Granica bola

Granica bola

Ulomak iz romana Skica u ledu

Po njega su došla dvojica policajaca. Vani je bilo hladno i kristalno jasno se čuo svaki zvuk izvana: otvaranja i zatvaranja vrata automobila, škripa kočnica, koraci rijetkih prolaznika, veseli ženski smijeh... Tako da se čulo kad su stigli automobilom. Ostavili su ga ispred kafića i ugasili motor. Stajali su jedno vrijeme na otvorenim vratima kafića. Izvana je odnekle dopirala svjetlost i upadala izravno preko njihovih glava u polumračnu prostoriju. Njihove sjene su se groteskno pružale od ulaza i odražavale se na polici iza šanka, na kojoj su bile poredane boce s pićem. Jazija je bio sam. Sjedio je na visokoj barskoj stolici, leđima okrenut ulazu. Ispred njega se na šanku nalazila skoro puna boca viskija, čija je cijena za većinu gostiju u kafiću bila pravo malo bogatstvo. Tih godina, polovicom osamdesetih, kada su se već nazirale pukotine »u najboljem od svih socijalizama« i iz njih se pomalo širio zadah bijede, ta boca, drsko izložena pogledima, vrištala je poput klauna na sahrani. Jazija je s neskrivenim zadovoljstvom hvatao poglede novopridošlih gostiju, koji bi bar na kratko pomalo začuđeno pogledali prema boci. Unatoč tome što je kafić bio prilično pun, visoke stolice oko Jazije su bile prazne. Prostorija je bila prepuna sjena. Vanjski prozori i stakla na ulaznim vratima su bili premazani gustim slojem tamnozelene uljane boje, iste kakvom su bile obojene ploče stolova, stolice i svi drveni predmeti u kafiću, uključujući i masivni drveni šank, po kojem je popucala blještava zelena politura i ljuštila se, dok se po rubovima boja potpuno izlizala i ispod se pomaljala tamna boja drva. Sjene su se križale po zidovima, osvijetljenim sa četiri reda svjetiljki, koje su bile postavljene na metalne nosače. Svjetiljke su se nalazile odmah ispod stropa, poredane u pravokutnik. Bile su u dvije boje: plavoj i crvenoj. I zidovi su bili obojeni slično: u plavo i rozo. Svjetlost dva reda plavih svjetiljki padala je po zidovima obojenim u plavo, a crvenih po onima u roza. Boje na zidovima su bile izblijedjele, i ta svjetlost, koja je valjda trebala naglasiti nekakvu glamuroznost ružnog, skučenog prostora, samo je podcrtavala bijedu i trošnost svuda uokolo. Bio je tu još niz crno–bijelih fotografija, koje su na visini od oko metar i pol bile poredane uokolo cijele prostorije. Fotografije su bile uvećane i prikazivale su motive s Woodstocka. U dnu svake fotografije, krupnim, razvučenim slovima je pisalo Woodstock. Bile su požutjele i iskrivljene od vlage, smještene, ispod debelog stakla, u crne plastične okvire. Svuda po njima su igrale sjene, koje su ih krivile do neprepoznatljivosti. Na fotografiji najbližoj Jaziji nalazila se Joan Baez s gitarom, a upravo su njene pjesme svirale s linije koja se nalazila na polici nasuprot njega.

Jedan je policajac ostao na ulaznim vratima, dok je drugi prišao Jaziji, bez riječi uzeo bocu ispred njega i teatralnim pokretima je prolio na pod. U cijeloj prostoriji se osjetio miris alkohola. Policajac je pritom gledao Jaziji ravno u oči. Ovaj se samo ironično smješkao i gledao ispred sebe kao i do tada. U kafiću je odjednom postalo neobično tiho. Žamor je prestao. Kao da se tišina proširila skupa s oštrim mirisom alkohola. U tišini koja je nastala, pjesma Joan Baez postala je kristalno jasna. Čuli su se i brzi prelazi prstiju po žicama i onaj karakteristični, kakofonični škripavi zvuk pri promjenama akorda. Policajac se zvao Stjepan. Jazija ga je prilično dobro poznavao. Mirno je vratio praznu bocu na šank, tik ispred Jazije. Bio je to niski, debeljuškasti četrdesetogodišnjak, na čijem licu se nije mogao nazrijeti ni trag bilo kakvih osjećaja, osim beskrajne mrzovolje, koja se, poput vriska, savršeno uklapala u atmosferu oko njih.

— Ciagaretu — rekao je drsko i pakosno Jazija, pružajući prema njemu otvorenu kutiju »Camela«.

Policajac je mirno uzeo kutiju iz njegove ruke i nemarnim je pokretom bacio preko glave.

— Mene ne možeš kupit cigaretama, pička ti materna! Izlazi! — rekao mu je.

Jazija je poslušno krenuo ispred njega. Ispred policijskog »stojadina«, koji je stajao parkiran odmah pored ulaza, stavili su mu lisice na ruke.

— Nema potrebe — rekao im je Jazija hladnim i samouvjerenim tonom.

Stjepan mu je opalio šamar i grubo ga ugurao na stražnja sjedišta.

— Odsad pričaj samo kad te se nešto upita — rekao mu je nešto kasnije. Automobil se već bio izvukao s neosvijetljenog parkinga. Vozio je onaj drugi policajac, koji je cijelo vrijeme čekao na ulazu.

— Previše si ti uzeo furseta.1 Izbiću ja to iz tebe! — završio je prijeteći.

Jaznija nije bio siguran zbog čega ga privode, mada je naslućivao. Uveli su ga u pustu policijsku postaju, ispred koje je gorjela samo jedna slaba žarulja. Jaziji se činilo kao da ulaze u nekakav tunel. Hodnici su bili mračni. Slaba svjetlost je dopirala s gornjeg kata, kroz stubište. Odnekle se čulo sporo i ravnomjero udaranje u pisaći stroj. Odveli su ga u dugu i usku prostoriju u dnu jednog od hodnikâ. Pisaći stroj se čuo upravo iz te prostorije. Bila je osvijetljena žaruljom, koja je visjela sa stropa na dugačkom kablu i mogla se dodirnuti glavom. Unutra su se nalazile dvije jednostavne drvene stolice, omanji stol na kojem se nalazio ogroman, prastari pisaći stroj i niski uredski ormar u kojem se nalazilo desetak tamnozelenih kartonskih registra.

Visoka, ispijena službenica, izbijeljene kose, koja je do njihovog dolaska marljivo udarala u pisaći stroj, odmah je ustala i izišla iz prostorije. Prije toga je izvukla papir iz stroja, pokupila neke stvari sa stola i sve odnijela sa sobom. U prostoriji je postojao samo jedan manji prozor, postavljen visoko na zidu naspram vrata. S vanjske strane prozora bile su postavljene rešetke. Kroz njih se vidio samo komadić tamnog, čeličnoplavog neba, premrežen tamnim kvadratićima. Odmah ispod prozora nalazila se velika Titova crno–bijela fotografija iz II. svjetskog rata, čija je lijeva strana bila u sjeni, smještena u masivni mesingani okvir. Drveni podovi u prostoriji su bili goli i sasušeni, tako da su se vidjele široke pukotine između požutjelih dasaka. Podovi su ružno škripali i uvijali se pod nogama.

Unutra su ostali samo Jazija i Stjepan. Onaj drugi policajac je negdje otišao.

Stjepan je zaključao prostoriju i sjeo na jednu od onih drvenih stolica. Jazija je, s lisicama na rukama, ostao stajati na sredini prostorije.

— Šta si ti pričo prije dva dana kod Sove? — pitao ga je.

Jazija je tek tada saznao zbog čega su ga priveli. Tu noć je bio pijan i ni sâm se nije dobro sjećao svega što je govorio.

— Šta me pitaš kad znaš — odgovorio mu je drsko. Mislio je da će sve završiti na nekoliko šamara. Tu cijenu je uvijek bio spreman platiti za vlastitu drskost.

Stjepan se lagano podigao sa stolice, uzeo pendrek u ruke, ali ga je nakon nekoliko trenutaka vratio na stol.

— Koga ti to možeš kupit, jebem ti mater! Svakog milicionera?

Jazija je šutio.

— Šta šutiš?! — pitao ga je kad mu je prišao. — Neku večer si bio puno pričljiviji.

— Svak ima svoju cijenu — rekao je Jazija. — Nisam reko ništa novo.

Stjepan je u širokom luku obilazio oko njega, a zatim ga je u jednom trenutku naglo gurnuo s leđa. Jazija je pao. Bio je licem okrenut prema podu. Ruke su mu ostale ispod tijela.

Nije se sjećao čime ga je policajac udario, pretpostavljao je nogom, ali kratki, oštri bol nije zaboravio nikad. Zaista nikad. Onesvijestio se.

Kad je došao svijesti, u prostoriji nije bilo nikoga. Tanak curak krvi išao mu je od glave i zvjezdasto se širio po podu. Bol mu nikako nije izlazila iz glave: sjećao se svake sekunde, svakog trena bola, proživljavao ga je stalno iznova. Bio je tu i kad je došao neki mlađi policajac, otključao vrata i hladno mu rekao da ide.

Izišao je na puste ulice. Jedino su se vidjela vatrogasna kola koja su se lagano kretala. Za njim su išla dvojica ljudi i šmrkovima prali ulice. Kola su strahovito bučala. Mada ga nije boljela glava, Jaziji je svaki zvuk imao ritam proživljenog bola. Postojala je granica iza koje bi bol postala neizdrživa. Nekoliko sekundi bi bio oštar i predvidiv, ravnomjerno bi rastao, dizao se do određene visine, poput raketa u vatrometu, a zatim bi prešao određenu granicu, prestao na trenutak, a onda naprosto eksplodirao. Tada bi, poput katastrofe, protutnjio njegovom glavom. Svaki put, kad bi mu se nametnulo sjećanje na bol, zgrčio bi se poput čovjeka koji očekuje udarac, iščekujući da bol prođe onu tanku granicu. Zamišljao bi ogromne, blještave metalne zube kako mrve sve u njegovoj glavi.

Sljedeći dan je napustio grad. Odmah nakon što je izišao iz policijske postaje, otišao je do kuće, pokupo sav novac, koji je krio na dnu ormara, iza kutije s obiteljskim fotografijama, i svoje dokumente. Kroz prozor je upadala svjetlost uličnih svjetiljki, tako da nije morao paliti svjetlo u sobi. Ništa osim novca i dokumenata nije htio ponijeti. Iz susjedne sobe, kroz poluotvorena vrata, čulo se Borisovo nemirno prevrtanje po krevetu. Zatim je u snu nešto nerazumljivo pričao, onda zastao i umirio se: izgledalo je kao da je tim nemirnim prevrtanjem i buncanjem kupio još malo sna. Jazija nije želio da ga itko vidi: izvukao se iz kuće poput lopova.

Ušao je u prvi autobus koji je naišao. Vozio je za Sarajevo. On je uzeo kartu do Travnika. Kad je autobus krenuo, sjeo je uz zamagljena stakla i zamišljao kako ona nesnosna bol ostaje kilometrima iza njega. Ali nije bilo tako: sjećanje na bol se javljalo i poslije, ne toliko često, ali ipak dovoljno da Jaziji ne izblijedi iz sjećanja ni najmanji interval bola.

Prvi put se javio već u Travniku, na autobuskoj stanici, desetak minuta nakon što je sišao s autobusa. Sjedio je sam u minijaturnoj buregdžinici na katu, gdje je bezvoljno žvakao neukusni i žilavi burek, valjda preostao od prethodnog dana. Kat je završavao polukružno, poput balkona. S mjesta na kojem je sjedio, vidio se dio ogromne čekaonice u kojoj su se nalazila dvojica odrpanih pijanaca. Žustro su se svađali oko prsta konjaka koji je preostao u boci. Jazija je zamišljao kako jedan od njih uzima bocu i udara drugog u glavu. Bol, odnosno sjećanje na bol ili mučno preživljavanje već doživljenog, došao je istovremeno sa zamišljenim udarcem. Sačekao je da prođe, i dugo iza toga, kao boksač na podu, krvavih očiju prikupljao snagu za nastavak. Pijanci su se u međuvremenu dogovorili, ispili preostali konjak i otišli. Na klupi na kojoj su sjedili, ostala je samo prazna boca.

Jazija je ustao, ostavio onaj odvratni burek na zamašćenom papiru, koji se zalijepio za glatku ploču stola, i izišao na perone. Vani nije bilo nikoga. Grad je bio još pust. Čula se odnekud buka vozila za odvoz smeća. Prvi, rijetki putnici, pojavili su se desetak minuta kasnije. Dolazili su, poput uljeza, visokim stepenicama, koje su od stanice vodile prema centru grada. Prvo bi im u jutarnjoj tišini čuo samo korake, zatim bi se pomaljala glava, a malo kasnije i cijeli lik. Činilo se kao da se ti ljudi pojavljuju niotkuda.

Otišao je prvim autobusom, pola sata kasnije. I taj je išao prema Sarajevu. Ovaj put je odlučio ići do Sarajeva. Nije imao nikakve ideje kuda dalje. Sada je već pomalo izgubio iluziju da je umakao boli. I već u Sarajevu, isti dan, sjećanje na bol mu je ponovno prostrujala glavom. Šetao je gradom, s katedrale je otkucavalo podne, kada se pojavilo, i to odjednom, ne kao u Travniku kada je zamišljao udarac u glavu. Ovaj put nije bilo vidljivog povoda.

I kasnije se događalo slično: nije mu trebao neki osobiti povod, znao je razmišljati o nekoj stotoj stvari, o zadahu truleži, na primjer, što se širio od prosjaka u nekoj podzemnoj željzničkoj stanici u Njemačkoj. Sjećao se do u detalj svih trenutaka kada se pojavilo, kao da ih je negdje u glavi fotografski memorirao.

U Frankfurtu, dok je u poslovnom centru zadivljeno zaględao prema vrhovima ogromnih zgrada od stakla, betona i čelika, koji su se gubili u niskom, olovnom nebu.

Zatim negdje u gornjoj Austriji, na prostranom odmorištu uz autocestu. Bile su tu neke stepenice, koje su vodile prema omanjem platou, par metara niže, na kojem se u savršenom redu nalazilo nekoliko drvenih klupa i tamnozelenih kanti za smeće. S tog mjesta se nije vidjela autocesta, ali su se čuli brzi prolasci vozila. Sjeo je na jednu od klupa. Ispred njega se prostirala rijetka borova šuma i vidio se nešto dalje neki potok, koji je imao hladni, srebrenkasti odsaj. Jaziji je pomalo išla na živce sveprisutna sterilna uređenost koja se mogla uočiti svuda, pa i tu, u divljini, gdje bi je čovjek najmanje očekivao. Rijetka planinska trava je bila pokošena, granje opalo s borova bilo je prikupljeno u pravilne stožaste hrpe... Cestom je naišlo neko vozilo koje je išlo osjetno sporije nego ostala. Dok se udaljavao, zvuk motora je podsjećao na udaljeni žubor potoka. I točno u trenutku kada je taj zvuk utihnuo, došlo je sjećanje na bol, nakon više od pola godine pauze.

Pa u Češkoj, na nekoj okamenjenoj željezničkoj stanici, prepunoj bučnih šumskih radnika koji su potezali lošu, kiselkastu rakiju iz ogromne termos–boce. Bilo je neobično hladno. Prostorija u kojoj su se nalazili nije bila grijana, svi radnici su imali na glavama slične vunene kape iz kojih su im virila samo lica. Odnekle izvana je doprlo tuljenje tvorničke sirene, na što je jedan od radnika pokazao srednjak prema prozoru kroz koji je zvuk dolazio. Zatim u Njemačkoj, na Rajni, na prelijepom turističkom brodu koji se zvao »Bismarck«. Brod je lagano klizio sredinom mutne rijeke. Plovili su uz sumorne, sive obale. Nad njima su visjeli niski crni oblaci koji su se miješali s dimom iz tvorničkih dimnjaka, koji su stršili svuda u pozadini. Vidjelo ih se najmanje desetak.

U ogromnoj, jarko osvijetljenoj prostoriji, koja je podsjećala na bolničke dvorane, prepunoj umjetnog cvijeća, dok je nestrpljivo čekao da pred igrače, neke švicarske vikend–amatere, istrese ful kraljeva i pokupi primamljivu gomilu žetona sa sredine stola. Kroz velika, savršeno umivena stakla, vidio se odsjaj reflektora u vodi. Površina jezera je bila neobično mirna i tek se po laganom krivljenju odraza svjetala u vodi moglo naslutiti blago mreškanje vode.

Zatim se javilo u napucanoj birtiji, koja se zvala »Drina«, negdje u predgrađu Münchena, gdje se u savršenom neskladu miješao lokalni i balkanski kič. Tu je shvatio da su priče o zajebanim Balkancima koji drmaju njemačkim podzemljem običan mit, nastao u glavama sitnih šanera,2 koji su se sakupljali na tom mjestu.

Pa u klaustrofobičnim radničkim barakama, na velikom Festovom gradilištu negdje u Bavarskoj, gdje se na velikoj staklenoj krigli, koju je držao u ruci, vidio odraz žarulje iza njegovih leđa. Pili su mlako pivo, on i još sedam–osam radnika iz Bosne, u nekoj mučnoj i zatrovanoj atmosferi punoj nepovjerenja i nedorečenih rečenica. Bilo je tu i Srba, i Hrvata, i Muslimana. Već je bio konac devedesetih. Dobar dio berlinskog zida već je bio pretvoren u suvenire. Ponekad je, poslije, mislio da su oni već tada, u tom skučenom metalnom kontejneru, po čijem stropu se od nesnosnih sparina kondenzirala vlaga, naslutili nadolazeću katastrofu. Bili su poput miševa, stiješnjenih po vlažnim rupama, koji ukočeno i nemoćno osluškuju potmulu tutnjavu iz utrobe broda.