Potraga za bijajom

Potraga za bijajom

Sve je počelo u jedno predvečerje kad su se svi, zaokupljeni svojim poslom i svojim brigama i mislima, trudili lijepo završiti još jedan dan. Odjednom, netko je viknuo »izvanzemaljci« i taj tren nebo se zarumenilo, zatim je postalo zlatno. Na neki neobjašnjiv način na livadu iza naše kuće spustila se, kao san, djevojčica Mia, i ona zlatna. Iako smo je svi poznavali, učinila nam se nekako drukčija. Kao da je bila ispunjena tajnom. I dok je ona, onako zlatna, i sve oko nje zlatno još treperilo, Mia tiho reče:

— Bijaja.

I ta riječ, potpuno nepoznata, bila je zlatna. Neobično je bilo i to što je Mia na naša pitanja odgovarala:

— Bijaja.

Na neki neobičan način ta je riječ postala važna. Važna svima. Sve je zaokupila. Osjećali su je, trebali su njezinu svemirsku tajnu. Dolazila nam je kao nešto prirodno što baš taj trenutak treba, kao rijeka, kao sunce, cvijeće, i kako nije bila objašnjena, počela je potraga za njom. Tihi je odlučio slijediti djevojčicu koja je donijela tu riječ i čekati vrijeme i mjesto. Vjerovao je da sve ima svoje vrijeme i svoje mjesto. Najteže je naći se u pravo vrijeme na pravomu mjestu. Usredotočio sam se na to.

O krilima

Kad sam jutros ugledao Miju, ona reče:

— Bila sam pred kućom kad mi je ptičurina iz ruku otela omiljenog zeca. Da ga spasim iz kandži ptičjeg razbojnika, rekla sam Ivici da poleti za ptičurinom i spasi zeca. Ivica me blijedo pogledao i onda, pun čuđenja, rekao:

— Kako ću poletjeti za ptičurinom, kad nemam krila?

Ja sam se gotovo razljutila zbog te gluposti, ali sam mu, zbog ozbiljnosti situacije, ne obazirući se na sumnju u njegovim očima, samo rekla:

— Samo poleti i leti. Maši krilima i ne okreći se. Ne gledaj u krila koja nemaš. Ako ne gledaš, nećeš nikada znati da ih nemaš. I letjet ćeš. Glavno je da vjeruješ sam sebi da možeš. To je važnije od krila. To je bitno za let.

— Ali, ali, ali — počeo je opet kukati Ivica.

— Nemaš ali, razumiješ, a upotrebljavaš ga. Imaš krila, a ne letiš. Sram te bilo, kukavice! — rekla sam mu.

I Ivica, postiđen ali i uvjeren, poleti.

O nevidljivom svijetu na zemlji

A od svega na svijetu Mia je oduvijek najviše voljela cuclati bombone. Cuclati bombone voli i danas. Više je razloga zašto baš voli cuclati bombone. Svakako, najvažniji je što to radi najbolje na svijetu. Potpuno najbolje. Drugi razlozi nisu ništa manje važni, ali su ipak drugi. Na primjer, jedan drugi razlog zašto Mia voli cuclati bombone svakako jest taj, što te bombone ima samo ona. Što su ti bomboni samo njezini. Svakako je važno u cijeloj toj priči i to, što tih bombona zapravo nema nigdje u trgovinama. A eto, baš zato što ih nema, Mia ih je mogla imati. I to kad god je poželjela. I dok su druga djeca muku mučila s bombonima koji se mogu kupiti, Mia je svoje, jer ih nije bilo u trgovinama, mogla imati u svakom trenutku i na svakom mjestu.

— To mi se sviđa. To mi se najviše sviđa kod tih bombona — šaptala je dok ih je onako, za druge, nevidljive, zadovoljno cuclala.

Jednako kao s bombonima, za druge nevidljivim, Mia je uvijek bila sretna i s nevidljivim novcima. I njih, jer su drugima bili nevidljivi, Mia nalazi posvuda. A ima ih raznih, i kovanica i papirnatih. Ovi zadnji su u raznim bojama, i to joj je važno, a najvažnije je da se svi mogu savršeno unovčiti i sve, drugima nevidljivo, kupiti. Iako pripadaju raznim državama, ne treba ih mijenjati nego samo trošiti, i to uvijek baš onakve kakve je ona imala. Jer je to tako, Mia stalno trguje. Trguje sa svima, sa svima na cijelom svijetu.

I tako je to išlo. Sve je u njezinu životu bilo idealno do jučer. Jučer je nevidljivi magarac, kojeg je Mia potajno držala jako nevidljivog u kutiji ispod svoga kreveta, odjednom postao jako nervozan. Ili još bolje, sve je počelo kad je nevidljivom magarcu postalo dosadno boraviti pod Mijinim krevetom. Kada je nevidljivi magarac poželio nešto drugo.

O mukama nevidljivog magarca

— Što drugo želiš? — upitala je Mia nevidljivog magarca udobno smještenog u kutiji ispod kreveta, ali on nije znao što bi bilo nešto drugo. Mia se zabrinula. Bila je neko vrijeme čak jako zabrinuta. Onda se dosjetila:

— Najbolje će biti i za tebe i za mene da odeš pogledati nevidljiv cirkus! Tako ćeš se lijepo zabaviti!

Mia je nevidljivom magarcu dala broj telefona jednog nevidljivog dječaka.

— Nazvat ćeš ovog nevidljivog dječaka —, rekla je nevidljivomu magarcu, — i on će te odvesti u nevidljivi cirkus.

Nevidljivi magarac odmah se telefonski dogovorio s nevidljivim dječakom da će uzeti malo Mijina nevidljiva novca i ispuniti si željicu. Nevidljivi dječak obećao je da će ga tada odvesti u, jedinstveni na svijetu, nevidljivi cirkus. Magarac kao magarac, dan poslije uzeo je nešto Mijina nevidljiva novca i pošao se sastati s nepoznatim nevidljivim dječakom. Magarac je dugo lutao i tražio nepoznatog nevidljivog dječaka, ali nije ga našao. Onako nepoznatog i onako nevidljivog, nikako ga nije mogao naći, iako je vjerovao da zna točno kako nevidljivi dječak izgleda. Znao mu je izgled, odjeću. Dječak je na sebi imao žutu košulju i traperice. Neobične bijelomodre tenisice. Čak je i boju očiju i kose znao. Tražio je takva nevidljivog dječaka, ali nigdje ga nije bilo. Vidio je neke druge, ali onakvog kakvog je on tražio, onako odjevenog, nije vidio. Ljutit na nevidljivog dječaka i na sebe samoga, nevidljivi magarac odlučio je podijeliti svima kojih tu nije bilo, nevidljivi novac. Taj novac mu ionako, jer nije bilo nevidljivog dječaka, nije ništa značio, kad neće vidjeti nevidljivi cirkus.

Kad se vratio kući, požalio se Miji da nije našao nevidljiva dječaka, jer taj dječak očito nije bio tamo gdje su se dogovorili. I tako nije bio u nevidljivom cirkusu. Mia ga je slušala mirno, iako se vidjelo da je ljutita. Kad je magarac prestao kukati i žaliti se, Mia reče:

— Nevidljivi dječak je bio tamo.

— Nije — usprotivi se magarac.

— Bio je — reče Mia — ali ti si tražio posve određenog dječaka.

— Da — reče magarac — a njega tamo nije bilo.

Mia se osmjehne i reče:

— Pogrešno je što si u svojoj glavi zamislio točno određenog dječaka, točno odjevenog kako si ti zamislio. — Da, da i da — reče magarac — znao sam kakvog dječaka tražim.

— I jasno da ga takvog nisi mogao naći —, smijući se reče Mia i doda — Tražio si onoga kojeg si zamislio, a ne onoga s kojim si se dogovorio.

Magarac nije ništa razumio i zato bez riječi ode pod krevet. Mia ga je uzalud zvala da izađe, a onako nevidljivog, jer se nisu razumjeli, nije vidjela. To što ga, samo zbog toga što se ne razumiju, više nije mogla vidjeti, učinilo joj se neobičnim. Ali nije se odmah zabrinula.

Ipak, nakon tog neuspjelog magarećeg izleta i nerazumijevanja, sve to nevidljivo u rukama jednog magarca Miji se uskoro učinilo vrlo opasnim. Shvatila je da je nevidljivi magarac mogao, kad god mu padne na um, raditi svašta nevidljivo. I dobro i zlo. Uhvatila ju je panika jer nije znala kako nevidljivom stati na kraj. U ovom slučaju nevidljivu magarcu. Kako se riješiti nekoga ili nečega što si sam izmislio? To se Miji učinilo težim nego kad se pokušaš riješiti laži, vlastite laži. Lako je početi lagati, izmisliti laž, ali kada laž oživiš, teško ju je zaustaviti ili poništiti. To je čak gotovo nemoguće.

Dok je tako razmišljala, Mia je čula da se pred kućom zaustavio tatin automobil. Odmah je naredila nevidljivom magarcu da ne izlazi ispod kreveta, da tamo nevidljiv ostane dok ga ona ne pozove. I tek što se magarac, bez riječi odgovora, ugodno smjestio pod krevetom, na vratima sobe pojavio se tata. Umjesto pozdrava zagrlio je Miju.

Tog trenutka nestalo je sve nevidljivo. Do drugoga dana Mia je bila vidljivo sretna. Vidljivi i čak vidljivo sretni bili su i tata i mama. Mia je to označila jako neobičnim i čak rijetkim.

O drugom danu kad je tata otišao na put

Drugo jutro, kad su tata i mama opet postali nevidljivi, ulicom pokraj Mijine kuće prolazio je čovjek. Bio je vidljiv i zamišljen. I Mia je bila vidljiva, ali čovjek je nije vidio. Zato mu Mia, njemu nevidljiva, nečujno reče:

— Aha, imam dva prijatelja, mačku i psa. Izabrala sam si, evo, mačku — pokazala je vidljivom čovjeku, koji ništa nije vidio, sivu plišanu mačkicu.

— Izabrala sam si tu mačku jer je pouzdana. Kamo je staviš, tamo ostane, jedino nestane ako zaboraviš gdje si je ostavio. Eto, korisno mi je i zbog toga da ne zaboravim gdje sam je ostavila. Tako stalno vježbam mozak. Mislim na nju i ona za mene tako postoji.

Njega, psa, izabrala sam zbog posve drugih razloga, posve

drugačijih od razloga za mačku. On nije plišan i zato je on uvijek negdje drugdje, što je meni vrlo važno. Tako vježbam mozak, ali s njime drugačije, učim se kako dokučiti gdje je. Evo, i sad ga nema, pa tako svaki trenutak moram mozgati gdje je on, taj moj pas. I pritom nikad ne znam gdje je. Vrlo sam ponosna na sebe, jer još nikada do sada nisam znala gdje je. To me raduje, jer je zbog toga moj pas najslobodniji na svijetu i najneobičniji. Uz njega, jer ga nema i jer ne znam gdje je, i ja postajem neobična. Ja mislim da sam čak i dobra kad mogu tako živjeti s nekim a) koga nikad nema, b) za koga nikad ne znaš gdje je i c) za koga ne znaš postoji li uopće.

To me podsjetilo na mamu i tatu koji stalno rade i kojih nikada nema kod kuće, pa su zapravo nevidljivi.

Još ću vam o tomu poslije reći nešto više, sada nemam vremena, jer moram uzeti u ruke lopatu koje nema i prekopati ovaj lijepi nevidljivi vrt.

O tome kako je pokraj dvorišta prolazio vidljiv čovjek

— Ovo vam se čini ludim, možda i bedastim, to da ću sada nevidljivom lopatom prekopati ovaj nevidljivi vrt! Umjesto da vas uvjeravam da je to moguće, usporedit ću to s mamom i tatom koje sam malo prije spomenula.

Da, ja imam mamu i tatu, to svi znaju i tako je zapisano. Moja mama ima ime i moj tata ima ime. Oni, dakle, postoje, iako ih nikada nema kod kuće. Barem ne kad mi trebaju. A kada ih i ima, onda nemaju vremena za mene ili ne razgovaraju o nama, nego o svom poslu, uredu, nekim meni nepoznatim ljudima i događajima koji su se dogodili negdje drugdje. I tako vidljive, ja ih opet nemam. Oni su negdje drugdje. To vam govorim da biste razumjeli da mogu, jednako vidljivo ili nevidljivo kao i s njima, živjeti i s nevidljivom lopatom, u nevidljivom najljepšem dvorištu. Imati nevidljivog psa, nevidljivog magarca i još štošta drugo nevidljivo. Zapravo, da jedino sve nevidljivo mogu imati i imam.

Kad je to izgovorila, Mia je pogledala prema vidljivom čovjeku koji, iako vidljiv, ništa nije vidio i ništa nije čuo i koji je toga trenutka bez ijedne riječi ili znaka da je nešto čuo ili vidio, zašao za ugao.

— Tako sam sretna što me razumijete i što ste zbog mene i vi postali nevidljivi. Sada i vas mogu imati — reče Mia čovjeku kojeg, jer je nestao iza ugla kuće, i tako ga na ulici nije bilo.

— Eto, tako je to — uzdahne Mia, uzme nevidljivu lopatu u ruke i počne nevidljivo kopati. Pri tome je sama sebi govorila kako je zapravo bolje i lakše imati ovakvog nevidljivog prolaznika, nego vidljivog. Vidljivi bi zacijelo imao nešto za reći. Nešto bi opazio na njoj ili o vrtu ili... Ovako on izgleda, radi i govori ono što ona, Mia, hoće.

— To je odlično — reče glasno i nastavi nevidljivom lopatom kopati svoj nevidljivi vrt.

O mami kada se vratila s posla vidljivo umorna

— Mnogi su se vozili u tramvaju i nisu mislili na to nego na nešto posve drugo — mrmljala je mama dok je pripremala ručak. — Čudno kako to nije ljutilo i vozača. Možda zbog toga što je i on, vozeći tramvaj, mislio na nešto drugo i bio negdje drugdje. Užasno me ljuti neprisutnost ljudi tamo gdje jesu i s kim jesu! Vidim ih, hodaju, gledaju te, voze se, a misli su im negdje drugdje. Užas! Oni su tu, a misli su im tamo! Kao da ih je netko presjekao, prepolovio!

Mia je razumjela mamu koja se glasno ljutila, ali joj nije mogla objasniti da se i ona tako osjeća. Jer, kad poželi njoj, svojoj mami, nešto objasniti, mama, iako je tu i sluša je, zapravo je negdje drugdje... Tako je bilo i sada. Mia je bila tu, a uzrujana mama u tramvaju. Ljutila se na Miji nevidljiv tramvaj, nevidljive ljude... Zbog toga mama nije vidjela da je Mia gleda i da želi s njom razgovarati.

I dok je Mia, tako razočarana, čekala ručak, sjetila se priče o zaljubljenom nevidljivom magarcu. Tu priču ona zna već dugo, a čula je tu priču od jednog tati nevidljivog djedice, i to dok je tata bio tu, ali po običaju imao je toliko posla da su Mia i djedica, zbog tako važnog i tolikog posla, tati bili nevidljivi.

— No, dobro. Bilo pa prošlo — reče Mia glasno.

Mama je i dalje razgovarala sama sa sobom i Mia počne glasno pričati plišanoj mačkici.

To je priča o ljubavi magarca i magarice

— Znaš, jednoga dana jedan magarac sreo je neobičnu magaricu. Bila je prelijepa. Baš toliko lijepa, koliko je on, magarac, trebao i želio da je lijepa. Bio je sretan zbog tog susreta i tog otkrića, pa je sam sebi glasno rekao:

— Sada znam da postoji netko ili nešto tko ili što čita naše misli, sluša naše srce, ispunjava nam tajne i duboke želje.

Onda je iz svega toga izvukao pouku: treba željeti. I dok je tako magarac uživao u svojoj sreći, lijepa magarica potpuno je ispunjavala sve njegove nade i želje. Presretan zbog toga, magarčić poželi da tako ostane zauvijek. Čim je to poželio, pojavila se vila koja ispunjava želje i reče:

— Ako ti uistinu želiš da tvoja sadašnja sreća potraje zauvijek, ja ću ti tu želju ispuniti. Ali, uz jedan uvjet. Magarčić, onako sretan i željan da sve to baš tako potraje, odmah pristane, bez obzira na uvjet, a vila mu reče:

— Ispunit ću ti želju, ali uvjet je da ta sreća bude samo tvoja i tvoje magarice. Za druge, i tvoja i njezina sreća ostat će zauvijek nevidljiva.

Magarac na to pristane. I bi tako. I trajalo je tako neko vrijeme. A onda sretan magarac poželi da njegovu nevidljivu sreću bar netko vidi, ali to nije išlo. Nitko, baš nitko njegovu magareću sreću nije vidio. Ovako sam s nevidljivom srećom i ljubavi koju je imao s magaricom, sretan magarac svima se uskoro učinio nesretnim. I tako nesretnog svi su ga počeli sažaljevati. I doista.

Jer nitko nije vidio njegovu sreću, magarčić je iz dana u dan postajao sve tužniji. Na kraju je bio uistinu tužan. Tužniji nego ikada u životu. Njegova nevidljiva ljubav magarica uzalud ga je tješila i voljela. Dok ju je gledao tako zabrinutu zbog njegove tuge, vidio je kako je lijepa, ali ni zbog toga nije bio sretan. Čak i to da je bila lijepa, jer to nitko osim njega nije vidio, jako ga je žalostilo. Sve ga je žalostilo. To, da sreću svoju i svoju ljubav nikome nije mogao pokazati, da o svemu tome ni s kim nije mogao govoriti, učinilo ga je beskrajno nesretnim. Tako nesretnim da je počeo zazivati, moliti, kumiti vilu da mu vrati prijašnji život. Ono vrijeme i onu sreću i onu nesreću koju je imao prije susreta s njom. Želio se vratiti u vrijeme i sreću kad su ga zadirkivali njegovi vršnjaci, kad je sve bilo vidljivo, kad su svi imali malo, ali kad su to malo osjećali i vidjeli. Ponekad kao sreću, ponekad kao nesreću.

Vidjevši kako je mali magarčić lijepo i pametno odrastao, vila mu vrati početak, vrijeme kad je sve bilo vidljivo. I njegova ljubav i ljepota i ljubav magarice. Vrijeme kad se s drugima, jer su i oni njezinu ljepotu vidjeli, borio za njezinu ljubav. Vrijeme kad se sreća i nesreća, velika, i mala, smjenjuju kao dan i noć.

O mami koja je skuhala ručak i postala vidljiva

— Mia, ručak! — začuje se mamin glas iz kuhinje. Mia pogleda mamu. Stol je bio lijepo pripremljen za ručak, a mama je bila vidljivo zadovoljna i vidljiva. Iako nije slušala priču o magarećoj sreći i nesreći. Prije nego je sjela za stol, mama posve neočekivano podraga Miju po kosi i reče:

— Tako sam sretna da imam tebe i tatu. Mi smo jedna lijepa i pametna mala obitelj.

— Još da imamo vremena jedni za druge, gdje bi nam bio kraj — reče nevidljivi zeko Mijinim glasom.

Ali mama je već odjurila do telefona koji je bjesomučno zvonio u predsoblju i tako nije čula što je rekao nevidljivi zec. Miji je zbog toga bilo žao, ali zec joj je obećao da neće odustati od drugog pokušaja, a i trećeg i četvrtog, bude li trebalo, da mama to ipak čuje.

Toga dana zec je pokušao nekoliko puta, ali mama ga nije niti vidjela niti čula. Iscrpljen, zec je zaspao. Uskoro otišla je, vidljivo umorna, spavati i mama. Prije toga poljubila je Miju, koja je već dugo spavala.

O vidljivom dječaku

Drugog jutra jedan dječak, dok je prolazio pokraj Mijine ograde, razgovarao je s nekim, Miji nevidljivim dječakom ili djevojčicom.

— Je, je, je — kao da je pjevušio, govorio je dječak. Malo je ušutio i valjda slušao nevidljivog, Miji nečujnog, govornika. Onda dječak glasno reče:

— Da, da, da, o da, danas je sastanak svih koje to zanima.

Opet je slušao nevidljivog i onda mirno objasni:

— Da, sada idem tamo. Nadam se da su se svi zainteresirani već okupili.

Dječak je nekoliko trenutaka šutio i slušao, a onda nastavi:

— Je, je, govori se da je.

— Ovaj dječak živi kao i ja, s nevidljivim prijateljima — pomisli Mia — Zanimljivo. Trebala bih se s njim upoznati — reče glasno. Sviđalo joj se što je tako sigurno razgovarao s nekim nevidljivim. Zbog toga je bila sigurna u njegovu maštu.

— To je lijepo, lijepo, lijepo — šaptala je sretna Mia.

I dok je oprezno slijedila zagonetnog dječaka, Mia je začula zvuk zvona. Zvuk kao da je dolazio iz dječaka kojeg je slijedila. Na treći zvuk zvona dječak zastane, izvadi nešto iz džepa i počne opet glasno razgovarati. Pri tome se držao za uho. Mia se razočarala. Dječak nije bio maštovit, nije se igrao. Nije imao nevidljivog prijatelja. Mobitel je bio tajni glas, poziv, susret i nada. Tek sada vidjela je da se gotovo svi prolaznici u ulici, baš kao i dječak, drže za uho i razgovaraju s nevidljivim sugovornicima. Osjetila je da je zbog toga odjednom tužna. Nije nastavila slijediti dječaka.

O okupljenim ljudima i bezrazložnom okupljanju

Kad je provirila iza ugla, vidjela je da je i dalje bilo sve vidljivo. Pred velikom skupinom ljudi, na crvenom stolcu stajao je čovjek koji je vikao i ovo, i ono, i prijetio nečim. Pritom je bez veze lamatao rukama.

— Hoćemo malo! — vikala je svjetina.

— Znate što — govorio je čovjek i pritom visoko podignuo desnu ruku baš kao da se zaklinje — važno je uvijek znati...

Kao i uvijek do sada, Mia nije čula što, čula je samo kraj rečenice koji je čovjek izgovorio:

— To je, dakle, prvo i najvažnije!

Začuo se opet žamor, usklici, uzvici i mrmljanje ljudi. Po svemu nije se moglo zaključiti jesu li radosni ili nezadovoljni.

— Hoćemo male oglase! — prodere se ružan glas.

— No, dobro — pomirljivo reče čovjek na stolcu — evo vam oglasa malih.

— To je dobro, odlično, fenomenalno — zažagori oduševljeno masa i začuje se pljesak. Nakon što je gomila nečemu ili nekome dugo pljeskala, čovjek na crvenom stolcu počne čitati male oglase ovim redom:

— Rabljene pelene i benkice mijenjam za jedne poštene gaće

— Nos, velik, špičast, promijenio bih za manji. Ostalo prema dogovoru.

— Zelenu papigu mijenjam za isto takvog psa. Može i rabljeni.

— U slobodno vrijeme penjao bih se nekome na vrh glave.

— Dlaku u jajetu tražim.

— Hladnjak, prazan, dao bih u dobre ruke da ga napune.

— Mijenjam sobnu svjetiljku za dvosobnu.

— Guska traži gusana radi zajedničkih izlazaka na tržnicu.

I dok je masa mijenjala što je mogla i htjela, dobro pazeći da nimalo ne promijeni sebe, Mia ugleda pticu na grani.

— Bolje ptica na grani, nego ptica u ruci — reče glasno Mia leptiru na cvijetu. Jer se leptir s time složio, Mia počne priču o kući, onoj pred kojom su ljudi galamili i mijenjali sve što su mogli. Dok je pričala, leptir je mirno poletio dalje, cik, cak, amo, tamo, tamo, amo!

O kući i ukućanima

— Dakle, ta kuća nije posve obična — reče Mia nevidljivom zecu. Ogledala se oko sebe, pa kad je vidjela da nije ništa vidjela, nastavila je:

— Nije posve obična, ali je zato potpuno neobična i ne često vidljiva. Kao kuća ona je vidljiva, ali njezini prozori i njezina vrata kriju iza sebe sto čuda, ako ne i više. Kako ne znam točno koliko čuda, neću niti reći koliko čuda. Neću, jer bi to bilo otprilike, a to ne koristi nikome. Otprilike nikada ne koristi, eto zato iliti zbog toga neću reći koliko, dok ne doznam točno koliko.

Malo je zastala, pogledala opet okolo i kad se uvjerila da nema opasnosti, nastavi priču:

— Kažu da u kući žive jedan konj i jedna krava. Tako mi je mnogo njih reklo, ali ja, iako živim u blizini, nikada ih nisam vidjela. Mislim, ni tog konja ni tu kravu nisam vidjela. Pozdravljam se s jednim nimalo ugodnim gospodinom, koji možda i nije gospodin. Nimalo ugodnim, jer se stalno ljuti i viče na sve oko sebe. Viče i na sebe ako nema nikog drugog pri ruci. To bi o njemu, za sada, bilo sve. S njim živi i jedna gospođa. Ni ona nije zanimljiva, ali je zato nevjerojatno teška. Da se razumijemo, nije toliko debela, koliko je teška, razumiješ, i zato je to problem koji je nerješiv za okolinu. Eto tako. Još ti moram reći da ću dati sve od sebe da bolje opišem i to dvoje, ali i otkrijem imena krave i

konja koji, mudro skriveni, ili meni nevidljivi, navodno žive u toj kući.

Dok vam ja sve ovo povjeravam, kao kroz san čujem jednu mamu kako viče i obavješćuje djecu da će uskoro pasti mrak i da se moraju vratiti kući. Moram to ići pogledati gdje će pasti i kako će pasti, iz čega će pasti mrak.

To reče i brzim korakom krene ulicom.