Potonuli grad

Potonuli grad

Ulomak iz romana Mala sirena

— Kralj Marc'h, vladar grada Poulmarc'h, bio je potomak kraljevske kuće Konja — kao što vam i samo ime kaže. Ništa mu na svijetu nije bilo draže od njegovih konja, potkovanih srebrom. Od svih njih, najveći kraljev ponos bio je vranac Morvarc'h, Morski konj vilinske rase. Na njemu je mogao jahati površinom zaljeva Douarnenez jednako kao i duž ravnice Pourzay, ili kroz šumu Neved. Jednoga dana, jašući spomenutom šumom, kralj je kroz granje i gusto lišće spazio golemu košutu kako se odmara uz neki potok. Životinja je bila blistavo bijela, poput najčišćeg snijega. Činilo se da uopće nema straha pred lovcima: stajala je sasvim mirno, kao da ih je očekivala. Pažljivo je pogledala u oči kralju Marc'hu, a zatim i svakom lovcu u njegovoj pratnji. Pogled joj je bio čudan: pomalo upitan, pomalo izazivački. Primijetivši kako su svi ustuknuli u nekom strahopoštovanju, kralj se razbjesnio. Lupnuvši petama o Morvarc'hove slabine, pojurio je prema košuti. Ona je nato poskočila uvis, kao da se želi igrati: odmah zatim dala se u trk poput odapete strijele. Morvarc'h je zacijelo bio najbrži konj na svijetu, no košuta mu je bila i više nego dorasla. Birala je najneprohodnije staze, skretala u najneočekivanijem trenutku, sve dok se šuma nije počela rijediti: izbili su na ravnicu Pourzay. Na kraljevim usnama zaigrao je osmijeh: košuta juri ravno prema moru! Nešto je u njemu dahtalo od slasti pri pomisli na trenutak kada će u njezinim očima ugledati onaj preklinjući pogled. Miris drveća postupno je potiskivao miris soli. Krici galebova već su tu; još malo. Još samo malo.

Na samoj litici košuta je stala kao ukopana: okrenula je glavu prema kralju Marc'hu. Njezine crne oči najednom su se ispunile suzama. — Jako dobro! — mislio je kralj. — Baš kao što sam i očekivao. — Izvukao je strijelu iz tobolca na leđima, namjestio je na luk i stao ga polako napinjati. Iz grla bijele košute dopiralo je sada tiho kmečanje, nalik na plač malog djeteta. Na obalu su dotle stigli i ostali lovci; najradije bi zaustavili svog vladara, no kako da se usprotive silniku?

Strelica je zazujala zrakom. Košutine oči sinule su kao užareni ugljen; munjevito skočivši u stranu, snažno je zgrabila strelicu zubima. Iz njezinih čeljusti frcnulo je nekoliko iskri: zrak je ispunio miris dima. Ljude u pratnji spopao je strah. Silovitim pokretom glave, košuta je hitnula strelicu natrag prema kralju i njegovu Morskom konju. Pogođen točno u srce, Morvarc'h se snažno propeo zbacivši svog jahača na tlo: uz bolno njištanje srnuo je ka rubu litice, odakle se survao u more. U košutim očima bio je sada podsmijeh: ponovno je stajala na mjestu s izazivačkim mirom. Kralj Marc'h se pridigao s tla drhteći od bijesa. Odgurnuo je od sebe ruke svoje pratnje i dohvatio svoje lovačko koplje; radije bi ostao bez kraljevstva negoli bez svog Morskog konja, no sad će mu to ona platiti. Prokleta mrcina. — »Upomoć, ljudi! Kralj ubojica!« — začuo se ženski glas.

I protiv svoje volje, kralj Marc'h je zastao s podignutim kopljem u zraku: pred njim je stajala stasita mlada žena neobično lijepa lica i zelene kose duge gotovo do koljena. Bila je odjevena u čudnu haljinu od paperjasta tkanja, također zelene boje. Zatreptavši očima, kralj je shvatio da su to morske alge. Ženi je oko vrata visio zahrđali ključ, velik poput sidra: morao je biti težak kao mlinski kamen, no činilo se da žena ne osjeća napor. — Sirena Dahut! — Marie Morgane! — Gospa od Potonula grada! — Kraljeva je pratnja popadala ničice, no njihov je vladar i dalje stajao kao skamenjen: usta su mu se nijemo otvarala i zatvarala poput usta ribe, previše suha da bi protisnula bilo kakav glas.

— »Što kažeš, ponosni vladaru grada Poulmarc'h« Pokušavaš mi zahvaliti što si još na životu? Ne boj mi se, hrabri moj lovče! Pred tobom je uistinu dug život: samotan, pun nesreće i izdaje od onih koje smatraš najbližima. A za sjećanje na Dahut, dobit ćeš i poklon. Neka ti budu uši i griva tvoga konja Morvarc'ha! Budući da ti je bio draži od svega na svijetu, zacijelo ćeš biti silno ponosan! Narod Poulmarc'ha od sada će govoriti: »Eno kralja Marc'ha sa ušima konja Morvarc'ha!« kamo god budeš išao! Nažalost, tvog ću konjića od sada jahati ja, pošto više nije u svijetu živih! A da ti bez njega ne bi bilo dosadno, griva će ti rasti iz sata u sat; nećeš stići ni pomisliti na bilo što drugo!« —

Sirena Dahut sunula je u more s vrha litice poput kormorana: zaljev Douarnenez odjekivao je glazbom njezina smijeha. Čim su njezine ispružene ruke takle površinu mora, lešina konja Morvarc'ha uspravila se i stala radosno njištati. Iako je sada imao ljudske uši i bio bez grive, i dalje je bio krasan konj. Dahut ga je potapšala po njušci i uzjahala —

— »Netočno!« kažem. »Kako bi sirena mogla uzjahati konja?«

Kazališni buffet večeras je osvijetljen svijećama. Iz zvučnika dopire Tri Yann: Leleova live snimka s festivala »Art–Rock« u Saint–Brieucu. Večeras počinje Toussaint: vani vreba Ankou. Oslonjen na motku svoje kose, krstari mračnim ulicama na škripavim kolima, tražeći nasljednika. Nikad se ne zna tko će postati novi Ankou, no tkogod to bio, njegov tužni mandat trajat će sve do idućeg Božića: tek zatim njegova duša smije otići u Raj — ili u Pakao. Stoga je zacijelo najpametnije večeri provoditi na sigurnom: u velikom društvu, uz priče. Večeras su me izabrali za Kraljicu: samo o meni ovisi što je u priči istina, a što laž. Ne smijem prekidati pripovjedača ničim, osim riječima »točno« ili »netočno«. Budući da ne znam njihovu povijest, moji Bretonci zacijelo umiru od smijeha. Ipak, lijepo je biti Kraljica.

— Naravno da sirena može uzjahati konja! Bretonske sirene nemaju riblji rep. Većina ljudi miješa sirene s Nereidama, kao i ti. Vražji Andersen! Nije imao pojma. —

Urnebesni smijeh; i na ovo bih najradije rekla »netočno«. — Danas je dan kada sirena Dahut svojim ključem otvara vrata Potonula grada — kaže Christophe, koji je upravo ušao u buffet. Mora da je čuo zadnje riječi. — Danas se grad Ys može vidjeti kroz površinu mora! — Radije bih slušala dalje o sireni Dahut negoli o nekakvom kretenu s konjskim ušima, no svi se ostali valjaju po podu: Lele upravo imitira lice kralja March'a u trenutku kada shvaća što je napipao na svojoj glavi.

— Dakle, kralj Marc'h vratio se u svoj dvorac pod okriljem najcrnje noći — s ogrtačem preko glave. Zatvorio se u svoje odaje, postavio pred vrata dva stražara, i prepustio se svom očaju. I hydromelu! Griva mu je zaista rasla iz sata u sat: svaki čas morao bi poslati po nekog brijača, koji bi se zatim pretvarao u suvišna svjedoka. Ubrzo je istrijebio sve brijače u Poulmarc'hu, a zatim i u Cornquailleu, no griva mu je i dalje nemilice rasla. Sve dok jednoga dana pred kraljeve stražare nije stupio neki momak: rekao je da se zove Yeunig. Bio je to, u stvari, prerušeni korrigan: njegova je vilinska narav prepoznala priliku za sjajnu psinu. Uz pomoć vilinskih škara konjska griva kralja Marc'ha bila je ukroćena jednom zauvijek; navodni je Yeunig na vrijeme iznudio od kralja zakletvu da će mu poštedjeti život i pustiti ga da ode u miru. Izišavši iz grada, korrigan se uputio ravno na obalu Palud. Iskopavši golemu rupu u pijesku, bacio se na tlo i povikao u nju: — »Eno kralja Marc'ha s ušima konja Morvarc'ha!« — Zatim je rupu iznova pažljivo zatrpao. Za tri dana na tom je mjestu niknuo gusti šaš. Bilo je pitanje dana kada će ga netko posjeći i od njega napraviti binione i bombarde, te nerazdvojne pratioce bretonskih svečanosti i proštenja.

Nakon nekog vremena, kraljeva sestra Bleunwenn i Rivalen, kralj Leona, upriličili su veliko slavlje povodom krštenja svoga sina Tristana. Glave omotane velianstvenim zlatnim povezom, kralj Marc'h je sjedio za svečanom trpezom na desnoj strani od svoje sestre. Sa sobom je doveo ponajbolje svirače Ploumarc'ha: njihovi su binioni i bombarde bili sasvim novi, izrađeni od trske s obale Palud, začudno visoke i snažne. — Promatram sve pijanijeg Lelea kako svlači sa sebe majicu i zavezuje je oko glave. »Snježna guska« dobila je vrlo suzdržane kritike. Takav je i aplauz koji dobivamo svake večeri; ljudi uvijek izlaze pomalo razočarani. Nije to naša krivica, nježno mi je objasnio Christophe. Ljubitelji koreodrame očekivali su ples na tragu moderna baleta i više govornih uloga. U našem baletu, doduše, postoji uloga pripovjedača, no čisto recitativna: nitko od plesača ne govori ništa. Uostalom, zašto i bi? Ljubitelji klasike nadali su se nečem »bijelom?: nekom pastišu »Labuđeg Jezera« ili »Giselle«. Jednima je muzika bila nedovoljno klasična, dok su je drugi proglasili »sladunjavim swing–jazzom«. Najopakiji su ipak bili koreografi, Leleovi kolege: smatrali su nas demodiranima i bez ikakve hrabrosti. Tvrdili su da je Lele jedini koreograf u Francuskoj koji još uvijek inzistira na tomu da bijelu pticu pleše žena. Ta tko li to još radi? Činjenicu da je plesačica Crnkinja proglasili su fintom — hotimičnom i neprimjerenom. — Labude moraju plesati muškarci — slinili su pomodni homići u »DanseAccueil«. — Muškarci mišičavih torza. Muškarci u lepršavim bijelim suknjama. Ako Monsier Trio još uvijek nije čuo za briljantnu all–men verziju »Labuđeg Jezera«, neka skoči preko LaManchea oslobodi se svojih predrasuda. — Još su okrutnije sasjekli plesni povratak Christiana Foyea. S obzirom na okolnosti, valjda bih trebala biti sretna što je moja Fritha bila posve ignorirana: kao da su me izrezali iz baleta.

— Tristan, Lele. Što je bilo s Tristanom?

— Tristan je još beba i spava u kolijevci. Daj mi da dođem do zraka! —

Opet otpija dugi gutljaj nekakvog bućkuriša smućkanog u boci whiskeya; uz velikodušan osmijeh pruža bocu Christopheu. Ovaj samo kvasi usne, zahvalivši pristojno i rezervirano; večeras opet govori svojim delikatnim glasom: stidljivi ljudi zaista znaju djelovati antipatično. Znam da se Christophe grozi homoseksualaca: možda zbog odgoja njegove tete uršulinke. Čitav ga život prate crkvenjaci: čim je završio konzervatorij, Crkva je preuzela troškove njegove specijalizacije u kontrapunktu sakralne glazbe: najprije su ga poslali u Brighton, zatim u Canterburry, te najzad u York. Nasmiješila sam se pri pomisli na »jezik čistog seksa«. Bez obzira na četu opatica i svećenika, čini se da moje tijelo smatra sigurnim terenom. Ne znam ima li to kakve veze s ranije spomenutim, no svakim mi se danom čini sve ljepšim. Sve neophodnijim za život. Ispod stola, ruka mu klizi unutrašnjom stranom mog bedra: osjećam da počinjem crvenjeti.

— Dakle, svirka tek što nije započela. Svirači su napuhali obraze. Plesači su se uhvatili za ruke. Binioni i bombarde složno su zapjevali veselu pjesmicu, čije su se riječi i melodija usvajale čudesno lako. »Eno kralja Marc'ha s ušima konja Morvarc'ha!« Uzvanici su je zaneseno prihvatili: kao začarani, ponavljali su refren u nedogled. Sve dok najednom nije zavladala tišina. Ljudi su se počeli najprije pogledavati, a zatim smijuckati, gledajući prema kralju Marc'hu, koji je sa svojim zlatnim povezom sjedio uz kralja i kraljicu Leona. Svi su čuli kako se kraljica Bleunwenn obratila svom gostu: — »Brate, bolje bi vam bilo da nam smjesta priznate. Imate li vi to konjske uši? Da ili ne?« — Kralj Marc'h je ustao sa svoga mjesta: strgnuvši s glave povez, povikao je da je to, eto, istina. Neka svi izvole baciti dobar pogled na kralja Marc'ha s ušima konja Morvarc'ha! I neka svi lijepo idu do vraga! Pokrivši se preko glave svojim plaštem od hermelina, odjurio je iz svečane dvorane, glasno plačući. Dok su uzvanici došli k sebi, kralj je Marc'h već stigao do morske obale. Ukrcao se na prvu lađu koju je ondje zatekao: poklonio je svoj kraljevski plašt lađaru, koji ga je zauzvrat prebacio do Velike Britanije. Ondje je na dvoru kralja Artura živio Mir Dan, veliki druid rođen na otoku Sein: bila je to jedina i posljednja nada kralja Marc'ha. Slavni čarobnjak na prvi pogled nije odavao svu tu opjevanu mudrost: bio je tršav, mršav, bojažljiva glasa i pokreta nemirnih poput neke preplašene barske ptice. Uz to, činio se i vrlo rastrešenim. No malo tko bi izdržao čarobnjakov pogled duže od nekoliko sekundi; kralj Marc'h se preko volje sjetio pogleda bijele košute. Duboko se poklonivši pred Mir Danom, prisegnuo je da će se odreći vladanja, hydromela i svih svojih starih poroka: neka mu se samo vrate njegove uši! Mir Dan se zbunjeno počešao po glavi: Da? da? on će mu drage volje spraviti potrebni napitak? međutim? — Mir Danov pogled iznenada je otplovio u daljinu. Kralj Marc'h nikada nije saznao što je čarbnjak mislio pod tim »međutim«, no još iste večeri dobio je svoj napitak. Mir Dan ga je upozorio da će mu konjske uši iznova narasti ako još jednom stupi na tlo Bretanje; niti jedan se čarobnjak, ni vilenjak, ne miješa u nadležnost nekog drugog čarobnjaka, ni vilenjaka — pa tako ni on, Mir Dan. Armorikom vlada sirena Dahut — to jest, ako kralj Marc'h baš inzistira na tom imenu. Inače, ta je gospa poznatija pod imenima mnogo većim i starijim. Mir Danov je pogled opet postao neodgonetljiv. Kralj Marc'h počeo je nestrpljivo premještati težinu s jedne noge na drugu. Minute su se vukle kao sati. Naposljetku, Mir Dan je progovorio: — »Zaista si imao sreću! Mora da je taj dan bila sjajne volje. Morat ćeš zauzvrat poštivati sve što ona štiti. Znaj, dakle, da je dotična »sirena Dahut« povezana sa svim šumskim i morskim bićima — jednako kao i sa svim vodama, morima, travama, grmljem, drvećem. Sve to za nju diše, spava, živi, ima svoje ime od milja. Ona uvijek osjeti kada netko od njezinih štićenika pati ili umire: tada se zna strašno osvećivati. Iznad svega suosjeća s utopljenicima, nesretnim ljubavnicima, nekrštenom djecom: sve ih rado prima u svoje podvodno kraljevstvo, nudeći im vječni mir. To moraš dobro zapamtiti. Ne znam jesi li me razumio?« — Kralj Marc'h je u sebi morao priznati da baš i nije, no sjetivši se svojih ušiju, revno je zakimao glavom. — Dahut mrzi Djevu Mariju, Crkvu i sve kršćanske blagdane: bit će bolje da gradnju crkvi prepustiš nekom drugom. Ne! Zaustavi svoju osudu! Čujem je, iako ti je tek na korijenu jezika. Nisam siguran da joj tu mržnju smijemo predbaciti. Jednom je odabrala živjeti kao žena: poginula je na zaista strašan način? — Mir Dan se stresao poput našušurene čaplje. Kralj Marc'h je obećao da će se uistinu popraviti. Od sada više nema hydromela — u Britaniji ga doista nema, pomislio je s tugom — nema lova, nema gradnje crkvi. Neka mu je samo komadić litice koji bi ga podsjećao na rodni Cornquaille: ondje se nada dočekati mirnu starost loveći ribu. Nasmijavši se, kralj Arthur mu je nato poklonio dvorac Tintagel na obali Cornwalla: Dakako da ondje smije malo i vladati! Nitko od njega ne očekuje da samo sjedi na obali i peca. Kralj Marc'h bio je presretan i vrlo zahvalan; kao što je obećao, prestao je piti. Budući da više nije smio graditi crkve, svake bi nedjelje pozivao svu sirotinju toga kraja za svoju trpezu, misleći pritom na Djevu Mariju: neka joj to bude umjesto svete mise.

U međuvremenu, Bretanju su poharali Saksonci. Pregazili su Leon i Cornquaille: sravnili Ploumarc'h sa zemljom, ubili kralja Rivalena i silovali kraljicu Bleunwenn, koja je nedugo zatim umrla od tuge i sramote. No nitko nije znao što je bilo s malim Tristanom. Eto ti odgovora, Bebe! He, he, he! A Ploumarc'h se danas zove Plomarc'h; ima tamo neko turističko selce s fantastičnim vidikovcem! —

Sada su se već svi ubacivali s »točno« i »netočno«, ne obazirući se na moju jurisdikciju. Bilo je već kasno i svi su dosta popili. Dižem se od stola: za mnom spremno skače i Christophe. Buffet je već odavno trebao biti zatvoren, no stari je Rony čitavu večer prisluškivao čemu se svi toliko smijemo; naposljetku je zgrabio neki stolac i priključio se našem krugu. Podmirila sam račun za čitavo društvo, iako sam bila jedina koja ništa nije popila: po običaju, pravila sam se da potežem cidre iz boce koja je stalno bila puna. Platila sam naprosto zato jer sam mogla: poslije tolikih mjeseci besparice na maloj stipendiji, napokon sam imala love. Da li me zbog toga svi odjednom uključuju u razgovor, tračeve, interne šale? Ne znam, no osjećaj je ugodan. Sve je vrlo površno, no ipak se može reći da sam okružena nekakvom mrežom međuljudskih odnosa. Dok smo izlazili, nekoliko glasova stalo je istodobno graktati: svi oni žele ispričati kako su se Santik Du i Djeva Marija posvadili oko duše kralja Marc'ha. Koliko legendi oko jednog mediokriteta! Uostalom, kog briga. Kao što rekoh već jednom: do vraga s vitezovima i vegetarijancima.

* * *

Umjesto na jastuk, naslanjam obraz na Christopheov trbuh. Osjećam kako mu se u želucu mućka i bućka, kao u nekoj podvodnoj špilji: večeras, kao i uvijek, morao je dovršiti moj cidre. Sa zadovoljstvom slušam kako Christophov glas postaje sve dublji, sve zvučniji, spuštajući se iz grčevite društvene impostacije na razinu dijafragme, i zatim još niže. Večeras mi priča o svom djetinjstvu u samostanu uršulinki. Kao jedino biće muškog spola, bio je sam sebi čudan. Sa svojim visokim uštirkanim kapama i u dugim zatvorenim haljinama, časne su ga podsjećale na neko jato začaranih ptica. Maštao je da će ih jednoga dana sve osloboditi, no nije imao pojma kako i na koji način; ta ga je mješavina snova i strepnji činila zabrinutim, starmalim i unaprijed tužnim. Od svoje desete godine imao je svoj tjedni ritual: svake bi se subote ukrcao na krov regionalnog autobusa, zajedno sa svojim biciklom. Bio je to jedan stari double–decker koji je vozio dolinom rijeke Elorn brzinom od 30 km/h; kao na nekom vozećem otoku, svuda oko sebe gledao je nasade prokulica, kelja i artičoki: usred njih bi iz čista mira uskrsavala zdanja od kamene čipke, kao kakva vilinska opsjena. Bilo bi to svaki put na drugome mjestu. Čim bi spazio vilinski dvorac, smjesta bi viknuo vozaču da stane i silazio s autobusa, zaboravljajući na sve ostalo.

— Govorim ti o onim smiješnim crkvicama — Bretanja ih je puna — u kojima se misa služi jednom godišnje: nakon toga iz njih kreće procesija od ukupno troje ljudi. Zatim se crkvica ponovno zaključa sve do nagodinu; ključ se čuva u župnom uredu, ili u kakvoj kući gdje žive časne. Sve opatice u ovom kraju znale su moju tetu: davale bi mi ključ bez ikakvih pitanja. Vjerojatno bi mi ga dale čak i da nisu znale čiji sam. Crkvica bi tako postajala mojim carstvom: poput neke tajne pećine, samo još puno bolje. Sunce se probijalo do mene u duginim bojama, preko staroga vitraja koji je nekoć služio umjesto oltara: moraš to vidjeti, odvest ću te tamo. Unutra je bila takva tišina? Prava simfonija tišine koja mi je otvarala put u neki drugi svijet: u kraljevstvo u kojem živi i smrtni nemaju što tražiti. Nasred crkve nalazio se barem jedan stari grob: mali, četvrtasti. Svakih sto godina ondje se mijenjaju stanari. Znaš, mi ti ovdje pazimo da nam se mrtvi ne dosađuju. Trudimo se oko njih puno više nego oko živih! Nakon što su se nekih dvjesta godina odmarali pod zemljom, vodimo ih malo na sunce i svjež zrak; lijepo ih naslažemo u kosturnice s velikim prozorima, odakle ih se može vidjeti izvana. Imao sam jednom priliku gledati kako ih premještaju iz crkvena dvorišta. Bio je krasan ljetni dan: kosti su blistale na suncu poput bijelog zlata! Nemaš pojma kako se lako lubanje odvajaju od kralješnice; ili su možda naprosto htjele ostati na miru? U svakom slučaju, grobar je strašno psovao i vikao: nikako mu se nije dalo spuštati za njima u raku. Rado bih to učinio umjesto njega, no bio je vrlo ljutit: kao dečko bio sam dosta plah?

I tako bih stajao na tom četvrtastom grobu nasred crkve, misleći o tome kako je u njemu sigurno preostala neka glava. Na svom potiljku osjećao sam poglede drvenih svetaca: svi su mi se smiješili, kao da me ohrabruju. Ako u istom trenutku skočim objema nogama na samo središte groba, otvorit će mi se put u svijet mrtvih: moji prijatelji više neće biti tako tihi. No, neka bi me nevidljiva prisutnost uvijek zaustavljala. Ta zar mi nije dovoljno dobro u toj tišini, spokoju, duginoj svjetlosti s vitraja, mirisu svete vode i davnine? Što bi mi još trebalo za sreću? Staro zvono u crkvenom tornju svako bi malo označilo razmake između dviju tišina — poput kraja nekog stavka. Kad dirigiram, u sebi uvijek stojim s obje noge nasred toga groba: pričam s mrtvima. Sa svim mrtvima na svijetu. Činim to za mrtve. —

Razumjela sam ga. Mrtvac je čovjek koji je svojedobno bio živ, ništa drugo. Naravno, bogatiji je od nas za jedno važno iskustvo. Pretpostavljam i da zna čuvati tajnu: ne mogu zamisliti da bi neki mrtvac širio tračeve, čak ni ako šeće kao sablast. Sjetila sam se svog valpovačkog prijatelja i njegovih prekriženih kostiju: iako je bio samo nacrtan, moje iskustvo bilo je slično Christopheovom. Za dva tjedna odlazim sa »Snježnom guskom« najprije u Lannion, zatim u Lamballe, a najzad i u Saint–Brieuc: na turneji smo sve do kraja prosinca, kada nastupamo na »Transmusicales« u Rennesu. Moje slobodne dane iskoristit ćemo za putovanje onamo, kamo Christophe želi: do župnih dvorova po kojima je kao dječak razgovarao sa umrlima. Zatim ćemo tjedan dana provesti u Menez–Homu: Christophe se u slobodno vrijeme bavi zračnim jedrenjem. Kad govori o letenju, lice mu dobije onaj izraz kakav zacijelo imam i ja dok mislim na bajke i legende. Bila sam neugodno iznenađena kad me obavijestio da je za mene već platio polog od 450 franaka. Ja još trebam samo skočiti do nekog liječnika opće prakse po potvrdu da sam fizički zdrava. Uvodni tečaj koštat će me najmanje 2000 franaka, pobunila sam se. — Tisuću i petsto — precizirao je Christophe mirno. »Još si maloljetna.« Uostalom, zar mi nije bolje investirati u nešto zanimljivo i novo? Nešto, što me gradi i obogaćuje iznutra? Naravno, ako mi je draže razbacivati se novcem u kazališnoj kantini časteći pijane homiće, neka samo izvolim. Samo, jesam li se ikad zapitala da li bi me tko od njih častio zauzvrat? Ruku na srce, još nikad nisam doživjela da Lele nekog časti. Općenito, svako spominjanje novca bilo je ravno izazivanju oluje: Christophe bi smjesta postajao ohol, bahat i obramben poput tvrđave. Zanemarujući sva upozorenja, nekoliko sam se puta odvažila jasno i glasno zapitati ga od čega živi. Svaki vikend odlazio je nekamo letjeti sa svojom deltom: izgledao je prije kao surfer nego kao dirigent. Uz to, stanovao je u trosobnu stanu s pogledom na Place Pommeraye. »Društvo mrtvih pjesnika« zacijelo bi dobilo komplekse da vidi njegove hlače i polo–majice. Redovito me častio najboljim mjestima u kazalištu, nakon čega bi me odvukao u neki lokal s pet zvjezdica na degustaciju vrhunskog vina. I kreten bi shvatio da se sve to ne može platiti sezonskim dirigiranjem po turističkim mjestima, ili sviranjem orgulja po vjenčanjima! No na sva moja pitanja Christophe bi mi zatvarao usta poljupcem: najprije nježno, a zatim sve ljuće. grublje. strastvenije. Obrušio bi se na mene poput lavine, obrađujući me duševno i tjelesno sve dok ne bih posve zaboravila na sve stvari izvan opsega njegova zagrljaja. Radi vlastita mira, odlučila sam vjerovati da Christophe preko tjedna provodi dane na konzervatoriju: toj teoriji u prilog, hvatala sam se za svaku slamčicu. Jednom me pozvao da ga dođem gledati kako dirigira: bila je to generalka nekakve smotre ženskih zborova, pod pokroviteljstvom Katedrale Svetog Petra i Pavla, te nantskog konzervatorija. Kao u snu, gledala sam njegovu vrstu plesa. Kako postaje jedno s muzikom. Kako vodi ljubav s nekakvim zračnim muzama. Kako se predaje zagrljaju najmanje triju vila odjednom. Sav oznojen, ozaren, pogleda puna nekog unutrašnjeg žara koji se u njemu uvijek naslućuje, no koji na njegovu licu još nikad nisam tako jasno vidjela: čak ni za vrijeme orgazma. Bio mi je i više nego divan; popravljajući šiške, u zrcalu svog make–upa uhvatila sam izraze na licima nekih zboristica, kao i na licima nekih ne baš sasvim mladih nastavnica — činilo se da sve one misle isto što i ja. Sjećajući se svojih dotadašnjih »ljubavi«, morala sam se nasmiješiti; Christophe mi je istodobno bio i otac, i majka i dijete. Iz trenutka u trenutak osjećala sam kako rastem u nepredviđenim smjerovima, kao Alisa u zemlje čudesa. Osjećala sam se kao gnjurac na površini oceana, nekad olujna i neprozirna, nekad sasvim mirna i prožeta suncem. More je uvijek tu da nas nosi, drži i hrani, kakve god volje bilo: naprosto zato jer smo mi gnjurci njegove ptice.

Na putu od Nantesa do Morlaixa zaustavili smo se samo jednom, u Saint–Brieucu: morali smo ručati kako zapovijeda Bog u Bretanji. Dok sam ne bez žaljenja kvarila aranžman od cvijeća i povrća na svom tanjuru, mislila sam kako su Francuzi, u biti, jedan vrlo čudan narod. Nitko ovdje ne odlazi na put a da se prethodno ne raspita gdje ima najbolji restoran. Do sada nisam srela nikoga tko bi na putu kupio pola kile bijela kruha i napunio ga margarinom, dvjema vrstama salama i masnim sirom. Sjetila sam se ljetošnjeg krstarenja: siroti Christian Foye bio je svima oličenje priproste kućevnosti, samo zato jer je više volio kuhati na brodu negoli ići u restorane. Pošto je razmontirao i eliminirao svoju veliku rakovicu, Christophe je zapalio tanku cigaru i s najvećom pomnjom se udubio u vinsku kartu: valjalo je odlučiti koju će butelju vina kupiti na dar svojoj teti. Postaje mi jasno da ćemo noćiti u samostanu. Pitala sam ga trebam li splesti kosu u kike i povezati ih mašnicama. Činilo se da ne razumije moju ironiju.

Samostan uršulinki nalazio se na brežuljku Carmel, odmah pri ulazu u Morlaix: bila je to rezidencijalna četvrt različitih redova opatica i fratara. Parkirali smo se u podnožju brežuljka, na glavnoj cesti; trenirali smo nožne bicepse na kilometru strmih stepenica, ispresijecanih nekakvim čudnim malim žljebovima. Uživala sam u radu svojih gluteusa kao na stepperu, misleći na Dubrovnik i sve one uske uličice što se penju okomito od Straduna. Navikla na fizički napor, stigla sam do vrha rumena, vesela i nezadihana. Christophe, koji je nosio našu prtljagu, bio je tek nešto lošiji.

Christopheova teta na kraju ipak nije bila tako strašna: preko ruba svojih naočala u Gepetto–stilu odmjerila me malčice strogo, no njezino je izborano ptičje lice imalo neku osvježavajuću živost. U Francuskoj su i opatice Francuskinje: Majka Noyale smjesta je otvorila Christophovu bocu caberneta i iz nje počastila sebe, nas dvoje i još tri časne u kuhinji; tek zatim odvela nas je u našu sobu: u njoj je carevao veliki bračni krevet sa starinskim uzglavljem od izrezbarena drva. Prostorija je bila snježnobijela, zidova visokih i hladnih kao u gotskoj crkvi — tek su je donekle pripitomljavale ukrasne drvene grede, uzidane u obliku Andrijina križa i obojene crveno i zeleno. S prozora je pucao fantastičan pogled na vrt koji se podizao u četiri terase: zbog kosa terena gotovo je nadvisivao krov samostana. Objasnivši Majci Noyale da idem oprati ruke, odšuljala sam se u taj zemaljski put u nebo. Da nije bilo zujanja pčela, tišina oko mene bila bi nestvarna. U mislima na noć koju ćemo provesti u onoj sobi — super–akustičnoj! — zapalila sam cigaretu. Prsti su mi drhtali. K vragu; za mnom se došuljala neka časna. Smjesta bacam cigaretu i energično je gnječim petom. Žena mi se smiješi: nosi bijelu kecelju preko duge sive haljine koja se od struka naniže širi poput krinoline. Na glavi joj je jedna od onih kitnjastih bijelih kapa kakve nose sve prave Bretonke: gospe, seljanke i opatice. Žena u rukama drži pladanj na kojem se puše mirisne, zlatnožute kocke: primjećujem da u njima ima i grožđica. Govori mi nešto na bretonštini: uz osmijeh, napravila sam lagani kniks i uzela jedan kolač? Quign–amann!« nato će žena. Štogod joj to značilo, ne može biti loše. Nježno noseći kolač na dlanu, upućujem se ravnom stazicom duž terasa cvijeća i povrća. Časna me prati u stopu, loveći moj pogled po zraku i neprestano nešto govoreći. Postupno razabirem da mi predstavlja vrtne patuljke od majolike: svaka gredica ima svog čuvara. Možda je Christophe bio u pravu kad je rekao da su časne začarana bića. Možda sada razumijem zašto me doveo upravo ovamo. Iz čista mira udahnula sam zrak: kao da sam upravo izronila. Časna mi se opet nasmiješila.

* * *

Sve se odvijalo u tih petnaest kilometara: zujali smo od jednog župnog dvorišta do drugog poput vinskih mušica. Bilo mi je već svega dosta. Neko sam vrijeme zjakala po drvenim oltarima s dubokim reljefima: bili su prezasićeni precizno izdjelanim anđelima, svecima i čistim djevama. Svi oni prave društvo Isusu, pripovijedajući priču o njegovu rođenju, muci i uskrsnuću. Unatoč finoj izradi, drveno se društvo čini prilično dalekim: vlastite ukipljene radnje zacijelo su im puno važnije od tamo nekih jadnika koji su im se došli pomoliti. Možda u tome i jest bit njihove moći: ravnodušnost. Christophe stoji pred njima kao u transu. Ne znam više da li nam je ovo treće, četvrto ili peto dvorište: želudac mi se osjeća kao iza neke pomno nafilane savijače od osamsto tisuća kalorija, gdje se kuharica nije htjela odreći ni oraha, ni grožđica, ni šećera, ni meda, ni badema, ni masti, ni preprženih prezli, ni maslaca, ni margarina« Bože, moram van!

Na zapadnoj strani, uz crkvu se lijepi kosturnica. Ako su život i smrt tako relativni, čemu onda sve te poruke i pjesmice na zidovima? Latinština; francuština; bretonština; svatko je odabrao jezik koji mu je bio najiskonskiji. Čemu svi ti reljefi mrtvačkih glava, a ponegdje i figurice koje — valjda zlu ne trebalo — podsjećaju na neku pretkršćansku Božicu? I zašto mi je Majka Noyale sinoć napomenula da su galebovi koji lete duž obale Armorike zapravo mornari koji traže svoj grob? Da li zato postoje toliki ptičji rezervati? Oko sebe ne osjećam nikakvu besmrtnost: samo mračan, očajan, primitivni strah. Odbijanje bilo kakva odvajanja. Ostavljam vrijeme da i dalje nehigijenski stoji na mjestu, podjednako zarobljavajući žive i mrtve. Prkosno preskačem kameni zidić. Kako li je to bilo lako! Oko grmlja žutilovke igraju se bijeli leptiri, kao da nije kasna jesen. Spustila sam gaćice i čučnula. Oba izlaza s bočne strane imaju neku vrstu pregrade: na svakom kraju stražari po jedna ovca, čeznutljivo gledajući u pravcu divljeg cvijeća što na čudan način raste iz kamenih grobova. Obje naizmjence bleje turobno i monotono: kao da se tuže na neku tešku nepravdu. Zašto li ne uđu kroz slavoluk? Negdje iza žutilovke naglo iskrsava jedan snažan ovan: odmah zatim, i njegov prijatelj. Oba me s velikim zanimanjem gledaju dok piškim. Za razliku od njih, pet ili šest ovaca žurno prolazi sa strane, taktično gledajući preda se. Smiješim se ovnovima svojim najljubaznijim smiješkom; u njihovu je pogledu i držanju primarna snaga prirode i spola. Voljela bih biti njihova pastirica — oni bi me čuvali od svake vječnosti.

Dok se vozimo prema Douarnenezu, oboje šutimo. Onaj dolmen kod Commane bio je mjesto na kojem bih ja rado meditirala, no zadržali smo se vrlo kratko. Još smo se brže provezli pored dva stara mlina u nekom napuštenom selu koje me smjesta oduševilo: Christophe mi je žurno objasnio da je to samo jedan od eko–muzeja kakvih u Bretanji ima mnogo, te da nije vrijedan zaustavljanja. S velikom čežnjom sjetila sam se mlina Boel na kanalu Ille–et–Rance: kako smo se iskrcali iz penichette i spontano bacili probu »Merlina«. Nakon toga, Lele nam je detaljno ispričao cijeli život Isadore Duncan, a Cri–Cron nam je ispekao svoje crepes de sarasin: taj smo ih put iznimno tamanili baš svi. Svaki nerad i odmor u mom životu ispada nekako prisilan: uvijek mi se nameću neki turbulentni osjećaji kojima se ne osjećam dorasla. Ili možda samo ne znam odabrati muškarca? Jutros, kad sam se spustila u kuhinju, ugledala sam prizor od kojeg mi se sledila krv: Christophe je sjedio samo u boksericama i potkošulji, kose razbarušene poslije spavanja. Za kuhinjskim stolom bilo je hrane za cijeli samostan. Dok mu se niz bradu cijedio maslac, punim je ustima otkidao novi veliki zalogaj kouign–amann. Dvorile su ga tri časne, vrteći se oko njega poput triju kvočki sa snježnobijelim krestama: bile su usredotočene kao da posluju oko glavnog oltara, ili oko pehara s hostijom. Posegnuvši za prozirnim vrčem u kojem se nalazio lait–ribot, Christophe je počeo nešto govoriti: iz usta mu je ispadala poluprožvakana hrana. Ustao je i krenuo prema meni da me zagrli. Odapela sam s praga kuhinje kao strijela, ponavljajući u sebi: Ne, ne i ne! To ne može biti istina! Pa ipak, moje oči znaju što su vidjele.

Raspela po župnim dvorištima načičkana su trijadama sijamskih blizanaca. Sveta Marija umjesto potiljka ima lice Spasitelja. Marija Saloma je, u stvari, Sveti Petar, dok se Marija Magdalena sleđa pretvara u Ivana od Evanđelja. Okamenjene mutacije. Njima bi zacijelo išlo u prilog da stvari ostanu takvima, kakve već jesu. Da li da presiječem popola tu mušku himeru? Ili da ga naprosto vratim ondje, gdje sam ga i našla: na sam početak, za stol stare Vere, u središte priče o njegovoj još starijoj ljubavnici Pascale? Imam li hrabrosti skočiti s obje noge u središte četvrtasta groba?

Sanjam: gledam gužvu granitnih čovječuljaka ovećih glava i kržljavih tjelesa. U gustoj koloni, mile poput mrava duž raspela i portala trostrukog slavoluka, meljući pritom sitnim, škriputavim glasovima. Tu sliku naglo mijenja čistina na kojoj se uzdiže veliki dolmen, nalik na napuštenu ložnicu. Ondje su spavali Kralj i Kraljica sa svojom pratnjom: nekoć je kamena aleja bila zasuta zemljom, no vrijeme ju je otkrilo i kraljevski je par odlepršao van u liku bijelih golubova. Njihovi ležajevi još postoje: na njima su zaostale niti svile. Treba samo znati gledati.

Trgla sam se i pritom gotovo pala kroz otvorena vrata: Christophe kleči preda mnom i naslanja mi bradu na koljeno. Gleda me svojim oceanski plavim očima: kao da sluti što sam sanjala. Lice mu ima ljepotu arktičkog vuka. Pomilovala sam tu mušku njušku, koja je nato progovorila svojim najsuptilnijim glasom: Stigli smo u Menez–Hom.

Nazula sam svoje balerinke, koje su ljetos bile ružičaste. Ili prsti, ili peta: odnedavno su mi čudno tijesne. Koračam kao na dvije lijeve. Prolazimo mimo hrpe porušena kamenja: odmah zatim i pored jednog dolmena koji je preživio. O, ne! Opet crkva: Sainte–Marie de Menez–Hom. Njezine je temelje sagradio naš stari znanac s konjskim ušima. Sinoć, za vrijeme večere, Majka Noyale mi je ispričala kraj legende. Poslije smrti Tristana i Izolde, kralj Marc'h napustio je Cornwall: razdijelivši sva svoja bogatstva, vratio se u Bretanju. Sada je to bio jedan zapušten starac odjeven u dronjke, prepoznatljiv samo po svojim legendarnim ušima: čim je stupio na tlo Armorike, ponovno su mu se stvorile na glavi. Budući da im je bilo znano da je svo svoje blago podijelio sirotinji, stanovnici Ploumarc'na puštali su ga na miru. Upozoravali su svoju djecu da se nipošto ne rugaju starome kralju: svet je to čovjek, premda malo čudan. Mjesne djevojke i žene na pristojnoj su mu udaljenosti ostavljale zavežljaje s kobasicama, slaninom, palačinkama i kiselim mlijekom: udaljavale bi se zatim unatraške, uz bojažljive naklone. Stari bi se kralj pravio da ih ne primjećuje, no čim bi nestale iz vida, podizao bi se s tla neobično žustro; većinu poklona razmijenio bi za hydromel u obližnjoj krčmi. Sjedeći pred ruševinama svog dvorca, gledao bi prema istoku: u podnožju brežuljka Menez–Hom, obasjana suncem, smiješila mu se crkvica Svete Marije. Kralj Marc'h sumorno je strizao svojim konjskim ušima tjerajući od sebe muhe, nijemo pijući svoj hydromel i polako se pretvarajući u sastavni dio pejsaža. Na tom je mjestu poživio još punih dvadeset godina: sasvim slabog, na kraju ga je dokrajčio kamen kojim se na nj nabacio neki deran. U to vrijeme nije više bilo nikoga tko bi se sjećao da je stari prosjak nekoć bio moćan kralj.

Christoph me uzima za ruku i vodi prema nekoj gromači: u najboljem slučaju, izgleda kao grob nekog jarca. »Stavi mu i ti jedan kamen« kaže blago. — Zašto? — pitam. Uistinu, zašto bi se kralj Marc'h popeo na nebo? Zašto li ne pokuša preko svih onih porušenih dolmena? Iznenada mi pada na pamet ono tamnoružičasto cvijeće što je u bujnom cvatu naviralo iz kamenih pukotina grobova. Odlučno grabim neki kamen i stavljam ga na hrpu, koja se smjesta urušava. Najradije bih pokušala još jednom, no to više ne smijem: Christophe oprezno polaže svoj kamen. Udaljuje se od njega oprezno, šuljajući se gotovo na prstima. Gledamo ga kako se nećka da li će pasti ili neće: najzad se odmičemo, hodajući kao po jajima. Držeći se čvrsto za ruke, koračamo prema autu. Opet šutimo, no ta nam tišina prija — ima okus iskupljenja. Samilost najviše pomaže nama samima.