Klizalište

Klizalište

Ulomak iz romana

Svijet ljudi, svijet duhova

Marijeta se žurila dolazeći, žurno je zavezivala klizaljke sjedeći na klupi, brzim je koracima prešla onih nekoliko metara koji dijele klupu od ledene površine. No kad se jednom našla na ledu, odjednom se osjetila čudno praznom. Uzdahnula je i, nakon nekoliko opreznijih zamaha, prepustila se jednoličnom pokretu.

Tijelo se prilagodilo kruženju — uvijek malo veći pritisak na desno koljeno zbog uvijek istog smjera u kojem se kliže; pogled se ograničio na ono što je neposredno ispred nje. Sad bi još trebala otići iz stvarnosti, otvoriti neka unutarnja vrata, skrivena i nestalna, vrata iza kojih je živo sjećanje na drugi prostor i vrijeme, sačuvano u tijelu, na rubovima svijesti. Kao da pokušava ugoditi žice osjetljivog instrumenta, osluškujući unutarnjim uhom, ona doziva svoj vlastiti osmijeh iz trenutka u kojem se samoj sebi činila zanosnom...

Neočekivano je zapela prednjim šiljkom klizaljke, dočekala se na ruke i jedno koljeno. Nije to baš pravi pad, no ona se uspravlja najbrže što može, dok joj obrazi gore od nelagode. Užasava se peckavih pogleda što ih izaziva svaki pad.

Kliže dalje, već je ponovno stigla do istog mjesta, izbrisala pad novim koracima, no nit se izgubila, svjetlucava nit koja vodi labirintom, mimo čudovišta, mimo stvarnih poslova i dana...

Ali, postoje magične riječi... dragi Leo... ponavljat će magične riječi sve dok se ne uspije opet otisnuti u prostor prošlog i nestvarnog, napola izmišljen prostor u koji ne prestaje vjerovati... dragi Leo, dragi, dragi, dragi Leo, stalno mislim na tebe... stalno... ne baš stalno... stalno mi netko smeta... svi ti ljudi koji neprestano govore, pa mi komadići njihovih priča cijeli dan odzvanjaju u glavi... još me ne poznaju pa mi mogu pričati sve iz početka... a ja sam se veselila novom salonu... i zbilja je ljepši od starog, gazda je dobar, i prostor je ugodniji, ima više svjetla... ne znam koliko će se održati... to je treći frizerski salon u ulici, ali je nov, i ljudi možda dolaze iz znatiželje, ili dolaze zato što drugdje nisu zadovoljni, a ne mogu ni biti zadovoljni jer ne izgledaju tako da mogu biti zadovoljni... i zato ih moram slušati dok pričaju i moram misliti što radim dok radim i ne mogu stalno misliti na tebe... inače bih valjda svima pokušavala napraviti tvoju frizuru, onakve žute valovite pramenove... svim starim gospođama... umjesto sitnih viklera... možda bi im se svidjelo... onda bi to bila moja specijalnost, samo jedna frizura... kad je gotovo, prolazim im prstima kroz kosu i provjeravam je li uspjelo... je li osjećaj onaj isti... i pokazujem im kako moraju zabaciti glavu i kakvim korakom hodati da bi im se kosa onako razbarušila... i kakav smijeh pristaje uz taj korak.

Pokraj nje promiču klizači: čovjek u sjajnom crnom sakou koji vijori kao brodska zastava na vjetru; prijateljice koje jedna drugoj pomažu i jedna drugoj smetaju; debela djevojka koja se ponosi svojom spretnošću; neki otac koji se upravo zaustavlja i daje kćeri pločicu čokolade. Marijeta ih vidi i ne vidi. Vidi ih kao sporedne filmske likove u kinu u koje je došla samo zato da bi sjedila u zadnjem redu s dečkom koji je zanima. Dolazim ovamo da bih bila s tobom, izjavljuje nečujno, svečano, i na trenutak joj se čini da taj »ti« doista može letjeti preko gora i preko mora... No, samo na trenutak. Podmukla misao već skreće prema neplaćenom računu za struju, odlasku kući za vikend, knjizi koju je obećala sestri. Marijeta se opire, ponovno priziva magične riječi. Dragi Leo... dragi Leo... dragi Leo, tvoje me ime posvuda slijedi, doziva s omota čokolada, pašteta, s izloga butika, urara, putničkih agencija, koliko se stvari ovdje zove kao ti...

»Pardon!«

Nije uspjela izbjeći sudar. Naletjela je na jednog od onih neobuzdanih tinejdžera koji jure ne obazirući se na opći smjer kretanja i taj pad nije moguće nazvati nikako drukčije nego padom.

...

»Te instalacije ništa ne valjaju«, progunđao je Riba sjedajući k Žacu za stol. »Sve bi trebalo promijeniti.«

»Stvar je u tome, dragi prijatelju«, odvrati mu Žac, »da taj tvoj kafić tu uopće nije predviđen i da si ti to sve, malo po malo i na svoju ruku —«

»Glupost! Normalno je da ljudi imaju nekakvo mjesto gdje mogu nešto popiti i zgrijati se. Svi oni roditelji, recimo, kad je škola, i inače...«

»Oprosti, ja se dobro sjećam kako je bilo prije. Čaj se donosio odozgo iz kuhinje, a —«

»Ma nemoj, a tvoja je gajba za brušenje tu predviđena od samog početka!«

Žac se sjeća: čaj se donosio iz kuhinje, klizaljke su se brusile na istom mjestu gdje ih se posuđivalo. Neki mali stroj. Brusio je isti čovjek koji je izdavao klizaljke na posudbu, možda čak besplatno? U svakom slučaju, jeftino. Za one koji nisu brusili sami, kod kuće, šmirgl–papirom. Tako je bilo?

»Samo mi se nemoj tu bahatiti«, dodaje Riba. »Tako bi ti rekao moj najmlađi nećak; nemoj se bahatit, klinjo bahati!«

Žac se predaje, smije se u znak predaje.

»Sad mi reci što je bilo dalje«, rekao je zadovoljno Riba.

»Dakle, gdje smo stali?... Aha, žena s prodavaonicom jantarnih piramida...«

»Baš jantarnih piramida?«

»Da, tip ih je imao tri komada, zato sam zapamtio... Ona je, dakle, bila bolesna, zbog posla, tvrdila je, ne zbog ljubavnih savjeta, nego zbog liječenja bioenergijom, jer kad svu energiju daš drugima ne ostane ti dovoljno za obranu od bolesti.«

»Ti to vjeruješ?«

»Ne znam, ne znam da li vjerujem. U svakom slučaju, ona ni bolesna nije prestajala raditi, zarađivala je za lijekove prodajući energiju. Je li to logično? Njemu se nije činilo nelogičnim, mislim, tom mom bratiću. Silno se trudio oko nje i to je bilo dobro, plemenito, valjda. Jer njoj je ta posljednja godina, ili dvije, ne znam koliko je trajalo, bila mnogo ljepša nego što bi bila bez njega. Znaš kako to ide, tjedan dana u bolnici, par tjedana doma, sve slabije i sve jadnije. I onda je došao kraj. Činilo se da on to dobro podnosi, no zapravo je tonuo u depresiju. Govorio je sve manje, sve manje izlazio iz kuće —«

»Čekaj malo, od čega je živio?«

»Pa od plaće, bože moj, bio je zaposlen u nekakvom uredu. Sve

dok nije prestao ići i na posao, ali onda je bio na bolovanju, nikad nije sasvim potonuo. No, neko vrijeme su svi, mislim sve babe u obitelji, bile silno zabrinute za njega. Obilazile ga i donosile mu sve i svašta, kolače i pulovere. Možda ga je to bacilo u depresiju, ne bi me čudilo. U svakom slučaju, zaključavao se i nije htio ni s kim imati posla. Onda se malo sredio, počeo opet raditi i javljati se na telefon. Svi su odahnuli. Šuškalo se i o nekoj novoj vezi, možda zato što su primijetili da mu je telefonska linija često zauzeta. No nitko nije imao pojma o čemu se zapravo radi.«

»Ali ti znaš, naravno?« upita Riba ironično, s uobičajenim prividnim otporom prema Žacovim pričama.

»Znam jer mi je rekao, inače, naravno ne bih ni ja mogao znati,« odgovara Žac poučno, kao da mu sugovornik malo teže shvaća. »Sreo sam ga jedne večeri kad sam se vraćao doma. Dugo se nismo vidjeli i valjda mi je izgledao nekako jadno ili me uhvatio napad čovjekoljublja —«

»Ili ti se još nije išlo kući —«

»Možda, možda je bio dan kad Marcela ide van —«

»Kamo van?«

»U kino, kazalište, što ja znam, vodi klince iz škole, ona je posebna, mislim posebna učiteljica, brine se za njihovu opću kulturu. A jednom tjedno ode van s nekim svojim prijateljicama. U svakom slučaju, kad nje nema doma, u kući vlada opći kaos.«

»Zanimljivo.«

»No, da... I tako sam, iz ovog ili onog razloga, pozvao tog nesretnika na pivo. Bio je uzrujan, govorio je zbrda–zdola, miješao ono što je bilo prije s onim što mu se tad događalo. No, malo po malo, sve se —«

»Oprostite«, prekinuo ga je mladi ženski glas, a na licu koje se nagnulo k njemu zatitrao je osmijeh. »Vi brusite klizaljke?«

»Da«, odvrati Žac. Sjetio se osmijeha.

»Možete li sad odmah? Klizaljke nisu moje i ne slušaju me najbolje, ali palo mi je na pamet da nisu brušene već godinama, pa možda zato.«

»Naravno, odmah ćemo ih srediti...« govori Žac i ustaje od stola.

»Vratiš se?« pita Riba, također ustajući.

»Da«, odgovara Žac nekakvim sanjivim glasom koji se uvijek javlja, kao kakva zaštitna koprena, kad se njegova znatiželja okreće prema nekome novom. Gledajući u Marijetina mršava leđa ispred sebe, ulazi kroz salunska vrata u prostor svlačionice.

U svlačionici smjena: građanstvo odlazi, hokejaši dolaze. No, osjeća se i neka neuobičajena napetost. Dječak koji je sjedio na motoru s ekranom, sjedi još uvijek, a oko njega se skupilo pet–šest nezadovoljnika. Ne može samo on, to nije fer, nije to samo njegovo. Jedna je ruka već grubo gurnula dječakovo rame. Onda oštri ženski glas počinje šibati nad dječjim glavama. Ako je platio može, može do sutra! uzmahuje bijesno. Onda mu kupite takvu stvar, pa neka igra doma! neustrašivo uzvraća dječji glas. Ona ruka je još jednom, jače, gurnula dječaka. Vi mali huligani, vidjet ćete kad vam pozovem policiju!

Žac je polaganim korakom prišao gužvi. Hajde, silazi, dosta ti je, riječi slijede jedna za drugom mirno i bez ikakve prijetnje, no visoki Žacov lik lagano se naginje prema dječaku i zasjenjuje mu lice. Dječak se neodlučno okreće prema ženi koja je vikala, prvi put u posljednja dva sata traži je pogledom. Nema nikakve potrebe da zovete policiju, gospođo, nastavlja Žac istim tonom, samo odvedite dječaka odavde, znate, ovo je klizalište. Žena se protivi, pokušava se svađati, zahtijeva službenu osobu. Ja sam službena osoba, govori Žac jedva primjetno uzdigavši lijevu obrvu, i ako se mali ne makne s tog automata, pozvat ću redare da vas izbace odavde. Ne čekajući njezin odgovor, okreće se i odlazi prema brusionici. Žena uzima dječaka za ruku, grubo ga povlači s motora–igračke, počinje ga grditi ispod glasa i vuče ga prema vratima. Napetosti nestaje, odjednom se čak čini da su svi dobro raspoloženi, i obični klizači koji brišu klizaljke, i hokejaši koji su po klupama rasprostrli dijelove opreme i navlače ih po redu, kao viteške oklope. Pravda je zadovoljena. Ispred Žacove brusionice stvorio se red.

»Onda Žac,« upita Riba, poslujući iza šanka, »kakva je ta mala?«

Kafić djeluje prazno i pospano. Za stolom u mračnom kutu uz šank neki čovjek sjedi pred kriglom piva i igra igricu na mobitelu.

»Bila je gužva oko automata...«

»Sve u svemu, ne znaš?«

»Što?«

»Kakva je?«

»Mlada, Riba, puno premlada za tebe.«

Tišina u kojoj se izvija Žacova obrva.

»A da se malo zamijenimo, ha? Ti brusiš klizaljke mladim curama, a ja raznosim kavu i pijaču ovim ovdje nesportskim tipovima. Zamijenimo klijentelu, da?«

»Pa da mi brbljanjem upropastiš biznis koji cvate!«

Žac se sumnjičavo zagleda u Ribu, ne znajući čime bi objasnio taj neuobičajeni dašak samoironije.

»Nećeš nastavak priče?«

»Hoću.«

»Pa jasno. Bila je, dakle, večer, baš kao ova — uostalom, danas Marcela također ide van — i mi smo sjedili u nekoj birtiji, vani je bila magla, tmurno i hladno. I... ja ću ti sad ispričati lijepo po redu ono što je taj moj bratić meni ispričao zbrda–zdola.

On je tugovao, znaš kako tuguješ kad ti netko umre, okrivljuješ se za koješta, žališ, neutješno žališ za trenucima koji su prošli, sve te boli, ali onda, kad neko vrijeme prođe, počneš se miriti. Njemu je to loše išlo, to mirenje. Na sprovodu mu je netko, za utjehu, rekao da život ide dalje, a on tu osobu i danas mrzi. Htio je da život ne ide dalje, da se zaustavi, makar i prekasno, da se zaustavi u žalosti. No onda je osjetio da će ga i žalost jednoga dana napustiti. Jer je to jednostavno nemoguće, biti do kraja života jednako nesretan. Mislim, možeš ti biti nesretan cijeli život ako baš hoćeš, ali onda si obično nesretan zbog raznih razloga, ili bar prividnih razloga, a zapravo zbog vlastitog lošeg karaktera. On je sve to shvatio i htio je nešto učiniti, nešto poduzeti. Mogao je, naravno, kopati po rani, premetati po rukama stvari koje je ona premetala po rukama — one jantarne piramide i ostalo — pokušavati se u detalje sjetiti nevažnih razgovora, obilaziti njezin zatvoreni dućan. Poslužio se tom metodom. No, nakon nekog vremena i ona se počela iscrpljivati.

Nekako u to vrijeme u cijelom su se gradu mijenjali telefonski brojevi, sjećaš se, inače cijela stvar ne bi bila moguća, ne bi mu moglo pasti na pamet. Ovako mu je palo na pamet. Počeo je nazivati njezin stari broj.

Prvi put je to napravio zato da bi osjetio ono isto slatko uzbuđenje od nekoć. Jer pokreti koji su se pretvorili u naviku, sasvim obični pokreti o kojima čovjek ne razmišlja, ponekad čuvaju neki osjećaj, i kad ponoviš pokret, javi se i osjećaj, sasvim svjež. Otipkao je broj i — ništa. Ništa se nije dogodilo. No osjećaj je bio sladak, kao i onaj trenutak nerazumne neizvjesnosti u kojem je pomislio: možda se ipak netko javi. Ubrzo je ponovio postupak. Jednom, još jednom. Svaki dan jednom ili dvaput, štedljivo. To mu je postao nekakav obred. A onda, kad mu nerazumna misao više nije padala na pamet, netko je digao slušalicu. I nije se radilo ni o kakvom krivom spoju.«

»Žac, nećeš mi valjda reći da vjeruješ u duhove?«

»Ja ti samo pričam što sam čuo.«

»I da se duhovi služe telefonom?«

»Oprosti, ali to je sasvim vjerojatno. Duhovi su energija, a energija može putovati po žici, kao struja. Čitao sam u nekim novinama.«

»U kojim si novinama to našao?«

»Nekom ženskom časopisu, ne, onom znanstvenom koji kupuju moji dečki.«

»No dobro, i?«

»Htio je spustiti slušalicu. Ali ju nije spustio. Nije uspio reći ni riječi, sav se ukočio. Glas je dopirao iz daleka, promukao i jedva čujan, kao da govori s golemim naporom. Glas je rekao molim, a onda se veza prekinula.«

»No on je nazvao opet, i onda?« »Nije nazvao odmah. Bio je u šoku, mislio da halucinira. No, nakon nekog vremena, da, ponovio je pokušaj. Opet je čuo taj glas, kroz različite druge zvukove, nerazgovijetan, čudan. Odmah je povjerovao da je taj glas njezin, povjerovao je jer je bio spreman povjerovati, povjerovao je unaprijed, bez razmišljanja. Ali zbog krčanja telefona nije bio siguran koje mu riječi govori taj glas, a njemu samome nisu padale na pamet nikakve riječi koje bi mogao izgovoriti. Bio je izvan sebe, razumiješ, teško je mogao razgovarati. No, u sljedećem je pokušaju uspio razabrati adresu. Glas mu je rekao ime neke ulice za koju nikad nije čuo, i broj. Dat ću ti znak, rekao je još taj sablasni glas, i toga dana, kad dobiješ znak, dođi, navečer u pola osam. Recimo.«

»Kako to misliš, recimo?«

»Pa ne znam točno u koje vrijeme, a nije ni bitno. U svakom slučaju ne u ponoć, i ne na groblju.«

»Dobro, jer to ti ionako ne bih vjerovao. Što ne znači da ti sve ovo skupa vjerujem.«

»Svejedno. U prvi mah čovjek je mislio da ta ulica uopće ne postoji, onda je zvao informacije i doznao da ipak postoji, negdje daleko, na rubu grada. Čekao je, ne znajući ni sam što čeka, čekao je neprestano i luđački, nije se usuđivao izlaziti van, jer je bio uvjeren da će mu se znak, namijenjen isključivo njemu, ukazati u stanu. Nije se usuđivao uključiti ni radio ni televizor, nije htio započeti nikakav, ni najjednostavniji posao, kao što je, recimo, kuhanje čaja, da mu znak ne bi promaknuo. Čekao je i čekao. Dva dana i dvije noći. Trećega dana sjedio je za kuhinjskim stolom već sasvim iscrpljen i zurio u vrč s vodom. Nije mi poznato zašto je uopće držao vrč s vodom na stolu, na taj je vrč njemu naočigled prsnuo, a voda se razlila po kuhinji. To je znak, zaključio je s olakšanjem i otišao spavati.«

Žac je prekinuo priču i otpio gutljaj kave koja je, već hladna, stajala pred njim.

»Otišao spavati...« ponovio je Riba u nedoumici.

»Da, bilo je još jutro, a on dvije noći nije spavao. Do večeri mu je ostalo dovoljno vremena. Onako umoran odmah je zaspao i spavao do sumraka. Onda se spremio i odvezao tamo, na ono mjesto, u zakazano vrijeme.

Bila je to slijepa ulica, bez mjesta za parkiranje, morao je ostaviti auto malo dalje. Ogledavao se, tapkao kao u mraku, bio je silno nervozan i mislio kako sad sigurno neće naći taj broj... i nije ga našao. Tražio je broj sedamnaest, recimo. No broja sedamnaest nije bilo, posljednji je bio šesnaest, ili petnaest, nije bitno. Bila je još i kuća bez broja, mračna. Samo iza jednog prozora neko blijedo svjetlo. Stajao je neodlučno i gledao tu kuću — možda je to, a možda i nije, mislio je. Onda su se krila blijedo osvijetljenog prozora otvorila, bešumno, sama od sebe, a ulična su se svjetla ugasila. Podigao se silan vjetar, na vjetru su vijorile lagane zavjese s onog prozora. Normalan čovjek bio bi se prestravio i pobjegao, ali on je polako krenuo prema toj kući. Nemam se čega bojati, govorio je samomu sebi, a istu je rečenicu svako malo ponavljao i kad smo razgovarali u onoj birtiji. Činilo mu se da hoda beskrajno dugo, dok nije stigao do vrata i pokucao. Stajao je pred vratima i kucao, dok je vjetar zavijao oko njega. Vrata su se otvorila, pred njim je stajala gotovo prozirna prikaza. Stajala je u protusvjetlu, nije joj mogao vidjeti lice, no bio je siguran da je to ona. Pružila je ruke prema njemu, i on prema njoj, premda mu se to činilo užasno napornim. Gotovo ju je dodirnuo, no onda se odjednom opet sve promijenilo. Ulična svjetla su se upalila, vjetar je prestao, vrata su opet bila zatvorena, a njegova je ruka stiskala zvono. Sasvim obično zvono koje je sasvim normalno zvonilo. Otvorio mu je neki nepoznat čovjek, ljubazno ga pitao što želi. Počeo je mucati nešto nesuvislo, pričati priču iz početka, onda je shvatio da se ponaša kao luđak, promrmljao nekakvu ispriku i odjurio prema autu.«

U kafić je u međuvremenu ušlo još nekoliko ljudi i bilo je krajnje vrijeme da ih se pita što žele naručiti, no Ribin je konobar u međuvremenu nestao. Riba je iskoristio dramsku pauzu i otišao zavesti red. Dok se on bavio gostima i konobarom, Žac je ustao od šanka i zagledao se kroz stakleni zid kafića.

Na ledu je počeo trening kadeta. I kroz debelo staklo dopirali su povici trenera. Obični, dobro poznati zvukovi, glasovi s leda, prigušena glupa glazba u kafiću... od njih ga je obuzela neka topla pospanost.

Riba se vratio za šank i sada je držao u ruci slušalicu starinskog crnog telefona. Zlovoljno je i kratko odgovarao na nečija pitanja, kolutajući očima i uzdišući. Žac se na trenutak vrati k njemu.

»Bok, Riba, vidimo se sutra.«

»Čekaj malo...« započe Riba, prekrivši slušalicu dlanom, no Žac je već odlazio prema vratima.

Klizalište je tonulo u noć. Završio je hokej kadeta, i nekoliko zanesenjaka koji pokušavaju trenirati brzo klizanje već je odsklizalo svojih pola sata. Prošlo je jedanaest, kafić je zatvoren, u cijeloj zgradi sportskog centra još su samo dvije čistačice i čuvar. Čistačice se žure, dovikuju se, jedna skuplja razbacane vješalice, druga prazni koševe za smeće... U svlačionici će još nekoliko minuta gorjeti toplo žuto svjetlo, no led je već u mraku. Glatka, sjajna površina i stotine ugrebenih tragova.

Gaće s crvenim gumbima

»Sad mi je sve jasno«, rekao je Žac nekoliko ulica dalje, zaštićen zidovima svoje kuće, zavjesama spavaće sobe, toplinom novih radijatora, prigušenim svjetlom noćne svjetiljke. Sjedio je na bračnom krevetu i pred nosom držao mali crveni gumb.

»Što ti je jasno?« upitala je njegova žena. Sjedila je na drugoj strani bračnog kreveta i pokušavala u priručniku za uzgoj sobnog bilja pronaći upute za održavanje neke egzotične biljke koju je toga dana neko dijete donijelo u razred.

»Imaš ljubavnika koji nosi gaće s crvenim gumbima.«

»Što... što si rekao?« Podigla je pogled.

»Crveni gumb, gaće, ljubavnik.«

»Mislim da nikad nisam vidjela gaće s gumbima.«

»Naravno da jesi, bokserice. Taj dolazi dok ja radim i mučim se, zarađujem za tebe i djecu. I ostavlja gumbe okolo.«

»Zanimljivo...«

Ona lista knjigu, on zuri u gumb.

»To se zove ehmeja, aechmea fasciata.«

»Skrećeš s teme.«

»Aha... a moglo bi se isto tako reći«, preuzima Žacova žena ne dižući pogled s knjige, »da ti dovodiš ovamo ljubavnice s crvenim gumbima dok ja radim i mučim se... Zalijevati mekom vodom, u lijevak lisne rozete.«

»Zna se, napad je najbolja obrana... uostalom, nisam u životu vidio ženu u boksericama!«

»Nisi znao da ima i ženskih bokserica? Naravno da jesi, samo pokušavaš zamesti trag... Zemlja se u posudi nikada ne smije zasušiti, u redu...«

»Ali kakav je to tip kad može nositi takav gumb! Sigurno atletski razvijen, diže utege i vozi Alfu.«

»Nisam znala da cvate samo jednom.«

»Opet se izvlačiš. Radije priznaj, jednostavno reci, da, Žac, tako je.«

»Da, Žac, tako je...«

»Zanima me samo čime se taj čovjek bavi... S takvim autom mora dobro zarađivati, a tko kod nas dobro zarađuje... Gangster, običan kriminalac.«

»Dobro, sve sam naučila. Gasimo svjetlo.«

U mraku, sasvim tiho:

»Reci mi, stvarno, odakle taj crveni gumb u našem krevetu?«

Smijeh.

»S Markove crvene pidžame.«

»Marko ima crvenu pidžamu?«

»I sad spava u njoj, možeš provjeriti.«

»Zbilja slabo poznajem svoju djecu. Ima koju lošu ocjenu?«

»Nema.«

»Onda dobro... onda... dobro...«