Lavorare stanca

Lavorare stanca

Inženjerija siromaštva

— Koliko jezika moraš znati da ne bi morao prositi? — raspravljaju dječaci iza mene gledajući navalu prosjaka koji ispruženih ruku prilaze automobilima zaustavljenim na raskršću.

Prosjaci lupaju po staklima, haubama, izgovaraju nerazumljive molbe i psovke, pokazuju na zaspalu djecu, mlađu braću i sestre, natežu se oko dobivenog sitniša, smiju se, svađaju, igraju, prose u ritmu vozačke mrzovolje i organiziranih semafora. Rad umara u njima nepoznatoj knjizi C. Pavesea, lavorare stanca na Mediteranu, u lučkim pristaništima, ispred seoskih crkvi u brdima, rad umara na užarenom asfaltu, na raskršćima Dubrovačke avenije i stare velikogoričke, Držićeve i Vukovarske, Tratinske i Selske, na Črnomercu, na Dubravi, na Utrini, na ulicama Bombaja, Chicaga, Meksika, Amerike i Afrike.

— Kako prave raspoznaješ, kako ih znaš? — raspravljaju zabrinute kućanice dok prolazimo pokraj hipodroma, prema Savi, prema gradu.

Obrušavaju se kolporteri s istaknutim vijestima koje od jutra do podneva kopne i nestaju u novim izdanjima. Vedre i nasmijane djevojke zalijeću se s priručnicima za održavanje automobila, ljudi–sendviči najavljuju nove filmove, kazališne predstave, s naslaganim vrećicama lavande, limuna, jabuka ljudi–panoi deklariraju nove mirise, novu proizvodnju, novi izum, novo–doba. com. Visoki i unakaženi sa štapom uvijek kaže »hvala« i kad dobiva i kad ne, pijani s vunenom kapom i sivom bradom smije se i viče hojla, zakriljena u crninu velika mama mrmori, otpušteni je ispisao na kartonu ime krivca njegove propasti.

— Tko su vlasnici, gazde, iznajmljivači, ubojice? Tko posjeduje tekst? Tko posjeduje ulicu? — raspitujem se kod umornih na autobusnim postajama, pospanih u željezničarskim kvartovima, ozbiljnih u radničkim barakama. Prostitucija u botaničkom vrtu, progon homoseksualaca, rasprodaja djevojčica preko puta Esplanade, u krugu Nacionalne, ispred Hine, na potezu Marulićeva i Svačićeva trga. Agresivne kamenjarke, istrošene luđakinje, debele i ravnodušne, prokrijumčarene Ukrajinke. Makroi. Mali oglasi. Ponuda. Potražnja. Potrošnja. Grafiti. On. Ona. Ono. Veliki trgovački sustavi, getroi, Metroi, Bille, Segroi, Francuzi na Kaptolu, Austrijanci na trgu, makedonska vina na stolu, meksički začini, norveški lososi... Šteke ispod jakni, ispred mjenjačnica povoljniji tečaj, strane valute, kiosci s biosendvičima, pekare, garaže pretvorene u vinoteke, točionice, boćari u podnožju mamutskih betonskih zgrada pale vatre, dijele se na zaleđe i Zagorje, na invalide, umirovljene vojnike, privilegirane i prognane. Bolnice, sirene hitne pomoći, pansioni, prenoćišta, hoteli, kontejneri, šibicari i kibiceri, nož, Prisavlje, predgrađe, grad koji »dopušta da dignemo glavu da bismo razmislili, no dobro zna da smo je odmah pognuli«, logo, loto, glavni zgoditak, strah i sram. Samoubojice, skakači s balkona, žrtve suludih vozača, žrtve plina, ucjenjivači, dileri, narkodileri, iznajmljivači stanova, ubojice na daljinu, minolovci,

Sava, Drava, proljeće, ljeto, jesen, zima, čakre, reiki, homeoterapija, akupunktura, ponoćne emisije, mali noćni razgovori, saune, solariji, fitness centri, aerobik, body building — pedeset metara od Lisinskog, pedeset metara od napuštenih kuća, jazbina Paromlinske, kroz Importane — tko posjeduje dan, tko ima dlan?

— Nemam — kažu mi kad pitam koje je to »gle–drvo« u dvorištu, na izlazu iz busa.

— Je li to »gle–magnolija« ili »gle–japanska–trešnja« — ponavljam.

— Bježi — kažu mi — bježi.

Brazil

Slikar I. R. najavio je, kad smo se sreli na ulici prije nekoliko tjedana, razgovor o objavljivanju njegove knjige pjesama. Dovoljno sam star da smijem priznati da me zrak velikih muzeja, budimpeštanskog naprimjer, umara i u meni izaziva tjeskobu red plemića, red infantkinja, red obiteljskih portreta, red pejzaža i mrtvih priroda. Uzbudljivije su kustosice, studentice koje stražare, zanimljiviji neobično obučeni muškarci koji izrone s nekog podkontinenta, iz nekoga drugog jezika, drugačijih običaja, manira, gesta, glava i šalova. Sažaljenje u meni izazivaju pospane i ukočene starice koje sjede na prijelazima dvorana muzeja i na krilu drže neotvorene kataloge.

Slikar I. R. promiče pokraj prozora i pojavljuje se na vratima, pomalo svečan i više ozbiljan s nekim uskim, dugim predmetom zavijenim u pakpapir. Nekoliko sam puta, inače, imao priliku biti u njegovu ateljeu i uživati u privilegiji da mi pokaže pripremljene cikluse slika za novu izložbu. Miris terpentina, skice, crteži, boje na platnu, slikarevo osmišljavanje priče, načini uvlačenja prostora u okvir — laiku kakav sam ja uvijek daju dodatne informacije o nečijem svijetu. Volio sam njegovu poeziju, tekstove, jer nisu ništa ilustrirali, nisu bili loša noga, proteza, nadomjestak, naprotiv, ispod ravnomjernog rasporeda grafema osjećalo se gibanje, vidjeli tragovi čitanja, stekli uvidi u skrivene procese jednostavne svakodnevice, koji su se predanim radom bilježili i opisivali.

Uvodne riječi bile su dobar početak za razgovor o njegovoj knjizi pjesama, on se iako slikar odriče tehničkog uređivanja, s našom dizajnericom na naslovnicu mogu staviti što želim... Ali osjećao sam da bi stvari mogle krenuti po zlu: on bi svakako htio da knjiga bude dvojezična. Lijeva stranica za engleski, desna za hrvatski. Uznemirio sam se i ustao sa stolice. Kako mu reći da poeziji ne mora imati okvir drugog jezika, da je ona višejezična u sebi, da ta vrsta dvostrukosti slabi moj vid, koncentraciju, da je znak nevjerovanja u napisani tekst, da stvara disperziju i poništava iskustvo pisma i sjećanja tijela. Kako mu reći da...

On, pažljivo, sabrano, s punim zadovoljstvom, poče odmotavati i otkrivati skriveni predmet koji je dotada, položen na stol, pokraj njegova lakta, ležao miran i nepomičan. Bljesne mačeta, sjajnog i oštrog ruba, sječiva, lijepo i precizno izrađenog poluluka i sigurne drške. Uzmem plemenitu kovinu u ruku i uspravim je u zraku, njezin je vrh u visini moga pogleda. Pomislim što li ta mačeta, to sječivo, ta oštrina i sjaj rade u ovoj sobi, što ja radim, što trebam činiti, što mi je činiti, što mi je čitati? Osvanu predjeli prašuma, zelenila, predjeli vodopada, slapovi, sunce koje izranja, pijesak i vjetar, lišće. Nastupe trenuci kad višetonski, golemi i nevidljvi zvučnici mom neizdiferenciranom sluhu donose glasove za koje ne znam jesu li muški ili ženski, kojima ne znam spol ni podrijetlo ni značenje, kad je sama kostimografija tijelo i sve je pozornica: brod na brdu, nepoznata plemena u podnožju, bičevi i konji, more i mora...

Mačeta, koju držim u ruci i s kojom se vrtim u krug oko svoje osi, lijepa je kao da je iz Fitzgeralda, iz neke nepoznate zemlje, koja se u mojoj sobi sada može zvati Brazil ili samo Zemlja, naprimjer. Vrtim se lagano oko sebe i s dvije ruke podižem mačetu u zrak i snažno zamahujem kao da ću podijeliti, kao da ću presjeći, kao da ću spasiti, kao da ću, kao da ću, kao da ću, kao da ću, kao da ću, kao da ću, kao da ću...

Vrati mi moje poruke, please

— Popušio sam mobitel na bazenu? — govorim tronutim glasom Prijatelju Koji Ne Želi Biti Lik Ni Jedne Moje Priče Hvala.

— Kako? — pita me nimalo začuđeno i moj osjećaj krivnje poraste za 100% nečega: tlaka, krvnog pritiska, temperature.

»Zgranut nad zlom« opisujem mjesto na kojem sam pio kavu, na terasi u hladovini, da sam samo mahnuo lijepoj ženi na drugoj strani i zadubljen zaljubljen čitao tuđe priče. Došla su djeca, prekinuo sam posao, ustao od stola, opisujem »začuđen nad samim sobom« svaki detalj, nabrajam fizičke, prostorne činjenice, vraćam film na trenutak kad sam se sjetio da sam ga zaboravio i stresao se kao da me je dodirnula struja, prestao gledati leđno plivanje, zamahe i okrete, trčeći se vratio na inkriminirano mjesto, ali već ga nije bilo na stolu, nije ga bilo, nije ga više bilo. Ponavljam s takvom jasnoćom i preglednošću sve ono što mi se dogodilo oko toga nestalog mobitela da tomu može parirati samo iskustvo kliničke smrti.

— Kakav sam ja to čovjek, kakav sam ja to čovjek! — ponavljam ženi koja u kuhinji nožem precizno reže luk, mrkvu, paprike.

— To nije najgore što ti se moglo dogoditi — kaže.

Ne mogu vjerovati da me tako treba tješiti, mene koji sam do jučer za taj aparat, taj »tamni stroj«, handy, šumeću komunikaciju, govorio: morao sam, dalo mi, naoružalo me zbog posla. Gledam se kao Drugog! Zar doista treba tješiti toga razočaranog i bezvoljnog čovjeka uz kompjutor? Zar je nestali virtualni popis brojeva i ljudi tom protivniku globalne komunikacije, zagovorniku neposrednoga tjelesnog dijaloga, odnio svu maštu. On sada sjedi i uznemiren pokušava saznati tehničke pojedinosti o sprečavanju potrošnje impulsa, može li policija na osnovi prijavljenih ispisa pronaći onog tko je pokupio njegovu govornu napravu.

— Kako bismo mi došli do jeftinih mobitela da vi ne gubite skupe? — javljaju se glasovi podrške iz publike, na ulici...

Novonastala situacija, u tišini, daje mi pravo na sebičnost. Pjesnik, koji nikad ne živi u kući na moru, nego mu je ona prazno perceptivno središte, filter, kroz koji projicira tekstove, pita: O čemu se tu radi? Nije li riječ upravo o tome da pokušaš uloviti vlak za mjesto; mjesto u kojem si već trebao biti.

— Ali tajna jest u tome da ja ne znam koje bi to mjesto trebalo biti!

Pokušavam domisliti vlastitu slijepu pjegu: da sam o književnosti mislio koliko o ženama ne znam što bih danas bio. Ali lažem dok tako govorim, jer htio sam biti pjesnik napuštenih predjela, prostorâ, šina i kamilice, mjestâ gdje je upravo zadnji radnik ostavio alat i negdje skriven od poslovođe guta svoj sendvič, broji žuljeve, ili čita istrgnute vijesti iz kronike dana. Htio sam biti pjesnik praznih skladišta gdje raste rijetko bilje i metal noću puca od hladnoće, gdje se beru višnje i prodaju za jutarnji kruh. Htio sam biti onaj koji izgovara: stajao sam nepomičan na križanju Martićeve i Draškovićeve prije dvadeset godina i taj snijeg nikada nije prestao padati, htio sam biti onaj koji u seksu sluša tuđe uzdahe i hoće biti opušten, onaj koji se troši i uživa, onaj koji uvijek loše sanja, onaj kojem je opasniji prizor osvijetljenog nebodera u noći od ludila, onaj za kojeg nema mjestâ i imenâ na tijelu njegove žene koje ne bi dodirnuo, htio sam biti arheolog svakodnevnih slika, onaj kojeg tekst gleda i onaj koji gleda tekst.

Ulazim u autobus, pozdravljam vozača i klimnem nekolicini polupoznatih susjeda. Vraćam se tekstu, vraćam se opet svijetu. Nestali mob s imenima, zaštićeni, ljubavnički mob, samo da ti se javim ili voliš li me još mob, ogorčeni i iznenadni, koji nikad ne odgovori mob, mob perfekt, prezent i futur, kondicionalni mob — zaranja u mrak nečijega tuđeg džepa, tuđe ruke, daha i govora. — Zaboravi — govorim si. — Zaboravi.

Odjednom začujem zvučni di–di–di–di–di signal moga mobitela na drugom kraju i pojurim boreći se s vrećicama, torbama, sa zrakom i gravitacijom. Živinski kriknem, kao familija u pjesmi A. B. Šimića, u pravcu visokog, mladog, crnog tipa, ispred Sopota, ispred zgranutih ljudi na autobusnoj postaji: Vrati mi moje poruke, please.

Kao grom

— Kao grom iz vedra neba — rečenica je koja uvijek kasni, jer već su se navukli mračni oblaci iznad događaja kad je izgovorena, kad je stigla.

Ona dolazi iz onih arkadijskih predjela gdje je uvijek dovoljno straha za mene: kako pada noć i koja je životinja skrivena u mraku šume, koga je zaustavio pucanj i kome je krava repom prekrila oči... Paradoksalna, rečenična sporost puža brani me od udara stvarnog groma i seli nevolje u vrijeme u kojem je Ilija jurio kočijom i mahao bičem iznad ljudskih pognutih glava.

Što je uzbudljivo u svijetu obilježenom riječima gromobranima: ne traži ispod osamljenog stabla spas, ne štiti se kišobranom s metalnim vrhom, ne gledaj djevojkama među noge i stani bilogdje da jesi kad čuješ zvono... Zna li fizika pouzdano da su stradali od groma bili lišeni zvuka i svjetla? Jesu li uvjerljiva objašnjenja o plusu i minusu, ionima i eonima, niskom i visokom? Kako nas riječ gravitacija obavija, obuzima i drži? Brzo su na djelu predaja i sublimacija: što se dogodilo dječacima i djevojčicama po brdskim i planinskim vrletima, što se dogodilo bezimenim putnicima nadomak kuće, prenoćišta, što se dogodilo nepoznatima na ulazu u mjesto, gradić ili grad?

Rečenica — kao grom iz vedra neba — dolazi iz područja koja sam zapustio, jer arhaično, starodmodno, malo izvan, zvuči reći da je to »kronika duše«. Riječ je o podnožju gdje ozbiljni ljudi piju vino, peku meso, jedu sir i mladi luk. Dok oni pogađaju tko je vlasnik brda i šume, tko je vlasnik rečenice i kuće, tko po noći budi djecu, iz koje dubine stiže crna nafta u 6 popodne, ja stojim uz njih i gledam kako su im žene zaštićene i lijepe ispod sunca, ispod neba, ispod stabla, ispod suncobrana...

* * *

Jedna moja tetka koja se zove Viktorija, uvijek kaže: Neću nikada zaboraviti kako si znao s njima pričati! Neće to nikada zaboraviti oni s kojima si bio dječak!

Ona hoće reći da sam tada znao govoriti kao odrasli s odraslima koji su nam dolazili u goste, ja sada hoću reći da bih volio pisati kao dijete. Sjedimo na mjestu gdje više ne postoji gore i dolje, gdje ne razlikujemo ribizle i šljive, gdje se gosti ne dočekuju u vrtu i ispraćaju na izlaznim vratima, gdje korak ne prati uvijek svoju obuću... Gdje je ona radosna i radoznala, ja sam nestrpljiv i glasan, gdje ona sjedne u tramvaj i upozna grad, ja se pokušam izvući iz teksta, gdje ona zna da se može biti sretan, ja domišljam prošlost, gdje ona skuplja fotografije, ja pišem »pisma«.

Sada sjedimo u Vlaškoj na terasi koja nema vremena za tu vrstu rada.

— Kakvu ste kavu rekli: običnu, macchiato, u velikoj ili maloj, s toplim ili hladnim?

— Što s toplim ili hladnim? — pitamo.

— Mlijekom — kaže terasa.

* * *

— Kao grom iz vedra neba — kaže muškarac za projektil koji je doletio preko rijeke, preko nasipa, preko krovova kuća, preko cijelog života. Sve je dotada bilo kao vječna slika: njegova žena bere grožđe u nekoj neznatnoj visini i on radi na zemlji.

— Sklonio sam se iza vrata garaže — opisuje, vireći u pomaknuti svijet, udar i detonaciju. Ženu koja dalje mirno bere grožđe trebalo bi dozvati da ostavi nabrano u košari i da se sakrije. Ali ona sabrano i mirno odmahuje: ono što mi čujemo, već je stiglo nekoga drugog.

Ne budimo brzi, lakomi i previše logični: ne smijemo iz tog neposluha ništa zaključiti. Plijesan sokova radi u svim domaćim ostavama i čeka da se pojavi riječ konzervans.

* * *

— Uvijek u tvojim pričama izbija skrivena nesreća — poručuje mi iz virtualne stvarnosti žena kojoj šaljem e–mail s naznakom: draga, moja prijateljice.

— Ima kod tebe katalog tih strahova — kaže mi čovjek koji u tekstu propituje prostor.

* * *

Kupci cipela trče u aute, kupci s Dolca žure u tramvaje, voajeri pažljivo motre, Dalmatinci imaju spremne kišobrane, »nitko ne može misliti neku misao za mene, isto kao što nitko umjesto mene ne može staviti šešir«, htio bih im reći iz vedrine, ali sve nas obuzimaju grmljavina, prve kapi, prolom, nevera i nevrijeme, zahvaća nas nezaštićene i mokre — kao grom iz vedra neba.

Optičke varke

Stipan je nazvao i rekao: znaš što se dogodilo, razbilo se staklo na vratima od hodnika!

Onaj koji je čuo usplahirenu izjavu djeteta s druge strane bio sam ja, njegov otac. Najradije bih ga poslao na jedno mjesto, ali sam ga, ipak, ispitivao: reci mi točno što je bilo? jesi li povrijeđen? — Uputio ga doktoru i pojurio iz Vlaške, preko Zrinjevca, prema Importaneu, na bus za Sloboštinu.

Prije polaska pokušao sam završiti pet–šest važnih razgovora, složiti ili pronaći onih deset skrivenih papira, na nekoliko službenih i privatnih adresa ostaviti poruku gdje sam i pojasniti svoj životni slučaj. Priču o ponedjeljku ili utorku koji nisu dobro krenuli, a sve je izgledalo kao da hoće, upotpunjujem govoreći sam sebi: pa ja ću poludjeti, pa ja ću poludjeti, pa ja ću poludjeti...

Trčeći, poskakujući, znojeći se, vrtim po glavi koja je to po redu tetovaža na tijelu tog momka, njegovi padovi i posjete Klaićevoj, zaboravljeni ključevi, izgubljene lopte, satovi, knjige i darovi naprasno me podsjećaju na nekog. Nabrajam sve one izgubljene stvari koje i mene čekaju na drugom svijetu: ili ću biti bezbrižan, jer ću tamo zateći sve što mi je potrebno ili će mi taj teret zauvijek zatvoriti neka važna ulazna vrata.

Dok ja trčim, oko mene se kruni moja snaga: jer moje disanje i osvajanje prostora nemaju obilježeni i očekivani start, zadanu stazu, štopericu i cilj. Riječ je o tehnici za koju ne trebaju mantra ili gladovanje: izdižem se izvan sebe i gledam se kao drugo tijelo, vidim muškarca koji na Ribnjaku trči ispred ogorčenog tramvaja i skuplja razasute papire. To se samo meni događa petkom poslijepodne kad se sav svijet smiruje na kraju tjedna, kad se jede bakalar, pije kava, ispija posljednje piće i putuje na odmor. Gledam mladića koji žuri u potrazi za svojim izgubljenim dokumentima. To se samo meni događa sa subote na nedjelju, u ponoć, kad se ostalo društvo domoglo sigurne slavljeničke izbe i s golim djevojkama plovi na drugu obalu. Gledam dječaka koji protrčava kroz vagone, zaviruje ispod sjedala i iznad njih traži posuđeni magnetni šah. To se samo meni događa dok druga djeca jedu roditeljske sendviče i dive se planinama, nizinama i uzvisinama.

Uloga jurećeg čovjeka koji danima, mjesecima i godinama negdje sumanuto i unezvjereno juri, pridonosi mojoj višedimenzionalnosti u području svakodnevnih poslova. Spuštam se niz Palmotićevu, pokraj glavne pošte u Jurišićevoj, lijevo na Petrinjsku, preskačući zebre i prijeteći nervoznim taksistima i njihovim taksimetrima. Zamjećujem izložene crne ploče s dnevnim menijem i cijenom. Vidim podrezane grane, izrezbarene i dotjerane fasade na suncu, ženu na ljetnoj terasi kojoj dok prebacuje nogu preko noge bljesnu gaćice. Vodoskok je u vedrom padu nasuprot uvijek otvorenih vrata Ministarstva vanjskih poslova. Službeni su vozači u stavu mirno u crnim odijelima. Mladi muškarci s briljantinom i zlatnim kopčama. Odužuje li to moj put i trk? Nalijećem na prijatelja pisca koji u laganu hodu prispijeva u utrobu grada, on uvažava moju potrebu da mu ispričam sve što mi se događa, frče cigaru, razumno prihvaća moje dvoumljenje da, ipak, za smirenje ne popijemo jedno točeno i upućuje me u pravcu doma mojega, pozdravljamo se, podignite krovnu gredu, tesari.

Ulijećem konačno u stan, slijećem niz stepenice, snimam situaciju, bit će sve u redu, bit će sve u redu, govorim, gledam u njegove oči, pregledam mu lice, ruke i noge, preskačem preko razbijenih prštećih komada stakla i zaustavljam se pred vratima. Radni je dan odmakao, dišem i smirujem se, sunce je na poslu i blista, prelama se preko tisuću nedovršenih ogledala u kojima jesam: Što ja zapravo trčim? Gledam se u dijelovima, mičem, naginjem lijevo i desno, zavirujem i rasipam stvari oko sebe. Vidim se u obrisima, ne mogu i ne znam doći do cjelovite slike, moji se uvidi završavaju na uskliku, u nedovršenoj priči, u radosti, u tetovaži koju nisam naručio. Ne znam s kojim sam silama i duhovima u savezu, ali bez straha dodirujem svoje lice, prilazim vratima, pažljivo da se ne posiječem skidam ih s njihova mjesta i odnosim. Gledam se kao muškarca koji ih zatim sigurno, mirno i spokojno odnosi u spremište.

To se samo meni događa dok drugi miruju, sanjaju ili spavaju.