Fernando, jahač na staklenom konju

Fernando, jahač na staklenom konju

Ulomak iz romana

Belvedere

»The Meridian Bee« je još uvijek opširno izvješćivao o uraganu »Adelita«. Američki Jug ima najbolje novinare u Državama.

Ono je Fernandova sestra, Mary. Njezine su sunčane naočale bljesnule na terasi. Kanarincima je prinijela zdjelicu prosa. Pred kućom, udarane slanim povjetarcem i uspomenama, palme svisoka pucketaju prstima. Triput dobačen — kad bi to želio — do žala bi stigao modrom vrpcom ukrašeni šešir. Ravnalom odmjereno, u beskraj se prostire more.

Sve je nadomak ruku: napušteni motocikl, Knjižnica Abelard, aluminijske kugle i reaktori. Čak i oblaci što se ljuljaju nad plantažama: one dvije velike kornjače.

U Louisiani, tamo gdje počinje ovaj carrousel.

Žuti i crveni: krađa vozila podle namjere

— Od smeća se odlično živi! — izlanuo je stariji, silazeći iz kamionske kabine kao s naftne platforme. — Ukoliko nisi od onih koji ga razvoze...

Mlađi, i on u žutome skafanderu, ovjesio se bolje od majmuna u kavezu, pljucnuo iz zraka i iskočio na šljunak.

Žuti kamion »Softy Cleanersa« po petsto je i trideseti put propisno parkiran uz željeznu mrežu desnoga krila motela.

Momci već grabe jambalayu i fillet–gumbo. Oni rijetko piju.

Osamljeni retrovizor pod akacijom upravo upija sliku one druge dvojice u telekomunikacijskim crvenim tutama, od kojih jedan žvače sendvič. Jutarnji šetači? Maglovita opasnost, ali vedar, u kodak–plavetnilu: besprijekorno vedar dan. »Elektromagnetizam dalekovodnih žicâ« — stoji zapisano — »opasno utječe na zdravlje, više nego zrake iz brijaćeg aparata«. Ovi su zacijelo upućeni.

Ćelavi se uzdigao na široki prag kabine, hvatajući pripojenu sjenku žutog sanduka smetlišnog vozila; gledajući se u retrovizoru, kanda dotjerajući brčiće, strelovito je osmotrio volan, ploču i ostalo. Onaj je drugi, ljudeskara, pogledom pratio bijeli trak mlaznjaka na azurnome nebu.

— Ključ?

— Tu je. Dobri ljudi, uvijek ga ostavljaju.

Čigre. Crvene su tute uskočile u kabinu.

U motelu, ona prva dvojica — dečki u žutome — zirkajući nekako ispod pazuha, dobacuju primjedbe mladim servirkama, natječući se u prostačkim dvosmislicama.

Kamion se lagano odmaknuo i naglo dotaknuo dno Kolodvorske aleje. Ozbiljnost je uzela maha.

Interieur s crnim mačkom Magritteom

— U Saint Bonu se nikad nešto značajnoga nije dogodilo! — promrmljao je u prozorskom okviru od užarene cigle Monsieur, truseći pepeo cigarete na listove pseudoakacije.

— Vaše je prezime takvo, ili je to nadimak... Monsieur? — upita Master Gimmick, gotovo čitav u trbuhu videolinije.

— Prezime ili kako želite. Svejedno.

— U Francuskoj, bili biste, dakle, monsieur Monsieur ili tako nekako?

— U Belgiji. Otprilike. Zar ne, Magritte?

Zvijere u Jami lavskoj, crni mačak se indiferentno prao, prebacujući šapice čas preko jednog a čas preko drugog uha.

»Netko će doći iz neznana kruga...« — pjevušio je Monsieur kroz pregršt bezveznih replika.

— Tako brzo vas nisam očekivao... a trebao sam, zapravo, svu tu starudiju baciti u smeće.

»I donijeti miris naranča i juga...«

— Zanimljivo. Ona dvojica požutjelih kao da traže kamion. Bože, kakve zaboravnosti! Oni su pijani!?

— U »Softy Cleanersu« ništa ne piju. Ni otrov.

— Saint Bon prikazivan je samo na lokalnoj televiziji.

— I uragan prikazuju iz daljine.

— Ovdje se nikad nije događala kronika, recimo... kao u Broadstocku gdje imaju Institut... Osim, ha! Annette!!!

U plavičastim odsjajima, sirena s bolničkog vozila. Prekriven podno krošanja, žagor djece.

Gospođa Annette, jedva na nogama, donijela je kavu i dva čokoladna oraha.

Dr. Witcliff putuje u Broadstock

Saint Bon je izuzetno mjesto za znanstveni rad i slične gluposti. Neispavan, dr. Witcliff jutros to još nije primijetio.

— Ka–ka–o! Nedostaje ka–ka–o. Šest i četrdeset i pet minuta — ponavljao je laserski spiker zelenog hladnjaka, loveći doktorove užurbane korake.

— Renata slavi rođendan! Renata slavi rođendan! — javljao se komunikator s radnoga stola.

— Javi se bar porukom, Barry! — primjećuje razglas u hodniku.

— Ti ne spavaš? — upita doktor u mikrofon, postavljajući šifru na trezorskim vratašcima.

Petnaestak godina mlađa od pedesettrogodišnjeg supruga, Joan Witcliff predala je tijelo kvarcnim zrakama. Brončana statua njezina tijela stajala je pod rotirajućom kupolom. Listala je sinoć pristigle revije. Nije ni ispijala sok iz kristalne čaše; grickala je slamčicu, posve usredotočena na točku ponad neke fotografije, zumirajući i tanke krošnje u perivoju, tamnosmeđe opeke i bijele prozore Saint Bona.

Barry Witcliff je pažljivo, gotovo sa strepnjom, privinuo dokument iz trezora, odeblji smeđi fascikl, složio ga u torbu i još jednom, kao u Sveučilištu, podigao kažiprst u zrak i zatim skočio do pijedestala pred vratima.

— Ja odlazim — rekao je, uz poljubac rukom, tek pomaknuvši zavjese.

— Javi se. Ona ti je kćerka! — otpjevuši gospođa Joan, prekrivena maskom.

Napad i otmica

Vukući mantil; »ah, čemu (?) mantil po takvu danu«... dr. Witcliff je izletio kroz vrata, hvatajući se ograde prema izlazu. Ni danas nije istjerao automobil iz garaže. Doktor već treću godinu putuje elektronskom no–driver putanjom broj 26 s obližnjeg stajališta za Broadstock, smatrajući je veoma udobnom za jutarnje zbrojeve misli.

Dvojica u crvenim tutama prilaze doktoru. Ni jednog, kao obično, prolaznika.

— Stop! — uzviknuo je ćelavi, zahvativši doktora pod pazuho.

Ljudeskara je s druge strane prikrila Witcliffova usta, udarivši žrtvu u potkoljenicu.

— Kontejner!

Ćelavi je u kabini. Ljudeskara dohvaća papuču kontejnera za smeće. Klop–top! Doktor je, kao siva vrećica, zajedno s torbicom ubačen u poluprazno plastično ždrijelo.

Gušeći povike u nutrini, zatvorena je kanta dokotrljana do smetlišnog vozila. Uzdignut u zrak čeličnim ručerdama i hidraulikom, ispustivši u rotirajuće kamionsko grotlo doktorovo tijelo,

ispražnjeni se ulični kontejner vratio na asfalt.

— Torba!?

— Sve je unutra!

— U kanti?

— U kamionu!

— Kako ćemo je izvući?

— Daljinskim upravljačem. Ne brini se!

Kotači »Softy Cleanersa« neuobičajenom su brzinom izmakli kroz Bulevar prema prstenastome odvojku.

— Joshua! Joshuaaaa! — kriještao je jedan od požutjelih pred motelom. Ne mogu biti sigurniji: ovdje smo parkirali!

Drugi se sabio u handy–telefon.

Opet će doći policija.

Chatterbox

— Dragi gospodine — zajapurio se Monsieur nad videolinijom — ja Vas nisam pozvao da Vi meni dijelite lekcije o demokraciji i solidarnosti građana! Vi ste — come down handsomely, please — pozvani poradi ove nesretne aparature, jer se, po svemu, ovdje radi o sitnicama...

— Kao što vi mislite...

— Mi možemo to, rekoh, iznijeti pred kuću! — Ja sam, oprostit ćete, samo rekao; ponavljam: »samo rekao« da postoji stanovit broj građana...

— To što ste rekli možete... Annette!

— Oni su nekamo nestali! I zato kasne! — zagunđa gospođa, čekajući zujeće zvukove Gradske čistoće. — Čas su u žutima, čas u crvenim tutama... Jednom se točno znalo...!

— A, što biste rekli, draga gospođo, da živite, na primjer, u Africi? — zapodjene Master Gimmick novu rundu.

— Mi smo prije deset godina odlazili... Zapravo ono i nije bila neka Afrika! — promrmlja gospođa Annette. — Nešto sasvim drugo nego u filmovima ili prospektima »Carnaby–expressa«.

— Ja to hoću i reći... da nitko ni ne zna što je to Afrika! To, da se od ovih ovdje zastarjelih naprava — Gimmick se okrenu prema stakloplastici, polimeru i fiberglasu — već može izrađivati kvalitetan katran... da se mogu popločivati ulice... a oni tamo još oru drvenim plugovima!

— No, promjene... one se svakako primjećuju, moj gospodine! — iz naslonjača se izvukao Monsieur. — Otvorite atlas. Pogledajte ova prostranstva! Između nas i njih — nešto kao the missing link — nešto je moralo postojati.

— I sad je tu pitanje, vrlo ozbiljno pitanje — zainati se Master — ima li izvjesnosti da će oni postati kao mi ili mi kao oni?! I, što je tu bolje?

— Stvar isplativosti — odvrati Monsieur. — Ništa drugo. Kad bi ovo funkcioniralo (»Uostalom, prihvatite se posla!«), mi bismo mogli pogledati storiju o jednom, držim, znakovitom preobražaju...

— Čista imaginacija! — nadoda gospođa Annette, prikupljajući šalice. — Slike dekoncentriraju, rastapaju maštu. Sve je raštrkano u ovoj kući!

Đavao i znanstvenik na Atlantiku

Kišilo je, na orahovoj je ljusci nesnosno kišilo.

Jedan od strojara koji se iz potpalublja izvukao s aluminijskim lončićem u rukama, ustrajno je tvrdio kako je ova olujica za njega mačji kašalj. Putnik na palubi, onaj visoki čovjek, kao da danima nije jeo. On je progutao metlu. Na glavi mu vidljiv razdjeljak a pod nosom mala četkica.

Strojar je smazao svoj brodet, pribravši komadićem kruha ostatke gofove glave. Na dva uzastopna udarca groma, nestao je odakle je i došao. Stisnut pod ceradom uz čamac za spasavanje, čovjek visoka rasta stisnuo je dlanove među koljena i napola zijevnuo, kadli se odnekud s jarbola strovali Rutavac. — Ti znadeš pjesmu o oluji i svetome Nikoli! Ha! Europljanin! Zacijelo govoriš francuski!?

— O, da — ponovi Visoki.

— Pitam te, jer mi je ime poznato.

— Ja ne znam vaše ime...

— Imam mnoga imenahaha–ha–haaa-196haha! — odvali Rutavac i prilijepi se za osvijetljeni prozor. Unutra, u salonima i potpalublju, natisnuto je mnoštvo u plovidbi za Ameriku, hvatalo snove u zraku. Bio je to većinom izgubljeni rod među kovčezima i zavežljajima, trulim voćem, tjedan dana starim francuskim novinama; zgusnuto mnoštvo iz kojeg se iskobeljao visoki putnik, gospodin Nikola Tesla.

Poput stiješnjene hobotnice, Rutavi se leđima — kao na ladanju — spljoštio na palubnome limu.

Kiša je udarala sve silovitije. Činilo se da je nose dva suprotivna vjetra. Raskriveni silnim bljeskovima, oblaci u noći oživjeli bi načas dinamiku ustajala vidokruga mraka. Tesla je primicao stopala, svejednako uživljen u nebesko krvožilje i učestale ognjene rezove.

— Razumijem tvoje ekstaze. Tako. Zato jer su ti ukrali spise. Jedva si se dovukao do Calaisa — udari Rutavi u monolog, valjajući se po limu, sve navodeći Nikolu na izdašniji razgovor...

— Sveti Nikola — javi se Tesla — u pjesmi dohvaća Zloga i razbija ga o kormilo.

— Strašno! Molim te... strašno — javi se rasprostrti dokonik.

O, ne! Taj je već sjedio na samoj brodskoj ogradi. Čista silhueta u kontrasvjetlu. Mrlja i glas. Nastavlja:

— Ali, ja ti mogu vratiti sve, osim onoga što je važnije, onoga što u sebi nosiš a tiče se ovog vatrometa na nebu. Slušaj! Donijet ću brodski jelovnik. Napisat ćeš formulu... Poznajem tvoje kolege iz Praga. Tu su i neke reference; uostalom, možda bi mogao pronaći i kraći put do gospodina Edisona.

— Odlazi i survaj se u ponore! — kriknuo je Tesla, skočio koliko je visok, hvatajući se za potporanj. — Ja ovdje ništa ne prodajem! Ja ništa ne dajem! Ono što meni treba, čisto je rublje! Ja dvanaest dana nisam mijenjao rublja! Ja se dvanaest dana nisam prao! Brijem se sapunom iz kotlovnice i nožem za otvaranje konzerva...

— To! — doskoči Rutavi. — Ti ćeš dobiti kadu sa zagrijanom vodom, flanelne krpe i novo odijelo... Ne bi ni trebao odlaziti u Ameriku, mudri čovječe! Ti si to odmah mogao reći. Svijetu su potrebni svemirski štitovi; no, nije čitav globus Amerika! Oteli su nacrte, ali ti sve možeš ponoviti!

— Idi i traži onoga koji me okrao, Nevoljo! — razdere se mladić. Ne smatraj da ne znam... Ja već sumnjam tko je to u Parizu mogao učiniti, i znam da će se netko dohvatiti tajne, ali i to... da će se žestoko opeći!

— Žice! Žice! Žice! — kriještao je Rutavi, grčeći prste.

— Ne, nego ono što kroz njih ide. »Obično strujanje elektrona«. Oni ne znaju! Vještice znaju više od inženjera! — razmahao se rukama Tesla. — Zato ih više nema na raskrižjima; zato sjede na žicama!

— Ali, ako se Svemirski štit rasprostre od Kavkaza do Alpâ... Njegov će vlasnik biti Gospodar svijeta!

(Kišobran je na brodu smiješan predmet. Jedna je gospođica izišla na palubu s kišobranom u ruci.)

— Ništa se neće postići, vjeruj mi...

— Dat ću ti rublje, sapun, britvu...

— Britvu imam.

— Dat ću ti ogledalo; lavor čistoga rublja!

Tesla se povukao u svoj kut. Kiša nije prestajala. Stišali su se gromovi. Tama je gledala zvukove; u daljini se čulo svjetlo, poput bubnjeva na izdisaju.

— Ti si uvjeren — zaintačio se Rutavi — da u žice mogu ući i osjećaji!?

— Dosta!

— ...da se oni, ma kakvi bili, mogu prenositi?

— To je nedočitljivo! S mojih papirića neće se doznati! Mogu čitati moje pjesme...

— Ja mislim da su ih pročitali! — slavodobitno sad iskorači rutava Mrlja. I, ne uspije li... doći će Calisto De Troy. On čita tragove, ukoliko su dobro izravnani.

— On izravnjava psima noge! — zagrcnu se Tesla.

— On to propisno čini... Mogao si, na primjer, ostati u Parizu. Tamo pripremaju veliku Izložbu. A ja imam vremena — prošapta Rutavi, vezujući neke svoje konce.

Kao da su od kišobranskoga platna (gospođa je nestala s palube), Anđeo Tame naglo zalupeta krilima, sagorijevajući poput nafte u vodi.

Nikola se pridignu i kroz šest koračaja pristupi bočnoj ogradi.

Moglo se osjetiti... kao da je netko goruću baklju bacio u more.

Čisti bljedožuti, luizijanski sumpor. U imaginarnu, nejasnu, zapravo tamnu točku buljio je mladić na parobrodu za Ameriku. Razmišljao je o nekim koincidencijama u Parizu i oštroumnosti čovjeka zvanog Calisto De Troy. Taj bi, Callisto, u nedužnosti mogao počiniti zločin. Ne danas, ne sutra... možda kroz nekoliko godina?

Što se dogodilo profesorici Brandini i Fernandovo prvo pojavljivanje

U Broadstocku — Louisiana — ponad Perivoja Braće Wright, u Prirodoslovnoj kući, profesorica Dolly Brandini Bentley pokušala je dohvatiti vrećicu sa sendvičem i sokom od rajčica. Osjetivši strašan napor, gotovo je stolicu uzdigla u zrak, sad već sigurna da joj se stražnjica zalijepila za plastiku.

— Help! — odjeknulo je u praznoj sobi, krcatoj diskovima, knjigama i naslagama starih revija, ovdje u utrobi pseudoklasicističke palače.

Prozori su bili otvoreni, ali živi mrtvaci dolje u perivoju ne bi mogli čuti ni eksploziju. Ravnatelj Brotnyansky statuetom je Georgea Washingtona zabijao čavao u zid kako bi na svoje mjesto vratio nekakvu mapu; ostali, njih dvadesetero, sjedili su prikovani uz zaslone fotonskih integrala.

Unatoč svim mogućim umreženjima, u zdanje je Prirodoslovne kuće, razmjenom, narudžbama i neočekivanim donacijama, pristizalo toliko knjigâ i revijâ da su sva stepeništa, svi prilazi... sve je bilo obloženo gomilama papirnate robe, uz svu silinu neotvorenih kutija u kojima su se kotili miševi i ina gamad što si je samo u ovome domu mogao vidjeti. — Upomoć! Telefon!

Gospođa Brandini, majka dvoje djece, kroz tisućljeća raščerečena između supruga, nikad doliječenoga ovisnika, njegovih stravičnih ispada i svoje zatomljene karijere, vrištala je na drugome katu Prirodoslovne kuće. Zagrnuta skenerima, pisačima i dvama zaslonima, šakama je udarala po tastaturi, svjesna da joj pomoći nema, da će joj se dogoditi ono isto što i časnim predšasnicima čiji reljefni otisci čame pred školskom djecom u Velikoj izložbenoj dvorani.

Telefon je, na nesreću, stajao na pokrajnjem stoliću, udaljenom tridesetak milja, a u strahotnim vizijama gospođe Brandini topili su se ledenjaci, spajala i razdvajala kopna. Virus Archeos, koji je nasumce plijenio ljude koji se bave arheologijom, potpunoma bi ih (krijući svoju provenijenciju) — i u sat vremena! — fosilizirao.

Profesorica... i ona je smatrala da pojačano i ubrzano otapanje ledenih gromada na sjeveru — recentna pojava — nuka na nove domišljaje prirode...

— Pomoć!

...ali je tek sada bila zorna, bolna spoznaja da je upravo na njoj red izokrenuća evolutivnog hoda, tj. brzog povratka na stablo, pa silaska sa stabla, pa u riblje ljušture, pa u more i u kamen.

Osjećala je kako joj otežavaju udovi. Najprije noge kojima je do jučer udarala u pod. Zvala je upomoć, ali je glas bio sve tanji, pretvarajući se u puku grimasu, dok je onaj luđak čitavu dekadu epohâ statuetom Georgea Washingtona udarao čavao u zid. Između prstiju, dugih informatičkih prstiju, počela je izrastati kožica, s noktiju se lomio i ispadao ružičasti lak a danas — o, gledaj me, sudbino! — profesorica se smanjila upola, a da nitko okom trepnuo nije.

Čistačice su, sve jedna za drugom (koliko li ih se promijenilo!), jednostavno tisućljećima prelazile krpom preko njezinih udubina i ispupčenja, ni ne videći pomake joj okamenjenih usana koje su nekoć u ljudskome obličju poznavale poljupce, slatkoću i gorčinu a danas zjape prazninom punom prašine.

Još gospođica, neka druga Dolly, ali posvema druga Dolly, odnosno mademoiselle Déjavue, upravo je ušla kroz glavni ulaz, oprezno se obazirući ukrug, noseći torbicu, fascikl i reference...

— Hello, Dolly! — šapnuo je za sebe neobrađeni relikt uokviren brazdama jednog fiktivnog života, sitnih iluzija i neupražnjenih taština, čija se katarza pretvorila u kamenu uspomenu plovidbe na suhom. — Pa, ti sve počinješ ispočetka!?

— Mi bismo prema postojećim katalozima mogli pouzdano odrediti razdoblje, gospođice — prividno zainteresiran, nad fosilnim se bićem njihao ravnatelj. — Mladić je došao, jer se jednostavno radi o fenomenu o kojem su pisale i utjecajnije novine. Mislim, o njemu se radi, a mi imamo takvu sreću; i ja tvrdim, nije se bez razloga rodio ovdje nadomak ovoj kući. College Svete Uršule može biti ponosan! ...da postoje, želim reći, stanovite tradicije.

— Bez ekspertnog tima — možemo mi svašta govoriti — bit će nemoguće... Vama je poznato da je u Wyomingu jedna Kemmererova okamina...

— Trenutak. Fernando! (I, molim Vas, ne uključujte emocije... Mi znamo da se svakomu od nas ovo može dogoditi. Fosilni virus ne bira žrtve.)

S rukama na leđima, u studio je ušao mladić od kojih sedamnaest i pol godina i stao do okamine. U ovakvoj prigodi, ravnatelj oslovljava s »Vi«.

Možda je desetak minuta trajala ekspertiza. — »Priscacara«. Eocen. Pedeset milijuna godina — ustvrdio je Fernando i zažmirio prema prozoru. Znakovita je repna peraja. Čeljust, isto tako...

— Vi vjerujete? — nasmija se duh gospođice Dolly, motreći mladića.

— Ja ne sumnjam — odgovori ravnatelj Bortniansky. — Vi?

— Ne bih smio, gospodine. Drugo i ne može biti. To je riba priscacara — još se jednom k fosilu domaknu mladić, prije nego što će se ključem zatvoriti vrata.

— Upomoć! Upomoć! — derala se, pijući sok od rajčica u praznoj sobi, tišina.

— Ovaj mladić ima budućnost — zaključio je ravnatelj Bortniansky.

Povratak u Ameriku, gdje se obistinjuju tragične slutnje

Pištavim siktanjem oglasila se kućna sirena.

— Jerry! — vrisnula je gospođa Witcliff, otimajući se iz ljubavničkoga zagrljaja u natkrivenoj ložnici.

— Jerry, odlazi! — viknula je još jednom, gurajući nogom snažnu golotinju. Unezvjerena, Joan je iskočila iz kreveta, potrčala prema ljubavnikovim cipelama, dobacila mu hlače s bjelokosne biste i poletjela prema prozorima...

— Ovuda!

— Oni dolaze, madame! Dolaze! — ponavljao je s hodnika stari majordom, obazrivo lupajući zapešćem o vrata kao da zbori o svadbenoj povorci.

— Prema fontani... Otvorite ulaz iz perivoja! — došapnu gospođa Joan kroz ključanicu i iznova, poput Erinije, dojuri do prozora.

Majordom je očigledno znao što mu je u takvim prigodama činiti. Gotovo je smireno nestao hodnikom, i namjerno oklijevajući (»Nebesa, već je devet sati!«) sišao mramornim stepenicima do glavnoga ulaza, te smjerno najavio:

— Evo nas.

Znala je da neće biti Barryja. Renata je, uostalom, proslavila rođendan. Suprugovi odlasci sa smeđim fasciklom punim diskova pod miškom predviđali su duža izbivanja. Prema dogovoru, nije bilo ni telefonskih poziva.

Prepoznala ih je: dvojica u crnini bila su iz Sveučilišta. Treći je bio policajac a četvrti — (»ovo su ozbiljne stvari«) — po svemu sudeći, istražitelj.

— Moramo ostati prisebni, madame — progovori potonji.

— Mogli ste i ući. Recite, gospodine... — uvukla se u kućni ogrtač. — Najprije Vi... — istražitelj se lagano nakloni jednom od Barryjevih kolega iz Broadstocka.

— Barry nije dolazio.

— On je krenuo.

— Imao je kovčeg?

— Smeđi fascikl. Recite, preklinjem vas, recite!

— Ništa Vam nije bilo sumnjivo? — uleti čovjek u odori.

— Zašto? Recite! — izbeči Joan oči.

— Ipak, toliko dana... Nije ni telefonirao? Gotovo dva tjedna...

— On — ta, recite što je? — često tako...

— Doktor Barry — pala je istina — on je mrtav.

Joan se zagledala u fontanu. Onaj je, na sreću, nestao kroz bršljan... Policajac je skinuo kapu. Jedan iz Sveučilišta kažiprstom je obrisao kaplju znoja. Kao na dani znak, žena je pala nauznak. Majordom je donio vode, šećera i limun.

»The Meridian Bee« je sutradan donio silinu slika s Gradskoga smetlišta. I »Softy Cleaners« je platio osmrtnicu. U posljednjih pet godina, bilo je to sedmo ubojstvo otuđenjem vozila gradske čistoće i svime što je slijedilo. Ovo je otkriveno uz znatno kašnjenje. Dvojica iz Sveučilišta u nekoliko su navrata od udovice Witcliff tražili kopiju sadržaja smeđega fascikla. Ona nije imala pojma. Možda je i zato dopustila premetačinu pokojnikova ureda. Fascikl nije pronađen. Nit' išta što je u Witcliffovu »arhivu« smrdjelo na stari papir i diskove s oznakom »Paris Attachment«. U kompjutorima obitelji Witcliff nije pronađen ni jedan dokument koji bi nekoga mogao zanimati. Policija u Saint Bonu, uostalom, tek bijaše započela posao.

Nekoliko naznaka o junaku koga tek čeka prava avantura

»Away out of here they got a name for wind, and rain and fire...

The rain is Tess, the fire is Joe, and they call the wind...«

(Bernstein, »The West Side Story«)

— Maria! Propuh! — viknuo je mladić, loveći pregršt papira u zraku.

Fernando Simón ni po čemu nije odavao karakteristike davne španjolske loze; ni on, ni otac Simón, ni sestra Mary. Majka Julia je linijom pradjedovâ možda podsjećala na Hrvatsku.

Ništa dakle od Murillovih dječaka. Fernandov je znak ipak rijedak, po svemu osobit: jedno mu je oko (lijevo) zeleno a drugo (desno) smeđe. Tanke obrve ponešto su uvećavale izrazit pogled nad jedva izraženim nagibom još neuobličena orlovskog nosa. Svjetlosmeđa, nemarno podijeljena kosa, spuštala se u slapovima. Takav je bio Victor Hugo na nekom portretu iz mladosti.

Da je Fernando Simón pozvan na velika djela, uočilo se slijedom njegovih gotovo posvemašnjih otklona od onoga što već može zanimati studente Collegea Svete Uršule i nevjerojatnim, uglavnom samoukim spoznajama o svijetu okamina. Fosilizirani svjetovi biljaka i životinja njegova su preokupacija; no, sve na razini ležernog hobija; jer, sve je spoznaje o tome dobivao iz knjižnice Samostana Male braće, u čijoj crkvi bijaše kršten; kod kuće bi ga rijetko zatekli uz knjigu ili disk o okaminama. Činilo se da u tom njegovu naukovanju ima postojanosti, ali ne i posebne strasti, dok su sve ostale mladenačke euforije ležale razbacane u općoj mu znatiželji.

Državnoj nagradi »Youth Nature World« za pismeni sastav — što ga je proslavilo u Saint Bonu — i plaćenom izletu u Veneciju, prethodio je jedan od susreta u mjesnoj Prirodoslovnoj kući u Broadstocku. Nedavno, baš kad je obližnjim krajevima harala »Adelita«.