Na raskršću života

Na raskršću života

Pošto je Goran završio citiranje Hamleta, grupa beskućnika zapljeska mu. Nato ode iz gradskoga parka i pusti ih da ispijaju svoju gorčinu sa zadnjim kapima alkohola.

Jutro je odavna raskrililo svoja grimizna krila šireći oko sebe miris jeseni, tada zavlada mir oko onoga samotnog lika koji je koracao prema svom podstanarskom stanu. Požutjeli prsti mu stiskaju bocu, kao da će iz nje iscijediti neku novu kap alkohola, a stvarnost je bila da je boca isto tako suha kao i on. Da je majka toga jadnog čovjeka mogla vidjeti što ga čeka u budućnosti — majka kojoj se on kao dijete privijao uz grudi dižući svoje lijepe očice k njezinu licu punom ponosa — kako li bi se toj majci ta prikaza učinila nemogućom!

Na vidiku stara kućerina, gdje u podstanarskoj sobici samuje u mnogim časovima grizodušja, gdje zagušljivi zrak prolazi kroz dvorište do željeznih vrata groblja. Da, to kužno svratište bijaše njegova posljednja postaja. Kladionice i kasina bila su njegova giljotina, nije izgubio glavu, ali je izgubio dušu i sve ono što ga je činilo čovjekom dostojnog majčina ponosa. Sada bezglavo glavinja trsatskim stepenicama, te stepenice činile su ga hodočasnikom, jedino on nije imao svoga cilja. Kuća gdje on stanuje, jako je zapuštena, a ukućani jako neprijatni ljudi, to je uopće zapuštena čeljad. Soba je bila malena, gotovo crna od dima, masti i prljavštine. U kutu kod zapuštenog kaminu, stajaše starinski stol od hrastovine i požutjeli pisaći stol — pustoš polivena kišom suza. Pod bijaše gol kao u majke prirode, izlizane podne daske prljave i izgažene do posljednjeg ostatka jeftine boje. Nekakav pohabani zastor branio je čistom zraku ulaz, raštimani kapci, načeti od primorske bure, bijahu nakrivljeni i jezivo škripe poput umjetnih zubiju nekog starkelje na umoru. Drhtavi mu prsti dohvate prašnjavu bocu jeftinoga vina i nagne onako prokleto bijesno; valjda ga bijeda tjerala u još dublji ponor. Ako je i postojao dublji očaj od ovoga na licu zemaljskom, onda je to morao biti vjesnik smrti. Nasuprot kaminu, naime, na niskom podnožju, koje ne bijaše ništa drugo nego zbrka krpeža od platna, gordo se smjestio klavir. Činio se sjajan u sablasnom polumraku, bijaše jedino svjetlo u ovom odvratnom i zagušljivom konačištu. Dobrodošla svjetlost obasja naličje starog, ali izvanredno očuvanog klavira, po njegovu nazivu i godištu dalo se naslutiti kako se radi o kraljevskom glazbalu. Goranova ljubav prema tom glazbalu bila je veća od ovisnosti spram kocke, klavir je bio jedini podsjetnik na život koji je obećavao. Njegov izvanredni talent prema sviranju sezao je još od malih nogu. Njegova majka bila je ponosna na dijete koje je naučilo prve taktove prije negoli je prohodalo. Očima mu prođe sjetni pogled pri sjećanju na ponosne majčine riječi: »Dragi moj anđele, bit ćeš ti slavan, ti si daleka zraka svjetlosti ove tužne obitelji.« Kako oca nikada nije ni vidio, majka mu je bila cijela obitelj. Zbog toga je i njegova ljubav prema majci bila jača; valjda je i prerana smrt majke bila razlogom njegova srozavanja. Sada nijema i sjetna pogleda miluje stari klavir, u trenucima inspiracije znao je napisati dosta tekstova i aranžmana za poznate izvođače pop–muzike, kako u Hrvatskoj tako i u Italiji. Sav taj novac uspješno bi spiskao u kladionici ili za nekim zelenim stolom.

»Ej, gospodine Gorane«, začuje neki mlađahni ženski glas. Ta osoba dosadno je udarala nečim teškim i željeznim o njegova vrata, tako da mu je sve odzvanjalo u glavi.

»Ej, gospodine Gorane«, nanovo začuje onaj zvonki glas. »Halo! Halo! Da li ste budni?« Kad je opet lupila po vratima, potpuno je pala boja s vrata, koja se ionako samo kržljavo prianjala za stara vrata.

»Dobro! Dobro! Pa nigdje ne gori. Evo stižem«, lijeno otvori vrata da propusti dosadnog gosta, jer u ovim trenucima mu je trebala samo samoća da liječi svoje rane, poput samotnoga vuka.

»Oprostite! Oh, oprostite mi na drskosti, što sam vas uznemirila u ove jutarnje sate.« Nasuprot njemu, sramežljivo je žmirkala djevojka, koja ne bijaše drugo nego zbirka osjećajnosti i vrle dragosti. To se osjećalo u njezinu krepkome, jedrom glasu, riječi su joj zvučne kao i njezin glas. Bijaše sa svojim čednim smiješkom i možda s tračkom rumenila na licu pravcati jesenji cvijet, što napaja osušeni korijen poput njega. Duga crvenkasta kosa bilo je jedino življe na tom pitomom stvorenju, a žar vatre joj se odražavao u zamišljenim zelenim očima, uz to svoje milo lišce razmišlja i osluškuje hujanje vjetra i misla na ovu jadnu samotnu dušu.

»Ma nije ništa strašno, Jelena! Uđi draga moja djevojko, nije da su neki otmjeni dvori u mene, ali je od srca.«

»Pa trebalo bi malo ženske ruke, nije da se nudim, ali predstavljat će mi čast malko uvesti reda u ovaj skromni dom«, govorila je djevojka i bez čekanja dala se na posao. Njene nježne rukice bile su poput nekog čarobnjakova štapića, jer je sva prljavština nestajala tragom. U toj krhkoj djevojci krila se dobra vila za Gorana, koji je u čudu promatrao djevojku, onako začuđen i bez glasa izgledao je pomalo izgubljeno. Uz elastični duh, optimizam i veselost, koja nikad nije jenjala, Jelena sa začudnom brzinom pospremi sobičak i izbaci prljavštinu u poveliki crni najlon.

»A sada bi mogli popiti malko crne kave, za razliku od vina, zar ne?« Prijekorno pogleda prema praznoj boci vina i krene prema rasklimanom štednjaku. »Razborita moja kućna vilo, a zašto i ne bih te poslušao?« doda tiha glasa Goran te se nalakti nad mnoštvo pošaranih nota. Ova draga djevojka bila je jedino žensko stvorenje koje je marilo za njegovu osobnost. Valjda je tomu bio razlog iste duhovne razine, kojom su tražili stvaralačku kreaciju.

»Hm, možda i vaš skromni dom nije baš kraljevski, ali vaš klavir je odista kraljevskog porijekla«, doda Jelena s tračkom oduševljenja na licu.

»Istina, jest kraljevski, tako mi dragog Boga, u pravu si Jelena«, uzvrati promuklim glasom Goran, posljednje tračke dostojanstva crpio je iz tog klavira. Stari klavir bijaše njegovom ispovjedaonicom, s nijednim živim bićem nije mogao pronaći zajednički jezik, kao sa tim starim, ali otmjenim klavirom. Kada je bio u duhu najviše napušten, u tim crno–bijelim tipkama bi iznova pronašao neke čežnje iz djetinjstva i držahu ga sve dotle na posnoj hrani, dok ih ne zamijeni sa poganskom igrom u kladionici.

Jelena je maramicom nježno prolazila po naličju klavira, kao da tetoši svoje vlastito dijete. Bijaše ona istinski zaljubljenik u muziku, ali ne u novokomponiranu muziku koja niče kao gljive ludare poslije kiše. To drago djevojče bijaše zaljubljenikom u muziku s dušom, u muziku pod jednim krovom nebeskim. Nije bilo važno, da li je riječ o jazz, pop ili klasici poput genijalnoga Johanna Straussa II, važna je bila duša te muzike, koja ih je svrstavala pod jedan nebeski krov. Na žalost, ovim Hrvatskim krajevima je divljački grabila ta pošast u obliku novokomponirane ludare, to bijahu zavijanja na mjesec u bezdušnim orgijanjima uzimala su dušu.

»Nadam se, da me nećete krivo shvatiti Gorane, ali moja namjera je bila vidjeti vaš novi tekst na muziku, koju sam vam dala zadnji put, ako niste zaboravili?«, plaha glasa upita Jelena.

»Zaboravio?« iznenađeno ponovi Marko i iskreno nastavi: »Kako bih mogao zaboraviti takav poklon za moje uši i umornu dušu, draga djevojko?«

»Ah prelijepe li vijesti!« ushićeno zacvrkuta Jelena, »Tako mi je divno to čuti od vas, mislim, od vrhunskog umjetnika.« Skromno i blagoćudno se nasmiješi, držala je da iskrenije i plemenitije ćudi od Goranove uopće nije moglo biti.

»Drago dijete, ti si veći značaj u umjetnosti od mene. Ti si svjetlost u mraku, tu svjetlost treba posrnula glazbena umjetnost u Hrvatskoj.«

»Oprostite mi Gorane, ali ja nisam dijete! Podsjećam Vas da sam još prije tri ljeta dočekala punoljetnost«, iskričavim glasom ga ispravi djevojka i nehotice isprsi svoje mlađahno tijelo, htjela je ona u njegovim očima biti ženom.

»U redu, Jelena! U redu, djevojko!«, ovo zadnje sa smiješkom naglasi i nastavi: »Da čujemo tvoj lijepi glas. Malko sam usporio ritam tako da ne zvuči odviše dance, već kao balada jer tako zahtijeva tekst. Uostalom tvoje glasovne mogućnosti mogu tako doći do izražaja kao i i tvoja krepost«.

On se odjednom pretvorio u nekog drugog čovjeka, onaj gubitnik nestao je zajedno s mrklom noći, a dolaskom ove drage djevojke probudila se ona njegova dostojanstvena ćud, na koju je toliko bila ponosna njegova majka. Vladanjem bijaše potpuni gospodin i viteški uljudan. Lice mu se sjalo od vrle odlučnosti i nježna smiješka kada začuje onaj krepki i jedri glas Jelene. Svaka njegova riječ u pjesmi se kupala u moru njenih uzvišenih tonova. U jedrini i punoći njegovih riječi i u samoj divljoj žestini njegovih superlativa, koji su, može se reći, kao nabijeni topovi zadavali rane, da bi opet, njezin božanstveni glas vidao te iste rane. Djevojče se moralo nasmijati energičnoj ozbiljnosti kojom je preporučivao tu oštru reformu pjesme. Kako se samo nasmijala, zabacila glavu, razdrmala krhkim prsima i opet kao da je cijela soba zaorila od njena mladenačkog smijeha. Skakutala je po drvenome podu, naherila ljepušnu glavicu sad na jednu, sad na drugu stranu, a onda je nenadano uperila svoje živahne očice na svoga učitelja kao da ni on nije nitko drugi nego neki brucoš.

A on nijemo gleda i gleda, dok mu se nije pričinilo da se i najslabija jeka zarazila tim smijehom. Glave su im toliko blizu da se osjećao njihov podatni topli dah, drhtave usne im se spojiše u cjelov. U njegovoj pomućenoj glavi zazvoni nešto na uzbunu, te istom tolikom strašću odvoji se od toga zamamnoga nježnog stvorenja. Jelena se širom otvorenih očiju borila s plačem i iznenađenjem, kroz glavu joj proleti da je možda zauvijek otjerala od sebe voljenoga čovjeka.

»Oprostite mi Gorane, oh, oprostite mi...«, pomalo drhtavim glasom zamuca, te nastavi u nadi da ga ne izgubi zauvijek: »Molim vas, nemojte da vas to otjera od naše suradnje, ...znate ni sa kim ne bih mogla naći tako zajednički jezik u muzici kao sa vama... Molim vas!« Nijema suza zakotrlja njenim blijedim lišcem, tako da Goran ne izdrži, te joj maramicom obriše lice.

»Jelena, draga djevojko, nisi ti ništa kriva. Ja sam toliko stariji od tebe da si nisam smio to dozvoliti.«

Ali... ali, pa ja to želim. Vi me niste natjerali na ništa što nisam poželjela.«

Tako ti se čini, pogledaj istinu na meni. Reci što vidiš?« krutim glasom reče Marko, te pomalo grubo zatrese djevojčina ramena, što mu je paralo dušu. Još više su mu parale srce riječi koje je izgovorio:

Vidiš, od silnog sažaljenja spram ovog izgubljenog lika ostala si bez riječi. Ja ti mogu pružiti samo razočarenje i patnju, mogu ti ukrasti mladost.«

A kako ti izlaziš na kraj sa svojim srcem?« upita ga Jelena kroz suze. Prvi put si je dala pravo da ga oslovljava s ti. Goran gleda nijemo u to drago stvorenje, proklinje svoj posustali um, zar je morao dozvoliti svojoj pohotnosti da ovo mlađahno biće lišava kreposti. Na licu Zemlje nije još nikada postojao takav paklenski kotao za njegovu savjest kao što je ova žudnja spram mlađahne djevojke.

»Srce? Koje srce? Odavna sam ja izgubio srce na dnu boce.« Jetko se prisilio na tu olovnu laž, jer odista je osjećao sve jače kucanje srca.

»Duše mi!« uskliknu djevojka i strastveno ga poljubi u čelo, te na krilima mladosti izjuri iz sobe. Vrlo šareni rubac oko njena vrata zaleprša i lelujajući poput labuđeg pera padne na pod. Goran kleknu kraj toga šarenog rupca, nježno ga primi milujući njime svoj izgladnjeli obraz, a rubac je cijelu sobu ispunio mirisom pomade i drugim miomirisima prirode.