Gloria in excelsis

Gloria in excelsis

Ulomak iz romana

Čak da Boga i nema, čovjeku nije sve dopušteno.

Čuvar je brata svojega, i nema pravo brata svojega

žalostiti pripripovijestima kako Boga nema.

Czeslaw Milosz

Govori fra Marijan: Požar u samostanu svete Katarine u Kreševu, na Uskrs godine gospodnje 1765.

Bi zima bez snijega. I nijedan se, jadna majko, nije smrznuo, nikome barem da pomodre noge, oguli se mrtva koža i s prvim suncem zamladi, Bogu fala nek je živa glava, nikome da otpadne prst, dušu da ispusti starčad, nijedan da zakuka jer nema drva da se ogrije, ni najveća sirotinja, ni Katušići u propuh hanu, ni Cigani s Huremovice i Rogotine, nego je usred decembra procvala šljiva, a u januaru već bacila plod, u februaru dozrijevat stale, sitne kao zrna u rozariju, vražja zrna u vražjem rozariju, oprosti mi dragi Bože, dušu ne sagriješih, dozriješe šljive usred februara, ali ne bijahu za jesti. Brat Augustin ih je sušio za lijeka, ali ni likarija od njih nije valjala, umjesto da protjera, još bi gore zatvorila, pa bolesnik po mjesec dana ne bi pošao na stranu. Da smo znali što nas dalje čeka, ne bismo o tome ni vodili računa, išli na stranu rasteretiti se u ovakva vremena, nego bismo usrdnije Boga molili da zazimi, da padne snijeg, makar se smrznulo pola Kreševa, makar ne dočekali proljeće, jer veća je nevolja namjesto zime stigla.

Početkom marta prvi popadaše od kužne bolesti. Pojavila se najprije u nevjernika i među Ciganima, prepoznavala se po aspi koja zahvati trbuh i meke dijelove tijela, nakon koje slijedi ognjica, a nakon dva do tri dana, bolesnik pođe Bogu na istinu. Ubrzo je bolest zaimala i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci. Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera, namjerivši da pomori sve i da morija njezina ostane upamćena. A po mome trudu, i s Božjom voljom, i zapisana.

Ali ni to ne bi najgore! Najgore je imalo doći na uskršnju nedjelju, sedmoga aprila, godine gospodnje koju doživismo, 1765, u dva sata popodne, malo pri početku mise, dok se pred crkvenim vratima pjevalo Gloria in excelsis Deo, jer unutra ne pustismo narod zbog kužne bolesti. Iznad sljemena se pojavio dim, zamirisalo je kao s ognjišta, a ljudi pomisliše da to braća kade crkvu, sve dok nije planuo krov, u ognjeni se toranj pretvorio, i u tih nekoliko minuta crkva je naša bila visočija od svake katedrale koju su moje oči vidjele, ali znalo se da će takva ostati još kratko. Gorjela je, dušo, i veličala se u plamenu kao ljudska oholost, crkva naša i manastir.

Narod je potekao da gasi vatru, i oni koji su imali čime, kao i oni koji su nemali, nego su hitnjom svojom gasili veliki oganj, činili veliki vjetar, kao kad bi puhnuli u svijeću, i ona se svaki put gasila. Poletjele bi žene s badnjevima punim vode, pa bi se voda usput prolila i jedva bi koja kap na pepeo pala, muški su po ognju udarali drvenim palijama, gazili ga bosim nogama, braća su spašavala crkveno blago i ruho, ali se malo toga moglo spasiti. Gasiše i nevjernici, neki Hamed na plećima je iznio golemu kovačku bačvu punu vode, gasio je i svaki onaj Turčin koji se istakao u vrijeđanju braće, i onaj koji je bio spreman ubiti, i onaj koji je ubijao. Znam jer sam ih gledao spreman zapisati, jer zapisano će ostati upamćeno, za korist budućim generacijama da znaju kako u ovakvim prilikama valja postupiti.

Prije nego što je pao mrak ohladio se pepeo našeg manastira. Zanoćili smo u štali i u alatnici, jedni su se molili, drugi su prazno gledali pred sebe, bit će da je bilo i takvih koji su suzu pustili, ali su na kraju pozaspali i jedni i drugi i treći, a ja ostadoh budan da uz svijeću zapišem ne bi li se upamtilo...

Izjutra smo obilazili oko zgarišta, brat Pavao džarao je štapom po pepelu, biva ako se nije istopio i u dim pošao koji komad srebrnine, ali nije našao ništa. Čaršiju je pritisnula jutarnja magla, narod je čučao u svojim kućama plašeći se kuge, ali više od toga strepeći od pogleda na Božji dom koji to više nije, na manastir kojega kao da nikada nije ni bilo, i na braću koja jutros pravo ne znaju ni kako se zovu.

Šta ovo bi, ljudi moji?, sklapao je ruke brat Agaton.

Dođe vrag po svoje, odgovarao je Mato, po godinama najstariji među nama, ali najkraće u manastiru. Došao je iz Iloka prije sedamnaest ljeta, a da niko nije znao zašto, ni koliko će se zadržati. Primate li me, upitao je, a fra Ilija Živković, tadašnji gvardijan, pogledao je kroz prozor, lijepa bijaše noć, kakve dođu krajem augusta, pa pomisliš da ljepšega mjesta od ovoga na zemlji nema i onda od te misli živiš svu godinu, preživiš magle i najgoru zimu, te mu odgovori — primamo te, iako ne bi smjeli. I kako onda tako i sad, ostade Mato s nama, a da nam ne reče zašto je iz Iloka umakao, niti se ikada iko od slavonske braće o njemu raspitivao. Pravo se ne zna ni gdje je, i je li položio zavjete, a bit će da jest kad nam je u habitu došao. I koji bi se to za fratra izdavao ako zavjete nije položio.

Nije vrag, rekoh mu, nego su ljudi koji se u pamet nisu dali kad im je bilo vrijeme.

Braća na to zastadoše, Pavao prestade u pepelu tražiti našu sirotinju, Šimun se više nije ibretio, a dvojica, danas neću reći koja, spustiše poglede kao da im je niz habit kliznula kap sa šljivina lista. A on se smješkao, baš kao da mu je drago što smo ostali i bez doma i bez zvanja, pa si je nešto promrmljao u bradu. Znao sam šta govori, kao što je svaki od nas znao šta taj starac u svakome trenutku misli. I nikada nikome nije bilo drago to što misli. A opet, pitali smo se zašto je dolazio ukoliko tako misli.

Isto popodne otputih se do emina Hajrulaha da čujem šta nam je, po njegovome, da činimo, jer od toga zavisi način na koji ćemo činiti ono što je po našem i po Božjem. Vjerovao sam da je dobar čovjek, takvim se dosad pokazivao. Govorio je kad god bi kome šta trebalo reći i kad god bi manastir i fratre valjalo zaštititi od nesorte koja je stizala iz Sarajeva, ili od ljute i pijane čaršijske nevjere.

Lijepo me je primio i pogostio. Hanume me uvedoše u begovsku sobu i posjedoše na najbolje mjesto, uz prozor s pogledom na modre planine, a emin sjede na drugu stranu, gdje obično sjedaju gosti, i nemaju u što gledati osim u njegovo lice. I tako je on gledao u mene, umjesto da ja gledam u njega, a ja sam, baš kao oholi Turčin, zurio u ona brda, i mislio kako su daleko, Bože, tako daleko da je iza njih more.

Pitao je mrznem li se, da hanume pošalje po mangalu? I je li nam noćas u štali bilo zima? Pitao je jesmo li svi u zdravlju, ima li koji brat da je kužan, čuva li nas Bog od bolesti? Jesam li gladan? Ako nisam reći će on da mi se nešto spremi za put...

Kakav put Hajro, brate, otkad se u nas stotinu koraka računa pod put!

Neka, veli on, čim promoliš nos iz kuće, već si u putovanju. A bolje je u ova vremena ne ići daleko. Ne znaš kad bi snijeg mogao zapadati. Ako ga nije bilo u zimu, bit će ga u proljeće.

Eto, tako mi je emin Hajrulah kazao da po njegovoj trebamo ostati u Kreševu, i da će nam on pomoći oko dozvola da nanovo sagradimo manastir. Hvala mu, dobar je čovjek, a ja ću to zapisati čim stignem, da se za ubuduće zna kako dobrih ljudi ima, makar bili nevjernici.

Vratih se i rekoh braći kako stvari stoje. Njima, vidim, drago, a nekima, znam pa da i ne pokažu, nije. Mato upita šta ćemo reći ko je zapalio samostan, jer valja platiti globu za uništenje imovine na carskoj zemlji, pa makar bila i fratarska. Ne znam, rekoh, Mato, ko ga je zapalio, a ako ti znaš onda nam reci. On ušuti, pa se useknu, pa pogleda u nebo, biva nekome se gore obraća, jer dolje razumnih nema, ali ne progovori dalje.

Braćo, velim, nije samo od sebe planulo, a nije ni nečijim zlom. Omaklo se nekome, pa je red da se krivac javi. Da podijelimo nesreću.

Nijedan ne odgovara. A ona dvojica, čija imena ne spominjem, navikli se i više ne spuštaju glave. Nego me gledaju kao mahnitog psa kojeg treba zatući da ne pokolje janjad ispod ovaca. Proljeće je, već petu sedmicu vlada kuga, koliko ih je pomrlo ne znam, a pomrijet će nas još i više, neka ostane jedan da ispraća duše...

Govori Željko Ćurlin, pilot RAF–a: Bombardiranje Sarajeva, u zoru 2. aprila 1945.

Letjeli smo iznad mora. Noć je vedra, dolje u ogledalu ocrtava se mjesec, povremeno mi se učini da vidim valove. To nije moguće s ove visine. Vidio sam ih jer sam želio. Peta je godina otkako sam pošao od doma. Od tada nisam čuo valove.

Odrastao sam uz placu, na četvrtom katu, iza crkve svetog Vlaha. Kad bi se pred jutro mijenjalo vrijeme, pa bi okrenulo na jugo, budili su me valovi koji su udarali pod zidine. Ne bih otvarao oči, ali sam zamišljao da sam sad tamo, stojim uz more, a valovi me ne mogu odnijeti. To je moj dječji san, koji mi nedostaje otkako sam krenuo na vazduhoplovnu akademiju u Beograd.

Počelo se razdanjivati kada smo već bili nad kopnom. Nadletjeli smo Hercegovinu, zaobišli Mostar i njemačku protuzračnu obranu, a kada se pod nama zabijelila Bjelašnica rekao sam Albanu da je došlo vrijeme.

Nemaš se čega plašiti, odgovorio je. U panici su. Neće nas ni osjetiti.

Ti si iz Edinburgha?, pitao sam.

Ne, iz Glasgowa.

Znam da je iz Glasgowa. Napomenuo je to barem deset puta. Kao što sam i ja napominjao da u gradu koji ćemo bombardirati živi tetka Olga.

Ne spuštaj se tako nisko!, vikao je kad smo već bili nad Miljackom.

Moram!

Prvu bombu ispuštamo dovoljno daleko od tetkine kuće. Jasno vidim gdje će pasti. Jedna od onih austrijskih petokatnica. Prije rata tu je bila Zemljoradnička štedionica. Ispred nje je stajao ulični sat. Dundo Franjo bi me vodio za ruku i pred tim satom bi rekao: Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak!

Govori Šimun Paškvan, predratni računovođa, Sarajevo 2. aprila 1945.:

Otkako umrje Štefanija, ja više ne znam gdje sam šta ostavio. Pa tako noćas kad je zasvirala uzbuna, nikako da nađem ključeve od skloništa. Gledam u ladicu s dokumentima — nema ih, gledam u futrolu za očale, tu čuvam ono malo dukata što je ostalo nakon četiri godine — nema ključeva ni u futroli. E, mislim se, Šimo, crni Šimo, ili će te noćas ubiti engleske bombe, ili će te Luburić sutra kao sabotera živoga skuhati u loncu.

I onda ih nađoh, zamisli gdje!, u banji iznad kade, u kutiji u kojoj držim britvu i sapun za brijanje. Kad mi je logornik Skorvatzy kazao da ključeve čuvam na konspirativnom mjestu, nisam se mogao sjetiti konspirativnijega od banje. Toliko je konspirativno da sam skoro zaboravio.

Poslije sam se jedva probio do ulaza u podrum. Već se cijeli komšiluk okupio, i još neki za koje ne znam odakle su došli. Rekoh, ljudi, meni je rečeno da u sklonište smiju samo neposredno ugroženi, a to su svi koji stanuju u sedamnaestoj i dvadeset prvoj oblasti. Pustim li koga sa strane, završit ću skupa s njim pred prijekim sudom.

Bolji ti je i prijeki sud nego da te ja golim rukama udavim, pušćaj nas unutra, bombe samo što nisu, narogušio se jedan. Znam ga, naš je, radio je prije rata na pošti.

Dobro, prijatelju, ali dijelimo odgovornost ako se šta zagovna.

I tako uđosmo i smjestismo se, koji na stolicu, koji na otoman. Stolice donesene iz kina Cosmos, a otomani, Bog zna odakle. U ranijim prilikama govorio bih: pa, ljudi, ne budite beštije, pustite stare i bolesne na sećije, zar vam stolice nisu dosta! Ali ne da se više ni Šimi popravljat ljude, ni izravnavati ono što je Bog nakrivo zasadio. Nego sjedoh na svoju stolicu i učinih što i ostali.

Naćulili smo uši da čujemo kad se avioni približe gradu. Tako bi činili i u ranijim prilikama. Vidiš stotinu i nešto ljudi u mračnom podrumu, obasjanih s pet petrolejki i ono malo svjetla što izvana dolazi kroz prozorčiće, kako kao jedan izvijaju vratove lijevo pa desno, zažarile im se uši, ušpicili nosevi, i mršte se ne bi li šta čuli. Da nas ko vidi, rekao bi da smo kakva neznabožačka sljedba. A nismo brate, nego se za svakoga i svaku zna, osim za ovih nekoliko što su došli sa strane, i ko je i što je i čije je. Ma zna se i što je sinoć večeralo, ako je večeralo.

A već smo se, nakon tolikih uzbuna, naučili i rasporedu. Prva do mene je, kao i uvijek, stara gospođa Angela Antunović, za koju svi znamo da se zapravo zove Anđa Borojević, popa Riste Borojevića rođena sestra, ali se pravimo da je Angela i da je Antunović. Ljudi se ubiše od pasjaluka, nije im žao insana ni hajvana, ali eto, jest im žao Anđe i njezinog straha. A ne znaš čega se više plaši: da logornik Skorvatzy ne otkrije njezino pravo podrijetlo ili da ju ne ubije engleska bomba. Pa onda uvijek sjedne do mene. Misli da je tu sigurno i ako naiđe Skorvatzy i ako padne bomba.

Na otomanu ispred gospođe Angele zasjeli su Adil Ferizović, Hamdo Magbulin i Đino Vukov, mlađi brat šustera Ivice, danguba da ne može biti gora. Taj samo čeka hoće li biti bombardiranja ili neće, jer ako neće, on vadi karte iz džepa. A ni drugoj dvojici nije mrsko. Prije rata bili su pristojni ljudi, Adil radio na željeznici, a Hamdo kod Moše Levija, u dućanu s kolonijalnom robom. Ali otkako se zaratilo, dadoše se u kocku i kurvanje. Adila žena ostavila, pokupila djecu i odvela ih svojima u Banju Luku, a Hamdo se, Bogu hvala, nije ni ženio. Nije stigao dok je bio normalan, a sad mu žena više i ne treba.

Doktor Hošek, koji sjedi nasuprot prozoru, vazda leđima okrenut kartašima i njihovoj raboti, govorio mi je da je tome što se dogodilo s Adilom i Hamdom uzrok u slaboj vjeri i strahu od smrti. A odakle vi to znate?, pitao sam ga. Eto, veli Hošek, znam. Pa uzdahnu dvatriput, biva to mu je od astme, i reče: Lijepo znam, po sebi znam.

E, mislim se, Šimune, crni Šimune, kakve su budale tebe u ovome kijametu zapale.

Dobro je dok osluškujemo. Šutimo na jutarnjoj molitvi naše orijentalne sljedbe i čekamo avione. Čim stignu, raspričat će se ovaj narod. Eno ga, na drugome kraju podruma, šuti i Franjo Holman, a nije do ovoga rata šutio, vjerujem, ni kad bi spavao. Sjećam ga se dok je radio kao konobar u kafani Odeon, na Skenderiji. Opričao bi tri ljudska života dok bi stavljao čašu pred tebe. Ti još nisi ni liznuo rakiju, a Franjo već priča kako su se Lujiza i Rozika, ujne skretničara Drage Koenigsberga, ponašale na samrti, jer su zdrave zdravcijate istoga dana, istog petka, legle u postelju i umrle prije nego što je odzvonila subota. Taman da gricneš zeru sira, čisto da utvrdiš da si živ pored tolike smrti, a konobar Franjo već govori da su se u petnaest minuta i Lujiza i Rozika upišale i usrale, te da govno umirućih ne smrdi kao u živih ljudi, nego stoput gore i strašnije, suze ti na oči od tog smrada pođu, smrdi kao ustajali grob, Bože mi prosti i Bog dušu da oprosti ujnama skretničara Drage, Lujizi i Roziki, ako ih konobar Franjo, kao i cijelu priču, nije izmislio. Takav je, velim, bio, toliko je, gluho bilo, pričao i ne bi se gasio, a sad, eto, šuti, i čeka kakvu nam nafaku nose teški engleski bombarderi.

Jest, vala baš — nafaku! Nisam tu riječ izgovorio do ovoga rata i ovih uzbuna. Prije nisam bio od tih bajramli–riječi. Ne daj Bože, ništa nisam imao protiv braće muhamedanaca, ali jadan ne bio, oni imaju svoje riječi, a ja svoje. Nisu riječi baklave, pa da ih uzimaš kako ti se svide. Ali otkako se okupljamo u ovom podrumu, otkako postadoh ključar komšijskih života, pa nam se sve vjere svedoše na jednu, onu šutljivaca naćuljenih ušiju, zafalilo mi riječi i ne znam kako se nafaka drukčije zove.

Kreševo, 14. aprila 1765.

Sedmi je dan otkako nam pogori manastir, a peti otkako ništa ne zapisah. Nemam rašta, jer je vrijeme čekanja, ništa se ne mijenja, ne dolazi niko ni od Fojnice, ni od Sarajeva, nego kuga i dalje mori, pa se umire po nekom redu koji ni meni, a katkad mislim — i sagriješim!, ni dragome Bogu nije sasma bistar i razabran. Ali se onda u popodnevna doba, malo pred akšam, dogodi da jugovina stane, okrene na huk s gornjih strana, nebesa se sasvim razvedre, i baš prije nego što će sunce zaći zateknem se kako sjedim na trulom šljivovom panju, i čekam kad će one tri preostale ovčice konačno zablejati, pa nam tako reći da se svijet možda okrenuo naopako, te ovce lutaju nebom umjesto poljem, ali da Bog i dalje potvrđuje svoje prisustvo, ispunjava duhom svijet, samo ga treba bolje gledati. I već čuješ kako s plaveti bleje tri oblaka.

Pomolim se tu na šljivovom panju, i znam da je moje da budem strpljiv i da čekam.

Dan pošto obiđoh emina Hajrulaha, i on mi reče ono po čemu sudih kako se njegova riječ ne razlikuje od moje, premda je od nevjere i praznovjerice sačinjen, pored Kreševčice, na Jaliji, skupismo se: na jednoj strani fratri, a na drugoj imam i viđeniji Turci, da vidimo misle li oni isto što misli emin.

Ohrabrih se, pa otvoreno upitah: Gospodo, prijatelji i komšije naše! Eto, vidite kako nam izgori crkva i kuća. Oli ćemo je opet graditi, oli odavde ići po carevoj zemlji?

A Turci, svi ko jedan, odgovarahu: Gradit!

Jesu li bili tako glasni, ili su koji među braćom, sumnjam na Pavla i Augustina, vješti u padovanskim cirkusarijama i stambolskom pehlivanluku, iz stomaka zborili, a da usta ne otvaraju, to, ruku na srce, ne znam. Ali odgovor se čuo s kraja na kraj Jalije.

Mnim da su jednako zborili i oni koji su nas vazda po Kreševu gonjali i veliko zlo crkvi učinili, jer vidjeh Mustafu Ekremovića da govori — Gradit! — i još mi, čini se, oči traži, da pogledom muhur na svoju riječ utisne. A on je, taj Mustafa, ako je čovjekovo da sudi, najveće zlo u čaršiji. Ako ikad bude prilike, zapisat ću i nedjela njegova, pa da ga se čuvaju oni koji ga, ne daj Bože, sretnu, ili se namjere na kakvog što mu nalikuje.

Ali od toga dana sve je opet stalo. Zađe kuga među viđeniji svijet, pomori veći dio onih koji su gasili požar, a u taj vakat ni krstu ni nekrstu nije do priče o crkvi, niti do odlazaka u deputacije. Dijelim odrješenje grijeha kao što onaj mornar u Jakinu razvezuje brodske konope, gledao sam ga, svakoga sata razveže barem po tri, pa pusti tri brodice da otplove niz more, a da se pravo ni ne zagleda u njih, da ih i ne pamti. Tako sam i ja prestao pamtiti sve koje ispratih na onaj svijet. Brat Augustin ovoga proljeća krsti novorođenu djecu, a ja dijelim oprost grijeha. On je od radosti, pa ga kužna bolest neće. A ja zašto ne pobolim, to niko ne zna reći. Volja je Božja.

Jučer mi dolazi Mato Barišić, rupar kao što mu je i otac bio, a djed mu se prije sedamdeset godina doselio iz Hercegovine. Valjda se kome zamjerio ili je koga krivo pogledao, pa je morao bježati, a vele da je bio imućan. Velika muka ga je tjerala kada je u Bosnu dolazio da bude rupar. Sav je od tuge bio načinjen Mijo Barišić, Matin djed. Niko ga nije vidio da se smije, a plakao je kad bi mu se rađalo svako od četrnaestero djece. Ne plači, bolan, Mijo, grijeh je, govorili su mu. Ali nije pomagalo. Bio je čovjek od imanja, i nije se mogao pomiriti da više nema ništa svoje, a da će mu djeca imati još i manje. Umro je u rudniku, samo je kliznuo niza stijenu i više se nije pomakao. Stare su žene govorile, praznovjerice širivši, kako je toga dana padala kiša od Kreševčice prema nebu, e da bi Mijina tužna duša mogla uzletjeti. Dobar je i pobožan čovjek bio, tako kažu.

A već mu djeca bijahu veseljaci. Muški bi s pjesmom išli u rudnik, a žene bi pocikivale za njima, tako da se Barišićima čudila sva čaršija, krštena i nekrštena. Dolazili i iz Fojnice raspitivati se što ih takvima čini, je li, možebit, čudo u bunaru iz kojega vodu piju, te su se Fojničani u Barišića vode napijali, ali su kućama odlazili jednako tmurni i čemerni. A stvar je bila prosta da prostija ne može biti: ono što se u jednome koljenu istroši, toga u drugome ne može biti. Djeca zlih očeva počesto su dobri ljudi, sinovi pametnih mahom su tokmaci, a tuga Mije Barišića bijaše tolika da djeci u amanet nije mogao ostaviti ama niti suzu, ali im je nasljedovao svu životnu radost. Unuk njegov Mato Barišić, koji mi jučer dođe, već je od druge japije. Temeljit rupar, ni velika mraka, ni reska svjetla u njemu nema, nego vazda o svome i pri svome, oprezan kao da svakoga jutra kupuje kosu.

Otkuda ti u ova doba pred Božju kuću?, upitah ga.

A on šuti. Šutim i ja, čekam neće li se domisliti. A kad se nije domislio, krenuh da ću ga za ruku, on ruku ne da, nego je otresa kao da se sjekirom udario po prstu.

Je li ono što ja mislim da jest? Je li Gospava?

Mato odmahuje glavom, nije Gospava, a ako nije Gospava onda nema ko drugi biti nego Ilija, sin mu jedinak.

Sedmogodišnjak, a cijelu misu naizust zna. Jednom ga je brat Blažo slušao dok je mali pratio kravu na ispašu. Rastjeruje šibom maslačkove glave i kazuje Gloriju. Veli Blažo da tečniju i tačniju nije ni u Rimu čuo. Šunjao se za Ilijom i Barišića Šaruljom, slušao dječju misu, krstio se i micao usnama, klečao u hodu i molio se za dječakom, dobri naš brat Blažo. E, vala, ako je pravde i pameti Ilija će biti fratar, dogurat će do kreševskoga gvardijana. Ama šta gvardijana, bit će Ilija kustod, definitor, provincijal bosanski..., govorio je Blažo, ali smo mu malo toga vjerovali, sve dok se, jedan za drugim, nismo uvjerili.

Ako je koji Turčin gledao, a bit će da jest, kako po zelenoj livadi poskakujemo na vrhovima prstiju, prateći dijete koje prati kravu, pomislio je, bezbeli, da smo nakon svih džulusa i harača, i svih zala koja nam čine, napokon sišli s pameti.

I da nam takvo dijete kuga ponose...

Vidim ga leži u ognjici, aspa ga je svog prekrila, gore nego odrasle, i ne otvara oči.

Ilija, zazvah ga tiho, čuješ li me, Ilija?

On me pogleda, i kao da mi se osmjehnu. A podamnom zemlja podrhtava, sve mi se čini da ću se srušiti. Grlo suho, prži, baš kao da potpaljujem barut, pa se bojim da ne izleti tane umjesto riječi. Bojim se suza svojih.

Gromovniče, je li ti došlo vrijeme?, sabrah se nekako.

A on prevrnu očima, uzdahnu, veli:

Ujače, ja bih tebi nešto rekao. Naša Šarulja zna kad idem za njom i zamahnem šibom. Zna, a nema oči na leđima. Kako to može biti?

Može, Ilija moj, osjeti hajvan da ćeš ju udariti.

Ali ja nju ne udarim. Žao mi bude. Ali svejedno zna da sam zamahnuo.

Mudra je Šarulja..., odgovaram mu, a ne znam šta mi to dijete govori i je li bolest iz njega progovara, sprema li se duša na drugu stranu.

A trebamo li se ljutiti na nju što je mudra?

Ne daj Bože, Ilija, ljutiti se ikad na mudrost, taman da je i Šaruljina.

Je li sigurno tako?

Jest, Gromovniče, jer drukčije biti ne može.

Osjetio sam ujače, i tebe, i fra Augustina, i fra Bogdana, i fra Gabrijela, i fra Šimu, i fra Matu, a prije svih fra Blažu, da ste za mnom išli i da ste se krstili dok sam govorio misu. Eto, ti mi reče da je to mudrost, a meni je svejedno krivo zbog toga, pa sam ti morao reći.

Oprošteno ti je Ilija. Ako ti imamo šta praštati.

Kućerak Mate Barišića bio je sav od suze načinjen. Osjećao sam da klizi i nestaje, Gospava se pretvara u iskrivljenu sjenu posred zrcala, Mato se moli, a prsti mu crni od zemlje, mene nestaje, kao što nestaje tog djeteta za čije grijehe ne znam. Otišao sam i pustio ih da čekaju kada će iščeznuti. Zemlja će upiti suzu i niko neće znati da je tu bila kuća Mate Barišića, kad za koji sat, ili dan, Ilija ode. Nema knjige u kojoj će taj dječak ostati zapisan onakav kakav je nama bio.

Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945.

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i dvadeset osam minuta, iz baze je stiglo naređenje da se operacija prekida.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se prema jugu.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem.

Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao.

Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali dječak, valjda nisam navršio ni pet godnina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga rasteže preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu.

Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz.

Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu. Bio se zabrinuo.

Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz.

Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala.

Pa zašto nećeš?

Zato što je prljava!

Šta je prljavo?, iznenadio se dundo.

Pita je prljava od tinte, odgovorio sam.

To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao:

Tvoji su, ako kažeš!

Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je dao list papira, jastučić i pečat, i rekao — ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se, pa sam tako muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom.

Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od kuge. Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu, jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobija kuga.

Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo, pa se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konačno smirio, dundu je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio:

Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije.

Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao je da se tetoviraju mornari, jer ako se utope u oluji, da ih mrtve familija može prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su tetovaže vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobija kuga.

I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali Hitlerovi vojnici.

Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe, nesretnik, nikada neće razumjeti.

Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do druge. Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio.

Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor, i sad čeka da se otac vrati s posla.

Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934., bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele. Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: »Dragi moji, ja sam vam dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?« Poslije je pisalo samo: »Dragi moji, ja sam vam dobro!«, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: »Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.«

Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on pravi Nijemac.

Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ. Pričao mi je o tome kada sam prvi put došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao.

Dundo, a zašto ti to meni govoriš?

Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je:

Dođi, pa vidi šta je ostalo!

Dundo, ja sam samo domobranski pilot.

Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: Vani rat, a on ti po vas dan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka!

Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio: Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao što dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi balvan, niti si Alban, pa da ne misliš.

Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta!

Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao.

Sarajevo, jutro 2. aprila 1945, 6 sati i 15 minuta

Pa kad je konačno zabrujalo, i u daljini se zatresla zemlja, nama ludovima kao da je pao kamen sa srca. Počeli smo i disati, a uši nam polegnuše kao u lovačkih pasa nakon što se oznojeni vrate iz lova. Tako se začu i kevtanje:

Može li ovo biti Rajlovac?

Ma jok, nego Hrasnica, pukla je kod remontne radionice...

E, vala nije, nego je Čengić Vila. Da je Rajlovac ili Hrasnica ne bi se tako čulo.

A da je Čengić Vila ti bi se već usro od straha!

Je l' ja, ma je l' ti to meni govoriš?

Jok, nego svojoj babi Filomeni.

A gdje je ova udarila? Može biti kod kasarne Jajce...

Ne kaže se Kasarna Jajce, nego Kasarna princ Eugen Savojski, javi se profesor Hošek, kao i uvijek s nečim što nikoga ne zanima. Koga briga zove li se nešto Jajce, kao što se zvalo za Turaka i Kraljevine SHS, ili se zove po princu Eugenu, kao što se zvalo za cara Franje Josipa. Ali džaba, takav ti je Hošek, vazda nekoga nešto ispravlja, bit će da se zato nije ni ženio. Koja bi ga takvog trpila.

Nakon što se čula i osjetila peta eksplozija zavladala je tišina. Prošao je prvi val, svi znaju da će nakon nekog vremena naići i sljedeći, ali ljudi ne osluškuju. Nakon što su se jednom raspričali, neće umuknuti do kraja uzbune. Tako je svaki put, i tako će biti dok god bude rata i bombardmana. A ja računam da ne može još dugo. Otkako se iz stana Pube Levija iselio feldvebel Zorn, naš kućni vermahtovac, osjećam da je gotovo. Nikome ništa ne govorim, ali znam šta mi je činiti. Kad se spuste iz šume i priupitaju me gdje sam bio i šta sam radio, reći ću da sam bio ključar skloništa. Što je, pošteno govoreći, i istina. Marta 1941. operirao sam kilu, jugoslavenska mobilizacija me je mašila jer sam bio u krevetu, svejedno što sam bio rezervni kapetan, ni kralju Petru nisu trebali kilavi kapetani. A Nijemcima i ustašama, brate, nisam bio kapetan nego računovođa. Nisu me trebali jer su imali previše i svojih računovođa, a i nije bilo previše toga što bi se trebalo računati. Pa eto drugovi, ako je grijeh to što sam postao ključar za slučaj uzbune i bombardmana, a vi mi sudite!

Neće oni mene ni pitati gdje sam bio i šta sam radio. Kad bi ovakve ispitivali, ne bi do kraja vijeka svi bili ispitani. A ni to ne bi bilo po pravdi, jer bi se ispitali samo živi. A tko bi provjerio šta su radili mrtvi? Eto, Puba Levi, živjeli smo cijeli život vrata do vrata. Njegova mati Palomba na svijet ga je donijela pola godine prije nego mene moja Marica. S jedne strane zida on je tulio, dok sam se s druge strane ja rađao. Igrali smo se u dvorištu, ispred šusterske radnje Avde Gomiljaka, on nas je gonjao sa šilom u ruci jer mu rastjerujemo mušterije. Pa je jednom zbo Pubu šilom u guzicu, pa ga je stari Salamon tužio sudu. Veli, šuster mu je umalo ubio sina, pa su dolazili žandari i istražitelji, a ja sam im kazao, jest, Avdo je htio ubiti i Pubu i mene! Zatvoriše tako radnju Avde Gomiljaka, samo zato što je Pubu Levija malo bocnuo šilom.

Onda smo skupa išli u školu, ja sam propadao, on je prolazio, ali na kraju smo obojica dobili hljeb u ruke. Išao sam mu na očev sprovod, Puba je pokopao moje i oca i mater, a kad sam se ženio, on mi je u hotelu Central bio na svadbi. Osim što smo bili komšije, bili smo, hajde da tako kažem, i prijatelji. Sve do jednom.

Moja Štefanija odnekud je donijela mačka Gabrijela. Bio je sasvim bijel, crvene njuške, a očiju plavih kao u djeteta. Pogleda te, a tebi se učini da to ne može biti životinja. Govorio sam Štefaniji — bona nebila, grijeh je hajvana ljudskim imenom zvati, ali čim bi me on pogledao, ja ušutim. Jest bio Gabrijel, kao anđeo, ni nadbiskup Šarić ne bi ga drukčije zvao.

Zbog Gabrijela me je prestala pozdravljati stara Palomba. Rekoh, tija Palomba, da vam ponesem cekere, teški su! A ona ni da me pogleda, kao da me nema, nastavlja dahtati i stenjati uz stubište. Ja sam već odavno skinuo cipele kad ju čujem da otključava vrata. Šta li joj je, Bože dragi, da nije pošemerila pameću, pa ni komšije više ne prepoznaje?

Prođe od toga dva mjeseca, kad li sretnem Pubu ispred Katedrale. Kiseo ko limun, usta mu se tako skupila da ih jedva otvara na — dobar dan.

Šta je bilo Puba, reci mi!

Uhvatim ga za ruku, držim, ne dam mu da prođe. On ništa, samo šuti, i gleda negdje okolo, kao da će naići tramvaj, pa da mu ne pobjegne. Šta god da je, red je da mi kažeš. Odrasli smo zajedno!

A on mi govori — pitaj svoju ženu, ona će ti reći!

Elem, šta je bilo: Gabrijel bi, kao i svaka mačka, šetao simsom, obilazio oko zgrade od jednoga do drugog prozora, tako da je stara Palomba umislila da joj piša u saksije, te da su joj zato uvenule begonije. Dolazila je Štefaniji da se žali, a moja žena joj je najprije razumno pokušavala objasniti kako su saksije visočije od Gabrijela, i da nema načina da se ispiša po cvijeću, ali stara nije da čuje, nego samo ponavlja da su joj se zbog naše mačketine, tako je govorila, osušile begonije. Štefanija ju je više puta zamolila da Gabrijela ne naziva mačketinom, ali ona bi na svaku molbu dvostruko ponavljala.

I kako je završilo, zašto me Palomba ne pozdravlja, a Puba me jedva gleda?, pitao sam ženu.

Rekla sam joj da nas ostavi na miru.

Šta si joj još rekla?

Da Gabrijela ostavi na miru.

A ona?

Kako me nije sram da jednu mačketinu zovem Gabrijelom.

I?

Marš napolje kurvo ćifutska! Tako sam joj rekla.

Nisi trebala.

I nije trebala, znala je to i ona, ali džaba sad. Što je bilo, bilo je, nismo u školi pa da idemo na popravni. Znala je stara Palomba, kao što je i Puba znao, šta Štefaniji znači taj mačak. Ako smo sedmu godinu u braku, a još nam se nije rodilo dijete, i najgori tokmak bi shvatio, to znači da ne možemo imati djece. Žena mi je nerotkinja, drao sam se na Pubu kad sam ga sljedeći puta sreo, Štefanija je jalovuša, sami ćemo ostati, bez roda i poroda, shvati čovječe šta njoj Gabrijel znači!

Moja mati nije ćifutska kurva. I nemoj mi se više javljati, nikad više. Dabogdo vrag odnio i tebe i tvoju ženu!

Nije prošlo puno, a ja se vraćam s posla i imam šta da vidim. Gabrijel leži na linoleumu pred vratima, trza ztražnjim nogama, a na usta mu izbila pjena. Štefanija kad ga je vidjela, samo je bez glasa kliznula uza zid. E, mislim se, Puba, moj Puba, imate li duše koliko u zjenicu stane!

Nakon što je Gabrijela nestalo Štefanija se izmirila sa životom. Kao što se izmire starci nakon što narode djecu, podignu unuke, i znaju da su na ovome svijetu svoje obavili. Bog je ugodio da im tad postane svejedno, pa umiru bez velike muke. E, baš tako se izmirila moja Štefanija, a da nije proživjela ni pola ljudskoga vijeka. Počela se gasiti, da bi se na kraju, deset godina kasnije, i ugasila. Gledala me je dok je umirala, a znao sam koliko bi joj bilo lakše da je nad sobom imala plave Gabrijelove oči. Nikad mi nije rekao — izvini komšija! Nikad me nije pogledao. Prošao je kraj mene dok sam palcem utiskivao rajsneglu u drveni dovratak, nije ni pogledao zašto to radim, a ja sam stavljao njezinu osmrtnicu.

Eto, takav je čovjek bio Puba Levi, takva je bila stara Palomba, a njih nitko sutra neće upitati gdje su bili i šta su radili. Oni su mrtvi. Sjećam se, bilo je to 23. aprila 1941., kad me je iza sna prenulo lupanje na vratima. Ali vjerujte, nisam se ni pomakao. Znao sam i tko lupa, i zašto lupa. Nije redarstvo, nisu ustaše, nemaju me zbog čega tražiti. Nisu ni Džemidžići, ni Sunarići, ni Krajinovići, ni Sulejmanpašići, nemaju oni razloga lupati. Znao sam da je Puba, čuo je da počinje, nije spavao od straha nego je gledao na ulicu, svu noć bi pušio i gledao hoće li netko ući u dvorište, znam to, s kreveta bih mu vidio žar cigarete, a sad je vidio da dolaze i sad se sjetio mene, hoće da ga sklonim, i njega i njegovu stogodišnju mater.

Mislio sam, e Šimune, ako sad popustiš, nisi čovjek! Ako se digneš i primiš ih kao da se ništa nije dogodilo, ako ih sakriješ dok ne prođe, ako učiniš ono što bi, možda, učinio netko drugi, ili bi i ti učinio nekome drugom, samo ne Pubi Leviju i staroj Palombi, ako se samo pomakneš s postelje popišat ćeš se po Štefanijinom grobu! I eto, nisam se pomakao. Ali tko to zna osim mene i dragoga Boga? Ne znaju to oni koji će sutra sići u grad i pitati nas šta smo radili dok ih nije bilo, ali i kad bi znali i kad bi me pitali, znam šta bih im rekao. Učinio sam ono što sam morao, i ništa preko toga. Spavao sam kad je bilo vrijeme spavanju. Spavao sam kad je spavao svaki onaj kojemu je savjest mirna i nema se čega plašiti. A Pubi Leviju, zna to crna zemljica, savjest nije bila mirna.

Jest, sledila mi se krv u žilama kad sam im čuo glasove. Jedan je vikao — Izrael Levi, a Puba mu je odgovorio — nema Izraela, ja sam Josip! A da nisi Isusov ćaća? Pa su se neki smijali. E, baš njega jutros tražimo...

Poslije je nastala vika, čuli su se krikovi za koje ne znam čiji su, da bi se nakon desetak minuta sve smirilo. Tijela su im pronađena na Vracama. Logornik Skorvatzy pričao je da je među petnaestoro leševa nađen i onaj babe Metuzalemuše, žene od najmanje sedamsto i pedeset godina, možda i starije, vršnjakinje starozavjetne Rute, pa da je leš poslan na obdukciju u Berlin, jer je, izgleda, bilo Židova koji bi nadživjeli i najduži životinjski vijek, pa ih se može usporediti s biljkama, recimo bukvama. Logornik je vjerovao u to što govori. U ludim vremenima izlude i ljudi. Ja sam, međutim, znao da je to leš stare Palombe.

Mjesec dana stan Pube Levija bio je zapečaćen, a onda se doselio feldvebel Zorn. Veliki gospodin, to se odmah vidjelo. Nosio je bijele oficirske rukavice, a stubištem se penjao tiho i na prstima, da ne uznemirava komšiluk. Grabio je po dvije stepenice, lijepo je bilo gledati ga, nikad se ne bi uspuhao. Ljudi bi popodne po mirisu, finom francuskom, koji se dugo zadržavao u haustoru, znali je li se Zorn vratio s posla. Žene su hvalile Boga što nam je dodijelio njega, a ne kakvog ustašu ili domobrana, ličkog kabadahiju, Hercegovca ili Krajišnika. Takvi nisu pravili razlike između šume i grada, nego bi se po obračunu s bandama u istočnoj Bosni, nastavljali osvećivati nad prvim komšijama. Pričao mi je Hošek, u njegovoj zgradi su bila dvojica takvih, da se nisi smio zakašljati u vlastitome stanu, a kamo li šta drugo, jer su na svaki šum bili u stanju nogom provaliti vrata i degenečiti svakoga, bilo muško, bilo žensko, tko bi im se našao pod rukom. Koliko puta su mi ljudi znali reći, baš ovi moji iz skloništa, e, blago tebi Šimo, u tebe je u zgradi bila samo jedna židovska familija, a ne tri ili pet kao kod nas, pa sad nemaš belaja s novim komšijama! Ama, nije to, nego ja imam feldvebela Zorna, ljudinu i gospodina! Ne da nemamo belaja, nego se osjećamo sigurnije jer je on tu.

Nije puno o sebi govorio. Jednom sam ga pitao odakle je, ali kao da me nije čuo. Pitao sam ga je li oženjen, ima li djece. Kazao je da se takva pitanja ne postavljaju njemačkim oficirima. Rekao sam mu da nam je drago što je tu i da su prije njega tu stanovali naopaki ljudi, a on ništa. Samo me gleda, smješka se i klima glavom. Nikad nije ušao na rakiju.

Da se o kome drugome radi, mislio bih kako i nije neki čovjek. Ili da me gleda s visoka. Ali Zorn nije gledao s visoka, nego kao da nije bio s ovoga svijeta. Zdrav i jak, a pametan. Kad bih ga vidio osjećao sam kako mi bubrezi ne rade dobro, leđa mi se koče s godinama, a noge od rođenja krive, kreševske, kao da sam na buretu jahao. Od takvih kao što je Zorn ozdravlja svijet. Znaš da ćeš do smrti ostati takav kakav jesi, jer si od loše japije načinjen, ali svejedno ti se čini da ga je dosta gledati, i već si zeru jači i pametniji. Kao u narodnim pričama, napiješ se vode s izvora i od nje ozdraviš i pomladiš se. Meni je feldvebel Zorn bio ta voda, i ne znam šta se dogodilo da je sve ukrivo pošlo, pa će takvi izgleda izgubiti rat.

Nije meni trebao Radio London, znao sam da Njemačka stoji loše na fronti kad je haustor prestao mirisati po Zornu. Je li mu nestalo francuskog parfema, ili ga je prekrio vonj podrumske memle i pseće mokraće, to nisam siguran. Ali bio je to loš znak, nakon kojega su slijedili još gori. Dan pred Božić sreo sam ga dok se vraćao s posla. Nije više preskakao stepenice nego je išao jednu po jednu. Nisam vidio umornijeg čovjeka, iako se penjao brže od mene. Ali nije mu, brate, pristajalo da ide uz stubište kao običan svijet.

Prije dvije sedmice pokucao je na moja vrata. Uplašio sam se kad sam ga vidio, jer me nikad nije tražio. Skoro da pomislim kako i ne zna da iza tih vrata živim.

Ja odlazim, rekao je, i vjerojatno se neću vratiti. U stanu ostavljam neke stvari koje su mi drage, radio, servis za čaj, nekoliko slika. Ne mogu ih ponijeti sa sobom, ali bih volio da pripadnu vama, a ne nekom nepoznatom. Dođite i uzmite to.

Dotad je valjda prošlo i dvadeset godina otkako sam posljednji put bio u stanu Pube Levija. Nisam znao da će mi baš to biti važno, ali, eto, bilo je. Proradi u čovjeku nešto, neki mrmak, pa se rastuži, stegne ga oko srca... Gledam onu istu zelenu fotelju u kojoj je sjedila stara Palomba, vazda s bijelom kapicom na glavi.

Mogu li samo malo sjesti?

On se nasmiješio i sjeo na otoman preko puta. Gledao me je nekako tužno, ali ništa nije govorio, niti je od mene tražio da nešto kažem. Sjedili smo tako i šutjeli, kao da je dugo vrijeme pred nama. Učinilo mi se da stara Palomba nije imala druge mane osim te što je previše voljela svoje begonije. Drukčije ću misliti čim se dignem iz njezine fotelje, ali kao da je to važno. Tada mi se činilo da je vražje cvijeće za sve krivo.

Ovdje je živio netko vaš? Jeste li vi Židov?, pitao je, na šta sam pišnuo u gaće od straha. To mi se dogodilo samo još jednom u životu, kad je pred kovačnicom u Kreševu na mene nasrnuo žandarmerijski konj.

Ali feldvebelu Zornu je bilo svejedno. Pitao je kao da mu je svejedno, ali je pitanje bilo strašno, pa ga na takav način nisam mogao čuti. Tek kasnije shvatio sam da mi je tako rekao da je Njemačka izgubila rat, pa da bi trebali razgovarati kao što razgovaraju dvojica u nekoj dalekoj mirnoj zemlji. Ili bi trebali razgovarati kao da rata nije ni bilo.

Uzeo sam sve stvari koje su Zornu bile drage. Napomenuo mi je da pripazim da ustaše ne saznaju da u stanu imam radio aparat. I još je rekao da su svi predmeti koje mi ostavlja lično njegovi, da ne pomislim kako dijeli nešto što mu ne pripada.

Stan Pube Levija ostao je prazan. Nisu ga zapečatili, niti je dolazila inspekcija. Ja šutim, nikome ništa ne govorim, pa ni logorniku Skorvatzyju. Nije to moj posao, a i draže mi je što je stan prazan.

Eto, ja se zamislio, pa i ne čujem kako se sklonište razbrbljalo. Ona trojica bi već i karte razbacila, ali čekaju da im ne promakne drugi val bombardmana, kada će se opet licitirati, a može biti da i oklada padne, gdje je koja bomba pala. Samo se gospođa Angela Antunović, stara Anđa Borojević, trese od straha, kao i uvijek kad je u skloništu, ili čim pređe kućni prag. Plaši se Skorvatzyja gore nego što se Puba Levi plašio onih koji su na kraju i došli.

E, bona Anđo, čega li se ti bojiš u ovaj nevakat, šapćem joj na uho.

A ona me hvata za ruku i govori: Nemoj me, sine, tako zvat. Omaknut će ti se kad i drugi čuju.

Kao da svi ne znaju kako se Anđa zove. Osim logornika Skorvatzyja, ali on ionako nije tu.