Poncije Pilat

Poncije Pilat

Ulomak iz romana

Prvo poglavlje

Sve je slutilo na dobro.

Ništa na zlo.

Tek na svršetku toga dana otac će se prisjetiti da je, tjedan prije, obiteljski predskazivač sudbine zastao nad utrobom žrtvovane ptice, zagledan s nerazumijevanjem u viđeno, ostavši neuobičajeno dugo u zagrljaju nedoumice, dok se krv ubijene životinje razlijevala po žrtveniku.

Zbunjen prizorom, nije po običaju rekao: »Bogovi su uz ovu obitelj«, nego se sakrio iza neodređene tvrdnje: »Neka svako zlo mimoiđe ovu časnu kuću.«

Crnom slutnjom ne htjede uznemiriti ni oca ni majku, koji ga bogato nagradiše za obavljeni posao. A opet, molbom za milost upućenom neimenovanim bogovima spasio je svoje dobro ime, jer mu nitko ne mogaše zamjeriti da nadolazeće zlo osta skriveno njegovu iskusnom pogledu, u kojemu se prošlost i budućnost sabiru u jedno.

Sunčano jutro koje porodi taj kobni dan osta mi zauvijek u jasnom sjećanju.

Nedugo iza buđenja, u predvorju kuće bili smo otac, majka i ja.

Rob je iz pekarnice upravo donio mirisni pšenični kruh premazan bjelanjkom i posut anisom i kuminom.

Poput drugih dobrostojećih rimskih obitelji, i mi običavasmo dan započinjati skromnim doručkom, a završavati ga obilatom večerom.

I dok su otac i majka umakali komadiće kruha u posudicu s ponajboljim grčkim vinom, dogovarahu se o gozbi koju smjeraše prirediti za desetak dana u našoj kući.

Spominjahu pri tome imena brojnih rimskih uglednika, među kojima bijahu poznati senatori i očevi ratni prijatelji, iz vremena dok on bijaše časnik u službi našega cara Augusta.

Iako majka već nebrojeno puta nadgledaše pripreme za gozbe koje se događahu u našemu domu, ne htjede našim slugama i robovima izdati ni jednu važniju zapovijed prije negoli je pažljivo razmotri s ocem.

Sjećam se da i taj put otac s uvažavanjem izbor hrane i pića prepusti majci, dok u pitanjima odabira gostiju i zabavljača, recitatora i pjesnika, jasno iskaza namjeru da sve bude u skladu s njegovim mišljenjem i ukusom. Bili su skladan par, uzajamno se uvažavahu mnogo više nego većina rimskih muževa i žena. Možda tome bijaše uzrok zrela dob u kojoj se susretoše i odlučiše na zajednički život.

Većina mojih vršnjaka imaše znatno mlađe roditelje od mojih. A mlađi ljudi, opsjednuti budućnošću i uspjehom, znatno manje vremena posvećivahu svojoj djeci.

I mada se pred prijateljima često zasramih dubokih bora na licima svojega oca i majke, uživah u pažnji i ljubavi kojom me obasipahu. Iza njih bijaše život i stoga posjedovahu vrijeme i strpljenje za uživanje u mojemu odrastanju.

Nebrojeno puta otac bi me poveo u šetnju rimskim ulicama te nazočih njegovim razgovorima s umnim građanima, iz kojih naučih mnogo više negoli u školi od grčkih učitelja koji mišljahu da je najvažnije u životu dobro čitati, još bolje računati te u govorništvu biti nadmoćniji od suparnika.

I toga dana bijah pratnja ocu kada pođe na Forum, gdje susrete prijatelja iz minulih vremena.

Zajedno ratovahu po nemirnim dijelovima našega carstva, gušeći pobune u Kantabriji i Dalmaciji.

Nakon što u sjećanju prođoše kroz uzvišene dane svoje junačke

mladosti, razgovor im skrenu na događaje koji određivahu budućnost.

Pamtim da spominjahu zadnje vijećanje Senata na kome upravitelji državom, uz carevu privolu, donesoše nove propise za trgovinu suknom te za uvoz željeza s Elbe i iz Etrurije.

— Dužnost je cara i Senata da propisima određuju tko i pod kojim uvjetima smije trgovati na području našega carstva. Naša je sreća da su kovači, lončari i tkalci tkanine pod državnim nadzorom — govorio je s uvjerenjem koje ne poznaje sumnju očev stari prijatelj.

— U pravu si, ali ne sasvim, prijatelju moj. Naime, iskustvo nas uči da se u proizvodnji i trgovini ne može sve do u tančine propisati, jer nikada ne znamo što će donijeti krvotok nepredvidivog života. Samo je po sebi razumljivo da se više proizvodi ona roba za kojom postoji veća potreba, a ne ona koju potiče Senat — uzvratio je moj otac.

— Oprosti, ali ne mogu se složiti s tobom. Prisjeti se posljednje veće nestašice žita prije desetak godina. Do nje nikada ne bi došlo da je Senat pomnije isplanirao kolike su potrebe ovoga grada i da je na vrijeme opskrbio žitnice.

— Nisam mislio na žito. Žitne rezerve uistinu treba mudro planirati, ali ako govorimo o srebru koje se kopa u Sardiniji i Galiji, ili ako govorimo o količinama bakra koji se dobiva u rudnicima u Luziteniji i Akvitaniji, onda moraš priznati da...

Ali otac ne dovrši misao, jer se pred nama iznenada stvori naš najstariji rob, bacivši se pred očeve noge.

— Gospodaru! Jadni moj gospodaru, donosim vam strašne vijesti!

— Što je bilo?! Kazuj! — zapovjedi mu otac iznenađen neočekivanom pojavom.

— Gospodaru, vaša žena, a naša predobra gospodarica, pade mrtva usred predvorja!

— O čemu govoriš?! Kako, kada?! — očev je glas zadrhtao.

— Dok nam izdavaše zapovijedi, odjednom se rukom osloni o stup, licem joj preleti bolan grč, drugom se rukom uhvati za prsa, ispusti krik i pade mrtva.

— Jesi li siguran da?...

— Siguran sam, gospodaru. Na žalost, siguran sam. Nema joj spasa, životni je dah napusti i smrt je uze k sebi.

Tek tada spoznah da izgubih majku.

Očev prijatelj htjede ga primiti u utješan zagrljaj, ali otac to odlučno odbi. Na licu mu se nastani ledeni izraz, kao da maskom prekri obraze i oči. Samo suho izusti:

— Pođimo kući!

Ne dočekavši odgovor, zaputi se žurna koraka prema našem tužnom domu.

Naši robovi bijahu hitri: majku zatekosmo položenu na samrtnu postelju. Tijelo joj bijaše postavljeno u prirodan položaj. Doimaše se tako živom, kao da iščekuje da joj donesu večeru.

— Postavite borove grane pred kuću, neka prolaznici znadu da je u ovome domu mrtvac! Pozovite narikače! — izda otac zapovijedi, kao da se radi o pripravi za neko uobičajeno događanje.

I tek kad robove posla da raznesu prijateljima tužnu vijest po gradu, pristupi samrtnoj postelji, kleknu do majke i rukama uze njezinu ruku.

Primijetih da mu prsti na trenutak zadrhtaše, ali ga njegovo lice ni tada ne izdade, čuvajući istinu o snažnom čovjeku koji uvijek uspijevaše zauzdavati svoje osjećaje.

Kad se prolomi lelek narikača koje okružiše mrtvo tijelo moje majke, postadoh svjestan veličine užasa i gubitka.

Preko sunčanog dana pade crni pokrov.

Briznuh u plač koji mi uskraćivaše dah.

Trenutak potom, otac me grubo uhvati za ruku i povuče k sebi.

— Dođi!

Od snažnog stiska oćutjeh bol. Gotovo vrisnuh.

Ubrzo bijasmo daleko od pogleda naših robova i sluškinja u prostoriji u kojoj otac u sretnije dane primaše goste. Uhvatio me svojim snažnim rukama za moja nejaka ramena i protrese ih kao da me želi probuditi iz ružnog sna.

— Slušaj i upamti! Ne smiješ plakati! Smiri se! Ukroti dah! Nikada nitko ne smije vidjeti tvoje suze. Ti si muškarac, ti si sin čovjeka koji je dvadeset pet godina s mačem u ruci branio carstvo. Nijedan rob, nijedan čovjek ne smije više vidjeti tvoje suze. Majka ti je umrla i znam da te to boli, kao što boli i mene. Ali, ljudi se rađaju i umiru svakoga dana, jer je to volja bogova, jer je to zakon svijeta kojemu se svi moramo pokoriti. Jednoga dana i ti ćeš poput mene biti ratnik koji gleda smrt u oči. Stoga se nauči, od današnjega dana, gospodariti svojim srcem i suzama, kako te ne bi počeo pratiti sraman glas. Shvaćaš li što ti govorim?

Stisnuo sam zube, rukom obrisao suze, suspregnuo jecaje i pogledao oca ravno u oči:

— Shvaćam, oče.

Imao sam jedanaest godina.

I nikada više u životu nisam zaplakao.