Kolo 3, 2004.

Suvremena hrvatska proza

Lana Derkač

Omekšivač

Lana Derkač

Omekšivač

Svake godine, baš pred Božić, hvatala me užasna količina melankolije i taj neprihvatljivi feeling neumoljivo je lebdio oko mene i nadamnom. Kao da je isparavao iz mene, iz okolnih stvari, iz neba i smrzavao se u zraku. Kao što se ledilo u ovo predblagdansko vrijeme i toliko toga drugog, a onda opet lelujalo poput ukrasa nad božićnim štandovima koji će se povući, za razliku od melankolije, točno znanog datuma.

Proklinjala sam melankoliju koja je u meni, arhitektonski brižno, podizala svoje štandove, a za njih nikad sa sigurnošću nisam mogla tvrditi kada će se pojaviti. Moji štandovi nisu uvijek odmah nalikovali štandovima. Njihov izgled mogao je beskonačno varirati.

Prosinac je kao kakav hodočasnik svojim prvim danima počeo prilaziti blagdanu. Obično me svake godine tog mjeseca posjećivao osjećaj usamljenosti — oko prvog kad sam pomislila na blagdan, te na prvi ili drugi dan samog blagdana. Osjećaj usamljenosti je tih dana kulminirao i nisu ga mogle odgoditi ni sve SMS poruke koje su katkada upravo zadivljujuće znale odgoditi susrete. Nije ga mogao odgoditi niti barem ublažiti ni moj muž. On ga je, štoviše, znao poglašnjavati, iako se njegov zvuk i pojačan, gotovo do krajnosti, teško čuo. Moj muž mogao je za egzistiranje osjećaja usamljenosti u meni u bilo kojoj banci emocija biti jamac.

Mrzila sam glačanje kao i sve reprize kućnih obveza i tog dana u prosincu. Čekala sam da zgužvane muške košulje izumru ili, kao političari u svijetu u kojem je sve politika, daju ostavku i povuku se kao što su se povukli frakovi i monokli. Bezuspješno čekala sam dan kad će nepraktična odjeća sadističkog duha iščeznuti i pojavljivati se samo na maskenbalima, kad je zazvonio telefon.

— Zamisli, cijeli dan perem ruke — prijateljica je načinila neobičnu stanku — Ponovno i ponovno.

— Da? — nisam mogla naći prave riječi.

— Ne mogu ih oprati — izustila je gotovo plačnim glasom. — Ne vidi se da su prljave.

— Možda onda i nisu.

— Ma vraga nisu!

— A kako znaš? — Što kako znam?

— Pa da nisu prljave.

— Znam.

— A kako?

— Zato što znam.

Šutjela sam nekoliko trenutaka shvativši da se Karina udaljila od racionalnih elemenata i da ću, ako joj odmah proturječim, samo pojačati njenu histeriju.

— Ne vjeruješ mi, je l' tako? — nastavila je agresivnije. — Reci onda da mi ne vjeruješ.

— Još ništa neću reći.

— Očigledno je da mi ne vjeruješ.

— A od čega to ne možeš oprati ruke? — prokleto sam se trudila zvučati brižno.

— Jebe se tebi... — Znaš da nije tako — bila sam strpljiva.

— Bojim se da sam se zarazila novčanicom. — sada sam već u njenom glasu primijetila tragove nesigurnosti.

— Novčanicom? Ti barem uvijek pereš ruke.

— Porukom.

— Novčanicom ili porukom?

— Porukom na novčanici. Netko je ispisao poruku.

Shvatila sam da je njena vrsta zaraze metafizička. Zaintrigirao ju je tekst poruke kao što je mene sada iskušavala njena sitna ludost.

— A što je pisalo? — približavala sam se trenutačnom središtu Karininog svijeta.

— B5.

— Samo B5?

— Samo B5.

Karina je, inače, bila neumjerena u pranju ruku. Prala ih je jezivo često. Katkada je, valjda iz navike ili dosade, po nekoliko

puta za redom, dok je stajala uz vodovodnu cijev, nasapunala i oprala ruke, a da ih ni nije imala čime zaprljati.

— Kontam već dva dana što bi to moglo značiti, ali ne mogu nadoći — priznala je.

— Premalo je znakova da bi mogla. — potom sam se glasno nasmijala, sjetivši se što su mi poznanici govorili u sličnim situacijama.

— Što ti je smiješno?

— Znaš, da to kažeš na mom poslu, rekli bi ti da imaš višak vremena, a da imaš djecu, ne bi stigla misliti na takve gluposti, nego bi mijenjala pelene i jurila skuhati ručak.

— Užas. Ionako mi je, mogu ti reći, sve manje žao zbog razvoda.

Bile smo nevjerojatno slične po tome u kojim su nas razmjerima mogle zaokupiti sitnice, a nas dvije samo što im još nismo, na prvu loptu, pridavale kojekakva ezoterična značenja i blesavi prizvuk tajne. Sve više je i mene počeo zaokupljati natpis s novčanice i odrješito sam izjavila:

— B5 je šifra!!

— Možda je samo poruka.

Karina je bila opreznija i vjerojatno je imala pravo. Nisam znala odakle početi u iznalaženju odgovora, premda mi je često sljedećih dana na pamet padala zagonetka s novca. Onda sam, slučajno, kod muža primijetila novčanicu na kojoj je pisalo G8. Uzela sam je pažljivo u ruke i, ne rekavši mu niti riječ o Karininoj novčanici, saznala da su je dobili u istoj samoposluzi. S guštom sam nazvala Karinu.

— Znači da bi malo više trebalo motriti ljude u Northu dok kupuju — dala je prvu smjernicu svoje strategije.

— Valjda...

— Držati oči širom otvorene kad budu davali novac na blagajni. — pala je i druga smjernica.

— Ne možeš baš cijeli dan prostajati uz blagajnu. Djelatnici Northa će te izbaciti van ili misliti da si luda. Ili čak jedno i drugo — nadodala sam.

Pokunjeno sam se pokolebala jesam li joj trebala narušiti spokoj i uopće reći za drugu novčanicu, a već naredni trenutak sam nestrpljivo iščekivala rezultate neobične Karinine istrage u kojoj sam i ja, na neki način, sudjelovala.

I dok sam mislila na nerazjašnjene natpise iz Northa, zaboravila sam na osjećaj koji se kod mene tako često javljao i gotovo me neizostavno posjedovao svakog prosinca. Zaboravila sam usamljenost koja je, u smanjenoj dimenziji, najavila svoj povratak, neposredno prije telefonskog poziva kojim je Karina, nakon desetak dana, najavila povratak našoj enigmi.

— Nećeš vjerovati kad ti kažem što sam vidjela. — uzbuđeno je rekla.

— Onda reci.

— Čista slučajnost da potrefim biti u Northu kad se događa ispisivanje teksta na novcu. — tu je zastala. — Znaš onu debeljuškastu blagajnicu? Onu što ima zalizanu kosu vezanu u konjski rep!

— Aha.

— Vidjela sam je kako na kraju smjene ispisuje slovo E i broj 2 na novčanicu od sto kuna, kakve su bile i one dvije. Ali ovaj put je iznad slova i brojke upisala: POGODAK. Novčanicu je stavila na vrh u kasu.

— Svašta!

— To ti je bilo u četvrtak. U petak sam došla opet kad je završavala dopodnevnu smjenu i opet je, gledajući neki papir, ispisivala samo jedno slovo i jedan broj na novčanicu od sto kuna. E3. I opet ju je

stavila u kasu na vrh. Ostalo mi je da saznam kome je slala poruke. Kolegica koja je preuzela njeno mjesto popodne, pažljivo je pogledala novčanicu. I ona je pred sebe stavila neki papir koji je pažljivo motrila. Vratila sam se navečer pred kraj njenog radnog vremena i pažljivo pogledala blagajnu gdje sam primijetila papirić s izrazito ružnim ispisom D6. Pokraj njega je bio još jedan veći papir po kome se vidjelo da je češće na brzinu presavijan.

— Ma što kažeš!

— Papir je imao uzorak s kvadratićima, a na njemu su bila obilježena polja. Vodoravno od 1 do 8, okomito od A do H. Postojala su dva crteža s takvim poljima na istom listu.

— Pa blagajnice cijelo vrijeme igraju Potapanje brodova! — ushićeno sam uzviknula. — Svaki dan pogađaju samo jedno jedino polje.

— Dopodnevna blagajnica nađe pokušaj pogotka one sinoćnje i ako joj je brod pogođen, napiše POGODAK. Zatim ona pokušava pogoditi protivnički brod. Jedino što oznaku polja koje gađa napiše na novčanicu. To joj je jednostavnije.

U igri je prvi crtež pokazivao svakoj od blagajnica smještaj i stanje vlastitog brodovlja, a onaj drugi pogotke tuđe flote. I ja sam se nekad igrala potapanja brodova. Znala sam pravila.

Pomalo mi je bilo žao zbog tako brzog i jednostavnog kraja zagonetke. Bilo mi je žao i što sam znala da je predamnom usamljenost. Toliko sam mrzila tišinu u prostoriji da sam mami, koja me nazvala i pitala trebam li što da mi kupi u Northu prije nego što dođe, odgovorila:

— Kupi mi omekšivač.

— Trebaš li još što osim omekšivača rublja?

— A kog vraga će mi omekšivač rublja? — osorno sam rekla.

— Pa što ti onda zapravo trebaš?

— Omekšivač tišine.

2002.

Kolo 3, 2004.

3, 2004.

Klikni za povratak