Kolo 3, 2004.

Suvremena hrvatska proza

Anto Gardaš

Obračun s vodenjakom

Ulomak iz romana za odrasle

Anto Gardaš

Obračun s vodenjakom

Ulomak iz romana za odrasle

Osamnaesto poglavlje

U kojemu inspektor Gorjanac gleda talog u šalicama za kavu i započinje s utvrđivanjem činjenica i okolnosti pod kojima je izvršen zločin, a potom podnosi prvo izvješće

1.

Inspektor Rudolf Gorjanac iz kangeonske policije sjedio je u naslonjaču i promatrao talog u dvjema porculanskim šalicama za crnu kavu, crvenoj i plavoj, koje su stajale na stoliću za goste u Rajnićevoj radnoj sobi. Bio je malo mrzovoljan, premda se to na njemu nije primjećivalo. Cijelu je noć proveo u policijskoj stanici, a onda je, pred istek njegove smjene dežurstva, stigla dojava o ubojstvu na farmi. Pozvao je kola hitne pomoći na lice mjesta i obavijestio istražnog suca. Za nešto manje od jednoga sata stigao s ekipom za očevid na farmu.

Leš Filipa Rajnića odvežen je maloprije na patologiju kangeonske bolnice, a jelensko rogovlje stajalo je ispred komode, kako je i zatečeno.

Uz dvije porculanske šalice za kavu s motivima iz lova, na stoliću je bila i pepeljara s nekoliko ňtresaka pepela, ali bez opušaka, te lovački nož nazubljene oštrice. Nož za sječenje papira izvađen je iz trbuha ubijenoga i sada je stajao na komodi, pokraj Rajnićevih naočala.

Veći dio svoga posla tehničari iz ekipe za očevid već su obavili i sada su bili pri kraju snimanja otisaka na krupnijim predmetima u sobi. Jedan od njih priđe stoliću za kojim je sjedio inspektor, kako bi argensom posuo staklo kojim je stolić bio pokriven. No Gorjanac mu, ne podižući glavu, pokaže rukom da pričeka; još je zurio u prazne šalice pred sobom, kao da ih hipnotizira.

— Inspektore — reče tehničar — hoćete li to po talogu zaključiti tko je staroga ucmekao i nabio na rog?

— Vidjet ćemo — promrmlja Gorjanac više za sebe. Mahne snimatelju da mu se približi i reče: — Snimi ove dvije šalice, ali odozgo.

— Odmah!

Snimatelj napravi još jednu snimku jelenskog rogovlja i priđe Gorjancu. Nagne se nad jednu od šalica i uperi u nju objektiv fotoaparata.

— Još ga približi — reče mu inspektor. — Tako. Imaš li u objektivu jasnu sliku taloga?

— Imam.

— Dobro, snimi ga. Isto tako i u drugoj šalici.

Dok su tehničari privodili kraju posao, inspektor se konzultirao sa sucem istražiteljem. Nakon toga pažljivo zamota u celofansku foliju obje šalice za kavu, pepeljaru s ňtrescima pepela, lovački nož, naočale i nož za sječenje papira (ni s naočala ni s toga noža nije bila obrisana krv) i još neke sitnije predmete. Na čisti parket pokraj tepiha istrese sadržaj košare za otpatke: nekoliko ogrizaka jabuka, zgužvanu plavu kuvertu i papirić s potpisom »Presuditelj S«, te kutiju za cigarete s celofanskim omotačem. Između tih predmeta pažljivo izdvoji kutiju za cigarete, pa i nju zamota. Sve to preda jednome od tehničara.

— Čim stigneš u stanicu — reče mu — ovo predaj na obradu u laboratorij. Neka do poslijepodne nalazi budu gotovi.

— Predat ću, ali ne znam hoće li oni do tada...

— Moraju. Do četiri popodne želim imati rezultate.

— O. K. — kimne tehničar.

— Idite sada. Recite onome momku u hodniku da uđe.

2.

Tehničari izađoše. Istražni sudac se nasloni na komodu, Gorjanac sjedne za Rajnićev radni stol. Malo potom uđe Tomo. Gorjanac mu pokaže naslonjač pokraj stolića za goste.

— Tomo — reče kad je ovaj sjeo — rekli ste mi jutros da na farmi osim vas i Ištvana rade još gospođica Justina i Zvonko Takalić. Radi li možda još netko?

— Rade momci koji brinu o svinjama i stoci i utovaru u kamione. — Koliko ih ima?

— Ne znam, desetak. Ta ekipa se često mijenja, jer svi rade po ugovoru.

— Kada oni napuštaju posao?

— Navečer, kada nahrane svinje i marvu.

— Kada to bude?

— Tako, oko sedam.

— A kada ujutro dolaze na posao?

— Isto tako, oko sedam.

— Jesu li i sada tamo?

— Jesu.

— Kakvo je vaše i Ištvanovo radno vrijeme?

— Jedan radi danju a drugi noću, u smjenama. Jučer je Ištvan bio u dnevnoj smjeni, ja sam ga zamijenio u osam.

— U koliko je sati Ištvan sinoć otišao?

— U osam. Možda i malo kasnije.

— Je li jutros došao na posao?

— Jest.

— Rekli ste da je sinoć s njim bila njegova djevojka?

— Da, Aranka. Često dođe ovamo, kad je on u smjeni. I sada je s njim.

— Zašto ona dolazi?

— Malo mu pomogne, tako... znate, djevojka mu je.

— Razumijem — kimne inspektor. — Rekli ste da ovdje radi kao domaćica i gospođa Justina, ali nje nema. — Inspektor pogleda na sat. — Uskoro će deset, još se nije pojavila. Znate li gdje je?

Tomo slegne ramenima.

— Ne znam, gospodine. Možda će Ištvan znati.

— Ispričajte mi još jednom što ste vi radili prošle noći i kako da ste jutros tako rano došli kod Rajnića u ovu sobu.

— Ištvan mi je sinoć rekao da se jedna krava počela teliti, ali da ima nekih problema.

— Kakvih?

— Nije se mogla oteliti. Preko noći sam je više puta obišao, a pred zoru sam i kravu i tele našao mrtve. Morao sam to javiti gazdi, makar ga morao i probuditi. On nam je rekao da ne smijemo zvati veterinara dok njega ne obavijestimo. Zvao sam gazdu na telefon i na mobitel. Na telefon se nije javio, a mobitel mu je bio isključen. Tada sam pošao ovamo. Vidio sam svjetlo u ovoj sobi i pokucao, ali se nitko nije javio. Onda sam otvorio i zatekao ga...

— Dobro, znam dalje. Jeste li što dirali u ovoj sobi?

— Nisam se ni maknuo od vrata. Odmah sam nazvao policiju i rekao...

— U redu, Tomo. Je li tko preko noći dolazio na farmu?

— To ne bih znao reći. Ja sam stalno bio dolje u dvorištu, među svinjcima i stajama. Da je netko i dolazio, ne bih ga odozdo mogao vidjeti.

— Možda se neki auto zaustavljao pred kućom?

— Nije, ali nisam siguran. Ne bih ga mogao ni vidjeti ni čuti iz dvorišta.

Inspektor nešto pribilježi u notes. Zatim upitno pogleda istražitelja, no ovaj odmahne glavom dajući mu time znak da nema dodatnih pitanja.

— Hoćete li mi, Tomo, dohvatiti taj neseser, molim vas — zamoli Gorjanac.

Neseser je odložio uz nogu stolića kada je maloprije tamo sjedio i gledao talog u šalicama.

Dok je mladić uzimao neseser, motrio ga je ispod oka. Tomo stavi neseser preda nj.

— Hvala — reče inspektor i stavi neseser na radni stol i ne otvorivši ga. — To bi bilo sve za danas. Ako se još čega sjetite, javite mi. Pogotovo ako se sjetite nečega u vezi s gospođom Justinom. Katkad i neka sitnica može biti važna.

— U redu — kimne Tomo i pođe prema vratima.

— Samo trenutak — zaustavi ga inspektor i uzme sa stola papirić istrgnut iz notesa. — Znadete li išta o ovome?

Tomo uze papirić i pogleda ga. Slegne ramenima.

— Nemam pojma.

— Dobro, možete sada ići. Recite usput Ištvanu i njegovoj djevojci da uđu — inspektor opet pogleda na sat — ne, ne trebaju mi sada, neka budu ovdje, tako... recimo, oko pet sati.

Tomo izađe.

3.

Inspektor Gorjanac je zamolio Ištvana da mu svojim riječima ispriča sve što znade o jučerašnjem danu na farmi, osobito je li on bio s Rajnićem, ako jest o čemu su razgovarali, je li Rajnića netko tijekom dana i večeri posjećivao, uopće, je li se dogodilo išta što mu se činilo neobičnim i što se ne događa svaki dan. Ištvan je pričao dobrih pola sata, ali nije puno rekao. Slabo je govorio hrvatski, pa mu je Aranka često priskakala u pomoć, no kako ni ona nije znala jezik bolje od njega, inspektor je morao postavljati brojna potpitanja.

— Kažete da ste jučer odvezli Justinu na ovu adresu. — Gorjanac pročita adresu sestrične gospođice Justine, koju mu je dao Ištvan.

— Zašto je morala otići tamo, znadete li?

— Ona svađala s gazda Rajnić i on rekao njoj da više ne doći i ne raditi kod njega.

— Je li? — Inspektor izvije obrvama. — Dao joj je otkaz?

— On njoj tako rekla, da ne više doći na farmu. Gospođica Justina bila jako haragoš.. hoću kažem, bila jako ljut.

— Na povratku ste pokupili Aranku i dovezli je ovamo. Je li tako bilo?

— Da — kimne Ištvan.

— Igen — potvrdi Aranka.

Sjedili su s inspektorom u Rajnićevoj radnoj sobi na farmi. Bila je večer. Gorjanac je u međuvremenu pribavio laboratorijske nalaze.

— A poslije?

— Mene opet zvala gazda Filip i rekla da donesem njemu odijelo i rog od sorvoš... — reče Ištvan i pokaže jelenje rogove.

— Znam, to ste mi već ispričali. Je li vam gazda rekao da iz Kangeona dovezete i Takalića?

— Ne, ne gazda to rekla. To meni rekla gospon Takalić. On meni kaže i on ide na farma jer gazda Filip njega zvao na telefon.

— Što ste radili kada ste se s Takalićem vratili iz Kangeona?

— Gospon Takalić ostala kod gazda Filip, ja išla pogledati je li krava oteli. A ona ne oteli, njoj bilo teško da oteli. Onda Aranka i ja pošli to kažemo gazda Filip, a kad došli do prozor, mi čuli kako gazda Filip i gospon Takalić jako viču.

— Izgleda da je vaš gazda jučer bio raspoložen za svađu. Sjećate li se što su vikali?

— Gospon Takalić kaže gazda Filip ti njih ubio, a gazda Filip... — pogleda Aranku — što rekla gazda Filip?

— Rekla mu ne on ubio — pomogne mu Aranka — a ona što hoda na drvena noga kazala njemu ti ubojica.

— Da — kimne Ištvan. — Tako bilo. Onda mi ušla kod gazda Filip i ja njemu opet rekla ne može krava oteli. On jako opsuje i kaže meni ti idiot...

— Zar tako?

— Da, tako.

— Što ste vidjeli na stolu kada ste ušli? — zapita inspektor Ištvana.

— Ja ne gledala na stol, gazda Filip bio haragoš. Ja njega još pitam što ja radi s ona krava kad ne može oteli, onda on mene i krava pošalje u pička od moja mater i potjera na van.

Aranka upade:

— Gospon inšpektor, ja vidio na stol. Tamo stajala ono s kim sorvoš... Ištvan, kako kaže po hrvatsko sorvoš?

— To po hrvatsko kaže jelen.

— Igen, tamo na stol stajalo ono s kim jelen bode sa drugo sorvoš... hoću kažem, sa drugo jelen.

— Zar je to bilo na stolu? — Inspektor glavom pokaže na jelensko rogovlje u kutu. — Baš na stolu?

— Nem, ono ne bilo na stol, ono bilo pokraj stol.

— Tamo? — Gorjanac pokaže glavom jelensko rogovlje pred komodom.

— Nem tamo bila — odlučno zaniječe Aranka i jednom nogom lupi po tepihu nedaleko od stola. — Tu bila.

— A što je bilo na stolu? Možda šalice za kavu?

— Nem tamo stajala šalica, nem, nem. Ona stajalo na pladanj.

— Koliko je šalica bilo na pladnju?

Aranka raširi prste desne ruke i doda im palac lijeve.

— Dakle, šest — inspektor kimne u znak da je razumio. — Gdje je stajao pladanj?

— On stajala na komoda.

— Jeste li na stolu vidjeli nož?

Djevojka pogleda Ištvana.

— Ištvan, što kazala gospon inšpektor?

— Keš, to po hrvatsko nož — odgovori Ištvan.

— Igen — kimne Aranka. — Na stol stajala nož... keš. Ne stajala šalica.

Inspektor uzme sa stola nož za sječenje papira i pokaže joj ga.

— Ovaj?

— Nem — zaniječe Aranka. — Ne to keš stajala na stol. Keš bila tako — počne kažiprstom desne ruke sječimice lupkati po kažiprstu lijeve, kao da sjecka luk — nož imala puno zub na jednu stranu, a ono na nož za što se hvata sa ruka bilo od sorvoš... od jelen.

Inspektor joj pokaže lovački nož.

— Ovaj?

— Igen, to bilo na stol.

— A ovo? — pokaže joj pepeljaru.

— Nem... mislim, to ne bila na stol.

— Ištvane, pušite li vi?

— Ne ja pušim — zaniječe Ištvan. — Ja nikada ne pušila.

— A Tomo?

— Ni on ne.

— Je li Rajnić pušio?

— Ne — i treći put zaniječe Ištvan.

Inspektor zabubnja prstima po stolu i zagleda se u njega.

— Daj da pogledam vašu osobnu iskaznicu — reče Ištvanu, a kad se ovaj maši za džep, on ga zaustavi. — No, dobro, ne treba mi.

Ištvan napola izvučeni novčanik vrati u džep. Gorjanac se zagleda u nj i malo mu se nasmiješi.

— Vas je, Ištvane, sigurno jako naljutilo kad vas je gazda poslao u materinu — reče kao usput — pa svakoga bi, naravno. Raspalili ste se, je li, i...

— Ne mene raspali to, hoću kažem, ne mene raspali gazda Filip. On mene puno puta kazala majmun i jebeš kramača i... i... — pogleda Aranku. — Kako mi još kazala gazda Filip?

— Bilmez! — odgovori Aranka bez dvoumljenja. — Tako gospon Rajnić tebi kazala kada jednom ti svinji dala hrana od krava.

— Tako, da — kimne Ištvan. — Bilmez, debil, sve mi to puno put rekla gazda Filip. On takva čovjek, ne ja ljutim na on.

— Jeste li onda otišli kući?

— Je. Tomo došla i ja mu rekla da krava ne može oteli, bude oteli u noć i mi otišla.

— Tko?

— Aranka i ja.

— Jeste li zajedno otišli? — zapita inspektor Aranku.

— Igen. Ištvan i ja otišla kod moja kuća.

— Čime ste putovali, autobusom?

— Ne putovali sa autobus. Mi otišla sa bicikla od Ištvan. Ja sjedila na ono tvrdo među noge od Ištvan a on gurala otrag... — ozbiljni inspektor Gorjanac brzo sagne glavu ne mogavši prikriti osmijeh — hoću kažem... on sjedila otrag na sic i gurala u pedal.

— Koliko je bilo sati kada ste otišli?

— Ja ne gledala na sat. Ištvan, ti?

— Ni ja ne. Sigurno bilo prošlo osam.

Inspektor mu pokaže presuditeljevo pisamce.

— Znadete li tko je ovo pisao?

Ištvan je poduže gledao u papirić, mičući usnama.

— Ne — odmahne glavom.

— Dobro. Dakle, otišli ste zajedno s farme.

— Da — potvrdi Ištvan.

— Igen — priklopi Aranka.

— Što ste radili kod kuće?

Ištvan se u neprilici premjesti s noge na nogu. Aranka se zarumeni.

Inspektor se osmjene i otpusti ih. Kada su izašli, zamota noževe i stavi ih u unutrašnji džep kaputa. Zatim navuče mantil i izađe, prethodno zaključavši vrata Rajnićeve sobe.

4.

Inspektor Gorjanac bio je poznat po ažurnosti u rješavanju slučajeva koji su mu povjereni. Od dojave o zločinu pa do okončanja istrage, čvrsto je držao konce u rukama. Sav se unosio u posao i radio danju i noću, držeći se uzrečice da se željezo kuje dok je vruće. U dvadeset godina, koliko radi kao inspekor u kangeonskoj policiji, većinu je slučajeva uspješno riješio u svega nekoliko dana, a oni koje nije mogao riješiti i pronaći krivca, zauvijek su ostali neriješeni. A takvih nije bilo puno.

Večeras je još namjeravao razgovarati s Takalićem i sutra ujutro podnijeti kratko izvješće svom načelniku, kako je i inače običavao činiti, a kasnije s tijekom istrage upoznati kolegij. Zato je, čim se vratio u Kangeon, u telefonskom imeniku pronašao Takalićev broj i nazvao ga. Javila se Sandra i rekla mu da joj je šogor u bolnici kod Ivanke. Zamolio ju je da mu kaže da bi sutra trebao doći u policiju radi davanja iskaza, ako može u osam sati, ali svakako prije podne. No ako mu to bude deško — dodao je, znajući da Takalić hoda na štakama — neka mu se javi telefonski, pa će ga on posjetiti u stanu.

Sutradan ujutro je upoznao načelnika s onim što je do tada saznao. Opisao mu je mjesto događaja, mogući način izvršenja zločina, ukratko reproducirao izjave do sada saslušanih osoba, te ga upoznao s nekim svojim pretpostavkama i daljnjim nakanama.

— Rudi — rekao je načelnik kad ga je saslušao — je li smrt nastupila uslijed uboda nožem ili zbog nabijanja na parožak jelenskog rogovlja?

— Prema izvješću s patologije, smrt je prouzročena ubodima nožem u trbuh i iskrvarenjem. U vezi s tim postoji nešto što si ne mogu objasniti.

— Zar postoji nešto što ti ne možeš objasniti? — polaska mu načelnik.

— Evo ovo. Kod jakog uboda nožem žrtva se gotovo uvijek presamiti prema naprijed i pada na prsa. Tako bi se moralo dogoditi i s Rajnićem, pogotovo što je krupan i težak čovjek. Čim sam ga vidio kako leži, uočio sam nesklad između načina izvršenja zločina i položaja žrtve.

— U čemu je nesklad?

— Ležao je nauznak, nabijen na taj parožak. Ali tada još nisam znao što je bio uzrok smrti, nož ili parožak. No kada sam jučer vidio nalaz o uzroku smrti, moram priznati da sam se zbunio. Kako je ležao na leđima, drška noža mu je stršila iz trbuha, a ispod brade šiljak paroška. Bila je to doista ružna smrt.

— Ima i ružnijih načina.

— Nisam mislio na način izvršenja, nego na neobjašnjiv postupak ubojice nakon smrti žrtve. Ako je smrt nastupila uslijed uboda nožem i on pao potrbuške, proizlazi da ga je ubojica, već mrtvoga, nasadio na parožak.

— Ali ne mora biti. Pokušaj uzeti u obzir i mogućnost da žrtva nakon uboda ipak nije posrnula i pala potrbuške, nego na leđa. Tako se mogao sâm potiljkom nabiti na parožak.

— To je malo vjerojatno, ali je moguće, mislim, to da je pao nauznak. Ali Aranka tvrdi da je nešto prije osam rogovlje bilo na drugom mjestu, a ne ispred komode gdje smo ga mi sutradan ujutro zatekli. Ne vjerujem da je ubojica to rogovlje s Rajnićevom glavom nabijenom na parožak prevlačio do komode. Za takav bi posao bila potrebna barem dvojica.

— Rekao si da je taj Ištvan krupan momak.

— Jest, a i Tomo je snažan. Ištvana ću po svoj prilici morati isključti iz kruga mogućih počinitelja. Istina, on je bio kod Rajnića između osam i deset, dakle u vrijeme kada je ubojstvo izvršeno, ali bio je s tom svojom djevojkom i s njom je otišao njezinoj kući.

— Možda se vratio?

— Ne vjerujem, oboje su izjavili da su bili zajedno čitave večeri — odmahne glavom inspektor i isrče kavu iz svoje šalice. — Osim položaja ubijenoga, ima još nekoliko stvari koje me dovode u neodumicu.

— Koje su to?

— Ta Ištvanova Aranka je oštrooka djevojka, zaista je puno toga zapazila u kratkom vremenu. Rekla je da pepeljara nije bila na stoliću kada je s Ištvanom ušla u Rajnićevu sobu, a kada smo mi došli, stajala je tamo.

— Možda ju je Rajnić nakon njihova odlaska stavio pred Takalića.

— To može biti, slažem se. Moram još provjeriti puši li Takalić. Za Rajnića mi je Ištvan rekao da ne puši. Otisci s pepeljare su obrisani...

— Možda ih nije ni bilo.

— Morali su biti, barem otisci onoga tko ju je stavio na stol. U pepeljari je bilo pepela, ali bez ijednog opuška. Onaj tko je otresao pepeo u nju zacijelo je iz nekog razloga pokupio opuške i tek je onda obrisao.

— Ako nije izašao sa cigaretom u ustima — podsjeti ga načelnik.

— Moglo je biti i tako, naravno, ali ne vjerujem. Ja mislim da je ubojica taj koji je pušio. Tome ide u prilog i ona zgužvana kutija od cigareta u košari za otpatke. On je po svoj prilici iz te kutije, dok je bio kod Rajnića, izvukao zadnju cigaretu i kutiju bacio u koš. Na njoj su pronađeni otisci, ali mi takvih nemamo u našoj kartoteci. Maloprije sam rekao da ne vjerujem da je izašao s nedopušenom cigaretom, jer bi u tom slučaju proizlazilo da je ubojica pušio za vrijeme izvršenja ubojstva i nabijanja Rajnića na parožak, a to bi bilo jedva zamislivo. Isto tako ne vjerujem ni da je zapalio cagaretu nakon ubojstva, jer je tada morao brisati otiske i što prije nestati. Cigaretu je vjerojatno popušio prije izvršenja zločina i opušak ugasio u pepeljari, a kada je izlazio, pokupio ga je. — Jesu li još negdje pronađeni otisci?

— Na telefonskoj slušalici. Rajnićevi i Takalićevi, provjerio sam u kartoteci.

— A na nožu za sječenje papira nije ih bilo.

— Nije, uklonjeni su, kao i s plave šalice za kavu. Iz crvene je pio Rajnić, njegovi su otisci i pronađeni. No ubojici ta šalica nije bila važna. Na lovačkom nožu su pak pronađeni Rajnićevi i Takalićevi otisci, ali tim nožem nije izvršen zločin. No, da se još malo vratimo toj plavoj šalici. Kad sam se zagledao u talog, naš tehničar Frenki pitao me ne mislim li možda otkriti ubojicu po talogu.

— Ja mislim da je to pitanje bilo na mjestu — osmjehne se načelnik. — Što si tražio u talogu?

— Pogledaj — osmjehne se Gorjanac — dok smo razgovarali ja sam popio svoju kavu...

— I ja sam.

— Vjerojatno nisi primijetio da sam ja svaki put šalicu prinosio ustima lijevom rukom.

— Nisam.

— Ti si svoju šalicu prinosio desnom, vidio sam. — Načelnik kimne i zagleda se u Gorjanca ne shvaćajući što time želi reći. Inspektor ustade i priđe njegovu stolu. Stavi svoju šalicu pokraj njegove.

— Gledaj, na mojoj šalici je ostao trag taloga na desnoj strani unutrašnje stijenke, gledajući od ručice, a na tvojoj na lijevoj.

— Bravo! — reče načelnik. — Iz plave šalice je pio ljevoruk čovjek!

— Tako je. Ako šalicu nije namjerno prinosio lijevom rukom, želeći navesti istragu da traži ljevorukog čovjeka, a on je dešnjak.

— Jesi li provjerio Tomu i Ištvana?

— Jesam. Obojica su dešnjaci. Tomo mi je dohvatio neseser desnom rukom, a Ištvan izvukao novčanik iz džepa, također desnom. Uz to ni jedan od njih ne puši, a ni Rajnić. Ipak, za Tomu još nisam načisto. On je bio na farmi sinoć u vrijeme izvršenja zločina. Rajnić je, po svemu sudeći, bio sâm u svojoj sobi. Mogao je doći kod njega i ubiti ga. Isključimo li Ištvana i Aranku...

— A Takalića?

— Njega ne isključujem, ni u kom slučaju — reče Gorjanac i pogleda na sat. — Oprosti, šefe, osam sati je. Idem sada u svoju kancelariju, očekujem Takalića.

— Dobro, idi. A taj presuditelj, jesi li što doznao o njemu?

— Do sada nisam. Danas u razgovarati i s gospođom Justinom, možda je njoj nešto rekao o tom pisamcetu.

— Pazi, Rudi, tâ domaćica je imala kakav–takav motiv. Dobila je otkaz.

— Da, premda ne mislim da je to jak motiv. Ali činjenica jest da je ona znala da je Rajnić između dvadeset i dvadeset dva sata sâm u kući. Mogla se vratiti od tę svoje sestrične i stjerati mu nož u trbuh. Ali sumnjam da bi ga ona mogla nabiti na rog.

Iz Gorjančeve se kancelarije začuje zvonjava telefona.

— To je sigurno Takalić — reče Gorjanac i ustade.

Uze notes i prijeđe u svoju kancelariju.

Devetnaesto poglavlje

U kojemu Ištvan javlja da se Aranka »na nešto dosjetio«, nakon čega inspektor Gorjanac nastavlja istragu i doznaje tko je Rajniću poslao prijeteće pismo

1.

Nije bio Takalić.

— Gospon inšpektor, kad mi došla kući moja Aranka na nešto dosjetio.

— Je li? O čemu se radi?

— Kad gazda Filip istjerala mene na van ona nešto čula.

— Što je čula?

— Mi išla na hodnik, onda u kupaona od gazda Filip voda tamo ššššš... Ja ne to čula, moja Aranka čula.

— Je li zavrnula pipu?

— To ne bila voda od pipa. Vrata od kupaona bila ne otvorena, a voda samo ššššš... Moja Aranka meni kazala to sigurno tuš.

— A, tako. Hvala, Ištvane. Aranka je pametna djevojka.

— Je, jako pametno! — pohvali se Ištvan. — Ona brzo bude žena od mene.

— Čestitam!

Inspektor Gorjanac spusti slušalicu i zabubnja prstima po stolu. Prva mu je misao bila da je to mogla biti Rajnićeva domaćica, ali je tu misao istoga časa i odbacio. Ona se zacijelo ne bi vratila radi tuširanja. Ako je i dolazila te večeri, moralo je to biti nakon Ištvanova odlaska. No ni u tom slučaju tuširanje sigurno nije bilo razlog njezina dolaska.

2.

Takalić se oko dvanaest sati telefonski javio inspektoru Gorjancu i ispričao se što nije mogao doći prijepodne. Rekao je da i sada sjedi pred porađaonicom i čeka da mu se žena porodi. Rekao je također da je u novinama pročitao vijest o ubojstvu na farmi i kako pretpostavlja da je zbog toga i pozvan. Po glasu se osjetilo da je uzrujan. Obećao je da će doći oko jedan poslije podne.

Sandra ga je dovezla nešto prije jedan.

Kada je Gorjancu rekao kako mu žena ima problema s porodom, uviđavni je inspektor izrazio žaljenje što ga je pozvao u takvim okolnostima. Gorjanac se prema svakome koga bi pozvao ophodio uviđavno, gotovo uglađeno, premda su mnogi od onih koje je on pozivao na razgovor na kraju proglašeni krivima i osuđeni zbog ubojstva, razbojništva, pljačke i sličnih djela.

Zamolio je Takalića da mu ispriča sve što znade o ubijenome, posebice o njegovim odnosima s Rajnićem, te što je on sâm radio prekjučer i je li toga dana dolazio u kakav kontakt s ubijenim.

Kad mu je Takalić ispričao ono što je smatrao potrebnim, inspektor je još neko vrijeme šutio i zamišljeno lupkao prstima po stolu.

— Imate li tę izreske? — zapita.

— Imam preslike. — Takalić izvuče iz džepa već pripremljene preslike i stavi ih na stol. — Napravio sam ih prekjučer.

Inspektor pročita članke iz novinskih izrezaka.

— Prekjučer, je li?

— Da.

— Kada prekjučer?

— Pred večer, još sam bio na poslu.

Gorjanac odgurne preslike ustranu i zapita:

— Pijete li kavu?

— Pa... mogao bih.

Inspektor podiže slušalicu i pritisne puce na telefonskom aparatu.

— Molim vas dvije kave... da, da, kod Gorjanca — reče u slušalicu i pogleda Takalića. — Zašto ste pravili preslike kad ste već imali originale?

— Htio sam ih pokazati Rajniću i tražiti objašnjenje.

— Kada ste posumnjali u njega?

— Primijetio sam da u podrumu ima jedna prostorija od koje samo on drži ključeve. Neki dan je bio u njoj i iznio neke kutije. Ključ mu je ostao u bravi. Rekao je da ga okrenem dva puta i da mu ga dobacim, stajao je na vrhu stubišta. Ja sam okrenuo ključ dvaputa, ali ne kako je on želio.

— Nego?

— Jednom desno, jednom lijevo, tako da vrata ostanu otključana. Kada je otišao, ušao sam u tu prostoriju. Bila je puna nekih kutija, mislim da je u njima držao pripravke za dohranu stoke. U nekoj staroj komodi našao sam jedan fascikl i u njemu tę izreske.

— Prilično ste lukavo izveli to sa zaključavanjem — prizna inspektor. — A kako ste došli na pomisao da i Rajnić hrani stoku tim nedozvoljenim sredstvima, kao taj u Francuskoj?

— Jer je čuvao članke o dopingovanoj stoci zajedno s izvješćima o bolesnoj novorođenčadi u Kangeonu. Vidite — Takalić pokaže preslik članka o povećanom broju novorođenčadi sa srčanim smetanjama — taj članak je od svibnja ove godine, što znači da je on najmanje šest mjeseci znao kako je meso njegove stoke štetno za ljudsku ishranu.

— N... da. Ali ima još uzgajivača stoke — sumnjičavo će inspektor. Učinilo mu se da se na te riječi Takalić malo lecnuo. — No, dobro. Kažete da vas je ovo jako potreslo, pa ste otišli na farmu da to raščistite s Rajnićem.

— Nisam rekao da raščistim. Htio sam da mi objasni zašto čuva članke o toj bolesnoj novorođenčadi zajedno s onima o pomoru i pokolju stoke.

— Ali zašto vam je trebalo to objašnjenje? Mislim da bi bilo logičnije da ste s time upoznali inspekciju.

— To sam i namjeravao učiniti, ali tek poslije razgovora s Rajnićem. Nisam mu htio raditi iza leđa.

— Pa, donekle vas razumijem, mislim, to da mu niste htjeli raditi iza leđa. Ali, ipak... zašto ste se vi osjećali pozvanim da od njega tražite objašnjenje? Svačija bi građanska dužnost bila da o takvim stvarima, pa i svojim sumnjama, odmah izvijesti mjerodavne institucije. U tom slučaju bi sve to oni ispitali i od Rajnića tražili objašnjenje, ako to budu smatrali potrebnim, naravno. Mislim da ipak niste vi trebali voditi tuđu brigu.

— Bila je to i moja briga, gospodine inspektore.

— Vaša? Zašto vaša, Takaliću? Jeste li vi imali kakva osobnog interesa da tako postupite?

— U nekom smislu, jesam. Ili, bolje rečeno, nisam imao osobnog interesa, ali sam bio zainteresiran.

— A u kojem to smislu zainteresiran?

— I moja žena je pred porodom — odvali Takalić i pogleda na sat. — Danas bi se trebala poroditi.

— Ali, molim vas, pa u Kangeonu godišnje dođe na svijet nekoliko stotina djece. Ja posljednih godina pratim to stanje, upravo zbog te neobjašnjive bolesti. Tako mi je poznato i da je do sada u kangeonskoj bolnici rođeno jedanaestoro djece s manama koje su opisane u ovom članku. Od toga troje ove godine. To ukupno čini jedan do jedan i pol posto.

Djevojka iz policijske kuhinje donese dvije šalice kave. Jednu stavi pred Takalića, drugu pred Gorjanca.

— Hvala, Rozi — reče inspektor, a kad je Rozi izašla, stavi na Takalićev stol pepeljaru. — Ja sam se prije nekoliko godina odviknuo pušenja i često zaboravim da još ima onih koji puše... — Ja nisam među njima.

— Ne pušite?

— Ne.

— Dakle, svega jedan posto — nastavi Gorjanac. — Mala je mogućnost da bi takva nesreća mogla zadesiti vas i vašu ženu.

Takalić otpije gutljaj kave i šalicu vrati na tanjurić. Ruka mu se tresla; kad je šalicu spuštao na tanjurić malo je zazveckalo. Sklopi oči i ostade tako nekoliko trenutaka.

— Bojim se da nije mala — reče otvorivši oči. — Jako se bojim.

— Potanko opiše sliku koju je vidio u snoviđenju: liječnika koji u jednoj ruci drži novorođenče okrenuto naglavce, a djetetu se glava klati o tankom vratu.

— Eto, gospodine inspektore — zaključio je uzdahnuvši — bojim se da sam tada vidio svoje dijete.

— Ali to je ipak bio sam san, Takaliću. Znali ste da vam je žena u drugom stanju i zacijelo ste više puta razmišljali o njezinom porodu i djetetu. I onda vam je to došlo u san, ali u iskrivljenom obliku. To se događa svakome kada o nečemu više puta intenzivno razmišlja.

— Vjerujem, događalo se i meni — prihvati Takalić i uzme šalicu. — Ja ipak imam razloga za strahovanje.

— Koji su to razlozi? — Inspektor ga je gledao očekujući odgovor, a onda se iznenada osmjehne i reče: — Oprostite, primijetio sam da ste maloprije šalicu uzeli lijevom rukom, a sada je držite u desnoj.

Takalić pogleda šalicu u svojoj ruci i malo se zbuni. Gorjanac ga je sada gledao vrlo pozorno.

— Rekao sam da sam proljetos imao prometnu nesreću — reče Takalić i očima pokaže štake prislonjene uz vitrinu. — Lom kralješnog pršljena, potres mozga i iščašenje i napuknuće lakta na desnoj ruci. Dosta dugo sam se morao služiti samo lijevom, zbog gipsa, pa sam se na to nekako naviknuo. Kad su mi skinuli gips, ta mi je navika ostala i dalje, tako da se danas jednako služim lijevom i desnom rukom.

— Aha — kimne inspektor. — Dakle, koji su to razlozi za strahovanje?

— Kako Takalić nije mogao izravno odgovoriti na njegovo pitanje, pokušao je opravdanost svojih bojazni poduprijeti drugim primjerom.

— Vidite, gospodine inspektore — reče — to s novorođenčetom nije bio jedini slučaj. Kada sam proljetos, neposredno nakon nesreće, ležao u travi pokraj ceste, povremeno sam gubio svijest. Tada su mi se pojavljivale neke čudne slike, čuo sam čak i riječi, a nešto slično mi se dogodilo nekoliko puta i poslije toga. I to svaki put kad bih se našao nekako na međi između svjesnog i besvjesnog stanja i kad bi mi se počelo mračiti pred očima.

— Ispričajte mi to, zanima me.

Takalić mu ispriča. Inspektor ga je zapanjeno slušao, a u glavi mu se rojile nevjerojatne misli i primisli.

— Nož koji ste »vidjeli« da kopa po nečijem trbuhu, kažete, bio je lovački.

— Da.

Ovaj put ga je inspektor dugo i značajno gledao. Izraz lica mu se pritom mijenjao, sve dok nije postalo maska, kruta i bešćutna.

— Kada ste te večeri bili kod Rajnića, sjećate li se što je stajalo na stoliću za kojim ste sjedili?

— Lovači nož — reče Takalić bez dvoumljenja.

— Samo lovački nož?

— Samo lovački nož, da. — Gorjanac ga je i dalje probadao pogledom. Takalić se zbunjeno osmjehne. — Znam na što mislite, inspektora. Ali on je ubijen nožem sa sječenje papira, pročitao sam u današnjem jutarnjem izdanju Glasa Kangeona.

Gorjanac na to nije rekao ništa. Pomišljao je kako je Takalić mogao tim nožem ubiti Rajnića, a potom s noža oprati krv i staviti ga na stolić. Na tom su nožu, istina, pronađeni Takalićevi otisci, ali njega to nije brinulo. Maloprije je rekao da ga je imao u rukama kad je Ištvanu davao stvari po koje ga je bio poslao Rajnić. To bi bilo opravdanje za te otiske. Kad ga je oprao i vratio na stolić, uzeo je s radnoga stola nož za sječenje papira i ugurao ga u trbuh već mrtvoga Rajića a s drške obrisao otiske. Tako bi se njegovo »snoviđenje« u cijelosti obistinilo.

— Jest — reče napokon — nožem za sječenje papira. Kad bismo sada to vaše viđenje, ili kako da ga već nazovemo, htjeli povezati s Rajnićevim ubojstvom, kako objasniti to što Rajnić ipak nije ubijen lovačkim nožem?

— Razmišljao sam o tome kad sam pročitao da je ubijen nožem za sječenje papira i odmah se sjetio svoga snoviđenja i lovačkog noža. Može se to objasniti.

— Kako?

— Kad sam Rajniću predočio ove članke i nazvao ga ubojicom djece, on se nasmijao i rekao da on samo radi svoj posao i kako ja nisam pozvan da dijelim pravdu, tako nekako. Sjedio je nasuprot mene i gadno se smijao, gotovo izazivački; sav mu se onaj veliki trbuh tresao od smijeha. Pogledao sam nož koji je stajao na stoliću između nas, meni na dohvat ruke. Tada sam stvarno pomislio kako bi bilo jednostavno uzeti ga i stjerati u onu mješinu što se tresla od smijeha.

— Jeste li ga uzeli?

— Nisam — odmahne Takalić. — Vi znadete da Rajnić nije ubijen tim nožem. Ali moram priznati da sam bio gotov da upravo to i učinim. Možda bih tako i učinio da nisam u tom trenutku čuo korake u hodniku.

— To je bio Ištvan, je li?

— Da, onaj njegov predradnik koji me je dovezao iz Kangeona. Ušao je s nekom djevojkom i rekao mu nešto o kravi koja se ne može oteliti. Rajnić ga je istjerao van.

— I vi ste tada ostali sami s Rajnićem?

— Da. Čim su Ištvan i djevojka izašli, zazvonio je telefon. Rajnić je ustao i javio se. Samo je rekao »Jest, tu je« i pružio mi slušalicu. Bila je moja šogorica Sandra. Zvala me u moju kancelariju, a kad se nisam javio, nazvala je Rajnića i pitala ga znade li gdje sam. Rekla mi je da je mojoj ženi pozlilo i da je hitno prevežena u bolnicu. Pomislio sam da su je uhvatili trudovi. Odmah sam nazvao taksi i otišao u bolnicu.

— Od Kongeona do farme ima oko pola sata vožnje. Niste, dakle, mogli odmah otići u bolnicu. Što ste radili u tih pola sata dok ste čekali šogoricu?

— Čim sam spustio slušalicu, dao sam Rajniću ključeve od svoje kancelarije i rekao mu neka me skine s platnoga popisa i da više neću raditi kod njega. Poslije toga sam izašao na cestu ispred kuće i tu dočekao Sandru.

— Jesu i to ovi ključevi? — Gorjanac iz ladice izvuče svežnjić ključeva koje je pronašao u Rajnićevu džepu.

— Jesu.

— Hm... da. A drugi slučaj? Rekli ste kako ste u jednome od tih svojih snoviđenja vidjeli i nekog čovjeka s ožiljkom. — Pri izgovoru riječi »snoviđenja« inspektor se osmjehne. Bilo je očito da je Takalićeve pričice o snoviđenjima počeo smatrati običnim bajalicama.

— Možete li i to kakogod povezati s nečim?

— Mogu.

— Kako? — Gorjanac se tobože zainteresirano nagne preko stola.

— Njega sam vidio proljetos, dok sam bio pod narkozom i čekao operaciju. A neku sam ga večer u robnoj kući vidio i uživo, nešto je plaćao na blagajni. Isti sivi šešir, isti ožiljak nad lijevom obrvom i prazan desni rukav...

— Molim? — Gorjanac se naglo uozbilji. — Prazan desni rukav? Takalić ga pogleda iznenađeno.

— Da — reče. — Nije imao desne ruke, baš kao i u tome mom snoviđenju.

— Bio je ljevoruk?

— Pa morao je, kad desne nije imao.

Gorjanac poče prebirati po ladici kao da nešto traži. A nije ništa tražio, htio se samo malo opustiti i koncentrirati. Budi oprezan, Rudi, mislio je, Takalić očito igra neku igru s tim svojim snoviđenjima. Najprije je, kao, vidio lovački nož u nečijem trbuhu (Rajnićevu!), a zna da on tim nožem nije ubijen. A sada mi pokušava uvaliti pričicu o čovjeku bez desne ruke, a on ima desnu ruku.

3.

— Iz svega što sam dosad doznao od onih s kojima sam razgovarao — reče Gorjanac nakon poduže stanke — proizlazi da preksinoć poslije vas više nitko nije dolazio od Rajnića.

— Što time želite reći? — zgranuto će Takalić, zapiljivši se u nj.

Znao je dobro što mu je želio reći.

— Upravo to što sam rekao. Po svemu sudeći, vi ste posljednji vidjeli Rajnića živog.

— Pa to je apsurdno? To bi značilo... ne mislite valjda da sam ga ja ubio!

Gorjanac mu nije rekao što misli i što ne misli.

— Koliko je bilo sati kada ste izašli iz njegove sobe?

— Kad mi je šogorica javila da je Ivanka... moja žena, odvežena u bolnicu, pogledao sam na sat. Bilo je osam i dvadeset pet. Poslije toga ja u njegovoj sobi nisam nikako ostao duže od pet minuta. Prema tome, izašao sam u pola devet.

— Ali do tada ste vas dvojica bili sami u kući i...

— Nismo bili sami — upade Takalić.

— Niste bili sai? — začudi se inspektor.

— Bili smo sami u Rajnićevoj sobi, to da, ali ne i u kući. Vidio sam tamo i jednu ženu.

— Kako da mi to niste prije rekli?

— Ovoga časa sam se sjetio, kad ste rekli da smo Rajnić i ja bili sami. Baš sam bio otvorio vrata da izađem, kad je ona iz hodnika zamaknula u susjednu prostoriju, tako da sam joj vidio samo leđa. Bila je gola, mislim... imala je samo ručnik omotan oko sebe. Kosa joj je bila crvena i raspuštena niz leđa...

— ...pa je niste prepoznali, je li, to želite reći? Poznate su mi već te priče, Takaliću — odmahne Gorjanac. — I vi dobro znate da u Kangeonu ima stotine crvenokosih žena...

— Prepoznao sam je — prekide ga Takalić. — Ne bi se baš mogao zakleti, ali mislim da sam je jednom vidio... čekajte, gdje ono... da, u »Casinu«. Zove se Ana...

— Anja! — iznenadi se Gorjanac. — Pohotna Anja! Pa, duše mi, ona zaista jest crvenokosa! Znam čime se bavi. I ostala je poslije vas u kući?

— Jest. Ja sam izašao na cestu i čekao Sandru.

— Kako dugo ste još čekali?

— Oko dvadeset minuta.

— Ako je tako kako kažete, onda možda ipak niste vi bili posljednji koji je Rajnića vidio živoga.

— Naravno da nisam.

Inspektor othukne. Ako je tako, da. A ako nije tako? Ne pokušava li on još nekoga uvući u igru kako bi sebe isključio. No, dobro, to se može provjeriti.

— Otići ću večeras u »Casino« i popričati s Anjom. Nego — Gorjanac je sada govorio blažim glasom — biste li mi išta mogli reći o ovome?

Pruži mu papirić. Takalić ga uze.

— Pripravi svoj kostur za vjetar — pročita — hm... to je Lorka.

— Koji Lorka? — napeto će Gorjanac. — Poznate ga?

— Poznam, vrlo dobro. Još u srednjoj školi zavolio sam španjolsku poeziju, a on je...

— Čekajte, nemojte mi sada o poeziji! — nestrpljivo ga prekide inspektor. Uze olovku i privuče notes. — Tko je taj Lorka i gdje je on sada?

— Španjolski pjesnik, jedan od najboljih — osmjehne se Takalić. — Ubijen je 1936. godine...

Gorjanac se naglo odupre o stol. Njegov naslonjač s kotačićima malo se udalji od stola.

— Jebi ga Takaliću! — otkuhne, premda takve riječi nisu bile u njegovu rječniku. — Taman sam pomislio da ćete mi kazati nešto važmo, a vi meni počeli o Markovim konacima. Htio sam vas pitati znadete li što o tom presuditelju.

Nije očekivao da će mu Takalić odgovoriti, ali on reče sasvim mirno:

— Možda znadem.

Gorjanac privuče naslonjač do stola.

— Što znadete?

— To bi mogao biti Student. Vidite, čak se i potpisao sa »S«. Vidio sam ga one večeri kad sam se upoznao s tom Anom... Anjom.

— Mlađi čovjek, je li?

— Nije. Ima oko šezdeset godina.

— Rekli ste da je student.

— To mu je nadimak.

— A ime? Znadete li mu ime?

— E, to ne znam. Izgleda da je on nešto kao zaštitni znak »Casina«. Malo je udaren. Svake večeri sjedi tamo i recitira gostima neke pjesme.

— Dobro, Takaliću, hvala vam za ovo. Potražit ću večeras Anju, možda će i taj Student biti tamo — reče inspektor i pogleda na sat.

— Oho, već je pola tri. Mi smo za danas završili. Ako se još čega sjetite, nazovite me. Hoćete li da vas odvezem kući?

— Hvala, ne treba. Rekao sam Sandri da u dva sata bude ovdje, otići ćemo zajedno u bolnicu. Sigurno me već čeka.

Pozdraviše se. Takalić uze štake i pođe. Kod vrata malo zastane, kao da se nečega prisjetio. Okrene se Gorjancu.

— Negdje prije — reče držeći vrata poluotvorena — šogorica mi je pričala da je jedne večeri s tim Studentom sjedila u »Casinu«. Kaže da joj je rekao kako je Rajniću duša puna grijeha i da će mu on jednom presuditi.

— On, presuditi?

— Da. Ali mislim da tome ne treba pridavati nikakve važnosti. Ćaknut je.

Gorjanac ga je ispratio do izlaza.

Sandra je čekala pred zgradom.

4.

Dok se Gorjanac vraćao hodnikom u svoju kancelariju, na njegovu je stolu zazvonio telefon. Zalupi vratima i žustro priđe aparatu.

— Halo!

— Jeste li vi inspektor koji je bio na farmi?

— Jesam, Tomo. Što ima nova?

— Rekli ste da vam javim sve što je u vezi s gospođicom Justinom. Ili ako se nečega sjetim...

— Da, rekao sam. Je li se vratila?

— Nije, ali sam se ja nečega sjetio.

— Čega ste se sjetili?

— Ljetos je ona nešto kupovala u marketu. Slučajno sam se zatekao tamo i pomogao joj iznijeti stvari iz marketa. Kod bicikla joj je ispao neki papirić.

— Jeste li ga pročitali? — brzo zapita inspektor.

— Nisam, samo sam ga malo pogledao dok sam joj ga pružao. Pisalo je kelj, mrvice i... tako nešto. Najprije mi je rekla da ga bacim, a onda se odjednom predomislila i uzela ga od mene. Rekla je da je na njemu zapisala adresu nekog iscjelitelja i da joj može zatrebati.

— Jeste li pročitali tu adresu?

— Nisam stigao, ali sam zbilja vidio da ima neka adresa. Ona je brzo uzela papirić i gurnula ga u novčarku.

— Dobro, Tomo. Nije baš neobično ako netko pribilježi adresu iscjelitelja... ali svejedno, hvala vam.

— A zašto se onda zacrvenila kad je vidjela da sam pogledao papirić? — nije se dao Tomo. — I uzrujala se, dajem glavu.

— E, to je već nešto drugo — reče inspektor. — Ne bi se trebala naljutiti ako je pomislila da ste i pročitali adresu toga iscjelitelja. Još jednom, hvala vam što ste nazvali.

Kolo 3, 2004.

3, 2004.

Klikni za povratak