Ne, baš, sve, u ružičastom

Ne, baš, sve, u ružičastom

Čim sam se rodila, dabome, odmah su, ne, baš, samo, uznastojali saznati kojega sam spola, a to je bilo nužno, ako ni zbog čega drugoga, ono da se vidi koja će mi od dviju, ne, baš, niti komplementarnih, onih garnitura odjeće za bebe, međusobno različitih samo po tome što je jedna u roza boji, a druga u lihtplavoj, biti potrebna. Ja se u potonjem životu nikad i nisam užurbano bavila poslovima kojima su zaokupljene buduće majke u očekivanju prinove u obitelji, ako se tako može nazvati i legitimna zajednica od, tek, dva, u reproduktivnim obvezama omanula, ne, baš, nužno niti oba člana, ali sve mi se čini da, zahvaljujući, ne, više, ni najnovijoj praksi ultrazvučnoga zavirivanja u nekadašnje prenatalne tajne, pri kupnji opreme za novorođenčad, nedoumica, kupuje li se za žensko ili, pak, muško dijete, odista, više nikome ne predstavlja naročiti problem. Mirne duše mogu reći da, odista, nisam bila ni svjesna kog sam to spola, onda kad su to već svi oko mene pouzdano znali i bez oklijevanja odmah mi počeli navlačiti sve ono roza: i roza benkicu, i roza kapicu, i one, dabome, končane, ni, baš, cipelice, ni, baš, čarapice, pa onda, ali ne odmah, pod one mekane dekice. Jer beba se, onako u pelenama, stavljala, naravno, u onaj nekakav jastučak od paperja, inače, uvijek bijel, i za dječaka, i za djevojčicu, a sve je to titralo u samim čipkama, i sve je to oko malena tijela bilo nekako ušnirano, izuvezivano tankim platnenim vrpcama, sve stegnuto i pritegnuto, a sve u obliku kao nekakve piškote ili, baš, licitarskoga, ne, možda, ni srceta, iako i na to srce, ipak, nalik. Treba samo oslušnuti što je prošaptala moja baka, a iz one, ne, baš, suflernice, koja nikada ne gubi značenje za nas, dokle god smo osvijetljeni na toj šekspirovskoj sceni života i cijeloga ovoga svijeta, kome smo nekoć darivani mali i bespomoćni, ali, ako imamo sreće, nekome i dragi, i lijepi. Dabome da je moja baka zadivljeno prošaptala da sam kao bepka, u tome čipkastom, licitarskom, ne, zaboga, baš, upišanom i uparenom, kao nekakvom gnjezdašcu odavno očerupane ptice, mogućnost čijega se, makar i zamišljenoga leta, tu, već za prvoga našeg neutješnoga plača, učinila opet ostvarljivom, dabome, svima onima nadnesenim nad novorođenče, a u radosnom likovanju što se, upravo njima, može pripisati u zaslugu, čak i ono naše buntovno nastojanje da, makar glasnim vrištanjem, skrenemo na sebe pozornost. Jest, ne, valjda, baš, samo i jedino onda, ali kad smo bili ta licitarska bepkica, bili smo i njihovo malo srce, dabome i ono malo licitarsko srce, s malim zrcalom, ne, baš, onim u pečenu tijestu, sve sa šarama unaokolo, već s istim takvim, samo nevidljivim, osim za one koji su, gledajući mene u jastučku, ugledali i odraz svoga vlastitoga lica i sve ono po čemu će, uvik i navike, biti ono što odista i jesu: ti što gibanje života prenose kroz vrijeme i predaju ga drugima u daljinama, nespoznatljivim, osim po tome gibanju samom.

To malo nevidljivo zrcalo koje se pojavljivalo u trenucima ganuća i pronicanja u tajnu zemaljske vječnosti nije, dabome, pandan onom biljurnom, šlifovanom, iz štafira moje majke koje joj je bilo, najpouzdaniji savjetnik, na primjer pri kreiranju one frizure iz poznih tridesetih, onako, kao s nekakvom rolnom uvrh glave, ili pri namještanju onoga šešira s veoma visokim prednjim obodom, kakav je lijepo pristajao i glumici Hedy Lamarr, ne, baš, u negativnim njenim rolama. Uskoro je, zajedno s karminima i puderom u ladici i s onom bočicom za parfem s raspršivačem koji je funkcionirao kada bi se pritisnula kruškolika gumena naprava pričvršćena na cjevčicu, postalo ne, baš, bitan detalj scenografije u prostoru u kome je, ne, više, zanesena mlada djevojka, ni stidljiva nova mlada, nego sve trezvenija mlada žena, katkad i na dramatičan način bila zagledana u sebe, prenaražena vanjskim zbivanjima i puna strepnje i strahovanja, ne, samo, za moga oca, u doba kad je već bio prisiljen napustiti, i civilnu službu do koje mu je bilo itekako stalo, i mladu suprugu s malenim djetetom. No, sve kome se moglo učiniti, još, idiličnim dok je bilo, tek, u jastuku ono malo mamino srce, a, dabome, i tatino, i bakino, i dedino, i dok su se nad taj jastuk brižno nadnosile i majčine sve tete i strine, i njeni tetkovi, i stričevi, a, također, i prambaka te bepkice Alojzija, koja još i nije živjela u vremenu iskušenja, za kakvu novu Helojzu, da to svoje lijepo ime promijeni u suvremenije, primjerice, ne, možda, baš, Vjekoslava, nego, recimo, Slavica. Teško je i opisati čega sve nije bilo u nekadašnjem, tom, gili–gili novorođenoj djevojčici. Ne, ta bepka nije bila kupana na ljetnome kirvaju crkve Svetoga Roka u kojoj je krštena, a po bakinim riječima, dabome, baš, kršćena. A nije ju donijela ni ona roda koju sam, koju godinicu kasnije, gledala kako, na jednoj, samo, dugoj nozi, stoji na rubu velikoga gnijezda od granja i šiblja, povrh širokoga dimnjaka na krovu kuće prambake Alojzije, upravo poviše onoga visokoga zabata što je bacao sjenu do polovine avlije u kojoj sam se ja igrala. Ta roda nije nosila u kljunu malu djecu, već zmije i žabe iz obližnjega rita, zadovoljno klepećući kad bi uspjela nahraniti svoje mlade. Ta nije iz kljuna ispuštala bebe u jastuku, već, katkad, neoprezno, koju, ne, baš, zmiju otrovnicu, nego, tek, rječnu bjeloušku, no svejedno, to se, ipak, nije dopadalo ni mojoj baki Anici, ni ostalim ukućanima. Drugo je ona roda iz kutije s ukrasima za krispam. Jer ta od krhkoga obojenoga stakla odista je imala u kljunu bijeli zamotuljak iz kojega je provirivala dječja glavica. Jest, bila je to bepkica, a sad ne mislim upravo spomenutu, koju sam i sama mogla gledat, onako, uz koju zelenu borovu grančicu, a poviše čiste slame na patosu za kojega davnašnjega Badnjaka, već na onu, ne, baš, posve istu, nego, tek, također u jastuku, možda, i zdravo hajklih, i, možda, nekako belomusasta, i, možda, nekako zdravo glasna, a u svim onim svojim intuitivnim zahtjevima na koje nije da se, baš, nitko nije obazirao. Nije, valjda, da me se nije na vrijeme prepovilo, na vrijeme podojilo, nije, valjda, da nije bila uvijek i provjereno ta, ne, baš, ni pregrijana kaljevom peći, a ni, baš, zagušljiva prostorija u kojoj sam, onako ležeći nauznak, možda, jedino u njezin plafon gledala, kad, primjerice, i luster nije bio u mome vidnome polju. Ako sam, baš, i plakala, sve mislim da moja majčica, ipak, ne bi, nikomu, dabome, dobronamjernom, dopustila da me, nedajbože, pokuša ušutkati kakvom papicom, a, zapravo, podgrijanom kakvom ajnprensupom, samo bez soli i svega onoga po čemu bi ta brašnjava i ljepljiva tekućina i bila, za one s iole normalnim osjetilom okusa, koliko–toliko podnošljiva, kao kad se, možda, samo malo pobiberi, ili samo malo pospe kimom. Ne, nisu me, valjda, time dohranjivali, ni baka, ni koja babateta, a ni koja, iskusna u podizanju djece, postarija susjetka, valjda, ni kradom od moje majčice, zaokupljene, katkad, u kojoj drugoj prostoriji, omiljenim joj ručnim radom: možda prionule da ušije još koju ružičastu mašlicu na upravo isheklanu opravicu, ili da pričvrsti još koju gombicu na malenu kapu, doduše, još preveliku za kćer joj u jastuku, koja će, ipak, već u svojoj drugoj godinici, a upravo u toj ružičastoj opravici, i s tom kapicom na glavi biti fotografirana, i to, ne u ciglama flostrovanoj avliji kuće u kojoj sam se rodila, no u avliji prepokrivenoj turskom kaldrmom, a u kući, onda, dabome, odavno, već, pokojnoga, majčinoga djeda, moga pradjeda Dragutina Kare Carina. Sve mislim da me je to, onako, pokraj svoje, deset godina od mene starije kćeri Ljerkice, fotografirao majčin stric, ne onaj koji se iz Prvog svjetskog rada, s galicijske bojišnice vratio teško bolestan, tek da umre kod kući, nego najmlađi od šestero djece, djedove braće i sestara, onaj koji je, u razdoblju pred Drugi svjetski rat i za vrijeme toga rata, živio s obitelju u Iloku i ondje radio kao geometar. Da, pokraj mene je na fotografiji sestrična moje majke, Ljerka, sa svojim pitomim i tako umiljatim osmijehom, a s one dvije plave pletenice, sve do ispod lijevoga i desnoga joj ramena, koje su joj tako lijepo pristajale i onda kada je, ne kao jedna od dviju krancla, najboljih prijateljica mladinih, od kojih je jedna bila odjevena u dugu plavu, a druga u dugu ružičastu opravu, nego, baš, kao ona mala krancla u bijelom, imala, također, i zadaću u svatovima mojih roditelja pridržavati dugački šlajer mladin, da se, za svečane crkvene ceremonije ne povlači, baš, po kamenim pločama. Ljerkičin otac, pripremajući nas za fotografiranje, postavio me je, usred dvorišta, na jednu od onih kuhinjskih stolica bez naslona, tako da sam, stojeći sva ukočena od straha da ne padnem, onako, na toj hoklici, bila približno iste visine kao već poodrasla, onda, već, dvanaestogodišnja Ljerkica. Sve mi se čini da je i taj fotoaparat morao biti na nogarima, možda zato što su na nogarima bile i sve geometarske naprave pomoću kojih je Ljerkin otac, tako stručno i precizno, obavljao svoju profesionalnu djelatnost. No, ta sestrična moje majke, ne, baš, jedinica Stanka Carina, nego, dakako, jedina njegova miljenica, sve dok mu se nije rodio i sin Zlatko, nije još dugo imala sreće uživati u svemu onome što bi joj njezin otac, ne, samo, u čuvstvima, mogao podariti. Toj djevojčici u urednoj bijeloj bluzici i kraćušnoj, malo zagasitijoj suknjici, naredne godine, donijele bi sve čari ranoga djevojaštva, da ih nije zamračila obiteljska tragedija. Ne, njezin otac ne počiva ni na jednom od triju petrovaradinskih groblja, a gdje je zakopan 1944. u Iloku, znali su tek oni što su morali znati i to da on u Drugom svjetskom ratu nije bio ni u jednoj ondašnjoj vojnoj formaciji, a niti u kakvoj političkoj organizaciji. Vitkoga stasa, sa sjajnim naočalima, uvijek hitar sa svojim duhovitim replikama, s kratkom, šiljatom bradicom koja je pridonosila njegovu izgledu, ne, baš, uštogljena katastarskog činovnika, nego, više, izgleda, ne, baš, valjda, malicioznoga intelektualca toga vremena, možda se komu i zamjerio, sve radeći savjesno svoj posao i premjeravajući ne, samo, one parcele oko kojih se, na primjer, vodio kakav parnični postupak, a oko utvrđivanja zemljišne međe. A nije, čini se, ostalo nezapaženo ni to da je imao pristupa u nekada bogatu iločku kuću Šamšalovića, na čijem je jednome zimskom balu, u pratnji toga svoga strica i strine, i njihova nećakinja iz Petrovaradina imala prigodu zaplesati, kad se zadjevojčila. Jest, Ljerkica je rođena 1930., a ja 1940. Kada negdje vidim kuhinjsku haklicu, često pomislim upravo na to desetljeće koje me po godinama dijeli od te drage mi osobe. Poslužila je kao kakva štenga, ne, baš da bih ja zakoračila u vrijeme, preko one crte, kojom je, na kakvom dovratku, valjda, i bilo nekad obilježeno koliko sam, u toj dobi, dosegla rastom u centimetrima, no na snimci o kojoj je već bilo riječi, Ljerkica i ja našle smo se, ne, baš, podjednako visoko, no, tek, dovoljno da bi ona mogla, ne saginjući se, prisloniti svoju umiljatu glavicu uz moju. Da, trajanje jednoga desetljeća tu je, dovitljivošću snimatelja, odmjereno visinom kuhinjske hoklice, na kojoj sam ja, ne bez čvrstoga oslonca pod nogama, ipak, bila, ne, samo, ni zbunjena promjenom vidokruga u tom, inače, dobro mi poznatome dvorištu. Da su me fotografirali na istoj stoličici, a pokraj moje majke Dragice, ta hoklica bi, dakako, simbolizirala, ne vremenski raspon od jednoga, nego, čak, dva desetljeća. Ako se zna da je jedinica moga djeda Marka Carina rođena 1920., gledajući nju, Ljerkicu i mene, oni koji su upućeni u tu obiteljsku decenijski tako ravnomjerno obilježenu skladu, onako, desetljeće po desetljeće, a sve tri smo se rodile u istoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, mogli bi, dabome, reći da smo imale sreće roditi se u mirnodopskom vremenu. No, sve tri pripadamo generacijama koje su stradavale, ako ne od posljedica prethodnoga, a ono, ne, samo posljedica, već i samoga košmarnog zbivanja tek predstojećega rata koji je te 1940., koja mi je upisana u testimonium baptismi u svojim osvajačkim pohodima stigao, ne samo do Elisejskih polja u Parizu.

Svim mojim ružičastim benkicama i svim mojim ružičastim lijepim opravicama prethodila su ona pisma, baš, na roza papiru, a u, također, roza kuvertama koja su, ispisana energičnim, čitljivim rukopisom, ne, tada, još, moga oca, Zlatka Melvingera, pristizala na adresu, ne, onda, još, moje majke, no njegove, tek, zaručnice, Dragice Carin. Nije taj, dakako, i le courier d'amour, stizao, još, iz Pariza, gdje je, ne, još, onda njen zaručnik, bio nakon završenog studija romanistike u Beogradu, sa stipendijom francuske vlade, na usavršavanju u struci na Sorboni, nego iz Kikinde, gdje je radio kao suplent na tamošnjoj gimnaziji. Dakako, imao je legitimno pravo, ne, samo, dopisivati se sa svojom zaručnicom, koja, inače, ni u tanšul nije išla bez pratnje, ne onda, još, moje bake Anice, kao gardedame već i izražavati joj svoja čuvstva, također, simbolično, opredjeljujući se za papir i kuverte u najnježnijoj pastelnoj boji. Naravno, i njegova je devetnaestogodišnja zaručnica imala prava, ne, samo, čitati ta pisma, nego i maštati o predstojećoj bračnoj sreći i nadati se svemu najljepšem. No, njegov pisaći stol, njegova biblioteka u zastakljenim ormarima, njegov pisaći stroj Urania i, dakako, sam taj moj otac, pojavili su mi se u vidokrugu tek 1945. pred pučkoškolsko razdoblje života.

Ružičastom je uljanom bojom bio prelakiran i namještaj za sobu mojih lutaka koji mi je darovao, ne dabome, djed po ocu, učitelj Franjo Melvinger, sahranjen, ni tjedan dana prije svoje supruge, na petrovaradinskome groblju, još na Veliki petak 1919., nego moj djed po majci, u čijoj je kući njegova kći, zajedno sa mnom, provela godine rata. Sve mislim da moje igračke prelakirane ružičastom bojom, možda, i nisu bile naručene u istoj onoj renomiranoj stolarskoj radionici u kojoj je, a od orahovine, izrađen masivni politirani namještaj što ga je, kao štafir, dobila ćerka gazda–Marka kad se udavala. Kanda je taj moj djed, želeći me razveseliti, možda, baš, ne sam prelakirao, nego i sam i ishoblao, i spojio, što drvenim čavlićima, što šarkicama, sve one, prve u željenim promjerima izrezane daščice, da bi se potom ovi divili lijepo oblikovanim, ne, baš, niti minijaturnim komadima. Zašto ni njega, ni koga drugoga tko je to, još, mogao znati nisam nikada priupitala je li u stolarskom zanatu bio samouk, ili je, možda, ipak, od koga i učio obrađivati drvo. Ne, moj ružičasti namještaj nije se sastojao, baš, od dva masivna ormara, od, sastavljenih zajedno, bračnih kreveta i psihe sa zrcalom, kao onaj koji je doživotno služio mojim roditeljima u njihovoj spavaćoj sobi. Sada čak i ne znam jesam li dobila samo jedan roza krevetić ili, možda, ipak, dva, samo jedan ormar, ne, baš, ni malih dimenzija, ili, možda, ipak, dva ružičasta ormara, onako, modernih, ravnih ploha. No, znam je li postojao i stol, ne, baš, onako širokoga prečnika kao onaj okrugli u dnevnoj sobi mojih roditelja, za kojim su oni proslavili i svoj zlatni pir. Ne, nisam dobila kombinirani ormar sa zastakljenom vitrinom, a u stilu tridesetih, sličan onome u kome je majka držala svoj porculan i staklo, a, također, i pribor za jelo marke Solingen, od rosfraj legure, koji je, ostao, ne, baš, neraspakiran, ali u uvijek istim duguljastim kutijama od ljepenke, onako kako su ga iz tvornice isporučili u trgovačku radnju u kojoj je, kao svadbeni dar, i kupljen. Da, za moje lutke su bile načinjene i stolice, ne, doduše, tapecirane i presvučene veoma čvrstim, onako, sve reljefno izbrazdanim mebelštofom, isto kao i kauč s drvenom policom iza uzglavlja, koji je bio, dakako, i mnogo širi, i mnogo udobniji, naravno za spavanje, a ne za sjedenje, od bakinoga plišanog kanapeta, s visokim naslonom uokvirenim, s gornje strane, i redom trakoslovanih stubića, a s tapeciranim bočnim stranama, tim plišanim tuljcima, koji su sprijeda bili ukrašeni lavljim glavama od žutoga metala, onako, s, također metalnim, rinkama prodjenutim kroz obje, strahotne nekad za mene, lavlje nozdrve.

U kući djeda i bake bilo je dosta gospodarskoga prostora, ali u onome stambenome dijelu ustupljenom mojim roditeljima kada su se preselili iz Srijemskih Karlovaca gdje je moj otac, pred rat, bio profesor tadašnje gimnazije, u toj nekada gostinskoj sobi, jedinoj s prozorima na ulicu, i u prostoriji do nje u koju se ulazilo iz dvorišta, ipak nije sve moglo biti pretrpano dječjim igračkama. Moj ružičasti namještaj za lutke zauzimao je, možda, i više od četvornoga metra, pa nije dugo ostao u prednjoj sobi, zasjenjenoj, inače, krošnjom lipe koju je djed zasadio davno, odmah pokraj flostera na sokaku, na travnatome bajeru. Ne znam zašto je tih godina moga ranoga djetinjstva hambar, iz koga se, inače, pamtim to iz potonjih, poratnih dana, u proredima tamnosmeđih bajcovanih letava, ćilibarski žutio kukuruz u klipu, ostajao prazan, baš kao i onaj mali koćak za prasice ispod njega. Pod toga hambara načinjen je bio od ravnih, dugih dasaka, baš kao i patos u sobama u kojima se stanovalo, jedino što nije bio obojen masnom farbom, onako, u kojoj lihtijoj nijansi, ipak, prije bih rekla, smeđe, no maslinastozelene boje.

Moj ružičasti namještaj dospio je, upravo u taj, ne, baš čardak ni na nebu, ni na zemlji, nekako u doba kad sam tamo već smjela dovoditi svoje male prijateljice iz susjedstva. Taj neprikosnoveni prostor dječje igre bio je, tek za onih, ni desetak, ne, dabome, prečaga sa kakvim klimavim ljestvama, već ni za toliko širokih, drvenih, mogu, čak, reći i štanga, izdignut ponad razine, ciglama, inače, lijepo isflosterisane avlije, onako s blagim, jedva i nagibima, s jedne i druge strane, kako bi se, ne, baš, žlijebom u sredini, mogla slijevati kišna bujica, prvo u odvod ispred kapije, pa onda, sve ispod trotoara i ispod bajera na sokaku, dabome, u jendek. Nisu na daskama hambara replicirane, baš, scene iz Ibsenove Kuće lutaka. Na toj uvijek uzbudljivoj bini poistovjećivale smo se, možda, i s tim našim, starinski rečeno, bepkama, ali, dakako, uživljavale smo se i u uloge tih što i nisu hranili, odijevali, uspavljivali, a katkad i strogo kažnjavali, niti svoje, a niti naše lutke, nego, upravo, nas. Premda su dijelovi, ne, samo, njihove svakidašnjice, nama, nego i naše njima, bili i ostali zaklonjeni, ne, baš, tek drvenim letvama hambara, s koga se, kao kroz šalukatre moglo gledati u taj, teško bi bilo reći, dabome, vanjski svijet. Jest, poklonivši mi baš roza mebl kao svoj ulog u tu, tradicionalno — idiličnu projekciju moje budućnosti, djed mi je, zapravo, omogućio da iza sebe ostavim igre s lutkama kao cijeli jedan, čak i bez gladnoga roktanja iz onoga koćaka u donjem svijetu, makar u maštanju proživljeni život.