Lady Šram

Lady Šram

Ulomak iz romana

(U tom starom ljubavnom romanu, siže kojega se u raznim formama i na različitim medijima — novine, knjige, kazalište, TV — koristi i prilagođava suvremenom senzibilitetu, naviklom na svakodnevne obroke erotske, pa i pornografske literature u časopisima, na videovrpcama i u kasnim noćnim TV–programima, nije, naravno, lako zamisliti ljubavnu priču iz dobe secesije, što će reći uzbibanih, valovitih i asimetričnih linija. Pa i za ono doba, na razmeđu dvaju prošlih stoljeća, moglo bi se govoriti o trubadurskoj ljubavi mladog zagrebačkog konviktorca, Račkijeva štićenika i Strossmayerova kumčeta i stipendista, bečkog studenta medikusa, liječnika u bolnici Milosrdne braće na Jelačić placu, književnika, jednog od vođe hrvatske moderne, novinara, urednika i direktora najutjecajnijeg zagrebačkog dnevnog lista Obzor, pokretača i voditelja gradnje prve bolnice za plućne bolesti na jugu Europe, one na Brestovcu, strastvenoga kavanskoga gosta i izuzetno strpljivog i ustrajnog udvarača, Milivoja Dežmana spram prelijepe i više nego zavodljive, a manje nego vjerne, Ljerke Šram. Već tada kad se ta ljubavna drama odigravala, neki su je suvremenici bili skloni nazvati zagrebačkom Damom s kamelijama. Dumasova Dama s kamelijama, međutim, čista je fikcija, plod piščeve mašte, a naša zagrebačka Dama s kamelijama, tj. Ljerka Šram i Milivoj Dežman, istiniti su isječak iz zagrebačkog života, koji s vremenom prerasta u fikciju i u legendu, kojem se posvećuju novinski feljtoni, knjige i musicali, a sad, eto, i jedna luksuzno uređena kavana i gostionica podno zapadnih gričkih zidina, u kojoj se, navodno, pristavljaju i nude specijaliteti po starim zagrebačkim receptima, a od kojih je najprimamljiviji recept sama legenda i ime što se koči na cimeru gostionice — Lady Šram.)

Vlak iz Beča, preko Zidanog Mosta, stiže na Glavni kolodvor točno po voznom redu, a koji danas, stotinjak godina poslije, u svojoj bogatoj zbirci čuva pasionirani skupljač željezničkih voznih redova umirovljeni profesor Muzičke akademije Igor Gjadrov. Prva dva vagona nevelike kompozicije, za putnike nepristupačna i strogo čuvana, mala su improvizacija bečkoga dvora, a u jednom od njih (navodno drugom) klima se pospana sijeda glava s dugim sijedim i ufitiljenim brcima, karakterističnim za cijelu jednu povijesnu epohu, Njegova Veličanstva cara i kralja Franje Josipa Prvog. I u ostatku nevelike željezničke kompozicije vlada neko posebno raspoloženje. Među putnicima prednjače časničke odore, zatim dojmljiva zastupljenost policije, da o pritajenim žbirima i provokatorima i ne govorimo. Svima u vlaku to je očigledno i jasno, osim jednom mladom plavokosom mladiću, vodnjikavo plavih očiju i nosa malko slomljena kao u boksača. Nagnut nad otvoren vagonski prozor mladi je putnik škiljio i suzio u svoj grad zatamnjen kasnojesenskim oblacima, ali ne od iskri iz parnjače, koja je otegnutim tuljenjem najavljivala svoj dolazak.

Allso, ništ ljepše od ovog prizora — govorio je sredovječni muškarac s torbom u jednoj, a halbcilinderom u drugoj ruci. — Agram je Agram! Hoću reći, Zagreb...

Dotični je u nekoliko navrata, od Beča ovamo, ostalim putnicima u kupeu imao potrebu priopćiti kako je trgovački putnik, kako trguje suknom i svilom i, naravno, odgovarajućim priborom (nije zaboravio spomenuti i cugeher), iako se na njemu čak odozgo iz Mesničke ovamo na Glavni kolodvor može vidjeti da trguje nečim posve drugim, ali mladog putnika na prozoru nije zanimao ni taj navodni trgovac, kao ni to čime trguje, da li cugeherima ili informacijama i cinkarenjima, svejedno. Ima on, taj mladi gospodin, svojih briga, s kojima se već tri dana i tri (neprospavane) noći teško i bolno nosi. Naočit mladac, bečki student, sin staroga Zagreba, svoju bol, štoviše, može i opipati, pa to u trenutku kad je vlak na prvi peron novog zagrebačkog kolodvora, uz trzaje i posrtanja putnika, pristajao, nesvjesno i učini. Zavuče ruku u unutarnji džep od kaputa trifrtaljca, skrojenog od finog crnog vunenog sukna i vjerojatno kvalitetnog cugehera, o kojem taj dežurni kupejski brbljavac sve vrijeme brblja; njegovi prsti napipaju taj fatalni komadić papira, već dobrano izgužvan od povlačenja po rukama.

Tri dana i tri noći, dakle, živi on s tim sudbonosnim komadom srednje–finog bezdrvnog papira, ne skidajući misli ili pogled s njega, nijemo, na rubu plaća, bilo da je sam u svom prohladnom studentskom sobičku u jednoj od sporednih i ne odveć dojmljivih uličica u središtu Beča, ili, također sam, među gostima Akardion Cafea, bečke kavane poznate po sastajanju studenta iz južnih zemalja Monarhije. Zbog toga, silazeći s vlaka, prvi put nije osjetio ono poznato mu uzbuđenje i sreću, koje bi uvijek dosad iz njega izmamio rodni mu grad. Naprotiv, putnik s bečkog vlaka, s putnom torbom u ruci i hladnom kamenom hridi na svom mladom vrućem srcu, osjeća kako mu noge klecaju na putu od Glavnog kolodvora do njegova doma u Mesničkoj. Hodao je strogo zakopčan u svoje misli, odsutan i slijep za svoj grad i za sve što se u njemu tog prohladnog i oblačnog listopadskog predvečerja 1895. događalo. A događalo se nešto ozbiljno i važno za politički trenutak Hrvatske unutar zajedničke Austro– Ugarske Monarhije.

Toga dana kad je vlak iz Beča pristao na Glavnom kolodvoru i kad je s njega sišao stari suveren sa svojom dvorskom svitom, zagrebački sveučilištarci, Dežmanovi vršnjaci, Vidrić, Radić i kompanija, u znak prosvjeda protiv ugarskih podvala i beskrupulozne dominacije Pešte nad Zagrebom, na Jelačićevu trgu, pokraj spomenika bana Jelačića na konju s isukanom sabljom okrenutom u smjeru Pešte, zapalili su mađarsku zastavu, a o čemu ćemo 1999. gledati onu nemuštu i dosadnu, ali zato skupu TV seriju, pod patetičnim naslovom Olovne tišine, a kojoj je cilj bio da tambura na žici nacionalne samodopadljivosti, aktualnoj hrvatskoj vlasti potrebnoj kasnih devedesetih za prikrivanja raznih političkih promašaja, korupcije, pljačke i totalnog moralnog rasapa.

Vratimo li se u 1895, kada pratimo našeg nesretnog Milivoja Dežmana na putu od Glavnog kolodvora kući u Mesničku (a prati ga, naravno, i onaj cugeher–meštar iz kupea), i zaustavimo se na trenutak na aktualnim zbivanjima, vezanim uz sutrašnje svečano otvorenje Fellner–Hellmera, kako su govorili Zagrepčani, tj. nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, izgrađene po projektu te dvice bečkih graditelja, naići ćemo na sličan primjer hrvatovanja, ili barem njegov pokušaj, a što se prije jednog stoljeća, za razliku od naših kasnih devedesetih, rješavalo na način primjeren za jednu srednjoeuropsku zemlju. U špici tog povijesnog događaja, svečanog otvaranja HNK, uz aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Adolfa Mošinskog i aktualnog bana Khuen–Héderváryja, svakako su intendant HNK Stjepan Miletić, kao i predstojnik vladina Odjela za nastavu i bogoštovje Iso Kršnjavi. Najzaposleniji je sam intendant, na plećima kojega je cjelokupna organizacija svečanog otvorenja, ali i pisanje prigodnog kazališnog komada, koji će se izvesti pred uzvanicima i pred samim carem i kraljem, kao i tekst pozdravnog govora upućen Njegovu Veličanstvu. Sročivši taj svoj kratak pozdravni govor, Miletić ga s nadom šalje na čitanje resornom ministru Kršnjavomu, koji mu svojim perom umočenom u zelenu tintu, precrtava nepotrebno forsiranje i opetovanje imenica i pridjeva Hrvatska i hrvatsko, a što bi u tom krajnje delikatnom političkom trenutku, prema njegovu sudu, moglo djelovati iritantno. Uz ispravljeni tekst, Kršnjavi Miletiću šalje i uljudno pisamce, u kojem mu prijateljski izravno daje do znanja kako na kratkom tekstu nema potrebe toliko puta ponavljati hrvatstvo, i ako ga ostavimo 'samo' na šest, od predloženih petnaest mjesta, politički ćemo svakako razborito postupiti, a zbog toga nipošto nećemo biti manji Hrvati...

Niti će mladi Dežman biti manji Hrvat zato što i ne primjećuje što se to oko njega u njegovu gradu, a u koji je upravo stigao, događa. Mlad nesretan čovjek zaokupljen je svojim nesrećom, svojom intimnom dramom, a koju, eto, nosi na srcu i u džepu. Izravno u srce bockao ga taj fatalni papirnati sadržaj njegova unutarnjeg džepa, tako da na početku Mesničke gotovo i ne primijeti brončani kip starog fratra i propušta ga pozdraviti, kao što bi ga uvijek dosad nakon povratka u Zagreb neizostavno pozdravljao. A svemu je, kao što će se vidjeti, kriv već više puta spomenuti presavijeni arak papira, a koji nije ništa drugo doli kazališni plakat za Miletićevu Slavu umjetnosti, skromno prigodno djelce, koje će se sutradan 16. studenoga 1895. na kazališnim daskama odigrati pred cjelokupnom zagrebačkom i hrvatskom kulturnom javnošću, pred brojenim domaćim i stranim odličnicima i uzvanicima, pa i najvećim među njima — Njegovim Veličanstvom Franjom Josipom. Taj fatalni plakat više puta presavijen ekspresno mu je u Beč poslala njegova zabrinuta majka Kornelija.

I eto sad mladog Dežmana, kako s olovom u nogama odsutno korača svojom rodnom Mesničkom, a pred očima mu titra tekst kazališnog plakata, koji je u međuvremenu nebrojeno puta odslikao. Pogled mu je, naime, fokusiran uvijek i samo na jedno ime među glumcima, koji nose prigodnu Miletićevu predstavu, naivno se nadajući da se moguće zabunio, da ova posljednja tri dana (i tri noći) živi u zabludi, u pijanstvu, da je u svojoj ljubomori krivo pročitao i protumačio. Na njegovu žalost, zabune nije bilo. Na plakatu, među imenima ostalih glumaca, i ime je njegove ljubljene Ljerke Šram, ali ispred njena prezimena kočila su se tri fatalna slova koja se svojom oštricom zabadaju ravno u njegovo mlado ranjeno srce: GĐA! Gđa Šram.

Rođeni su i rasli u istoj ulici, Ljerka na uglu Streljačke, a Milivoj stotinjak metara više, na broju 41, nasuprot Slavi i Augustu Šenoi i njihovoj djeci. I Dežmanovi i Šramovi pripadaju krugu najuglednijih i najutjecajnijih obitelji u gradu. Milivojev otac Ivan Dežman bio je liječnik, književnik i saborski zastupnik, dok je Ljerkin, Lavoslav Šram, odvjetnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Dežmanove će, međutim, zarana zadesiti velika tragedija: Dežman–otac ostavlja svoju obitelj; umire u Isusovim godinama, navršivši, dakle, trideset i treću, a skončao je — koje li sudbine za liječnika! — od kolere. U to doba liječnici su u Zagrebu na visokoj cijeni, više nego, recimo, odvjetnici ili političari, a književnike da i ne spominjemo. Dr. Dežman, uz redovitu praksu pregledavanja i liječenja Zagrepčana, bavio se, naime, i pisanjem. Napisao je prvi hrvatski liječnički rječnik, nekoliko zbirki pjesama i pripovijesti, a pisao je i za novine. Kao suradnik Vijenca, a u koji ga uvodi njegov prvi susjed i prijatelj Šenoa, pokazao je nosa za atraktivne i aktualne teme, pa je smjesta stekao svoje vjerne čitatelje i štovatelje. Lakim i prijemljivim stilom obrađuje uglavnom fenomenološke teme svoga doba, piše o pušenju, o plesu, o tjelovježbi i sl., pa nije pretjerano za Dežmana–oca reći da je naš prvi novinski fenomenolog.

Uz svoju temeljnu struku, medicinu, te pisanje, Ivan Dežman bio je blizak i politici; pripada struji Račkoga i Strossmayera, sudjeluje u svim najvažnijim domoljubnim akcijama, a i zastupnik je Hrvatskoga sabora. Sve mu to donosi popularnost, a što će se pokazati i u dužini pogrebne povorke, koja se nije prekidala od njegove kuće u Mesničkoj pa do posljednjeg počivališta na Jurjevskom groblju. Dežmanov sprovod drži se najmasovnijim u gradu do ranih sedamdesetih (umro 1873) i jedini na čelu kojega korača jedan hrvatski ban — Ivan Mažuranić.

Nekoliko tisuća nazočnih na ispraćaju dr. Ivana Dežmana više je nego dojmljiv podatak, ako se zna da u to doba Zagreb broji tek dvadesetak tisuća duša. Razlog takvoj masovnosti, uz njegovo javno djelovanje i sveprisutnost u društvenom životu, za većinu u pogrebnoj povorci, običnih ljudi, zagrebačkih purgera, ipak je onaj čisto ljudski moment — tragedija, koja je zadesila tu poznatu gornjogradsku obitelj. Umrijevši mlad, Dežman za sobom ostavlja ucviljenu suprugu Korneliju i troje nejake dječice, od koje su najmlađem — Milivoju jedva dva mjeseca. Nije ni čudo što je govornik nad grobom, Dežmanov susjed i pobratim, August Šenoa u svom nadahnutom govoru najviše Zagrepčane uzbudio u dijelu govora u kojem spominje pokojnikovu obitelj.

Nabrojivši mu zasluge na raznim poljima gdje god se radilo za napredak svoga naroda, od osnivanja hrvatskog pjevačkog društva »Kolo«, sudjelovanja u stvaranju osnova za hrvatsko sveučilište i hrvatsko kazalište te Maticu hrvatsku, Šenoa se žalobnom zboru obrati kao pokojnikov prijatelj:

— A tek da ste mu kući zavirili! Nikad nije žena imala nježnijeg muža, nikad djeca brižnijeg oca, a domovina vjernija sina. Mnogo je pozvanih, a rijetki su odabrani. Jedan od prvih bijaše moj pobratim Ivan. A providnost kao da mu vrline blagoslovila i sreću udijelila, te mu se upravo prije dva mjeseca ispuni jedina želja — narodi mu se muško čedo...

Na Šenoin spomen čedo, od bola upalo i izobličeno lice Kornelije Dežman zgrči se, a iz njenih tankih prozirnih usnica otkine se neartikulirani glasić. Oglasila se samo jednom, da bi joj se lice potom razvuklo u suludi smiješak, kroz koji je pritajeno i promuklo zabrzala: Čedo! Čedo! Čedo!

Utapajući se u zdencu svoje tuge, nesretna se žena uhvatila za tu tananu nit i svu svoju nadu položila u tračak svjetlosti što joj se prigodom spomena riječi čedo ukaže na vrhu zdenca. A i u cijeloj kronologiji tragedije što ju je zadesila, u svim njenim fazama — od suprugove bolesničke agonije i smrtnog hropca, pa do trenutka kad je pokojniku sama sklopila očne kapke, a i poslije kad je pokraj njegova hladnog tijela za onih beskrajnih trideset i devet sati, koliko je pokojnik ležao u kući na odru, u zamračenoj sobi, zastrtih zrcala i uz žižak svijeće, prolazila je minutu po minutu, dan po dan i godinu po godinu zajedničkog života, bila je ta tanana životna nit — njihovo dijete. Njihovo čedo. U jednom trenutku, prije ispraćaja pokojnika, na zaprepaštenje svojih dviju neodraslih kćeri, rodbine i prijatelja, okupljenih u kući smrti, nesretna je Kornelije odjednom stala nekontrolirano cupkati uz pokojnikovo uzglavlje, tepajući — ne znaš da l' pokojniku, da l' djetetu: Sram bilo malog Ivicu! Popiškio se na svoju Korneliju!

Razmrcvarena duha, Kornelija Đežman na ispraćaju svog neprežaljenog muža nije bila sposobna išta više primjećivati što se oko njegove rake događalo. Nije vidjela onu masu uplakanih nepoznatih lica, zagrebačkih purgera, niti poznatog joj kućnog prijatelja, Ivanova mentora iz mlađih dana, starog ilirca Frana Kurelca, kako postrance otire suze, nije registrirala ni posljednje Šenoine riječi koje su svojom dramatičnošću odjekivale poput onih sablasnih bubetaka svježe ilovače o hrastov lijes u raci:

— A sada, Ivane, brate, druže, poštenjačino, zbogom! Počivaj mirno. Nikad te ne zaboravismo. Ta na zemlji nam tvoj grob, u srcu tvoje ime, a na nebu zlatna zvijezda, tvoja duša. Vječna ti pamet!

Šenoa na trenutak zastane, odšuti nekoliko časaka, pa se posljednji put oglasi:

— Slava Ivanu Dežmanu!

— Slava mu! — prolomi se iz tisuću grla.

Grude i suze.

Kornelija nije plakala. Uz pomoć prijateljica i susjeda Slave Šenoa i gđe. pl. Šram, polako se, bez riječi, bez trzaja ili geste, odvojila od rake, pa zabrzala da su je prijateljice jedva sustizale. Hitala je ususret svojoj fiks ideji, ususret svome spasu. Na put s Jurjevskog groblja svojoj kući u Mesničkoj, prijateljicama je, nekontrolirano se osmjehujući, povjerila kako se valja žuriti, jer je doma očekuje Ivan. A nije, naravno, bio Ivan, nego Ivanov dvomjesečni nasljednik, Milivoj.

Milivoj Dežman.

Istodobno jedna od Kornelijinih pratilja, gđa Šram, bila je noseća i, premda na početku trudnoće, ćutila je tegobe prigodom paklenskog tempa, što ga je na povratku s groblja nametnula nesretna Kornelija Dežman. Stigavši do kuće Dežmanovih, Mesnička 41, gđa Šram je gđu Dežman prepustila zajedničkoj prijateljici Slavi Šenoa, jačoj i žilavijoj, koja i tako stanuje u neposrednom susjedstvu, preko ulice na broju 34, a sama je mama Šram produžila niz Mesničku i koji časak kasnije s mukom se popela stubama na kat u svojoj kući na uglu Streljačke. Prilegla je na rub bračne postelje, uredno prekrivenom štikanom kopertdekom i s osmijehom sretne majke, mislila je na svoje treće dijete, na svoju djevojčicu. Priželjkivala si je, nakon dva sina, djevojčicu, a osam mjeseci kasnije želja će joj se i ostvariti. Rođena je plavooka i živahna djevojčica.

Ljerka Šram.

2.

Prolazeći pokraj Šramičine kuće, mladi se Dežman trudio da na nju ne obraća pozornost, ali nije izdržao da krišom ne baci pogled. Iako mu ni samome u tom trenutku nije bilo jasno zašto bi mu tako nešto sada trebalo biti važno, ali ipak sa zadovoljstvom i nekom neobjašnjivom unutarnjom smirenošću i sigurnošću zaključi kako se Ljerkina kuća u međuvremenu nije promijenila. Sve je na svome mjestu, iako je dobro znao da za nj ono najvažnije na svijetu ipak nije više na svom mjestu.

Kuća Šramovih na uglu Mesničke i Streljačke izgledom gotovo da se nije mijenjala do današnjih dana, što će reći da je građena temeljito i od kvalitetnog materijala, a podignuta je negdje u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća. Kuću je dao sagraditi prvi od obitelji Šram, Ljerkin djed Karlo Šram, tj. Schram, koji je 1828. došao u Zagreb i zaposlio se kod tadašnjeg bana Ignjata Gyulaya, koji će ostati zapisan u gradskim kronikama kao prvi stanovnik današnjih Banskih dvora na Markovu trgu. Karlo Schram na Banskim dvorima visoko je rangiran, služi kao tzv. Haushofmeister, što bi se na hrvatskom reklo »dvorski«, a što je u sebi objedinjavalo više djelatnosti: upravitelj, pravni savjetnik i personalac. Plaća dvorskoga, naravno, dovoljna je da u novoj sredini komotno uzdržava obitelj, ali da si može priuštiti i ne baš jeftino gradilište na uglu Streljačke (ime dobila po Streljani u Tuškancu) i tadašnje Jagarske, kako se još zove donji dio današnje Mesničke, a sama je Mesnička počinjala nešto sjevernije, od starih, poslije porušenih, Mesničkih vrata, kao najzapadnijeg ulaza kroz bedeme staroga Gradeca.

Karlov sin Lavoslav, rođen 1829, već s dvadeset godina polaže odvjetnički ispit, postaje odvjetnik, a kako se u međuvremenu i formalno pohrvaćuje, izabran je za saborskog zastupnika, a poslije i za potpredsjednika Sabora. Takvu munjevitu karijeru i mjesto u društvu postiže zahvaljujući ponajprije sposobnosti, ali svakako i kao unionist, mađaron, a što će mu pomoći da godine 1880. dobije i plemićku titulu. Kao mađaronski političar sve će, međutim, iznenaditi odlukom da nakon poznate Rakovičke bune uzima sebi na stan i na pripomoć u odvjetničkoj kancelariji Antu Starčevića, kojeg se, nakon izlaska iz zatvora, Zagrepčani na položaju klone zbog mogućih političkih posljedica. Starčevića je poznavao iz gimnazijskih dana, a kao trenutačnoj »personi non grata« smjesta mu ustupa ne samo stol u svoj kancelariji nego i sobičak s krevetom u potkrovlju svoje kuće. U Šramovoj odvjetničkoj kancelariji svoje posljednje godine provest će i pravnik i književnik Ante Kovačić, koji će upravo u to vrijeme dovršiti svoj najbolji roman i jedan od najboljih romana u devetnaestom stoljeću, U registraturi, ali će upravo u toj, u Zagrebu poznatoj i uglednoj, kući na uglu Streljačke i Mesničke osjetiti i prve simptome svoje bolesti od koje će koju godinu kasnije skončati u umobolnici u Stenjevcu.

Iako mu je kancelarija solidno zarađivala, a sam bio na glasu i od velikog ugleda, Lavoslav Šram svojim se imetkom, pa tako interijerom i komforom svoje kuće, ne može mjeriti s raskošnim dvorima u posjedu raznih trgovačkih i poduzetničkih familija, uglavnom židovskih i srpskih, bolje reći grčkih, kao što su Gavelle, Mallini ili Nikolići. Bidemajersko pokućstvo, nešto srebrnine, baršunasti zastori, police s knjigama, ta se nevelika kuća, s dvorišnim hodnikom, ostakljenim i djelomice zamračenim bršljanom, uklapa u prosjek višeg građanskog staleža tadašnjeg Šenoina Zagreba, ali ništa po čemu bi se odmakla i isticala od ostalih gornjogradskih građanskih kuća.

U toj i takvoj kući raste Ljerka Šram, najmlađa od Šramovih, a kuća odzvanja cikom i smijehom djece iz susjedstva, koja se okupljaju oko Ljerkina dva starija brata. Među ostalim dječacima koji zalaze u kuću i najmlađi je od Dežmanovih, Milivoj, koji bježi od svojih dviju starijih sestara i traži muško društvo kod Šramovih, s tim da se u tim godinama prije puberteta i mala Ljerka dobro snalazi u muškom društvu, pa čak od svoje braće i njihovih vršnjaka iz ulice poprima manire i ponašanje dječaka. Dežman kod Šramovih dolazi najviše zbog Ljerkina godinu starijeg brata Vladimira, svog školskog kolege, s kojim će se rastati tek nakon osnovne škole u starom Popovu tornju, kad će Vladimir nastaviti školovanje u gornjogradskoj gimnaziji na Katarinskom trgu, a Milivoj u gornjogradskom Isusovačkom konviktu, u susjedstvu.

Milivoju Dežmanu bila su samo dva mjeseca kad mu je umro otac Ivan Dežman. Nakon dvije kćeri, mladi liječnik i pisac toliko si je želio sina da je, čim se dječak rodio, gorljivo svojim prijateljima Račkom i Šenoi iznosio planove kako će ga odgajati. Sinu je Milivoju krsni kum nitko drugi nego najutjecajniji i najbogatiji čovjek u tadašnjoj Hrvatskoj, đakovački biskup i mecena Juraj Strossmayer, a skrbnikom će mu nakon očeve prerane smrti postati Franjo Rački. Te će okolnosti, naravno, odrediti i životni put, sada već gornjogradskog konviktorca Milivoja Dežmana.

Predznanje što su mu ga dali, najprije mati Kornelija, potom i gornjogradska pučka škola, nije bilo bogzna kakvo da bi ga mogao naplatiti u strogom konviktu. Prije bi se moglo reći da je u taj učeni zavod došao više kao razmaženo derište nego strogo odgojen dječak. U njegovu se odgoju osjećao nedostatak autoriteta, što ga obično na mušku djecu prenosi otac, a s druge strane popustljivost matere, te dviju starijih sestara, učinila je svoje. Majka Kornelija, koja će doživjeti duboku starost i zamalo nadživjeti sina, u njemu je gledala, a to i otvoreno pokazivala, svoje malo bokče, svoga pubu, čak ga nije zvala njegovim rođenim imenom Milivoj, nego očevim, tako da će za nju cijeli život ostati moj Ivica. U svojoj fiks ideji da u sina mezimca ugradi kult njegova pokojnoga oca, mogla je proizvesti i suprotan učinak, ali srećom je dječak to mamino nastojanje da od njega, malog Milivoja, učini velikog Ivana, shvaćao tek kao majčinu nepreboljenu bol i osamljenost, kao posljedicu prerana očeva odlaska. Sažalijevao je mamu, a istodobno se ponosio ocem, iako njegovo ime nikad javno nije spominjao. Najmanje u konviktu, gdje su ga na nj i tako u raznim prigodama podsjećali njegovi kolege, a još više profesori, izgovarajući ime Ivana Dežmana s pijetetom i poštovanjem. Ali, ne samo da to malom Milivoju život u novoj sredini nije olakšavalo već se, dapače, od njega još više tražilo i očekivalo. Ta je li on ili nije rođeni sin dr. Ivana Dežmana! Može li se onda uopće i pomisliti da dječak vlastita oca, njegov duh iznevjeri? Naprotiv, kako je bio odlikaš, ali ne i štreber, već zarana se odlučio slijediti oca i posvetiti se pisanju i medicini. U pisanju će poslije očevo ime koristiti kao svoj umjetnički pseudonim — Ivanov.

Pisati počinje u konviktu, koji je, kao slična učilišta, imao svoj listić u kojem su se pitomci iskušavali u raznim novinarskim i književnim formama. Nije ga poštedjela ni uobičajena pubertetska boljka — pisanje stihova, ali kako je po prirodi suzdržljiv i, unatoč svemu, discipliniran, svoje pjesme nikad nikome nije pokazivao, a kamoli ih pokušao objaviti. Kasnijih godina zbog toga će na samoga sebe biti ponosan, jer je s vremenom shvatio da po prirodi nije muzikalan i da ne osjeća ritam i magiju stiha. Zarana je, međutim, otkrio prirođenu znatiželju, istraživački duh, dar za analitičnost i organizacijske sposobnosti, pa je tako u zavodskom časopisu sudjelovao kao neka vrsta urednika–organizatora, a napisao bi i objavio i poneku kritiku. Znao je secirati radove drugih i to je rado i redovito prakticirao, naravno, najviše usmeno. Bio je spretan i domišljat u debatama, a poneki put je kadar i povišenim glasom dati snagu dokazima i argumentima. Bio je rođeni predvodnik, a što su mu ostali đaci oko njega priznavali i držali ga najsposobnijim da povede riječ, organizira masu i pokrene akciju. Ubrzo postaje prvi među jednakima, a što je velik uspjeh i čast, ako se znaju i njegovi konviktorski suučenici, poslije sve sama poznata imena: pjesnici i kritičari Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vladimir Lunaček i Srđan Tucić, te poslije poznati arhitekt Artur Benko i dr. Njegovi ga konškolarci bespogovorno priznaju za vođu, pa će ga na kraju stoljeća slijediti kad će ih, sada već kao doktor Mlivoj Dežman, povesti »protiv struje«, u sukob mladih protiv starih, u kulturni pokret koji će se nazvati hrvatskom modernom.

Iako je imao uspjeha, predstavljao neku vrstu vođe, život u Konviktu za nj imao je jedan veliki nedostatak; preko tjedna se nije moglo izlaziti, tako da se za izlazak u grad, kući ili u posjet prijateljima, navečer u kazalište ili na promenadu, moralo čekati subotu i nedjelju ili ljetno ferije, kad bi gornjogradski pitomac uglavnom odlazio u Rijeku, rodbini po očevoj strani ili u Samobor prijateljima.

Njegov otac Ivan Dežman, porijeklom iz Slovenije, rođen je u Rijeci, odakle u Zagreb dolazi po nagovoru ilirskog pjesnika Frana Kurelca, također Primorca, koji ga kao mentor i duhovni vođa uvodi u najviše krugove, a rezultat čega je, eto, i skrbništvo nad njegovim sinom, i to od strane jednog Franje Račkoga ili stipendija za školovanje u Isusovačkom konviktu koju je za svoje kumče plaćao biskup Juraj Strossmayer. A da bi pitomac Dežman opravdao skrb i brigu tih umnih i moćnih staraca, obveza mu je bila da barem dvaput godišnje ode na objed kod Račkoga u njegovu kaptolsku kuriju, koja će do danas ostati netaknuta na svojem mjestu s lijeve strane Kaptola. Na tim svečanim objedima okupljala se mahom intelektualna i politička krema (Derenčin, Mrazović, Mazzura, Kosta Vojnović i dr), ali za gornjogradskoga gimnazijalca to su ipak samo stari ljudi, kojih se plašio ne zato što će ga propitkivati, kako bi provjerili njegov razvitak u karakternom, moralnom i intelektualnom smislu, nego zato što mu je dozlaboga bilo dosadno njihovo društvo. Trebali su mu vršnjaci, ali izvan konvikta. Trebala mu slobodna i razuzdana mladost. Zabava, kazališna predstava, koncert ili plesni podij. Trebao mu je umiljati poziv ili izazovni pogled. Trebala mu žena.

Pitomac gornjogradskoga konvikta u slobodne dane na kraju tjedna šeće ulicama grada i promatra mlade žene i djevojke, otkriva ljepotu i čar za koje nije imao pravo ime. Privlačile bi ga s jeseni mlade došljakinje koje su upravo pristigle iz provincije u Zagreb na školovanje, ili na neku kazališnu predstavu, na izložbu. Na to svoje razdoblje prve žudnje spram suprotnog spola, koju godinu poslije vratit će se u razmišljanjima i sjećanjima i sva ta svoja mladenačka snatrenja prenijeti na papir.

Počela saisona. Ne velim time da je otmjeno društvo, došavši iz raznih kupališta i lječilišta u glavni grad, otvorilo svoje salone, da je zanimanje za glumište i koncerte postalo življe ili da je možda saborsko zasjedanje izazvalo nov i buran život. Počela saisona, jer je Ilica puna ljudi. S novom školskom godinom počinje jesenji život u Ilici. Sve što je lijepo i otmjeno šeće Ilicom. Ljepotice prijašnjih godina izgubile čar; sada dolaze nove, nepoznate. Prijašnje godine jošte male djevojčice, gotovo djeca, a sada ozbiljne kandidatkinje za prvenstvo ljepote. Ima ih i nekoliko ružnih i manje ružnih i pristalih, a mora se priznati i vrlo dražesnih i lijepih. Nijedna nije uzrujana, ta na ovom pločniku su kao kod kuće. Tuda su išle u školu, ovdje su dobrostivo primale prve poglede idealnih djaka i starije gospode.

Boj o prvenstvo bije se toilettama, kretnjama, pogledima! Pobijedila je ona, koja ima najviše štovatelja i najviše zavidnih pogleda i primjedaba svojih manje sretnih, dobrih prijateljica.

Obično traje borba čitavu zimu, natjecanje bi se prenijelo u plesne dvorane i u glumište, dok ne bi jedna nadvladala...

Uskoro će jedna uistinu nadvladati, tako da mladi Dežman više u Ilici, a ni bilo gdje drugdje, neće biti sposoban ikoga drugoga primjećivati. Iako ju je znao cijelo djetinjstvo, tek će te večeri na jednoj diletantskoj priredbi u jednom raskošnom gornjogradskom domu, u njoj prepoznati ženu svog života. Svojim će pojavom, pogledom, svojom ženstvenošću i temperamentom ovladati njime, njegovim osjećajnim i čulnim bićem, da će kroz laku groznicu na glas više puta ponoviti: Ova ili nikoja druga! A o tome će sam napisati, doduše, prikriveno, bez isticanja imena:

Čim se pokazala, bila je kraljica, pobjednica. Visoka i vitka, dražesno ovalno lice. Krasna ukusna toiletta. Šeširić, kao ulanka, gubio se u bujnoj tamnoj kosi. One našišurene kose, uredjene kod kuće željezom, izvrsno joj pristajale; oči kao od ocijela; pogled pronicav, bistar... Koliko opojne zamamljivosti u svem biću njenom! Pobjedonosno je koračala... Jedan pogled, kad su se sreli i samo lako rumenilo odavalo im je čustva...

Taj fatalni susret s njegovom »kraljicom«, Dežmanu se događa kad je njemu šesnaest, a njoj godinu dana manje. On je maturant i sprema se na studij medicine u Graz, što mu s obzirom na posve nove okolnosti ne ide u korist. Iako je sve vrijeme provedeno u konviktu sanjao o studiju medicine, sada mu je mrsko i pomisliti na odlazak iz Zagreba. Pogotovo kad shvati da njegova »kraljica«, nije samo njegova, nego da je »kraljica večeri«, da su svi muški pogledi prikovani uz nju i prate je kud god bi se, onakva živahna i vesela, pomakla. A ona nije ni pokušala sakriti koliko joj godi što je muškarci gutaju očima i što je predmet muške požude. Tješilo ga jedino što njega poznaje, što se poznaju cijelo djetinjstvo, premda se posljednjih godina, koje je on proveo u nekoj vrsti konviktskog sužanjstva, nisu viđali, a baš su se u to vrijeme dogodile sudbonosne promjene; mala Ljerkica, ona živahna sestrica njegova prijatelja Vladimira, sličnija razigranom dječačiću nego djevojčici, izrasta u ženu, i to ženu njegova života. Nije se usudio da pogleda u svu tu dražest, sav taj sjaj — zamaglilo bi mu se... S čežnjom i zebnjom čekao je na prvi ples. Čim su zasvirali prvi valček, smogne hrabrosti pristupiti k njoj. Predstavi se, jer nije smio pokazati da se poznaju, pa držeći je u rukama, sav blažen od ljubavi, šapuće joj ljubavne riječi i istodobno, sumnjičav i ljubomoran, pita se sluša li ga ona, čuje li njegove ljubavne vapaje. Osokolilo ga kad je ugledao kako su se njene zažarene oči caklile kao dragulji, a ustašca se smiješila...

Bližila se ponoć, kad se maturant gornjogradskog Isusovačkog konvikta Milivoj Dežman na opisanoj diletantskoj priredbi s plesom, predstavio Ljerkinim roditeljima, gospođi i gospodinu Šram. Iako su ga poznavali, i njihove obitelji, dapače, bile u prijateljskim odnosima, on im je suho i pomalo nestrpljivo odgovorio na onih nekoliko konvencionalnih pitanja koja su se odnosila na njegovo dosadašnje školovanje i ocjene te planove za studij i za budućnost. Iako je bio pozvan za stol Šramovih i u neku ruku bio počasni gost, ljubomorno je zirkao na još nekolicinu mlađih gostiju, možda studenata i pristava, koji su otvoreno očijukali s Ljerkicom. Nije, međutim, dopustio da ga itko pretekne kod idućeg plesa. Obujmi njen tanki struk i odvrti je dvoranom, kako bi se odmaknuli od vidokruga njenih roditelja. Šramovi su, međutim, zbog te moguće veze njihove Ljerkice s tako pristalim mladićem iz fine familije i fina odgoja, za kojeg su već i gornjogradski vrapci znali da ima Strossmayerovu stipendiju za studij medicine i da će biti liječnik kao i njegov prerano preminuli otac Ivan Dežman, bili zadovoljni. A da će bilješkariti, pisati, objavljivati i urednikovati, toga još ni sam nije svjestan. Možda ga je na to natjerala iznenadno upaljena ljubavna vatra, ali i ljubomora, koja ga je svakog dana sve više grickala. A kako je u tako intimnim stvarima bio samozatajan, svoje ljubavne jade nikad nikome nije ispovijedao, a kad bi ih stavljao na papir i tada je bio krajnje oprezan. Trudio se prikriti svaki trag i mogućnost usporedbi njegova pisanja s njegovim osjećajima i intimnim životom. Zato se vrtio u krugu, čas piše u prvom, čas u trećem licu, ali nikad mu su i nigdje nije omaklo da bi napisao njeno ime. Iz njegova pera izlaze fragmenti bezimenog ljubavnog romana, a kojem imena i nisu potrebna, zagrebačkim čitateljima dovoljan je njegov potpis — Ivanov.

— Molim te, ne govori tako glasno, mogao bi nas tko čuti... — Neka svi čuju, čedo moje, da te ljubim beskrajno, da ćeš biti moja.

— I ja tebe volim — šapnula mu je na uho. — Ali za to ne treba nitko znati...

Da ne bi tko čuo, da ne treba nitko znati — od njenih obožavatelja, valjda! Da nije to — ne, bilo bi ružno. Ona! — I opet je lebdio u rajskim visinama. Prolazila mu je silno brzo večer. Sve je slobodniji postajao; dolazio bi da je zamoli sad za šetnju, sad za ples. Našao je zgodu da joj razgali dušu svoju, da joj kratko oriše osnove svoje. Oh, kako je divna, kako mila i dobra. Šapnula mi da me ljubi. Pa da je sad ukorim što je očijukala? Ta ja sam ju vidio? Ali za što mutiti najljepše časove? Uza sve to ona me ljubi!

Razapet između ljubavi i ljubomore, između srdžbe i razumijevanja, između optužbi i laskanja, između odlaska iz Zagreba na studij, najprije u Graz, pa u Beč, i ostanka u rodnom gradu kako bi bio u blizini svoje ljubljene, mladi se Dežman zunzavo batrga kao muha otkinutih krilca.

Na kraju je odlučio: i studij i Ljerka. Graz i Zagreb. Beč i Zagreb. Uostalom, vlak je komforan i ne kasni. Pošta redovita, također ne kasni...

Isprva je tako i bilo. Sva Ljerkina pisma, najprije na njegovu adresu u Grazu, a potom u Beču, stižu redovito. Sve do jednoga ih još i sad čuva, iako sad više na njih nema pravo, budući da to nije Ljerka Šram, njegova Šramica, nego, kako na kazališnom plakatu za sutrašnje otvorenje zgrade Hrvatskog zemaljskog kazališta piše: gđa Šram.

Kako je čovjek po prirodi sličan teretnom konju kojeg bičem šibaju po hrptu, a svejedno Ilicom vuče tramvaj, tako se i mladi student medicine Milivoj Dežman, uza svu tugu koja ga snašla, ali i tračak nade ili bolje reći, nevjerice za sve što mu se dogodilo, i što ga je u tom presudnom trenutku prisililo da se vrati, mirio s onim s kazališnog plakata — gđa Šram, ali nikako i nikada se neće pomiriti s onim što iza toga slijedi: gđa Ljerka Šram Isaković...

Isaković! Pa još i Aleksandar. Pa, tko je to, prosim!