Popapacu te

Popapacu te

Najveći broj motiva iz priče o Jasenu Bazali nisu autorova izmišljotina. Oni se temelje na stvarnim događajima u njemačkom gradu Rotenburgu.

Slučajno je zastao pred televizorom u trenutku kad su emitirali posve šašavu reklamu. Znate, onu s nekom kremom za žensku i dječju kožu, proizvod tvrtke Jonson & Jonson. Majka, manekenka nalik Cindy Crawford, krevelji se polugola s djevojčicom i skupa se mažu tom kremom. Ženski glas govori kako je od kreme koža tako meka da bi se mogla popapati, pa onda curica kakti skoči na maminu ruku i veli: popapacu te!

Gledao je u tu glupost i oduševljeno uskliknuo:

— Jebote, pa ovo je ludo! Nisu normalni. Totalna pizdarija! — prasnuo je u smijeh. Dakako, Jasen Bazala u toj je reklami — kao i u mnogim drugim televizijskim programima — vidio sasvim drugačija značenja i razvijao posve različite asocijacije od većine drugih ljudi.

Bolje rečeno: od normalnih ljudi.

Televizija nije imala veliku ulogu u njegovu životu. Nije je osobito volio, nije mu bila »bogznašto«, kako je običavao govoriti kada je trebalo i kada nije trebalo: nije bio ovisnik o serijama, show programima, informativnim emisijama itd., ali u njegovom je stanu, budući da je živio sam, televizor bio uglavnom stalno upaljen, kao što to obično biva u samaca — kad god bi bio doma i ne bi spavao, što god radio, krajičkom oka i s pola uha, Jasen bi, makar i nesvjesno, obraćao djelić pozornosti na mali ekran.

Ekran mu nije smetao, s ekranima je radio (bio je računalni tehničar) i tako je, malo po malo, upijao štošta i s televizijskog ekrana. Bio je svjestan da ga uglavnom privlači smeće: reklame, reportaže iz svijeta mode i glamoura, filmovi u kojima se pojavljuju atraktivni muškarci. Ništa mnogo osim toga: ako je televizor koristio namjenski, onda je to činio isključivo za gledanje svojih videokazeta. Znao je da nikad neće moći uvjerljivo reći: »Razvio sam se pod utjecajem medija. To što sam postao ono što jesam mogu zahvaliti nasilju i nastranostima na televiziji«.

Nasmijao se toj pomisli. Pokušao je potom i glasno izgovoriti te rečenice, glumeći kajanje, skrušenost, ogorčenost. J'acusse: »Razvio sam se pod utjecajem medija. To što sam postao ono što jesam mogu zahvaliti nasilju i nastranostima na televiziji«. Nije išlo. Ma nisu programi uvjetovali njegove asocijacije i njegove postupke. Jedinstvena značenja koja je pronalazio u programima proizlazila su iz njega, a ne iz programa, bila su njegova, a ne medijska: u programima je nalazio jedinstvena značenja zato što je bio svoj, što je bio jedinstven.

Naizgled, bio je kreten. I toga je bio manje–više svjestan. Nije ličio ni na što, osim na kretena. Bezlična fizionomija, lice ni privlačno ni odbojno, ni visok ni nizak, ni mršav ni debeo, prosječni četrdesetogodišnjak kojeg na ulici nisu zamjećivale ni kolege s posla. Nije bio živahni veseljak ni povučeni mislilac: naočale mu nisu uspjele dati toliko žuđeni intelektualni look. O sebi je imao prilično dobro mišljenje, dapače, pa jest, bio je jedinstven, ali da kao pojava, barem u izvanjskom smislu, nije bio »bogznašto«, to je Jasen Bazala imao prilike shvatiti još kao mladić, kad je proživljavao svoja prva seksualna iskustva i adolescentske emocionalne traume. Jest, zanimale su ga djevojke (pa koga nisu?!), nastojao im se približiti, ali nije uspijevao. Možda je razlog ležao u tome što bi se uvijek zagledao u jako lijepe djevojke, one za kojima pubertetlijama pucaju srca i lučne žlijezde (na primjer, onakve poput susjede što živi s mužem i djecom na istom katu: crna, dugokosa, mačkasta, ni suha ni nabita). No, takve bi djevojke voljele uz sebe imati tupave, zgodne sportaše, momke koji su im prilazili s beskrajnim samopouzdanjem i sposobnošću banalnoga komuniciranja. Jasen Bazala takvih prednosti nije imao, a ne treba sumnjati ni da je — kako to već biva s tipovima poput njega — očekivao da će ljepotice salijetati njega, a ne obrnuto.

Kad je shvatio da to nije tako i da se to nikad neće dogoditi — jer, realno gledajući, doista nije bio »bogznašto« — Jasen je jedva preživio krizu identiteta i dugo mu je trebalo da se ipak odluči pristupiti manje lijepim i (manje zahtjevnim) djevojkama. I premda su neke od njih bile bitno bolje i zanimljivije osobe od ljepojaka za kojima je žudio, gubitak iluzija učinio je svoje. Jesu li doista bile tako ružne (a sigurno nisu bile ružnije od njega) ili je već bio definitivno razočaran ženskim rodom, danas je posve nebitno, jer Jasen Bazala zakazao je potpuno i, ne želeći trpjeti daljnja razočaranja i sramoćenja u vidu slabašnih i bijednih erekcija, posve se okanio suprotnoga spola.

Homoseksualni ljubavnici stizali su lako, a i s njima je bilo — lako. Bilo ih je uvijek koliko hoćeš, bili su duše od ljudi, i ako bi u početku imao problema s erekcijom, oni bi imali ono ključno razumijevanje i pravilan pristup poticanju što ih ni najdobronamjernije sirotice s kojima je pokušavao voditi ljubav nisu znale ili nisu htjele primijeniti. Stoga se brzo oslobodio i razvio bogat, sadržajan homoseksualni život, nikad ne pretjeravajući s deklarativnim istupima u javnosti — za time, uostalom, nije osjećao potrebu — pa je i njegov pederluk ostao dio fine intimne privatnosti pristojnoga prosječnog građanina.

Sve dok ponovno nije zažudio za nečim drugim. Nečim višim, nečim poticajnijim, nečim dostojnijim njegove jedinstvenosti. Možda su i tu razlozi bili lako objašnjivi: kao za inat, nisu ga salijetali lijepi muškarci (jer, objektivno, svjestan toga ili ne, nije bio »bogznašto«), nisu ga primjećivali oni titani snažne građe i kockastih glava, ali ni oni amorčići posve dječačkoga obličja, mladići puteni, vitki, blago ženskasti i dugokuri. Kako ni on nije salijetao njih (jer je i opet očekivao da će biti obrnuto), Jasen Bazala morao se zadovoljiti seksom s ružnjikavim, pretilim ili žgoljavim, a uglavnom dosadnim, katkad i ne baš opranim provincijalnim tipovima, koji sasvim sigurno nisu bili »bogznašto«. Ipak, za nevolju, Jasen Bazala time se nije zadovoljio. Ti su mu momci postajali sve manje privlačni, seks s njima sve jednoličniji, a spolna želja sve slabija, pa su mu se ponovno događale nezgode s erekcijom, za što je pak sve manje mario.

A onda je našao ono nešto. Pravu stvar.

Po tko zna koji put otvori novine što ih je kupio ujutro i, obuzet silnim osjećajem samoponosa i vlastite iznimnosti — da, jedinstvenosti — pročita svoj oglas:

TRAŽIM MLADOG, DOBRO GRAĐENOG MUŠKARCA IZMEĐU 18 i 30 GODINA ZA MASAKRIRANJE.

Od uzbuđenja ogladni i iz hladionika izvadi komad buta što mu je preostao od prethodne žrtve.

Iznenadili biste se koliko ljudi želi biti masakrirano.

Dakako, daleko od toga da je većina njegovih žrtava dobrovoljno pristajala na muke i smaknuće. Većina njegovih žrtava bili su mu ljubavnici prema kojima nije razvio dovoljnu seksualnu strast, ili prema kojima je ta strast počela rapidno opadati, pa ju je morao nadomjestiti nečim intenzivnijim, nečim stvarno žestokim. Većinu tih momaka strašno je iznenadio i zaprepastio prizor Jasena Bazale koji se, ni minutu nakon što je nezadovoljan i mlohav izašao iz kreveta, vraća u sobu sa silovitom erekcijom, iskeženim zubima, blistavim očima i golemom sjekirom u rukama. Tek ih je mali dio uspio reagirati, malo se pokoškati, no, jadna li im majka, samo zakratko, a drugi nisu ni stigli shvatiti što ih je snašlo. Bio je tako brz i učinkovit da nijedan krik nije dopro čak ni do one mačkaste ženske i njezine obitelji iz susjednoga stana.

Ipak, razmjerno velik postotak (kao računalni tehničar Jasen je često volio statistički rezimirati najrazličitije životne pojave) njegovih partnera dobrovoljno je pristajao na sakaćenje i smrt. Vjerojatno je to imalo veze s time da su znali kako će dijelovi njihovih tijela završiti u želucu voljene osobe. Teško nam je prihvatiti tu činjenicu budući da smo opsjednuti stvarnim i izmišljenim pričama o serijskim ubojicama i raznim manijacima (Jasen je obožavao takvu literaturu i filmove) i mahom smo prisiljeni identificirati se s patnjama nesretnika koji takvima padnu u šake. No, Jasen je sa svojim ljubavnicima znao razglabati i o onom drugom aspektu, koji se, primjerice, može nazrijeti u romanu Hannibal, nastavku romana Kad jaganjci utihnu. Nikako ne u filmskoj verziji, ne, ne, ali ni u izvornim Jaganjcima. Hannibal Lecter, dotad nam poznat više kao elegantna polu–mistična pulp–figura u karakteristično homoseksualnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa (tako je to naglas elaborirao Jasen Bazala), u romanesknom nastavku Jaganjaca postaje argument kanibalizma kao alternativnog humanizma! Tako je to vjerovao i objašnjavao Jasen Bazala, potkrepljujući svoje mnijenje šamanističkim aspektima kanibalizma u drevnih kultura. Kanibalizam kao put k uskrsnuću pojedenog, kanibalizam kao sredstvo inicijacije jedača ali i pojedenog, kanibalizam kao najviši oblik ljubavi dvoje bića, jer kanibalizam je apsolutno stapanje... i tako to. Što je htio reći? A, htio je reći da jako puno ljudi osjeća iskonsku potrebu da budu pasivni dionici kanibalističkog procesa, to jest da budu pojedeni.

I događalo se, stvarno. Iznenadili biste se koliko ljudi želi biti masakrirano, ubijeno i pojedeno. Dobro, u mnogih postoji najobičniji mazohistički poriv koji im ponekad dođe do grla (točnije, nož im dođe do grla, ili sjekira, Jasenu svejedno). Ali primijetio je — imao je bogme prilike to primijetiti tijekom svoje uspješne tovrsne prakse — da, svjesno ili nesvjesno, razumijevajući njegove teze o kanibalizmu ili se potpuno prepuštajući vlastitom instinktu, mnogi ljudi žele, pa čak i žude biti pojedeni, vjerujući i/ili osjećajući da će time, osobito ako će biti pojedeni od voljene osobe, postići novu kvalitetu njihova odnosa, viši stupanj duhovne egzistencije i ostvarenje svoje svrhe na ovoj zemlji.

— JA–SEN BA–ZA–LA! JA–SEN BA–ZA–LA! — drkao je na zvuk svoga imena, čekajući prvu stranku što je odgovorila na njegov oglas.

Počelo je, posve logično, s koprofagijom. Kao u Ledenom

mjesecu Pascala Brucknera, kad (heteroseksualni) ljubavnici više ne znaju kako bi se dodatno približili pa usred seksa jedno drugome (češće on njoj) jedu govna, tako je i Jasen Bazala konzumirao fekalije svojih momaka, i obrnuto (oni njegove). Ljudi su skloni govnojedcima prozivati samo homoseksualce, valjda zbog odiuma koji izazivaju oralni i analni odnos. Bez dvojbe, koprofagije ima u homoseksualaca dosta, ali ne treba se tu skanjivati, ima je podjednako i u heteroseksualnim odnosima: analni odnos nije rijedak ni između muškarca i žene, dok je oralni postao glavni hit, a uvijek barem nešto kapne... uostalom, promišljao je Jasen, kad se dvoje vole, trebali bi voljeti i izlučevine svojih partnera. O pederima se priča da se jebu u kadi s vodom koju su svu zasrali i zapišali, i to je u nekim slučajevima točno, ali se uglavnom radi o sterotipnom pretjerivanju. Jasen se nije skanjivao ničega, no volio je biti osebujan i jedinstven. I u koprofagiji, kao i u svemu drugome, vidio je dublja značenja, pa mu je i takav čin predstavljao obred. Ne, nije kod Jasena bilo nikakvih prljavština: on bi govna lijepo servirao na tanjuru, uz vilicu i nož, ubrus i bocu dobra vina, čak bi i zapalio svijeću na bijelom stolnjaku. Tada bi on i njegov partner jeli kao ljudi. Tada bi uživali. Zapravo, u posljednjih tjedana do kraja bi uživao samo on, jer bi mu partneri bili prisiljeni završiti s večerom prije vremena. Jednostavno, dosadilo bi mu jesti govno. Dok bi se tip prenemagao nad vlastitim govnom u tanjuru, Jasen bi odnekuda ispod stola izvukao sjekiru i —

ĆOP!

— pogodio bi ga oštricom posred tjemena.

Ah, što ćete. Ne možete stalno jesti kolače.

— JA–SEN BA–ZA–LA! — uživao je u svom glasu koji izgovara te, kako je mislio, fascinantne slogove. Kakvo ime! Ne nekakvi Marko Marković ili Petar Petrović, nego JA–SEN BA–ZA–LA!, ponavljao je naglašavajući svako slovo, kao da se u tim suzvučjima krije kakvo otajno, kabalističko značenje, neki astralni smisao njegova prozaičnog računalnog zanata. Kada bi se njegovim imenom pozabavili numerolozi, zacijelo bi dobili senzacionalne rezultate. Doista (sve glasnije i sve brže): JA–SEN BA–ZA–LA! JA–SEN BA–ZA–LA! Kakvo ime! Kakav čovjek! JA–SEN BA–ZA–LA!

Zvono na ulaznim vratima prenulo ga je s punom rukom posla i punim još koječime (što isto nije bilo »bogznašto«). Zakoprca se na rubu kreveta i prepadne se da je ovaj put — prvi put — pretjerao u glasnome izvikivanju pa da mu se došla buniti zgodna susjeda da joj je probudio curicu može li malo tiše i tako to. Onda se pribrao i sjetio da to može biti samo interesent za oglas.

Pogledao je kroz špijunku. Lice onižeg muškarca bilo je zakrito raskošnim buketom. U drugoj je ruci držao bombonijeru.

(Sjeti se blesave reklame s balerinom u garderobi: »Koliko cvijeća! To može biti samo on«!)

Kad se tako lijepo oraspoložio, otvorio je vrata i euforično dočekao obrok.

Tip je, naravno, bio ružnjikav, malen, neproporcionalno građen, grube kože, lošeg tena, nekako sav sjeban i skroz zbunjen. A kako i ne bi bio, prijatelju, kad ćeš uskoro biti masakriran.

Ne, ne, ne. Neće ga sad Jasen sjekirom ćopnuti i onda satima mesariti njegove ostatke. To je već prošao, takve stvari rezervirane su za žrtve koje mu se nisu predavale vlastitom voljom. Ovo je bilo drugo. Ovo je bilo ono nešto. Ovaj je tip — a bit će ih još — došao k Jasenu sasvim svojevoljno, s jasno promišljenom nakanom da bude izmasakriran. Čovjek ne želi odmah umrijeti. Čovjek želi patiti. Čovjek želi vidjeti kako ga muči osoba koja ga voli. Gesta je to koju valja poštivati, a prije svega — iskoristiti.

Proveli su prekrasno poslijepodne, kao dva prava intelektualca (što Milan, tako se zvao, sigurno nije bio, ali tko mari, zaslužio je da se bar jednom osjeća dobro). Pili su kavu i viski, slušali glazbu i

razgovorali o mnogim stvarima. O životu, smrti, ljubavi, tjelesnosti, boli, patnji, vjeri, moći, transcendenciji. Milan mu je ispričao svoju životnu priču, prilično dosadnu priču nesumnjivo promašenog i izgubljenog čovjeka, no Jasen mu to, dakako, nije rekao, nego je Milanove bijedne i konfuzne preokupacije vješto uklapao u svoje vizije i nadrimudrovanja, postupno dovodeći gosta do osjećanja vlastite važnosti i skorog sudjelovanja u nečemu što nadilazi njegov jadni bitak. Malo po malo, Milan se uživio u ulogu žrtve što se dobrovoljno i ponosno prinosi nekom poganskom bogu, uvjerena u nebesku, ultimativnu svrhu takvog suglupog čina.

Stoga se Jasen pobrinuo da sve bude na razini višega cilja, da sve bude svečano i duboko meditativno. Objasnio je Milanu mitska značenja falosa, što je ovaj gutao kao žedan konj na izvoru, te mu predložio da, nakon što mu ga Jasen odreže, zajedno pojedu penis.

Milan je bio počašćen.

A imao je Milan — po Jasenovoj procjeni — začudno lijep, masivan komad, i u dužinu i širinu. Uz to i ukusan.

Sve je opet bilo tu. I bijeli stolnjak, i dva tanjura, vilice i noževi, ubrus, boca vina, svijećnjak. Jedino je Jasenov partner bio pomalo zgrčen, što i nije bilo neočekivano ako uzmemo u obzir činjenicu da je upravo jeo vlastiti kurac. Jasen je morao odati priznanje Milanu. Gubitak spolovila izdržao je stoički, posve predan ideji moći, žrtve i više svrhe. Nudio mu je Jasen anestetike, ali je Milan čak odbio i bilo kakvu medicinsku intervenciju, za što se domaćin bio posebno pripremio. Tako su jeli, a gostu je ispod stola liptalo u lavor.

Znao je Jasen da Milan neće još dugo. Zato ga je nježno privio uza se i stao mu grickati noge. Milan je uskoro iskrvario a da glasa ispustio nije.

Dolazili su i dolazili, a nijedan nije odlazio. Razni: i mršavi i debeli, i glupi i pametni, i simpatični i antipatični, i jadni i imućni, i kenjkavi i obijesni, svakakvi. Bilo je nezaboravnih trenutaka, ali bilo je i problema, jer su neki vrlo brzo uvidjeli kako baš nisu dorasli zahtjevnom zadatku što su si ga postavili. Jasenu je srce bilo na mjestu: za razliku od onih prvih žrtava, s kojima mu je dosadilo jesti govna, ove nitko nije tjerao na masakriranje. Došli su svojevoljno, ali kad su već jednom ušli, nije bilo šanse da odu — niti svojom, niti tuđom, niti Božjom voljom. Svatko od njih donio je svoju priču, svaki od njih bio je posebno iskustvo. Jasen je bio spreman na sve reakcije i sa svakom se uspješno nosio. Čim bi netko pustio prejaki glas bola ili pobune, Jasen Bazala okončao bi priču. Jer, susjedi se ne smiju uznemiravati. Osim što bi mu donijelo nepotrebnu gnjavažu, to bi, bio je uvjeren Jasen, bilo krajnje bezobrazno i nekorektno prema ljudima.

Što je bilo najsmješnije, novine su se punile vijestima o nestalim muškarcima, a njegov je oglas izlazio iz tjedna u tjedan.

Ali, kako to već ide kod Jasena Bazale, svemu lijepom jednom dođe kraj. I opet — dosadilo mu je. Kao i seks sa ženama, kao i seks s muškarcima, kao i jedenje govana, tako mu je dosadilo i jedenje pedera. Kako je sve postajalo uobičajenije, jednoličnije, tako je u masakriranju i žderanju još živih muškaraca nalazio sve manje zadovoljstva, a da ne govorimo o uzbuđenju, koje je postupno splašnjavalo sa svakim pojedenim penisom, guzom ili jetricom.

Već je počeo sumnjati da nešto nije u redu s njim samim: da nije navukao Kreutz–Jakoba od tih silnih pojedenih mozgova, da se nije prevario u procjeni spektakularne iznimnosti reality showa što ih je priređivao u stanu, da opet nije ostao zakinut za najkvalitetnije meso (točno, ni ovaj put mu se nisu javljali najbolji komadi) pa je zato sve frustriraniji, da ovo da ono, ali brzo je prekinuo s takvim preispitivanjima i jednostavno zaključio da se tu ništa ne može učiniti samo i upravo zato što je Jasen Bazala takav kakav jest, izniman i — jedinstven.

No, nešto novo — nešto pravo — moralo se pronaći. Neki novi, još žešći, intenzivniji izazov, novo zadovoljstvo, novo uzbuđenje. Jedna od briljantnih ideja koja mu je pala na pamet bila je da — sam sebe pojede: da se jede komad po komad, dok ne iskrvari ili dok se ne izjede. Baš ga je zanimalo kako bi to izgledalo, dokle bi stigao, to jest, što bi od njega ostalo prije nego bi umro. Ipak, Jasen nije bio mazohistički tip: nije trpio bol i u svojim odnosima nije dopuštao partnerima ni da pomisle kako bi ono što je dozvoljeno Jupiteru moglo biti dozvoljeno volu. Tako je odbacio i tu genijalnu zamisao, i, nakon nekoliko dana mozganja, došao do solomonskog zaključka, razrješenja gordijskoga čvora, odgonetke Sfingine enigme! Rješenje je bilo vrlo jednostavno, ležalo mu je pod nosom; da ga otkrije bilo mu je potrebno samo tih nekoliko dana u kojima nije imao nikakve odnose s muškarcima.

Nikad nije pojeo ženu. Lijepu ženu.

Ni dijete.

Nema tu ničeg mudrog, draga susjedo, govorio je naglas dok je hodao stanom i planirao. Ujutro bi muž odlazio na posao, stariji klinac u školu, a ona mačkasta pička ostajala bi sama s curicom od koje tri–četiri godine. Ženska nije išla na posao, ali je radila nešto doma, za kompjutorom, nije točno znao što, valjda je bila prevoditeljica ili arhitektica, možda slobodna umjetnica, malo važno. Poteškoća je bila samo u tome što nikako nije mogao odlučiti što učiniti. Točnije: što sve učiniti. Da li da je siluje? Zašto ne? Dovoljno je lijepa da bi mu se digao. Da li da siluje i malu? Nikad ne znaš, probati treba. Da li da ubije malu pa da ušutka mamu i onda jede malu pred mamom? Hm. Da li da ih odmah ubije obje, da ne kriče? Bilo bi pametno, ali... Da li da onesvijesti malu, ušutka mamu, počne jesti mamu dok je živa i svjesna da će isto učiniti s malom?

Na koncu, odlučio se prepustiti svom nepogrešivom, jedinstvenom osjećaju.

Što bude, bit će.

Pozvonio je.

Otvorila mu je djevojčica.

Jasen Bazala tada je ozbiljno posumnjao da mu je mozak otišao dođavola. U svom ne tako dugom životu imao je svakojake asocijacije, iz svačega iščitavao svakakva značenja, svašta je uspijevao zamisliti. Ali ovo...

Djevojčica je imala zakrvavljena usta. Komadi mesa otpadali su joj sa zubiju.

Iza nje, u sobi na kraju hodnika, mogao je vidjeti lijepu mačkastu mamu kako krklja na podu, pregrižena grkljana.

S televizora su grmjele reklame. Jedna gluplja od druge.

Djevojčica mu je s krvavim smiješkom rekla:

— Popapacu te! I tebe cu popapati!

Dok se prepuštao maloj kanibalki, konačno je shvatio da doista nikad nije bio »bogznašto«.

Ni u kojem pogledu.

Ovo je bilo nešto.

Prava stvar.