Profesor u škripcu

Profesor u škripcu

Suša je trajala već mjesecima. Svaki novi dan najavljivan je sve težim riječima o nepodnošljivosti vrućina. No, ljudi su u stanju podnijeti zaista mnogo. Uglavnom mnogo više od onoga što sami o sebi misle. I biljke su nekako preživljavale, valjda zahvaljujući kapima rose i vlazi koju su crpile iz tokova podzemnih voda. Asfalt je pržio nemilosrdno, a zrak treperio u jari užarenih poslijepodneva.

Toni je svakog dana pažljivo slušao vremensku prognozu, i počeo se znojiti čim bi dežurni sinoptičar spomenuo vrijednosti temperature predviđene za idući dan. Stenjao je i puhao, kao da je cijeli dan proveo na suncu, iako nije imao baš nikakvog razloga da izlazi iz debele hladovine starog oraha. Mogao je mirne duše ležati u svojoj ležaljci od jutra do večeri, čitati svoje omiljene knjige i rješavati komplicirane matematičke zadatke, anagrame i rebuse. To je bila njegova istinska strast. Oslobođen od svih drugih životnih obaveza, mogao se posvetiti samo stvarima koje voli. Njegova je žena obavljala kućanske poslove nakon što bi se vratila s posla, kupovinu bi obavljala usput, a ručak za idući dan kuhala kasno navečer. U međuvremenu, morala je saslušati sve tegobe koje su ga tog dana zadesile, a Toni je bio uvjeren da one nisu male.

— Zamisli, jutros nisam mogao okrenuti vrat na lijevu stranu!

— Vrlo nezgodno — rekla je njegova žena, spremajući u hladnjak namirnice koje je donijela u dvije velike plastične vrećice.

— Nezgodno?! To je bilo upravo strašno! Mislio sam da ću ostati paraliziran!

— Samo ti se ukliještio živac — rekla je smireno, prišavši mu da ga zagrli i poljubi u čelo. Na trenutak ga je to smirilo, pa se vratio nazad u ležaljku na dvorištu, jer nije podnosio zvuk usisavača koji se njegova žena upravo spremala uključiti. No, nastavio je razgovor s nekim nevidljivim sugovornikom, kako je to u posljednje vrijeme sve češće običavao.

— Ukliješio živac! Da, možda je tako, ali to je tek početak. Sutra će mi početi trnuti rame, zatim neću više osjećati ruku, a na kraju ću sjediti ovdje pod ovim orahom kao kakav kripl, i čekati da mi Vera propasira juhu i nahrani me! Ne, ne! To neću dozvoliti. Sutra ću se javiti svom liječniku i zamoliti ga da me uputi na specijalistički pregled. Čovjek treba voditi brigu o zdravlju dok ga ima.

Vera je u međuvremenu završila sa spremanjem, pa je Toni ušao u kuću da još malo porazgovara s njom o jednoj temi koja ga je već nekoliko dana zaokupljala.

— Vidiš ti, Vera, ova prokleta suša ne može biti slučajna! To su ti sve oblici specijalnog ratovanja. Rusi su još u prošlom stoljeću pronašli načine da utječu na vrijeme, a ni Ameri nisu sjedili prekriženih ruku. Ovo je možda poligon za pokuse — rekao je spustivši glas, kao da se boji da će netko čuti.

— Da moguće je! A ni Japanci nisu naivni!

Tko zna što oni imaju! — dodala je Vera, a iz njena glasa nije se moglo zaključiti je li u pitanju ironija, ili dijeli zabrinutost svog supruga.

— To je više nego očito! — počeo se naglo uzrujavati Toni.

— Priroda ne čini takve ispade: ovo mora biti direktan utjecaj čovjeka, i to ne samo utjecaj nego i plan! Lukavo i precizno razrađen plan o smjenama poplava i suša, i to u različitim dijelovima svijeta. Tko zna što...

Zastao je u pola rečenice, otvorivši hladnjak, jer je shvatio da unutra nema vode koju je tražio. Toni već neko vrijeme nije pio vodu iz vodovoda, nego isključivo Jamnicu, negaziranu, kupljenu u plastičnoj boci. Tvrdio je da je putem vodovoda moguće vodu kontaminirati različitim agensima, koji ne moraju imati nikakvo toksično djelovanje vidljivo u kratkom vremenu (Ne! to bi suviše lako bilo otkriti!), ali u dužem periodu djelovanja mogu na ljude vršiti utjecaj kao lake droge, pretvarajući ih polako u zombije, u poslušnu radnu snagu i priglupe birače.

— Nema vode?! Što ću sada piti? Znaš li ti kolika je danas temperatura? Gotovo 37 stupnjeva u hladu! Pri toj temperaturi tijelo se mora pojačano hidratizirati, inače lako može kolabirati.

Vera ga je pogledala sućutno i puna razumijevanja. Ona je dobro znala što znači biti na rubu kolapsa, jer je cijelo jutro sjedila u zagušljivom uredu u kojem nema klima–uređaja, kući je išla pretrpanim autobusom, i još je od stanice pješačila gotovo dvadeset minuta, noseći dvije teške vrećice pune namirnica.

— Bojim se da sam zaboravila na vodu — rekla je.

— Imala sam grozno dugačak popis svih ostalih stvari koje je trebalo nabaviti, i jednostavno sam zaboravila.

— Nema veze — dobrohotno se nasmiješio Toni, opraštajući joj taj propust.

— Hajde, prošeći tu do naše trgovinice, više nije tako vruće, a šetnja će ti dobro doći za cirkulaciju — poticala ga je Vera.

— Mrzim te male trgovinice — gunđao je Toni.

— Tu te svatko poznaje, i svaki dan prate što kupuješ. Može o tebi stvoriti vrlo preciznu sliku na osnovi košarice. Ne sviđa mi se da netko zbraja koliko sira dnevno pojedem i koju kavu pijem. Osim toga, tko zna komu mogu proslijediti te podatke... Ljudi misle da je to bezazlena statistička procjena, i ne sanjaju što se sve može saznati o čovjeku. A onda upotrijebiti. U tko zna koje svrhe! Dakle, zloupotrijebiti, u svakom slučaju!

Toni je zamišljeno odmahivao glavom, uvjeravajući se da on to neće dozvoliti. I ona lukava zapitkivanja naizgled dobroćudnih prodavačica, i to je mrzio.

Dobar dan susjed, kako ste?! Samo vodicu bute kupili? Dobili smo fine lubenice, rashlađene su, taman za na stol, da se čovjek malo osvježi. Ne, niste raspoloženi?! A možda marelice? Ili grožđe?

Takve je razgovore mrzio iz dna duše. Zbog toga je u onim rijetkim trenucima kada bi ulazio u te trgovine »u susjedstvu«, odmah postao mrk i zlovoljan, štiteći se tako od nasrtljivosti i ljudske bezobzirnosti.

— Što one imaju nuđati meni ovo ili ono? — govorio bi poslije Veri srditim glasom. — Valjda ja znam što mi treba i što želim kupiti.

— Samo pokušavaju biti ljubazne — opravdavala ih je Vera.

— Ljubazne, možeš misliti! Danas nitko više nije ljubazan ni prema ocu i materi, ako iz toga ne planira izvući neku korist!

Sve te i slične razgovore vrtio je Toni u mislima dok je ulazio u trgovinu da kupi svoju »Jamnicu«. Sjetio se i onog prvog razgovora s Verom, kad joj je objasnio svoje razloge, i pokušao i nju nagovoriti da ne pije vodu iz vodovoda.

— To su ti čisti Dosjei X! — rekla mu je ona smireno, odlučna da se odupre snazi njegovih argumenata.

— Pa naravno! — jedva je dočekao Toni.

— Što ti misliš, Vera, da se takvi filmofi snimaju bez veze, neplanski? Ne budi naivna! U tom upravo i jest njihova uloga, da umire ljude, da im neutraliziraju svaku pomisao na mogućnost da nam se takve stvari stalno događaju. Namjerno su to propustili do ušiju javnosti, pa još u tako lukavoj formi fantastičnog filma, znajući da više nitko tko razumije stvari nakon toga neće biti vjerodostojan! Evo, i ti sad meni sugeriraš da sam previše gledao Dosjee X, dajući mi time do znanja da mene shvaćaš ozbiljno.

— Ma ne, Toni! — rekla je Vera neodređeno i nastavila po svom.

Svakog dana donosila mu je svježe zalihe njegove omiljene vode, ali ju ona nije pila. Vodila je računa da u hladnjaku uvijek bude po nekoliko boca zalihe, kako više o tome ne bi trebala ni razgovarati, ali sada joj je jednostavno promaklo. Dobro, Toni to nije suviše tragično doživio, i sad je laganim, šetajućim korakom otišao do trgovine, i tražio vodu.

Prodavačica je namjestila masku svog najljubaznijeg osmjeha i pružila mu zelenu bocu.

— Ne tu! Onu plavu, negaziranu! — rekao je trudeći se da se ne iznervira.

— E, nju nemamo, ali sutra bi trebala doći.

— Sutra?! A do sutra nek ja krepam?

— Pa imamo drugih voda... tu su vam Jana i Studena...

— Ja pijem samo Jamnicu! — rekao je Toni sada već vrlo neugodnim tonom, i prostrjelio prodavačicu gnjevnim pogledom.

Ona je nedužno slegnula ramenima i odvažila se na posljednji, diplomatski pokušaj:

— Mogli biste probati neku drugu, to u vam sve fine vode, prave izvorske, i nema vam među njima velikih razlika!

Toni ju nije čak udostojio ni pogleda, ni pozdrava. Izjurio je van, i stigao kući zadihan, kao da je trčao maraton.

— Nečuveno! Skandal! — vikao je s vrata. — Zamisli, Vera! Nemaju vodu, a onda me još kao kakvog balavca nagovaraju da kupim nešto drugo!

— Ma nemoj se tako uzrujavati, Toni! Znaš da ti to škodi. Pusti trgovce, njihovo je da nude i pokušavaju prodati, a ti uvijek možeš odbiti.

— Dakle, ti si uvijek u stanju svakog braniti! To ti nije dobro. Kapitalisti negdje trljaju ruke i samo zbrajaju profit zarađen od naivnosti takvih kao što si ti!

— Samo nek' zbrajaju! — rekla je Vera odlučno i konačno, i prihvatila se spremanja sutrašnjeg ručka.

Toni se smjestio u fotelju čekajući »Dnevnik«, a iz kuhinje se tek tu i tamo začulo diskretno zveckanje suđa. Kad bi tako odlučnim glasom prekinula razgovor, Toni bi potražio u sebi nevidljivog sugovornika i s njim nastavio započeti dijalog.

— Tko zna što se krije iza svega toga — mrmljao je sebi u bradu. — Možda je i to neki pokus. Lansiraju neki proizvod, zatim ga naglo povuku s tržišta, i već na osnovi toga, samo provjeravajući koliko će ljudi pitati za taj artikal, moguće je izvući značajne zaključke! Pa da, to će biti! Sutra moram istražiti dokle to seže! Zadovoljan vlastitom procjenom i sposobnošću zaključivanja, Toni je nastavio klimati glavom u radosnom očekivanju novog dana, kada će se upustiti u provjeravanje vlastitih teorija.

Najprije je ujutro otišao do liječnika da podigne uputnicu. Svaki put to je za njega bilo prilično traumatičan doživljaj, ali sada je čak uspijevao zadržati tragove dobrog raspoloženja. Na sreću, nije sreo nikog poznatog, i nitko ga nije pitao što mu je, jer je takve razgovore najdublje prezirao. Liječnik ga je saslušao dovoljno brižljivo, pa je bodra koraka produžio put da se naruči na specijalistički pregled. U ambulanti poliklinike vladala je nešto veća gužva, ali opasnost da sretne nekog poznatog bila je mnogo manja, i to ga je umirivalo. No, iznenada je iza se sebe začuo uzvik:

— Profesore! Ma jeste li to vi?

Okrenuo se polako, smrknuto i pun nepovjerenja, i ugledao nasmiješeno lice koje se očito obraćalo upravo njemu. Blago je nagnuo glavu na jednu stranu i stao prebirati po sjećanju, ne bi li to lice smjestio u pravi razred i pravu generaciju, a bilo ih je mnogo, pa to nije uvijek bilo lako. Konačno se sjetio mangupa koji mu je uvijek zadavao glavobolje, a živo ga se sjetio jer mu je bio i razrednik, pa su ga kolege potanko obavještavale o svim psinama koje je ovaj izvodio. Odmjerio ga je pažljivo od glave do pete, uočavajući sve detalje: urednu kratku frizuru (dakle, upristojio se!), liječničku kutu (uspio je završiti fakultet), samouvjereno držanje (osjeća se sigurno!), samo mu je pogled i dalje ostao onako mangupski, tako da nikad nisi bio siguran što smjera!

— Martine! E, mangupe jedan! Je li mogće da je i tebe netko utjerao u red?!

Martin se nasmijao širokim, razdraganim osmjehom i raširio ruke kao da hoće reći: — Eto, svašta je moguće!

U nekoliko rečenica Martin je svom bivšem profesoru opisao tijek svoje karijere i odmah mu obećao da će pregled obaviti u najkraćem mogućem roku, premda se inače čeka i po nekoliko mjeseci.

— Fino! — rekao je Toni prilično suzdržano. — Misliš li da se mogu mirno predati u ruke nekome tko nije znao izaći na kraj s integralima?!

— A, profesore, ne budite tako kritični! Nije sve u životu matematika!

— E, tu se varaš moj Martine! Sve je matematika! — rekao je Toni gotovo uvrijeđeno, ali ga je Martin umirio svojom ljubaznom slatkorječivošću.

Dogovorili su pregled za tjedan dana, ali Toni još uvijek nije bio siguran ima li razloga za zadovoljstvo.

— Tko će znati tog Martina! — analizirao je poluglasno svoje podijeljene osjećaje.

— Možda je stvarno dobronamjeran, ali nikad mi se nije sviđala ta njegova neozbiljnost. I zašto bi on sad meni činio uslugu, a kinjio sam ga s matematikom i slao na popravke kao nikog drugog? Ma, da je samo jednom došao k meni onako ljudski, ozbiljno, mogao sam mu ponešto i oprostiti! Ali ne! On bi uvijek udarao na neke majmunarije i pravio se kao da ga se to i ne tiče suviše, kao da mu i nije važno... a ja sam onda morao ići po principu: e, sad će ti postati važno! I tako sve one četiri godine. I sad se Martin odjednom obraduje što me vidi?! Da nije to ipak ponešto sumnjivo? Kako li se samo zatekao na hodniku baš u tom trenu dok sam ja dolazio? Ne znam, ne znam...

Sve tako gunđajući stigao je kući. Usput je kupio Jamnicu koja je zaista stigla u njihovu trgovinicu; prodavačicu je pogledao mrko i značajno promotrio račun, iako se nije imalo mnogo što provjeravati s obzirom na to da je kupio samo vodu.

Zavalio se odmah u svoju ležaljku pod orahom i tako dočekao Veru, a zatim joj potanko ispričao svoj susret s bivšim učenikom.

— Vidiš, to je zaista lijepo od njega da ti želi pomoći — rekla je Vera.

— Ne znam još! Tko zna što on očekuje zauzvrat — sumnjičavo je vrtio glavom Toni.

— Ma, daj! Pa što bi očekivao od umirovljenog profesora? Tvoja mirovina je njemu vjerojatno džeparac! — dodala je Vera bez imalo ljutnje ili zavisti.

— Ne znam, samo ljudi rijetko kad čine nešto iz čiste ljubaznosti!

Vera je već znala napamet tu teoriju, pa se sad nije željela upuštati u raspravu. Dipomatski je najavila da ju baš zanima što će ovaj put otkriti, i nije više spominjala taj slučaj idućih tjedan dana.

Odlazeći na zakazani pregled, Toni je osjećao nervozu kao prvoškolac pred cijepljenje. Diskretno je pokucao na vrata Martinove ordinacije, kao što su dogovorili, i ovaj ga je odmah uveo unutra, začas obavio snimanje, i vrlo ljubazno i brižno raspitivao se o drugim eventualnim zdravstvenim poteškoćama.

Iz nekog razloga Toniju je bivalo sve nelagodnije, i žurio je da što prije ode. Bio bi u stanju čak i izjaviti da se izvrsno osjeća, da misli da je zdrav ko dren! Samo da što prije nestane iz Martinova vidokruga. No, kao za inat, ovaj ga nikako nije puštao! Te boli li vas ovo, te osjećate li možda tegobe ove ili one vrste, te znate li da postoje lijekovi za prevenciju ovoga i onoga...

Toni se već počeo preznojavati od muke, i kad se konačno nazirao kraj tom razgovoru, Martin mu je pripremio posljednje iznenađenje. Iz ladice je izvukao neki paketić, vrlo ukusno umotan poklon, i pružio ga osupnutom Toniju.

— Tko zna kad ću vas ponovno sresti, a ovakvu sam priliku čekao još od škole! — rekao je Martin, smijući se lukavo, dvosmisleno mangupski. — Mislim da ovo niste očekivali, prava bomba.

Toni je prihvatio paket kao da je pakleni stroj, jedva promrmljao nešto što je trebalo sličiti zahvaljivanju, i izjurio gotovo trčećim korakom. Jedino što mu je odjekivalo u glavi bile su one posljednje dvije Martinove riječi. Prava bomba! Prava bomba!

Nosio je paket oprezno i pun bojazni kao da je u njemu zaista prava bomba. Nekoliko puta došao je u iskušenje da ga baci u prvi koš za smeće, i da nikad ne otkrije što je bilo... ali ipak!

— Prokleta znatiželja! — prekoravao je poluglasno sam sebe.

— Što mi to treba? Zašto bi mi uopće bilo važno što mi taj klipan želi pokloniti? Osim toga, njegov se način razmišljanja izgleda nije nimalo promijenio, tako da jedino mogu očekivati neku psinu. Zar to meni zaista treba?! Ali, s druge strane, možda ipak nije tako loš, možda se želio iskupiti za glavobolje koje mi je zadao u školi; možda neki sitan znak pažnje, a ja bih ga bio u stanju baciti.

Nekoliko puta čak je posegnuo za rubom ukrasnog papira, odlučan da ga strgne odmah, još u tramvaju, ali se svaki put uspio suzdržati odgađajući trenutak otkrića dok ne stigne kući. No, tada je njegova nervoza dosegnula kulminaciju, i uzbuđenje je preraslo u kliničku sliku. Srce mu je snažno i neravnomjerno udaralo, disanje bivalo sve teže i ubrzanije, a krupne kapi znoja izbijale su mu na čelu. Izvalio se u svoju ležaljku pod orahom tek da predahne na tren, stišćući cijelo vrijeme tajanstveni paket na grudima.

— Martine, mangupe jedan! — uspio je još reći, a glas mu je već zvučao posve tuđe, kao da pripada nekom drugom.

Vera, koja ga je zatekla u ležaljci, u prvi je tren pomislila da spava.

— Stigla sam! — javila se pjevušeći s vrtnih vrata.

Kako nije bilo odgovora, prišla je bliže i lagano ga prodrmala za rame.

— Toni! — šapnula je, a oko srca joj se već počela obavijati jeza.

Njen drugi poziv ostao je zarobljen iza krika koji joj se oteo, a koji je prigušila pritisnuvši rukama usta.

Tek nekoliko sati kasnije, kad se sve službeno osoblje povuklo iz vrta, smogla je snage da ode do ležaljke pod orahom. Nemoćno se spustila u nju, i tada je ugledala šareni paketić u travi. Pažljivo ga je podigla, okrenula i pogledala sa svih strana, a zatim skinula omot. Bila je knjiga, i to ni manje ni više nego Mannov Doktor Faustus. Osmjehnula se sjetno, sjetivši se kako je Toni uvijek svojim učenicima preporučivao da čitaju tu knjigu. To je literatura, govorio je. Tko želi saznati nešto o životu i smrti, umjetnosti i matematici, naći će to u toj knjizi.

Okrenula je prvu stranicu i pročitala posvetu ispisanu sitnim, osebujnim, pomalo razbarušenim, ali nipošto neurednim rukopisom:

Poslušao sam vaš savjet, profesore (barem jedan)! Ova mi je knjiga uzdrmala srce. Pročitajte je i vi još jednom, za mene!

Vaš Martin