni kolodvor. Uhvatila bi me ljuta glad dok bih ih gledala, i strašna neka proleterska tuga, a one su me doživljavale kao gospođicu, frajlicu iz centra grada. Bilo je oduvijek u mom licu nešto gospodsko, i premda sam živjela u malom, hladnom i mračnom stanu s majkom i njezinim nehajnim ljubavnikom, djelovala sam kao da sam došla iz nekog boljeg svijeta u kojem pohano meso i nije vrhunac kulinarstva. Čudno bih se osjećala među tim ženama koje su dobro nosile svoja tusta tijela, nisam razumijevala točno o čemu govore, njihovi muškarci imali su brkove, a djeca lupala vratima i prenemagala se.

Onda bih doputovala u Split i začudila se kako je sve zapušteno — nekako otužno. Preskočila bih prugu, pa ravno s kovčegom preko pjace, pokraj Peristila u jednu malu uličicu u kojoj je živjela teta. Ispred Sv. Duje dočekala me zagonetna sfinga — tu sam ugovarala spojeve i sastanke, a sfinga je bila simbol. Sastajala sam se s mladićima — raznim — i uvijek nakon kratkog zaljubljivanja otkrivala nepremostive razlike. Opet bi mi se činilo da se nalazim u kupeu s čudnim ženama — u dečkima bi se pootvarali pretinci u koje se nisam htjela zagledati, a iz tih pretinaca širio se miris ustajalosti i nepokretnosti; premda su obično bili zgodni, znala sam da dugo takvi neće ostati. Zapravo, nisam znala ništa, osjećala sam krivnju što flertujem i ostavljam ih, i ne slijedim njihove misli koje su se zaustavljale kod Hajdukova stadiona ili partije karata na Bačvicama. Bili su hrabri poput golubova i ništa u njima nije blještalo.

Teta je bila ugodna, uredna, nije pokazivala osjećaje i lijepo se smijala. Moja impulzivna strastvenost samo ju je umarala, ali ona bi korektno izdržala mjesec dana sa mnom. Bio je takav dogovor između majke i nje — odrađivala je posao mog oca, koji je obično bivao u ludnici ili u svom zapuštenom stanu. Imati oca u ludnici — to je bio doživljaj! Katkad mi se činilo da se kližem na ledu bez kraja i konca, od užasa do užasa. Stvarnost me zbunjivala, sprčkana, improvizacijska, jadna poput sirotinjske palačinke. Morala sam slušati Beethovena ili buljiti u reprodukcije Michelangelovih fresaka i da bih preživjela. Tata je bio lijep i pametan. Lijep. Imao je bijele zube s kojima je mogao slonu pregristi uho. Smijao se glasno, iz trbuha, tako da bi čaše zazveckale, a oblaci se sklonili u stranu. Kosa mu je bila crna kao ugljen, a oči obavijene mrakom i dobrotom. Međutim, kad bi demoni izronili iz tmine njegove zastrašujuće podsvijesti, mijenjao se, znojio i kočio od straha. Pretvarao se u bolesnog prestrašenog šutljivca koji bi prestajao hodati i gutao tablete. Na kraju bi zamračio sobu, legnuo u krevet i smršavio dvadeset kila. A onda završio na psihijatriji.

Tras! Nekako se podrazumijevalo da sam mogla sve izdržati, odvajkada. U sebi bila sam krhka i paučinasta, prilično kaotična. Zbunjivao me nedostatak ljepote, zdravog razuma, sreće. Povremeno sam osjećala kako demoni i mene napadaju — vrištala bih u osami i patila od napetosti. Jednom sam razgledavala Danteov »Pakao« s Doréovim ilustracijama u kuhinji izvjesne Dinke. Bila je pobožna žena i molila se prije ručka, a opet imala je djecu koja su jedva završavala školu i ćelavila je. Knjiga me prestrašila — kao da sam ušla u sobu u koju nije trebalo ući, gotovo sam pala u nesvijest. Susjedi koji su objedovali s Dinkom začudili su se mojoj osjetljivosti, išla sam im na živce. Njima je bilo normalno da ih krava ritne, kuća izgori, sin pogine u ratu... To što mi je tata lud svako malo, također je bilo nešto uobičajeno. A ja sam se plašila, bolesti, neosvijetljenih ulica, čudnih navika, raznih vjerovanja, a najviše nepredvidljivosti kojom je obilježena ljudska narav.

Odlazila bih ocu na psihijatriju, zatekla ga u dvorištu posutom šljunkom kako s ostalim bolesnicima sjedi za stolom, u prugastoj pidžami; nedaleko od njih sjedile bi žene, nadute od lijekova, otečenih kapaka. Tata je govorio o tome kako nije već dvadeset dana bio na zahodu pokazujući mi — jer sad je bio u fazi debljanja — svoj okrugli trbuh. Promatrala bih to inteligentno lice filmskog glumca i čudila se. Ustvari, mislim da mi je duša svako malo izlazila iz tijela ne prihvaćajući do kraja situaciju u kojoj sam se nalazila. Dvojica, trojica njegovih drugara zabavljala su me čudnim vicevima, mahnito su pušili, a ja bih sjedila s njima, razgledavajući doktore, medicinske sestre, bolničare, osjećajući kako mi se udovi stežu i koče. Onda bih se iznenada opustila i pričala o školi, filmovima, profesorima, držeći očevu ruku u svom krilu, jer voljela sam ga čudnom ljubavlju, vjerujući kako je njegova bolest privremena, izlječiva i ne tako dobro ukorijenjena u njegovo tkivo. Uopće, sve što je bilo ružno, kvarljivo, smatrala sam privremenim, a ne vječnim.

Živjela sam u kaosu. Teta je, doduše, bila uredna — ali ja bih iz Zagreba došla s velikim očekivanjima. Majka se rastala već treći put i opet je neki lutalica zaposjeo njezino srce. Žene su, uglavnom, glupo romantične i sklone da svakog muškarca koji ih je voljan slušati ili pomilovati pretvore u Boga. Tako je bilo i tada — pojavio se slikar koji je govorio francuski, pročitao Sartrea i pušio cigarete bez filtra. Naravno, i sama sam bila zanesena njegovom osobnošću pa sam dijelila majčino oduševljenje. Tip je pio konjak, lamatao rukama, nekoć je, očito, bio zavodnik. Majka se zaljubila, on se uselio u njezinu sobu. Morala sam se ponovno boriti za svoje mjesto pod suncem, za majčinu naklonost. Uopće, priče o ljubavi su me proganjale — svi su govorili o njoj, a ja sam vidjela samo jad, prevare, napuštanja i bol.

Jedva smo preživljavale, nas dvije, s žicarom na vratu. Naravno, tada to nisam vidjela. Bila sam gladna pažnje, obiteljskog života, nekog okvira koji bi mi davao smisao. Ukoliko ne bih dugo čula ništa o ocu, zamišljala sam kako zdrav i normalan šeta rivom. Uopće, imala sam naviku da zamišljam ljude onako kakvi bi mogli biti kad bi se riješili svojih opsesija. Pritom sam i sama upadala u njihovu vlast — bavila sam se njima više nego sobom.

Žicar je u naše sobe unio dodatni kaos. U prvo vrijeme divio se majčinim sposobnostima (organizirala je različite izložbe, animirala ljude da ih posjećuju, bavila se promocijama knjiga), zatim njezinom nemuštom kulinarskom umijeću, plavetnilu očiju, tankoćutnom ukusu i posebnosti. Majka je bila oduševljena, čovjek je znao promijeniti žarulju i borerom probušiti rupu u betonskom zidu da bi objesio akvarel. Ali na kraju se ispostavilo da previše pije, puši i spava do podneva.

Zamorena neprestanom mijenom majčinih ushita i razočaranja jedva bih čekala da dođu ljetni praznici i otputujem na more. Ne čuvši da je otac završio u bolnici ili napravio neki javni eksces tipa: urlanje na javnim mjestima i mahanje mačetom u Domu zdravlja, doputovala bih bezazleno u Split. Otac je u dobrim fazama stanovao kod svoje prijateljice Kristine, nedaleko od pjace. Kad bih pozvonila, širom bi otvorio vrata i prihvatio me u zagrljaj. Smijao se tako zarazno i vedro da nikada ne biste pomislili da ga nešto može slomiti. Izdržljiva i žgoljava Kristina primala me u svoje okrilje bez pobune — bila je ropski odana ocu i nadala se da će se promijeniti — dapače — da će ga ona promijeniti i njegovo će masivno, opojno, nezadrživo ludilo biti ukroćeno. Jer, pod lijekovima znao je biti i sasvim normalan, štoviše, pretvarao se u dosadnog građanina sklonog kriticizmu.

— Što ti misliš o svome životu? — pitao me često, čak i dok sam bila sasvim mala djevočica. Bio je tako raskošno lijep i sugestivan, s tijelom odvaljenim kao s planine. Ali bolest je u njemu tinjala poput vječne vatre i nikada nisam znala kad će se rasplamsati. Kristina je bila neupadljiva, dosadna i kruta. Viđajući me kako flertam s momcima, znala me pozvati na red:

— Izgubila sam nevinost u dvadeseti i četvrtoj — govorila je.

Buljila sam u nju tupo. Ništa nisam znala o nevinosti, čak ni o ljubavi. Bila sam putena i voljela sam se ljubiti, ali imala sam sasvim dječje srce. Moji poljupci oduvijek su bili povezani sa simpatijama, no lako sam odustajala od svojih udvarača. Kristina je spominjala krvavu plahtu: otac je bio jedini muškarac u njezinu životu. Izgledalo je kao da je to neka posebnost, davalo joj je težinu i dostojanstvo. Pokraj nje moja mama djelovala je poput nezrele djevojke koja nikada neće naći svoj put. Nisam tada znala da se ljudi diče onim što imaju — ma što to bilo — pa makar to bio i nedostatak senzualnosti.

Kad bi otac upao u svoju normalno građansku fazu — morala sam zaboraviti sve što se zbivalo u euforičnoj ili depresivnoj. Zaboraviti ponavljanje istih pokreta glavom, mahnito pušenje, neprestano dodirivanje usnice, nesanicu ili prekomjerno spavanje, strašan, hladan znoj koji se cijedio s kreveta u mračnoj sobi i natapao jastuke, njegovo odsustvo gladi ili abnormalan apetit kojim bi potamanio goleme količine hrane, hrpu novo izniklih, sumnjivih prijatelja, čudne novčarske transakcije i još čudnije tučnjave u kojima bi počesto izgubio prstenje i zaradio šljivu pod okom: nered koji se nadrealistički uvećavao geometrijskom progresijom. U građanskoj fazi raspitivao se o mom školovanju, bio dogmatičan i govorio o redu. Kuhali su se ručkovi, kanarinac je pjevao, on bi se preselio Kristini, a ona ga dočekivala prepuna novih planova. Tata je obećavao da će raditi — ali bolovanja su se samo smjenjivala. Čitao je Slobodnu Dalmaciju i bio neprestano zgrožen onim što bi pročitao, nemoćno je odmahivao glavom, ali tada je, ipak, vladao svojim strahom — igrao bi šah i bio pun očinskih savjeta. Pratio me na plesnjake, poput vuka, a onda sjeo za stol u sjeni i promatrao kako plešem.

Plesala sam s raznim momcima, strogo me kontrolirao pogledom, pazio da me tko ne prekrije svojom šapom previše, spreman da izroni iz mraka. Bojao se muškaraca, a bio je iz njihova plemena, pa sam se čudila. Vraćali smo se mračnim ulicama kući, nije mi htio objasniti svoju uhodačku ulogu.

— Previše si lijepa — rekao je jednom — a ljudi najviše vole uništiti ono što je lijepo, zapamti to.

Da, zaista, imao je pravo.

Došla bih kući i znala se prije spavanja dugo promatrati u ogledalu. Katkad bih to običavala i preko dana. Naravno, svome licu nalazila sam zamjerke, a osjećaj krivice me razdirao. Gubila sam vrijeme na gluposti umjesto da budem korisna. Korisnost je oduvijek bila jedina prava valuta na ovome svijetu, jedina trajnost.

* * *

Uzmem krpu i Pronto za drvo — i jurnem u sobu. Već sam oribala što se dalo. Kćerku dočekujem riječima:

— Obriši noge.

Pozvala sam i Matildu da mi pomogne. Matilda stiže iz Jakovlja. Otkad sam se emancipirala, nabavila sam spremačicu. Zajedno čistimo iako ja sanjam batlera iz »Dadilje« — točno takvog bi htjela: znatiželjnog, duhovitog, odanog, ciničnog. Što moram učiniti da bih ga imala? Što moram otkriti, a nisam, da bih promijenila stanje u kojem se nalazim? Kućanski poslovi nevjerojatno me tjeraju na razmišljanje. Toliko su, naime, dosadni. Nakon svakog velikog spremanja — ja donekle promijenim igru koju igram u životu. To mrze moji ukućani, pogotovo muž: zna da ću s hrpom starog rublja, lonaca i pisama baciti poneku od svojih navika.

Muža, Gordana, upoznala sam s dvadeset i dvije godine. Već sam se bila odselila od majke i isprobala podstanarski život. Mislila sam da ću ojačati, a zapravo sam oslabjela. Nikada nisam imala osobu kojoj bih mogla vjerovati — a odjednom sam se našla na cesti. Odlučila sam postati samostalna, ustvari, naprosto sam izašla iz stana jednog jesenskog jutra. Bila je to jedna u nizu duhovnih inicijacija — kao kad bosi hodate po vatri — koje su uvijek vrlo tjelesne, poput prvog poljupca ili vođenja ljubavi. Izašla sam — mama je pokraj telefona čekala da je žicar nazove. Osjećala sam da ću umrijeti, ostanem li. Više nisam mogla biti svjedokom uzaludnog, ponavljajućeg života. Krenula sam u potragu za sobom, ma što to bilo. Nešto je mrtvo i tužno bilo u njezinu pogledu — znala je da taj čovjek nije vrijedan njezine pažnje, a ipak je čekala da je nazove. I ja sam joj počela nalikovati, kao što sam i ocu sličila. Intuitivno sam znala da se moram maknuti iz njihovih otisaka, pronaći novi kalup. Srce me vuklo da je zagrlim, a trbuh me gurao iz stana. Često sam slušala trbuh.

— Vratit ćeš se — rekla je ljutito. — Nećeš dugo biti mlada.

— Ah, mama, pusti me — odgovorila sam. Voljela sam je više nego je ikada to mogla zamisliti, voljela sam je ljubavlju osamljenog djeteta, ali znala sam da ću se razboljeti ostanem li još sekundu s njom. Mogla me naučiti samo patnji. Ispred mene su se izvrtjele sve sobe i babetine koje sam upoznala tražeći smještaj, ljigavi gazde s dvosmislenim osmjesima. Bojala sam se budućnosti, ali odlučila sam se za nju.

Moj prijatelj Pjer sačekao me u automobilu i odvezao na Borongaj. Upala sam u sobu koju sam jedva našla, a bila je prihvatljiva za moj džep. Radila sam na Velesajmu, kuhala kave i obavljala slične poslove i još uvijek bila nepripremljena za sve nezgrapnosti života. Ma koliko bivala u boemskim društvima, a često i gladna, nisam se priviknula na ružnoću. Uvijek sam se iznova čudila poslovnim razgovorima kakve su vodili moji poslodavci, namigivanju, masnim vicevima, a bogme i lakiranom namještaju u podstanarskim sobama. I ondje me dočekao takav ormar i stol, uokvirena reprodukcija Majke Božje i kalorifer. Bacila sam se na krevet čim je Pjer otišao, a ja ostala sama. Bilo mi je kao da sam kiruršku operaciju izvršila nad sobom — važni dio moje prošlosti bačen je u plastičnu kantu, a nikakvo olakšanje nije se zbilo. Mozak mi se pretvorio u kašu, skvrčila sam se na krevetu, a ona djevojka koja se užasava Doréovih ilustracija počela je vrištati.

Ah, trebalo se pomaknuti.

Nisam ništa razumjela, bila sam zbunjena. Prestala sam sudjelovati u majčinim i žicarovim svađama, a nemir je i dalje postojao. Nisam tada znala da neprestana i kontinuirana izloženost istim slikama, sličnim događajima stvara uvjetovanost tijela i duha. S jedne strane bježala sam od nesklada, s druge strane stalno se u njeg vraćala.

Soba se nadvila nada mnom. Zapalila sam nekakvu tanku Pjerovu cigaretu koju je donio iz Maroka i odmah mi se zamutilo u glavi. Osjetila sam olakšanje, ali sumnjivo. Pjer je polako postajao moj bivši ljubavnik koji se pretvarao u prijatelja. Talentiran svestrano, a lud pozamašno. Nisam to u početku primjećivala — a onda pljas — bilo mi je sasvim jasno da moram bježati i od njega. Sličio je mom ocu, mogao je satima razglabati o problemima čovječanstva, ali odluku o završetku studija filozofije nije uspio provesti u djelo. Pušio je francuske cigarete baš kao i žicar. Glupog li vremena, uopće nisam shvaćala kako neprestano ponavljam varijacije na istu temu.

Smjestila sam se na Borongaju, ipak. Stanovala sam u obiteljskoj kući s malim vrtom i neko se vrijeme nisam čula s majkom. Ona je doslovno šizila zbog svog neotesanog dragana. Navikla je na njegovu prisutnost, a on se počeo skitati. Kako mu je organizirala nekoliko izložbi, žicar je postao i slavan u nekakvim mjesnim okvirima i to ga je ohrabrilo da postane bezobrazan i nadut. Sjećala sam se vremena u kojem je bio plah — bilo je dana kad smo sličili na obitelj on, mama i ja. Čeznula sam za obitelji, a ona je čeznula za muškarcem — a poznato je kako prevelika čežnja iskrivljuje našu osobnost, pretvara nas u ovisnike. Žicar je bio intelektualno živahan, a moja pametna majka trebala je, uvjetno rečeno, pametnog muškarca. Znali smo se dobro zabavljati, kuhanje običnih večera stvarao je osjećaj sigurnosti u mom srcu. Žicar je dobro pričao viceve, imao je velike planove i bio je opsjednut svojim nevelikim talentom. Povremeno se znao opiti pa je postajao nasilan i frustriran, a kad bi zaradio kakav novac, pravio se važan.

Privikavala sam se na jad pomalo, a opet, nisam. Smještena u tu malu sobicu glumila sam odraslost, a strah od života sve me više hvatao. Zajedno sa mnom, u drugom dijelu stana, živjele su dvije djevojke iz Slavonije. Uvijek su imale nešto za pojesti, a kako je meni hrana predstavljala sigurnost, zavidjela bih im. Kao pravo gradsko dijete, jedva sam išta razumjela u vezi sa selom ili provincijom, ili njihovim načinom razmišljanja; izvjesnom surovošću kojom je življenje obilježeno. Cure su uredno studirale i imale plan: udaja, posao, stan. Moj plan bio je neodređen, ako je uopće postojao. Pobjegla sam od kuće, a ništa se nije dogodilo. Pjer je dolazio, a ja bih razmišljala kako je moguće voljeti — i onda — rez — prestati voljeti. Bio je zgodan i djevojke su se palile na njegovo tijelo, a meni je to imponiralo. Iskreno, nismo često vodili ljubav, jer i dalje bi me strast, nakon prvih poljubaca, minula.