Pogled na uzavrelu masu

Pogled na uzavrelu masu

Ulomak iz romana

Bila je tako slaba i teško je pratila zvukove koji jure. Mrak se, k tome, kovitlao od svjetla koje je izronilo iza parkiranih automobila. Bio je to Zec.

— Pozdravio te Kojot! — odjeknulo je kroz isušeni ljetni zrak.

Kroz otvorena vrata balkona u prizemlju briznulo je svjetlo i obasjalo je stražnji dio motora, četvrtasto sjedalo iza kojega je bila četvrtasta torbica s alatom. Blatobran je bio zakrivljen od glupog pada u jarak prije mjesec dana.

— Skoro sam naletio na njega, znaš — nastavio je Zec i radosno dodao gas — brm, brm, brrrm!... Ležao je u grmu iza autobusne stanice i hrkao... Tko bi si mislio da je on tamo. Bila je noć...

Dragica je ushićeno zapljeskala: zvukovi koji jure zabijali su se u snove odvratnih ljudi s dna. Sjajno: brm, brm, brrrm! Joj, ludnica!

— Brm, brm, brrrm! — prihvatila je oduševljeno. Čak su joj i tople suze kliznule niz obraze. Buka se razmazala u neku crnu sliku s iskricama, mnoštvom svijetlih točkica nalik na krijesnice. No, odjednom su se otvorila vrata i krijesnice su se razbježale.

— Pa dobro, bogamu! — zagrmio je promukli glas iz prizemlja. — Je l' znate koliko je sati?!

Dragica se nagnula preko balkonske ograde: vidjela je poznatu glavu, no nije se htjela zamarati podrobnostima. Radije je zamislila Kojota pijanog u grmu. Sigurno je roktao kao svinja, rok, rok. Joj, koma! I onda Zec... Mutna stakalca slanih suza odjednom su zatvorila crni kvadrat i nastala je tišina. Onaj dolje se otkvačio. Povukao u dubinu stana. Nakon nekoliko sekundi Zec se tiho nakašljao. Ne, nisu se ništa dogovorili. Došao je slučajno. Vjerojatno se mama zaključala s nekim tipom pa ne može kući. Ili ga je u ludilu izbacila na ulicu. Ali, ni ona ga ne može pozvati k sebi. Zbog onoga dolje. A da zajedno nekud odjure... Ne, jedva se držala za stvarnost. Cijeli dan je s još dvojicom lijepila tapete kod seoskog župnika. Popili su nekoliko boca vina. A u povratku su sletjeli autom, nekom starom peglicom, u jarak uz cestu pa su ih izvlačili uz pomoć traktora... Sletjeli su baš kad joj je onaj jedan, sin umirovljene učiteljice, rekao da je neka čudna, nepristupačna, uvijek namrgođena, da se nikad ne smije... Da se nikad ne smije... ha ha ha! — prasnula je u nezadrživ smijeh.

— Što je bilo?

— Čuj, ovo je apsolutno fantastično! — vrisnula je. — Fan– tas–tič–no!

— Da? — začudio se Zec.

U prizemlju se opet upalilo svjetlo. — Prokleto vam bilo! Jednom i drugom! — izderao se poznati glas. — Zar ne mislite prestati?! Čovjek od vas oka ne može sklopiti!

Zec je dodao gas: brm, brm, brrrm! Za trenutak je u čistom noćnom zraku ostalo visjeti samo nekoliko kapljica benzina. Negdje iz daljine probio se krik sove. Kakav strašan dan! — zaključila je Dragica i povukla se u stan. U glavi joj se napuhao balon koji joj je pritisnuo mozak. Ali, Zeca nikako nije mogla pozvati k sebi: u kući nije bilo ni mrvice hrane, a piće je odavno nestalo. Popila je čak i onaj odvratni vinski ocat, koji joj se u prvi mah učinio kao nešto kiselije domaće vino, a onda joj je postalo svejedno. Svejedno, svejedno. Možda se poslije još začuo motor u dvorištu, ali nije imala snage pogledati. Sve se tako lijepilo u tešku crnu masu, noć, zvukovi, vrijeme. A pred vratima je, na izlizanome otiraču, bio izmet u novinskom papiru, zamka za susjeda Lovru, koji se dugo motao pred vratima. Sve je bilo zagrađeno, zagađeno. Zaspala je. Negdje.

Svemu je kriv onaj idiot iz prizemlja. Kojot je jednom rekao da se u tom čovjeku kuha zlo. Baš se kuha, kao krumpir, mlijeko, riža. I onda eksplodira, rasprsne se uokolo. Smrdi, prlja, trajno se utisne u materijal. Vrijedilo bi, rekao je Kojot, napisati sjećanja na naše vrijeme i to svakako spomenuti. Možda od toga i početi: U početku bijaše Zlo. Pa da ljudi znaju s kim imaju posla.

— Dragice! — iznenada je osjetila nečiju ruku na ramenu. I težak miris luka.

— Hej! — oglasila se ne otvarajući oči. — Hej! Zašto ne sjedneš među ljude? Dragica je razvukla usne u osmijeh. Darko.

— Jesi za pivo? — Darko ju je nježno uštipnuo za vrat.

Sjeli su za stol na kojemu je bio karirani stolnjak s mnoštvom rupa od cigareta. Kroz jednu od njih Dragica je provukla kažiprst. Konobar je spustio na stol dvije boce.

— Drugi tjedan idem u Njemačku — Darko je počeo točiti svijetlosmeđu tekućinu u čašu ispred sebe. — Radit ću kao zavarivač.

Dragica je srknula iz boce, žvrljup.

— Znaš i sama da nisam imao od čega živjeti... Novac od garaže istopio se za nepuna tri mjeseca, bez veze, eto, nisam trebao ulagati sve u sportsku prognozu. Ionako su sve utakmice namještene. A stara mi nije htjela posuditi dolare da nešto otvorim... oduvijek sam želio imati svoju autopraonicu... A ti? Ne daš se, ha?

— A ja se ne dam — polako je izgovorila Dragica, nastojeći da joj glas zvuči što dublje.

— A ti se ne daš! — Darko se nasmijao nekako zategnuto, gorko, zatim je polako ustao, izvukao iz džepa novčanicu s likom istarskoga popa, gurnuo je ispod mokre pepeljare i požurio prema svijetloplavom automobilu koji je stajao uz betonske posude sa cvijećem. Šteta, pomislila je Dragica. Tako je neobičan. Može pojesti glavicu najljućega luka da ne trepne. Automobil je odjurio uz škripu kočnica, očajnički. Lijeni konobar brzo je pokupio zgužvani novac.

— A ja se ne dam! — rekla je Dragica tiho i zažmirila.

Sve bi bilo drukčije da nema onog iz prizemlja: Dragici je na trenutak bljesnuo sinoćnji prizor iz dvorišta, onaj mrak i luđački

glas. Da je ona Zec — postavila bi raketni bacač na motor — na mjesto gdje se nalazi ispušna cijev — okrenula ga prema balkonu u prizemlju i opalila u odvratnu facu. Bum! Tako bi nestale sve nevolje ovoga svijeta.

Bila je tako ugodna ta priča da ju je neprestano htjela dograđivati. Nakon nekog vremena čula je kako su za susjedni stol sjele dvije žene.

— Za mene je ovo iskorak u svijet iz mašte — rekla je jedna. — Eh, a ja žudim za onim što tebe sputava — nasmijala se druga i grubo povukla stolac po neravnoj betonskoj površini.

— Joj, draga moja, nemoj tako! Naradit ćeš se cijeli život... Nego, što ćeš popiti?

— Fantu.

— Fantu i viski, ako ima kanadski... Dobro, onda Fantu i viski. Jutros sam ustala kao da me netko dobro izbatinao. Sve me boli... Noću je opet bio show... došla je i policija. Ne, to se više ne može izdržati. Najprije je puštala glazbu, nekakve grozne afričke bubnjeve, a onda valjda snimljeno kako se seksa s onim tipom. To si trebala čuti! Ne znaš jesu li to ljudski glasovi ili krave muču. Nešto prestrašno... Nakon svega je došao mutavi tip s motorom i moj Tomi više nije mogao izdržati, izjurio je na balkon i počeo vikati, ono, prokleto vam bilo...

Dragica je ustala i zamalo glasno uzdahnula: a ti se nedaj! Još koji trenutak i nasipom će proći teretni vlak za Split. Požurila je kući. Kakav krasan osjećaj protrčati kraj zida na kojem je popis neplatiša komunalnih usluga! Bez daha! Mhmmm!

Zec je stajao na stazici u parku i žmirio: zadnja slika koju je mogao opisati bile su krhke grančice ukrasnoga grma. Nekoć je to bio divan grm — učiteljice iz obližnje osnovne škole često su prije nastave, kad ih nitko ne gleda, otkidale grančice sa crvenim cvjetovima i odnosile ih kao ukras u kućne vaze. Ove zime netko je tu palio vatru i grm se nije razvio. Sad je kroz rijetke grančice gledao cestu i u jednom trenutku spazio je mamu na motoru. Bila je pijana. Čuo je zapravo samo njen glas koji je projurio uz grmljavinu. Zatim je zažmirio i vidio kako se stara jednom rukom drži za klimavi upravljač, a drugom vjerojatno maše prolaznicima. Ljudi pak shvaćaju da im to maše litra konjaka, a ne čovjek. Litra konjaka za doručak. U novinama ne piše o ljudima koji za doručak istruse litru žestice. One pišu kojekakve druge gluposti. Neki dan je, na primjer, izašla fotovijest da je mama Kreše Lihvara, inače žena u najboljim godinama, za okladu pet kilometara nosila na leđima noćni ormarić i tako zaradila dvije litre rakije. A Zinku s litrom konjaka u želucu ne vidi nitko. Njen put možda ne vodi dalje od parkirališta na dnu ulice, gdje će usput oguliti boju s nekog kombija ili kamiončića, ali zato nosi bezbroj uzbuđenja. Iz razmišljanja ga je trgnuo duboki, grubi glas:

— Onda?... hoćeš ili nećeš?

Otvorio je oči.

Žena je bila leđima naslonjena na stablo jasena. Zec je uzdahnuo.

— Gle, mali. Ti ne bi imao nikakve obaveze. Ne bi morao čak ni drva cijepati u vikendici, jer mogu platiti čovjeka koji će to raditi. Znaš koga? Onog Vaju, što nosi admiralsku odoru. E, on mi može cijepati drva. A ti bi sam išao sa mnom po sajmovima i čuvao kombi. Ništa više.

Zec je šutio. Kombi. Nikad nije imao kombi! Tko zna, možda više nema ni motor. Ni pijane Zinke na njemu.

— No, zašto tu stojimo? — žena ga je uhvatila za rukav stare svijetloplave majice na kojoj je pisalo Harvard. — Hajdemo u šetnju...

Kombi je bio bijeli, neupadljiv, bez ikakvih reklamnih poruka. Dragica ga u prvi trenutak nije vidjela, jer joj je pred očima

stajalo nešto bijelo, bijelo kao jutro nakon lude noći.

Kad je izoštrila pogled shvatila je da već dugo gleda u bijeli papir na kojemu je bilo otisnuto: Pozor! Ako mislite da možete deset minuta suvislo govoriti, evo prilike da zaradite dvadeset eura!

— Hoćeš probat? — oglasio se krupni muškarac za volanom. Među zubima je prevrtao tanku čačkalicu.

Dragica je zbunjeno zastala.

— Hajde, probaj — nastavio je i naslonio lijevu ruku na prozor. S unutarnje strane podlaktice nalazila se plavo tetovirana sirena. Ispod ribe–žene nešto je pisalo. — Ispričaš neku priču, bilo što, i uzmeš dvadeset eura.

Deset minuta je ništa prema cijelom životu, razmišljala je Dragica. Iako se tog trenutka nije mogla sjetiti kako započeti priču, sjetila se kako su joj često, u trgovini dok je kupovala pivo ili na šalteru u banci, dolazile sjajne rečenice o onom što je nazivala Zlom. To ju je ohrabrilo.

Muškarac je ispljunuo čačkalicu i spretno iskočio iz kabine.

— Hoćeš?

Dragica se nehotice pogledom zalijepila za riboliku ženu boje indiga, koja se zgrčeno smiješila s unutarnje strane ruke. Takvu jednu frajlu djed je svojedobno slikao vodenim bojama. Neku Boju. Žena je htjela pokloniti svoju sliku dečku s kojim je živjela, pomorcu rodom iz Vinjana Donjih, ali se bojala obnažiti pred fotografom, pa je radije pustila djedu da je prenosi na papir. Tehnika zna biti jako nemilosrdna, a umjetnik, ako je dobar čovjek, zna ublažiti udarce stvarnosti. Boja je imala obješene grudi, nalik na prezrele dalmatinske patlidžane i djed je to znao zamaskirati. Ova poluriba završavala je u mreži nabreklih žila u zapešću.

Neugledni kombi stajao je na praznom prostoru između tramvajske stanice i spomenika kralju Tomislavu. Ako mislite da možete deset minuta suvislo govoriti, evo prilike da zaradite dvadeset eura! Dragica je ušla na stražnja vrata i pokolebala se: pa zar sav jad ne bi bilo bolje istresti na papir? Sad je kasno, zaključila je. Kako je dalje bilo — nije zapamtila. Bila je jedino sigurna da je izdržala tih deset minuta. I dobila je dvadeset eura.

— Svaka čast, majstore! — rekla je samoj sebi.

Opet je razbila motor, zaključio je Zec. U kuhinji je vladala čudna tišina, gusta i napeta kao hladetina, puna nekih tajanstvenih slutnji. Ili su to bili samo slabi živci. Neispavanost. S ulice se začulo zavijanje kola hitne pomoći. Zeca je oblio znoj: isti takav zvuk pratio je i predstavu koju je stara izvela za Dominga. Prije koliko? Pet godina? Šest. Da, prije šest godina taj čovjek je pobijedio na Međunarodnom plesnom turniru. Tako su se i upoznali. Ona je čistila pozornicu, a on je pobijedio... Tu negdje još uvijek postoji isječak iz novina, samo što se svaki put kad se toga sjeti i ide čitati o Domingu, okrene naličje i on tko zna zbog čega ide čitati neku vijest koja nema veze ni sa čim. Glupo. A toga dana je njihov retardirani susjed, 10–godišnji Filip, lancima vezao godinu dana mlađu sestru, zaključao je u sobi i pustio plin. Sreća je da su djevojčicu došli tražiti iz škole, jer je na igralištu izgubila novčanik, i tako je spasili u posljednji čas. A ono, prije pet godina, zapravo šest, dogodilo se nakon što su cijelu noć slavili njegovu plesnu pobjedu. Krenuli su kući. Ona je sjela na motor, luđački dodala gas i propela se kao da će uzletjeti.

— Gledaj!

Domingo je pišao u betonsku posudu s plavim hortenzijama.

— Što da gledam?

— Gledaj!

— A što?

— Gle, vozim bez ruku... — vikala je kroza smijeh, no ubrzo je izgubila ravnotežu i strovalila se na hrpu oštroga kamenja uz rub ceste.

Sad se držala jednako mudro, zapazio je Zec. Ne, nije imao živaca gledati je. Zadnji novac koji je imao dao je za kacigu s naslikanim tigrom. Došlo mu je da brizne u plač, no tada je vidio da mama slaže neke slike na stolu. Prišao je i uperio prst prema jednoj od njih.

— Ovo je?

— Ovo je s jučerašnjeg natjecanja — mama nije dizala pogled sa slika u smeđim tonovima. Zec se začudio kako su sve bile slične, kao da su prikazivale detalj neke velike građevine — jedna prozorčić, druga stalak za zastavu na pročelju, treća lastavičje gnijezdo.

Mamine ruke bile su prošarane žilama, ličile su na grad s velikim ranžirnim kolodvorom u centru.

— Bilo je zanimljivo. Natjecatelji su modelirali glave svojih prijatelja iz izmeta.

Zec je na Zinkinom ramenu spazio bijelo kokošje perce. Zatim je pogled prebacio van: u daljini se nazirao motor, smeđ kao slike na stolu.

— Znaš što mi je rekao Kojot?

— Što?

— Veli da otvorim astrološko savjetovalište.

— Ti? — začudio se Zec.

— Veli: talentirana si.

— A gdje?

— Doma.

Zec se zgrčio: tu?! Odmah je zamislio beskrajnu povorku što prolazi kroz predsoblje, otiske masnih prstiju po zidu, tragove blatnjavih cipela na pohabanom linoleumu, vonj zgaženih opušaka. Kroz to jednostavno ne bi mogao šmugnuti u svoju sobu i zabiti lice u jastuk. Živio bi kao Dragica: u borbi protiv sila zala. Treba se nekud maknuti, zaključio je.

U dvorištu su tek rijetki vrapčići remetili poslijepodnevni mir. Sad najmanje pola sata nitko neće izaći van niti ući unutra. Eto, pa će moći obaviti sve dnevne poslove. Dragica je uzela plastičnu vrećicu i novčanik te tiho škljocnula ključem. Na stubištu se pleo zadah muškog znoja. Valjda od poštara. Ili vodoinstalatera, ljubavnika Džulijane Lončar. Iz podrumskog labirinta izvlačio se smrad trulih jabuka. Vjerojatno su se smetlari popišali na prazne kartonske kutije, koje su dva tjedna stajale uz kante za smeće. Tamo, gdje je netko na zidu nožem izgrebao KRAJ SVIJETA. Zadržala je dah i na prstima se spustila prema izlazu. Četiri piva, dvije velike žemlje, ponavljala je u sebi. Dalje se nije htjela opterećivati pitanjima: bit će kako bude.

Autobus je uzbuđeno dahtao pred zgradom. Umirovljenici idu na izlet u Cannes. Da je baka živa, vjerojatno bi se okrenula u grobu: penzioneri idu na filmski festival, i to još na poziv velikog plakata s golom Nicole Kidman: Zvijezde su postale dohvatne. Izlet u Cannes za samo sto eura, dva polupansiona, autobus s klimom, videom, satelitskom TV, WC–om i barom. Samo za umirovljenike starije od sedamdeset godina. Plaćanje u obrocima.

— Dragice! — začuo se nečiji glas iz mase koja se talasala oko prostora za prtljagu. Glas je zvučao poletno i čisto, posve u neskladu sa sporošću starije populacije. Onda se iz gomile izdvojila Lila. Ženska s kojom je dijelila klupu u prvim razredima osnovne škole. Sad je to bila žena u ranim tridesetim godinama, napadno našminkana, u zlatnim sandalama s mnoštvom remenčića, crnim tričetvrt hlačama preko kojih se u gornjem dijelu objesilo sjajno trbušno salo. Oko vrata je imala nekoliko masivnih zlatnih ogrlica.

— Otkud ti? — iznenadila se Dragica. — Putuješ s penzićima?

— Ma ne — nasmijala se i uhvatila se prstima za gumb na zavodnički raskopčanoj bluzici bez rukava. Imala je dugačke, zelene nokte. — Pomogla sam djedu unijeti torbu, operirao je čir i doktor mu je rekao da se ne smije naprezati.

— Aha, tako.

— Pa da, nisam još za penziju... Imam samo tri godine radnog staža... — zakolutala je očima. — A ti?

Dragica se zbunila.

— Nekoga pratiš? — urotnički je prošaptala Lila.

— Ne. Čekam Zeca. Idemo u Rijeku.

Lilino lice se uozbiljilo.

— U Rijeku?

— Aha. Idemo na koncert.

Lila je izvukla tanku crtu u zmiju.

— Kako je to isprazno, kako je isprazno — rekla je. — Dim sa zgarišta civilizacije. A nama treba ljubav, jasni obrisi stvari. Mirisi, svjetlo. Tišina. Želja za darivanjem. Sadržaji koje primamo kroz masovne medije truju našu dušu. Vidjet ćeš, kad se vratiš, sve će ti smetati, doći će ti da nekoga ubiješ...

Dragica je željela ubiti susjeda.

— Eto, sad sam ti sve rekla. Dođi koji put k nama. Jesi zapamtila? Klub Svjetlo života. Besplatno ću te upisati. I što je najvažnije, napunit ćeš se ljubavlju, proširiti horizonte... Ovo je moja posjetnica...

Glasovi su se sve žešće mijesili u grudu koja je vonjala na benzin. Zrak je podrhtavao od zvukova koji su se pretvarali u bljeskove. Tra, tram, tra. Treba nam ljubav, jasni obrisi stvari. Batre nam bavlju, snija risiob varist. Tra, tram, tra. Lila je to valjda govorila nekome iz gomile.

Kad se napokon pojavio, Zec nije bio raspoložen za razgovor. Suho je pljucnuo i rekao da kasne, jer vožnja po ovakvoj vrućini nije ugodna za dulju vožnju. Cesta se počinje presijavati kao površina mora iz koje se isparava teško ulje. Hoće li vidjeti pravo more?

— Hkgr.

— Molim? — Dragica se još tješnje privila uz Zeca, iako nije podnosila njegov tjelesni miris. Iz njega je izlazilo nešto što je podsjećalo na vlažnu zemlju s kalifornijskim glistama. I uvijek ju je podsjećao na noći kad je djed izlazio u vrt s baterijskom svjetiljkom i usmjeravao snop svjetla na crnu zemlju iz koje su izlazile gliste. Zec se nije redovito prao, eto. Uvijek su te smrdljive gliste izlazile iz njega. I opet je nešto izgovorio, što se pretvorilo u hrpu besmislenih suglasnika. Zatim je počeo kočiti i na kraju je stao. Prišao im je neki mladić u ispranom plavom kombinezonu.

— Joj, oprostite! Da sam znao...

— Što se dogodilo? — Zec je ugasio motor. — Ma, ništa — zamahnuo je mladić praznim plastičnim kanistrom. — Ostao sam bez goriva. Stroj mi je tu, u grmu — trznuo je glavom prema šikari s desne strane ceste. — Sakrio sam ga da mi ga ne opelješe Rumunji. Čuo si kako krstare našim prometnicama i kradu sve što im dođe pod ruku? Zec je sućutno kimnuo. — Eto, a do benzinske pumpe ima pet kilometara... Daj, ovaj, kad ste već tu, pričuvajte mi stroj dok se ne vratim. KTM. U grmlju je KTM. Ha?

— A kako to ideš? Pješice?

— Pa da. Velim ti da mi je nestalo goriva.

— Ali mi nemamo toliko vremena! — Zec je zategnuo remen na kacigi i pljucnuo u kanal sa smećem.

— Čekaj! — zavapio je mladić. — Daj mi onda svoj motor! Evo — izvukao je plastičnu karticu i pružio je Zecu. — Iskaznica. Neka ostane kod tebe dok se ne vratim.

Zec je uzeo kartončić i nezainteresirano ga pogledao: plastična košuljica bila je siva od prljavštine i mjestimice izderana, a kad se pod prstima izravnala, na sredini je isplivalo nekakvo dugačko prezime. Otprilike: Tamtamtararamtres.

— Da vidim — rekla je Dragica.

— Izgleda kao da se prala u stroju zajedno s rubljem — pljucnuo je Zec kiselo.

U daljini, na cesti, nepoznati se mladić na motoru brzo pretvarao u točku koja je nestala na svijetlom obzoru.

— Baš čudan neki tip. Smotan... Znaš ga?

Zec je šutio. Promet je bio vrlo gust, ali samo gornjom cestom. Donjom, koja je bila stara i uska, tek s vremena na vrijeme prošlo bi neko vozilo. U desetak minuta, koliko su stajali uz rub stare ceste, vidjeli su samo prastari mercedes sa Ciganima, koji je za sobom ostavljao preglasnu glazbu. Nakon nekog vremena posve neočekivano i neprimjetno pojavio se narančasti kamiončić s natpisom Ophodnja ceste. Kamiončić je išao polako i na kraju je stao. Iz kabine je najprije iskočio brkati muškarac i protegnuo se, a za njim i neki prozirni mladac, momak s bubuljicama po vratu. Zec se začudio kako je mladić sočno pljunuo u pijesak: otkud u takvom mršavom tijelu toliko sline?

— Dosadno, ha? — zijevnuo je brkati.

Zec je klimnuo glavom.

Prozirni mladić zavukao se u stražnji dio kamioneta, ispod cerade, i glasno podrignuo.

— Kako je čovjek nepristojan! — nasmijao se brkati i namignuo prema kamiončiću. — Misli da mora ispričati cijelu priču...

Dragica je prišla četvrtastom retrovizoru i začudila se kad je ugledala svoj odraz: smeđa, beživotna kosa, oči kao dvije lokve u nekultiviranom tlu, rijetke obrve, tanke usnice, bezbroj plitkih rupica na nosu. Jednostavno: ona.

— Je l' ovo zrcalo odražava ljude? — začudila se.

Brkajlija se nasmijao.

— A koga bi inače?

— Ah, mislila sam da tako ne izgledam...

Tip ispod cerade ponovno je podrignuo.

— Ti kao da si pala s Marsa — rekao je brkajlija. — Stvarno nikada nisi vidjela kako izgledaš? Nikad?

— Jesam, naravno — pomalo zlovoljno uzvratila je Dragica. — Vidjela sam, ali stalno sam imala dojam da izgledam drukčije...

— Pa dobro, možda je malo i od svjetla, znaš, refleks... pa onda si se i nosom zabila u staklo i, eto... Ništa strašno. Znaš, jednom sam tako bio nešto zamišljen i idem dolje u onaj kiosk u Pothodniku, znaš onaj što je sav u staklu, i — bum u vrata! Strašno sam se začudio: kao, kako odjednom kraj?!

Dragica se pokušala nasmijati, ali nije išlo. U zraku se osjećao miris nafte. Brkajlija je pogledao na sat i naslonio se na vrata kamiončića. Piscima je vjerojatno najteže opisati prizor s ljudima koji ne znaju što bi i kud bi.

— I tebe će snimat? — upitao je brkati nakon kraće šutnje. — Tko? — Pa ovi s televizije.

— Snimat? — Za onu turističku propagandu — objasnio je brkajlija. — Ma, vidim da bijelo gledaš, onda valjda ne... Nama su rekli da ovdje stanemo, a oni će nas kao pitati da li se cesta redovito održava i imamo li kakvih problema. A mi trebamo reći da je sve u redu. I onda idemo dalje. On mora kući, ima majstore zidare...

Mladić je ponovno podrignuo.

— Mi čekamo da nam vrati motor.

— Tko?

— Pa onaj nekakav u kariranoj košulji, mršav, ima ovako izbuljene oči... Nestalo mu je benzina pa, veli, da ga Rumunji ne opelješe... otišao je tu na pumpu. Eto, čekamo da nam vrati motor.

Brkajlija je ponovno pogledao na sat. Zec je petljavo zakopčavao šlic.

— Tako je mom kumu neki dan prišao nepoznat čovjek, inače fin, lijepo obučen, ugodan i veli kako ga je snašla velika nevolja, lopov mu je ukrao dokumente i pita kuma, veli, je l' bi mi posudili motor samo da skočim tu do prve policijske stanice, evo me, veli, natrag za deset minuta. I pruža kumu nekakvu iskaznicu, prljavu i poderanu, sa čudnim, dugačkim prezimenom. Nešto kao Tamtaramtaramtres.

— I? — zinula je Dragica.

— Što: i? — zbunio se brkajlija.

— Pa, što je bilo dalje?!

— Gle nje! — pljucnuo je cestar u hrpicu sive prašine. — Što je bilo dalje? A što bi bilo dalje?... Evo, dolazi naša televizija! Vidiš?

Brkajlija se vidno uzbudio: obrazi su mu se napunili crvenilom, počeo se treperavo smješkati i nakašljavati. Svijetloplavi kombi s natpisom HRT nečujno je stao uz rub ceste. — Viktore! Stigla televizija!

Na kombiju su se bučno otvorila vrata i na cestu je spretno iskočila niska i debeljuškasta žena crne kovrčave kose. Na ušima su se klatile debele zlatne naušnice.

Krenula je najprije prema starijem cestaru i njegovom pomoćniku, koji je užurbano brisao prste u preširoke hlače, a onda se iznenada zaustavila i uhvatila Dragicu za ruku:

— Emina?... Koji susret! — rekla je ushićeno.

— Emina?

— Blanka, daj zvrcni Goranu, molim te...

Cestari su ušli u kombi sa znakom Hrvatske televizije.

— Emina, divim se ljudima poput tebe! — govorila je debeljuškasta žena i gledala Dragicu ravno u oči. — Opljačkati banku usred bijela dana! Pa to je nešto fenomenalno! Znaš, moja kći studira komunikologiju u San Diegu i kad je to čula rekla je da te mora upoznati. Njihove novine pišu samo o takvim, posebnim ljudima. Jedan je, veli, cijelo svoje bogatstvo prepisao na psa. Pa kad umre, veli, taj cucak će biti najsretnije stvorenje na svijetu. — Goranu! Zvrcni, ono, da je u redu... Molim te!

Dok su se izmjenjivale kratke i besmislene poruke među televizijskim radnicima, Dragica se sjetila da je tu simpatičnu, debeljuškastu ženu vidjela prije dvije ili tri godine na zabavi u jednom mjestu kraj Zagreba. Povod je bio... povod je bio valjda proslava nečijeg sportskog uspjeha. Predstavili su je kao novinarku, a došla je s rukom u gipsu. Rekla je da je to samo štos, jer je inače nitko ne primjećuje. Novine su samo jednom pisale o njoj, i to kad su joj nekakvi bjegunci iz popravnog doma oteli mobitel u cvjećarni. A završila je dva fakulteta, političke znanosti i pravo. No, vremena su takva da su diplome postale suvišan teret. Na zabavi se divljački pilo, netko je donio prekrasnu malvaziju iz Istre. Kojot je pričao viceve. Sjećala se da je slavljenica od neke prijateljice dobila na dar golog muškarca koji je izveo kratki striptiz. Naručiteljica je nezaposlenom glumcu platila tisuću eura. — Izvoli — debeljuškasta žena izvukla je kutiju bombona iz džepa maskirnog prsluka i pružila je Dragici. — Strašno mi je drago što sam te ponovno srela! Čini mi se, znaš, da sad priču mogu početi ispočetka!