Klesarija »Kerubin«

Klesarija »Kerubin«

Ulomak iz romana Devet spomenika

Sva varoška groblja nalaze se na uzvisinama. Kao da vjeruju kako je njihovim pokojnicima najvažnija blizina neba, Varošani su smjestili grobišta na praporne brežuljke što okružuju grad. Kao da drže kako je njima samima — kad pokojnike posjećuju — najvažniji širok vidik, izabrali su mjesta s kojih se vidi i Dunav, i grad, i dobar dio ravnice naokolo.

Sa svakog groblja vide se i druga groblja. Kad se čovjek nađe na nekom od njih, onda može jednim pogledom obuhvatiti i ostala: s katoličkog se vidi i pravoslavno i evageličko i židovsko, s kalvinskog se vidi i katoličko i pravoslavno i evangeličko, pa je čak i najnovije groblje — na kojem se pokapaju pripadnici svih vjera, a i ateisti — smješteno tako da se s njega vide četiri druga groblja. Kao da je pripadnicima različitih vjera, koji su u smrti razdvojeni ali su za života bili zajedno, važno da budu skupa barem u pogledu onoga tko, motreći panoramu grada, vidi ponajviše groblja. Kao da su upravo groblja ono najbolje što grad Varoš može ponuditi kao svoju sliku i svoj domet u povijesti.

I doista, kad zađe na neko od tih grblja, pa kad pogleda oko sebe, promatrač stječe dojam da groblju i nema kraja. Jer, Varoš je smješten nisko uz Dunav, u žutim surducima okruženima zelenilom, i ti se surduci s groblja ne vide. Tako se čini — odakle god da čovjek gleda — kako se groblje na jednom brijegu spaja s grobljem na drugom brijegu. Gradski tornjevi i kupole što vire iz dubine nalikuju na kapele, mrtvačnice i druge grobljanske građevine, pa izgleda kao da — sve tamo do zelenoga Dunava pod srhovitim naletom donjega vjetra — i nema ničega drugog osim bljeska mramornih ploča i šiljaka križeva što se prepleću sa svojim vlastitim sjenama pod zrakama popodnevnoga kolovoškog sunca.

A ako još čovjek u tim mramornim pločama i tim križevima vidi i djelo vlastitih ruku — kao što vidi Andrija Križan dok sjedi u hladu kuće oslonjen o svoj debeli štap — ako vidi sva ta groblja kao dokaz da nije uzalud živio i da mirno može leći u jedno od njih, onda se dojam o važnosti groblja u Varošu još i pojačava. Onda promatrača takav vidik može veseliti i održavati na životu, kao što i Andriju Križana održava. Dok pogledom polako prelazi preko mramornih ploča što u nedogled blješte na popodnevnom suncu, on se i sad može sa sigurnošću sjetiti koja ploča kome pripada, kad je načinjena (kad ju je on osobno načinio), što na njoj piše, koliko je stajala. Sve je drugo zaboravio (jedva da se još može sjetiti lica svoje pokojne žene), ali toga se sjeća. Dok sjedi na klupi u sjeni kuće pušeći cigaretu, naslonjen na štap, u mrtvo ljetno poslijepodne, kad Varoš ne samo da se ne vidi, nego se ni ne čuje, Andrija Križan prisjeća se imena i natpisa na nadgrobnim pločama, pa ih šapatom ponavlja kao da moli krunicu, i čini mu se da ga to spašava. Dok bude mogao tako sjediti, tako šaptati i tako pušiti, dotle će biti živ, i on i klesarija »Kerubin«, koju je osnovao njegov djed.

Ali, on sam neće živjeti još dugo. Doktor Sebeledi — koji je tek nešto mlađi od Andrije, i kojem je Križan prije desetak godina načinio obiteljsku grobnicu — rekao mu je jasno i glasno da ima rak na želucu i da Božić sigurno neće dočekati. Umrijet će zapravo od gladi, pomalo će se gasiti, jer mu više neće biti do jela, i bit će prava sreća ako mu se to zlo ne proširi i na kosti, ako ga ne baci u postelju i ne stane mučiti strašnim bolovima. Ovako kako je sad, stvar se može podnijeti: ne boli odviše, ne javlja se noću, a što je osobito važno, ne smeta pušenju. Tako Andrija po cijele dane sjedi ondje, naslonjen na zid kuće, i gleda prazno dvorište po kojem leže ploče, kameni blokovi, vreće cementa, pijesak i ostali klesarski materijal, pa odolijeva toj praznini i čeka noć i sljedeći dan. Ručak što mu ga donese susjeda Rezika krišom iskrene u napoj, ali prethodno pojede dvije ili tri žlice, tako da bude mastan oko usta kad se Rezika vrati. Potom opet sjedi ondje i čeka da se nešto dogodi. Zna da mora tako čekati, ne smrt, nego nešto drugo, ali se više ne sjeća ni što je to ni zašto je to važno.

Povremeno ustaje s klupe i ulazi u kuću. Kuća je velika, sjenovita i prazna. Južno od nje nalazi se klesarija »Kerubin« (koja se već trinaest godina opet tako zove), a na sjevernoj strani leži golemi vrt, koji je posve zapušten otkako su svi pomrli, i samo se povremeno čuje kako ondje s grane padne šljiva ili breskva. Kuća je malo uvučena od ulice, ima četiri velika trokrilna prozora i četiri sobe, po dvije na svakoj strani. U svakoj od soba nalazi se po jedan zidni sat, a jedan visi i u hodniku, dok jedan — šaren, u obliku alpske kućice, sa češerima umjesto utega — stoji na kuhinjskom zidu. Ne zna se kako je došlo do toga da u kući bude tako mnogo satova; neke su nabavili Andrijin otac i djed, neke je kupio on sam, a neke je dobio na dar. U svakom slučaju, sad, svakih nekoliko sati, kad mu dosadi sjediti na klupi, on uđe u kuću, pa krene od sata do sata i uzme ih navijati. Otvori vratašca, uzme ključić što čeka u unutrašnjosti, pa ga zavuče u rupicu, polako i odmjereno, i okrene ga četiri ili pet puta. Na to se potroši dosta vremena, jer satova ima mnogo: zidnima treba pridodati još džepne i ručne i stolne, a Andrija Križan ide od jednoga do drugoga, uvijek istim redom, pa navija pažljivo, kao da o tome sve ovisi. Kao da satovi svojim oprugama pokreću i njegov vlastiti organizam i tjeraju ga da radi. Kao da o kucanju satova ovisi kucanje njegova srca, kao da o njihovoj točnosti ovisi njegovo sjećanje, koje ga nagoni da šapćući nabraja imena i natpise na spomenicima. Dok sjedi pred kućom naslonjen na zid, u sjeni oraha, satovi se povremeno jave svojom zvonjavom i lupanjem, svi odjednom, i to tada izgleda kao da ga podsjećaju na sebe, na to da mora nešto čekati, premda više ne zna što.

Dakako, mora čekati da se vrati Antun Terek, koji sad vodi klesariju, i da se vrate trojica njegovih radnika, koji su svi na godišnjem odmoru; a Andriji se to vrijeme oteglo, i često mu se čini da više nikada neće vidjeti klesariju kako radi, bilo zato što se radnici nikad i neće vratiti, bilo zato što će on sam umrijeti. Ali, nije to ono glavno što on čeka toga kolovoza 2004. — kad je došlo nešto ljepšega vremena nakon kišnog proljeća i hladnog lipnja — nego postoji nešto drugo, važnije, a on ne zna što. Nije se, doduše, mnogo ni trudio da se sjeti: povremeno bi zakunjao, onda bi se zabavio oko satova, potom bi se morao graditi da jede, i tako bi mu prošao dan. Činilo se: tek što je sjeo na svoje mjesto, tek što je duboko udahnuo zrak kasnoga dunavskog kolovoza — ispunjen vlagom, mirisom trulog voća, korova u vrtovima, mokre zemlje, vlažne pasje dlake, mirisom prašine i mramora u klesariji — već bi došlo podne, a odmah potom i večer. I tako je sebi obećavao da će se sjetiti sutra, ili barem da će ozbiljnije o svemu promisliti.

A onda, jednoga podneva — a bio je osamnaesti kolovoza, to je Andrija dobro znao, premda nije znao zašto mu je taj datum važan — iznenada je dobio odgovor na svoje pitanje. Nije se ni sad odmah sjetio što zapravo čeka, ali nešto je dočekao. Pred kapijom se zaustavio kamion brekćući svojim golemim motorom, tako da se činilo kako i grobljanske daljine u podnevnom zraku od toga podrhtavaju. Nije zatrubio, nego je iz kabine izašao čovjek i krenuo prema kapiji. Čovjek je — ovako izdaleka — bio Andriji poznat, ali on se svejedno nije mogao sjetiti tko je to. Čovjek je pružio ruku prema kapiji — jer to je bio samo širok, pomičan dio niskoga plota od dasaka — pa je odgurnuo zasun. Širom je otvorio kapiju i kamion je ušao u dvorište klesarije »Kerubin«. Ispod njegovih kotača dizala se sitna kamena prašina što se bijeljela na podnevnom suncu. A Andrija Križan osjetio je u nosnicama i njezin osobiti miris, koji je bio miris njegova zanata i njegova života.

Na sredini dvorišta kamion se okrenuo, pa se, vozeći unatrag, približio vratima velikog skladišta. Ondje je stao i ugasio motor. Onaj čovjek što je otvorio kapiju nije se više ni vraćao u kabinu, nego je pješice otišao do vrata skladišta. Ondje je zavukao ruku u džep hlača i činilo se da je izvadio ključeve. Andrija Križan je s mukom ustao sa svoga mjesta uza zid kuće, pa je šepesajući pošao prema skladištu.

Dok je stigao onamo, onaj čovjek je već otključao vrata i širom ih otvorio. Unutra se vidjelo kako u polutami — jer kapci na prozorima bili su sklopljeni — svjetluca i bijeli se mramor, vidjele su se vreće s cementom, police s alatom, željezne šipke i drvene klocne. Sve je bilo na svom mjestu. Dok se Andrija polako približavao (otkako je znao da ima rak, i noge su ga slabije služile), a onaj se čovjek okrenuo prema njemu s rukama na bokovima. U njemu je Andrija sad prepoznao svog unuka Gorana. — Mali — kazao je starac. — Otkud ti sad? — Deda — nasmijao se mladić i pružio djedu ruku. — Pa, rekao sam ti da ću doći. I ponavljao. I datum si zapisao. Zaboravio, a? — Izgleda — rekao je starac. — A znao sam da je nešto... Iz kabine je tada izašao vozač, pa je ljubazno kimnuo starcu. Osjećalo se kako iz polutmine radionice bije jara, jer je njezin krov bio drven. Andriju Križana odjednom je uhvatila želja da skine košulju i lati se alata. S Dunava je puhao lagan vjetrić. Vozač je otišao do stražnjeg dijela kamiona, pa je podigao ceradu i spustio pregradu. Tada se vidjelo da na kamionu ima nekoliko sanduka. Bili su prilično veliki, načinjeni od svježih i svijetlih dasaka, i nisu bili učvršćeni, što je značilo ili da su jako teški, ili da nije važno miču li se u vožnji. Goran je ušao u skladište i odande dovukao kolica s dva kotača. Vozač — mlad čovjek s golemim riđim brkovima — dotle se popeo na kamion. Sad su stali zajedničkim snagama prebacivati sanduke na kolica, pa ih je Goran jedan po jedan prevozio u unutrašnjost radionice i ondje istovarao. Sanduka je bilo desetak, i na sebi su imali brojeve ispisane crnom bojom. Nisu bili svi jednake veličine, nego su jedni ličili na kocke, dok su drugi bili izduženiji.

— Pazi, deda — rekao je Goran kad se Andrija previše približio.

— Šta je to? — upitao je starac.

— Spomenik — reče unuk preko ramena, dok je vozač sa zanimanjem gledao s kamiona. — I o tome sam ti govorio.

Može biti. Ali, Andrija se toga razgovora — koji se možda vodio telefonski, a možda i oči u oči — naprosto nije sjećao. Ipak, znao je o kojem se i kakvom spomeniku radi. Njegov unuk bio je kipar, živio je u Zagrebu i načinio je spomenik za svoj rodni grad. To je sve čega se starac mogao sjetiti. Samo je sad mislio o tome kako u Varošu već postoji priličan broj spomenika, i kako je njegova obitelj povezana na ovaj ili onaj način sa svakim od njih, jer su Andrije, njegov djed i otac za sve spomenike izradili kamena postolja. Ovo je bilo prvi put da obitelj Križan izrađuje i samu skulpturu. Mora biti da mu je Goran rekao i što skulptura prikazuje, ali Andriji sad to nije dolazilo u sjećanje.

No, nije sva krivnja bila ni na njemu. Jer, dok je stajao ondje oslonjen na štap gledajući dvojicu mladića kako rade, činilo mu se da se ipak nečega sjeća: sjećao se da se Goran u vezi s tim spomenikom drži jako tajanstveno. Andrija Križan bio je gotovo siguran da mu unuk nije rekao što će spomenik prikazivati, a pogotovo da mu nije pokazao nacrte. Morao mu je, međutim, reći što se spomenikom obilježava. Posljednji rat? Neka ranija bitka? Ili možda koji veliki čovjek? Nije se mogao sjetiti.

Dotle su njih dvojica završila istovar. Goran je poslagao kutije u dnu skladišta, a onda je ondje ostavio i kolica. Potom se vratio pred skladište, pa se porukovao s vozačem. O nečemu su se dogovarali stojeći kraj otvorenih vrata kabine, ali Andrija to više nije čuo. A nije baš ni slušao: stajao je pred širom otvorenim vratima i gledao u unutrašnjost radionice kao što je inače po cijele dane gledao groblja i spomenike. I kao što je onda ponavljao imena i natpise, tako je sad nabrajao šapatom imena materijala i alata, a usne su mu se micale. Kad mu je unuk dotaknuo rame — a kamion je bio već otišao — on je glasno izgovorio riječ koju je kanio prošaptati:

— Šestar!

— Što šestar, deda? — upitao je Goran.

— A, ništa — kazao je starac. — Hajde da mi popijemo po jednu.

— Smiješ li ti to? — upitao je unuk, a onda odmahnuo rukom, uviđajući da pitanje nema smisla. — Ja ću donijeti — rekao je. — Znam gdje stoji.

On je otišao preko praznog dvorišta, pod onim suncem, okružen bljeskanjem nadgrobnih ploča na mnogobrojnim grobljima što su se odande vidjela. Nestao je u kući, a Andrija Križan je dotle ušao u radionicu, našao klupicu što je uvijek stajala iza vrata, pa je iznio i stavio uza sjeverni zid barake, gdje je bio hlad. Spustio ju je ondje i čekao.

Ubrzo je stigao Goran s bocom i čašicama. Goran je bio preplanuo od sunca i zubi su mu bili bijeli u onoj sjeni, a ruke je imao pomalo kvrgave, pa se vidjelo da njima mnogo radi. Ali, prsti su mu bili mirni: kad je lijevao rakiju u čašice (iz boce koja je imala cvjetiće nacrtane crvenom bojom i stakleni čep koji je savršeno nalijegao u grlić) nije s čulo nikakvo zveckanje. Unuk je sjeo pokraj djeda na klupu.

— Znači, za danas smo se mi dogovorili — kazao je Andrija, gradeći se da se prisjeća.

— Za danas — potvrdio je unuk. — Tu ću ga i sastaviti, u tvojoj radionici, a onda ćemo ga opet na kamion, pa na Podanak...

— Pa da, Podanak! — malo se trgnuo Andrija.

Podanak je bio prilično neugledan komad zemlje u Ribarskoj ulici, odmah uz Dunav. Pripadao je obitelji Križan, i već je dugo bio zapušten i zarastao u korov. Ondje je već stajalo postolje za spomenik.

— Sve prema dogovoru — potvrdi unuk. — Sad sam prošao onuda, postolje je odlično, svaka čast.

To je bila pohvala. Andrija se sad maglovito sjećao kako je cijelo proljeće klesao to postolje. Bilo je od kamena i mramora, dok će spomenik biti... A, valjda od bronce, čim će ga Goran ovdje sastavljati. Što drugo? Trebat će mu pribor za zavarivanje.

— Rat? — pokuša Andrija nasumično, ne želeći opet pitati, jer mu je unuk zacijelo i to rekao.

— Tako je — reče Goran. — Čekaj, nešto ću ti pokazati.

Starac je ostao sjediti uza zid barake slušajući zvukove iz njezine unutrašnjosti. Čulo se krckanje kad je Goran otvorio jedan od sanduka, čulo se zveckanje kad je iz njega nešto izvadio, čulo se stenjanje kad je to što je izvadio stao nositi prema izlazu. Na kraju se pojavio pred vratima skladišta.

Pušući, vukao je za sobom brončanu glavu. Premda je bila šuplja, bila je teška i on ju je s mukom nosio, ne mogavši je dobro uhvatiti. Nosio ju je naopako, a onda, stojeći pred djedom na suncu, dok je Andrija Križan bio u sjeni, okrenuo je glavu na pravu stranu i položio je na tlo.

— Šta je to? — upita starac.

Bila je to ljudska glava, načinjena sasvim realistički, s izrazom neizmjernoga bola na licu. Nastojeći dovesti glavu spomenika u žarište svojih slabih očiju, Andrija Križan je škiljio.

— Dobro je pogledaj — kazao je Goran muklo.

I, Andrija je dobro pogledao. Bila je nešto veća od obične ljudske glave. Imala je bolne, izobličene crte. Ali, te su crte bile Andriji poznate. On ih je zaboravio, ne bi ih mogao dozvati u sjećanje kad bi sklopio kapke, ali ih je sad odmah prepoznao, odlivene u bronci, onako tužne, kao da govore, kao da zovu, kao da se njemu obraćaju. — Nikola — zahripao je Andrija Križan. — To je Nikola.

Goran je priskočio i natočio mu još jednu rakiju. — Popij, deda — rekao je.

Očito, nije se nadao da će pogled na skulpturu toliko pogoditi starca. Uplašeno je zurio u Andrijino lice, dok se starčev pogled polako odvajao od glave kipa i premještao se na Goranove oči.

— Svog si oca stavio na spomenik?

Nikola Križan, Andrijin sin i Goranov otac, poginuo je jeseni 1991. u blizini Osijeka. To je obojici, i Andriji i Goranu, promijenilo život. Andriji je tada bila sedamdeset i jedna godina, a Goranu sedamnaest. Sad je već prošlo gotovo trinaest godina od Nikoline smrti. A danas je njegova glava, odlivena u bronci, stajala na suncu, nasred dvorišta, i gledala u njih dvojicu s onim bolnim i strašnim izrazom u kojem nije bilo prijekora, nego samo neizmjerne tuge.

— Nije jedini — reče Goran stegnuta grla. — Ima na tom spomeniku i drugih.

— Ali on je glavni?

— Da, on je glavni.

Andrija Križan nije kazao ništa. Polako je ustao, dok ga je rakija grijala u želucu, pa je bez osvrtanja krenuo prema kući. Ni na vratima nije zastao, nego je ušao u polutamu pa prišao prvome od satova. Stao ga je navijati. Kad je završio, latio se drugoga, pa trećega. Kod četvrtoga se dogodilo nešto što se nije zbilo nikad prije: previše je snažno potegnuo, i opruga je pukla.

Ciknula je drndavim i prijetećim zvukom i to je ječalo po sobama, a Goran je, zastavši na pragu, stigao taman na vrijeme da to čuje. Stajali su tako nepomični i osluškivali kako zvuk napukle opruge ječi po pustoj kući.

* * *

Da ih je tkogod upitao, ni djed ni unuk ne bi znali kazati po čemu je važan datum 17. kolovoza, kakva godišnjica pada na taj ljetni dan kad oni, stojeći jedan pokraj drugoga, slušaju kako zvuk otkvačene opruge odjekuje po cijeloj polutamnoj kući, dok se kroz prozor vide ustritrale daljine varoških groblja i zelena pruga Dunava daleko na sjeveru. Andrija je za taj datum možda nekada i znao, ali Goran nije za njega znao nikad. Tako toga ljetnog podneva nije bilo nikoga da se sjeti kako se 17. kolovoza 2004. puni ravno stotinu i deset godina otkako je jedne rane zore Jakov Križan — Andrijin djed a Goranov šukundjed — izgubio svoju kutiju s alatom, a to je onda izazvalo cijeli niz drugih događaja.

Toj izgubljenoj kutiji s alatom — zapravo omanjem drvenom sanduku, nalik onome s kakvim su regruti kretali u vojsku — mogu i Andrija i Goran zahvaliti i svoje rođenje, i smjer svojega života u Varošu. Smjelo bi se čak reći da bi i sâm Varoš bio posve drugačiji da nije bilo toga neobičnog događaja, za koji je teško utvrditi je li ga izazvao slučaj, stjecaj okolnosti, ili koja od onih pojava iza kojih se više sile imaju običaj skrivati onda kad žele zatajiti svoje upletanje u ljudske poslove. Bilo kako bilo, te rane zore, na Boroviku, nedaleko grada, Jakov Križan utvrdio je da mu nema kutije s alatom, i tada je morao odlučiti što da učini. Ono što je odlučio imalo je za posljedicu i nastanak klesarije »Kerubin« i rođenje dvojice ljudi što u toj klesariji sad stoje usred ljetnoga podneva osluškujući po kući satove, kao da osluškuju vlastita srca. Bila je zora toga 17. kolovoza 1894, zora najprije plava, pa pepeljasta, malo vlažna i puna srha, zora kad se bude ptice, kad umiru najteži bolesnici, kad prašnim cestama oko Borovika drndaju prva kola što su krenula u drva, zora kad podočnjaci onih što su probdjeli noć izgledaju neprirodno plavi, dok su im lica bolesno zelena. Samo maslinasta put Cigana tamburaša ne odaje ni umor ni pospanost, njihove zalizane kose stoje besprijekorno kao i na početku večeri, dok sviraju u sivom svjetlu svanuća što se natječe sa svjetiljkama koje još gore nad bijelim stolnjacima, nad škripavim tucanikom, nad glavama konobara što u svojim bijelim bluzama potajno zijevaju čekajući da se sve to završi. Tada, dok su uz ogradu svratišta »Jelen« na Boroviku prolazili varoški ribari noseći svoj ulov u okolna sela, dok se nebo zelenjelo daleko prema istoku, dok su dva ciganska orkestra svirala dvije različite pjesme na dva kraja bašče, Jakov Križan odjednom je shvatio da se nalazi sam za stolom, da je pijan, da ne zna što se s njim događalo posljednjih sat ili dva, i da mu nema sanduka s alatom.

Stigao je u svratište sišavši s kirijaških kola negdje oko ponoći. Na tom mjestu ceste su se račvale, pa su kola skrenula desno, prema nekom mjestu koje se zvalo Varoš, dok je Jakov Križan htio u Osijek, i morao je čekati hoće li naići tkogod da ga poveze. Bio je umoran i gladan i nije imao prenoćišta. Kad je drndanje kola zamrlo u daljini, čuli su se u polju preko ceste zrikavci, zvijezde su žmirkale, žute i zelene kao odličja na koporanu ljetnoga neba, a ravnica se sterala tamna i prazna u nedogled, i od toga je Jakova — koji je bio svikao na brda i kamen — uhvatio strah. Učinilo mu se da bi odande, iz toga mraka, mogle doći tko zna kakve ravničarske nemani što žive u mulju i šašu (a miris jednoga i drugoga dopirao mu je do nosnica), pa progutati i njega i osamljenu kuću kraj puta u kojoj je gorjelo svjetlo i odakle je dopirala glazba.

Pošao je onamo. Bila je to kavanska bašča. Opasana ogradom od zelenih letvica, nadsvođena tankim lukovima od šipki s kojih su visile drvene posude sa cvijećem, posuta tucanikom i prepuna konobara u sniježnobijelim bluzama i s debelim buđelarima u džepu. Nosnice je draškao miris roštilja, a u uši je ulazila glazba: preglasna, gruba, izmiješana, treštava, ali ipak glazba. Pjevalo se o kasnoj jeseni, žalosti, nesretnoj ljubavi i smrti. Pjevalo se o bijelim ružama koje su uvele i nikada više procvasti neće. Jakov je nekoliko trenutaka stajao kraj ograde, a onda je ušao u bašču.

Na sebi je imao crno odijelo u kojem je bio krenuo s Brača, a u ruci je držao kutiju s alatom, zapravo kovčežić, prilično težak, tako da je imao i dodatni remen, da se može nositi preko ramena. U njemu su bile klesarske potrepštine. Košulja se Jakovu bila isprljala u toku duga putovanja, ali je u kutiji imao drugu, i mislio je da ga to legitimira kao uredna čovjeka. Držao je da je prikladno odjeven za to mjesto (nad ulazom je pisalo samo »Jelen«), premda je bio pomalo nesiguran, jer ipak je bio stranac. Osjećao se kao da je u stranoj zemlji.

A u nekom je smislu i bio. Tih se godina mnogo odlazilo u Ameriku, većina je mladića njegovih godina već bila otišla. Otišao je i Jakovljev mlađi brat Vinko, koji, kao ni Jakov, nije mogao naslijediti očevu klesarsku radionicu, jer je ona pripala najstarijem bratu Anti. A Jakov, koji je koju godinu prije, kad je vladala glad, išao s ocem u Vrpolje kupovati kukuruz, odlučio je ponovo poći na sjever. Svidio

mu se život ondje, premda se ravnice pomalo bojao, svidjelo mu se kako su ljudi pomirljivi, kako obilato jedu, kako se svemu smiju. I, vidio je da ondje nema mnogo klesara. Tako je prethodnoga dana, 16. kolovoza, sišao s vlaka u Vinkovcima, ne znajući točno ni što će ni kako će, a onda, negdje usred poslijepodneva, pojavila su se ta kola, koja su išla u smjeru Osijeka, pa je sjeo na istesane trupce i vozio se kroz ravnicu sve do onoga križanja na kojem je stajalo izletište »Jelen«, a kola su tada otišla prema tome Varošu, dok je Jakov ostao čekati hoće li ga tkogod prevesti dalje. Sad je izabrao stol u sredini bašče, pa je odmakao stolicu i sjeo.

Konobara jedno vrijeme nije bilo, pa je imao vremena gledati oko sebe. Na toj pozornici — jer bašča je bila osvijetljena, a svuda okolo vladao je mrak ravnice — bila su zauzeta samo četiri stola. Osim njegovoga, u sredini bašče bio je zaposjednut još jedan. Ondje je sjedilo dvoje ljudi. Jedno je bila mlada žena, vrlo lijepa, ali odjevena kao muškarac (imala je kravatu, ali se nije vidjelo nosi li i hlače), a drugo kepec goleme glave i s dugom tamnom bradom. Pred njima su bile čaše nekoga zelenog pića. A u kutovima bašče — u suprotnim kutovima, koji su stajali dijagonalno jedan u odnosu na drugi — nalazila su se dva nevelika društva. U oba je u pročelju sjedio po jedan čovjek zrelih godina, a s njim još po jedan muškarac i dvije žene. Žene su za oba stola vjerojatno bile kurve, jer su bile jako namazane, našušurenih frizura, i mnogo su jele i pile. Kraj svakoga od stolova stajao je po jedan šesteročlani ciganski orkestar (dvije violine, kontrabas, tambura, bisernica i brač), pa kad bi svirali jedni, svirali bi i drugi; kad bi mirovali jedni, mirovali bi i drugi. Svako je društvo željelo nametnuti svoju glazbu cijelome lokalu, i ni jedno nije dopuštalo da onaj drugi orkestar svira svima. A pravili su se da se ne vide, i uopće nisu pogledavali jedni prema drugima.

No, inače su gledali po bašči, u to se Jakov brzo uvjerio. Jer, kad je naručio gulaš, i kad mu je konobar s jelom donio i piće, Jakov je u njegovoj ruci umjesto bokalčića s tri deci crnoga ugledao butelju skupocjenoga rizlinga. Bio je uvjeren da se radi o zabuni, pa je upozorio konobara na to, ali je ovaj uzvratio da to časte gospoda s onog stola u kutu bližem cesti. Nije još ni stigao dovršiti rečenicu, a stigao je drugi konobar s drugom buteljom i s objašnjenjem da to gospodina — naime Jakova Križana — žele počastiti gosti iz onoga drugog društva. Tako je to krenulo, i tako se noć počela kotrljati prema zori Jakovljeve velike odluke.

Jer, nije se usudio odbiti piće. Nije dobro znao kakvi običaji ovdje vladaju, ali je svejedno bio čvrsto uvjeren kako bi se ona gospoda zacijelo uvrijedila da otkloni njihovo vino. Zato je dao otvoriti i jednu i drugu bocu, a onda je stao pomalo pijuckati, premda s takvim vinom nije imao nikakva iskustva. Upitao je konobara tko su ta gospoda i kakvo je to veliko čašćavanje.

— Svi ih ovdje znaju — rekao je konobar praveći se da nešto posprema po Jakovljevu stolu. — Dolje su iz Varoša.

— Gdje je to? — upitao je Jakov.

— Dva i pol kilometra odavde — konobar je pokazao u onom smjeru kamo su otišla kola na kojima se Jakov dovezao. — Na Dunavu. Krasan gradić.

— A oni? — upitao je Jakov oprezno.

— Bogataši — rekao je konobar. — Onaj tamo — pokazao je glavom prema kutu bližem cesti — to je Bogdan Orlović. Veleposjednik. Barun. Ima zemlje da ni sam ne zna koliko. A ovaj drugi — konobar je opet pokazao glavom — to je Josip Dunđerski. Ima mlinove i tkaonice. Isto jako bogat.

— A zašto mene časte?

— S oproštenjem — rekao je konobar — niste vi važni. To su njihove računice. Slučajno su se našli tu u isto vrijeme, i odmah su počeli... Vidite li ona dva orkestra? Ne znaju što bi od obijesti.

— Mrze se? — upitao je Jakov.

— A, vrag bi ih znao — slegao je konobar ramenima. —

Nije to tako jednostavno.

Tako je započela ta noć. Jakov je polako pojeo svoj gulaš, još je i kruh u njega nadrobio, pokupio je žlicom svu mast s dna tanjura, a nje je bilo dosta. Znao je da ga čeka sve ono vino, i želio je stvoriti dobru podlogu. U njegovu zavičaju vino se pilo s vodom, i to samo jedna čaša nakon obroka. Ovo je bio kao nekakav ispit, obred kojim ga iskušavaju prije nego što ga puste da se nastani u ravnici.

Nakon dvije čaše rizlinga, žuta svjetla svjetiljaka izgledala su mu nježno i milo, glas zrikavaca ličio mu je na ljubavni šapat, a vlastiti umor i neispavanost na najsretnije stanje u kojem se ikad nalazio. Noć je bila topla, mirisalo je lišće lipa i kestenova oko terase, i tako je terasa putovala prema zori kao velik, dobro osvijetljen brod.

Premda je u prvi mah bio nakanio pojesti i otići — vratiti se na cestu, za slučaj da naiđu kakva kola — Jakov je sad od toga odustao. Bilo mu je lijepo, bilo je tu još vina (nije ni opazio kad su mu pristigle još dvije butelje), a osim toga, sve ga je zanimalo. A osobito ga je zanimala ona žena što je sjedila s kepecom (imala je crvenu kosu i krupne, svijetle, malko razmaknute oči), jer i ona je gledala ravno prema Jakovu. S kepecom jedva da je i razgovarala, i bradonja je brzo zaspao za stolom naslonivši obraz na bijeli stolnjak. Žena je pila ono svoje zeleno piće, kao da nešto čeka, mirna i zamišljena.

U tih nekoliko sati — koji su se poslije u Jakovljevu sjećanju izmiješali u nejasan koloplet slika, zvukova i nepovezanih riječi — pala je odluka o Križanovoj sudbini, a i o sudbini drugih ljudi koji su bili ili će biti s njim povezani. Do te odluke dovelo je nekoliko manjih događaja, premda nitko od sudionika zbivanja — zbog alkohola, zbog uzbuđenja i zbog čarolije kolovoške noći — nije mogao točno znati kojim su se redom ti događaji zbivali i u kakvoj međusobnoj vezi stoje.

Najprije je Jakov Križan od konobara doznao tko je ta žena. Diskretni kelner prišapnuo mu je da je to artistica iz cirkusa »Krone« što je ovih dana davao predstave u Vukovaru, a od sutra će i u Varošu. Gospođica se zove Arijadna, i glavna je njezina točka ples na labavom konopcu visoko pod kupolom, kad nosi u ruci suncobran i pokazuje gole noge sve do bedara. A onaj kepec je klaun iz toga istog cirkusa; njih dvoje ovdje čekaju da karavana dođe po njih i odveze ih u Varoš.

Jakov se poslije nije mogao sjetiti kako se približio toj ženi i njezinu pratiocu, ni jesu li oni prešli za njegov stol, ili on za njihov. Ali, da su jedno vrijeme sjedili skupa, u to je bio siguran. Isto je tako bio siguran da su s tom Arijadnom sjedili i Bogdan Orlović i Josip Dunđerski, dakako, svaki posebno. Tako su isto sjedili i s njim, Jakovom, samo nije znao je li to bilo prije ili poslije. Misleći poslije često o tome — godinama, zapravo, sve do kraja svojega života koji je protekao i završio se u Varošu — Jakov Križan uspio je nekako složiti razmjerno potpunu sliku toga noćnog zbivanja. Ta slika, ako i nije bila u svemu točna, barem je bila nekako suvisla, i u njoj su se stvari prirodno nastavljale jedne na druge. A čovjek ima potrebu da ono što mu je odredilo život bude barem suvislo.

Sve je, čini se, proizlazilo otuda što su i Orlović i Dunđerski nastojali pridobiti sve i svakoga oko sebe, pa tako i nepoznate goste u onom svratištu. Najprije su se, dakako, ustremili na Arijadnu. Znali su da je artistica, i obojica su računali da bi je mogli smotati. Slali su joj pića, kolače, slali su joj cvijeće (i njega je bilo u tom lokalu), slali su joj pisamca. Ali, ništa nije vrijedilo. Onda su joj došli i za stol, najprije jedan, a onda i drugi. Zvali su je da izvede neku točku, nudili novac, započinjali konverzaciju na stranim jezicima (njoj su mađarski i njemački išli bolje od hrvatskoga), zabavljali su je i nastojali biti duhoviti. Napokon su odustali, vratili se svaki za svoj stol i naručili od svojih Cigana — koji su imali sposobnost da sviraju i spavaju u isto vrijeme — nove i još tužnije pjesme.

Ali, mora biti da su obojica — i Orlović i Dunđerski — razabrali ono što Jakov nije odmah shvatio: da se Arijadna zanima za njega a ne za njih. Zato su se okrenuli njemu: nisu mu više slali piće, nego su ga zvali za svoj stol. Nudili su ga da jede, pitali ga tko je i kamo putuje. I, obojica su podjednako poskočila na stolcu kad im je rekao da je klesar i da bi se želio negdje skrasiti: zvali su ga da dođe u Varoš, jer da ondje klesara nema. I još su obećavali pomoć: naći će mu radionicu, osigurati plac za kuću, odamah će naručiti grobnice za svoje obitelji. Jakov je te noći — onako pijan — dvaput ispričao svoj život i dvaput čuo primamljive poslovne ponude, pa se zato poslije nije mogao sjetiti gdje je što govorio ni tko je njemu što govorio. Samo je znao da mora biti oprezan, znao je, čak i u onom stanju, da ni jednu ponudu ne smije olako prihvatiti, jer su mu u glavi zvonile konobarove riječi kako mu Orlović i Dunđerski ne šalju vino radi njega samog, nego zbog svojih međusobnih računa.

Zato je valjda bio oprezan i onda kad ga je Arijadna pozvala za svoj stol. To je bilo vrlo neobično. To je bilo toliko neobično da je cijela bašča piljila u njih i oba su orkestra prestala svirati. Kad je sjeo, Arijadna mu je rekla nešto u smislu kako je potrebno da se njih dvoje ujedine u borbi protiv one dvojice napasnika. I ona je potom — koliko se Jakov mogao sjetiti — pitala o njegovu porijeklu, i ona mu je nešto nudila. Zvala ga je da se pridruži cirkusu, jer cirkus uvijek treba majstora. Gladila ga je dlanom po obrazu — ili mu se to samo tako činilo — govorila mu je nešto i na nekom stranom jeziku za koji Jakov nije znao ni koji je. A onda je nestala.

Jakov je zaspao za stolom od svega onog vina, i nikad neće doznati koliko dugo je spavao. Kad se probudio, bila je već pepeljasta zora, Cigani su sve slabije i sve bezvoljnije svirali, Orlović i Dunđerski kunjali su na svojim stolicama, a Jakovljeva kutija s alatom bila je nestala.

Ustao je na noge i tada mu se zavrtjelo, priskočio je konobar, a Jakov je pojurio u onaj kut bašče gdje su bili zahodi, i ondje je dugo bljuvao. Suze su mu išle na oči, u ušima mu je bubnjalo i nogavice hlača bile su mu flekave. Od konobara je doznao da je njegovu kutiju odnijela Arijadna, ali da su svi mislili da je kutija njezina. Cirkus je, u svakom slučaju, već došao i prošao. Spustio se cestom dolje prema Varošu. Zato su se Orlović i Dunđerski toliko i trudili oko Arijadne: nadali su se da će se prijateljstvo s njom u Varošu samo produbiti. Arijadna je, dakle, zajedno s Križanovom kutijom, otišla u taj Varoš. Onamo je morao ići i on.

Nije znao kako će stići u taj grad, ali su ga konobari poučili. Uskoro, čim još malko svane, doći će pred terasu šest fijakera. Tri je naručio Bogdan Orlović, a tri Josip Dunđerski. Takav je običaj: u prvom fijakeru voze se putnici, u drugom šeširi, a u trećem štapovi. Jakov treba samo da se neopazice ubaci u neki od tih fijakera sa šeširima i štapovima (neka dade kočijašu koji krajcar), i fijaker će ga dovesti na odredište.

Tako je i postupio. Orlović i Dunđerski bili su mrzovoljni i potpuno trijezni nakon cjelonoćnog lumpanja, pa na njega više nisu obraćali pažnju. A jedva da su opažali i jedan drugoga. Jakov se dogovorio s jednim od kočijaša, zavukao se pod kožni krov, a onda je gurnuo u kraj štapove koji su se tim fijakerom vozili i zavalio se na sjedalo. Zaspao je za nekoliko trenutaka.

Ali, nije imao miran san. Cesta je bila loša, karuce su se zibale, i Jakov je povremeno otvarao oči i gledao strnjiku na beskrajnim poljima, krošnje voćaka, seoske tornjeve u daljini. Nekoliko je puta padao u san i budio se, i po suncu zaključio da nije dugo putovao.

Proturio je glavu ispod kožnoga krova i pogledao naprijed. Preko konjskih sapi, preko niskoga grmlja uz jarak, tada je na jednom zavoju prvi put ugledao Varoš u zlatnome sjaju jutarnjega ljetnog sunca: tornjeve, kupole, krovove, praporne bajere i strašni, moćni Dunav po kojem je plovila lađa s dva dimnjaka. Gledao je tako nekoliko trenutaka misleći kako kraj ipak nije previše ravan, kako ima nešto brežuljaka i kako bi se možda tu moglo živjeti.

U Varošu je Jakov još istoga jutra našao cirkus (bio je smješten na vašarištu), u cirkusu je našao Arijadnu, a u Arijadninim kolima našao je svoju kutiju s alatom. U tim je kolima proveo s tom čudnom ženom četiri nezaboravna dana, koliko se cirkus zadržao u gradu. No, nije to presudilo. Presudio je onaj pogled što ga je bacio ispod kožnoga krova fijakera onoga jutra kad je stigao u Varoš. Jer, tada je, osim kupola i krovova i tornjeva i prapornih bajera, ugledao sva ona varoška groblja koja su se nastavljala jedna na druga i činilo se da im nema kraja. Sva su ta groblja trebala nadgrobne ploče i spomenike, a te je spomenike Jakov mogao načiniti.

Tako je ostao, i tako je u Varošu proživio svoj život. Tako su se u Varošu rodili i Andrija, Jakovljev unuk, i Goran, Andrijin unuk. Tako se dogodilo i štošta drugo, i Varoš se promijenio. Zbilo se mnogo toga što je vrijedno da se zapamti, pa možda i da se spomenikom obilježi.