Lice puno ožiljaka

Lice puno ožiljaka

Uvriježeno je mišljenje da sam bogobojazan čovjek. To nije točno, barem ne u onom uobičajenom, žovijalnom smislu te riječi. Moji unutrašnji monolozi jesu dijalozi s Bogom u kojega najiskrenije vjerujem i ljubim ga svim svojim srcem, ali nikada nisam osjećao potrebu za institucionalizacijom svoje vjere.

Mnogo vremena u kapelici provodim zbog ozračja mira koje se skriva unutar njenih pljesnivih zidova, a ne zato što mislim da sam boraveći unutra bliže Bogu. Vrlo se rijetko pomolim dok sam tamo. Razmišljam o sebi. Sjedim uspravno i nepomično na neudobnoj klupi nastojeći srediti svoje misli.

Uostalom, to i jest smisao religije: uranjanje u samoga sebe. Smisao svake religije, na istoku, zapadu, sjeveru i jugu.

Smiješno mi je kada ljudi izlaz iz svojih promašenih egzistencija traže u nekakvim egzotičnim religijama. Pa u tim mahom istočnjačkim religijama nema ničega što ne možemo naći i u kršćanstvu. Molitva nije ništa drugo doli meditacija.

Nakon što izađem iz kapelice obično se zaputim prema nekoj od voćaka koje rastu unutar kruga vojarne pa se zagledam u njenu krošnju. Prije su mi znali prilaziti vojnici, pogotovo oni netom pristigli iz drugih vojarni koji su se tamo naslušali priča o meni.

Danas to više ne čine. Zapazio sam da mi se već i visoki časnici libe obratiti. I obavezno me u prolazu prvi pozdravljaju, iako je na mojoj bluzi prišiven tek čin dočasnika.

Unatoč tome što sam gradsko dijete, nenavikao na boravak u prirodi, godi mi gledati krošnju voćke. Čak i zimi. Pogled mi prati račvanja grana. To mi pomaže da ne mislim ni o čemu. Praznim glavu nakon kontemplacije u kapelici.

Znam što ćete sada reći vi koji mislite da znate tko sam ja: Lako je meni posvećivati se kontemplaciji i spokojno zuriti u krošnje voćaka nakon što sam se svojim dosadašnjim djelima već odužio Bogu za ove zemaljske dane koje mi je dao na korištenje.

Vi koji mislite da me poznajete, čak ako ste i u pravu glede moga vraćanja duga Bogu — svejedno griješite. Ne poznajete me. Mene nitko ne poznaje. Od toga je u mome životu zapravo sve i počelo. Od nerazumijevanja. Upravo mi je to nerazumijevanje omogućilo da još relativno mlad ispunim zadatak koji mi je Bog povjerio tako da danas mogu mirno gledati grane voćaka.

Ove misli, koje u gluho doba noći s mukom ispisujem u svojoj tijesnoj, asketski namještenoj sobi, možda vode k razumijevanju. Treba li to meni uopće? Ne znam. Kojekakvi samozvani mudraci u smiješnim, kričavim kostimima nekakve besmislene kostimografije tvrde da je cilj našeg životnog puta — istina. Kakva budalaština!

No, nisam sjeo pred svoj stari kompjuter popljuvanog ekrana kako bih se upuštao u nekakve filozofske rasprave. Takve sam djetinjarije odavno nadrastao. Sjeo sam kako bih i iz meni samom teško shvatljivih pobuda iznio nekoliko činjenica o povijesti koju sam svojim djelom pokrenuo.

Ili sam sjeo pisati kako bih opet ogolio dušu.

Kao što rekoh, sve je počelo nerazumijevanjem. Vrijeme radnje: godina tisuću devetsto devedeset treća, jedan od posljednjih dana ljeta, ponedjeljak je bio, rano poslijepodne. Mjesto radnje: redakcija književnog časopisa koji je tek počeo izlaziti (ne navodim ime časopisa, ali vjerujem da će tek rijetki, izrazito neupućeni ljudi biti u dvojbi o kojem se časopisu radi). Redakcija je bila puna mladih, zgodnih, pametnih, talentiranih, pismenih, veselih i pomalo neobuzdanih ljudi. Onda sam ja banuo među njih!

Nikada mi nije padalo na pamet da bih mogao biti pisac ili, ne–daj–bože, književnik. U vrijeme nakon objavljivanja moje priče, a i mnogo poslije, bilo je ljudi koji su me tako oslovljavali. Držao sam to najgorom uvredom. Pisac?! Književnik?!!! Već u Svetom pismu takve su ljude opisali kao nemoralne i častohlepne, izjednačivši ih s po zlu poznatijim Farizejima. U međuvremenu su književnici postali samo još nemoralniji i častohlepniji, iz stoljeća u stoljeće kontinuirano se razvijala zloća, gramzivost i jal u njihovim srcima.

Da se razumijemo, protiv knjiga nemam ništa. Dapače. Ponekad beskrajno uživam u čitanju. U životu do sada nisam pročitao mnogo knjiga: deset, najviše petnaest. No, svaku od tih pročitao sam po nekoliko puta, pomno se udubljivao, dugo razmišljao nad pojedinim mislima, analizirao rečenice koje su me intelektualno uzbudile.

Čudi li vas možda takav moj stav: uživati u knjigama a prezirati književnike? Ne bi trebao. Držim da je logičan i razuman. Uostalom, nije problem u meni, nego u vama. Vas banalne ljude sve čudi.

Gledajte o čemu se radi, pokušajte shvatiti: Svatko od nas ima svoju priču, svoju životnu priču, skup nasljeđa, na ovaj ili ovaj način pokupljenih znanja, slučajnosti koje su odredile tijek zbivanja u kojima sudjeluje, predrasuda, ljubavi, mržnji, zabluda, očaja, sklonosti i svega ostalog što živi. Svatko. Besmisleno je tvrditi da je nečiji život uzbudljiviji, a nečiji manje uzbudljiv. Život je uzbudljiv sam po sebi. Jednako je uzbudljiv pogled na granu čempresa koju kroz prozor spavaće sobe promatramo trenutak nakon buđenja kao i pisanje izvještaja ratnog reportera dok granate pogađaju hotel u kojemu sjedi.

I o tome ima smisla pisati. O sebi samome! To nisu fikcije, nego životi stavljeni na papir, duše ogoljene pred strancima, darivanje vlastitog srca onima koji žele čuti naše pjesme. Rijetki su ljudi koji svoj život mogu staviti na papir. Božji je dar ili kazna to moći, a njihovo djelo vrijedno je svakog divljenja. Ostali koji to pokušavaju nemaju dovoljno iskrenosti, hrabrosti, snage ili jednostavno nisu dovoljno pismeni. Ipak, i oni su barem pokušali pa ih ne treba prezirati. Prezirati treba one koji pišu kojekakve fikcije, izmišljaju likove, zapliću nekakve fabule... Pa to su sve gluposti, ljudi moji, uludo utrošen bijeli papir, potraćeno vrijeme čitatelja koji u toj lakrdiji sudjeluju. Vrijedne pažnje čitatelja jedino su iskrene, duboke, čiste ispovijesti. Pisci, da ne kažem književnici pišu, pišu i pišu, izmišljaju što bi pisali i pri tome nam lažu u oči, prokletnici nevrijedni.

Dakako, onaj koji se odluči pisati svoj život, ne mora napisati roman. Može to biti i pripovijest, novela, kozerija, čak i drama. (Ima ih koji drže da je i pjesma dovoljna, čak i samo nekoliko stihova, ali se ja osobno s tim ne slažem.) I nakon nekog vremena, dovoljnog broja godina, taj koji se na to odluči može pisati novi komad života kao što to trenutno ja pokušavam činiti.

Pravi čitatelj, pravi čovjek zna tko je podmukli književnik, a tko mu pred noge baca svoj život. Ne može nas se prevariti. Istina, pravih je čitatelja malo, nema ih mnogo više od onih koji su u stanju staviti svoj život na papir pa su se mnogi književnici besramno obogatili svojim podvalama. Pravoga darovatelja duše materijalna korist ne zanima. On piše samo zato što pisati mora, zato što ga je snašlo to prokletstvo, a ne da bi zaradio šaku zlatnika. Zlatnike žele hulje i razbojnici!

No, uglavnom, da se vratimo meni i mome gorkome iskustvu. Dakle, toga sam ponedjeljka kasnoga ljeta tisuću devetsto devedeset treće godine u veselo ozračje književnog časopisa donio svoj život u obliku priče. Bez lažne skromnosti, držim da nije bio sasvim nevješto sročen. Priču sam predao uredniku, nekakvom neozbiljnom, golobradom mladiću (nikada ne vjeruj ćosavim ljudima), apsolventu ne znam čega na kojem sam odmah vidio da nije pravi čitatelj. U nemirnim sam mu očima to vidio dok je izbjegavao moj pogled. Ipak je poslije objavio moje djelo i time mi odredio život.

Zapravo, život su mi odredili oni kojima se priča svidjela (to im nije grijeh) i koji su imali potrebu to svoje oduševljenje podijeliti s drugima (to im već jest grijeh, itekakav). Raspisali su se o tome što je autor htio reći, iako o tome nisu imali blagog pojma. Ništa nisam htio reći! Samo sam htio pružiti pogled na svoj život svakome koga bi to moglo zanimati! Htio sam pokazati svoju intimu bez obzira na to koliko pogledi stranaca boljeli.

Nikakva mi utjeha nije to što su me proglasili velikom nadom hrvatske književnosti. Velika nada hrvatske književnosti?! Hrvatska književnost?! Bah! Posebno me pogodilo što su u svojim kritikama navodili da... i dan–danas zadrhtim kada se toga sjetim... da sam pripovijedao iz perspektive mentalno i emocionalno zaostale osobe.

A pripovijedao sam iz svoje perspektive!

Ne znaju što su učinili. Proglasili su me nakazom, perverznim tipom, intelektualno inferiornim, kojemu su emocije u predpubertetskoj fazi. I još su me pri tome kao autora hvalili kako sam se majstorski uživio u jedno takvo odurno stvorenje.

Nisam osobito druželjubiv, nerado sklapam nova poznanstva, no ne živim pod staklenim zvonom. Dosta sam ljudi upoznao, pogotovo u vrijeme prije nego što sam postao legenda. Nitko nikada nakon što me upoznao nije zaključio da sam poremećen. Tek bi eventualno pokoja budala pomislila da sam malo čudan. Ali da sam poremećen, to zbilja nikada nikome nije palo na pamet. Nikad nikom!

Huh!

Kada smo već kod socijalnih kontakata, u to sam vrijeme iz razumljivih razloga izgubio i ono malo volje za druženje s ljudima koju sam do tada imao. A ljudi su baš dobili volju družiti se sa mnom, pogotovo oni koji su mislili da su shvatili moju priču. Zvali su me pred mikrofone, kamere, na tribine, književne susrete, okrugle stolove, u kojekakve žirije, uredništva, odbore, u svoje stanove, na izlete, na seks u prirodi, što ja znam što sve ne. Sve sam to, dakako, odbio. I što sam ih više odbijao, upornije su me i poniznije zvali. Dugo im je trebalo da me konačno puste na miru, a slava one moje jedne jedine objavljene priče živi i dan danas.

Sve u svemu, bilo je to jadno razdoblje, sivo i bezlično. Imao sam Kristove godine, mrtve roditelje, posve otuđenu rodbinu kao da i nisam imao, imena djevojaka s kojima sam se tada družio odavno sam pozaboravljao. I imao sam financijskih problema. Neprestano. Kao apsolvent Pedagoške akademije radio sam po brojnim školama u široj okolici Zagreba na određeno vrijeme. Sva su me ta besmislena putovanja rasklimanim ZET–ovim autobusima do zadnje stanice i neodgojena djeca koju sam učio ubijali u pojam. Zato sam se valjda i latio toga neprispodobivog zadatka pisanja priče. Iz teške mrzovolje. I, kao što vidite, jako pogriješio. Raspoloženje mi se nakon njenog objavljivanja još više pokvarilo.

A onda je stigla tisuću devetsto devedeset i peta. Tisuću devetsto devedeset peta! Zvoni li vam ta godina u glavi? Bombardiranje Zagreba, Bljesak pa Oluja. Sjećate se?

Meni je mobilizacijski poziv uručen baš na dan bombardiranja Zagreba. Vrag zna kako su samo pronašli mene, vječitog podstanara. Bit će da me nisu ni tražili, nego su slučajno naletjeli, promotrili me, zaključili da sam podoban, na mobilizacijski poziv na brzinu nažvrljali moje ime pa mi ga svečano uručili. A ja sam ga onako bezvoljan primio. I još se pri tome zahvalio. Zapravo nisam imao ništa protiv. Po tko zna koji put sam ostao bez posla, isteklo je određeno vrijeme na koje sam radio, s plaćanjem podstanarske sobe sam debelo kasnio, ljubavni život mi je bio na nuli, a budalasti su me književni kritičari još uvijek gnjavili zbog one nesretne priče. Filozofski zaključivši da mi gore ionako ne može biti, javio sam se u vojarnu navedenu na pozivu. Ravnodušno su me primili, brzo nakon toga sam zadužio odoru i poluautomatsku pušku, a zatim sam legao na krevet i zabuljio se u strop.

Inače, ja sam dobrovoljac iz devedeset prve. U ZNG sam se javio prilično pijan. Poslije mi je bilo neugodno odustati, a nisam ni tada imao neki jači motiv za izbjegavanje rata. Čini mi se da sam u to vrijeme bio pomalo pod utjecajem Sartra. Rat sam proveo kao artiljerac u nekakvoj bilogorskoj vikendici. Zapravo, tamo mi je glavno zaduženje bilo kuhanje kave. Uz to sam bio i ćato, poslije čak i nekakav zapovjednik jednog malog, ne osobito militantnog voda. Cijenili su moju ravnodušnost.

U kasno proljeće devedeset i druge sam se skinuo kao časnički namjesnik. Iz nekog razloga taj moj čin nigdje nije evidentiran pa mi ga devedeset i pete nisu priznali, ali su mi priznali čin desetnika koji sam donio još iz JNA. Nema baš logike, ali to je ionako nevažno. Činovi me nisu zanimali ni u vrijeme kada su mi mogli donijeti neke povlastice, a kamoli sada kada sam slavan.

I devedeset pete sam završio u artiljeriji. Dva ili tri dana nakon javljanja u vojarnu poslali su nas na neko brdo iznad Kupe, prilično daleko od vojnih operacija i uglavnom zaboravili na nas. Čak su propustili izmisliti nekakav čisto fizički posao kojim bi se vojska bavila — kopanje nekakvog skloništa ili takvo što. Mi smo zurili u udaljene krovove Petrinje i ubitačno se dosađivali.

(Eto kako i besmislene pogreške bezveznih ljudi mogu dovesti do velikih djela!)

Ne znam mogu li oni koji nemaju iskustva s vojskom zamisliti koliko je situacija bila opasna. Pokupljeni smo iz Zagreba usred bombardiranja, pod uzbunom dovedeni na teren, a onda praktično prepušteni samima sebi. Iz uzavrelog smo Zagreba dovedeni na nepodnošljivo mirno mjesto ispunjeno cvrkutom ptica, zujanjem osa i svibanjskom vrućinom.

Uz to, treba imati na umu da je i struktura vojnika bila kritična. Sve su to bili mahom neuspješni urbani i suburbani ljudi kojima je na raspolaganje dano nerazumno mnogo vremena da razmišljaju o svojim životnim pogreškama. I još smo k tome svi imali oružje i municiju.

Usput, kada smo već kod toga, jedan primjer: Među mobiliziranima je bio jedan koji je zarađivao osam tisuća kuna mjesečno. Osam tisuća je devedeset pete bilo više nego danas, ali to ipak nije lova od koje bi normalnom muškarcu srednjih tridesetih trebala stati pamet. E, a taj sretnik s osam tisuća kuna plaće došao je u vojarnu, pokazao odrezak zadnje plaće pa su ga odmah pustili. Samo je odrezak zadnje plaće pokazao! Ništa drugo. Kao, taj je predobar da bi bio s nama. Onda možete misliti kakvi smo bili mi ostali. Većini je i tisuću tristo kuna plaće mobiliziranog vojnika bila premija, a ratni dodatak od pedeset kuna po danu (ako se dobro sjećam) nešto nad čim bi se mogli rasplakati od sreće.

Teška se mrzovolja nadvila nad brdo pokraj Kupe. Oni koji su bili zadovoljni prihodima, strahovali su da bi mogli ostati bez njih, dok je ostalima bio pun kufer svega. Nije samo meni bilo jasno da će uskoro puknuti. Svakome tko je imao imalo mozga bilo je jasno da je pitanje trenutka kada će netko od nas prolupati i potegnuti rafal oko sebe.

Spomenuo sam da nisam bio u nekom blistavom životnom razdoblju. Bilo mi je prilično svejedno za taj rafal. Čak sam ga jedno vrijeme gotovo i priželjkivao. I meni je trebalo bilo kakvo događanje. A onda me to napeto raspoloženje iščekivanja praska počelo lagano iritirati. Do svijesti mi je doprlo i da mi je kao jedinoj produhovljenoj osobi među tim prašinarima dužnost nešto poduzeti.

I tako sam izmislio Ugr.

Znate li što znači Ugr? Vjerujem da malo ljudi zna kako je nastao naziv igre i što on točno znači. Ugr je kratica. Dakle, ispravnije bi bilo pisati UGR. Ili čak U. G. R. Kao M. A. S. H., na primjer. No, s vremenom je kratica postala riječ pa se piše Ugr. A Ugr je, vjerovali ili ne, kratica od Udarac gušterskim repom.

To nisam ja smislio. Zapravo jesam, ali ne sasvim. Autor te sintagme zove se Zoran, čini mi se. Vrlo visok, nosat momak kojemu je glava skupa s vratom izbačena iz vertikale koju čini tijelo pa neprestano djeluje poput lovačkog psa koji njuši zeca. Odigrali smo nekoliko igara, a onda je on izvalio da bi to mogao biti naziv igre. Udarac gušterskim repom. Naravno, to mi je odmah zazvučalo potpuno besmisleno, no u tom mi se trenutku učinilo smislenim da igra ima besmislen naziv. Pa sam ga pretvaranjem u kraticu učinio još besmislenijim. Dakle, ipak se može reći da sam ja oblikovao naziv igre, ali ta prva, gola ideja pala je na pamet tome Zoranu, po zanimanju alatničaru zaposlenom u ZET–u, bivšoj nadi pionira Dinama kojega su isprašili zato što nije htio ošišati dugu kosu. Toliko je bio glup!

Inače, znate li vi uopće o čemu ja pišem? Ha? Znate li što je Ugr? Kako se igra i tako to? Onima koji znaju, ova se pitanja mogu činiti besmislenima, no nije baš tako. Bogato me životno iskustvo uči kako ima ljudi, i to relativno obrazovanih ljudi koji nikada u životu nisu čuli za Ugr. Vjerovali vi ili ne, to je živa istina. Čak sam nedavno čuo mišljenje kako je igra izvan vojnih krugova poprilično nepoznata, no s tim se ipak ne mogu složiti. U trenutku dok ovo pišem zakon o služenju vojnog roka još je na snazi i po svoj prilici tako će biti još neko vrijeme. Svi koji odsluže vojni rok, ili samo odu na vojnu vježbu, imaju potrebu o tome svom iskustvu pričati, iako nitko od onih koji u odori nisu bili takve priče nemaju potrebu slušati. Ipak, bez obzira na nezainteresiranost slušatelja i još više slušateljica, priče se šire. Ugr izvan vojarni mora djelovati neobično, čak bizarno. Priče o Ugru ipak su valjda privukle kakvu–takvu pažnju. Pa su onda slušateljice o Ugru pričale svojim prijateljicama i tako dalje. Priča se morala proširiti. Osim toga, Ugr je već odavno pojava međunarodnih razmjera. Iako neka ministarstva obrana strogo taje da se to događa i u njihovim postrojbama, postoje mišljenja da je ta igra podrla u sve vojarne zapadne civilizacije, a i mnogo šire.

E pa sada, ako zbilja ima onih koji ne znaju što je Ugr — ukratko opis igre. Minimalni broj igrača: nekoliko. Poželjno je barem pet. Isto je tako poželjno da se svi međusobno dobro poznaju. Maksimalni broj igrača ne postoji. Što više — to bolje, ukoliko je zadovoljen uvjet međusobnog poznavanja. Neću vas sada zamarati načinom na koji se bira igrač koji će izvesti početni udarac. Uglavnom, taj se izabere. A početni je udarac obično, u devedeset devet posto slučajeva udarac šakom u glavu. Tu i tamo netko udari nogom, stopalom, za udarac koljenom sam čuo samo dvaput, a za udarac laktom nijednom. Isto se tako rijetko udara u tijelo, tu i tamo netko dobije po rebrima ili u želudac. Uvriježeno je mišljenje da koljenom u jaja udaraju žene pa se taj udarac ne prakticira. Najefektnije je kada ti nekoga nokautiraš, a ono šikne krv. To je to. Onaj koji prvi počinje, izabere si nekoga pa ga svom snagom opali. Nakon toga taj koji je udario odlučuje tko slijedeći udara. Udarač smije izabrati samo nekoga od onih koji u tom ciklusu još nisu udarali. I tako redom, dok dovoljan broj igrača može stajati na nogama. Pobjednik je onaj kojega su udarači najrjeđe izabirali kao žrtvu, po mogućnosti nijednom, iako nije posebno važno tko je pobijedio. Obično većina poraženih uopće ne uspiju percipirati lik pobjednika. Ni onima koji stoje na nogama mozak ne pruža jasne informacije, a kamoli onima koji leže ili kleče sa čelom u prašini.

Ozljede su dakako sastavni dio igre. Najčešće stradaju mozak, nos, zubi, čeljust, čeone kosti, a i udarač si zna ozlijediti šaku. Ponekad se među igračima nađe boksač koji jednim udarcem šake može nanijeti zbilja tešku ozljedu, no nepisano je pravilo da takav onda ipak ne udara punom snagom. Nije stvar u tome da nekoga pošalješ na facijalnu kirurgiju. Na cijeni je duh, a ne fizička snaga. Znam: Vi neupućeni ne možete doći sebi nakon što ste ovo pročitali. Gotovo da vas razumijem. A sada pokušajte dokučiti smisao igre. Ili, pokušajte dokučiti barem neke dimenzije igre.

Pretpostavljam da je ona najbanalnija dimenzija očita i ljudima skromnijih intelektualnih potencijala: Ugr je ventil za negativnu energiju koja se nakupi unutar zatvorene, istospolne skupine kakva je vojna jedinica. Nakon nekog vremena provedenog u jedinici bez zaduženja koja bi zaokupila pojedinčeve sposobnosti, njemu počnu ići na živce ostali vojnici. Za opće je raspoloženje jako dobro da se agresija kanalizira kroz jedno takvo društveno natjecanje.

Druga, nešto složenija razina razumijevanja igre bavi se ponašanjem potencijalnih žrtvi. Pokušajte zamisliti da ste u igri. Kako se ponašati, kuda gledati dok udarač razmišlja koga zveknuti? Kako biti nevidljiv? Ta dimenzija igre dolazi do punoga izražaja unutar uigranih ekipa. Kada neka ekipa igra Ugr prvi, drugi ili treći put, udarači unaprijed znaju koga će zviznuti. Onoga koji mu se prije toga nečim zamjerio, dakako. Ili mu je jednostavno antipatičan. Nakon nekog se vremena ispušu animoziteti koji su se prije razvili. Udarač donosi odluku u trenu, dok pogledom prelazi preko lica ostalih igrača. Što tada utječe na njegovu odluku? E, to je pitanje! Ja vjerujem da bih ovako iz šuba o tome mogao napisati traktat na sto dvadeset stranica. Barem. Velika većina ostalih igrača, bivših, sadašnjih i budućih ne bi na tu temu uspjela složiti ni dvije koliko–toliko suvisle rečenice. Ja sam se čak jedno vrijeme bavio mišlju da bi se igra trebala zvati PAFN (psiho–analitičko–fizičko nadmetanje) ili samo PAF! (s uskličnikom), jer cjelovito ilustrira karakter igre. To je u suštini psihološka igra. Ipak, odustao sam. Nisam želio biti pretenciozan.

Prizemni ljudi znaju da se udaraču ne smiju drsko zagledati u oči, ali nije pravilo. Znaju da ne smiju spuštati pogled, ali nije pravilo. Znaju da se ne smiju graditi ravnodušnima, ali nije pravilo. Znaju da se ne smiju prijateljski smiješiti udaraču, ali nije pravilo. Znaju da ne smiju moliti Oče naš napadno mičući usnama, ali nije pravilo. Znaju da ne smiju puštati vjetrove od muke, ali nije pravilo. Znaju da ne smiju dobiti ili glumiti tikove, ali nije pravilo. Znaju da ne smiju cvokotati zubima, ali nije pravilo. Znaju da se ne smiju glasno smijati udaračevu izrazu lica, ali nije pravilo. Ništa nije pravilo. Postoji bezbroj tipova udarača i isto toliko tipova potencijalnih žrtava. Takvo je promišljanje daleko iznad intelektualnih dosega prosječnog igrača. On samo nastoji biti lukav. I, po mogućnosti, nevidljiv.

Ovdje moram napomenuti da iako sam sasvim sigurno najveći ekspert za Ugr to ne znači kako su mene udarci baš uvijek mimoilazili. Dapače. Mnogo sam puta dobio šakom u lice. Lice mi je galerija ožiljaka. Nosa praktično više i nemam, svoje sam zube izgubio sasvim doslovno, a i donja čeljust s kojom sam se rodio zamijenjena mi je umjetnom. Na jedno oko ne vidim i imam laganih poteškoća s disanjem, potencijom i ravnotežom (nosi me na lijevu stranu dok pokušavam hodati po ravnoj crti). Dakako, svi ti ožiljci i tegobe sasvim su beznačajni u usporedbi s velikim duhovnim dobitkom koji mi je pružio Ugr.

Spomenuo sam traktat. Mogao bih ga napisati, čak sam to, evo, i počeo činiti, ali neću nastaviti u tom smjeru. Nisam književnik da to činim. Kada smo već kod toga... I najpametniji književnici opterećeni su jednom posve budalastom, infantilnom pretpostavkom: Vjeruju da će im njihovo djelo donijeti nekakvo iskupljenje. Besmrtnost! Život vječni! Misle da će se svojim djelom smiliti Stvoritelju pa će ih on izdvojiti iz gomile onih koje je stvorio sebi na sliku i priliku. O, kako je to smiješno i žalosno u isto vrijeme. I bahato, i egoistično, i nedostojno! Pa neka je književnik i talentiran, neka je neosporna njegova vještina slaganja riječi u nekakvu cjelinu. Što to znači?! Njegova će knjiga privući pozornost tek šačice onih koji običavaju posvetiti pozornost takvoj vrsti lagarija. Pa neka ga čitaju i za dvjesto godina, neka mu ime spominju u zbornicima i enciklopedijama, neka se trgovi zovu njegovim imenom. Laž ostaje laž i ne razumijem zašto bi se tu laž cijenilo više od kruha kojega je neki anonimni pekar ispekao, ili ribe koju je nepoznati ribar ulovio, ili stolice koju je složio samozatajni stolar. Kruh i riba se jedu, na stolici se sjedi, a knjige truju duše nezrelih ljudi. Zašto bi onda književnik Stvoritelju bio draži od skromnih ljudi čije vrijedne ruke proizvode korisne stvari? Svako je djelo u izvjesnom smislu besmrtno, umjetnička djela se po ničemu ne ističu. Ne bi se trebala isticati. Umjetnici kao i svi ostali služe svojim djelima onima koji ih trebaju pa se tako moraju i postavljati. Moraju u sebi imati poštovanje prema drugima, a ne od drugih tražiti poštovanje koje ne zaslužuju.

Tako je to.

No, vratimo se mome djelu koje je unijelo mir u srca vojnika širom svijeta. Opisujući drugu dimenziju igre, spomenuo sam ponašanje neprosvijećenih igrača, grubo, bez pažljivije analize. Svi se oni zapravo u praksi ponašaju vrlo slično. Prije početka igre, a i tijekom igre, dok su još to fizički u stanju, svi odjednom postaju vrlo ljubazni, izvanredno odgojeni, čak smjerni, frcaju riječi koje se u vojarnama inače baš ne mogu prečesto čuti (oprosti, molim te, hvala, ako ti ne bi bio problem, vrlo ljubazno od tebe i tako to). Normalno. Opsuješ li nekome nešto, vjerojatnost da ćeš dobiti šakom u lice naglo se povećava. (I to je jedna od dobiti koju je igra donijela — ljudi postaju onakvima kakvima ih Bog želi vidjeti.) Rijetko se vide eksperimentalni oblici ponašanja dok se udarač premišlja (drsko zagledanje u oči, izgovaranje duhovitih komentara, naglašena veselost i slično). Svi uglavnom šute kao zaliveni i smjerno gledaju u nekakvu neodređenu točku iznad lijevog ramena udarača.

I onda slijedi udarac.

U početku, u ona pionirska vremena neposredno nakon što sam igru osmislio, odabrane su žrtve znale relativno panično i neprikladno reagirati — štitili bi lice rukama (što je najstrože zabranjeno), pokušavali pobjeći ili bi se pak agresivno postavili prema udaraču i ostalim igračima. Kako je rasla svijest o važnosti igre, takvi su se incidenti prorijedili da bi konačno sasvim nestali. Već godinama nisam čuo za takav slučaj. Danas igrači mirno stanu i čekaju neminovno. Dok se čeka odluka udarača, može biti nervoze, poslije više ne. Većina više i ne pokušava izvesti neki od onih sitnih trikova koji su jedno vrijeme bili prilično popularni, u posljednji trenutak trznuti glavu, na primjer. Prevladalo je mišljenje kako je služenje takvim trikovima nečasno.

Shvaćate? Igrači se nastoje ponašati časno. Boje se, to je normalno, ali časni ljudi u danom trenutku znaju nadzirati strah. I samo igranje Ugra je pitanje časti. To izgrađuje ljude! Ma recite mi, molim vas, gdje se to još ljudi danas nastoje časno ponašati? Nigdje! Pa i sama ta riječ je gotovo izumrla. Koristi se samo u žovijalnom smislu.

A ima i još nešto: Nije lako mirno čekati da te netko opali šakom u lice. Za to treba imati jake živce. Nema boljeg treniranja samodiscipline od igranja Ugra, to vam jamčim. Ugr izgrađuje čovjeka kompletno.

No, dobro, neću sada ja hvaliti igru. Nije mi to bila namjera kada sam sjeo pisati ovu ispovijest.

Udarači udaraju različito. Neki punom snagom, neki s pola snage, neki precizno, neki zamahnu pa kud pogode, neki nastoje što više ozlijediti žrtvu, neki je oboriti, neki nanijeti što veću bol, neki sve to kombinirano (i ozlijediti, i oboriti, i nanijeti bol), neki čak pokušavaju ubiti odabranu žrtvu, neki su snažni, neki vješti, neki pak sasvim slabi i nevješti, poput djece. Ima ih svakakvih. Velika većina udarača ipak ne može jednim udarcem šake žrtvinom licu nanijeti baš preveliku štetu.

Spomenuo sam da se među igračima ponekad nađe i boksač, odnosno netko tko može natprosječno snažno udariti. To, dakako, može biti gadno za ostale igrače, pogotovo ako je boksač nerazuman. Eto, sada mi na pamet pada jedan slučaj koji nije uobičajen, ali je zanimljiv u tome kontekstu. U jednoj se igri tako našao boksač teške kategorije, brdo mišića podmuklog pogleda. Neugodan već i za vidjeti. Ostali su igrači bili iskusni, časni ljudi. Kao takvi nisu se dogovarali prije igre jer su dopušteni samo oni dogovori u kojima sudjeluju svi igrači. Ono što su učinili — učinili su bez ikakvog dogovora. Iz solidarnosti su svi po redu udarali boksača nastojeći ga onesposobiti prije nego što dođe na red. Na žalost, nisu uspjeli. Bio je strahovito izdržljiv. Uspjeli su ga samo silno razjariti. Kada je došao na red, ubio je odabranu žrtvu. Smrt igrača, dakako, nije razlog za prekid igre pa su nastavili. On je na nogama ostao još tri kruga, iako su neprestano svi samo njega tukli. Ostale svoje žrtve nije baš ubio, ali ih je teško ozlijedio.

Što sam htio reći ovom zanimljivom anegdotom? Htio sam reći da je solidarnost među igračima snažno izražena. A svi su međusobno protivnici. Gdje toga danas ima? Ha? Nigdje!

I još je nešto iz ovoga primjera vidljivo, a to mi je posebno drago da mogu istaknuti: Kao što sam već spomenuo, u igri se ne cijeni osobito fizička snaga, izdržljivost u primanju udaraca i silina kojom se oni upućuju. Onoga su boksača svi prezirali. Cijene se duhovne vrijednosti: hrabrost, prijateljstvo i snaga volje.

Analizirajmo dalje! Sljedeća je tema konflikt. Ili, preciznije: strah od konflikta. Mnogo sam puta igrao Ugr, a još sam češće promatrao druge igrače. Zamijetio sam jednu osobinu karakterističnu za neiskusne igrače — kada su na mjestu udarača, više strahuju oni, nego potencijalne žrtve. Boje se da će se zamjeriti onome koga odaberu. Primjećujem to i u svakodnevnom životu izvan vojarne. Svi po cijeli dan strahuju da će se nekome nečim zamjeriti. To ljude čini frustriranim, jalnim i zlim. Zabijaju jedni drugima noževe u leđa čim im se pruži prva prilika. Svima redom. Onima koji su se njima zamjerili, koji bi im se mogli zamjeriti, kojima se oni jesu ili kojima bi se oni mogli zamjeriti. Sve ih kombinacije muče. Boje se. Strah rađa mržnju pa mrze svakoga tko naiđe. Postaju loši ljudi. Igrači Ugra nisu takvi. Što imaju kažu vam u oči pa idu dalje visoko podignuta čela, neopterećeni i sigurni u sebe.

I još nešto, ili isto to samo kazano drugim riječima: Danas, a možda i oduvijek, ljudi imaju potrebu dominirati nad nekim, donositi odluke koje će utjecati na živote drugih ljudi, biti glavni. Zavirite u svoje srce pa ćete i tamo naći tu želju. Igrači želju za dominacijom kanaliziraju kroz igru. Udarač odlučuje o sudbinama drugih. Nakon toga je miran. Živi svoj život i sudbine drugih ljudi ga ne zanimaju na način da bi to njima na bilo koji način moglo smetati. Lijepo je biti prijatelj, susjed, brat, supruga ili snaha igrača Ugra. A Ugr se igra po svim vojarnama širom svijeta. Znači li to da su vojnici danas bolji ljudi od drugih? Znači! Taj se zaključak nameće sam od sebe. Vojnici su oni koje je Bog odabrao da izbavi svijet iz kala u koji je zaglibio!

Jedno od uobičajenih pitanja kojima su me gnjavili dok su mi se usuđivali obratiti jest kako sam smislio Ugr. Moj uobičajeni odgovor (dok mi se još dalo odgovarati) bio je da se tu nema što puno pričati. Redovito mi nisu vjerovali, mislili su da to iz mene progovara urođena skromnost, a to je doista živa istina. Nema se što puno pričati. A igra je toliko pružila čovječanstvu! Doduše, još uvijek postoji mogućnost da to zbilja skromnost progovara iz mene.

Po odgovor se moramo vratiti na ono brdo iznad Kupe gdje su me bacili u vrijeme Bljeska. Na brdo sam stigao početkom svibnja tisuću devetsto devedeset pete, a povijesni se događaj zbio sredinom ili krajem mjeseca. Podsjetimo se: situacija je bila napeta. Najblaže rečeno. Do tada smo već shvatili koja je naša uloga u vojno–redarstvenoj akciji Bljesak. Odnosno, shvatili smo da uloge za nas nema. Nismo bili čak ni statisti. Pa smo, kao što sam već opisao, svoje misli usmjerili prema najgoroj mogućoj temi — našim životima. Depresija s potencijalom da prijeđe u maničnu fazu. Čini mi se da smo se do polovice ili kraja svibnja podijelili u tri skupine. U prvoj su skupini bili oni koji su se pod hitno htjeli vratiti u civilni život. Uz nekoliko mladih očeva, u skupini su pretežno bili mladići kojima je roditeljski dom još pružao kakvo–takvo utočište. U drugoj su skupini bili oni koji su htjeli postati profesionalni vojnici. Motiv je bio jasan i jedinstven — sigurna plaća. Životne su priče bile šarene. Većinom su to bili sredovječni ljudi koji su u tranziciji ostali bez posla i poljoprivrednici. U to se vrijeme potražnja za profesionalnim vojnicima već značajno smanjila, ali je još postojala. Plaća za one bez visokih činova bila je mala, skupa sa svim dodacima koji su se u to vrijeme mogli izvući jedva je dosezala prosječnu. Možda još treba spomenuti da su se i u ovoj skupini ljudi dijelili na one ambicioznije, mahom sitne lupeže koji su željeli zapovjedne funkcije, po mogućnosti vezane uz neko skladište bez osobitog nadzora, i neambiciozne koji su željeli samo što više dopusta kako bi se mogli baviti svojom njivicom ili kakvim fušom. Ovi drugi čak i nisu podnosili molbe za prijem u službu, nego su se jednostavno nadali da će do daljnjega biti mobilizirani. U trećoj su skupini bila goveda, oni koje je život već toliko pregazio da im je bilo posve svejedno hoće li se skinuti ili ostati.

Paradoksalno, i među onima koji bi se skinuli, i među onima koji bi ostali vladala je konkurencija iako treće solucije nije bilo. Svi smo jedni drugima išli strahovito na živce.

Ja osobno, kada smo već kod toga, došao sam do zaključka da mi ne bi bilo loše neko vrijeme provesti u odori. Činilo mi se kako bi to mogla biti i zgodna prilika da konačno diplomiram na Pedagoškoj akademiji.

U logoru smo imali televizor. Veći dio vremena vojnici su provodili pred njim. Ja sam obično čitao ili šetao, ali to prijepodne baš nisam imao volje nizašto pa sam i ja gledao televiziju. Došao sam prije toga u sukob s jednim primitivcem koji je bi fizički snažniji od mene, i to me prilično uzrujalo. Vjerojatno je bila nedjelja jer su dugo emitirali crtiće. I to crtiće za glupu djecu koja nedjeljna prijepodneva provode pred televizorom. Nekako smo gledali i gledali, šutjeli i gledali, a onda je na red došao jedan ubitačno glupi crtić. Nekakve su žirafe u pustinji bez ikakvog suvislog razloga poput nojeva gurale glavu u pijesak. Malo bi držale glavu u pijesku, onda bi se naglo uspravile, bojažljivo osvrnule pa opet glavu u pijesak. I to je trajalo i trajalo, a nas osamdesetak odraslih ljudi je to ne trepćući gledalo. (Mislim da se sav štos sastojao u tome da i žirafe i nojevi imaju duge vratove.) Inače gomilu prezirem i ne pada mi na pamet nametati se kao nekakav vođa, ali toga mi je dana ono malo zdravog razuma što sam ga sačuvao pred prizorom žirafa koje guraju glavu u pijesak šapnulo da pod hitno moram nešto poduzeti ili će u mojoj glavi doći do potpunog nervnog sloma.

Predložio sam ostalim vojnicima da se idemo udarati šakama u glavu.

Najiskrenije nemam pojma zašto sam to rekao. Tek sam nakon toga pred začuđenim pogledima na brzinu, u trenucima iznenadnog nadahnuća smislio pravila Ugra.

Sve je ostalo legenda.

Kao i većina vas koji ovo čitate, nikada prije nikoga nisam udario šakom u glavu. U toj prvoj, povijesnoj igri ja sam na red za udarača došao šesti. Od prethodnih pet udarača, dvojica su mene zviznula tako da sam već vidio trostruko. Danas znam da je to bila sreća. Da sam onoga primitivca koji me to jutro naljutio udario punom snagom, vjerojatno bih polomio kosti šake.

Kada smo već kod ove priče, prije su me znali moliti da se pokušam prisjetiti točnog datuma kada je odigrana prva igra. Nikada nisam izgovorio nikakav točan datum. Budalama je teško razumjeti da je puno bolje reći kako je prva igra odigrana sredinom ili krajem svibnja tisuću devetsto devedeset i pete. Takva aristokratska ležernost sugerira važnost koju je Ugr odigrao i koju će odigrati za svjetsku povijest.

Što se točno događalo nakon one prve povijesne igre ne mogu svjedočiti jer sam tijekom igre nokautiran. Trebalo mi je otprilike dva tjedna ili malo više da mi film pred očima opet počne teći u kontinuitetu. A iz situacije koju sam nakon toga zatekao zaključio sam kako je to razdoblje bilo bogato događanjima. Vojska je povučena s terena i odmah nakon toga provedena je demobilizacija. Ubrzo zatim rješavane su i molbe za prijem u službu. Moja je molba jedna od nekoliko kojima je udovoljeno. Postao sam profesionalni vojnik.

O tome što sam prošao kao profesionalni vojnik neću pisati jer je to doista nezanimljivo. Toliko je nezanimljivo da se meni samome miješaju datumi i mjesta događaja stariji od nekoliko mjeseci. Uostalom, mudrost koju mi je Bog dao kao zahvalu što sam smislio Ugr omogućila mi je da shvatim koliko su nevažna kretanja nekakvih vojnih jedinica. Važna su jedino zbivanja u glavi svakog pojedinog vojnika. To vam je otprilike kao u Krležinim dramama. Drama mora ići prema likovima, a ne od likova.

Ne znam sasvim pouzdano ni kako je odigrana druga, treća i nekoliko sljedećih igri jer sam, kao što rekoh, u to vrijeme bio u bolnici. Po izlasku iz bolnice prilično sam se iznenadio kada sam doznao da se svakoga dana igraju nove igre.

Inače, moja molba za prijem u službu nije pozitivno riješena zbog Ugra, nego jednostavno zato što sam bio podoban. Prvih nekoliko mjeseci ili čak godinu i nekoliko mjeseci nakon što je odigrana prva igra nisam uopće smatran zaslužnim za otkriće nečega velikog.

Ugr je neprestano dobivao na popularnosti. U samom se početku, kada je tek privukao pozornost, smatralo da je za igru potrebna velika hrabrost. Zatim je počelo prevladavati mišljenje kako samo kukavice ne igraju. Danas je postotak vojnika koji nisu odigrali nijednu partiju zanemariv. Uglavnom se radi o nezrelim tipovima koji pokušavaju biti posebni. U konačnici se svi iživljavaju na njima.

I koliko god igrači bili vješti, svi barem ponekad dobiju šakom u lice. Pravi vojnik mora imati lice puno ožiljaka.

Ja sam počeo uživati u jednostavnosti života dočasnika hrvatske vojske. Dok sam na onome brdu iznad Kupe pisao molbu za prijem u službu, nisam očekivao da će mi biti tako lijepo.

Jedno me vrijeme to čak i brinulo. Prije toga sam mislio da u životu mogu uživati samo teške budale i istinski mudraci, a tada sam predmnijevao da bi mi po nekoj logici stvari ipak trebala biti bliža prva kategorija ljudi. Pobojao sam se da je moja duhovnost popustila pred stihijom života, da sam se pridružio jadnim, bezveznim ljudima koji dopuštaju da ih divlja rijeka nosi poput odlomljene grane. A onda sam shvatio da je za moje uživanje u životu zaslužan Ugr. Ne to što sam ga izmislio, nego to što ga igram. Druge je vojnike igra izgradila, mene koji sam igrati počeo sa znatno povoljnijim predispozicijama od prosječnog vojnika, učinila je mudracem.

Osobna slava došla je iznenada, u trenu i slobodno mogu kazati prilično spektakularno. Vojska savršeno postrojena, u stavu mirno pozdravlja zastavu dok se jutarnje sunce zrcali na šljemovima i cijevima pušaka. Odjednom iz izmaglice izroni BMW sedmica pa se bešumno zakotrlja prema postrojenoj vojsci. Neobičan prizor: Zastava se diže, a BMW stiže. Veliki se, blještavi automobil zaustavi na dva metra od mene. Vrata se otvaraju, izlaze dva generala, visoki, mišićavi muškarci markantnih lica. I prilaze mi. Ja ih pozdravljam vojnički, po propisu. A oni me pitaju jesam li ja izmislio Ugr.

Pretpostavljam da je odgovor na to pitanje znalo dosta okupljenih vojnika, i to ne samo iz moje satnije, ali se svejedno nakon što sam izgovorio potvrdan odgovor na vojarnu spustila tišina čak svečanija od jutra i zastave. Svi i dalje stoje u stavu mirno i gledaju me. A ja konačno spoznajem veličinu svoga djela.

Eto, tako sam postao slavan. Odjednom. U pogledima kroz koje sam dalje prolazio vidio sam da sam legenda na način koji daleko nadilazi činove, pa čak i ratne zasluge. Koji god da je visoki časnik poslije dolazio posjetiti vojarnu, prvo bi se meni javio. I sam je gospodin Predsjednik to učinio. Gospodin Predsjednik! (Pri tome, dakako, mislim na onog pravog predsjednika.) Onda vam je valjda jasno koliko sam silno slavan. Uostalom, ako ne vjerujete ovome što sam napisao, zaustavite prvoga vojnika na ulici pa pitajte za mene. (Usput možete pitati i za Ugr.)

Kao što ste to do sada vjerojatno i sami shvatili, nitko od zapovjednika satnije do vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske nije imao ništa protiv Ugra. Koliko mi je poznato, igru su na isti način dočekali zapovjednici u većini drugih vojnih jedinica diljem svijeta. Iako ih književnici i farizeji vole opisivati kao budale, vojni su časnici u većini slučajeva inteligentni i senzibilni ljudi. Vojnici iz jedinica kojima zapovijedaju nerijetko u njima vide oca. Časnici su odmah naslutili, ili čak shvatili, koliku ogromnu psihološku važnost igra ima za postrojbe, koliko pridonosi povećanju njihove borbene gotovosti i izgradnji svakoga vojnika ponaosob. I zato Ugr ne samo da nisu branili, nego su ga i poticali, a nerijetko i sami igrali.

Izuzetak su jedino časnici iz takozvanih zemalja s visokim stupnjem demokracije. (Zemlja s visokim stupnjem demokracije! Bože, koliko li je samo licemjerja u toj sintagmi!) Čuo sam da je u nekim od tih vojski Ugr zabranjen. Razlozi zbog kojih je došlo do zabrane toliko su neuvjerljivi da mi se o njima uopće ne da pisati. Nisu vrijedni spomena! Spomenut ću tek onaj koji se bavi ozljeđivanjem i rijetkim smrtnim slučajevima. Kakva glupost! Pa opće je poznato da je u velike mirnodopske vježbe uračunan određeni gubitak ljudi, ranjavanje i pokoji smrtni slučaj. Problemi nastaju jedino ako gubitaka ima u većem postotku nego što je predviđeno. I to je normalno. Isplati se uračunati gubitke u mirnodopskim vježbama jer će kvalitetno izvedena vježba uvelike smanjiti gubitke u eventualnom ratu. E, a sada zamislite što Ugr znači i u ratnim, i u mirnodopskim uvjetima pa procijenite koliko argument o ozljeđivanju ima smisla.

Bilo je trenutaka kada sam se želio suočiti s nekim

predstavnikom takozvanih zemalja s visokim stupnjem demokracije i ući s njim u polemiku. I to u nekoj televizijskoj emisiji tipa Latinice tako da svi mogu čuti moje i njegove argumente. Potukao bih ga do nogu! Učinio bih ga smiješnim. Milijuni televizijskih gledatelja vidjeli bi kakva je to bijeda od čovjeka. Naravno, takva me besmislena želja brzo mine. Nije to na mom nivou. Osim toga, Ugr se ne spominje u medijima. Svi znaju za njega, ali je obavijen velom šutnje.

Zapravo je zanimljivo pitanje zašto se mediji još nisu dohvatili Ugra. Sasvim je očito da je za igru puno bolje da se njome ne bave kojekakva piskarala, jalovi umnici, sociolozi, psiholozi, antropolozi, dermatolozi i slični olozi, u njenoj je prirodi da se širi usmenom predajom, neposredno od vojnika do vojnika, od prijatelja do prijatelja, od čovjeka do čovjeka, ali mediji prema ničemu nemaju obzira. Za očekivati bi bilo da su je pokušali upropastiti. A nisu. Baš neobično, kada čovjek malo razmisli o tome. Možda se jednostavno boje zamjeriti visokim časnicima u svojim zemljama. Ti snažni, čestiti ljudi ne razmišljaju o godinama robije kada netko takne ono što im je sveto. Riješe to, a onda se kamenih lica suoče s onim što im sudbina nosi. Nitko se ni za kakve novce, ma koliko blesav bio, ne bi želio naći u koži novinara koji je taknuo Ugr. To se izgleda ne usude čak ni oni štakori, ljudski otpadak, moralna mizerija, beskičmenjaci i stoka koja obitava po redakcijama masovnih medija.

I tako.

Tisuću devetsto devedeset peta bila je nevesela godina. Mnogima se činilo da smo tada dotaknuli dno. Ti isti su pet godina kasnije uvidjeli da i dalje padamo. Ne govorim samo o Hrvatskoj. Svugdje se padalo. Cijeli je svijet padao. Helij se u balonima iznad naših glava počeo hladiti i mi smo počeli padati, kao kamenje iz oblaka. Svi su stanovnici Zapadne civilizacije, ako nisu bili bogati, jeli govna, mrzili vlastite živote i trulili pred televizorima sa čijih su ih ekrana moćnici zasipali najpromitivnijim demagogijama i idiotarijama. A onda sam ja izmislio Ugr. Kako on nije djelovao izravno na ozdravljenje društva, nego se polako širio iz vojarni, taj učinak ni onda, a ni danas nije jasno vidljiv. No, on je sasvim siguran. Ozdravljenje se događa u vojarnama, a onda ga vojnici koji iz ovoga ili onog razloga izlaze u civilni život iznose van. Ti ljudi poput kliconoša zdravlja djeluju na društvo u cjelini.

Dok ovo čitaš, prijatelju, znaj da se u vojarnama širom svijeta vojnici udaraju šakama u glavu. I zato možeš biti miran. Možeš mirno spavati. Svijet će uskoro biti bolje mjesto življenja za tebe i tvoju djecu, za sve nas.

Tako je to.