Krumpir

Krumpir

Ulomak iz romana

(7)

Gotovo je, krenuli smo brzim korakom preko Straduna, željni vjetra u kosi i vjetra koji će nam pročistiti sinuse i isprašiti misli. Opet pored dominikanske crkve, prema vratima od Ploča, na popodnevnoj jari, brzo, tu i tamo klimanjem glave pozdravljajući znance. A onda smo na Pločama sjeli na motor i, dok je Mile sjedao na lepezasto crno sjedište, smogao sam hrabrosti i upitao: Može li jedan đir gradom? Zastane, kao da je čuo nešto nerazumljivo. Jasno mi je, dvoumi se, dvoji, važe.

Ajde, samo jedan, molim.

— Može, kako ne — odgovorio je i namjestio naočale.

Motor je zabrundao. Zajahao sam iza Močiboba na drugi lepezasti sic i krenuli smo asfaltnom cestom prema zapadu, prilično sporo, pazeći da ne naleti tko iz suprotnog smjera. Kružeći oko stražnje strane Revelina, iznad nekadašnjeg turskog Tabora.

Mile pojača gas pored sjevernih zidina i mi protutnjimo uz predziđe, ispod polukružnih bastiona i toreta.

I pored kula. Pored trokutastog starog Asimona i pored okruglog Svetog Jakova, nalik na bure, sa širokim puškarnicama. Pa nedaleko sjevernog ulaza u grad, pored Velike buže, probušene 1908. godine, uz nekadašnje austrijske terene za tenis. Danas je tu pješčani teren za nogomet. Demokratski sport. Da se gradski trudbenici zabavljaju.

Jurimo, vjetar mi umija lice. Kinetika — tajna je i bit novog vremena. Brzina. Brzina koja sve briše, koja stvara zaborav, tjera nas da ne mislimo. Brzina je kao i revolucija. Otvara nove prostore. Živjela brzina!

Vozimo se ispod prizmaste gotičke kule Drezvenik, prilično ruševne iznutra. Te pored Svetog Vida, pa već prema Minčeti ispod kula Svete Lucije i Svete Barbare. Svete Barbare s krovom od crvenog crijepa.

Onda ulazimo duboko ispod Minčetinih topovskih kazamata, u sjenu usjeka koji su prokopali Austrijanci, pedeset metara u zemlji, ispod kraljice svih tvrđava. Tu cesta kruži, okreće na jug. Močibob se naginje, a i ja za njim, prateći kruženje ceste oko ogromnog bubnja Minčetinog podnožja, zaobilazeći vlažne pilastre i vozeći ispod potpornih lukova. Cesta je na dnu, prostor je mračan i tek je u višim slojevima malo svjetliji, prozračniji, s dalekom slutnjom otvorenog neba, kao glasoviti zatvori na Piranesijevim grafikama.

Stižemo, naglo, opet na svjetlo. Cesta dolazi nešto niže, uz zapadne zidine grada, prema vratima od Pila. Vozimo iznad parka izraslog u nekadašnjem gradskom opkopu pa ispod predziđa obraslog u bršljan. Pored ulaznog bastiona i mosta izbijamo na otvoreni prostor. Na Brsalje. Na Brsaljama, skoro nikoga. Milicioner i parkirani tramvaj. Prazan, čeka putnike. Vozač se negdje odmara u hladu.

Uskoro smo prošli pored hotela Imperijal koji se modernizira i dobija, uz prve turiste, čujem i pravi stroj za guljenje krumpira, najnoviji krik tehnike. Na stajalištu pri vrhu uzbrdice kod gradske bolnice, na takozvanom »križanju«, prošli smo pored tramvaja boje svijetlog drva. Jedinica, s otvorenom ljetnom prikolicom. Čeka, na dvostrukoj pruzi, da naiđe drugi tramvaj s Pila i da se mimoiđu.

Zatim, Boninovo, groblje, otvorena pučina i ravna cesta. Močibob povećava brzinu i remeti mir starih vila. Remeti mir mrtvaca, onih koji su bar u smrti zajedno: katoličko, pravoslavno, muslimansko pa židovsko groblje s Davidovom zvijezdom iza olinjalog zida. Pored groblja, na ravnoj cesti, Močibob stišće gas do kraja. Prolazimo pored jednog katoličkog svećenika u crnoj halji i on diže pogled čuvši urlik motora. Mi smo za njega samo tanka crta koja nestaje. To saznanje me veseli.

Usred brzine koja me sasvim ponijela, izbrisala granice prostora i vremena oko nas, osjetio sam se potpuno usamljeno i statično. Kao u središtu oluje gdje vlada apsurdni mir, nikud se ne krećem, stojim na mjestu, samo se svijet obrušava na mene u suludoj brzini. Svijet se oko mene vrtoglavo pokreće. Palma na stijeni Boninova, pet metara visoka agava s cvijetom koji cvate jednom u dvadeset godina, kuće, more i prolaznici, dolaze mi u susret divljačkom brzinom i istog trenutka nestaju. Prebrisani zauvijek. Zaboravljeni kao da ih nikada nije bilo. A ja uslijed neobjašnjivog poremećaja poznate fizike stojim na mjestu. Sasvim sam i miran.

Sam.

Pučina nije više modra, duboka konstanta, nego je odjednom postala, suprotno svim očekivanjima, užareno tekuće plavetnilo, plava pokretna lava. Nebo je golo, bez oblaka, bijelo i prazno. A smrt je san. Močibob naglo koči pred okukom kod Vile Čingrije. I to moćno vrtloženje ubrzo nestaje. Polako se priberem.

Spuštamo se nizbrdo prema Stanici Lapad iznad tvornice boja i mimoilazimo jedna seljačka kola, konjsku zapregu punu kupusa, koja vjerojatno ide na tržnicu u Gruž.

Na Stanici Lapad Močibob stane da propusti tramvaj koji je ukoso prepriječio cestu. Na tom mjestu tramvajska pruga dijeli se na dva dijela. Tu je okretište gdje tramvaji usporavaju brzinu, kondukteri premještaju liru, strojevi kruže i prelaze na druge tračnice. U gradu su samo dvije tramvajske linije. Jedinica: Pile — Željeznička stanica. I dvica: Pile — Uvala Lapad. Na tom mjestu pruga se dijeli, svaka linija ide na svoju stranu.

Dvica odlazi za Batalu, Orsan i Uvalu Lapad. A jedinica vodi u Gruž i Kantafig, do željezničke stanice. U povratku tramvaji idu uzbrdo do Boninova, pa niz Bolnicu na Pile. Promukli trudbenik Dubrovačkog tramvaja izvikuje njihova odredišta, a oni zvone u ime odgovora.

— Jedan. Gruž i Kantafig.

Cin–cin. Cingacing.

— Idemo, dvica, Uvala Lapad!

Čim je troma željezna grdosija skrenula za Kantafig i oslobodila prolaz, Močibob odmah oštro krene. Od zvuka motora više ne čujem njihovo zveckanje. Na Batali opet izlazimo na more, posred Gruškog zaljeva. Ali ga više ne vidimo. Smeta nam drvena taraba kojom su ograđene mornaričke barake. Ipak, vidi se dio olupine potonulog parobroda »Pelješac«, potopljenog u bombardiranju, eto ima punih pet godina. Neće više ova hrđava, kao sito izrešetana krma, vidjeti pučine. Crvena, zagasita hrđa. Podsjeća me na nekakvu suvremenu skulpturu kakva se može vidjeti ovih dana u Parizu. Strši iz mora kao spomenik jednom prošlom, ali i našem sadašnjem, trulom vremenu.

Močibob, vješto savladavši zavoj Marinović, malo prije Sorkočevićeva ljetnikovca obilazi još jedan spori tramvaj, dvicu, a mladići iz otvorene prikolice zvižde. Jedna djevojka u primorskoj nošnji s kotaricom smokava u krilu i pletenicom skupljenom na tjemenu, maše nam s prednje platforme, smije se i pokazuje bijele zube. Djeluje slobodno i zdravo! Kao slika iz narodnih novina. Vidi kako majka iz naroda još može roditi zdravo dijete!

Ostavljamo ljetnikovac Sorkočević iza sebe, visoke i tamne gotičke prozore, nazubljena kruništa, kameni grb obitelji Sorgo.

Odavno propale. Na ravnom dijelu ceste tramvaj povećava brzinu, ali mi smo mnogo brži. Mogu nam samo gledati u leđa.

Lapadska obala: motorkotač prolazi kroz lokvice, koje je bura izbacila na nisku rivu. Na obali, čamac pun trudbenika, upravo se otisnuo od rive prema mulu u Gružu. Vožnja barkom na vesla, na pogon težačkih mišića, Lapad — Gruž i obratno, stoji pola dinara.

Iz smrdljive točionice vina na obali, tik uz more, izlazi očito već dobro pod čašicom, neki pijanac. Je li to Anđelo Kostopeč, zvani Gas? Tetura s lijeve na desnu stranu puta i Mile je prisiljen sasvim smanjiti brzinu. Jest, to je Gas. Majko mila, kako se nalio. Upast će u more.

Močibob napravi nespretnu osmicu na cesti i nekako zaobiđe pijanca. — Jebemti pijanca! Tebe i tvoje vino — vikne.

Ali Anđelo ga nije razumio. Nastavio je teturavo dalje. I neće taj pasti u more. Pijance prati sreća.

Pa zatim prođemo pored Kazbeka i nekadašnjeg hotela na obali kamo su zalazili talijanski i njemački oficiri u društvu sumnjivih dama. Pored ribnjaka, sve uz tramvajske šine uzbrdo, prema Uvali Lapad. Motor stenje na uzbrdici, a onda Močibob prikoči u lapadskom perivoju, jer tu u dubokom hladu aleje između tramvajskih šina i stoljetnih smolastih borova, pretrčavaju djeca, mulci koji se spuštaju odozgo s Mihajla i idu na kupanje sa šugamanima nehajno prebačenim preko vrata, smokve kradući, a moje je lice sasvim svježe od vjetra.

Skupina mularije, čim nas vidi odmah prekida igru i promatra otvorenih ustiju. Rijetko imaju prilike vidjeti pravi motorkotač. I konačno, zadnja stanica tramvaja, okretište iznad maslina i plaže Sumratin. Tu Močibob opet stane.

Šine i pijesak, šum valova što lagano tuku o betonsku obalu koju su podigli Česi još prije dvadesetak godina. Sve to u dahu, pa natrag. Istim putem. Ili: ne. Močibob pažljivo, oslonivši se na lijevu nogu, još uvijek sjedeći na sicu, gleda motor. Nagnut u stranu.

Pažljivo.

Na zapadu, obrasla u šumu Velika Petka, iznad naših glava baca prvu sjenu. Zbilja, koliko je sati?

Odjednom buku, brzinu i kaos vožnje zamjenjuje potpuna tišina lapadske popodnevne sieste. Osluškujem radio s plaže, ništa se ne čuje, još dakle nisu nabavili žicu. Ptičice pjevaju u krošnjama borova i maslina, valovi tromo zapljuskuju obalu, pokoji glas čuje se s plaže — i ništa više, blagost. Mir. Jedan kratki, kratki trenutak mira. Jedva čujno, nježno, ćurlikanje, negdje visoko u krošnjama.

Malo dalje naglo se strese pa zabrekće aparat za limunadu. I tako razbije tišinu. Talijanski stroj marke Carpigiani, bez sumnje prvi u gradu, u prozirnom cilindru vrti i miješa deset litara limunade. — Ajdemo, limunada, izvikuje gazda Mića–limunada i mami djecu i kupače. Cijena: jedan dinar, jedna čaša. Navali narode.

Močibob, napetog izraza lica, provjerava nešto na motoru — dovod goriva, ili ulje? Ne poznajem dobro te stvari i sramota me. Na prstima mu se uhvatilo malo masti. — Bit će dobro — kaže. — Sve je u redu. Idemo dalje.

Uspravi se, upali željeznog konja i opet na put. Motor opet prdi. Okrećemo leđa zapadu, okrećemo leđa silueti Velike Petke.

Petka sjenu po nama baca. Sjenu što tamnim plaštom pokrije mrtvi Lapad, kako jednom reče pjesnik. Konte Ivo Vojnović, što je dugo uzdisao. Tu negdje, pokraj puta. I patio.

Opet mimoilazimo tramvaj, pa preko glavice, spuštamo se kroz zeleni šumarak na Lapadsku obalu, opet.

A ja sam dugo pokraj puta čeko

A ja sam dugo pored puta, joj...

Kazbek, dvorac Sorkočević s visokim nazubljenim kruništem, Batala. Barke u moru. Dižem glavu i prkosim vjetru. Vjetar mi umija lice, tjera suze na oči, osjećam brzinu kako mi struji žilama. U gruškoj luci vezan je nekakav teretni brod, radnici s njega na obalu iznose ugljen. Hoće li trudbenici opet prebaciti normu za petsto i osamnaest posto? I pored njega u samom kutu vezan je jedan manji, ratni, naš. Komandira mu vjerojatno Bolanča. Iznad luke na Kantafigu načičkane radničke kuće penju se visoko u Srđ.

Na Stanici Lapad pretječemo jedini automobil koji smo sreli na našem putu: crni lakirani mercedes. Varaju li me oči ili je to nekadašnja gestapovska Crna Marica? Njemački stroj prede kao mačka. Danas ga voze udbaši. Crni mercedes trubi dok ga pretječemo, za volanom su dva tipa sa šeširima nabijenim na oči. Tko li se danas vozi u takvom autu, jugoslavenska tajna policija?

Udba?

I još trube. Bježimo Mile! Daj gas! Ošini!

Zatim po tramvajskim šinama, opet sporo uzbrdo do Boninova, do otvorene pučine, pa gas nizbrdo pored bolnice, pored rodilišta i pored vile s dva kamena psa na ulazu, dva oštrouha dobermana — na Pile.

Tko se više sjeća Darmolatova, Rusa i Amerikanaca, zubobolje, Petrunjele i ostalih problema? Sve će biti u redu, sve će se nekako srediti. Sve će srediti drug Tito, drug Ranković, partija i drug Bolanča. Gotovo je, nema problema. Bitno je da se vozi.

Ulazimo u mrak austrougraskog jarka prokopanog iza grada, duboko ispod zidina, pa pored Buže, te dalje uz zidine prema Pločama. Prolazimo tvrđavu Revelin, a cesta je prazna na poslijepodnevnoj jari. Ni konjske balege. Ni psa. Zbilja, gdje je onaj skitnica, onaj mješanac jazavčara i klasične džukele? Je li ga šinter uhvatio ili mu je, nadam se, zbrisao? Autobus za Konavle stoji parkiran na stanici na Pločama. Hauba mu je otvorena, motor se hladi.

Slijede Lazareti pa gradska plaža Banje, sa starom željeznom ogradom izjedenom od soli, hotel Excelsior, vila Orsula u kojoj je đački dom pa đaci danas uživaju kao nekad kapitalisti, more ispred Lokruma hvata prvo rumenilo zalaska, još malo, još malo i evo nas u našoj ulici.

Vozimo se pored Šeherzade, pored agava, oleandri, ispod krošnje starog hrasta i evo nas u našem malom carstvu, u carstvu moga djeda, bivšeg i blagopočivšeg trgovca na veliko tkaninama, motorima, kupusom, uljem i hercegovačkim krumpirom. Blago u gospodinu počivšeg prije ovog velikog masakra. O trgovci — vaše je carstvo zemaljsko! Močibob parkira motor uz sam ulaz. I mi ulazimo u tišinu vrta. Zvuk motora smjenjuje tišina i raspuknuti pjev usamljenog cvrčka, monotoni zvuk kasnog ljeta.

Vraćamo se u naš vrt, u naš mali raj s mnoštvom stabala. Vraćamo se u društvo niskih tamarisa, velike magnolije, koščate trpke nespole, lomne i nježne maginje, pod krošnje dvaju starih borova. Vraćamo se pored kokošinjca i suhog vodoskoka. Idemo u kuću.

U prolazu dobacio sam samo pozdrav tati koji sjedi u dnevnom boravku i čita novine. Nije stigao podići pogled. Nije me stigao pitati kako je bilo na dočeku. I bolje da nije, jer žurim, imam važnijeg posla.

Krenuo sam uza stepenice ravno u sobu. Tamo sam na polici pronašao svoje papire, svoju brižljivo skrivenu pjesmu. Svoju dugačku poemu. Uzimam je i čitam, sa strepnjom.

Onaj put kad smo se sreli

pogledima, ali i tijelima

na dnu barke,

u utrobi lađe,

trule Arke Noine.

Pomislio sam ludo

da ćemo još svašta podijeliti

na našem dugom praznom, putu.

— Ali nismo! Nego smo kao prosjaci

tražili milost posvuda.

Voljeti, što to znači? Ljubav?

Tko za nju zna?

Neka mi netko objasni što znači ta riječ.

Naglo prekinem čitanje. Čini mi se kao da je stihove napisao netko drugi, a ne ja. Zaista nemušt, siromašan pokušaj. Već sam početak mi ide na živce. Noina Arka? To ne mogu svariti.

Ne razmišljajući zgrčim papir i rasparam ga brzo, bez da čitam do kraja. Temeljito, na sitne komadiće. Da zauvijek nestane. Ovo nije dan za pjesnike, definitivno. Ovo nije pjesničko vrijeme. Jer poezija je svuda oko nas, gorka i teška. Vrijeme koje živimo loša je poezija. Bacim papiriće u koš.