Obrnuto prepisivanje

Obrnuto prepisivanje

Ulomak iz romana

Juraj nije mogao shvatiti kako u sunčano jutro samoubojice ne prestanu biti pesimisti. Iako se sam budio pomalo melankolično, jer mu je još uvijek nedostajala žena, ipak jutarnje sunce davalo mu je snage ustati se. Iz sunčane sobe otišao je u kupaonicu bez prozora. Kada je mokrio osjeti potrebu i za velikom nuždom. Nakon toga uđe u kadu i dugo se tuširao. Sva prljavština s tijela otječe kroz slivnik. Osjećao se lakše, kao da se težina masnoće na tijelu mogla vagom izmjeriti. Istrljao se ručnikom i s njim zapeo za nokte na nožnim prstima. Rezao ih je škaricama dok su još bili mekani od vode. Prepoznavao je promjene na nožnim prstima, godinama su od nošenja cipela prsti okvrgavili, savili se i dobili kožna zadebljanja. Uhvati ga asocijacija na dokumentarne filmove o grbavim kitovima kojima se od starosti već i školjke na leđima hvataju. Nije se bojao starosti, imao je četrdeset dvije godine, ali već je zapazio promjene na tijelu. Od tuširanja se kupaonica zaparila, da je sam otvorio bi vrata, no kćerka je bila u svojoj sobi, mogla se probuditi i zateći ga golog. U takvim subotnjim jutrima otključao bi vrata, uključio ventilator u kupaonici i ponovno se zaključao. Obrisao je zapareno zrcalo kako bi se vidio obrijati. Bacajući u lavabo pjenastu sapunicu s obrijanim dlačicama voda zastane i počne polako otjecati. Lavabo se začepio, nije ga čistio dva mjeseca. Usipa u slivnik lavaboa kemikaliju i isto to učini s kadom. Bojler koji je zagrijavao istrošenu toplu vodu bio je bučniji no prije. Juraj pretpostavi kako ga je kamenac počeo najedati. Bojler je bio star petnaest godina. Trošnost svakodnevnih stvari smetala ga je, jer je često morao misliti na njihove popravke ili zamjenu. Većina stvari kraćeg je vijeka od čovjekova života i on je morao stalno biti budan i prepoznati što je za izmjenu, što za baciti i kupiti novo. To ga je smetalo, pa je često odgađao kupovinu novih stvari. Mogao je živjeti sa starim namještajem ili posuđem, ali pregorjelo glačalo moralo se popraviti, stari televizor morao je zbog kćeri zamijeniti s ravnim ekranom Kad mu je supruga bila živa, ona mu je davala inicijativu za takve novine, a sada to čini kćer. On sam sve bi ostavio kako je bilo prvog dana. Iz tih razloga nije htio udovoljiti kćerkinoj molbi za nekim kućnim ljubimcem. Nika je htjela psa. Ali to je značilo rastanak za desetak godina koliko živi pas, i opet bi zbog smrti tuga ušla u njihovu kuću. Nika je dobila plišanog psa kojeg je mogla i u krevetu pod pokrivačem držati.

Iz kupaonice se vratio u osunčanu sobu, i opet osjeti ljepotu jutra. Priđe prozoru gdje je imao četiri male lončanice s meksičkom metvicom, koju je sam genetski uzgojio, proba kažiprstom zemlju i zaključi kako ju mora zaliti. Ubere dva starija suha lista i spremi ih u papirnatu vrećicu koju vrati na gornju policu u kuhinji. Tamo je stajala i posuda s kavom, htio si ju je skuhati, ali bez novina to nije mogao učiniti. Volio je piti kavu uz čitanje novina, zato se obuće i izađe do kioska.

Ljudi na ulici činili su užurbano jutro što je Juraju smetalo, on je još bio usporen, uljuljan u početak dana. Na povratku iz kioska zastavi ga Dinko, prijatelj iz gimnazije. Dinko je bio smrknut, stisnuo je oči i nakrivio usta, kao da je sunce optuživao za sve. Kad ga je vidio takvog, Juraj pomisli kako bi bilo bolje da ga je zaobišao, ali susret je bio iznenadan. Dinko je izletio iz povrćarnice, ali u ruci nije držao nikakvu vrećicu.

— Jesi li vidio, već imaju jagode? — reče mu Dinko odmah nakon pozdrava.

— Vidio sam.

— Što si ljut?

— Ja? Bože, baš mi je lijepo jutro.

— Jest, kad imaš posla, radiš, pa imaš i vikend, a ja...

— Ajmo na kavu! — reče Juraj jer je vidio da je Dinko za priču.

U Gradskoj kavani umirovljenici su zauzeli veći dio stolova i njih dvojica se smjeste u kut daleko od prozora.

— Za što si? Kavu? — upita Juraj.

— Može i konjak?

— OK, ali zašto si mi prigovorio »kad imaš posla, radiš«?

— Zar nisi čitao, moje poduzeće ide u stečaj, i ja sam, kako se to lijepo kaže, višak radne snage. Nakon sedamnaest godina staža!

— Ali ti si inženjer prehrambene tehnologije, zar ne?

— Da, pa što? Kakvo je to pitanje?

— Pa, mislim kakav je to preustroj poduzeća, a da ne treba stručnjaka?

— Ti misliš da je stečaj u našoj državi nešto normalno. Pa, poduzeće, firmu, prvo će netko upropastiti, zatim otjerati ljude, onda će tu istu firmu kupiti. Samo su strojevi i sam prostor vrijedni. Mi smo mu trošak. Naravno ti naši tajkuni gledaju na posao samo nakratko, isisaj što valja i pobjegni. Nikoga ne zanima razvoj na duže staze, pa čak to ne vidi ni država. Kod nas se otvaraju samo trgovine. Što se još proizvodi u našem gradu? Kruh, pivo i kobasice. Ono što se jede. Hranu moraš imati, opet je isereš i nanovo kupiš. I onda pored tog perpetum mobile, propadaju i poljoprivredna dobra. Zar ti se ne gadi sve ovo što se radi u našoj državi?

Juraj zažali što je Dinka zvao na piće, već kod prvog susreta mogao je predvidjeti kakav će razgovor biti, a ovaj razgovor mu najmanje treba. Ustao je zadovoljan, sunce ga je razvedrilo, a onda ga Dinko zadavi. Naravno da je znao o čemu govori. Čitao je svaki dan novine, ali danas mu dan nije trebao tako početi. Juraj pogleda na Dinkovo rame, jedna dlaka uvrtala se u njegovoj kragni, on ju lagano pokupi i neprimjetno spremi u svoj džep.

— Dlaka — reče Juraj i doda — Naravno da sve to znam. Ali...

— Ali, kad imaš posao, onda te to i ne pogađa, jel tako?

— Nisam tako mislio — reče Juraj izvlačeći se, ali znao je, bila je to prokleta istina. — Žao mi je.

— Žao ti je. Kao da mi je umrla baba. Ja sam živ i trebam ostati živ. Žena je u istoj situaciji. I njena je firma u raspadu. A djeca rastu.

— Oprosti, napadaš me kao da sam političar, tajkun ili ne znam što. Zvao sam te samo na piće. Hoćeš moj posao, što da ti učinim?

— Ništa. Bar me saslušaj.

Nakratko su obojica srknula kavu, Dinko ispije i konjak, pogleda u Juraja i reče mu:

— Oprosti ti. Stvarno sam ti skočio odmah u rebra. Ali ti si mi jutros prvi naišao. Jutro lijepo, bračni parovi subotom idu na tržnicu, a ja? Moja je žena otišla kod sestre na selo, kolju dvadesetak pilića za prodaju, a ja, ja trebam nešto smisliti. Što smisliti da djeca ništa ne primijete. Treba kod kuće biti kao da je sve u redu. Moram biti mađioničar.

— A da zovemo Kinga, on ima dionice u IPK? Možda bi ti on mogao pomoći?

— Zar si zaboravio da me još od trećeg razreda ne šljivi. Sjećaš se one utakmice, kad sam ja bio golman a on napadač u suprotnom timu. Ja sam izletio s gola na loptu, a on je na nju išao glavom, u tom duelu ja sam ga koljenom dobro u bubrege opalio. Nije mogao više završiti utakmicu.

— Sjećam se. Bio si stvarno svinja.

— Ali, nisam ga htio, bilo je to u žaru igre. Digao sam tako visoko nogu da bi sebe obranio, instinktivno. U suprotnom možda bi on mene?

— Dobro nije važno, ali možda bi ga trebao ipak zvati? To je sve bilo davno i bila je to dječačka igra.

— A da zovem Đanga? Sjedio sam s njim u klupi dvije godine...

— Ali on je novinar?

— I pisac, pjesnik. Možda bi objavio moju priču? Moju sudbinu, nek se zna kako inženjeri prolaze.

— Misliš da to nekog zanima? Samo ćeš sebe prikazati kao nesposobnog. Eto to bi ljudi iščitali iz tvoje priče. Sve da se ubiješ, to bi bila vijest za jedan dan.

— Baš ti hvala na ohrabrenju.

— Ne ljuti se, ajmo po još jedno piće. Samo... ja ću vodu. Ti konjak?

— Da. Ma, uostalom, otkako je češće po novinama taj tip se pravi važan. Kaže kako ga zovu da piše za Playboy, moš mislit.

— Tko, Đango?

— Da, digao je nos kao da je nobelovac. Kad sam to primijetio kod njega, pitam ja moje u poduzeću jel' netko čitao Besplatnu dostavu, njegovu zbirku pjesama. Naravno, nitko nije ni čuo za to. Pitao sam je li tko čuo za pjesnika Stipana Đankovića? Samo jedan mlađi reče da ga je vidio u novinama. A on ti živi kao da je neka zvijezda, ne znam što?

— Činjenica je, živimo kako si napravimo život. Uvjeriš sebe i najbliže društvo da si to i to i stvarno se osjećaš tako.

— Samo, i za takav umišljeni život moraš imati love za najosnovije stvari. Razmišljao sam poslije o tome, kako živimo, o tome s koliko ograda smo opasani. Đanga u mojoj struci ne znaju, ne znaju ga niti među automehaničarima, na tržnici, u vojsci, u bolnici, pa gdje ga znaju? U njegovom krugu pisaca. Eto, izolirani smo strukovno, generacijski, pa prostorno...

— A on kažeš digo' nos?

— Ne znam zapravo što to nekom znači biti poznat?

— To su, kako ti kažeš, struke koje su vezane za masovni medij. Političari, nogometaši, pjevači; uglavnom zabavljači svih vrsta.

— Ali što to nekom znači? Jer kad čitaš o svjetskim takozvanim zvijezdama, kad su se proslavili, onda bježe u samoću, izoliraju se s obitelji i govore kako im je ona najsvetija. Zar prvo moraš postati zvijezda pa da shvatiš kako je obitelj najvažnija.

— Dobro govoriš, poslije Warholova prijedloga: svakom pet minuta slave, više nemamo što pričati — reče Juraj ispijajući posljednje kapi konjaka.

— Još jedino da ja tu svoju »svetu« obitelj mogu prehraniti. Treba mi samo malo, no u ovoj situaciji, ja sam goljo.

— Opet si pao u depresiju. Mogu li ti ja kako pomoći. Imam nešto novaca za posuditi.

— Hvala ti. Ali ti si mi prijatelj, kako ću ti vratiti. Ne mogu uzeti, dok ne vidim što će biti sa mnom. Živjet ćemo od pomoći rođaka sa sela. A kad se i to iscrpi, ne znam?

Obojica zašute. Nije su tu imalo što dodati. Dinko nije pokazivao ni malo optimizma, a Juraj nije znao više što bi i kako bi ga hrabrio. Mučnu tišinu prekinuo je prosjak koji je išao od stola do stola i tražio milostinju. Dinko mu pruži nešto sitniša.

— Eto, može biti i gore — reče.

Rastali su se šutke, bez uobičajenog »vidjet ćemo se«, izgledalo je kao da je Juraj pobjegao.

— Imam zeleno — rekao je na semaforu.

Čim je ušao u stan Juraj opazi da se Nika probudila. Vrata njene sobe bila su otvorena, a ona je sjedila za kompjutorom. Juraj joj priđe i poljubi u čelo. Ona se otrese i obriše rukom mjesto gdje ju je otac usnama dodirnuo.

— Već si na Internetu. Znaš da je prijepodne skuplje?

— Ma, neću biti dugo. Pusti još malo.

— Ali, još si u pidžami, a danas idemo na ručak kod djeda i bake.

— Opet!?

— Pa, da ne moramo kuhati. I molim te budi strpljiva s djedom Vjekom.

— Dosadan je. Stalno priča jedno te isto. Kako je ovo, pa, kako je ono. On je najpametniji. Kao da je on dijete.

— Misliš da je meni lako. Ali dva sata možemo izdržati. Ti se zavuci u kuhinju kod bake.

— A ona opet, sve mi objašnjava o kuhanju kao da ću ja biti kuharica.

— Bože, morat ćeš kuhati za svoju obitelj.

— Kad se budem ja udala onda će se obitelji hraniti u restoranima.

— Moš mislit. A obiteljski ručkovi, zar ti nisu divni?

— Samo onda kada se ti i mama niste navlačili oko kojekakvih gluposti, i to baš nedjeljom.

— Je l' tebi uopće nešto lijepo na ovom svijetu?

— Ostavi me još malo nasamo i onda idemo.

Juraj izađe u dnevnu sobu.

— Zatvori vrata! — viknula mu je Nika.

— Oblači se!

On pogleda na sat i vikne joj:

— Krećemo za jedan sat.

Stan Vjekoslava i Božene bio je stariji, a oni ga nisu obnavljali. Parket je škripao, namještaj je bio star tridesetak godina, tapete na zidovima bile su na nekim mjestima izblijedile, jer im je sunce spržilo boju, a na nekim mjestima bile su zacrnjene od vremena kada je Vjekoslav pušio. Djeda i baka odmah s vrata navališe na dvanaestogodišnju unuku, no ona ih odgurne dajući im do znanja da više nije balavica.

— Pa, gdje ste? — upita Vjeko — Baka je mislila da nećete ni doći.

— Nika je duže spavala.

— Neka, neka... Jure jesi li za rakijicu ili pivo?

— Znaš da nepijem. Možda čašu piva poslije ručka.

— Ma, daj kad sam ja bio tvojih godina, nisam pitao. — Već sam popio jednu s prijateljem — slaže Juraj.

— Nije se pitalo, pilo se — nastavio je Vjeko ne čekajući da Juraj išta dalje i odgovori. — A imala se uvijek dobra šljiva. Ali, vinjak Zrinski sam još najčešće pio.

Juraj sjedne nasuprot televizora pokušavajući pratiti sportski program, ali otac mu je u vidokrugu započeo staru priču o svom životu.

— Bilo je uvijek špijuna koji su cinkarili tko pije sam u birtijama. Ali bilo je drugova koji su bili normalni, voljeli su ispiti koju čašicu. Nismo se mi bojali Komiteta. Bilo je nas nekoliko profesora koji smo znali s njima. Šta mi je 'ko mogao. Nisi smio biti pijanica, a opet bilo je opasnije ne piti, onda si bio nedruštven, sumnjiv. Ja sam volio Zrinski, a hrvatski nacionalisti, tako su ih zvali, dolazili bi kod mene za stol i tiho zapjevali: »Još Hrvatska ni propala...«. U Komitetu su tražili od mene da ih izdam, ali nisam htio. Kad je bila Deklaracija o hrvatskom jeziku, ja sam bio za hrvatski jezik, ali nisam smio glasno to reći. Srećom bio sam povjesničar pa sam te godine, mislim da je bila 1969, više radio na hrvatskim latinistima i tako preživio do '71. A, onda je krenula Matica hrvatska. Sjećaš se, Jure?

Juraj je i dalje gledao u televizor, da bi se riješio očeva govora samo je mahnuo glavom.

— Da išli smo od mjesta do mjesta i osnivali pododbore i dvjesto kilometara uokolo. Moji kolege iz hrvatsko–srpskog, ovaj hrvatskog, pisali su dirljive govore za ta osnivanja, ja sam ih tražio da ih sačuvam, htio sam jednog dana objaviti knjigu, ali nisam stigao. Opet su oni drugovi iz Komiteta htjeli da im dam sve te napisane govore, ali nisam htio. Ali, ipak kad je stigla '72. jadni moji kolege nadrljali, sve ih tadašnja milicija pretresla, mislim njihove stanove. Većinu ih iz nastave izbacili i stavili u biblioteke, a samo neke u zatvor. Ja sam tada otišao, da bi se sklonio, za direktora Muzeja. Šta možeš takva su to vremena bila. Jure, jesi l' za još jednu rakiju?

— Kad će taj ručak?

— Boža! — vikne Vjekoslav — Kad će ručak?

— Tako sam i ja mogao viknut. Prošetaj malo do kuhinje.

Htio se Juraj od očevih priča malo odmoriti, znao ih je napamet. Na kraju bi otac uvijek ispao ili heroj ili žrtva društvenih zbivanja. Činilo se kao da je on bio prvi u svakom gradskom događaju. Pričao je kako je bio ili osnivač neke nove ideje, ili je bio spasilac loših odnosa u društvu. Već je i Nika znala kako završavaju sve njegove priče, poput bajki. U posljednje vrijeme ona je s bakom završavala ručak.

— Juhu moraš kuhati na laganoj vatri — učila je baka Božena svoju unuku Niku.

— Misliš staviš kuhalo štednjaka na jedan i pol? — upita Nika.

— Ali prvo ringlu staviš na najjače, a kad zavri onda na jedan i pol. Ako se juha brzo kuha bude mutna i manje ukusna. Pogotovo se to vidi kod goveđe...

— To si mi već rekla.

— O, Bože, pa ja sam starija, zaboravim. Željela bih da budeš dobra kuharica kao tvoja baka. Znaš da je moja mama kuhala i u svatovima. Njena juha je bila najbolja u cijelom selu.

— Bako, U Americi se radi do pet–šest sati poslijepodne a imaju pauzu za ručak oko jedan i onda se ruča po restoranima. To će doći i kod nas.

— Bože, šta oni tamo jedu, a kad su s obitelji, ta djeca njihova nikad nisu s roditeljima.

— Pa, pošalju ih u internat. Tamo idu u školu ili studiraju, a tamo i spavaju, jedu i sve.

— Vide se s roditeljima samo za blagdane i ljetne praznike?

— Pa, i ne baš. Preko ljeta idu na logorovanje.

— Bože me sačuvaj takvog društva — reče tužno baka Božena kao da će zaplakati.

Njihov razgovor prekine djeda, kad je izvršio nadzor i štipnuo pokoju mrkvu i kuhanu pileću nogu, udalji se.

— Evo, gotovo je — reče Vjekoslav sinu — rekla je Boža da postavim stol. Uvijek sve ja.

— Moraš se malo kretati — reče mu Juraj, ali opet je ispao naivan, očeva posljednja rečenica bila je tek uvod u nastavak priče o junaštvu.

— Devedesete sam ti se ja sjetio da našu gimnaziju nazovemo po Josipu Jurju Strossmayeru, našem velikom hrvatskom biskupu, odmah su me napali jedni da je bio previše za hrvatsku stvar, a drugi da je on bio jugoslavenski orijentiran. Srećom pokazalo se da ja imam pravo.

— A što da smo 91. izgubili, što bi onda bilo?

— A, šta bi bilo? Bilo bi već nekako... Nastradao bih, tko zna. A bio je malo za južnoslavensku ideju. Nego, hoćeš li malo kuhane mrkve, vidi peršina, celera, na.

Obojica jedu i još ispijaju posljednje kapi. Juraj svoju vodu. Pojavila se Nika i složi salvete uz tanjure, presloži viljuške i žlice.

— Djeda ti nikad ne znaš što stoji lijevo što desno.

— A to mi, dijete, stalno govore. Sad kad su došle devedesete rekli su mi neki da sam

otišao previše desno. Zlopamtila još me zovu komunjara. Kao da se moglo nešto postići ako nisi bio u partiji. Mi smo Hrvati rušili partiju iznutra, znaš.

— Daj tata prestani već jednom o politici i o tvojim drugovima.

— Eto, kad čovjek ostari i ode u penziju, ne smije se ni prisjećati starih dana.

— Ali djeda, ti stalno pričaš isto.

— Nika! — ukori je otac.

— Pa, što je? Ti mu možeš reći, a ja ne!?

— Kao da sam ja imao ne znam kakav pustolovan život pa da vam sad pričam o Papua Novoj Gvineji. Mi smo stvarali Hrvatsku. '91. pomagao sam seliti Muzej, da ovi barbari ne unište naše blago. Jedanput mi je granata pala iza leđa, srećom nije eksplodirala. Nisam se ja bojao gruhanja, ne. Božena je ležala u podrumu, a ja sam izašao van i pušio. Bome, su neki poginuli dok su pušili. Samo da sam bio mlađi obuko bih ja uniformu, ali mi nisu dali. Kažu, ima dosta dragovoljaca. Moj otac je bio dragovoljac kao domobran.

— Je l', nisi djeda pričao da je on bio partizan? — upita Nika.

— Pa, jest kasnije, '44. ili '45, ali do tad...

Stigla je juha, Božena ju je donijela u keramičkoj zdjeli koju je dobila još od svoje bake, to je voljela uvijek isticati.

— Evo ga, juhica. Ovaj jušnik kupili su mojoj baki kad se udavala, vidite kako sam ga sačuvala.

— Ali prvo ju je naslijedila tvoja mama... — reče Nika.

— Da, i onda kada sam se ja udavala meni ga je dala. Ajde, papajte, fina je juha od koke.

— A kada je HDZ...

— Vjeko! Sada prestani o politici i jedi — prekine ga supruga.

Juhu su pojeli bez priča, svatko je srkao iz svog tanjura, a onda je Božena donijela kuhano meso kojeg nije voljela Nika.

— Bako, ajd donesi odmah pečeno.

— Idi joj pomozi — reče joj Juraj.

— Ista je ti — naglasi Vjeko — tako ti nisi volio kuhane kokošje noge, vratove i trticu.

— Sve u svoje vrijeme, — reče Juraj — dohvati mi umak.

— A čim vidim umak od kopra znači ide toplije vrijeme.

Svi četvoro su zašutjeli, jeli su, na programu televizije bio je prijenos trke Formule 1, a kada su pojeli i posljednji zalogaj, Božena je već trčala u kuhinju po kolače.

— Evo, svježe kremšnite.

— Mama, ja ne mogu — reče Juraj.

— A ja sam ostavila malo mjesta i za kolač — radovala se Nika.

— Ajde, kad pojedeš idemo kući — reče Juraj.

— Pa, zar nećeš čekati kavu? — upita ga majka.

— Žurimo, zar ne Nika? Ona mora završiti zadaću.

Prijepodne je bilo sivo, oblaci su se spustili nisko, gotovo pritiskali glave. Kišica je padala na mahove, ali Juraj je na posao došao bez kišobrana, stanovao je blizu Zavoda za mikrobiologiju, a i mrzio je kišobran. Kada je ušao u svoj laboratorij, prvo je prstima prošao kroz kosu, a onda je iza paravana, gdje je držao svoje osobne stvari, uzeo ručnik i protrljao glavu. Nije imao dugu kosu i znao je da će mu se ona brzo osušiti. U prostoriji je bilo tamno, to mu je odgovaralo, ali bojao se za svoje biljke u lončanicama. Okrenuo ih je za sto osamdeset stupnjeva, da ona strana koja je bila okrenuta prema prostoriji sada bude prema prozoru. Opipao je zemlju i odlučio nekoliko kapi uliti u svaku posudu. Zatim je nježno dodirivao lišće koje mu je izgledalo pomalo žućkasto. Nije otkinuo niti jedan, imao je dovoljno za čaj. Vratio se u fotelju iza paravana, otključao ladicu s fasciklom u kojem je držao svoj hobi. Imao je desetke listova na kojima je prilijepio vlas nekog njemu poznatog čovjeka čije ime je napisao iznad, a ispod vlasi napisao je njegovo obilježje DNA. Uzbuđivalo ga je uspoređivati raspored parova njihovih baza, koji su se jedino i razlikovali u toj tajanstvenoj molekuli. U službenom dijelu laboratorija, u staklenom steriliziranom ormaru gdje je pohranjeno stotinjak izdvojenih DNA molekula po kojima su prepoznati branitelji pronađeni u masovnim grobnicama. Sve ih je on uspoređivao slagao i tražio neke nove sličnosti razlike. Juraj pogleda na sat, još je bilo rano za odmor, a konkretnog posla nije imao, pio mu se čaj od mente. Drhtavom rukom pristavi kuhati vodu. Znao je da će mu uživanje njegovog čaja oduzeti nekoliko sati, pa odluči zaključati vrata. No, kad je voda zavrela, netko pokuša otvoriti vrata, a zatim pokuca. On pomisli kako je to njegov šef Matko, ali se sjeti kako mu je jučer rekao da će otputovati. Netko je pokucao treći i četvrti put i on odluči otvoriti. Kad je otključao vrata na ulazu je stajala mlada žena.

— Oprostite trebala bih doktora Juraja... — mlada žena nije ni završila, on je pozdravi isprikom.

— Ja sam. Oprostite vi, ali uzeo sam si malo pauze.

— Ništa, doći ću kasnije.

— A što ste trebali, gospođo...?

— Mira Frkić, poslao me profesor Matko Skalin.

Kad su se rukovali Juraj primijeti kako ona ima snažnu šaku. Kada ju je gledao, izgledala mu je krhka. Bila je malo niža od njega, sitne glave, kratko ošišana, kose obojane u plavušu. Imala je dopadljivo lice i smiješak prilikom upoznavanja izgledao mu je poznat, iako ju je prvi put vidio. Ona se već okrenula kao da bi otišla, no, on se predomisli.

— Izvolite, uđite. Napravit ću pauzu za doručak kasnije.

— Ozbiljno, ne smetam?

— Samo uđite — reče Juraj i otvori još više vrata.

Mira Frkić ne znajući kamo da se smjesti priđe prozoru na kojem je bila podignuta roleta.

— Velik prozor, ali ne i lijep pogled, gledate ravno na onkologiju — reče Mira i zapazi niz lončanica na dasci prozora. Dodirne nježno lišće jedne te iste biljke u svim posudama.

— Uzgajate cvijeće?

— Ne. To je Mentha piperita.

— Naravno, menta — reče ona i ponjuši prste. — Volite čaj od nje?

— Da, ali nemam niti jedan suhi list, — slaže Juraj — imam kamilicu. Zapravo voda je već prokuhala, i sam sam htio popiti čaj. Onda, jeste li za?

— Može. Ovaj čaj od mente, mora da je jači, jer osjetim listovi su nekako deblji, lišće je sigurno sočnije nego što sam ih...

— To je meksička metvica, istina malo je ljuća od naše, zato i nosi ime piperita.

— Pa da, ima lišće slično nekom kaktusu, nisam to još nikad vidjela. Kao da pripada biljkama mesnaticama?

— Ne, nema je kod nas, i ja sam je donio, zapravo dobio od jednog kolege iz, naravno, Meksika.

Kad je srknula prvi gutljaj čaja ona se skoro zagrcne.

— Bože, nisam vam ni rekla zašto vas trebam.

— Smiješno, a ja vas nisam ni pitao. No, da čujem?

— Prijavila sam diplomski rad, a odabrala sam temu iz genetike, eto zato sam stigla, zato vas trebam.

— Što vam je Matko rekao?

— Profesor Skalin uputio me na vas rekavši da ste vi najbolji praktičar u državi.

— Pretjeruje. Ali je dobro rekao praktičar, pomoći ću vam sve do trenutka kada budete morali napisati radnju, kao rezultat završetka vašeg osamostaljenja.

— Hvala vam. Pa, literaturu imam, ali ništa ne znam, ono, kako se konkretno otkriva gen, molekula DNA, RNA i znate već...

— Čujte, ovo je laboratorij za otkrivanje DNA pronađenih ubijenih branitelja, da bi ju usporedili s njihovom rodbinom i

saznali njihov identitet, mogu vam jedino o tome pričati.

— I pokazati, molim vas, kako se uopće dođe do te molekule, baš taj opit me zanima. Kad budem branila radnju moram imati predodžbu kako ono o čemu ću pisati izgleda u laboratoriju.

— Mislite se genetikom i ubuduće baviti?

— To sve ovisi o daljnjem slučaju. Ako nađem neko mjesto u bolnici ili kod vas u Zavodu?

— O tome odlučuje Matko, profesor Skalin.

Pili su kamilicu i dok su razgovarali diplomantica je očima snimala laboratorij, željela se orijentirati. Izgledao joj je laboratorij sterilan, ali i nekako domaćinski.

— Kažu da je vaš laboratorij najbolje opremljen. Čini mi se prilično mističan, ali udoban.

— Ha, udoban, dobro ste zapazili, to je moj radni i životni prostor, tu sam svaki dan. Morao sam ga prilagoditi i za boravak, a ne samo za rad. Tamo iza paravana imam i svoj kompjutor s modemom za Internet, ovi ovdje kompjutori su samo s programima za našu struku.

— Pa, kad bih mogla doći opet? Zapravo imam još dva ispita, pa još učim, ali paralelno ću se spremati i za radnju. Kada vama odgovara?

— Kada vama odgovara? Ja sam ovdje svaki dan.

— Ovaj bih mjesec mogla dolaziti samo jednom tjedno, a onda dalje i dva puta, ili po potrebi. Htjela bih diplomirati do ljeta.

— Dogovoreno. Vidimo se idući utorak. Može?

— OK. Idem. Hvala vam.

Kad ju je ispraćao, Juraj ju pusti prvu prema vratima i odmah ju odmjeri s leđa. Imala je harmonično građeno tijelo. Uzak struk, jabučastu guzu, ne prevelike bokove, zapravo Juraj se strese od muške pohotnosti. On kao da se probudio iz mrtvih. Od kad mu je žena umrla nije puno zagledao druge žene, osim one na pornostranicama Interneta. Sada kao da mu je ova stvarna žena vratila vrenje krvi kroz tijelo, kao nekad. On joj otvori vrata i pruži ruku, opet rukujući se učini mu se kao da drži boksačevu ruku. Pozdravili su se na rastanku i ona skrene lijevo prema liftu, a on ju je pratio pogledom, gledao joj je u bokove. Ona ih je lagano ljuljala po diktatu visokih potpetica.

— Dakle, kolega Jure, mačka i po. Dobar genetički kod, ha?

— Zgodna je. Ali, otkud vi?

— Već sam se vratio. Slobodno?

Uđoše obojica u laboratorij. Matko ispriča Juraju kako je bio u susjednom gradu koji traži njihovu pomoć. Na sudu imaju jedan slučaj dokazivanja očinstva i trebaju vještaka za usporedbu DNA djeteta s potencijalnim ocem.

— Čudim se da još i danas ljudi skrivaju očinstvo — reče Juraj.

— To su neobrazovani ljudi, koji nisu čuli za krvne grupe, a kamoli za analizu DNA.

— Kad dobivamo materijal?

— Javit će nam — reče Matko hodajući do šalica za čaj koje su ostavili Juraj i Mira. — Gospođica Mira ostavila je trag. Ruž na svojoj šalici i jednu dlaku. — Matko je pogleda izbliza — Ali bez korijena. Je li te upoznala s temom?

— Samo općenito, doći će idući utorak.

— Vidim dobro ste se onda upoznali, pričali ste uz čaj o nečem drugom?

— Uobičajeno upoznavanje. Ništa osobno.

— Vidio sam ja »ništa osobno«, a dekodirao si je od glave do pete. Moram priznati, zgodna je. Ali za mene to je samo estetika. Istina, danas, s ovim godinama, gledam na žensko tijelo kao na harmonični sklad, ne više kao požudu. Drago mi je Jure da je kod tebe taj hormon opet krenuo do glave. Idući njegov put ići će vrtoglavo dolje. Kako bi u špageti–vesternu rekli »prokleto nisko«.

— Dobro, istina, probudila je u meni ono nešto...

— Pobudila je u tebi onaj muški kromosom u kojem mi u ženskim oblinama prepoznajemo ne samo lijepo, nego i želju za oplodnjom. Mi kod njih volimo sve oblo, glatko, skladno, krhko, meko, ne dlakavo, vlažno, i to nam je super. A one kod nas vole mišiće, snagu, dlakavost, tvrdoću. Sve je tako jednostavno. Čak je dovoljno pogledati lutku u izlogu, u tangama, recimo, i već je poželiš. Dva su spola, mi volimo njihove osobine, a one naše. Eto, to nas onda spaja. Samo dvije krajnosti koje se spajaju. Netko je od te jednostavnosti napravio filozofiju života. Znam nekoliko muškaraca koji nisu ništa drugo radili nego žudili za ženama, živjeli su preko kurca. Sve su podredili nagonu da imaju to što oni sami nemaju. — Matko, sve ste izbanalizirali. Nije valjda sve baš tako?

— Čisto održavanje vrste. To što si ti Miru zagledao odostraga nije ništa drugo nego da ju povališ, žudnja za seksom, održavanje vrste, pritisak organizma da izbaci spermu koja je štetna za tijelo.

— Nisam znao da ste biologist.

— Jesam, jesam. Istina taj biologizam dolazi u starosti. Kad imaš svakodnevnu potrebu za izbacivanjem sjemena, ne gledaš na stvari oko sebe analitično, sve ti je to normalno. Ne kažem i sad da je to normalno, ali kako imam distancu prema pohotnosti i stalnom namirivanju tijela, mogu analizirati svoj i naš muški kod s naredbom »Izaberi drugi spol i oplodi je!«

— Znam, ali gdje je tu igra, seks.

— Pa, seks je čista tehnika dvaju spolnih organa. Oba se spreme, ukrute ili navlaže i...

— Šefe, stvarno ste pretjerali. Kako možete samo tako gledati na tu divnu igru.

— Za tebe je to samo divna igra. Ali kako ona funkcionira baš te briga, je l'? Tebi je lijepo kod izbacivanja sjemena, a njoj što je trljaš po određenom mjestu. A kako ćeš izbaciti sjeme? Opet ćeš reći da sam tehnicist. Pa, je. Dok joj budeš uguravao, kita će ti se ukrućivati sve više, rasti će sve više, sad je riječ u milimetrima, ali će rasti sve dok ne preuzme svu potrebnu kožu iz mošnice. Mošnica postane uska za jaja i ona se popnu u šupljinu u tijelu to ih prisili da ispuste spermiće i ti si gotov. Zato dečkima moraju jaja biti u mošnicama inače nema seksa, niti oplodnje. Tebi su bila spuštena kad si se rodio?

— Jesu.

— E, vidiš meni nisu, pa mi ih je doktor jačim pritiskom spustio, hvala bogu nisam išao na operaciju.

— Znam, imate kćer. Znači uživali ste u seksu.

— Jesam, ali što je svršavanje?

— Isuse, pa ja ću danas dobiti kompletnu obuku o spolnom odnosu, ali takvu da ću ga izbjegavati.

— Pa, moraš znati sve o sebi. Ne boj se kad ti padne »mrakan« pred oči dok ju dodiruješ, zaboraviš na fiziologiju i opet svršiš. A svršiš s užitkom samo zato što kad ti se kita poveća ona pritisne mokraćovod i kad sperma krene, probija se kroz njega i ti osjetiš strasnu bol. A to se jadni spermići probijaju kroz usku cijev.

— Čitao sam dosta o seksu, ali stvarno ovo je pravo banaliziranje ljubavi.

— Ne lažem. Jesi l' kad probao pišati kad ti je kita ukrućena. Možda jesi, ali nisi mogao. — Istina jedva sam mogao pišati poslije seksa, a kad mi je već malo kurac opušteniji.

— I?

— Išlo je teže.

— Eto vidiš. Sad si saznao nešto više.

— Baš vam hvala. I nek sad Miri priđem, ha?

— No, ipak, kako dođe do ukrućenja ili vlaženja? E tu je kemije na djelu, što bi rekli — ljubav. Ako vam to uspije, isplati se i ono s tehnikom: ulaz — izlaz.

— Poslije tog unutra — napolje ipak ostaje nešto kemije.

— Ako tebi to uspije, nije baš kod svih muškaraca, onda super. Drugi se poslije tehnike dignu i odu. Nego, sad sam od te priče ožednio, imaš li što za piće?

— Ništa osim čaja.

— Mogao bi zbog mene držati nešto žešće. Ništa, idem u svoj ured i popiti si jednu. Odo'.

Juraj ga nije ispratio, ostao je na stolici sjediti začuđen količinom privatne teorije koju mu je šef ispričao. Istrese preostali čaj kamilice u usta, promućka je po ždrijelu i ispljune u lavabo. Zatim pristavi novu vodu za svoj tajni čaj. Dok je Juraj čekao da mu voda zavri, ode do svog kompjutora i potraži vezu na Internetu. Kad je voda provrela on iz skrivene papirnate vrećice uzme nekoliko suhih listića meksičke mente i stavi u posudu te je poklopi.

Na Internetu otvori stranicu gdje je mogao čitati o Homo sapiensu. Prošli puta se iznenadio kako je još neotkriven prijelaz od neandertalaca do Homo sapiensa ili su to dvije odvojene vrste. Nije mogao čekati da se čaj ohladi i srkao ga je još vrelog dok je čitao o nastanku nove vrste, ljudske rase Homo sapiens.

Neočekivano, prije nekih 35 000 godina, pojavila se, praktično niotkuda, nova rasa Homo sapiens i kao da je izbrisala neandertalce sa lice zemlje. Također je jasno da Homo sapiens predstavlja velika odstupanja od spornog procesa evolucije, da se mnoge karakteristike, kao na primjer sposobnost govora, uopće ne mogu povezati s ranijim primatima. Znanstvenici su posebno zbunjeni činjenicom da se ovakav napredak dogodio za vrijeme ledenog doba, koje je bilo najnepovoljnije vrijeme za evoluciju. Moderan čovjek ima mnogo usporednih fosilinih rođaka, ali nema predaka, stoga podrijetlo Homo sapiensa predstavlja zagonetku. Znamo gdje je civilizacija započela i kako se razvija. Ostaje pitanje kako i zašto? Ne postoji očigledan razlog zbog kojeg bi trebali biti civiliziraniji od primitivnih naroda u džunglama Amazone. Pravu zagonetku ne predstavlja zaostalost Bušmana, na primjer, već naš napredak: jer sada se priznaje da bi, slijedeći normalan tok evolucije, čovjek trebao još uvijek biti tip Bušmana, a ne modernog čovjeka. Čovjeku je trebalo dva milijuna godina da napreduje u proizvodnji oruđa; od korištenja oruđa u obliku u kojem ga je našao u prirodi do spoznaje da može odlomiti i oblikovati kamen kako bi što bolje poslužio svrsi. Zašto nam nije trebalo još toliko godina kako bismo naučili koristiti se ostalim materijalima i daljnjih deset tisuća godina kako bismo svladali matematiku, tehniku i astronomiju? No, naprotiv, manje od pedeset tisuća godina nakon pojave Homo sapiensa mi šaljemo astronaute u svemir i na Mjesec. Postavlja se pitanje: Jesmo li mi i naši sredozemni preci zaista sami stvorili ovako naprednu civilizaciju?

Juraj se dublje uvalio u fotelju, šalica mu je ispala iz ruke. Sklopio je oči.

Mjesec je bio potpuno okrugao, bilo je vedro i osvjetljavao je noć koja se činila kao hladni plavkasti dan. Sjene su bile velike, ne samo od mjeseca već i od vatre koju je potpaljivala veća grupa dlakavih stvorenja koja je hodala na stražnjim udovima gotovo uspravno. Šakama su lomili grane i stavljali na vatru grijući se u hladnoj noći. Neki su se muškarci umatali u osušena i zahvaljujući pticama i mravima očišćena krzna. Žene su u unutrašnjosti pećine od komada krzna motale svoja stopala. Jedna muška jedinka igrala se s grumenom zemlje koja se po boji razlikovala od ostalog dijela. Bila je crvenkasta. Jednim tvrđim dijelom grumena, on rukom na zemlji nacrta kružnicu poput mjeseca, ali trag je bio crven, a ne plavkast. Ipak njemu se dopadne, kao da je nacrtao zalazak sunca. Jedna mu žena nogom obriše crtež. On ju pogleda, a ona se naceri, pokazujući da se samo hoće igrati. Muška jedinka shvati to kao da je ženska spremna za parenje i podigne se iz klečećeg položaja, ali izazivačica pobjegne. Je li to isto bila igra? Nije mogao znati. On je bio mlad muškarac i nova igra s crvenom bojom bila je izazovnija. Kako je stajao vukao je crte po stijeni. Crtajući jedna mu linija ostavi utisak zadnjeg buta u jelena. Bio je gladan. On nastavi pratiti liniju u smjeru kako bi izgledala leđa jelena, zatim mu nacrta rogove, glavu i naposljetku noge. Crtač dugo stajaše promatrajući svoj učinak. Gledao je jelena koji zapravo nije bio jelen. Crtež je dotaknuo rukom, nije više bio gladan, bio je sretan zbog svog crteža, legao je ispod njega i zaspao.

Probudio se jer mu je sunčeva svjetlost čas probijala kapke, a čas nestajala iza neke zapreke. Iza te varljive igre svjetla i sjene koja ga je budila bila je ona žena od sinoć. Ona ga gurne nogom i šakom pokazuje iznad njega na crtež. On se digne, uzme svoj crveni grumen u ruku i nacrta još jednog jelena. Žena se prvo uplaši, a onda pobjegne. Ubrzo se vratila s još dvije žene. One su ispuštale glas koji je pokazivao i strah i veselje. Zatim dođoše muškarci trljajući oči od sna, ali i od čuda, ne vjerujući onome što vidješe. Crtač se napravi važan i pred muškarcima nacrta još jednog jelena pogođenog strijelom. Ubrzo se oko Crtača guraše svi iz grupe, a ženska koja ga je prva ugledala stane do njega sasvim blizu, pokazujući kako je ona njegova.

Muškarci se nagledaše čuda i okrenuše ka izlazu iz pećine. Sunce se brzo dizalo, a njihova glad i potreba za mokrenjem bijahu sve jači. Već su svi izašli kada se iz dubine pećine začu plač žene. Crtačeva žena odjuri u tom smjeru i ubrzo se vrati po Crtača. Uhvati ga za ruku i odvede do uplakane žene. Ova je držala svoje mrtvo dijete staro možda godinu dana. Crtačeva žena polako uzme dijete iz majčinih ruku i krene prema izlazu. Pogleda Crtača tako da ovaj shvati kako je mora slijediti. Oboje su izašli iz pećine i krenuli stazom koja je vodila uz planinu. Hodali su dovoljno daleko da bi mrtvo dijete mogli ostaviti na čistini prepuštajući ga suncu i ogromnom plavetnilu. U blizini su bile razbacane kosti od ranijih leševa. Oboje pogledaše gore u blješteće sunce tražeći odgovore na svoje prve upite o smrti. Ali svjetlost ih zaslijepi, oni se uhvatiše za oči i kleknuše brišući suze. Dvije ptice lešinarke snažno mahnuše krilima i njih dvoje se okrenuše od djeteta krenuvši nazad. Usput uhvatiše nešto plodova s obližnjih granja i tako utažiše glad. Kod pećine više se nitko nije zadržavao. Crtač i njegova žena krenuše poznatom stazom prateći ostale u lovu na meso. Grupa se zadržala kraj rijeke. Lovci već obaviše svoj posao i žena se priključi ostalima da raskomada tijelo ubijene životinje. Crtač priđe vodi i protrlja ruke u njoj. Dlanovi mu prvo postadoše potpuno crveni, kao krvavi, a onda ih on još jednom protrlja kroz vodu i boja se skine zacrvenivši rijeku. On isto ponovi s licem, nekoliko puta ga pokvasi i istrlja. Osjećao se svježije, odmornije. Meso se počelo dijeliti i svi se skupiše u krug oko raskomadane životinje. Miris mesa privuče i druga gladna bića, četiri psa prihvate komade mesa koje im mužjaci dadoše i pojedu gutajući bez žvakanja. Ali nekoliko krupnih zvijeri navali na ostatak svježe krvi. Grupa se udalji u strahu. Hodali su i jeli ostatke hrane u rukama. Za njima su trčali psi. Oko podneva su jeli slatke plodove s drveća i ležali na toploj travi. Većina muškaraca igrala se s granama udarajući jedne druge, ali i braneći udarce istim granama. Crtač je ležao na leđima i promatrao plavetnilo nasuprot suncu. Gledao je kako se kreću bijeli oblaci i ptice, sanjario je kako i on to može. Čvrsto je zažmirio i učini mu se da mu tlo izmiče pod tijelom. Jedan pas ga gurnu svojim tijelom i on ga prigrli uz sebe. Pas prihvati zagrljaj i na trenutak ostane s Crtačem. Ali obojica se trgnu od vriska žene. Jedna mlada žena se porađala, ona s kojom se družio priđe joj i kad dijete izađe iz porodilje, Crtačeva žena uze oštri kamen i prereže pupčanu vrpcu. Ona je već ranije s tim kamenim nožem strugala kožu i raskidala meso ubijene životinje. Kada je mlada žena mogla dalje hodati, grupa je nastavila svoj put koji uvijek pred zalazak sunca završava u njihovoj pećini. Do svog doma nosili su višak hrane. Na meso koje su nosili na leđima sjedale su muhe. Neki od mužjaka znali su da muhe nisu dobre za meso, te su ga pokrivali velikim listovima koje su kidali s grana uz put. Paljenje vatre, čekanje da sunce zađe i ulazak u pećinu svakodnevna je i točna radnja koju su ponavljali iz večeri u večer. Ove večeri muškarac baci komad mesa ulijepljenog u listove uz vatru. Čuvar vatre bit će i čuvar mesa. Crtač se ponovno smjesti pod svoje nacrtane jelene, za njim stigne i žena, a za njom i jedan pas. Ona se sklupča kraj njega, ali za nekoliko trenutaka, čuo se jak ženski vrisak i ona skoči na mjesto odakle je dolazio zvuk uplašene. Crtačeva žena gurne muškarca koji je prisilno htio oploditi mladu žensku iz grupe. On se odupre i snažno je gurne. Žena se vrati kraj Crtača gdje je ostavila svoj oštar plosnati kamen i njime posiječe grubog muškaraca po lijevoj ruci. On zastenje, a na kamenu poteče svježa krv. Obje sjene, i muška i ženska, ukoče se. I Crtač bijaše iznenađen ženinim postupkom, zatim protrlja svoje ruke crvenom bojom, dotrči k ženi i oboji joj lice u crveno, kao da je krvavo. Kad su ostali muškarci skočili da zaštite napadnutoga, Crtač pokazivaše crveno, kao krvavo lice žene, te ju zagrljajem skloni u svoj kut pećine. Muškarci su zaključili da je sukob završio neriješeno, da su oboje ranjeni i tako kažnjeni, te se vratiše na svoja mjesta. Još jedna noć prolazila je dalje tiho, Crtač stisne ženu koju je doživljavao kao Brigu. Briga je i njega stisnula, liznula mu ruke, a onda njenim rukama dotakla njegova usta. On joj slinom navlaži prste u znak privrženosti. Zaspali su zajedno. Pas im je bio uz noge, grijući sebe i njih. Ujutro grupa gladnih bića priđe vatri gdje je ostalo meso od jučer. Kako se vatra po noći proširila zahvatila je i meso, ono se omekšalo u lišću i postalo još slasnije.

Crtač i Briga ostali su zajedno u istoj grupi do kraja života, za to vrijeme imali su šestoro djece koja su ih nadživjela a petoro ih je umrlo u dječjoj dobi. Promijenili su nekoliko spilja i u svakoj je Crtač ostavio svoj trag. Pratio ih je pas koji je kasnije doveo svoje potomstvo. Svi su živjeli kao obitelj. Pred kraj života Crtač je volio jesti trule datulje koje su mu uvijek zamutile svijest. Postao je ovisnik o tom voću tako da se često nije ni kretao dalje od tog čudesnog stabla. Briga je više pažnje poklanjala problemima u obitelji i grupi koja se sve više širila i udaljavala od prvobitnog mjesta gdje su se rodili ona i njen Crtač. Njen izum oštrice kamena preuzeli su muškarci kao svoje oružje. Svaki pojedinac imao je po jedan oštar kamen. Meso su stavljali na vatru i jeli ga uz mirišljavo lišće. Njihova grupa postala je najmoćnija na prostorima gdje su se kretali.