Konjanik i dijete

Konjanik i dijete

Ulomak iz romana

Konjanik i Dijete

Ne sjećam se kad je počelo gibanje,

Kao da netko iznutra odmotava vrpcu

Čvrsto stisnutu oko tajne rečenice,

Koju ne znam jesam li željela čuti.

Netko je šapnuo:

»Konjanik i Dijete! Konjanik i Dijete!«

I više nisam mogla usnuti.

Konjanik u pustinji,

Konjanik kom ništa ne može vatra,

Subjekt i predikat ljubavi.

Zlato se rasipa za njegovim tragom

Bijelog lišća, jestivo je poput ruže

Njegovo lice.

Oči su mu mirno more, a osmijeh ubav,

Kad se on smije, nebo se smije.

Majčine prve riječi su poezija,

Očeve suze donosi mu kiša.

Razmišljam o jabuci i raspelu,

Dobru i zlu, nadi, prešućenom grijehu.

No granice u mom srcu

Nejasan je rub nježnosti koja preplavljuje obale svega.

Anđeo mi se javlja u smijehu,

Njegove suze skupljam kao kristale.

Anđeoske suze nešto su poput snijega.

Možda bih mogla vrisnuti: »Pjesnik sam!«

No bojim se da odgovor nije ono što osjećam.

Strah me je da ću usnuti.

Ne mogu reći da znam,

A opet, sve kao da poznaje mene.

Još se začudim kad me riječ prepozna,

Iz zaborava zvukom prene. Traži.

Znam, morala bih reći: »Tu sam.«

No, zaplačem sjajem žene.

Naučila sam — teško je živjeti bez sna,

Lako biti kraljica bez dijademe.

I sigurna sam, voljeti mogu,

No što drugo, ne znam,

Što ću učiniti, kad čujem:

»Konjanik i Dijete, Konjanik i Dijete,«

No kao i svi ljudi pomoliti se Bogu

Pod kakvim stablom, u sjeni obasjane Piete.

I iščeznuti mirno, kao koštica u voću

U vatri srca, kao amen, u ruci Duha Svetoga,

Pred tvojim licem, zaplakani svijete.

Dijete koje poznaje dom, jer se sjeća,

Dok razgovara s Bogom u stihu i u molitvi,

U snu koji predvorje je vječnosti,

Dijete koje ne zna da je Dijete,

Dijete čije pravo ime je Pjesma...

* * *

(...) Bila je izdužena, nježnih kostiju koje su se spajale u sitna zaobljenja nalik pupoljcima u zglobovima, pomalo ispranog, klasičnog lica i duguljastih sivkastih očiju poput oblaka usred zrakastih i prilično tamnih trepavica. Oko glave, poput vela, motali su se nježno uvijeni i rasuti u duge slapove uvojci svijetlosmeđe kose, crvenkastog odsjaja, one boje koju bi priroda vjerojatno stvorila miješanjem meda i kestenja u mjedenoj ili bakrenoj posudi nad vatrom. Hodala je kao da na dnu stopala ima urezane skrivene koturaljke kojima svakog časa može izmaknuti tlo pod njenim koracima, zbog toga previše širokim i dječjim. Kad bi se nasmiješila, a smiješila se često, tako u hodu, osobito djeci, usne bi joj se učinile ponešto prevelikim i pomalo gumenim, poput izblijedjele vrpce za kosu, prerastegnute dugom upotrebom. No izraz koji bi pri tom obasjao cijeli krajolik njenog lica, od blago zaobljeog čela, do uske, fine brade kao isklesane udarcem po kristalu, taj sjaj snene duše koja je iznenada istrčala na svjetlo, bio je neopisiv i jednako očaravajući poput izlaska sunca u pješčanoj uvali. Pokatkad bi u prolazu kimnula glavom, govoreći: »Dobar dan... dobar dan«, ljudima kroz čije je poglede poput brzog plivača klizila ulicom, krupnim zamasima, dok je onaj paperjasti veo od vlasi treperio oko svijetlog lica kao dosjaj odslikane i razlivene aureole. Glas joj je bio jasni eho same unutrašnjosti onih starinskih kutijica za nakit, mek kao izlizani baršun i tajanstveno pun zlatnih odsjaja, zatečenih u skrivenoj dubini ispod ukrasa od sedefa i minijaturnog zrcala na unutarnjoj strani poklopca, čiji »klik« razdvaja svjetove. Pomalo koščatim, no elegantnim prstima stezala je u desoj ruci veliku platnenu torbu, dok je lijevom nemarno vrtjela zatvoren kišobran boje sljeza. Imala je tridesetak ili nešto više godina obilježenih sitnim boricama oko očiju i usana, kratkim zarezima nalik šarama na ispucaloj zemlji, kao urezanim džepnim nožićem u tanku kožu. Oči su joj bile egzotično voće oprano kišom, pod dugim tankim listovima kosih obrva što su nestajale pod vlasima. Poput odaliske, prelomljena u struku na dvije podjednake polovice staklenog pješčanog sata, bila je ženstvena na onaj krhki i nepatvoreni način krila golubice na proljetnom vjetru. Tek su dva oštro iscrtana polumjeseca, između oblih nosnica i kuteva usana, jasno pokazivala, kao neki indiskretni prsti, na pečat kojim je patnja obilježila svoj prolazak kućom njenog bitka, utisnut živi vodeni žig. No dok je svjetlo, poskakujući s trepavice na trepavicu, povremeno kroz njih kao kroz rešetke propadalo u malo zamućene zjenice, činilo se da njena duša pjevuši tihu ariju, usredotočeno i daleko od ožiljaka kojima se potpisalo vrijeme:

»...Silaze, u tehnikoloru, gnjevni i prekrasni,

Iz tame, iz podsvijesti, kao dinosauri,

Snažni muškarci, spremni za borbu.

Latice cvatućih badema

Tetoviraju njihove mišiće tišinom,

Krici gomile sijeku krila na nebu

Oštrinom, i prestrašenim pticama.

Dok stoje u sredini arene,

Kao u zjeni okrutnog božanstva

Koje guta zemlju i ljude vrelinom,

No palme i datulje spokojno šume

U njegovim gordim trepavicama.

Tijela su im nauljena hrabrošću i strahom

I samo lahor smije mreškati vrpce

Od kože na njihovim zapešćima,

Dok, korak po korak,

Silaze u sjenu, od krvi i pobjede,

Ili svjetlo oslobađajućeg poraza

Kojeg priželjkuju izmučeni udovi.

Silaze u nestajanje, u budućnost,

Buku ulica pretrpanih željeznim kočijama

I krhkijim bićima nepoznatih potomaka,

Čija je okrutnost prikrivena, no silnija,

Kao ponornice koje vježbaju borbu sa stijenama,

Čvrstim stijenama logike koja prezire svaki mit.

Ženo, ti ih vidiš kad sklopiš oči,

I znaš da su još tu, maskirani skliskim genima,

Kao onaj, koji te ljubio,

I koji nosi zlatno koplje u kičmi,

Ili onaj, kog si ljubila,

A čije srce ima dijamantni štit...«

* * *

Postoji peto godišnje doba, no svi o njemu šute, doba između ljeta i jeseni, trenutak kad duša lovi onaj tanani časak između kraja jednog ciklusa, vrhunca životne snage, i početka drugog, koji počinje rastvaranjem onog što je stvoreno. I samo tad, u toj pritajenoj spoznaji o vraćanju i kruženju, otvara se prolaz iz materijalnog u nematerijalno, očitog u skriveno, iz sadašnjosti u vječnost, iz vremena u bezvremenost, i duša može raskinuti lanac kojim je vezana za kotač uzroka i posljedica i sići s vrtuljka, lebdeći kroz izmaglicu babljeg ljeta, uhvativši se za srebrnaste konce koji lebde zrakom, one čudesne niti što povezuju zemlju i nebo samo jednom u godini. U to vrijeme kao da je sanjala blijedožute limune, onakve kakvi se nose bolesnicima omotane u otpalo lišće, kako ih guli i cijele stavlja u usta dok joj zubi trnu od snažnog kiselog okusa, koji spaljuje grlo i oduzima glas. Sanjala je kako ih žvače i žvače, sve dok njeno vlastito lice nije postalo jednako blijedožuto, lice tako slično očevom.

* * *

I sad, kad se sjeti te jeseni, protrne. Vidi sebe kako se uspinje ulicom prema bolnici u jakni od brušene kože boje uvelog lišća, bezvoljno, s onim bolom u koracima kojeg budi teška slutnja, neodoljivo nalik djetetu zarobljenom u ženskom tijelu. I kao da bi se to dijete iznenada probudilo i pobunilo, uvijek bi na čas zastala pred izlogom trgovine, na desnoj strani nogostupa, i promatrala broševe u obliku životinja pastelnih boja, načinjene od keramike. Jednog dana, ušla je i kupila ružičasti, u obliku ptice raširenih krila, misleći kako će lijepo pasati uz onaj komplet s ružama, sašiven od tkanine kupljene u Španjolskoj. No čim je izašla sanjarenja je nestalo, lice joj je poput tekućine ulivene u staklenu posudu, ponovno poprimilo izraz prigušenog bola koji je proplamsavao kroz blijedu kožu poput vrućice. Koračala je polako, no više ne zastajkujući, kao da se uspinje na stratište, prema oblacima zlatnog i rumenog lišća, još zažarenim suncem ranog poslijepodneva, koji su lebdjeli pred bolničkom zgradom, tamnosivom i hrapavom poput spužvastog kamena ili brusnog papira, koji, činilo joj se, prolazi kroz oči i tanku opnu i dotiče joj srce, stružući sve jače svakim korakom što je bliže cilju, središtu mučenja. A tamo, na uzvisini, stajali su kiosci za prodaju novina, voća i cvijeća, i peći s vrućim kestenjem, tako mirisnim i tako neprikladno slasnim, kao i sam daleki život, da joj se činilo da će se onesvijestiti od te snažne mješavine čežnje za svjetlošću i tuge koja je dopirala u tamnim sjenama.

No tek kad bi ušla u zgradu i zapahnuo je vonj vlažnih zidova pomiješan s isparavanjima lijekova i alkohola i bolesnih tijela, srce bi se trgnulo kao da ga je netko iznenada udario šakom i stisnulo u grču poput vojnika pred bitku, a na usnama zatirao voljom nacrtan osmijeh. Otvorila bi široko vrata i veselo uzviknula: »Dobar dan, tata, evo me«, a zatim se bacila u naručje mršavom čovjeku zlatnih očiju, vječno obrubljenih nasmijanim suzama. »Pogledaj što sam kupila dolje, malo niže u ulici«, govorila je pokazujući mu na dlanu ružičastu pticu zaleđenih krila i vadeći voće i sokove iz plastične vrećice. Njegova prugasta pidžama živahno se micala poput lutke i pokretane tankim, jedva vidljivim žicama, dok se smijao i govorio joj nešto o njenoj sklonosti sitnicama, o posjetama tog dana i ispitivao je o učenju, šapčući, kako joj ide, ne smije pretjerivati, baš jučer su dovezli jednu djevojku u nesvjesti, kažu zbog isrpljenosti.

Slušala ga je, stalno se smiješeći i stišćući u šaci broš koji se otvorio, pritišćući sve jače, sve brže ga utiskajući u dlan dok igla nije našla put do prve crvene latice krvi, zatim druge, treće, pete, sve dok joj na dlanu skrivenom iza leđa nije procvjetala cijela rumena i mokra ruža. Tek kad je osjetila njen skliski opip, uzdahnula je od trenutnog olakšanja i oprezno je obrisala maramicom, dok je otac gledao kroz prozor, naslonjen o jastuk. Tog časa spasile su je nevidljive crvene suze i mogla je sjediti mirno i slušati ga kako spokojno govori, zanimljivo i pametno kao i uvijek, boreći se usput za dah kao da je to nešto najprirodnije na svijetu, njen voljeni otac koji je odlazio sve dalje i dalje, napuštajući svoje sve krhkije tijelo i jednako krhki svijet, sve one godine nježnosti i bliskosti i nju samu, koja nije znala tko je i kako će sve to izdržati, a morala je, i naučila nečujno vrištati, smiješeći se. I smiješila se, i sama govorila, sve dok mu grč nije bi prošao tijelom, a on brzo odložio žučkastim prstima čašu na noćni ormarić. Tad bi mu u skoku pružala iskrzani cinčani lavor, koji je stajao ispod sobnog umivaonika, i pridržavala sitna, koščata ramena dok je tresući se cijelim tijelom povraćao u njega crnu krv, gustu poput zgnječenih kupina pomiješanih s pepelom. Poslije bi obrisao usne papirnom maramicom i dok je iznosila lavor s krvlju, on je već ustajao i teturavo prilazio umivaoniku kako bi oprao zube. Kad bi se vratila i spustila isprani lavor na staro mjesto, on je, kao da se ništa nije dogodilo, nastavljao govoriti o tome kako bi trebala kupiti novi zimski kaput, a možda i čizme, sad je pravo vrijeme, ne treba čekati da zahladi. Još bi satima pričali, dok je sumrak ulazio u sobu, sestre dolazile i izlazile s injekcijama, tabletama, čajevima, starim šalama i neukusnom hranom koju bi odnosile gotovo netaknutu i ohlađenu poput gipsanog otiska njenog srca razmrvljenog limenom vilicom. A onda, namjestila bi mu jastuke i pružila još jednu čašu soka i poljubivši ga u čelo poželjela laku noć, te jednako se smiješeći i nečujno vrišteći zatvorila vrata za sobom i teturajući ledenim hodnicima spilje u kojoj tuguju bolesnici i praznim dvorištem, sišla niz onu strašnu ulicu u život koji nije željela i kom se nije mogla veseliti, dok je lišće bezdušno pjevalo prekrasne šuštave aleluje večeri. Glavom joj je poput odjeka iz daljine stalno strujila jedna misao, uporna poput refrena neke nametljive pjesme za koju je vjerovala da nije nikad čula. Kružila je, odlazila i ponovno se vraćala, usklađena s njenim krvotokom i ritmom koraka. Mirno, hladno, ta misao je ponavljala: »Plod od krvi, i premalo Boga«, kao da opominje i preklinje istovremeno. Nije znala odakle se pojavila, no bila je tu i morala ju je čuti, tu pomisao koja je tjerala da razmišlja o njoj, tiho se buneći kako nije istina to što kaže, jer Boga je uvijek bilo u njihovoj kući. On je ljubav, a ona je stanovala s njima i živjela, živi, uvijek će živjeti, i nije znala na kojeg to i kakvog Boga ta nasrtljiva misao misli, ako ne na njihovog, koji je ljubav, iskrena ljubav. Ona stvarna, topla, svakodnevna, ne samo u riječima koje prolete i ne dotaknu biće, ne, njihova je ljubav disala u središtu obitelji, malo ognjište okruženo pažnjom i zahvalnom brigom, čisto i zaštićeno. Sve do te podmukle bolesti i straha koji je mrvio kosti u njoj čeličnim stiskom, do prsnuća. Činilo se da joj nitko i ništa više ne može pomoći. No on joj je pomogao.

* * *

Kad ga je prvi put vidjela, prošao je brzo rubom njenog pogleda, no nije se uplašila. Znala je da će ga ponovo vidjeti, bila je sigurna u to kao u vlastito disanje i smjenu jutra i večeri. Kao u svoje svakodnevne suze. Pomislila je, nikad nisam vidjela takvog čovjeka, osobitiji je od svake žene, djeteta ili muškarca kojeg sam ikada vidjela, ta izuzetnost ju je zapanjila i pomakla iz monotone boli kojom je plovio njen tadašnji život. Kao da ju je njegova pojava iznenada prisjetila, u bljesku, svih blagoslovljenih trenutaka provedenih u majčinom i očevom naručju dok je ležala stisnuta između njih u polusnu i onog neodređenog a ipak tako jasnog obećanja o ispunjenju sna, što ga je život šaptao na uho svakom novom biću. Počela je razmišljati zašto je se tako dojmila pojava tog nepoznatog čovjeka koji joj je u trenutku postao toliko blizak da se činilo da bi ga mogla mirno i bez riječi zagrliti i zauvijek ostati uz njega? Nešto u njegovom licu imalo je na nju moć iscjeljenja one rane koja joj je rasjecala biće od dna podnošljivosti, nešto neiskazivo a tako meko, maleno, nebeski neporecivo, diralo je srž njenog duha uronjenog u patnju. Vidjela je mnoga lijepa lica koja bi zamijetila istim osjećajem nezainteresiranog divljenja, kao cvjetove u vrtovima kuća kraj kojih je prolazila. Njihove modre ili tamne oči mogle su se mjeriti s rijetkošću i nedodirljivošću dragulja, kao i tučkovi onih savršenih cvjetova, no ništa više od želje da ih pogleda, kao i raskošno bilje, nije pomicalo njenu pozornost. Ali taj čovjek je zračio nečim nedokučivim i tako duhovitim, bio je otjelovljena tajna njenog i svakog postojanja, u njemu je prvi put zamijetila božansko pretopljeno s ljudskim, čudo u biću koje je srela tako neočekivano. Sam pogled na njegovo lice učinio je više no šake crvenih, žutih, bijelih, zelenih i modrih tableta koje je popila posljednih mjeseci, da bi mogla ustajati, oblačiti se, jesti, nečujno vrištati svakog dana, i dalje živjeti. One su otupljivale bol i stvarale mutnu izmaglicu kroz koju se moglo koračati ne brojeći udarce nevidljivih igli i ne obazirući se na rumene suze. No tajna koju je ugledala razotkrivenu u nepoznatom čovjeku, učinila je nešto o čemu nije ni sanjala — na čas, koji je potrajao zauvijek, oživio je njenu nadu da nije sve izgubljeno, da će možda, barem ona, preživjeti. Tog istog časa znala je da je Bog čuje, i da će ga ponovo vidjeti.

* * *

Kad su se upoznali u vlaku, lebdio je hodnikom u bijelom poput anđela, a svjetlost je oštro iscrtavala rub njegova profila, kao da izrezuje iz polutame novčić s kraljevskim likom. Nasmiješila se sama sebi shvativši da je putnik iz iste grupe, no nije mogla samo proći kraj njega kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije već postao središtem njenog tugom namućenog svijeta. Kimnula je glavom i on je zastao, kao da se pita otkuda je poznaje i nastavio žuriti hodnikom. No iznenada je stao i vratio se kao da se nečega sjetio i sustigao je na vratima kupea, a zatim ušao i ubacio na policu svoje stvari. Uskoro, dok su se pretvarali da čitaju jedno nasuprot drugom, podigao je njenu torbu koja mu je pala pred noge i bez ikakva uvoda počeo govoriti o nečem, sigurno i nasmijano, s povjerenjem kao da se znaju već tisuće godina. Nije čula pola od onog što je rekao, gledala je stalno u njegove oči, ruke, vršak nosa, čelo i usnice koje su se razmicale brzo i elastično, otvarajući blagoružičasta vrata glasu, od kojeg su trnci pretvoreni u iskre lelujali zrakom i poput ulja zaljuljani tonuli u njenom sluhu. Činilo joj se da promatra predstavu u kojoj su skakač na trapezu, krotitelj tigrova, klaun, lijepi žongler i visoki gutač vatre bili jedna te ista osoba, u areni nadsvođenoj šatorom njenih zatomljenih i zadivljenih uzdaha.

I kad je otišao, iščeznuvši u predvorju hotela, sva je čarolija ostala u njoj, glazba je još uvijek bila glasna, a svjetlost puna vatre. Pitala se, prilazi li još uvijek tako jednostavno nepoznatim ljudima, govori im zadivljujuće stvari a zatim ih ostavlja smetene i začuđene, sa svim tim duhovitim i toplim obiljem koje podrhtava u sjećanju, ili je to čudo koje se dogodilo samo jednom, i samo za nju? No zašto? Zašto? I kako je to mogao znati? Možda njene prestrašene i davno isplakane oči, ili ruke koje su drhtale dok ih je pokušavala sakriti, onaj očaj koji je poput mirisa obavijao njeno biće, ili nešto što je samo on vidio, pokrenulo je tu dušu odjevenu u oživjeli san, da joj progovori, pokuša je nasmijati, čak joj kaže kako je lijepa?

Tek tad se sjetila da joj je to rekao, s onim nemarom kako obično čine djeca kad izgovaraju činjenice ili naglas svoje skrovite misli, dok pretrčavaju kraj vas s loptom duboke zagledani u daljinu a zatim kažu bez pripreme što su željeli. Doživjela je to nekoliko puta i uvijek bi je ganula svečana dječja ozbiljnost zaigrane tajne, no nikad je nije čula na taj način izgovorenu, od nekog starijeg od deset godina. I bila je sigurna, mada nije znala zašto, da uopće ne misli na njen izgled, već na nešto drugo. Na nešto sasvim drugo, kao i djeca.

* * *

Zlatne one oči, s bešumnim trepavicama. Kad bi se nagnuo prema njoj, ostajala je bez daha, kao da se cijela šuma, topla i procvala, sagnula, dotičući je svojim raskošnim mirisima. Govori joj nešto, smije se, a ona ga ne čuje. Zagledana u rub njegove usne promatra riječi kako izlijeću kao zlatokrile ptice i nestaju negdje u njenoj kosi. Svaku je poljubila u mislima i spremila za poslije. I uvijek se čudila kako ne umre od tolike ljepote. A on još govori, šuma nad njom diše, raskriljena poput blagoslova, dok rubom njegova profila sunčeva zraka zaljubljeno klizi prema usnicama. Zlatne one oči, urezane u svjetlost, u njenu nutrinu, poput kapi meda u ružama:

* * *

Bio sam dječak od oko četrnaest godina, naizgled plačna pogleda, vječno zamišljen ali pun radoznalosti koja me nosila naprijed kao neka čudesna jedrilica sakrivena u grudima, usprkos teškim vremenima koja kao da su se urotila da skrše ono malo bezbrižnosti što sam je mogao oćutjeti u prvoj mladosti. Kao dijete siromašnih roditelja mučile su me iste brige i nezatomljene čežnje kao i sve moje vršnjake u sličnim okolnostima — od nemogućnosti posjedovanja nekih malih, željenih i onih X stvari kao što su nove cipele, topla košulja ili sjajna naliv–pera, do onog mučnog osjećaja izdvojenosti, neke vrste obilježenosti, kao da pripadam nezaštićenoj vrsti bića nižeg reda koja su suvišni gosti na svečanosti gdje su sva mjesta već podijeljena, ili u najboljem slučaju mogu biti posluga. Ali nešto u meni istovremeno se bunilo protiv svakog poraza — jer, kako sam samo osjećao prirodu, lepezasto bujanje zelenila, raskošne promjene godišnjih doba, profinjena obličja i najsićušnijih djelića živog biljnog i životinjskog svijeta čak i raznolikost kamenja, poruke kratkotrajnih likova oblaka, ganutljive geste životinja — sve to dovodilo me u stanje duha slična ushićenju od prvog zaljubljenog poljupca (koje sam upoznao dugo nakon dječjih, nevinih dodira majčinih usana). Znao sam da negdje mora postojati odgovor na moja traženja, skriveni trag, poruka koja čeka da je razgrnem između lišća ili pročitam iz izraza uskog lica. Sve je sadržavalo toliko željeno savršenstvo, sve mu se primicalo u bezbroj nijansi i pulsiralo oko nevidljive jezgre koja se zvala TAJNA. Život sa svojom beskrajnom raznolikošću plašio me labirintom mogućnosti i zvao da se uputim u borbu protiv njega, za njega. Brzo sam otkrio najsigurnije stepenice — bile su to knjige. Prve sam našao na tavnu, među stvarima mog djeda koji je bio radnik u tiskari i tijekom cijelog života zadržao običaj da donosi poneku svježe otisnutu sveščicu kući, kao da tako ubire i čuva rijetke plodove stabla koje je njegovao mada nije bilo njegovo. Taj prostodušni čovjek ostavio je najdivnije moguće nasljedstvo gladnom svom potomku — neviđena blaga najzanimljivijih saznanja o nepoznatim zemljama i ljudima, iskustva mnogih sudbina; učitelje koji su govorili draguljnim crnim slovima iz bjeline svojih ispisanih života. Znao sam da se bogatim svakoga dana, i smisao da je svijet pun knjiga činila me je prvi put sigurnim u radosti i van jednostavnog svijeta mojih roditelja, koji mi osim ljubavi i nježnosti nisu mogli više dati. Našao sam svoju vatru i grijao se na veselom ognjištu tuđih misli, čiju vrelinu sam upijao u kosti kao da znam (jer, nešto o tome već znao sam) koliko hladnoće često ima na zemnim putevima.

U svakoj knjizi nalazio sam nešto što mi je trebalo — poduku, vrlinu, odgovor na manje i veće tajne ljudske ličnosti, znanja o neviđenim krajevima. Ali suštinu za kojom sam tragao sveudilj nisam našao ni u jednoj cjelovito. Istina razbacana kroz tisuće stranica, koja se slagala u mojoj svijesti poput beskrajnog mozaika, ostala mi je nedohvatna. Zlatna tajna onoga što sve spaja, objedinjuje, čini sjedinjenim u sebi, izmicala je skliska kao jegulja pod prstima, uvijek predamnom nekoliko koraka. Ponekad mi se činilo (tad sam već bio mladić, naježene kože iznad usana i priličan poznavalac klasika) da i nije knjiga, da je možda žena koju ću voljeti i privinut uz njeno biće osjećati sve ono sveobuhvatno što ne mogu razumjeti. Indijske svete knjige i mislioci istoka kao da su se najviše primakli misteriji — ali tamo gdje je trebao slijediti odgovor nalazila se ili nejasna uputa ili svemoguća snježnost neispisanog prostora. Zapadnjački mistici govorili su o svjetlu i ekstazi i dosizanju krajnjega — ali nigdje ni riječi o načinu na koji se hvata u zagrljaj ta zvijezda repatica. Nekako u vrijeme najgrozničavijih potraga za knjigom ISPUNJENJA (tako sam je zvao u mislima), spoznao sam da dugo već ne postojim na onaj način stvarnosti poput drugih ljudi, da nisam prisutan dok se divni filmovi iz djetinjstva i dalje odvijaju posvuda, u svakom drvu, razgovoru i razvoju cvijeta — ali da nema tko u meni prisustvovati im. Shvatio sam da me NEMA, da ne živim, već čitam. Istina, o životu, ali iz nebrojenih kutaka tuđih gledanja, da upijam kao velika spužva doživljaje nepoznatih ljudi, njihova stremljenja koja zatim presađujem u ritam svog srca, a da sam u tom mnoštvu izgubio onaj mali ali neponovljivi, jedinstveni način svog sudjelovanja u proticanju i pulsiranju svijeta. Prvi put ozbiljno začudio sam se licu koje me gledalo iz zrcala, vrlo umornom strancu, doduše naizgled mudrom, ali kao previše određenom dugotrajnom potjerom za sobom. Jer, što bi inače bilo to lutanje kroz svijet papirnih brodova spasa nego traženje sličnih krila?

Te ljetne noći (izvjesno, bilo je ljeto — kao u magli velikih daljina opet sam načuo zrikavce i osjetio na puti golicavu toplinu poput zrele breskve ili daha zadihanog stvora), zaspao sam nemirno, kao putnik koji se lutajući kroz blistavi mrak vratio na isto raskršće s kog je pošao. Ali čudo koje se pojavljuje uvijek zagonetno i neobjašnjivo (čista milost pretvorena u djelo) donese mi napokon olakšanje u snu od kojeg sam ozdravio. Usnuo sam šumu punu čudnog lišća — umjesto zelenih živih listova sa grana su treperile ispisane stranice svih knjiga koje sam pročitao — tisuće i tisuće suhih papirnih listova koji su šuštali na vjetru tužno i teško. A tada se iznenada predamnom stvorio anđeo obučen u plavo poput različka (nevisoko biće premudrog lica i s nekom palicom nalik na srebrnu grančicu palme u ruci) i reče mi jasnim glasom samo jednu rečenicu: »TAMO GDJE SI NAŠAO IDEJU, NAĆI ĆEŠ SIGURNO I NJENO OSTVARENJE«, i nestane kao i sam san. Već idućeg jutra, još u svitanje, znao sam da ću tu knjigu pokušati napisati sam.

Ljubav na kvadrat

Mnogi pjesnici ne vjeruju da postojiš.

Savršen. Razmišljam kako bi bilo

Poput mog oca, mirno,

Leći iznad podzemnih voda

I iskrvariti kao labud

Posljednju pjesmu, bez žaljenja, tiho,

Jednog proljeća ili ljeta, nalik ruži

I konačno sretno

U rastegnutoj svili nebeskog svoda.

Okus života okus je rane

I svatko je sol onom tko ga ljubi.

Možda zato pjesnici ne vjeruju da jesi,

Ali mirno slušaju poeziju o Tebi,

Kao da nema tajne o vatri

Koja je i voda i sjaj koji se ne gubi,

Mala svjetiljka s fitiljem u Raju

Koja zrakama sama govori sve o sebi.

Možda zato, čini se kao da me više

I nema tu i da je glas koji čujem

Tek radosni eho vječnosti,

Iz središta davne ciklorame

Na kojoj je vrijeme ispisalo redove

Godina koje se rimuju s vjernosti,

A prošlost od budućnosti dijeli

Samo nježno okret kojeg skriva Tvoje rame,

Dok sadašnjost dotiče svjetlom snažne korake,

Kao da su latice dani, a Bog

Onaj koji u ruci vrti cvijet. Kao svijet.

Tu nema pomoći. Sve je amen.

Pjesnici Te ne vide,

Ali vjeruju u duge sjene

Stihova koje bacaš kao zlato

S ramena po papiru,

I čitaju pokatkad Tvoje atome

Zatamnjene tintom kao plavim blatom,

I zgražaju se, čak pomalo dive.

Na trenutak rode, zatim opet umiru.

Uglavnom, bespomoćno, i raspjevano, žive.

U sumnji. A Ti hodaš, blistav, nebom,

Ili nekom ulicom ljepšom od najljepše rečenice.

Možda si pticu sakrio u široki rukav

Jer Te podsjeća na mene, kad pokušavam

Iz Tvog srca poletjeti. Možda pjevaš.

Tek mnogi ne vjeruju da jesi,

Ali će ipak znati, jer će pročitati

Slijedeći redak, neizbrisivo plav:

Kako si mi Ti, samo Ti, pomogao da shvatim,

Da će se dati onome tko ima

A oduzeti onome tko nema.

Ljubav.