Gradska vožnja

Gradska vožnja

Ulomak iz knjige Noćni trening

Kupila sam čovječuljka, velikog otprilike dvadeset centimetara, u mornarskom odijelu s avijatičarskom kapom i naočalama. To što je imao pivski trbuh ispod prugaste majice i krtičje oči ispod debelih stakala, samo ga je činilo još simpatičnijim. Djelovao je poletno. Kad sam ga prvi puta spazila visio je na elastičnom užetu, poskakivao i kloparao šišmiš–krilima kao da je mlataranje po zraku najprirodnija stvar, kao da je to sve što je ikada želio raditi i kao da mu ta jednostavna radnja nikada, baš nikada u životu ne bi mogla dosaditi. Začudo, nije prelazio granicu dobroga ukusa kao oni čupavi patuljci koji u rukama drže isukane ružičaste luleke i glupo se cere iz izloga Duhana ili kao one dugonoge kolgerle od keramike, u bikiniju i crvenim cipelama na visoku petu, koje na glavi imaju samo usnice obrubljene sočnim karminom i rastvorene u oblik pepeljare. Bio je potpuno neodoljiv. Vidjela sam ga u prolazu i poslije se po njega vratila.

Zamotan u ukrasni papir, u kartonskoj kutiji, ležao mi je na krilu dok sam se podzemnom željeznicom vozila iz centra grada prema zoni D. Imala sam potrebu još jednom ga pogledati izbliza prije nego što bude predan u ruke moje prijateljice Flore, koja voli vrijedne, antikne predmete, ali i svakojake sitnice. Zapravo nisam znala kome je poklon namijenjen. Pomislila sam na njena sina Petera, s kojim sam koju godinu prije uspostavila vrlo srdačan odnos.

Bilo je to ljeti, u dvorištu Florine kuće na Hvaru, u jedno lijepo predvečerje kad sam, nakon plivanja, s još mokrom kosom i s laganom sunčanicom popraćenom neopisivom glavoboljom, sjela za stol, pred sebe stavila tri velike boce vode i rekla da je to sve što mi treba. Točno to: tri boce mineralne vode. Samo za mene. Ništa manje i ništa više. Čini mi se da sam čak jednim makinalnim pokretom ruke zagradila svoje piće. Bilo mi je stvarno slabo. Ako sam se i ponašala pomalo čudno, to ni na koji način nije moglo utjecati na promjenu raspoloženja u društvu koje se dobro zabavljalo, kao i uvijek. Flora je obožavala goste, a podnosila je i neobičnije ljude od mene. Kuhala je fantastično, a njezin majčinski instinkt nije bio obvezujući. Kod nje se svatko osjećao kao kod kuće. Možda zato što tu nitko nikoga nije imao potrebe uvjeravati da je dobrodošao i da se treba osjećati ovako ili onako. Prava Mediteranka, ponijela je sa sobom sunce u London i stvorila obitelj ovisnika o užitku. U dugoj, ljetnoj širokoj suknji, s plameno narančastom kosom, bujnih oblina, s grlenim glasom ribarske žene objavljivala je početak objeda. Ta je ovisnost o jednostavnim užicima bila osobito izražena kod njena drugog muža, srdačnog Britanca s licem Britanca, svjetlokosog čovjeka svijetlih očiju, kojeg sam prvi puta upoznala u moru. Bio je, za razliku od mene, odličan plivač, ali se praćakao nedaleko od obale. Tik do mene, odjednom je izronila glava mokrih bijelih trepavica, opaljena suncem, široka osmjeha. — Dobar dan — rekao je.

— Vi ste prijateljica moje žene, zar ne? —

Pogledao je na svoj lijepo stilizirani, robusni sportski sat:

— Plivam blizu kuće da čujem kad će večera. Bilo bi šteta da se ohladi. A već divno miriše. Jel' i vama miriše? Čekam da Flora vikne večeraaaa. Već bi trebala. Samo što nije. —

Njegova je kasno stečena ovisnost o sitnim užicima bila u isto vrijeme kontrolirana i strasna; kao konačno ljubavno prepuštanje, bez zadrške, ljubomore ili grizodušja. On je plivanjem prekraćivao vrijeme. On je trebao vodootporni sat. On je plivao sa satom da bi znao točno i nedvosmisleno kada nastupa trenutak za uživanje. Njegovo je prepuštanje bilo dirljivo i bespomoćno, bez imalo žaljenja, jednostavno kao prečac do sreće nacrtan dječjom rukom, zelenim flomasterom, kao nevješto nacrtan putić koji vodi do kućice s širom otvorenim vratima i s dimnjakom iz kojeg se vije dim obiteljskog ognjišta.

Shvatila sam kakav je čovjek kad se poslije tuširanja pojavio spreman za službeno predstavljanje, u bermuda hlačama i još sasvim novoj majici narančaste boje koju je dobio od izdavačke kuće Penguin. Na njoj je pisalo: »Ljubavnik lady Chatterley«. Klasični naslov knjige odjednom je na njegovim prsima djelovao vrlo odvažno. Do danas mi ne ide u glavu zašto se nitko od gostiju, osim mene, nije usudio glasno nasmijati. Tada je s jedrenja došao i Peter, pravo dobro odgojeno dijete dvoje intelektualaca, još k tome pedeset posto engleske krvi. Plavook, plavokos dječak od oko dvanaest godina, alabasterne kože s pjegicama, rumenih punih usnica, zavezao je oko glave na gusarski način maramu s cvjetnim uzorkom. Znao je sve o jedrenjacima, o parnom stroju, turbinama, aerodinamici, hrvatskim kraljevima, mogao je ostati budan uz razgovor o uklapanju staklenih površina u prirodni okoliš, umjetničkom obrtu na srebru, vrlo je živo sudjelovao u razgledavanju fotografija s izložbe torti, a gotovo da nije ni jednom zijevnuo kad se razgovaralo o nekom starom majstoru koji je slikao tehnikom tempere na drvetu. Na kraju večere iznio je voćnu salatu za koju je sam napravio zdjelu od pola izdubljene lubenice vrlo vješto izrezanih rubova koji su podsjećali na obrise zida tvrđave Tower. Dok mi je pokazivao svoju sobu, kroz prozor je uletio veliki noćni leptir. Oko svjetla su oblijetali sićušni opnokrilci. Peter, koji je cijelo vrijeme pazio gdje se nalazi veliki leptir; je li sjeo, da li se vrti oko lampe na noćnom ormariću, kako su mu okrenuta ticala i u kojem će smjeru poletjeti, vješto je prikrivao nelagodu razgovorom o tehnici leta aviona dvokrilca, helikoptera, ali i vilina konjica, muhe i, eto leptira kao što je taj koji nikako da izađe iz njegove spavaće sobe. Osjetila sam veliku simpatiju prema Florinu dječaku, a očito ni on nije bio sasvim ravnodušan prema meni. Kad je na kraju večeri koja se odužila duboko u noć, predložio da prenoćim kod njih i velikodušno mi ponudio svoju sobu, i više od toga, kad je pokušao nagovoriti Floru da ona upotrijebi svoj autoritet i nagovori me da ostanem kod njih jer je uvijek ljepše spavati kod kuće nego u hotelu, u obješenjačkom oku njegova tate prepoznala sam iznenađenje pomiješano s ponosom. Mora da je iz tog navaljivanja »Ljubavnik lady Chatterley« uspio zaključiti samo jednu stvar: da je njegov sin te večeri naglo zakoračio iz djetinjstva u razdoblje spolnih oluja. Ja sam znala istinu: Peter se te noći bojao spavati u istoj sobi s leptirom.

Da, reći ću da je to poklon za Petera, pomislila sam dok sam, u podzemnoj željeznici, poslije trećeg presjedanja i negdje na pola puta do odredišta, pokušavala oprezno otvoriti paketić s jedne strane kako bih još jednom provjerila je li smiješni avijatičar s krilima šišmiša i dalje smiješan. Izgledao je kao sve mehaničke igračke koje nisu u funkciji. Pomalo bijedno. Trebat će ga nekako objesiti da može poskakivati na užetu i mahati krilima. Nadala sam se da Florin sin nije za dvije godine odrastao na taj način i toliko da se uvrijedi i prezre ono što sam već i sama pomalo prezirala. Poklon više nije bilo moguće zamotati na isti način. Potrgala sam ukrasni papir do kraja, zgužvala i ubacila u ručnu torbu. Na krilu mi je ostala obična bijela kutijica.

Kad sam napokon podigla pogled, primijetila sam razliku. Metro je sa svakim presjedanjem postajao sve neuredniji. Nestali su vagoni s plavim sjedalima. Kola su bila išarana grafitima, na klupicama polupotrganih presvlaka od smeđeg skaja ispod kojih je izvirivala prljavo žuta spužvasta podstava, sjedila su nezainteresirana lica: tip srednjih godina utegnut u kožne hlače, sa zlatnim prstenom i jednom zlatnom naušnicom, listao je časopis s reklamama koji je našao na praznom mjestu do sebe. Debela cura vrlo bijelih sisa koje su dopola virile iz crne haljine i s velikom količinom piercinga po licu, gulila je tamnoljubičasti lak s noktiju i očito pokušavala izbjeći pogled nekog tipa koji je stajao naslonjen na rukohvat. Obični, nehajno raskrečeni dečko sjedio je pokraj prijatelja koji je stalno imao nešto za reći. Kad je došla njegova stanica, ustao je bez riječi i trenutak prije nego što će izaći iz vagona poljubio prijatelja u usta. Bio je to poljubac kakav se spušta na čelo mrtvaca kojem se prethodno palcem sklopilo oči. Odjednom je u vagonu nastao mir. Nitko više nije govorio.

Jedan ušlagirani frajer koji je sjedio do mene gledao je u istom pravcu u kojem i ja, samo u prazno. Odjednom sam uočila fotografiju gole žene na plaži zalijepljenu na pregradak od prozirne plastike. S jedne strane lagano potrgan plakat prikazivao je prizor s nudističke plaže. Vitka bjelkinja bokova kao kontrabas, ležala je okrenuta stražnjicom. Pokraj nje koktel, bit će ružičasta margarita, s ukrasnim kišobrančićem i svinutom slamkom. S lijeve strane pijeskom se prikrada nešto slično jednom od onih mini–dinosaura koji su u drugom dijelu Jurasic Parka poput kopnenih piranja skidali meso s još žive djevojčice. Tek na drugi pogled vidi se da je to zapravo obojeni kurac pristojne veličine koji pridržavaju usjajena jaja i dva para fotomontažom dodanih, mišićavih, reptilskih nogu. Gola, potpuno bezlična prijetnja. Moglo bi biti zabavno da nije zapravo strašno. Razmišljam kako se strah bez lica najlakše uvlači u srce. Samo u srce?

Ulazi mlada Azijatkinja: bosa stopala njegovano dugih noktiju u sandalama. Zar joj nije hladno? Hoće li se ušlagirani momak pomaknuti? Ck — cokće jezikom tip naslonjen na rukohvat. Čovjek sa zlatnim pečatnjakom odlaže ilustrirani magazin s reklamama. Razmijenimo poglede. Tunel traje predugo. Ide li podzemna uvijek istom brzinom ili ponekad, kao na primjer, sada, ubrzava? Čvrsto držim kutiju kao da je pojas za spasavanje. Gotovo, kraj: otvaraju se vrata. Mind the gap — Pazi na rupu, kaže glas od sintetike. Uvijek ustajem iznenada, samo pola trenutka prije nego što će se za mnom sklopiti vrata metroa, bez meškoljenja koje obično odaje onoga tko silazi na sljedećoj stanici. Iskustvom stečena navika. Eliminiram ljude. Skoro me uvijek izgube.

A kad sam izašla dočekala me kiša. Gusta kiša u spiralnim valovima koji su davali dojam kao da netko nabire zastore od brokata. Sivo. Gotovo neprozirno sivo. Ja, koja sam se još jutros hvalila da dobro poznajem grad i da je to za mene čas posla, sada zaista ne znam gdje sam. Dobro, sišla sam na pravoj stanici. I što dalje? Vadim tanki plavi blokić s adresama. Na njemu zlatni obrisi katedrale iz Avona. U njemu je Florina adresa napisana svjetloplavom tintom. Pokušavam izvaditi plan grada. Nemam kišobrana. Kvragu! Modro se rasplinjava u kapljama. Adrese gotovo više nema. Nešto razaznajem. Bez broja. Broj je odnijela voda. Utrčavam u prvi pub — nitko ne zna, ili napola zna.

— Možda, čini mi se da znam — kažu — nemam pojma, baš mi je žao, a da pitate nekog drugog, ah pa to je daleko odavde, imate li auto i tome slično? —

Ljudi su glupi, mislim, ne znaju dalje od nosa. Sjećam se kako sam jednom s nogometašem ruske reprezentacije čije je ime u žaru tekme uzvikivao još moj tata, bivšim nogometašem koji je postao pisac nakon što je povrijedio kičmu, izgubio i žene i novac i slavu, kako sam s tim čovjekom koji je nosio dugi kaput od kože, kožnjak u KGB stilu, sve do poda, smeđi, koji je prebacio preko mojih ramena jer je postalo hladno, kako sam s tim čovjekom koji mi je bio drag na neki neobjašnjiv način, tražila u dva sata ujutro put do hotela kojem smo zaboravili ime i znali samo da je bio negdje blizu British Museuma. Bili smo u crvenoj zoni, ali danas ni crvena zona nije što je bila: sve, baš sve je turistička meka dobro nadgledana policijskim patrolama. Opasna mjesta su manje opasna od nekih drugih zakutaka grada. Mislio je da savršeno govori engleski i onda bi svojim naglaskom mokrim od slavenske duše (koju taj tatarski potomak uoće nije imao osim u jeziku bez kičme) presretao najneobičnije tipove i pitao ih:

— Oprostite, mi tražimo British Museum. Kako se do tamo dođe? —

A ljudi su odmahivali glavama. Nije da nisu htjeli pomoći. Barem oni koji bi stupili u razgovor. Jer oni koji nisu htjeli ulaziti u razgovor s nama, samo bi otišli. Zaobišli bi krupno, kratkonogo, mišićavo tijelo ruskog reprezentativca i otišli. A on bi kleo na ruskom. Povremeno i na engleskom. Započinjao bi psovku na engleskom i dovršavao na ruskom. Drhturila sam. On je hodao s rukama prekriženim na grudima. Noge su nam oticale od hodanja.

— Smiri se — rekla sam. Pokušavala i sama pitati. Ljudi stvarno, koliko god to zvučalo glupo, ljudi u toj četvrti u sitne jutarnje sate najozbiljnije nisu znali gdje je taj muzej u kojem nikada nisu bili. Nekima je bilo čak neugodno. Pravi Londonci. Rekli bi — naravno — čuo sam, ali ubij me ne znam. A onda sam kraj nekog seksi internet kafića koji je okupljao juppyje vidjela urednog, slatkog dečka s djevojkom. Na pitanje zna li gdje je British Museum, manekenski frajer je razvukao prevelike usnice i rekao s francuskim naglaskom:

— Ja sam iz Bordoa. Cura mi je odavde. Evo, British Museum je tamo i tamo, preći ćete ulicu ovako, pa hodati toliko minuta onako, pa nalijevo, pa trg, pa ćete onda vidjeti kako dalje. —

Zahvalila sam, a on je dodao zabrinutim glasom:

— Samo, bojim se da muzej sada nije otvoren. —

Nogometaš je prsnuo u smijeh, a onda rekao na ruskom:

— Jebem ti muzej, jebem ti intelektualca u glavu. —

Rekao je to sporo, sam za sebe, gledajući momka točno u oči toplim pogledom suznim od smijeha. Zvučalo je kao kompliment, kao izraz olakšanja, kao dobrohotni prezir, kao bratsko tapšanje po ramenu, kao oproštaj od bivšega sebe, kao lozinka kojom je i sam postao dio kruga onih koji znaju put za muzej, koji pomišljaju da je u dva ujutro, u crvenoj četvrti, samo u košulji, u razdrljenoj kariranoj košulji podvinutih rukava, dok žena s kojom znaš da noćas nećeš spavati nosi tvoj kaput prebačen preko leđa i izgleda kao da ti pripada, da je u tim okolnostima moguće povjerovati da je razgledavanje muzejskih izložaka tvoja posljednja, jedina i istinska želja, nažalost neostvariva. Jer muzeji nisu otvoreni u dva ujutro. Kakva šteta!

I tako sam opet izašla na kišu. Prvi sumrak, blijedi sumrak, gurnuo je sivilo još niže nego pred par minuta. Glava mi je do ušiju potonula u sivo. Mokro, mokro, koso, koso — šibala je voda s neba i pljuskala odozdo, sa strane i iza automobilskih guma. Trubili su nervozni vozači: opet sam pretrčavala s krive strane. Kuće u bloku nisu mi govorile baš ništa o smjeru kojim bih trebala ići.

Nije to to — bubnjalo mi je po tjemenu — nije to to.

Uz ciglenocrvenu fasadu dugačke, bezlične zgrade, pod strehom, stajali su neki muškarci. Jedno stopalo dokono oslonjeno o zid, ruke u džepu, kapa nataknuta na glavu sve do očiju.

— Hej! — viču — Halo, halo. Ovamo! —

Okrznula sam ih pogledom i projurila. Vrlo duga ulica nije vodila nikamo. Morala sam se vratiti. Stajali su i dalje na istom mjestu, s druge strane ceste. Jedan je zazviždao, drugi je počeo mahati rukom u mojem pravcu:

— Hej, srce!... Ovamo! Šećeru, da te povezem? —

— Heej, zumbulek! — vikao je onaj u kapi. —

Opet sam projurila. Sada u pravcu odakle sam došla. Onaj u kapi je iza mojih leđa komentirao dovoljno glasno da ga čujem:

— Bu se vratila ona, zumbulek lepi. —

I vratila sam se. Cipele su mi šljapkale kao barke prije potapanja. Muškarci su se ukočili šokirani brzinom kojom sam promijenila odluku, a možda i mojim izgledom. Stala sam pred njih u takozvanom engleskom kostimu od čiste runske vune koji sam za tu priliku izabrala valjda zato što je netko spomenuo da će kod Flore na večeri biti diplomati i njihove žene. Žene diplomata. One su bile svemu krive. Jer zna se što ide za takvu priliku: elegantna klasika. Sivobijeli uzorak moje oprave poprimio je izgled i boju kože prokislog miša, ili još gore. Iz kutijice od kartona koja se djelomično raskašila, virilo je šišmiš–krilo letećeg čovjeka.

— O. k. — rekla sam — trebam prijevoz. —

Na prodorni zvižduk čovjeka u kapi, iz obližnjeg dvorišta je navrlo prema meni desetak tipova, otrcanih i neobrijanih. Zatvorili su krug. Podsjećali su na masne, mišićave štakore koji se spremaju napasti, uspravljeni na stražnje noge, stisnutih šapa koje podjećaju na boksačke pesnice, mrki i prgavo ispršeni. Spremni. Čekali su znak. Čovjek u kapi, očito šef, otvorio je neku bilježnicu koju je izvukao ne znam odakle i pročitao jedan broj. Kad se nitko nije javio, zaurlao je još jednom isto i iz gomilice se probio tip, ni star ni mlad, šepav, lica crnog kao katran s velikom brazgotinom širokom kao moj palac, koji je uz sve to još imao kosu spletenu u prljave rasta–pletenice. Šef je iz bilježnice istrgnuo komadić papira i na njemu napisao broj koji mi je pružio uz sljedeće riječi:

— To je za tvoju sigurnost. Za svaki slučaj. Da znaš ko te vozio. —

Rasta–tip je krenuo bez riječi, a ja za njim. Nije hodao tako sporo, ako se uzme u obzir kako je gadno šepesao, a nikako da dođemo do auta.

— Još malo — kaže na lošem engleskom i svako toliko se okrene da provjeri idem li još za njim, ili me samo pogleda preko ramena i mahne rukom da ga slijedim.

Kad smo napokon došli do njegovog tamnozelenog kamioneta izrešetanog golubijim drekom koji je djelomično sprala kiša, zaglavila su se stražnja vrata, pa sam sjela uz vozača koji je na spomen ulice koju sam tražila prevukao donju usnicu preko gornje i pućnuo. Kiša je i dalje padala. Činilo se da ne može jače, ali bivalo je sve gore. Brisači nisu pomagali. Dugo smo se vozili, a onda je tip s mukom odrolao ručicu za otvaranje prozora koja se također zaglavila, provirio glavom iz auta i doviknuo nekoj ženi koja je čekala na semaforu s dječačićem u žutoj kišnoj kabanici:

— Oprosti gospođa! Mogu... —

Trznula se, čvršće zgrabila dječaka za ruku i okrenula glavu na drugu stranu. Kad je isto pokušao s nekim čovjekom i taj je požurio na suprotnu stranu ulice.

— Strah, mater im bijelu — rekao je bez ljutnje, kao da konstatira nešto što je sasvim normalna stvar i čak se kiselo nasmijao prevlačeći prstom preko ožiljka na licu: — A kako ne bi strah kad spazi ovakva glava. Sa'ćeš morat ti gospođa pitat. Tebi kaže, tebe ne boji. — Imao je pravo. Na kraju se ipak našao netko tko je znao objasniti kako doći do ulice u kojoj je stanovala Flora. Rasta je sada, čini se, znao kako dalje. A put je bio dug. Vozio je, vozio. Kiša je još samo slabašno rominjala. Brisači su strugali po prljavom vjetrobranu. Večernja svjetla su oblila gradsku četvrt s nepreglednim nizovima obiteljskih kuća.

— Tu negdje — promrsio je i naglo zaustavio.

Bilo je to u uličici istoj kao i sve druge. Na pitanje koliko dugujem rekao je:

— Forty —

Da, rekao je četrdeset funti. U sekundi nisam znala što učiniti. Sjedila sam do tipa koji je od mene tražio četrdeset funti koje nisam imala.

— Nemam — rekla sam skoncentrirana na prokislu kartonsku kutijicu u svojem krilu. Nisam ga htjela ni pogledati.

— Kako? — rekao je glasom koji je zvučao kao gužvanje limenke piva.

— Nemam —

— Nemaš? — okrenuo se prema meni čitavom polovicom tijela, zadihan.

Odlučila sam ga pogledati u oči i reći istinu:

— Nemam, a čak i da imam ne bih dala toliki novac —

Uplašila sam se te svoje rečenice, glasa kojim sam krivom čovjeku u krivo vrijeme dokazivala krivu stvar, glasa koji kao da nije bio moj, glasa od sintetike koji je hladno nastavljao govoriti umjesto mene kao da je prethodno snimljen, kao da mu se fućka što će biti sa mnom, ali ipak upozorava, reda radi, sličan ženskome glasu koji je pri svakom otvaranju vrata u podzemnoj željeznici, ponavlja istu

stvar na isti način:

— Pazi na rupu. Pazi na rupu. —

— I stvarno mi nećeš platiti? — pitao je nakon nekog vremena kao da je riječ o neslanoj šali koja će se razjasniti.

— Neću. —

Naslonio se natrag na sjedalo. Šutjeli smo zajedno.

— I što ćemo sad? —

To njegovo pitanje je moglo biti presuda. Moglo je biti prijetnja pred presudu. Moglo je biti početak nasilja. S tim je pitanjem sve moglo za mene i završiti. U tamnozelenom kombiju prljavih stakala sjedili smo jedno pokraj drugog i oboje smo jako dobro znali da se nešto treba poduzeti, ali nas je bilo strah. Moj strah je imao lice. Njegovo lice. Strašno lice s ožiljkom zadobivenim u nekoj strašnoj tučnjavi, tko zna gdje, s kime, s kakvim ishodom po onog drugog čovjeka koji je tipu s rasta pletenicama, rasjekao meso na obrazu crnom kao katran. Čovjek strašnoga lica bojao se samoga sebe. Krug je bio zatvoren. Netko je trebao nešto napraviti da se začarani krug prekine, jer tako više nije moglo dalje. Bojala sam se, ali moj strah je barem imao ožiljak preko face. Nije se prikradao s leđa. Nije se spremao zabiti u mene tupim glavićem bez očiju kao pretpotopni gmaz. Gledao je ravno u mene i ja sam gledala ravno u njega. Izvukla sam novčanik. Vrlo polako ga rastvorila. Unutra se nalazilo dvadeset funti. Rasvijetlila se mračna, smrežurana, zasječena tepsija, nestale su bore s čela kao da je vjetar s klupe pomeo lišće.

— Vidiš. Zezala bez veze, a imala. Zašto tako? —

Držala sam novčanik iz kojeg je tip sam izvukao dvadeset funti i strpao u džep. Iz pretinca u autu je izvadio novčanicu od deset funti a onda je još kopao po džepovima odakle je, prvo iz jednog, pa onda iz drugog, sakupio još šest funti u kovanicama. Sve je to ugurao u moj novčanik.

— Fina cura ko ti da nema četrdeset — e, to nije bilo vjerovat. Zezala, znao da zezala. —

Shvatila sam da ne razlikuje četiri, četrnaest i četrdeset. Četrnaest je izgovorio kao četrdeset, a to je zvučalo kao jedno dugo, jamajkansko egotično i bolno »forteeeee« bez »n« na kraju riječi. Zašto je uzeo samo četiri funte, e to nek vrag zna. Mislim da je bio pošten čovjek. Previše pošten. Čovjek s licem. Svejedno kakvim.

Išla sam od veže do veže, od ulaza do ulaza. Na sreću ulica nije bila duga. Kad sam mokra, slijepljene kose pozvonila na vrata, s letećim čovjekom u naručju koji je u međuvremenu ostao bez kartonske kutije, mokar i gol, tamo me čekala vesela, premda pomalo zabrinuta družina. Ne sjećam se jesu li u stanu bili i diplomati s ženama. Možda su otišli ranije. Možda nisu ni došli. Ili ih jednostavno nisam primijetila. Moj je domaćin zabijao klin u stropnu gredu i vješao čovječuljka s velikom pomnjom i strpljivošću:

— Pojeli smo samo predjelo. Za glavno smo čekali vas. Flora mi je puno pričala o vama. Kako divno što se napokon možemo i upoznati. —

— Za boga miloga, tata, zar si zaboravio onu večer na Hvaru? — rekao je Peter kroz smijeh.

— Kako si mogao zaboraviti. Pa ti me razočaravaš. Tata, da ne znam da si mi tata, počeo bih sumnjati u to jesi li uopće muškarac. —

»Ljubavnik lady Chatterley« je ipak imao pravo: nije trta od velikog noćnog leptira kojeg narod zbog šare na glavi zove mrtvačka glava bio jedini razlog zbog kojeg je Peter onoga ljeta želio da ostanem do jutra u njegovoj sobi, nego strah da će olako i zauvijek izgubiti osobu koja mu se učinila najprikladnijom za noćnu borbu s leptirima. Nevjerojatno kako nas taj strah od gubitka dugo prati. Godinama ostaje s nama. Ponekad do kraja života. Strah ostaje. Samo se osobe mijenjaju.