Nemir

Nemir

Ulomak iz romana

Kraj je svijeta, ali se ne osjećam dobro

Dobro je ondje, gdje nema nas.

Anton Pavlovič Čehov

Mislio sam da se nikada više neću vratiti u svoj rodni grad. Tamo me ne čeka nitko i već odavno su izbljedjela sva lica.

Iskreno priznajem; nisam se ni želio vratiti. Htio sam zauvijek odbaciti stari svijet, ono što sam bio.

Mrzio sam pomisao na povratak — tu gnusnu hrvatsku bolest — dokazivanje povratkom kako si uspio, pokazivanje — svima!

Što i komu? Kome pokazati, kome se dokazati?

Najstarija zapisana hrvatska epska pjesma, bugarštica o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu, prikazuje na svršetku Andrijaša na samrti. On moli brata Marka da slaže majci kako mu je dobro, kako je ostao »u tujoj zemlji iz koje se ne može od milinja odiliti.« Stoljeća su od tada prošla, a kako smo se malo promijenili. Dobro je ondje, gdje nema nas.

Kada sam odlazio, u siječnju 1996, rat je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završio; gradovi su još bili puni ožiljaka, sela popaljena i porušena, minirana polja zarasla u korov i drač.

Ispunio sam silne obrasce, pokucao ponizno na stotine vrata dok se nisu smilovali i dali mi američku vizu. Zrakoplov me odveo preko mora, do grada u kojemu Kip Slobode, velika bakrenozelena žena, pokazuje ugroženima i poniženima put k slobodi. U dom hrabrih i slobodnih, u zemlju u kojoj je potraga za srećom upisana u ustav, ozakonjena!

Bilo mi je lijepo i uzbudljivo prvih godina, kao u slavnoj pjesmi: If I can make in there / I'll make it anywehre / It's up to you, / New York, New York...

Mislio sam kako me nikada neće prestati uzbuđivati veličanstveni gradski pejzaž New Yorka. Brooklyn, Haarlem, Manhattan, Peta avenija, Broadway, Centralni park — to je moj svijet, tu je moj život. Popnem se u ponoć na krov svoje zgrade, ljeto je, oko mene struji topli zrak, pecka u nosnicama reski miris benzina, obavija me istinski život...

Mislio sam, govorio i pisao prijateljima i rođacima, kako ću ostati živjeti i umrijeti u New Yorku. Kako je to bolje nego živjeti i umrijeti u Koprivnici, Začrtju, Paklenici, Vukovaru, Požegi, Sinju, Piškorevcima, Šamcu, Grabovici... I kako otužno zvuče imena tih naših gradova i sela; grbavo, požgano, pakleno, popišano, zadrto, ...

A kada kažeš New York, Los Angeles, Boston... puna su ti usta, puna ti je duša...

Na internet izdanju hrvatskog ženskog časopisa G. pročitao sam kako nekakva gospođa Milijana, »poznavateljica okultnih vještina, kroz simbole tarota ili numerološku analizu, nepogrešivo proriče vašu sudbinu«. Ne vjerujem u vradžbine, ali me privukao njen odgovor na upit jedne čitateljice zašto nju, tu čitateljicu, neodoljivo privlači Amerika? Tarot majstorica je odgovorila kako je sve to zbog — broja pet. Navodim: »Egregora, tj. grupna aura Amerike titra u broju pet, zbroju ženskog dva (2) i muškog tri (3) elementa. Ta sinteza muževnog i ženstvenog, savršena ravnoteža animusa i anime, privlači stoga i grube revolveraše, ali i romantične pustolove, ekonomske ali i duhovne emigrante; tragači za zlatom kao i tragači za višim smislom života imaju šansu. Dakle, možda ipak nije slučajno da magične vibracije broja pet i dalje privlače sve koji se osjećaju sputano u svojoj sredini, koji osjećaju da mogu i zaslužuju više...«

Baš lijepo, za moj odlazak nije kriva ni obitelj, ni narod, ni ja sam: kriv je broj pet i moja želja za nečim višim. A za čim to? Gdje bi me »poznavateljica okultnih vještina« strpala; među revolveraše, pustolove ili duhovne emigrante?

U Ameriku sam otišao bez želje za ičim višim: u malim mjestima srca svoga potrošio sam sve želje za »višim«.

Bilo mi je dobro u Americi do početka XXI. stoljeća, dok nisam zaradio dovoljno novca. A nakon što se osigura materijalna sigurnost, kako smo učili od naših profesora marksizma i teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja — kasnijih gorljivih zagovaratelja kapitalizma i liberalne demokracije ili pak nacionalno–kršćanskih mislilaca — čovjek teži i za nadgradnjom — zanima se za svijet oko sebe. Izašao sam iz autističkog kruga borbe za egzistencijom, sa zelenom kartom bez koje mi je prijetila deportacija u Hrvatsku. Na računu se skupila solidna svotica dolara, u novčaniku sam imao nekoliko kreditnih kartica. Počeo sam pozornije čitati novine, časopise, knjige, posjećivati košarkaške utakmice, kazališne predstave i izložbe, gledati informativni program na televiziji.

Ozbiljno sam se zamislio nad Amerikom kada su izabrali Georga W. Busha za predsjednika. Naslijedio je Billa — bolje bi mu pristajalo ime Dick tvrdio je jedan prijatelj republikanac — Clintona, uspješnog predsjednika, ali traljavog preljubnika i k tome seksologa — revolucionara iz »oralnog ureda«. Američkom narodu je taj amater — znanstvenik objasnio kako ono što mu je usrdno na koljenima radila punašna pripravnica Monica nije seksualni odnos. Točnije, lagao je svetom američkom narodu u sveprisutno televizijsko lice! Čitajte mi s usana! Nisam imao seksualni odnos...

A ona je zaljubljeno čuvala haljinu zamrljanu njegovim dragocjenim sjemenom. Dragim sjemenom! Predsjedničkim sjemenom! Profitabilnim sjemenom!

Clintonove laži bile su one — nazovimo ih tako — muške: došlo mu, zaskočio mladu pripravnicu pa sad nastoji sačuvati brak, dostojanstvo, laže, mulja, petlja, poput mnogog muškarca, pa neka je i predsjednik države. Ali Bush! Hail to the Tief! — skandirali su »Dabl Juovi« protivnici nakon izbora, ali vjerojatno nisu ni slutili u kakav će se košmar njegova vladavina izroditi.

Nisam olako prihvatio činjenicu da SAD nisu doslovce zemlja koju smo sanjali iza socijalističkih željeznih zavjesa. Dugo sam se borio za svoje iluzije. Vjerujem da smo nekada u onoj SFRJ, osim nekolicine pravovjernih drugova, svi htjeli biti Amerikanci, ili barem biti kao Amerikanci. Godinama je moj omiljeni film bio Fordov western Čovjek koji je ubio Liberty Valanca. SAD su za mene bili likovi što su ih u tom filmu igrali John Wayne i James Stewart, hrabri, istinoljubivi i ponosni, a poslednjih mi je godina počela ličiti na Lee Marvina — Amerika je postala Liberty Valance.

Više od svega pogodio me 11. rujna 2001. Za mene nije bila fraza često izrečena misao kako je tada započelo novo doba! Pogodila me spoznaja: nijedno mjesto na svijetu više nije sigurno, nitko nije neranjiv! Smrt je svugdje, ne gine se samo drugdje! Krij se u jame gorskijeh hridi...

Zrakoplovi su uništili ponos Sjedinjenih Američkih Država — tornjeve katedrale nove globalne vjere — slobodnog tržišta i kapitala. Zabili su se zrakoplovi u blještava stakla, krom i čelik, pa stropoštali na tlo, povukavši u smrt nekoliko tisuća ljudi. I ja sam tamo bio, ali nisam s njima jeo i pio, kako kazuju narodne bajke, već sam bježao niz sjajni Manhattan, sa ženama kojima su se trčeći lomile sex&city potpetice Manolo Blahnik cipela, a iza nas su se rasprskavali automobili, letjeli ljudi, zavijale vatrogasne i policijske sirene, bio kraj svijeta. A onda je prestalo i probudili smo se u novom »Novom svijetu«. Uplašenom, uznemirenom, potresenom, razjarenom. Podsjetili su me Amerika i New York — glavni grad svijeta — na ono što sam prije nekoliko godina napustio, na gradove iz kojih sam bez osvrtanja otišao. Shvatio sam kako se ne može pobjeći. Nikamo se ne može pobjeći. U klopci smo! Kraj je svijeta došao, ali nisu u pravu REM; kraj je svijeta, ali se ne osjećam dobro.

I pristao sam vratiti se u Hrvatsku na godinu–dvije, pomoći u uhodavanju biznisa u poslovnici za jugoistočnu Europu (ili zapadni Balkan, zavisno od toga s koje strane gledaš) marketinškog poduzeća u kojem sam zadnje dvije godine radio. Doduše, da sam odbio vjerojatno bih dobio otkaz ili bih bio unazađen, ali, uz iskustva i poznanstva koja sam stekao, ne bi mi bilo preteško pronaći sličan posao u New Yorku ili drugdje u Americi. Moj mi je direktor John Abrams dao do znanja da poduzeće puno očekuje od novih, marketinški nedovoljno obrađenih tržišta srednje Europe i Balkana, i treba im čovjek koji dobro poznaje tamošnje ljude i odnose. Kako sam ja jedini bio s »tih prostora« (nije znao da živciraju te fraze — ti prostori — s ovih prostora — s onih prostora — koje se rabe kao ublaženica za bivšu SFRJ. Stvar je u tome kako — tih prostora — više nema, niti će ih biti!), Oni su mislili da sam savršena osoba za to. Mogli su Oni misliti što hoće, bez iskustva 11. rujna nikada se Filip ne bi pomislio vratiti u Hrvatsku (vidi me — odmah sam po, spomenu Hrvatske, počeo govoriti poput hrvatskih političara — u trećem licu jednine — 'Ivica Račan vam poručuje', 'Tomislav Merčep ispunjava svoja obećanja', 'Ante Đapić ne laže svoje birače'...). Nakon što su neboderi blizanci postali »Ground Zero« stvari su se dramatično promijenile. I nije stvari koja može ubjegnuti togaj suda...

U noći nakon 11. rujna 2001. dugo sam pričao sa školskim prijateljem, Jarom, koji je također sreću potražio u SAD, ali još od 1992, imao je već i američko državljanstvo, blijedoputu i plavokosu WASP ženu i sina Stipu — Stevea, glasovao za republikance i bio gorljivi Amerikanac, od onih što neizbježno kose travu subotom, roštiljaju nedjeljom, nose majice s natpisom Proud To Be American, o svakom prazniku podižu goleme sintetičke američke zastave na jarbol ispred kuće, od onih što veličaju američki način života. Zemlju mogućnosti za svakoga. A on je, Jaro, rado je ponavljao, najbolji dokaz za to. U Hrvatskoj je bio bez ikakve prespektive, tvrdio je, i tko zna što bi od njega bilo da nije došao u SAD.

Jaro zapravo nije bio nikakav Jaro, zvao se Miro, ali smo ga Jarom prozvali jer je obožavao Top listu nadrealista, sarajevsku apsurdno–humorističnu seriju iz osamdesetih. Stalno nas je tada zvao, poput Đure ili Neleta iz serije — 'Đes jaro', šta ima, jarane', 'jarani', pa je i ostao — Jaro.

A evo kako je Jaro stigao u Ameriku.

Prijavio se za posao konobara na egzotičnim brodovima što krstare Karipskim morem, iako je znao engleski manje od Tarzana, a sa svojih 185 centimetara i više od stotinu kilograma, lagano proćelav, trajno zajapurena lica, sigurno nije ideal konobara na brodovima hotelima. Ljudi iz castinga Love Boata, one stare camp televizijske serije, zasigurno tako ne zamišljaju idealnog konobara, spremnog da osim pića i jela posluži i ponešto drugo bogatim osamljenicama željnima slanomorskomirisne ljubavi. To su shvatili ubrzo i poslodavci Jarinog Love Boata, pa su ga iskrcali u prvoj luci s porukom da se vrati odakle je i došao. Neka zabavlja putnike na rutama od Splita do Brača. Ali Jaro ne bi bio Jaro da se već nije ranije snašao. Nekoj babi iz Sacramenta je na nemuštom engleskom prodao tužnu priču o tegobnim godinama iz mraka iza komunističke čelične zavjese (makar je i sam nakratko i svojevoljno bio član Partije), o strahotama rata (u kojem nije sudjelovao) da se ova sažalila do suza, ostavila mu svoju podsjetnicu i obećala pomoć. Možda mu je i pomogao njegov jadni engleski. Onoga časa kada je milostiva (Sam)Amerikanka Jaru prepoznala na vratima svoga doma u predgrađu Sacramenta i pozvala ga u dnevnu sobu gdje je muž upravo burno pratio utakmicu mjesnih NBA košarkaša Kingsa, Jaro je znao da će ostati u Americi. Love za put natrag ionako nije imao, a ovi srdačni i pomalo naivni ljudi činili su mu se savršeni za novi početak.

I da ne duljim, nakon niza peripetija, jer se bez njih ne može uspjeti čak ni u Americi ako nisi rođen sa srebrenom žličicom u ustima — a s peripetijama je uostalom uspjeh uvijek slađi — naš Jaro, taj negdašnji odrpani punašni siromašni dječak iz razorene obitelji, koji je ujutro prije škole na platonu, što ga je vukao umorni konj Švabo, utovarao mrki ugljen i lignit na željezničkoj postaji, sada postao samouvjereni solidnostojeći Amerikanac. Ne razbacuje se lovom, štedi, pa ipak si priušti više nego je mogao sanjati u Jug..., odnosno Hrvatskoj.

Zar to nije životna priča koja potvrđuje istinu o Americi kao zemlji gdje je moguće ostvariti snove, i da to nije uzalud upisano u njihov ustav?

Jaro me odgovarao od povratka: tvrdio kako to nije pametna stvar, kako ću pogriješiti odlazeći u panonsko provincijsko blato. Jaro je — nije slučajno bio u Partiji osamdesetih — bio gorljivi Krležijanac, od onih što su hrabro pročitali sve dugačke romane velikana s Gvozda i što željno iščekuju šestu knjigu Zastava da se pojavi iz zapečaćenih kutija piščeve ostavštine. Sjećao se kako su Filipa Latinovitza u tamo nekom Kostanjevcu za doručak smazali lokalni gubitnici, rodbina, zavidnici.

»Jalnuši i diletanti, stoka sitnog zuba«, citirao sam mu pokojnog hrvatskog predsjednika, a on odgovorio da stvar otprilike tako i stoji.

»Zar ćeš ostaviti ovo«, rekao je, a ja sam ga jasno vidio kako s ushićenjem, zamagljenih očiju, promatra (recimo, sjedi u ljuljački na drvenom trijemu, pod njim nježno škripuckaju podne daske, zalazi sunce, ženica mu upravo iznosi hladnu limunadu i vrući hamburger, tepa mu: dušo, dragi...) uredne nizove kuća i okućnica u gradiću Hudsonu pored Bostona, gdje je doselio prije godinu dana iz kišnog Portlanda. Jaro je bio od onih što su iskreno vjerovali u svijet iz drame Naš grad, u mazarije Thomasa Kinkadea koji je zaradio milijune slikajući idilu američkih predgrađa. U njegovoj najpoznatijoj slici Home Town prikazana je lijepa kuća u predgrađu iz čijih prozora izbija toplo svjetlo. Stvar je u tome da kroz prozore svjetlo sjaji i kada je okolo mrak. Slika tvog rodnog grada čudom florescentne boje svijetli u mraku, kao SAD među narodima. Florescentni SAD! Da mu se to ne čini besmislenom investicijom, Jaro bi rado na zidu svoje dnevne sobe imao Kinkadeovu sliku.

»Neću dugo ostati«, tješio sam ga.

»To se nikada ne zna«, odgovarao je. »Tko zna što se sve može dogoditi. Recimo, neka ti mala zavrti glavom. Ti si oduvijek bio zaljubljiv. Cure su te vrtile oko malog prsta.«

»A ti si baš iskusan sa curama?«

»Samo me potcjenjuj. Istina je, cure nisu trčale za mnom, i baš je to razlog što ih bolje razumijem nego ti! Ja sam se morao pomučiti oko njih, mene su odbijale, skoro da su stiskale nos dok bi sa mnom

razgovarale. Ja sam Jaro koji s konjskog platona istovara ugljen u njihovom susjedstvu. Ali, Jaro više ne istovara ugljen...«

»Pusti svoje komplekse, ostavi ih za nekog šrinka, osim toga, mnoge žene sanjaju o dlakavom, zamazanom grubijanu ogromne spolne energije. Prepoznaješ li se u opisu?«

»Samo se ti sprdaj sa mnom. Unatoč teškom djetinjstvu, nemam komplekse i nisam lud ostavljati lovu psihijatrima. Što od njih mogu saznati? Uostalom, idi kod psihijatra pa će ti i on kazati da se ne vraćaš.«

»Jaro, jarane, zar nisi shvatio u Americi kako su ljudi posvuda isti? Sjećaš se iz srednje škole stihova one Blokove pjesme o noći, ulici, fenjeru i apoteci: Poživiš li još pola vijeka, ostat će isto — U očaj!«

»Nisu ljudi posvuda isti. Amerikanci nisu kao Hrvati, i općenito nisu kao ljudi iz bivše Jugoslavije. Misle kako je Amerika najbolja, kako su oni središte svijeta — ne mogu se nikako naviknuti na njihove zemljopisne karte gdje je Amerika na mjestu Europe — ali su prostodušni i srdačni, ako se potrudiš, ako si vrijedan i odgovoran, prime te u svoj svijet, barem ona srednja klasa.

A oni naši dolje: Bože sačuvaj! Zavidnici, neradnici, oportunisti... Ne da mi se nabrajati. Razgovaram često s našim ljudima iz Hrvatske: slušam ih kako pričaju o političarima i lopovima koji su opljačkali zemlju i osiromašili narod. Ne mogu se oteti dojmu kako ih više mrze što nisu bili na njihovom mjestu, što se nisu 'omrsili', nego im smeta sve to što se događalo u društvu.«

»Amerikanac, ne pljuj po tanjuru iz koga si trideset godina jeo!«

»Ne pljujem, već govorim istinu. A ti se vraćaj dolje ako si lud! Ne potcjenjuj Novi svijet, ne potcjenjuj Ameriku. Imperija će uzvratiti udarac. Proći će još puno desetljeća, a možda i stoljeća dok neki novi Vizigoti ne sruše Novi Rim.«

»Pravi si Amerikanac, naučilo te par fraza, par povijesnih usporedbi i već misliš kao oni. Čovječe, oprali su ti mozak.«

»A ti si pravi, cinični, nepovjerljivi Balkanac. Osim toga, ne pljuj u tanjur iz kojeg jedeš već osam godina.«

Jaro je zaključio kako se sa mnom ne može razgovarati. Preporučio mi je da na internetu pročitam hrvatski tisak, a ako mi se bude dalo i ostali dostupan tisak s »onih prostora« i sve će mi biti jasnije.

»Od trke za lovom prestao si pratiti što se zbiva«, rekao je, meni se učinilo, s trunkom hrvatske zavisti u glasu jer sam zarađivao tri puta više novca od njega.

Nastavio je: »Poput kakvog starca idealiziraš svijet kojeg si ostavio. Da si Dalmatinac, pjevao bi o šturku, maslinama i očevim vinogradima, a ovako samo čekam da se sjetiš ravnice, žita, đerma u daljini, pastira pored vatre: Kad su naši stari svinje žirovali.

A meni se, eto, ne žiruju svinje, svaka čast našim starima: sve se u nepovrat promijenilo, i to na bolje: ništa više nije isto...«

»Ništa nije isto. 'Ništa neće biti isto nakon 11. rujna' — već sam čuo kako ovi američki spikeri dramatično i patetično govore tu frazu, kao jugoslavenski spikeri kada su se spominjali revolucionarnih obljetnica i druga Tita. Mrzim tu frazu — znam od trećeg razreda srednje škole i Brkićevih lekcija o Heraklitu kako ništa nikada nije isto i nikada neće biti isto. U istu vodu...«

»Slušaj, jarane, ne da mi se na tebe trošiti dragocjene američke cente. Nisam ih našao, nego krvavo zaradio.

Čudan si tip: kada sam odlazio u Ameriku, kleo si se kako nećeš nikada otići iz Hrvatske. Prije nekoliko godina kleo si se kako nećeš nikada otići iz Amerike. A sada?

Nisam dovoljno pametan razumijeti te, a pitanje je razumiješ li sam sebe?

Idem gledati televiziju, zanimaju me nove vijesti o New Yorku, to me muči, to je važno za sudbinu svijeta, svakog od nas, a ne tvoj zakašnjeli pubertet. Jaro od tebe diže ruke.«

U slušalici se začuo zvuk prekida veze. Ostao sam posve sam (da ležim na suncu) u lijepom stančiću na rubu Manhattana. Mom stančiću. Prozori nisu gledali na Central Park, stan nije bio u najelitnijim ulicama, ali ipak je bio u najprestižnijem dijelu najprestižnijeg grada svijeta. Toliki su mi zavidili, a ja sam taj prestižni stan u prestižnom gradu iznajmio jednoj agenciji. Tko zna tko će idućih godina promatrati Manhattan s mog prozora?

Upitao sam se razumijem li svoje postupke? Zašto nisam sretan? Čovjek koji živi u New Yorku, ima lijepu svoticu na bankovnom računu, spava ponekad s vrlo lijepim ženama, takav bi čovjek prema suvremenim definicijama trebao biti sretan. Ali, brus kume, što bi kaz'o Jaro. Od onog dana kada mi se moj mali grad učinio tijesan i zagušljiv možda sam tek jedno ljeto u životu bio sretan: ono ljeto koje je završilo Gabrićevim ubojstvom i mojim odlaskom na ratište. A možda je to samo iluzija — uobičajeno uljepšavanje prošlih dana? Možda nitko nikada nije bio sretan!

Kormilar mi driješi uzlove

Mislim da je živjeti veliki teret.

Ingemar Bergman

U Zagreb sam otputovao nekoliko dana nakon uspostave zračnih veza SAD s Europom. Nisu me previše gnjavili na američkoj granici svi oni teško naoružani policajci i carinici. Lijepo sam odjeven; moderno odijelo od petsto dolara, cipele od dvjesto dolara, visok sam, ne izgledam kao Arapin. Ovlaš su prešli preko odjeće ispitivačem za metal, a onda mi poželjeli ugodan dan, sretan put.

Sa zebnjom sam sjeo u zrakoplov, ali ne zbog ludih islamskih terorista, već zbog banalnog straha od letenja. Imao sam uvijek primjereno bujnu maštu i uvijek me u zrakoplovu pomisao na visinu na kojoj letimo nukala na razmišljanje o otkazivanju motora, o podmetnutoj bombi, o padu u plavi bezdan ispod nas. O smrti.

Nisam želio pasti s avionom, nisam želio misliti o smrti. Život mi nije bio nešto, ali mi se nije umiralo. Koliko puta iskreno i duboko razmisliš o činjenici da ćeš umrijeti? Krij se u jame gorskijeh hridi, smrt svuda te slidom slidi...

Bilo mi je žao što se prije puta nisam ispovijedao; rijetko idem u crkvu, ali mi se činilo prilično mudrim ispovijedati se s vremena na vrijeme — za svaki slučaj. Ako nas iza ovog zemaljskog života čeka vječnost, bilo bi jako nezgodno dočekati je nespreman, neodriješen. A tko je od nas bez grijeha?

Strah od letenja otjerao sam čitajući Kunderin roman Neznanje. Kundera je moj davni hitovski književni miljenik, ali u njegovom novom romanu kao da sam čitao Jarine misli i stavove o povratku u domovinu. Glavni junaci Neznanja vraćaju se u Češku nakon dugo godina, ali svijet u kojeg su se vratili nije više njihov, oni nisu Odiseji niti je Češka njihova Itaka, nema tamo njihove Penelope; samo mrki prosci koji su već zauzeli njihova mjesta, drže zategnute lukove i spremni su uputiti ubojite strijele prema neželjenim povratnicima.

Kundera se čudi jednoj od temeljnih knjiga naše kulture — Odiseji. Slažem se s Kunderom, taj je ep o Odiseju zaista čudan: zašto se taj mudrijaš vratio nakon dvadeset godina? Mogao je biti sretan na toliko mjesta onako lukav, okretan i zgodan, nudilo mu se bezbroj mogućnosti, imao je najljepše žene u svakoj luci: zašto se vratio na taj jadni otok usred vjetrovita mora, »kamenit i nepolodan, na kojem rastu crnika, smdrljika i mirta, divlja smokova, maslina i klupko zmija«, kako se pitao Aralica u romanu Psi u trgovištu, tvrdeći u svom stilu kako Odiseji zapravo zamjenjuju život u domovini čežnjom za tim životom i »mole Boga da domovinu nikada više ne nađu«...

Kunderini junaci — ali oni su Česi — slavenski Europljani — fini kao Finci, a ne kao tamo neki Grci, Bugari, Srbi, Hrvati, Morlaci — nakon samo par dana, neželjeni od bivših prijatelja i rodbine, postiđeni i poraženi bježe natrag na Zapad. Od Penelope ka Kalisto...

Nesretni hrvatski pjesnik Viktor Vida, koji je poslužio viškom Voltaireu — Ranku Marinkoviću — za lik Uga u Kiklopu, ubio se u Argentini 1960. ne mogavši otrpjeti odvojenost od domovine, »nije molio Boga da ju ne nađe«. U jednoj, tipično, tužnoj pjesmi kaže: ...plovim, jer sirena nema u tom moru, kormilar mi driješi uzlove...

Ginuo je za Jadranom, maslinama, kamenjem, želio da mu vlažno oko vidi Mariju i bijelu tvrđu Perasta, a ja sam tvrdio kako mi godi daljina, plovidba morem, za koje me ne treba vezati za jarbol, niti mi čepiti uši voskom. Nisam želio čuti pjesmu sirena, to nikako...

A danas letim gdje se čuje ta pjesma, puna tonova nostalgije, uspomena; puna tamnih opominjućih tonova nekadašnjih razočarenja, puna boli...

Zašto ljudi u pjesmama pozornije osluškuju samo prvi glas, ono što je na površini, a ostale glasove u pjesmi kao da ne primjećuju?

Što je najčudnije, svih osam godina uopće nisam osjećao nostalgiju o kojoj pjeva Drago Ivanišević: Dozivi zelenih dubina / ...Cvjetna magija na mekanim hrptima talasa / Krvi mog djeda! / Na algama ujakove oči / Luduju vjetrovi...

Tamo zaista luduju vjetrovi, tamo gdje su naši djedovi i ujaci; tamo zaista luduju vjetrovi — historiografi bi svojim metajezikom kazali — vjetrovi povijesti — a onog malog čovjeka (i ja se osjećam malen) — kako ga pak nazivaju političari svojim metajezikom, zanima tek — zavjetrina. A ipak plovimo i čupamo vosak iz ušiju...

Prije nekoliko tjedana gledao sam na televiziji stari koncert Simona & Gartfunkla u Central Parku. Dirljiva slika: stotine tisuća čupavih i smiješno odjevenih Newyorčana pjevalo je s njima Sound of Silence — shvatio sam, soundtrack mog povratka...

Lagao sam: tamo me ne čeka nitko, ali nisu izbljedjela sva lica...

Stjuardesa me na ulazu u zrakoplov Croatia Airlinesa oslovila hrvatskim jezikom, iako je nekoliko putnika ispred mene pozdravila na engleskom. Nisam ništa rekao, ali mi je negdje na licu, u odijelu i hodu, pročitala podrijetlo. Nije mi to bilo drago, mislio sam kako sam već došao u fazu kada mi se ništa ne može čitati s lica, osim pripadnosti »slobodnom svijetu«.

Djevojka je bila lijepa, zdravih blistavih zubi, nasmijala mi se

zavjerenički dok je pokazivala mjesto na kojem ću sjediti: neka se raskomotim, naši smo, tu vam je tisak...

»Dugo niste bili kući? Kod kuće je najbolje!« Možda bih od nje trebao tražiti telefonski broj. U Americi se to tako radi. Nije imala prsten na ruci, vjerojatno je slobodna, ne bi joj bilo mrsko moje udvaranje, pretpostavljam. Stižem izdaleka, tko zna što mogu ponuditi: na meni je odijelo od pet stotina dolara, cipele od dvjesto. Takvima se djevojke rado osmjehuju.

Otcvrkutala je i otišla dalje. Nije čitala Kishona, njegove šaljive židovske pričice: Kod kuće je najgore. On valjda zna...

Nešto se više vremena zadržala kod čudnog svećenika što je doputovao iz Amerike u istom zrakoplovu kao i ja. Čuo sam kako ga je netko nazvao velečasnim Šimunom.

Zašto je bio čudan? Bio je odjeven vrlo ležerno za moje shvaćenje svećenika, sav u bijelom, bosih nogu u sandalama; imao je odužu crnu kosu, njegovanu bradicu spojenu s brkovima. Pomalo je nalikovao na naše predodžbe o liku Isusa Krista, stvorene na osnovu pobožnih slika ili otiska s Torinskog platna. Najčudniji na njegovu licu bio je maleni flaster boje kože u obliku križa, nasred njegova čela. Pomislio sam kako se svećenik ne bi trebao razmetati svojim izgledom i na taj način oponašati Isusa. Izgledom. Onda sam se sjetio kako sam davno obećao sebi kako neću suditi drugim ljudima, kako nemam na to pravo (ipak, privlačno je i ugodno bacati kamenje na druge!).

Nastavio sam čitati Kunderin roman i zaboravio na čudnog svećenika.

Uskoro smo preletjeli nevidljive granice ispod nas i našli se iznad Hrvatske. Bio sam čudno uznemiren dok sam gledao zeleno Zagorje, Savu i Zagreb. Ganuli su me provincijski krovovi »belog Zagreb–grada«, Sljeme i Jarun, katedrala zarobljena skelama, jednako kao i u dane kad sam odlazio iz Hrvatske.

Zagrebačka zračna luka je bila otužno mirna, dok sam se spuštao zrakoplovom u kojeg sam presjeo u Frankfurtu. Iz PanAmova Boeinga u Croatijin Airbus. Iz Novog svijeta u Stari svijet. Točnije, prašnjavi zakutak Starog svijeta. Tamo euforična vreva zrakoplova koji čekaju polijetanje, gomila užurbanih putnika, ovdje pospana provincijska zračna luka, ljudi koji lijeno idu na pregled prtljage: ne boje se kako će zakasniti na let ili promašiti vrata što vode do izlaza. Nema se gdje zalutati. Jaro bi rekao: stigao si u slijepu ulicu. Ćorsokak!

Iz zračne luke sam se taksijem odvezao do središta grada. Nakon što je saznao da me dugo nije bilo, taksist je u skladu sa stereotipom o taksistima kao najboljim poznavateljima svekolike društvene situacije i »stanja države i nacije«, razvezao priču o propasti Hrvatske, o lopovima koji su pokrali zemlju, o Dinamu, Mamiću i Ćiri kojima ništa ne vjeruje, o crvenima koji su ponovno na vlasti, ali ne vladaju kao nekad kada su se brinuli za radni narod, o čvrstoj ruci koja treba ovoj državi, hrvatskom Putinu, jer mi nismo stvoreni biti sami sebi gospodari, niti je demokracija za nas.

Unatoč cjeniku vidljivo istaknutom u automobilu i gorljivim pričama o poštenju, taksist me je prevario za dvadesetak kuna. Nije mi se dalo svađati. Radije sam odšetao do Jelačićeva trga, sjeo u prvi kafić i kroz staklo promatrao zagrebačku jesen, onu o kojoj je pjevao Arsen i koja donosi naivne provincijalke u grad, na studij, među vampire koji ih žele iskoristiti, ukrasti njihovu mladost. Što bi danas pjevao Arsen? Ima li danas u hrvatskoj provinciji naivki i nevinki za pjesme poput njegovih? Ne znam, ali bojim se da već odavna »na ovim prostorima« više nitko nije naivan, i nevin.

Sjećam se kada sam došao živjeti u Zagreb iz svog malog grada: učinio mi se otrcanim prašnjavim zakutkom svemira, a Zagreb je bio sve što sam želio. Sada mi je bijeli svijet izgledao malen: jutros sam letio iznad Kipa slobode, a desetak sati kasnije umujem o zagrebačkoj jeseni. Jedina razlika što se sada u New Yorku osjeća miris prašine i pepela srušenih tornjeva, oplakuju se mrtvi i očajnički traže »izgubljeni i nestali«, kao ovdje onih dana kada sam se spremao otići zauvijek.

Zagreb je bio ljepši nego prije, svi kafići su bili prepuni, trgovine bolje uređene i opskrbljene, žene prelijepe i moderno odjevene. Ljudi posvuda razgovaraju na mobilne telefone. Izgledalo mi je na prvi pogled kako je sve bolje i bogatije nego nekada, kako i nije prevelika razlika između New Yorka i Zagreba, ali sam prisluškujući žučne i glasne razgovore za okolnim stolovima, čuo kako živimo u truloj državi, preskupoj državi, zemlji pokvarenih političara, zemlji tupavog i nepismenog naroda, kako se u Zagrebu nema gdje izaći, zabaviti i pojesti, ili kupiti poštena roba, kako će jednoga dana sve otići u vražju mater. Ili je već otišlo, samo toga nismo svjesni...

Prvu sam noć odsjeo u Hotelu Dubrovnik, a već nakon nekoliko dana uselio sam u stan iznad ljekarne na Jelačićevom trgu: cijena je bila paprena, ali kada John plaća, živjet ću na najprestižnijoj adresi. Možda se sprijateljim i s Ivom Majoli, tamo i ona stanuje. Jednom davno, voljela me jedna tenisačica...

A drugih cura će biti. Proširit će se glas: došao je iz Amerike, za vlasnike svog poduzeća pokreće biznis u Zagrebu. Plaće će biti dobre, trebat će mlade i sposobne, lijepe i prodorne. Na dlanu mu lova cvjeta.

Ni ružan nije, ni previše star — kad si pun love uvijek si nestar i neružan — nekada se bavio sportom, možda ga se sjećate: jednom davno hodao je s onom bivšom tenisačicom Ivnom Brolich...

O, ne, ne treba sumnjati, žena će biti. Žena uvijek ima. Vjerojatno neće biti ljubavi. One ljubavi iz starih knjiga, duhovne ljubavi, jer naravno — tjelesne će biti! Ovo je XXI. stoljeće — i bolje je tako!

Varao sam sebe ciničnim tonom svojih misli: uživao sam što je tako. Što će se o meni govoriti, što će mi se ulagivati. Svi mi sanjamo biti glavni u svom kraju. U svima nama čuči jeftini primitivac, nalik onim torbarima iz Raosovih romana što se zimi vraćaju u imotska sela i ponosno se diče debljinom lisnice, zlatnim lancem, i količinom janjetine koju mogu platiti i pojesti.

Primitivac se u meni dodatno probudio kada sam vidio da se na poslovni oglas za deset radnih mjesta »nove američke marketinške agencije koja traži visokoobrazovane i velemotivirane mlade stručnjake, do 35 godina starosti, poduzetne i kreativne, spremne na timski rad, sa znanjem najmanje dva svjetska jezika i računalno obrazovane«, javilo preko pet stotina kandidata. Strašno. S dvojicom američkih kolega koje je John poslao za mnom, kao ispomoć u ustrojavanju poduzeća, danima smo razgovarali s njima. Ameri su pali na stražnjicu od čuđenja kada su vidjeli koliko pametnih momaka i djevojaka želi raditi za početnu plaću od tričavih (za njih) od 500 do 1000 dolara mjesečno ili 6000 do 12000 dolara godišnje. Tamo ljude s tolikim primanjima smatraju siromašnima. Takvi žive u kamp prikolicama. A ovdje su nam dotjerane ljepotice smjerno pružale svoje životopise, odgovarale na naša pitanja, topeći se od ljubaznosti. Mi smo, jadnici, uživali — tri obogovljena čovjeka sjede na dolaronosnom tronu, a stotine mladih i pametnih smjerno im se klanja očekujući ponizno radno mjesto, »mogućnost napredovanja« ili barem »osiguranje egzistencije«, ne kao nešto što su svojom sposobnošću zaslužili i osvojili, već kao našu milost. Tako se kod nas dobiva posao, preko Marka ili Janka, preko rodbine i partije...

Pamti da je tako od pradavnih vremena...

Na koncu smo odabrali pet djevojaka i pet muškaraca. Kada smo postrojili naše nove zaposlenike, zapanjeno sam ustanovio kako smo muškošovinistički odabrali pet ružnjikavih mladića, i pet prekrasnih djevojka. Sve su bile neudane, manekenski građene, pametne i lijepe, »ambiciozne, poduzetne i kreativne, spremne na naporan timski rad.«

Iznajmili smo poslovne prostore u jednoj zgradi na Jelačićevu trgu, odabrali krasan namještaj, instalirali nova računala i krenuli u lov na klijente.

Ubrzo sam shvatio zašto je John Abrams, direktor i suvlasnik poduzeća u kojem sam radio, toliko zahtijevao moj odlazak u Hrvatsku. Glavne poslove sklapao sam s državnim ustanovama i javnim poduzećima, a tamo je poslovni razgovor obično tekao po istom obrascu. Nakon što bi uz pomoć suradnika iznio naše planove, prijedloge, scenarije za spotove i slično, ostajao bih sam u četiri oka s nekim od direktora, koji bi me nakon silnih poslovnih fraza napokon nehajno upitao »gdje je on tu?« ili gdje su on i njegovi kolege »u toj priči«? Pod stavkom intelektualnih usluga, konzultantskih usluga, materijalnih troškova ili sličnom ublaženicom, isplaćivali smo proviziju, zapravo masno mito našim klijentima. Svima je bilo lakše razgovarati sa mnom nego s nekim od stranaca koji su vodili slične firme u Zagrebu »jer sam naš čovjek«, a bilo je i onih koji su me se sjećali s Gabrićevih davnih tuluma — iz doba jazza. S čovjekom koji je tulumario kod Gabrića — jamačno su se mogli sklopiti unosni poslovi!

Kako bi nam pomogao, John nam je poslao knjigu Elizabeth Urech Govoreći globalno, o načinu poslovanja u 48 zemalja svijeta, među kojima je bila i Hrvatska, i o odnosima s urođeničkim poslovnim ljudima. Morao sam priznati kako je većina ocjena o Hrvatima bila bliska istini: Hrvati su komotni, nisu točni, gostoljubivi su i srdačni, pate od titula i funkcija, vole se praviti važni, zadrti su u političkim pitanjima, skloni su »nagradama« za svoje usluge, u pravilu se nabacuju poslovnim ženama...

U nas često barbarogenijski misle kako su Amerikanci naivni i kako ih je lako prevesti žedne preko vode, ali ako je tako, zašto oni vladaju svijetom, zašto su bogati i moćni, a ne mi koji smo toliko pametni?

Ubrzo sam se prestao truditi oko novih ideja i atraktivnih kampanja, ionako je bilo najbitnije pronaći prave ljude i omogućiti im da se »nađu u priči« i stvar je klapala. Klijent bi tada plaćao nama, mi njemu njegovo, i svi smo bili sretni. Odnosno, ja baš i nisam. Nisam bio sretan što sam postao, neću birati riječi — kriminalac — što podmićujem, što me plaćaju iz novca, reći ću tu frazom omiljenom u oporbenih političara dok se ne dokopaju vlasti — otetih od građana siromašne Hrvatske. Moralne dvojbe koje su me mučile tumačio sam kao rezultat viška slobodnog vremena, a kada sam o »problematici« pokušao razgovarati s Johnom, on se samo nasmijao i objasnio kako je sve to biznis i kako u biznisu ne treba biti preveliki čistunac. Čistunci se nikada ne obogate, a svima nama je, po Johnu, cilj baš to — postati jako, jako bogatima. Za dolar prodaje se sve...

Pokušao sam ostvariti vezu s nekom od kolegica s posla. Izveo sam Ines pa Anu, spavao s njima i sve ostalo, ali nije zaiskrilo među nama. Bio sam im šef, nismo mogli srušiti te hijerarhijske zidove (ili to nisam želio učiniti?) i k tome, činilo mi se kao da kupujem njihovu ljubav. Ne možeš kupiti ljubav, naivno su pjevali Beatlesi. Možeš, možeš! Ljubav se navijeke kupuje i prodaje. Što mene priječi u tome? Možda trebam nabaciti još nekoliko godina na leđa, nekoliko kilograma oko struka, nekoliko porculanskih zubiju u usta?

Bilo kako bilo: važno je imati novaca, žena će uvijek biti, i možda opet osjetim ljubav. Osjetim — velim, ali ne znam da li da je želim ili ne želim?

De imitatione Christi

Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok se u Tebi ne smiri.

Sveti Augustin (Ispovijesti, I, 1, 1)

Nekoliko mjeseci nakon povratka u Hrvatsku, kada sam se već dobro uklopio u ovdašnji ritam života, u moj je ured nahrupio krupan muškarac u ranim četrdesetima. Nisam ga odmah prepoznao, dok nije progovorio svojim nabusitim glasom, koji je, predosjećao sam, nosio sa sobom nevolje.

»Šta me gledaš? Sad kad si postao faca, lovator, sad me ne prepoznaješ?«

»Tome!«, odgovorio sam kiselo. »Kako te ne bih prepoznao?«

»Zinuo si u mene k'o pegla. Odeš u Ameriku, ne javljaš se godinama, zaboravljaš stare prijatelje i rodbinu. Darija mi kaže: 'Je li istina da se Filip vratio iz Amerike?', a ja nemam pojma... Jasno mi je sve, Tom više nije važan. Nije prikladno društvo. Nekada ti je laskalo biti s Tomom u društvu. Nekada si visio kod nas svaki dan, nekada sam ti namjestio najbolju mačku u Zagrebu. Da si bio pametniji, mogao si se s njom i oženiti!«

»Pusti to — bilo pa prošlo!« rekao sam i pokušao se riješiti neželjenog Tomova društva.

Izvlačio sam se frazama kako puno radim, uhodavam posao, ovo i ono, ali me Tom presjekao u pola izlaganja i naredio da u nedjelju dođem na ručak kod njega.

»Nisi valjda zaboravio put? Ako si zaboravio, doći ću autom po tebe.«

Želio sam odbiti, izgovarao sam se, ali se Tom nije dao poklolebati. Nevoljko sam obećao da ću doći.

U New Yorku nisam imao takvih problema. Nasrtljivce sam odbijao bez pardona. Nisam dozvoljavao bliskost. Osim na poslu, išao sam kamo sam želio, radio što sam htio. Izbjegavao nepotrebna nova poznanstva, držao odstojanje s onima koje bih morao upoznati. Moje skromno životno iskustvo podučilo me kako su novi ljudi koje upoznaješ u pravilu puno složeniji nego bi se ispod njihovih, na početku, prijaznih fasada moglo i zamisliti. Svaka bliskost, ma koliko u početku veseli čovjeka, neminovno je izrastala u problem; ljudi žude pokazati svoje tajne, svoja skrivena lica. Natovariti na tebe dio svojih tereta.

Oprostite Amerikanci, mislio sam, dosta mi je tuđih životnih sranja: nekada sam pokušavao živjeti tako da ne sudim unaprijed o ljudima koje upoznajem, a danas uopće ne želim doći u razdoblje međuljudskih odnosa nakon kojih bih trebao nešto suditi i presuđivati. Kako reći ovim svojima da mi je dosta sranja?

U mojim sjećanjima Tomova je kuća izgledala ljepša. Boja se s ulične strane ofucala, na nekoliko mjesta zid je bio oguljen, visoki prozori na pročelju kuće bili su turobno zatvoreni. Dobro, zadnji put sam je vidio ljeti, sada je bila zima, ali znaci propadanja bili su posvuda. Na zidu kuće kao prst u oko bola su dva velika klimatizacijska uređaja. Žućkasti travnjak bio je zapušten, a usred dvorišta tužno je visio kraj polomljene dječje ljuljačke.

Tom me dočekao na trijemu, protresao mi ruku, a onda me obgrlio oko ramena i uveo u kuću. Unutra me dočekala Darija, a dvoje se djece igralo na podu gomilom lego kockica. Nisam uspio sakriti iznenađenje Darijinim izgledom. Žena koju sam nekoć smatrao uzorom ženske ljepote, ukusa, dotjeranosti, ljupkosti, do mene je došla lagano se gegajući pa me izljubila suhim ustima. Imala je desetak kilograma viška i bila odjevena u široku sivu mušku majicu i izgužvanu široku trenirku. Na nogama je nosila prevelike Tomove papuče. Predstavila mi je svoju djecu. Leonardu, djevojčicu od devet godina i Franju, sedmogodišnjeg sina. Djeca su osorno promrmljala nešto poput pozdrava i ubrzo izgubila zanimanje za mene; okrenula su se svojim kockicama. Jednako su bila drska, sebična i odbojna kao djeca američkih prijatelja što sam ih znao ponekad upoznati.

Darija je sklopila ruke i promatrala me nekim čudnim blaženim pogledom, za koji sam pretpostavio da treba predstavljati sreću što me vidi.

Spremao sam se izreći nekoliko fraza o tome kako se dugo nismo vidjeli, kako dobro izgleda, ali me ona preduhitrila.

»Čudiš se mom izgledu, zar ne?«

»Ma, neeee! Malo si se promijenila, to je... Ostala si mi u sjećanju s osam godina manje na leđima, dotjeranija, ali u našim godinama čovjek ne mora kod kuće biti spremljen kao na špici.«

»Nema to, Filipe, veze s godinama. Danas godine nisu važne ako žena želi izgledati privlačno. Stvar je u tome da to više ne želim.«

»Što ne želiš?«

»Izgledati privlačno, šarmirati i zavoditi. Brinuti se što ću odjenuti, ogledati svoju figuru u ogledalu. To su beznačajne stvari.«

»Darija je postala vjerski fanatik. Bigot! Liže oltare, svaki dan je na misama, navečer moli krunicu. Katastrofa!«, ubacio se Tom.

»Bože, oprosti mu jer ne zna što govori«, prijekorno je izgovorila Darija.

»Tako ti ona. Nema rasprave, argumenata; lupi frazu iz Biblije i počne se u sebi moliti. Prebire ustima kao da joj nisu sve koze na broju, a ja se mogu svađati sam sa sobom ako želim.«

Pomislio sam u sebi kako godinama uspješno izbjegavam tuđe probleme i rasprave, a evo, kod kuće me ta gorka čaša ne mimoilazi. Skupio sam hrabrosti i rekao kako se ne želim petljati u njihove odnose: to moraju sami riješiti.

»Kako da riješim, kada se ona ne želi ni posvađati. Samo ode u crkvu, s onim dokonim babama iz svoje molitvene grupe. S braćom i sestrama u Kristu. Pa i kod kuće ima braću i sestre u Kristu. Što smo djeca i ja? Mi nismo Kristovi? Mi nismo bližnji? Morao sam naučiti kuhati, jer ona ne stigne zbog zauzetosti molitvama.«

»Odabrala sam što je Bogu ugodnije, što je važnije. Mi nismo od ovoga svijeta. Ovaj svijet je samo priprava za Vječnu Domovinu. Ovako ću prije stići gdje trebam stići, nego pazeći na liniju, trošeći novce na skupu odjeću, ispunjavajući tvoje želje. Žmireći na tvoje preljube...«

»To mi kaže svetica koja je prije osam godina htjela napustiti obitelj zbog kriminalca, ubojice.«

»Taj sam grijeh davno okajala, On mi je oprostio... On je Ljubav! On oprašta ako se kaješ! Ali iz srca — ne iz računa! Kaješ li se ti za svoje grijehe, za sve one flundre s kojima si spavao?«

Prekinuo sam ih i rekao kako je bolje da dođem drugi puta, no Tom nije htio ni čuti. Prestali su s raspravom, a Tom je otišao vidjeti je li kuharica dovršila jelo. Objasnio mi je kako su otpustili svu poslugu; ponekad im dođe jedna žena skuhati, oprati i popeglati rublje.

»Moja žena to nije u stanju, previše je posvećena molitvi. To je za žene koje ne znaju put do 'Vječne Domovine'«, zajedljivo je dodao odlazeći.

»Rođako, Darija, ništa mi nije jasno. Što se to kod vas događa? Što se s tobom dogodilo?«

»Ništa loše, vjeruj mi. Ništa loše. Živjela sam kao sljepac, a onda su mi kao svetom Pavlu otpale kore s očiju. Progledala sam. Shvatila sam što vrijedi u životu.«

»Što si shvatila? Kako se to shvati?«

»Ispričat ću ti dok nema Toma.

Ovako je to bilo: ljetovali smo u Dubrovniku i jedne se večeri u dvorištu naše kuće skupilo ugledno društvo. Zapravo u dvorištu naše bivše kuće. Tomu se okrenula poslovna sreća pa smo kuću prošle godine morali prodati.

Dakle, organizirali smo zabavu u povodu moga rođendana. Bilo je tu puno beutifle people; američki ambasador Monmary s onom pokondirenom tikvom od žene, nekoliko naših poznatih političara, glumaca i slikara, novinara, ljudi iz organizacije Dubrovačkog ljeta, nekoliko ruskih glumaca i glumica iz moskovskog Novog teatra, što su te večeri na Gundulićevoj poljani maestralno izveli Čehovljeve Tri sestre, nekoliko nezaobilaznih hrvatskih jet–setera...

Zabava je bila raskošna, potrošila sam puno novaca kako bih sve te ljude impresionirala, kako bi nekoliko snimaka izišlo u Gloriji: znaš kako sam uvijek patila za poznatima i slavnima, ulagivala im se i gostila ih. Biti sa slavnima, s onima o kojima čitaš u novinama, gledaš ih na televiziji, to je bio smisao mojeg života. Dospjeti sama u novine, na televiziju, i više od toga.

Sada mi je odvratno kada se sjetim kako sam se ponosila kada bi mi netko od slavnih osoba došao u kuću, prepoznao me na špici ili pozvao na kavu...«

»Skrenula si s teme«, rekao sam joj.

»Oprosti! Dakle, sjedili smo na našoj terasi i gledali more; noć je bila čarobna, topla, zrak slan: čista ljepota. Lijepi ruski glumac Sergej, Čebutkin u predstavi, buljio je u daljinu, osluškivao šum mora, a kada sam mu prišla uhvatio me za ruku i na čudnoj mješavini hrvatskog i ruskog nešto mi govorio. Na koncu sam shvatila kako je pričao o Čehovu, o likovima iz njegove priče Cvrčak, kako su kao nas dvoje gledali rijeku Nevu i umovali. Izrekao je naučeni tekst koji mi se tada učinio riječima iz njegove duše: 'Prošlost je trivijalna i nije zanimljiva, budućnost ništavna, a ova divna jedinstvena noć brzo će proći — stopiti se s vječnošću: pa čemu onda živjeti?'

Uhvatio me za ruku i strastveno kazao kako želi osjetiti vječnost — sada, odmah — kako je ljubav otimanje djelića vječnosti te kako smo nas dvoje stvoreni za ljubav. Ponavljao je kako te večeri moramo voditi ljubav. Moram ti priznati kako sam tada drugačije gledala na život, a ni brak s Tomom nije bio više od parade za javnost, pa se to iste večeri i dogodilo.«

»Nemoj mi o tome govoriti«, prekinuo sam je.

»Dobro, Sergej je ubrzo otišao, njegova pompozna rječitost, rusko razbacivanje osjećajima: od svega je ostala samo još veća praznina, neko čudno poniženje. Shvatila sam kako sam poslužila kao ljetna zabava dokonom glumcu, kako ništa što je govorio nije bilo istinito; samo fraze iz predstava: kulise, ništa više. Koliko sam takvih Sergeja upoznala. Ima li itko oko nas tko ne glumi.«

»Ispričat ćeš mi cijeli svoj život; nemamo vremena za to.«

»Oprosti. Vratit ću se na bitno, na ono rođendansko slavlje. Nakon što su se gosti razišli, ostavili nered, nakon što je Sergej otišao, sjedila sam u vrtu, osluškivala zvuke tople i bijele zore. Ispunila me tjeskoba, cijelu me preplavila. Život mi se učinio jadan, površan, uzaludan. Samotan, kao to bijelo jutro. A Sergej je cijele noći govorio o vječnosti. Pa što je vječnost? Sjetila sam se odjednom nastave vjeronauka u učionicama iza male crkve u našem gradu. Tamo su nas učili da postoji vječnost; naš je život samo časak, maleni trun vremena, priprava za našu Vječnu Domovinu. Upozoravala nas je časna Stjepanka kako ne smijemo biti poput onih ludih djevica što Zaručnika čekaju s praznim svjetiljkama: 'Pobrinite se da u njima bude ulja, kada On bude dolazio. Mislite na tu neizmjernu količinu Vremena što nas očekuje!'

A tada sam maštala o drugačijim zaručnicima, odijevala se u bijelo, igrala se s prijateljicama vjenčanja, mame i tate: što je vječnost za jednu djevojčicu...

Danas znam kako je sve što sam živjela bilo pogrešno. Sve je nevažno što radimo i za čim žudimo. 'Vrijeme prolazi — Vječnost čeka!' pročitao je Karol Wojtyla dok je još bio mladić na zidu jedne krakovske crkve. To je jedino važno: Vječnost nas čeka. Samo je ona bitna. 'Tko ne izgubi svoj život, neće ga imati...'«

»I nakon te večeri odlučila si se okrenuti vječnosti«, ubacio sam se šaljivim tonom u njen monolog.

Nije se smela: »A, ne. Nije išlo tako brzo. Sve sam zaboravila, potisnula. Zabava se nastavila: ljeti je sve lako, sve je meko, toplo, prozračno. Ljeti je vječnost daleko...«

Prekinuo nas je Tom pozvavši na večeru.

Nismo nastavili razgovor o vječnosti toga dana; Tom me je zaokupio prizemnijim stvarima. Biznis slabo ide, komunjare na vlasti su mu pokvarile par poslova, upao je u neke dugove i kada bi ga netko samo malo pogurao, on bi se »izvukao iz govana«.

Sjetio sam se Jarinih opomena dok sam razmišljao kako se izvući iz onoga što je neminovno slijedilo.

Na čas me spasila Darija opomenuvši Toma da me za večerom ne gnjavi svojim poslovnim problemima.

»Tebi je to gnjavaža, a znaš li, draga moja, da ćemo morati prodati ovu kuću ako se ne izvučem iz govana? Neće više biti sobarica i kuharica, slatkog života. Možda ti nađemo kakav posao? Sa svojom školom moći ćeš birati: hoćeš li raditi u nekoj trgovini kao prodavačica za 2000 kuna ili možda u kakvoj školi kao spremačica? Čistiti kafiće? Peglati veš po kućama?«

»Rada se ne bojim. Nije sramota raditi.«

»Tko ti je branio do sada raditi? Do prije par godina sve je radila posluga. A sada kada nema posluge ti ližeš oltare pa za posao i ne mariš. Teško ti je vlastitu djecu čuvati. Histeriziraš ako ostaneš sama par sati s njima.«

Darija je odjednom počela plakati. Podigla se od stola i odjurila u kupaonicu.

»Pobjegni od istine, od života. To je najlakše. Uzmi ti krpu pa počisti kuću, zaposli se...«, vikao je Tom za njom.

Nisam više mogao izdržati. Bilo je previše neugodno: Tom me nije mogao dalje zadržati.

Ispratio me do vrata i spustio glas gotovo do šapata. Zna da imam novaca. Moram ga pogurati, propast će, lovu će mi vratiti. Sad će izbori, komunjare će dobiti nogu u dupe, bit će posla koliko voliš, ali sada moram pomoći. Inače je gotovo s njim.

Odgovorio sam kako i nemam previše novca, većinu onog što sam zaradio uložio sam u dionice, kupio sam i stan na Manhattanu.

»Banka mi je za vratom, uzet će mi kuću, na ulicu ću«, gotovo me

molio. »Filipe, pomozi, sad ili nikad. Ako nećeš ubij me, jer ću se sam ubiti.«

Znao sam kako blefira, takvi se ne ubijaju, a znao sam ako mu dam novce, kako ih više vjerojatno neću vidjeti.

»Dobro, što ti je sa starcima? Zašto ti ne pomognu? Svom Tomislavu, ponosu, jedincu.«

»Pomogli su i previše. Istresli su sve što su imali. Ostala im je samo kuća Švicarskoj, a i ona je pod hipotekom. Više od njih ne mogu ništa tražiti...

Ma banka nije ništa! Zadužio sam se kod opasnih ljudi... ne znam što mi je bilo...

...Ako ne pomogneš, neće nitko! Ostaje mi da opljačkam kladionicu ili poštu, ili da se bacim s kamenom oko vrata u Savu«. Odmahnuo sam rukom i krenuo sam prema automobilom, a on je još ponavljao kako će se baciti u Savu s kamenom oko vrata.

Baci se idiote!

Bez obzira na njegove jadikovke, odlučio sam ne dati novce. Nisam otišao u Ameriku i godinama crnčio pa da ušteđevinu bacim u Tomovu rupu bez dna. Oprosti stari. Kese nisu sestre!

Kad je pala noć, počela me gristi savjest. Škrtice, govorio je neki glas, Tvrdice, Aulularijo, Skupe! Novci, lova, pare, šuška, biber, barut. Tezoro! Stisni, ne daj! Čuvaj!

Usrani novci. A zašto mu ne daš usrane novce? Tko zna kome se zamjerio. Pun je grad opasnih tipova, ubiju te za par tisuća eura, a tko zna koliko je Tom dužan?

Ne daj novce, govorio je drugi glas. Trebat će ti novci. Čuvaj bijele pare za crne dane! Čuvaj pare. Kud ćeš bespar po bijelom svijetu! Snaći će se Tom, prodat će nešto, uskočit će mu roditelji. Čuvaj pare. Ne daj pare.

Pare.

Depresija

Ničiji život nije čaroban.

Graham Greene: Mirni Amerikanac

Prošle noći Jaro mi je poslao mail; zanima se gdje sam, što radim, kako sam se snašao. Kakva je situacija »dolje«? Ne javljam se, a njega kopka, kopka ga...

Vjerojatno želi čuti kako je ovdje loše, jadno, sve propada, i otkloniti sumnje izazvane mojim odlaskom: Možda je kod kuće ipak bolje? Tamo još cvjetaju tikve, djeca kradu prve trešnje, u polju je još onaj stari dud na koji smo se kao djeca verali; je li još lijepa ona mala u koju sam se zaljubio u osmom razredu osnovne škole? Tko će isprati okus prvog duda i prvog poljupca? I kakvi sada klinci idu u našu školu?... bljak, trc, šmrc!

Već sam razmišljao da mu napišem najpatetičnije pismo na svijetu, da ga ganem — svi smo krvavi ispod kože — ali bio sam depresivan od onog natezanja s Tomom za lovu pa sam počeo pisati depresivan mail. Takav mail sigurno neće izazvati u Jare depresiju, ako razmijete što hoću reći.

Dragi Jaro, jarane!

Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi kako najmasovnija bolest budućnosti neće biti AIDS ni SARS ili neka treća pogubna boleština — već depresija. Već 2000. postotak mentalnih oboljenja bio je dvostruko viši od kancerogenih i kardiovaskularnih. Udio mentalnih oboljenja do 2020. narast će još 15%. Depresiju određuju liječnici kao bolest znakovitu po osjećaju tuge i bezvoljnosti, a uzrok je više od 60% samoubojstava. Najviše je depresivnih u najbogatijoj zemlji svijeta — u tvom SAD–u. Što kažeš na to? I bogati plaču, rekao bi Douglas Sirk. I bogati se ubijaju. I bogati... A tek oni koji to nisu!

Jesu li ove riječi koje pišem znak depresije? Vani je lijepa noć; Mars nije bio nikada bliže Zemlji, ljudi hodaju ulicom i gledaju u nebo. Ja gledam u tlo. Zašto nisam stamen i čvrst u uvjerenjima kao ti, moj prijatelju Jaro. Možda bi bilo bolje da su i mene tjerali ujutro istovarati ugljen na željezničkoj postaji, da sam bio ljubomoran na dečke koji paradiraju u novim Starkama i Kappa polo majicama, voze se na Vespama ili barem na novim Tomos motorićima.

Nisam sretan, nisam; love imam, nađe se i žena. Zagreb je grad što... ma bolje da ti ne pričam...

A opet zavidim svom ocu ili djedu koji se nisu bojali hoće li im se ona stvar dići kada zatreba ili paziti što jedu da ne bi dobili trbuščić. Baš ih je bilo briga! Za pojesti je, osim za rata, uvijek bilo. Bez ostalog se može. A ja se gledam u ogledalo i prezirem male masne »šlaufčiće« na svom nekada pločastom sportskom trbuhu. Razmišljam o budućnosti gledajući se u ogledalo: koliko košta Viagra i pomaže li uopće? Hugh Hefner je njome zadovoljan. Ali on je Hugh! On je jedan od onih koji je aktivno sudjelovao u rastakanju temelja na kojima počiva ova, pazi kako to gordo zvuči — zapadna uljudba. Film o raspadu grupe Clash zove se West Way To The Western World. Ne znam, možda griješim, čini mi se da je većina zapadnih putova danas — pogrešna.

Onaj slavni Fukuyama — ti ga ne voliš jer je liberal, ti si za one koji napadaju male zemlje i protive se ukidanju smrtne kazne — koji uglavnom pozitivistički vjeruje u vrijednosti te zapadne uljudbe — čak i on kritizira (kao da je Zoran Vukman ili neki sličan kršćanski esejist, kakve »građanski dio« hrvatske kulturne scene odbacuje kao čudake), tvrdi u svojoj knjizi Veliki raspad kako »kultura individualizma, toliko plodna u laboratoriju i na tržištu, nagriza sve oblike autoriteta i slabi veze ne samo unutar obitelji, nego i među susjedima i narodima«. Fukuyama smatra kako tvrdnje o »starim dobrim vremenima« nisu samo subjektivne, nostalgične tvrdnje, već se »pad moralnih vrijednosti jasno očitava u statistikama zločina, djece bez očeva, smanjenog učinka odgoja i sloma uzajamnog povjerenja. Prevedeno: svijet je zaista bio ljepši dok smo bili mali, pišali u prašinu, jeli kruh i mast, pomagali mami dok kuha sapun u velikom kazanu, gledali na televiziji spuštanje na Mjesec, maštali o svemiru i nogometu... O, sretni dani! Jer, znanstveno (sociologija je opako precizna znanost) je dokazano da su postojala stara dobra vremena. Doduše, to tvrdi tip koji je napisao kako je povijest gotova...

Nisam dovršio svoje mudro svijetopromišljanje jer me maznim glasom prekinula tajnica, kao da me zove u krevet na jednu »partiju«, znate već čega.

»Do vas želi jedna gospođa. Kaže da je vaša rođaka i da vas treba privatno«.

»Koja rođaka?«, upitao sam tajnicu.

»Kaže da se zove Darija. Rekla sam da ste jako zauzeti i da najvjerojatnije danas nećete imati vremena.« »A, Darija... Naći ću malo vremena. Neka uđe.«

»Kako vi kažete«, odgovorila je tajnica, ne baš oduševljeno.

Da sam imao ovakav ured prije osam godina i da je Darija iz onog vremena dolazila do mene, tajnica bi vjerojatno zaključila da ću za nju pronaći vremena.

Prekinuo sam pisanje teksta. Drugi put Jaro, drugi put...

I ušla je Darija, odjevena u široku bezličnu odjeću, s glomaznim cipelama na nogama. Iza nje se vidjela moja prekrasna tajnica, njene lijepe noge, prijetvorno su blistali njeni Plidenta Flash zubi dok su se zatvarala vrata. Darija me blaženo gledala, usta raširenih u ponešto usiljen osmijeh, a pozdravila me kako su, vjerojatno, prvi kršćani pozdravljali jedni druge:

»Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj.«

»Ovo nije kuća, ovo je ured«, odgovorio sam.

»Gdje prebivaju ljudi što u Njega vjeruju, njegova je kuća«, odgovorila je.

»A, što ako nitko u Njega u kući ne vjeruje?«

»I onda im je potreban mir. Mir je svakom potreban.«

»Zvučiš mi kao svećenik ili časna«.

»Ne, ja sam samo vjernica. A i ti si vjernik.«

»Vjernik? Ne znam baš?«

»Svi su ljudi vjernici. Svi vjeruju u nešto.«

»U nekim dijelovima života u nešto vjeruješ, ali cijeli život...«

»Cijeli život. Čak i kada misliš suprotno...«, nastavila je ispovjedničkim glasom.

»Što te donosi k meni?«, upitao sam hoteći prekinuti temu o mojoj vjeri i vjeri uopće. Uopće me zadnjih godina nisu zanimale duboke teme, velika pitanja i još veći odgovori... Jednom sam kolegi Amerikancu kazao kako mi ide na živce »Oprahizacija« Amerike; publika pozdravlja debeljuškastu crnkinju s bijelim porculanskim zubima, a ona se bavi velikim, velikim, najvećim temama. Redaju se stravični događaji, udesi, suočavaju se obitelji, ljudi ogoljuju dušu, savjetuju ih mudri stručnjaci za sve i svašta (najčešće proćelavi i brkati dr. Phil), obično su napisali i sjajnu, sjajnu knjigu o tome; dobro znaju sve što trebaš učiniti i kako to učiniti da bi postao spokojan i sretan...

Od suviška se udjeljuje za siromašne: kako smo plemeniti: od naših stotina tisuća dolara zarade, odvojili smo par stotina dolara... A na koncu opet pljesak, euforija, darovi pod sjedalima, ouuu, parfem, knjiga, CD, majica, ouuu, katarza, problem smo riješili, svi smo nešto naučili, svi smo bolji. Nešto je u rukama. Idemo dalje...

»Smiješno... Kad bi se tako problemi rješavali...«, rekao sam tom prijatelju, a on je odgovorio da se ponekad čudi koliko smo svi mi s Balkana cinični i da mu je jasno zašto se kod nas stvari stoljećima ne pomiču s mjesta. »Moraš sa mnom danas«, rekla je Darija.

»Ne volim riječ — moraš!« odgovorio sam.

»Dobro, ne moraš. Voljela bih da danas ideš sa mnom.«

»A gdje to?«

»U Cibonu. Misu drži otac James Manjackal. To je nešto posebno! Sve koji su se susreli s njim to je strašno promijenilo. Nabolje!«

»Misliš, i mene bi trebalo promijeniti?«

»Što ti misliš?«

»Rekao sam ti kako ne razmišljam suviše o tim duhovnim stvarima. Živjeti je složeno i bez prevelikog opterećivanja.«

»Zar je istina opterećivanje?«

»Uglavnom. Ljepše je živjeti u zabludi. Znaš ono: žena vara muža, svi to vide osim njega. I što onda? On je sretan, on ne zna, a kada sazna, ili ako sazna, sruši se cijeli njegov svijet. Bude rastava, tučnjava, psovki, djeca pate, ponekad se dogodi i ubojstvo. A da nije znao, najvjerojatnije bi bio sretan...«

»Zašto si tako ciničan?«

»Zar je cinično ne željeti previše znati.«

»Baš tako!«

»Ti si vjernica, odgovori mi: Zašto su ljudi morali iz raja?

Budući da je šutjela, nastavio sam.

»Htjeli su znati što i Bog? I jeli su s drveta spoznaje dobra i zla. Bili su previše znatiželjni... Što im je to trebalo?«

»Ti si se jako promijenio u Americi. Nekad si se činio prepošten, sav si bio u idealima, držao si mi visokomoralne lekcije...«

»A onda su mi se otvorile oči. Kao tebi, Darija, u Dubrovniku. Shvatio sam narav svijeta.«

»Varaš se, kore su tek sada na tvojim očima.«

»Ne primjećujem ih.«

»Ići ćeš sa mnom kod Jamesa, pa ćeš ih primjetiti.«

Darija je bila uporna, takvi su valjda preobraćenici. Promijene se, a onda to zadrto brane, da se novi svijet ne bi srušio.

A ljudi se mijenjaju: Mišo, basist Azre, zvijezda naše mladosti, cijepa drva na Balatonu i uči ljude nauku Jehovinih svjedoka...

Upitao sam Dariju što je s Tomom, je li pronašao novce.

»Ne vjerujem. Ne znam gdje bi mogao pronaći novce. Ti si mu bio zadnja nada.«

»Naopako, ako sam ja zadnja nada.«

»Bit će što bude (Darija je uzdahnula, iako više ne mari za materijalne stvari). Prihvatit ću svoj križ ma kakav bude. Znaš, svaki čovjek mora uzeti svoj križ. Nema druge.«

»Otkuda ti to? Zašto svaki čovjek mora uzeti križ? To nije točno!«

»Opet ti. Kako nije točno?«

»Nije li Isus molio svog Oca da ga mimoiđe gorka čaša?«

»Ali ga nije mimoišla!« »Svejedno, mislim da Isus nije želio da svaki od nas uprti križ na leđa. Zašto nas je učio da molimo: 'Ne uvedi nas u napast i izbavi nas od zla...'

Da je htio da se patimo, mogao nas je naučiti da se molimo, recimo: 'Križ naš svagdanji daj nam danas, optereti nas napastima, pošalji zlo na nas... Amen!«

»Što je tebi danas?«

»Nije to samo danas... Lutko moja, takav sam ti jaaaa (to sam joj otpjevao)... Sada si se pokajala što si me pozvala!«

Darija je uzdahnula i ponovo nabacila namješteno–blaženi osmijeh.

»Liječnika ne trebaju zdravi, već bolesni.«

»Zar sam ja bolestan?«

»Tvoja je duša bolesna. Nemirna!«

»Nemirno je srce naše dok se u Tebi ne smiri...«

»Otkuda ti to?«

»Sveti Augustin, jedan od velikih naučitelja vjere. Grješnik, poput Pavla, koji je dogurao do sveca. Pravi primjer za naš naraštaj. Morat ću Ispovijesti preporučiti Opri kada objave novo američko izdanje u mekom uvezu: Ako ste na dnu i živite u grijehu, valjate se u blatu nemorala i zločina, imajte nade: sjetite se svetoga Augustina! O! Yeah! Svi smo nešto naučili. Bit ćemo bolji!«

»A otkuda ti znaš toliko o vjeri? Tvrdiš kako te to ne zanima.«

»Darija, Darija! Zar si zaboravila naš tvrdi katolički odgoj. Krunice svake večeri, crvena ilustrirana Biblija za mlade! Ne vjeruj marksizmu, ni teoriji i praksi samoupravnog socijalizma, ni slučajno u partiju, među one Kristove neprijatelje! Pače — Antikriste što ti nude društveni stan za dušu!

Nismo imali vjeronauk u školi kao današnji đaci, ali smo posvuda učili o Bogu. Ministrirao sam svaki dan, nastupao na crkvenim predstavama. Sjećaš li se onog Božića kada smo zajedno recitirali na ponoćki: 'Isusiću Bože moj, želim uvijek biti tvoj!'

Još nisam sve zaboravio. A kasnije sam rado čitao sve i svašta. Tako i Ispovijesti svetog Augustina... Dobra knjiga...«

Razgovor smo morali prekinuti jer smo stigli pred Cibonu. Rijeka ljudi je ulazila u sportsku dvoranu u kojoj je na jednom kraju bio uređen improvizirani oltar. Na vratima su nam naplatili ulaznicu. Pogledao sam začuđeno Dariju, a ona je spremno počela pravdati organizatore kako im je to potrebno za troškove dvorane, a što ostane podijelit će siromasima. Puno je ljudi, dobro za siromahe.

Meni je to svejedno bilo neumjesno: naplaćivati sudjelovanje na misi, kao da je sportska utakmica ili glazbeni koncert. Ali, ako je za siromahe...

James me nije oborio s nogu. Atmosfera u dvorani je zaista bila drugačija nego za obične mise, kada se rutinski pjeva i moli. Ljudi su u euforično pjevali, pljeskali u ritmu pobožnih pjesama, a vrhunac je bio kada je James navodno ozdravio jednu ženu. Ustala se iz kolica, a narod je zahvaljivao Bogu...

Na izlasku sam kupio nekoliko Jamesovih knjiga. Pročitat ću što mi nova može reći James.

Darija me, dok sam je vodio kući, ispitivala što mislim o ocu Jamesu i svemu što sam vidio.

Rekao sam joj da mi sve to nije ništa posebno, osim što mi je neobična misa u sportskoj dvorani.

»Jer ti je srce otvrdnulo«, psalamistički je zaključila Darija.

»To nije razlog«, odgovorio sam. »Stvar je u tome što se tu nema što posebno čuti.«

»Ima, uvijek ima.«

»Ima, za Tomin naraštaj koji stalno traži čuda.«

»Kako to misliš?«, upitala me ponešto uvrijeđenim tonom.

»Isusovo učenje postoji već 2000 godina. Nema se tu što posebno dodati. Što mi to James može otkriti što nisam već čuo.«

»Može, može!«

»Stvari su jasne: ljubi Boga svoga svim srcem i dušom svojom, a bližnjeg svoga — a to je baš svaki čovjek, baš svaki: i lijevi i desni, i prljavi i oprani, kriminalac i svetac, i Tom i ja — nas ljubi kao samoga sebe! Ako si bogat, što imaš podijeli siromasima, slijedi Isusa... Ništa drugo nije važnije, Marta, zar ne znaš da je Marija Magdalena bolje odabrala?«

»Ti sve banaliziraš.«

»Ovaj puta sam ozbiljan: uglavnom, to je to, iako nije nimalo jednostavno. Zamisli, trebao bih voljeti baš svakoga čovjeka, odreći se svog BMW–a, rekreativnog seksa, skupih odijela...«

»Dijelom se slažem, ali...«

»Što, ali? Zar je potrebno trčati okolo kada se negdje pojavi kakav propovjednik ili se na zidu ocrtaju obrisi Gospina lika. Zar je važnije ići na Jamesovu misu od brige za obitelj ili od onoga: ljubiti bližnjega...

Blago onima koji vjeruju, a ne vidješe... Tako nekako piše u Bibliji... A tko ti sada čuva djecu? Gdje je Tom? Je li on tvoj bližnji? Rekao je da će se ubiti ako ne skupi novac!«

»Zašto si takav? Kako su ljudi poput tebe opasni! U crkvu ne ideš, ne znaš vjeruješ li ili ne, ali nama vjernicima rado soliš pamet...«

»Tako piše u Evanđelju. Ono je valjda neosporno; pisali su ga ljudi koji su Isusa slušali, gledali, a sve ostalo je, ipak, ljudska nadgradnja.«

»Što želiš reći?«

»Ne znam. Glasno razmišljam...«

»Ne pričaš ti sve ovo tek tako...«

Tada je zazvonio Darijin mobitel. Izraz lica joj se mijenjao dok je slušala nevidljivog sugovornika. »Tom je u bolnici. Pretukli su ga palicama ispred kuće, kada je djecu dovezao...«

Počela je plakati. Zabila je glavu u moje rame i jecala.

Kakva gnjavaža, kakva gnjavaža, kakva gnjavaža!

Odvezao sam Dariju u bolnicu. Tom je ležao u sobi s još trojicom ljudi polomljenih udova, zavijenih glava. Kada nas je ugledao, lice mu se zgrčilo u bolnu grimasu. Ljudeskara je počela plakati. Odvratno: nismo ga stigli ništa upitati, a on je već kroz suze tiho zapomagao.

Oni će ga ubiti, mora skupiti novac. Pobit će najprije djecu, a Dariju silovati pred njim, rekli su. Oni će to učiniti. Gurnuli su mu pištolj u usta, a onda ga uvlačili i izvlačili oponašajući oralni seks, zube mu polomili!

»Ovako će nam pušiti tvoja žena!«, govorili su mi. »Ovako!«

Tom je plakao, Darija je plakala, a meni je bilo teško. Ne zbog onoga što se dogodilo, bilo mi je teško što su me uvukli u svoje probleme, što sam se vratio, što zapamažu preda mnom, što ću im dati svoju ušteđevinu. Zbog napuhanog primitivčine kojemu su želje bile veće od pameti i sposobnosti, zbog cendrave pomodarke koja se pretvorila u bogomoljku, zbog njihovih suza ću ostati bez svega što sam stekao. Prije osam godina bio sam bez novčića, a sada se vraćam na početak. Kakvo sranje, mislio sam. Zaslužio je Tom i gore batine.

»Dat ću ti lovu. Koliko ti točno treba?«

Tom je prestao plakati i pogledao me ganuto–začuđenim pogledom.

»Zar stvarno... Ja...«, Tom je prestao plakati.

»Koliko ti treba?«, presjekao sam ga nesućutno. Nakon skanjivanja i prevrtanja očima, konačno je izustio.

»Milijun.«

»Milijun kuna, to nije malo novca. Ali, skupit ću...«

»Što milijun kuna«, prekinuo me. »Milijun eura!«

»Ti si lud! Što ti misliš, tko sam ja?«

»Ubit će me.«

»Ne znam kako ti mogu pomoći. Milijun eura ne mogu nikako skupiti.«

Očekivao sam kako će i Darija napasti Toma da je lud, da me pustim na miru i slično, ali se ona dovukla do mene pa mi tiho počela šaptati kako sam im ja jedina nada.

»Kakvih milijun eura, nemam ih i šlus! Da se i ja zadužim kod zelenaša, pa neka i mene ubiju?«

»Stani«, rekao je Tom. »Nisam mislio da ti daš cijeli milijun. Ti daj polovicu, a ja ću se snaći za ostalo.«

Počeo sam se smijati. Slika je vjerojatno bila groteskna. Ljudi s polomljenim udovima, sputani bijelim gipsom i čeličnim sajlama, zaplakani izubijani muškarac, zaplakana, neuredna žena i ja koji se glupo cerekam među njima.

»Pola milijuna eura. Pa ti si stvarno...«

»Ubit će me. Ubit će djecu. Podivljali su.«

»Ne znam, moram još dobro razmisliti«, rekao sam i otišao bez pozdrava.