Minijatura o turobnom životu Poštara koji je bio književno nadaren

Minijatura o turobnom životu Poštara koji je bio književno nadaren

Postoje trenuci u životu poštara kada postaju sastavnim dijelom tuđih života. Također postoje tuđi životi kojih bez poštara ne bi bilo. Usto, postoji život sam po sebi, bez drugih, bez ljudi i bez poštara. Kao što poštari ili tuđi životi mogu bez Života, s velikim početnim slovom, na kategorijalan način. Samodovoljni, bez ikakvih krivih tragova stopala u prašini, neodređeni, i egoistični i povučeni, emotivno hladni i nezainteresirani, pomalo tupasti, previše depresivni, najviše nemoćni. U drugom slučaju, sjećanje im je mozaično, šareno i kaleidoskopično. U trećem slučaju, oni i ne postoje, ali koga briga za ono čega nema.

Možda bi trebalo objasniti: recimo, moj Poštar dio je nejakog mene, mog krhkog, nježnog, nadasve osjetljivog, osobito melankoličnog bića koje svakog dana između devet i jedanaest sati biva u iščekivanju, napeto, nestrpljivo. Skidam se s interneta, s htneta gdje chatam bez nekog interesa o internet bankarstvu, prestajem misliti na suvremenu hrvatsku književnost, radio me već vidno čini nervoznim, grizem prljave nokte, češem psorijazu, pijem ustajalu vodu, pogledavam kroz balkon na pijance ispod prozora, drmam nogom tako da prljavi parket škripi, krenem pisati priču o stvarnosti i Poštaru koja počinje rečenicom postoje trenuci u životu poštara da bih zatim stao i blenuo u blendajući kursor na monitoru, tele u šarena vrata, potom lijeno ustajem, pijem kloriranu, žabokrečinastu vodu, iščešem se po lopatici do krvi, istisnem jedan bijeli prišt uživajući u količini gnoja koja se iscijedi iz njega i u trenutku kada, općenito govoreći, počinjem uživati u besciljnim plemenitostima dosade — zvono na ulaznim vratima. Dobar dan, mi se još nismo vidjeli. Imam vam izvanrednu stvar — kršćanski kalendari, za svega 10 kuna — ne hvala — bezobrazno odgovorim s izrazom prezira, misleći na njegovo iritantno ulaženje u moju dosadu, njegovo uznemiravanje moje besprijekorne dokolice, mog uživanja u ničemu, mog trošenja vremena kojeg mi je valjda sam bog s malim slovom podario u toliko neograničenim količinama da ga s vremena na vrijeme, u nastupu milosrđa, dijelim prijateljima. Zatvorim vrata komentirajući sebi u bradu, neobrijanu, naravno, optimističan nastup kršćanske mladeži, znajući da samo moj Poštar danas neće svojim tijelom ući u moje tijelo. U drugom slučaju mijenja se mjesto gledanja. Poštar ga gleda telećim očima, razmišlja ga intenzivno, snažno, strasno, izmišlja, stvara poput dotrajalog drvenog poštanskog sandučića u koji ubacuje izgužvana pisma. Da nema Poštara samo bih pio vodu, češao se, stiskao prišteve, drmao nogom, bio nervozan, lijen i dosadan. U trenutku kada se umjesto religiozno nadahnutog omladinca pojavljujem ja, Poštar zadužen za istočni rub Kantride, od Bujske do Labinske ulice procvjeta poput tratinčice, živne mlađahno, oči mu zaiskre... Divni su to trenuci u životima poštara. Doista divni. Ni sa čim usporedivi.

Skupljanje krivo adresiranih pisama, u trenucima dokolice, Poštaru je potvrđivalo uvjerenje o pošiljateljima koji se igraju skrivača s njim, mačke i miša. Ali — u prirodi nema slučajnosti, samo uzrok i posljedica i jedino uzrok i posljedica. Krivo adresiranje nije prirodan čin, kao što nije prirodno da Poštar pobrka sandučiće, ili da izgubi, zametne, zaboravi pismo, kućni broj, ime primatelja ili da iznenada postane vedar, nasmijan, prijazan. Kao što su s lica zemlje iščezli dinosauri, tako neka pisma nestaju iz vidokruga pismonoša, iz već uhodanih ruta, puteva i odredišta. O njima se kasnije pričaju priče dok naš marljivi listonoša pokušava pamćenju vratiti njegovo značenje, autobus kojim iz sortirnice ide na posao stao je bez vidnoga razloga, ugasio svjetla i ništa više se nije dogodilo. Dan je počeo suncem, pa vjetrom, potom je uletjelo jato golubova u hladniji dio parka, zatim se sve stišalo očekujući sljedeću kretnju našeg donekle smušenog, dakle razbarušenog, znači dekoncentriranog Poštara, koji je suzdržano sjeo na klupu, rasklopio novinski papir s mrvicama integralnog kruha, nahranio ptice nebeske. Pokušava pamćenju vratiti sposobnost sjećanja, rekonstruiranja i razmišljanja ne bi li ušao u trag izgubljenim pismima, jer bez njih njegov autentični život nije do kraja realiziran, stvarnost se očito smucala nekim i na vojnim kartama izgubljenim sokacima. Teško je ne razumjeti, doslovno, da stvari koje nestaju iz vida počinju negdje drugdje stvarati sadržaj.

Sada jedan dio priče slobodno možemo preskočiti jer ništa ne kazuje te bi bilo najbolje vidjeti što možemo saznati o njegovom životu, onom običnom, svakodnevnom, onom zbiljskom i realnom, onom autentičnom, nepatvorenom, jedinstvenom, postojećem:

U slobodno vrijeme naš je Poštar volio lijepe stvari, talijanski namještaj, njemačke aute, francusku odjeću, švicarske satove, švicarsku čokoladu pa ipak ponajvećma lijepu svjetsku književnost, a među njom istinite priče ili barem njima slične — biografije, autobiografije, memoare, dnevnike i, naravno, — pisma značajnih književnika. Kao i svaki duboko senzibilan čovjek osjećao je, čitajući pisma Ivane Brlić Mažuranić svome ocu Vladimiru — u pripovijedanju obitava poput komarca u močvari neki veliki, grandiozni, zastrašujući smisao koji određuje karakter onoga što i vremena u kojem jesmo. Još kao preosjetljivo i boležljivo, sušičavo, ako ne i tuberkulozno dijete u sebi je prepoznao sklonost pisanju, dubokom meditiranju, poniranju u ponore, vrtače, vrtloge i bunare vlastita bića da bi s ozbiljnim godinama počeo ozbiljno sudjelovati u tom plemenitom umijeću pričanja i zabavljanja drugih ljudi. Pričajući o sebi uveseljavao je voajere i tračere. I kao što dođe vrijeme kašlja, tako je došlo i vrijeme stvarnosti u kojoj je naš Poštar morao sudjelovati. Prvo je sudjelovao tako što je živio, zatim tako što je obavljao uobičajene ljudske radnje, potom se odvažio i u virtualnu stvarnost, na kraju i u fikcionalnu. S posljednjom je imao najviše problema. Nije mu bilo jasno kako treba realno izgledati opis džankija, ptsp–a, ubojice, nasilnika, dilera, silovatelja, švercera, profitera, drukera, luđaka i tome slično. Uopće nije imao pojma, krenuvši pisati, što je to knjiga, ili bogobojaznost, osobitih je nedoumica imao oko pretencioznosti, pisanja o tragikomici, blebetavosti ili pak o napetim situacijama. Shvativši da mora produbiti svoje poštarsko znanje o Zbilji, dao se na njezino sustavno proučavanje, promatrao ju je, analizirao, deducirao, inducirao, sintetizirao.

Kako to obično biva, kreće se od jednostavnijeg prema složenijem. Poštar se dakle poduhvatio potrage za jednostavnim pitanjima, koja će se kasnije pokazati izuzetno lucidnim, koja bi mu razjasnila odnos Stvarnosti i njegove prozne stvarnosti. Drugim riječima, njegova potraga krenula je u ontološkom smjeru, bila je iscrpna, obimna, ozbiljna, šašava, nepotrebna i osobito besmislena. Krenuo je ovako: da li je stvaran pogled na more, kruh što ga jede, ulaznice za operu, ulična svjetiljka, klupa, fascikla ili su nešto stvarniji ormari, pločice, telefoni, komarci, bol u koljenu, možda čak najviše stvarnosti može se prepoznati u razglednicama, vazama za suho cvijeće, povijesnim putovanjima, sparini i nervozi, možda...? — pitao se nabrana čela, namrštenih obrva, frkćući nosom. Vidite, što sam vam rekao? Poštara muče problemi na koje nema odgovora dok je odgovor oko njega kao što je odjeća oko tijela, a kada nije oko njega, hlača na nogama, onda ih, vjerujem, ima u trgovini. Vrpolji se nekoncentrirano, zagledan u cestu, kućne brojeve, imena na sandučićima, i ne gledajući ubacuje pisma — ovo šalje sestra iz Amerike, vitičasti rukopis, u pismu osim standardnih želja i nostalgije uvijek se nađe 50 dolara, drugo uvijek zgužvano priča o neurednom čovjeku, treće, ukrašeno, ljubavno, miris Magic Noir, četvrto staračkim potezima nagrđeno, umašćeno svinjskom mašću poziva unuke na posljednji susret pred smrt. Sva ta pisma, životi koje nosi u rukama, koje predaje, izručuje, baca, ostavlja, jesu li utvarna, jesu li gladna, jesu li slike što promiču na televiziji, Internetu, duž ceste, skliske, ljepljive, koje skladištimo, skupljamo, gomilamo, slažemo, nanosimo, taložimo, sabiremo, ne bi li ne bila razbacana? Ne bi li ne bila zamišljana Poštar od njih svih različitih svih toliko istih, svih nemoguće bučnih i grubih u toliko jednostavnoj lakoći želi vidjeti bilo što što bi doživio nepromjenjivim. Upravo takvom klupa na kojoj sjedi samo je sada, već za koji trenutak, upravo ga dižu, komunalni radnici će je obojati, i upravo sada, taj trenutak kasnije što je došao, prateći ovu rečenicu, ona živi drukčije. Poštar snuždeno baca pogled, nedavna stvarnost klupe promijenjena je u novu klupu, stvar, stvarnost.

Nakon uzbudljivog dana odlučio je napraviti svoj omiljeni ručak. Cijeli je dan igrajući se informacijskog posrednika zamišljao samo jednu stvar: puricu s mlincima. I, da stvar bude bolja, napravio ju je, puricu s mlincima, premda nije Božić. Dakle, Poštar ruča puricu s mlincima. Purica reš pečena. Mlinci masni. Prije toga, kokošja juha. Poštar jede slanu juhu samo ako taj dan šalje pisma u Uzbekistan. Drugih dana ima stolicu, jer nije jeo juhu. Poštaru se purica s mlincima čini kao da je purica s mlincima. Ali ne može biti siguran. Ova purica je ukusna, ovaj zalogaj je slasan, ovi su mlinci masni, ali mrsni. Pa zašto se Poštar pita da li je to što vidi, kuša, osjeti baš to što doživljava? Što ako ga doživljaji varaju, ako ga osjetila vode u Tadžikistan, a ne u Uzbekistan, što ako ništa od toga nije istinito? Otvorio je rječnik filozofije, uz ručak, i saznao da on nema jasnu predstavu, da ne shvaća sadržaj purice s mlincima, da je aperceptivan jer vlastitim perceptivnim iskustvima ne može vjerovati. Istraživanje sumnje ga je odvelo zaključku kako ga njegova emprijska psihologija Poštara nepotpuno čini subjektom spoznaje, jer takvih empirista ima onoliko koliko ima ljudi koji su jeli ili jedu puricu s mlincima. Pomislio je kako mora postojati neka univerzalna, transcendentalna purica s mlincima koja prethodi svim puricama s mlincima i osigurava im identitet. Pomisli: tko mora opisati vlastiti identitet taj ga traži. Istinito mora biti stvarno makar i ne bilo istinito. Poštar se osjeti zbunjenim. U potrazi za stvarnom stvarnošću naišao je na puricu s mlincima za koju bi rekao da je upravo to što je, premda je njegova životna filozofija da vjeruje jer je besmisleno. I stvarno, besmisleno bi bilo tvrditi da ručak koji ruča jest purica s mlincima, kada je očito da ta purica nije transcendentalna, mlinci pogotovo, s obzirom na to da su bili umočeni u malo previše ulja. Ako bi puricu pisao Purica, pitao se, možda bi ona tada postala transcendentalna i uključivala sve druge purice u Puricu višeg reda, a od koje se, da stvar bude tragičnija, nije čak niti napravila juha, nego se ispekla u pećnici.

Traktat o purici s mlincima, koji je i zapisao, uzrokovao je niz problema. Udebljao se, prvo što je primijetio — trbušna panca, salaste butine, obješene grudi, vandimenzionalna, izvan svih standarda stražnjica. Polusatno dnevno vježbanje podiže psihofizičku razinu tijela na zadovoljavajuću razinu. Ukoliko, pritom, zdravo jedete, bezmasno, bezšećerno, ne unosite li kolesterol u krv. Nemojte pušiti, dobit ćete rak pluća. Pijte umjereno. U suprotnom ne gine vam ciroza jetre. Ukoliko se Poštar, a i svi mi ostali, drži ovih nekoliko jednostavnih pravila kontinuirano, profesori Harvardskog sveučilišta jamče nam život do 82. godine što, priznat ćete, nije loše za introvertirane ljude. Dr. Atkins, zagovornik dijetne revolucije, također podupire ispravan tretman tijela, jer tijelo je ona materija koja nam je u svakodnevnim poslovima neophodno potrebna. Čudno je to s novinskim naslovima. »Od lijeka do lijesa«, dosjetka, neslana šala ili istina? Drugo, odlučio se, sada već u dobroj fizičkoj kondiciji i sa zavidnim tijelom, posvetiti ženidbi. Pitate se u kakvoj su uzročno–posljedičnoj vezi purica s mlincima i ženidba? Što se mene tiče u nikakvoj, slučajan niz asocijacija, u Poštarovom primjeru, budući da je riječ o nadarenu i perspektivnu književniku, čini se kako važnu ulogu igra razvijena mašta, bogata metaforika, lucidno premetanje, razigranost, po svemu sudeći jedan izuzetan um koji sve može svesti, usporediti sa svime. Razradio je budućnost. Njegova svadba bit će neformalna, no ipak po dobrim starim običajima. Imat će puno uzvanika tako da će ih biti malo, bude li ih uopće. Jest će se obilato kako bi obitelj, prijatelji i ostali mogli ostati gladni. Oženit će se u hramu božjem bez crkvenog obreda. Dobit će puno poklona od kojih neće biti ništa. U najsretnijem trenutku svog života bit će tužan. Muzika će biti prekrasna, no nitko ju neće čuti. Plesat će se valcer i dvokorak, no nitko u njemu neće sudjelovati. Sve što zaželi ostvarit će se nekom drugom. Žena će biti ovakva: duga, ravna crna i masna kosa, crne oči, crn pogled, crno tijelo ciganke, crna ljubavi moja, crne kao ugljen i žeravica bradavice, crni prljavi, prljavi od zemlje, blata nokti, crn je njezin miris, crna duša o crna ljubavi moja. Žena će biti ovakva: plave, nježne kao svila njezine su vlasi visibabe, dugi bijeli prsti, bijeli tanki bokovi njihat će se kao barke na pjeni, na vitkim bijelim nogama, kao od bračkog kamena. Budućnost je ostala budućnost. Poštaru je stvarnost bila dolina suza, u dolini u kojoj se u djetinjstvu igrao u poljima sada je divlje i nekontrolirano bujao korov, a nigdje nikoga da raščisti, ispljevi, izore. Trenutak patetike koja ga je, kažem na časak, učinila alegoričnim, jer je ispod kože krvav, sva sreća, kažem ja kaže on, da je prošao.

Kao što postoji anarhija u filozofiji tako postoji i anarhija u Poštaru. U duši, tijelu, duhu, razumu. Ne u bilo kojem poštaru nego samo onom koji je, u trenucima razvrstavanja pošte u pošti čitao Schellinga, krateći vrijeme, uz knjigu, ne uz slatka vina i pečenu morsku ribu, kako to kazuje jedna stara pjesma o kraju stvarnosti kakvu poznajemo. Dok ne dočekamo kraj, Poštar se osjećao, pred sobom i Bogom, pozvanim obraniti od shvaćanja da je realnost priroda i prirodna i da stvarnost ne treba uljepšavati lijepim riječima o mjesecu u mlađaku, vlasulji na nozi i nagonu za sitnim krađama u trgovini. Drugim riječima, u traganju za naturalizmom, odbacio je prigovore da idealizira svoju potragu za fenomenima kako bi uspio reći ovo: na kraju krajeva stvarnost je na početku mog promatranja sva kržljava, nejaka, nerazvijena, nekako je indiferentna i rezignirana prema sebi, dok na kraju, moram to primijetiti, ona živne, naraste, ohrabri se i uzdigne do samosvijesti. Dokazavši čvrstu vjeru u prirodu, baš mu se nakako prispavalo, pusti Schellinga, i ode pridrijemati dok mu ne natovare torbu. Drijemao je žestoko, tresla se stakla, bilo je sparno, samo je proviđenje spasilo njegov san od iznenadnog buđenja. Prst sudbine što se nadvio nad njim prst je koji se igra skriptora, zaljubljenog u pisanja svega što nema logičnog završetka. Da li su ga pohodili zbunjeni anđeli ili se zabio u podsvijest kao metak u meso, uopće nije bitno. Nije bitno ni ovo: kaos je beskrajni prazni prostor. San, prazna kutija koja uvlači Poštara u ništa više, sve više poprima obris pisma. U trenutku kada ga san napiše naš Listonoša vraća se iz mrtvih i sjeti se Schellinga koji je vjerovao da kritika ne bi smjela imati veze sa subjektivnim mišljenjem. Ta ezoterija ga razbudi, te pomisli jednu misao, sav se pretvori u nju: dugo nisam igrao monopoli.

Lagašno srkne čaj. Oduvijek vruće napitke pije uvlaćeći, dugo i sporo, male količine tekućine stisnutih usana, kao kada se žena duri. U pravilu, velegradski život ostavlja čekati bolje dane pred vratima. Smiren, iz bambusovih šalica, koje su već poprimile karakterističnu zelenu boju čajevca u prahu. Cvijeće krasi sobu, improvizirani Cha no yu, na način koicha. Poniznost u odnosu sa ceremonijom, sramežljivost, povučenost u prirodi, poniznost prema predmetima oko sebe. Oni su ti koji dominiraju.

Stvarnost mora postojati u predmetima, srče i priča sam sa sobom, u sebi. Mora da je u njima nekako toplije u zavjetrini nego na vjetrometini turobnih osjećaja, ali je i u njima. Ne dogodi li se kakav uzgredni biblijski potop ili kakvo drugo važno događanje povijesti koje će Poštara naučiti skromnosti, ne dogodi li se, recimo, njegova preobrazba iz naivčine u naivca, on će samo popisivati, katalogizirati, inventarizirati sve što vidi. Uveo je red u leksikonizaciju stvarnosti: prvo zapisuje sebe, potom poštu, autobus, cestu na putu stan–posao, stabla i životinje na istom tom putu, detaljno opisuje mačke, pse, komarce, pčele, muhe, svaki list, granu, svesvesve. Trebalo je nekoliko godina kako bi se preobrazio u naivca, uvidjevši da nije ni počeo u pisanju stvarnosne proze, što mu je bila skrivena namjera. Našao se u spisateljskom problemu, Stvarnost hoće biti zapisana no ne zna što bi trebalo biti autentično u njoj, Poštar bi htio pisati sada i ovdje, siromaštva, smrt, bolest, grad, htio bi pokazati emocije koje nisu samo njegove nego i ovog vremena, pompozne, okaljane, proračunate, htio bi pisati iz grča, iz sudbonosnosti, iz potrebe da jad preobrazi u neko veliko istinito intimno svjedočanstvo. Sastavio je popis emocija koje svakako valja uzeti u obzir — bijes, melankolija, ljubomora, pesimizam, ljutnja, očaj, strah, entuzijazam, plačnost, depresija, flegmatičnost, zloba, radost, plahost, zluradost, tupost, uzbuđenost. Pisma je sve neurednije raznosio što je enciklopedija zbilje bubrila. Koliko god bio realan iznova bi otkrivao propuste — bespomoćnost, stanje i osjećaj što ga je čudom nekim zaboravio zapisati.

Priča, ona što se rađala iz stvarnosti, započinjala je ovako: nije problem ispričati 1000 priča, problem je ispričati 1 priču. nema sumnje kako je već negdje, bilo gdje i bilo kada, najmanje jednom bila ispričana u istom ili bar sličnom obliku, s istom ili bar sličnom fabulom, s istim ili bar sličnim likovima. možda se čak podudarala i stvarnost. možda je ne samo paralelna stvarnost, već i povod. nesumnjivo, tekst koji iza sebe ostavljam plod je mašte (doduše, fantazija me odvela na taj trnoviti put stvaranja odraza, izmišljaja i slika. ništa od puteljaka popločanih zlatom i posutih nježnosvilenim laticama rosaceae. u rječniku, u trenutku kada više nisam bio u njemu, pronašao sam značenje grčke riječi eikasía; tek tada, a bolje ikada nego nikada, shvativši svu dvosmislenost sličnog i prividnog odraza, mogao sam od sjećanja učiniti protuslovnu hrpu krhotina i pabiraka.), a mašta je plod jabuke koja kada sazri padne sa stabla na zemlju, u nju uđu crvi, a ona uskoro istruli. Dalje Poštaru nije išlo, ugasi Pentium, i ode gledati Petak 13, četvrti dio.

Uskoro ga umor svlada, obuzme i smalaksa. Klonu. Zaspi. Pa se tren kasnije probudi. Vrijeme je za počinak. Uzme papir i olovku na putu do sobe kako bi pribilježio viđeno:

Soba kao svaka soba. Krevet. Ormar. Lampa. Krevet — orahovina, na jesen sazrijeva voće te prije spavanja s kreveta ubere nekoliko plodova, istuca ih batićem na dasci i pojede. Ormar — narančast, alplesov program, lijep i jeftin, s puno pretinaca u kojem sortira odjeću i poštu. Lampa — kao latica runolista, rascvjetana, rasvjetljava mjesto gdje ju se uperi, vrlo originalna, svijetli. Zatvorivši se u sobu, razočaran nad Zbiljom, posveti se meditaciji. prolaze dani, a ne osjeća se da prolaze. kamo god se pogleda — sve noć, kamo god se pođe, sve tmuša. krajolik spava. pod snijegom je svijest koja je po drugima svijet. proticala je velika noć, proticala i mala, ali se noć nije dovršila, nije istekla. mećava je sve opustošila. ostaci prosinca, kao pramenje snijega, rasuli se nad gradom. mraz stere. opustjela je okolna pustopoljina, ptica nema. A ja idem čitati — ponovi u sebi. Napokon, čitanje mu omogućuje uspon u smjeru svjetlosti. Izvor svjetlosti, duhovne ili stvarne, kao da je podložan visini: uvijek bježi od niskosti. Od pada, vraga, ne utječe, jer što je više niže pada. Kontradikcija saobrazna samom iskustvu čitanja: što više tuđih riječi uđe Poštaru u glavu to ih manje iziđe kroz usta. Problemi pisanja i originalnosti. Pad je stoga isto što i tišina, svjetlost što je na dnu preostala teško se od mraka razaznaje. I tkogod da je na dnu, zna da je potencijalno svjetlost, jer, kaže Gundulić tko bi doli eto je gori, ali to vam je vrlo olinjala usporedba, no jedina koje se sjetih. Proza je stoga pad, pad u fragment, novinski članak, osmrtnicu. Epitafi u osmrtnicama valjda su još jedina iskrena priča. Poštar uz ts ts ts zabrinuto odmahne nekoliko puta glavom suosjećajući s gubitkom pripovijesti: tako mlad, 34 godine.

Rujan, 2004.