Dvorac grofa Drakule

Dvorac grofa Drakule

Damir Pecotić, četrdeset osmogodišnji sveučilišni profesor komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, honorarni predavač na Hrvatskim studijima te član okultističke Akademije »Okcident– Orijent« došao je u Rumunjsku radi Drakulina dvorca. Došao je u dobroj namjeri. Rumunjska ga kao zemlja u tranziciji nije privlačila. Sletio je na aerodrom u Bukureštu gdje ga je čekao bijeli kombi rumunjske registracije u vlasništvu agencije »Dracula park«. Kombi s nekolicinom putnika, koje je upoznao na sjedištima ili pred gostionicama gdje su zajedno stajali (muškarci pišali jedan do drugog u koleričnim zahodima gdje je nesnosno smrdjelo, poslije i preskakali vodu jer je pod bio poplavljen) — stigao je nakon tri sata podno Karpata. Poslije je viđao te iste ljude u »Zlatnoj kruni«, hotelu s razglavljenim naslonjačima i promočenim zidovima, u gradiću Curtei de Arges, na domak Transilvanije, gdje su odsjeli. Sjedili su zajedno za doručkom, ručkom ili večerom gotovo tri dana. Ostavljali su netaknutom nejestivu hranu, ujutro mršavi prstić maslaca i marmelade u plastici, a nakon punih sedam sati prekuhane špagete, žilavo meso i pire koji je plivao u masti. Za desert — kolač od pudinga sa šlagom.

Hotel ih je samo jednom počastio onim što ovdje zovu »biftek razbojnika«, špekom obloženom govedinom s lukom i paprikom, ali ni to se nije dalo probati.

Svi su pili vino na prazan želudac.

U kozmopolitskom društvancu, Pecotić je kroz razgovor i priče naslutio obrise zemalja i gradova u kojima žive njegovi suputnici, zamišljao njihove stanove i kuće, uočavao mnoge pojedinosti iz svima dragocjena života.

Premda radoznao kao čovjek, Pecotić nije nikoga ništa ispitivao. Iz pristojnosti. Računao je da će najnužnije informacije o svakomu kad tad same isplivati van.

Netko je krenuo u Transilvaniju iz običnog hira. Golicali su ga vampiri. Netko drugi iz medicinskih razloga: trebao je poboljšati krv. Trećemu je bila važna osobna Legenda pa je položio svečani zavjet. Petomu pustolovina, ljubav prema nemogućem... No većina je zacijelo gledala Drakuline filmove po romanu Brama Stokera. To je prilično zabavan horor.

Srpkinja Drinka, nalik na Arkanovu Cecu, ekstravagantno odjevena, s dubokim dekolteom i visokim potpeticama, ostavljala je dojam preplašene osobe. Uvučenih obraza, iznenađujuće bljedoće lica u kontrastu s debelom namazanim crvenim usnicama. Donedavno je bila udana za potomka crnogorskog vladike, a trenutno je u procesu razvoda. Još prošle godine, bili su kao bračni par u Tunisu i prošli arapskim bazaarom. U jednom turističkom dućanu, kad je probala haljinu, trgovac ju je spretno uhvatio za bokove i rekao: »Ti si žena za mene!«. Nakon dugo vremena naslutila je silinu, raspon muške strasti. I to da je netko želi a nije njezin muž. Suprug, koji je nazočio tom prizoru, nije ni trepnuo. Ostao je hladan kao špricer. Sve je među njima puklo.

Prije su bili u seksualnoj vezi, ali nisu mogli imati djece. Usvojili su jedno rumunjsko dijete i prema starom pravoslavnom običaju prepustili kumu da mu nadjene ime — Drakulica. Dječačić je u međuvremenu prohodao. I da nije premali, Drinka bi ga povela sa sobom u razgledavanje imenjakova dvorca.

Turkinja Azra nastanila se u Tetovu, glavnom albanskom gradu u Makedoniji. Direktorica je firme za prodaju traktora i djeluje samouvjereno za razliku od Drinke. Veoma je sposobna i ponosna na svoje široko obrazovanje. Snalazi se u svakoj situaciji. Ali poprilično je osjetljiva na političke utjecaje. Opterećuju je Albanci. Misli da se služe ženidbom radi asimilacije turske manjine u Makedoniji. Planski i smišljeno je odnarođuju. Turci s Albancima nemaju ama baš ništa zajedničkog, osim vjere. Pa ipak, ona se drži načela »brat je bratu mio ma koje krvi bio«, što je jedino moguće i humano. Tako je udomila nesretne Albance koji su svojedobno bježali s Kosova. Jedan od njih, Adem, puno joj je pričao o fantastičnim pustolovinama grofa Drakule, pa kad se, eto, pružila prva prilika, iskoristila ju je, i došla ovamo.

Njemicu Kathlin svatko će prepoznati po načinu smijanja. I zaraznom smijehu na prvu loptu koji otkriva mesnate crvene desni s prirodnim žljebićem iznad šiljatih zubi. »Najvažnije je za nas da svaki čovjek ponese odavde, iz Drakulina kraja, dobro raspoloženje i radost«. Ona hoće dokazati da je Drakula bio dobar čovjek i humanist. Da je obranio Europu od Turaka više od bilo kojeg Habsburgovca ili Romanova. Traži od Europskog parlamenta, i već je skupila više tisuća potpisa za to, da se Transilvanija kao neistražena povijesna regija prozove Antemurale Christianitatis.

S njome je u društvu Grkinja Melita koja živi u Berlinu. Dapače, nerazdvojne su, što je svima malo sumnjivo. Melita je slabokrvna. Jednom je Pecotić uspio otplesati s njom jedan ples, s obzirom na to da nijedna od prisutnih žena na to nije pristala (iz straha da se Melita ne sruši). Sve je dobro prošlo, u ritmu valcera; Pecotić se približio njezinim grudima, osjetio njezin vrući ali i gorak dah — kao da se nešto trpko umiješalo u nj. Iza bijele svilene kragne uočio je malo poplavljenu, otečenu kožu sa sitnim ujedima u obliku slova Dr.

U grupi se, osim jednog bračnog para, nalazi i jedan mrzovoljni Rus, Viktor Serjavin; autistički se drži po strani i nikome nije jasno zašto se napadno odijeva.

Nastane li šutnja za stolom, svima je neugodno, svi se osjećaju malo krivi. Tada zamrli razgovor spašava rumunjski domaćin i neizbježni vinotoča, Nikita Proktop. On djeluje stameno i postojano. Ima tvrde, tipično balkanske crte lica, golu ćelu i sijede zaliske, a za kompenzaciju guste brčine koje mu prekrivaju zube, nagurane ispred donje usne. Stalno je crven i podbuhao u licu. Obrve mu se gotovo spajaju s orlovskim nosom u profilu, na kojemu ima bezbroj ispucalih žilica. Ruke, kratki i debeli prsti iz kojih rastu dugi, neobrezani nokti također upadaju u oči. No, Nikita je iznimno gostoljubiv čovjek koji svima vraća život. Neprestano nudi vino, i to vrlo uporno, te se želi sa svakim posebno kucnuti i nazdraviti. Razumije se, njegov tamnocrveni Cabernet Sauvignon zapravo je svježa krv, ali svi se pričinjaju da to ne znaju. Vino je dobiveno sasvim prirodnim postupkom za koji samo Nikita Proktop zna. Etikete na bocama s bizantinskim manastirom Voronet naglašavaju miris starine.

Za mnoge je to — sreća. I spas. Ni u jednom prospektu agencije »Dracula Park« ne stoji napisano crno na bijelom da je vino besplatno. I to ne samo čašica–dvije uz ručak i večeru, nego ga Nikita Proktop nudi u neograničenim količinama.

Te se večeri domaćin začudo nije napio nego je svima ozbiljno poručio:

— Ljudi, pa u hotelu smo! Na sigurnome. Budite bezbrižni! Tu nema nijednoga zrcala! Ne moramo izaći na cestu i voziti se u nepoznatom smjeru. Nitko nas neće zaustaviti i vaditi nam krv. Pa ni moj imenjak Ceausescu neće izići iz groba. Ovo je naš grad. Najljepši grad. Možda nije važan u umjetničkom smislu, ali je u mome srcu? Može još jedna čaša?

A onda ga je obuzelo sveobuhvatno čuvstvo bratstva i univerzalne harmonije među ljudima. Došao se rukovati i grliti sa svakim posebno. No rukujući se, oštrim noktom malo bi zasjekao dlan, kao da prokopava staru ranicu:

— Ja sam vam iz jedne vinogradarske regije gdje se uzgaja najbolje vino. Moja žena ima dva hektara zemlje s prvoklasnom lozom. Moj Cabernet kupuju i Francuzi, Škoti, Englezi. Može jedna čaša?

Svi su rado prihvatili da im natoči osim Indijke Diti, s nacrtanim trećim okom na čelu, odjevene u narančasti sari. Sličio je, začudo, sariju ubijene premijerke Indire Gandhi:

— Hvala, Nikita. Što je previše, previše je.

Diti je udana za Danca Erica, mršave i asketske pojave, koja po obliku glave, blijedim i ušiljenim ušima podsjeća na rock pjevača Davida Bowiea.

Diti i Eric su inače vrlo zanimljiv i duhovit par. Milina ih je slušati.

Ericov je brat oženjen za Japanku o kojoj se priča za stolom da nosi prekrasni, zeleni kimono. Na žalost, taj drugi par nije mogao doći zbog smrtnog slučaja u obitelji. Kad se Azra usudila upitati Diti zašto ima plavi podljev ispod oka, ona ju je značajno pogledala:

— Hoćete li da vam kažem istinu?

Azra je potvrdila s »yes«. — Popila sam sinoć previše vina — uzdahne ona.

Ispričala im je sve. S Nikitom se prepila njegova Caberneta. Onda je išla gore u sobu. Nikita joj je na putu tepao: »Sestro, sele moja!« Toga se još sjeća. Onda ga je otpustila i ušla u sobu. Po običaju je počela raditi gimnastiku prije spavanja, neku vrst joge. Nije se nikako mogla sabrati. »Sad lezi!« — naredila je samoj sebi. Legla je napokon na tepih i nezgodno udarila u rub kreveta. Cijelu noć nije mogla spavati od udarca. I Erica je probudila iz prvog sna.

Osjetivši se djelimice krivim za nezgodu, Nikita se uzvrpoljio za stolom, teatralno ustao da mu se zatresao i veliki srebrni križ oko vrata. Nježno je uzeo Ditinu ruku i poljubio je:

— Sestro moja, obećaj mi nešto. Nikad više nećeš oprati ruke da ne bi isprala moj poljubac?

— Nikad — odgovorila je Diti uz smiješak upućen i suprugu Ericu.

— Zauzvrat, ja ću ići za tobom. Ići ću u Indiju umrijeti. To sam odlučio, otkako te poznajem. Čovjek ne može izabrati mjesto rođenja, ali može mjesto smrti.

— Nikita, pazite se, tamo će vas spaliti! — dometne Eric.

— Neka me spale, tamo ću živjeti još tisuću života. Prvo ću se reinkarnirati u svjetioničara. To sam oduvijek sanjao. Pa onda u maharađu. Neka me samo spale na lomači.

— Jeftinije je da se polijete benzinom — dodala je Kathlin, i nacerila se onako germanski, malo dubljim glasom. Tada su joj zasjali bijeli zubi, kao od bjelokosti, pri vrhu šiljati.

— Možda su i Drakulu spalili i raspršili njegov pepeo po cijelom svijetu. Svaki taj komadić pepela nas je dotakao i doveo ovdje. Svaki je taj komadić pepela oplodio našu maštu — zaključi filozofski Nikita.

* * *

Pecotić je imao potrebu da se izdvoji nakon ostavljena ručka. Volio je podjednako izvanredne pojave i one posve obične. Volio je biti stalno u konkretnom i usput naslućivati nešto tajno, onostrano. Volio je dizati poklopce, otkrivati davno zakopane stvari i ljude. Sve mrtvo bilo je u njemu živo.

Naumio je promijeniti malo novaca, otići do groblja i upoznati iznutra ovaj transilvanijski grad u blizini dvorca! Posjetiti unutrašnjost te nepoznate zemlje. Rumunjska valuta lei mijenjala se toga dana i sata za 270 dolara, 115 njemačkih maraka i 320 francuskih franaka, što mu nije bilo baš logično. Naravno, nigdje nije bio izvješen tečaj kune. Promijenio je sto maraka. Izašavši iz mjenjačnice, kojih je bilo u gradiću više od trgovina živežnim namirnicama, primijetio je jednog čudnog čovjeka. On je dvaput dignuo poklopac motora iz kojeg je sukljao dim i palio ga na kurblu, a ne na ključ. To mu je bilo smiješno, ali ga je privuklo. Kao slika s putovanja koje se poslije rado sjeća. Imao je čak potrebu da mu priđe, ali je odustao naslućujući što bi mu čovjek mogao reći:

— Oprostite mi. To nije dim iz rafinerije.

I redoslijed riječi bio je nepogrešivo pogođen.

Izašao je na glavnu ulicu koja se zove Negru voda. Obje strane ulice pokrivene su gustim drvoredima. Postojalo je jedinstveno opredijeljenje za lipu. Drveće je mekano, svilenkasta izgleda, sa srcolikim lišćem. Odozgo modrozeleno s čupercima crvenkastih dlaka u pazušcima slabo istaknutih žila. Odozdo malo baršunasto. Lipe su opojno mirisale u cijelom gradu, združene u manjim skupinama, do sedam stabala. Višestoljetne su, poneke visoke dvadeset i više metara. Bilo ih je mladih i starih, krošnjatih i kržljavih, golemih i malih, svakakvih. Pecotića je dobrano začudila ta opsesija lipom jer se to drvo obično vezuje za Slavene. Pretpostavio je da imaju određenu funkciju, kao lipe na groblju u gradu Macugnagi i one u S. Orsu u Aosti. Gusti parfem nečemu mora služiti. Sigurno njime žele neutralizirati neki drugi smrad.

Pecotić prvo pomisli da je to zbog crkotina miševa. U izlozima mnogih dućana bile su izložene mišolovke svih vrsta, ljepila, otrovi protiv miševa, kao da je doba najezde. Zatim iza zavjese lipinog cvijeta namirisa jedan drugi vonj, slatkotruli vonj ljudskog trupla koji je znao prepoznati još u doba kad je stanovao na Šalati i svaki dan prolazio ispred zgrade Sudske medicine. »Sigurno im hladnjaci dobro ne rade. Imaju višak pokojnika. Rodbina ne dolazi po njih ili su ih svi zaboravili.

»Ne bi smjelo biti tako!« — razmisli Pecotić. »Valja ih obići«.

* * *

Pecotić je produžio dalje. U gradiću je bilo dosta filijala udruga koje su nosile ime »Sestre s Karpata« — društvo bivših prostitutki. Ali ne samo bivših. Bila je i jedna udruga »Transilvanijske noći« za razmjenu mladih prostitutki u različitim zemljama. A na ulici nijedne žene za koju bi se moglo reći da se bavi tim zanatom. Dapače, sve koje je vidio djelovale su čedno, povučeno. Slabo odjevene.

Bijeda se itekako osjećala. Ulice pune prosjaka a dućani krcati strane robe koju malo tko može kupiti. Kapitalizam je izgleda posisao ono malo vitalne supstance preostale još od socijalizma. Stanovnici nisu imali priliku za oporavak, mada je njima bio namijenjen lanac novouređenih pekarnica.

U Curtei nije bilo ni restauranta osim u hotelu. Samo ćevabdžinice pored tržnice. Ljudi su stajali i čekali u redu na roštilj. Za pet tisuća leja dobije se ćevap sa senfom i jedna kriška kruha. Na stolu su čačkalice, klozet papir za brisanje i soljenka. Papra nema. Komarci užasno grizu, nevjerojatno grizu, do kosti. Ovo jest srednja Europa, ali mrka. Mrki su ti ljudi koji kao da nose egzistencijalni grč na licu. To se ne da sakriti.

Kad je htio malo odmoriti noge, konobarica koja ga je primila

u tom lokalu, bila je začudo veoma ljubazna. Bit će da ga je ocijenila kao finog i platežnijeg stranca. Pozvala ga je suučesnički u neku posebnu mračnu prostoriju na dnu. Tamo je sve bilo plišano i tapecirano. Otvorila je bočna svjetla sa ružičastim sjenilima, misleći ga smjestiti u kut. Pecotića je bilo strah ostati sam, te je rekao da bi više volio sjesti vani i pokazao na prozor. Prstom je dotakao i pluća, pokazavši da mu škripe pluća i da teško diše ovdje.

— Ja–ja — shvatila je ona i krenula brisati plastični stol, sav mastan i pun mrvica.

Dok je čekao ćevape, Pecotić je pisao razglednice prijateljima a marke lijepio znojem sa čela; tamo gdje nije išlo, utirao ga je prstom. Svima je poslao istu razglednicu s gradskim spomenikom Vlada Tepeša, grofa Drakule, koji još nije stigao razgledati. Dim s roštilja, nošen vjetrićem, neugodno se razlijegao, grizao mu oči. Kad su stigli ćevapi, izmastio je dvije razglednice čađavim uljem. Očajna kakvoća mesa bila je primjetna izvana. Suzdržao se od prigovora jer se nalazio u stranoj zemlji. Samo je zatražio račun za nepojedenu hranu. Konobarica je rekla neki broj na rumunjskom koji nije razumio. Onda ju je zamolio da ga napiše na komad papira. Napisala je 25 na masnom ubrusu. On joj je dao dvadeset i pet leja, na što ga je prijeko pogledala (a dotada se smijala). Pružio joj je zatim dvije tisuće petsto leja, na što ga je prijeteći ošinula pogledom držeći i dalje otvoren dlan. Tad je primijetio da joj je sredina dlana, uzduž linije života, obrasla dlakama. Izvadio je najveću novčanicu što je imao, sto tisuća leja, i ona mu je vratila deset tisuća.

Nije joj dao napojnicu jer je zaključio da ga je prevarila. Bar za troduplo, ako ne i više. Bili su razočarani jedno drugim; on, zato što nikome ne može vjerovati, a ona, zato što se nije pokazao velikodušnim strancem. Kad je htio otići, ustao je sa stolca ali odmah i spustio zadnjicu jer se nešto veoma važno zbivalo. Svi su ostali ukipljeni na svojim mjestima, a mnogi su se i digli u znak pijeteta. Ispred lokala, na glavnoj cesti, prolazila je pogrebna povorka.

Na čelu je bio kamionet ukrašen tepisima i pamučnim prekrivačima. Boje nisu bile primjerene tužnoj prilici, za Pecotićev ukus dosta kričave: narančasta, žuta, zelena, pa još crna i crvena. Kako su drvene stranice kamioneta bile spuštene, mogao se vidjeti pokojnik kako leži u otvorenu lijesu na zgužvano svilenkastom plaštu. Imao je sivo odijelo i smrknuto lice. Otvorene oči. Mršav kao miš, vjerojatno ga je rak izjeo do kostiju. Kamionet je išao vrlo sporo, u prvoj brzini, prilagođujući se ritmu ljudskog hoda. Za njim je išla pomiješano tužna i vesela povorka, te rumunjski svirači, Cigani s harmonikama i trubama. Muškarci su redom nosili crna odijela, a moglo se razlikovati tužne od veselih po tomu što su ovi posljednji imali karanfil na zapučku. Sa ženama je bilo mnogo lakše, osim mlade u klasičnoj vjenčanoj haljini, sve druge bile su šarenih boja.

Pecotić je htio izvaditi fotoaparat i uslikati za uspomenu ovu jedinstvenu povorku, ali ga je pretekla Azra koja se odnekud tu stvorila i obradila mrtvaca. Upotrijebila je brzi, prodorni flash. Tako je Pecotić morao odustati, opet iz pijeteta.

Svejedno joj je mahnuo a ona njemu smjesta odmahnula.

* * *

Pecotić nije više htio ostati u istom lokalu gdje se osjećao prevaren. Drugu povorku iza crnog kamioneta koja je slijedila nije više imao živaca čekati. Ionako su se nizale jedna za drugom. Pozvao je Azru na piće u istoj ulici: Negru voda. Njoj je to bio čudesan kompliment. Nasmijala se gotovo oduševljeno i otkrila prelijepe pločaste zube: ona mu je sigurno najbliža u cijelom društvu.

Našli su malo uvučen lokal i trebalo se stubama popeti gore. Unutra su sjedili većinom mladi. Jedno bi društvo zasjelo, popilo

piće, malo se nasmijalo, popušilo cigaretu, dvije i diglo se od stola. Došlo bi zatim drugo i tako dalje. Bili su vrlo disciplinirani. Azra i Pecotić čekali su pola sata da se oslobodi stol. Na kraju su se nekako smjestili.

Konobarica je posluživala bez prave strasti. Očito je voljela čistu zaradu. Novac jedini ostaje nakon svih priča za stolom, a ljudi se vječno razilaze.

Pecotić se zagledao u goli pupak jedne djevojke, perforiran rinčicom, zatim u njezine debele butine.

— Je li ti zgodna? — upita ga Azra.

— Baš za poslije sprovoda — uzvrati u šali Pecotić.

— Sviđaju mi se ti njihovi sprovodi. Puno su iskreniji od naših. — Mislim da su originalni. —

— Pa, da. Kod nas u Turskoj svaki dan netko umre — nevoljen. I onda svi glume da ga jako žale. I to je gadljivo koliko je lažno. Onda je bolje da se tuga prebije preko vjenčanja. Za jedan sprovod jedno vjenčanje.

— I ja sam za jednu i jedinstvenu procesiju, potvrdi Pecotić.

Želio je ipak promijeniti temu:

— Kako ide prodaja traktora?

— Pa dobro, u Vojvodini, oko Novog Sada, u Bačkoj, Srijemu. U cijeloj Makedoniji. Gdje god je ravno.

— A ide li posao u Hrvatskoj? U Slavoniji?

— Ne, tamo su Nijemci zavladali, sve su uzeli, kompletno tržište. Nama su ostavili samo obalu i otoke, gdje traktori uopće ne idu. Vele, vi ste Turci... Nikada nećete ući u Europu...

— Ne volim baš Nijemce, zbog toga. I inače su podli. Nitko ne smije biti bolji od njih. A drugima režu krila.

— Nijemci vole raditi. Za razliku od Turaka. Oni su nas naučili raditi u Njemačkoj. Njima sve dugujemo. Ja ne mrzim nikoga.

— Nemoj misliti da ja nekoga mrzim, daleko od toga. To se tako kaže — branio se Pecotić.

— Ja volim Hrvate — polaska mu Azra. Ja iskreno volim... — zastane ona, kao da joj je knedla stala u grlu — sve Hrvate.

— Ima i netko koga sigurno ne voliš? Tito? Tuđman? — uskoči joj Pecotić u pomoć.

— Ma ne. Alergična sam na Josipu Lisac. To mi je ostalo još iz doba Jugoslavije. Ne mogu si pomoći.

— I meni je ona grozna. Kad se pojavljuje s onim perikama. S perjem, kao neka ptica. To je provincijski vampir. I pjesme su joj glupe.

Azra i Pecotić u mnogočemu su se slagali. Ona je voljela nositi narukvice od srebra i imala ih je sigurno tridesetak oko bijelih i tankih ruku s dugim, u ljubičasto lakiranim noktima. Sve su bile filigranski obrađene i gospodski fine. Kad bi gestikulirala, a gestikulirala je često, one bi se zatresle i odzvanjale na njezinim rukama.

— Zbog srebra me preziru Albanci. Ali ja ga baš volim nositi. Albanci nose 500–600 grama zlata za svako vjenčanje. I više, ako su bogati. Zlato im je zakon.

— Nisam čuo, tko nosi?

— Pa albanski mladoženje.

— Zašto mladoženja, a ne mlada u miraz?

— Pa, oni to nose sebi. A roditelji mlade to moraju vidjeti, tih 500–600 grama zlata i više, da bi i oni dali onda miraz. Tako to ide kod Albanaca muslimana. Kod katolika je malo drukčije.

— Što? Mrze se međusobno?

— Ne. Problem je u velu. U običajima.

— Ja sam čuo da žene u feredžama znaju varati muškarce. Da idu gole ispod burke?

— Za to ne znam. Samo znam da nije lako nositi feredžu. Pogotovu u restoranu. Žene je ne skidaju dok jedu. Jednom rukom odvoje veo od brade a drugom unose zalogaje hrane.

Uto je Pecotić pao sa stolca. Plastični stolac puknuo je po sredini, reklo bi se »po šavu«. Držao se dobro dok Pecotić nije sjeo, a onda se raspao od težine na zaprepaštenje konobarice. Umjesto da mu pomogne ponovno ustati, ona je stala vikati na gosta. Tako glasno i grubo da se ljudima ledila krv. Na licu joj se čitala neka dijabolična mržnja.

Ništa se nije dalo popraviti. Pogotovu ne na rumunjskom. Pokušao je Pecotić nešto reći i na njemačkom, s obzirom na zajedničku austrougarsku prošlost:

— Nisam kriv. Ništa nisam učinio namjerno. Da sam bacio čašu, platio bih je. Ali ja sam samo sjeo. Stolac nije bio dobar. Nije izdržao moju težinu.

Iz konobarice su izlazile bujice strašnih, neizgovorljivih riječi da bi se na kraju sve svelo na dvije, Pecotiću razumljive: »Money, money«. Protrljala je palac s kažiprstom da ne bi bilo dvojbe.

Pecotić je odbio platiti stolac. Tražio je razgovor s gazdom. Konobarica je turila prste u usta zasvjetlucavši slinom iz čega se moglo shvatiti da gazda upravo ruča. Svejedno mu je pokazala stan u suterenu gdje živi. Spustio se i pozvonio. Vrata mu je otvorila gazdarica koja je žvakala komad polupečena mesa. Ona se nije htjela puno razjašnjavati. Samo je prijeteći ispružila ruku. I njoj je tamni grmić krasio sredinu dlana.

Pecotić joj je pokazao kretnju kojom je padao sa stolca i ponovio više puta: »Spittal! Spittal!« te glasom oponašao sirenu hitne pomoći. Htio joj je poručiti da je mogao završiti u bolnici zbog njezina klimava stolca.

A onda je gazda izišao van, njegove su oči zasjale ubilačkim bijesom, pa su se vrlo brzo našli u klinču. Jedva su ih razdvojili, Azra i gazdina žena. Uz viku, nerazumljive psovke i vrijeđanja, Pecotiću je teškom mukom ipak oprošten taj stolac.

Tako su se odvojili od usijanih rumunjskih glava i krenuli prema hotelu. Azra je dugim, ljubičasto lakiranim noktima skidala jednu gazdinu dlaku s Pecotićeva vunena pulovera. I kao slučajno ga dodirivala po plećima. Poslije, kad su se dogovarali za sutrašnji program te rukovali u hotelskom lobbyju, ona mu je prstom pritiskala dlan i malo ga zasjekla noktom kao Nikita Proktop. Taj znak pažnje i prepoznavanja erotski ga je uzbudio, ali nije bio siguran da li baš na nju.

Azra nije imala drugog aduta osim lijepo zaobljene guze. No to slatko ispupčenje moralo joj se priznati.

Uostalom, Pecotić nije još bio siguran želi li uopće provesti noć s nekom ženom u ovoj transilvanijskoj zabiti. Bojao se razočarenja. Cijeli se život bojao razočarenja u žene pa ni ovoga puta nije želio riskirati.

* * *

Azra i Pecotić došli su sutradan zajedno pred crkvu. Malo je vremena prošlo od njihova upoznavanja, a oni su već djelovali kao uigran tandem. Po čisto ritualnim znakovima shvatili su da oboje pripadaju ezoterijskom bratstvu »Okcident–Orijent«. Komunicirali su donekle s drugima, ali držeći se po strani.

Drugi dan u aranžmanu rumunjske agencije »Dracula park« predviđa ostvarenje programa »Legenda uživo« pored samostana i velebne bizantinske crkve majstora Manolea. Svi su morali doći pred zoru da bi pravoslavni svećenik imao vremena ispričati legendu o Manoleu, a zatim ih odvesti na mjesto gdje počiva njegova žena. Tek tada započinje praktični, građevinski dio legende u kojem sudjeluju svi oni koji izraze želju. Legenda se izvorno pjeva. Ali budući da je strancima nerazumljivo noćno pojanje, svećenik je sebi dao u zadatak da na lošem engleskom mrmlja tekst sebi u bradu, dugu i crnosijedu. Unatoč naprezanju, malo je tko mogao ući u detalje. Ali smisao legende dopro je do ušiju svih, uz pucketanje svijeća. Društvo je tako saznalo da se u Rumunjskoj petnaestog stoljeća, nakon svake važnije pobjede nad Turcima, gradio veleban hram u znak zahvalnosti Bogu.

— Malo–malo pa nas uzmu u usta, malo–malo pa Turci, sve su im oni krivi. Ti Rumunji nisu još izašli iz srednjeg vijeka — rekla je ogorčeno Azra čim je svećenik započeo s legendom. Prstom preko usta Pecotić joj je dao znak da se stiša.

Majstor Manole je glasoviti arhitekt iz doba vladara Basaraba koji je od njega naručio velebnu crkvu.

On i njegovih devet zidara uložili su u gradnju crkve veliki trud. Ali od samog početka, događaji su pošli neželjenim smjerom. Sve što su sagradili po danu srušilo bi se noću. Gradili su u ravnoj liniji, na špagicu, polagali redove kamena, naslagali ih jedne na druge, a da su sutradan strepili hoće li išta ostati od toga. To se ponovilo nekoliko dana. Neki su zidari već napustili gradilište, vidjevši u tome djelovanje vukodlaka, a drugi strepili od gnjeva vladara i naručitelja Basaraba.

Jedne je noći Manole usnio čudan san. Jedan mu je glas rekao da se zidovi crkve neće srušiti samo ako prva žena koja radnicima donese zavežljaj hrane bude uzidana u vanjski zid. Manole je to ispričao zidarima i odlučio poslušati san. Zidari su upozorili svoje žene da ne izlaze toga dana na ulicu. Svi osim Manole koji je pred svojom prelijepom plavušom Anom sačuvao tajnu.

Zora je pukla i jedna povorka žena se ocrtala u jutarnjoj magli. Na čelu je hodala Ana u plavom oblaku kose, ljubljena Manoleva žena. Svim je zidarima laknulo kad su vidjeli da to nije slučajno njihova žena, ali im je bilo žao najboljeg među njima, Manole, kojemu su se uvijek povjeravale najteže zadaće. No, valjalo je postupiti prema zavjetu sna, obaviti sveto žrtvovanje.

Manoleva supruga bila je sretna što je izabrana da bude žrtvovana za ljepotu zdanja. Dala se ugraditi živa ne pružajući nikakav otpor. Nije pustila nijedan krik. Sutradan se gradnja crkve nastavila nesmetanim ritmom. Crkva je izazvala opće divljenje kad je sagrađena. Ona je izdržala do današnjeg dana, više od pola tisućljeća, zub vremena nije je nagrizao. Manolea su pitali bi li mogao napraviti još ljepšu crkvu od ove. On je odgovorio da, iskreno, bi. Iz ljubomore su ga doveli do ruba zvonika, prisilili ga da se popne u zvonik i onda sklonili ljestve. On je ostao sam. Dokopao se vrha zvonika i skočio dolje. Na tom mjestu je danas vodoskok.

— Znaš li da su na kupolu Aja Sofije stavljali izbušena nojeva jaja da tjeraju gamad od zidova. To na svojim kućama i danas rade bogati Turci — sasvim tiho, u Pecotićevo uho je govorila Azra. Ostala je bez odgovora jer su Diti i Eric njezino šaputanje ocijenili nepristojnim.

Svećenik ih je odveo do vodoskoka i na mjesto gdje je uzidana Ana. Poslije su pozvani na demonstraciju, odnosno praktični dio programa »Legenda uživo« gdje ih je već čekalo devetoro zidara. Model–crkvica nije bila velika, otprilike 5  4 metra, plus apsida, a Pecotiµa je podsjetila na starohrvatske crkvice sa zvonikom na preslicu. Gra­ena je u bizantskom slogu. Oni koji su to htjeli, mogli su mijeÜati Üljunak, pijesak i cement, dodavati cigle, vezati serkla×e, lijevati ankere betonom ili Þak, pod nadzorom zidara polagati blok–cigle i na njih mazati malter. Stra×nji dio crkvice s malom apsidom bio je predvi­en za ×ivu ugradnju. I to tako da je u zidu izdubljena veµa niÜa u koju µe ×ena stojeµki biti smjeÜtena. No valjalo je priÞekati svanuµe — da se vidi tko µe biti prva ×rtva. Bio je to potresan i najnapetiji trenutak programa ╗Legenda u×ivo½.

Azra i Pecotiµ poÞeli su drhturiti od hladnoµe. Zora se polako pomaljala iznad brda s prvim obrisima transilvanijskih mrkih smreka. U daljini su ugledali jednu toÞku, ×enu u crnom kako se polako spuÜta gornjom cestom. Prolazila je uz benzinsku pumpu, Þulo se kako joj odzvanjaju pete. Kad se pribli×ila na puÜkomet, bilo je jasno da to stara i naborana prosjakinja u crnoj marami ide na jutarnju molitvu.

Bakica odabrana za ×rtvu nije bila zatucana osoba. Znala je otprije za program agencije ╗Dracula park½, Üto joj je dalo podstreka da zatra×i veµu odÜtetu, tri milijuna leja za svoju djecu i unuke. Nakon Üto joj je udovoljeno, bila je presretna Üto kao sirota prosjakinja ostavlja tako veliki kapital iza sebe. Posebno je zamolila da se njezina djeca i unuci pozovu na ritual ×rtvovanja ne bi li ga pamtili cijeli ×ivot i poslije prepriÞavali naraÜtajima. Cijeli obred zbog toga je malo kasnio. Kad su je zidari postavili u niÜu, morala je stati toÞno na jednu rupu u platou u koju µe se slijevati krv. Ta je rupa bila spojena ×ljebom prema van. Zasjekli su joj ko×u na viÜe mjesta i dolje joj prerezali Ahilovu tetivu. U kanaliµu su se pojavile prve kapi pjenuÜave, crvene tekuµine. Od toga je trenutka poÞelo neformalno dru×enje. Nikita Proktop dijelio je nazoÞnima ÞaÜe. Sveµenik je nosio knjigu dojmova moleµi svakoga da se upiÜe. Kathlin i Melita primljene su u Akademiju ╗Okcident–Orijent½, ali u odvojenoj prostoriji, gdje su na zidu visile metalne Üestokrake, ravnala, kromirane kru×nice, obojeni trokuti, kvadrati i Üestari.

* * *

Ulasci u vlažne rumunjske grobove ostavljaju na svakog neizbrisiv trag, pa tako i na Pecotića. On je želio provjeriti je li u podzemnom svijetu sve bogato i slasno, kao što se čini odozgo, ili je poharano otprije. Ima li više prokrvljenih žila i mesa od škripavih, reumatičnih kostiju.

Kiša je lila, a Pecotić je mrzio blato. Izabrao je jednu zidanu grobnicu s kamenim

spomenikom i srcem od žbuke koje se moglo otrgnuti od središta križa. Sve je bilo mokro ali čisto. Lako je odvojio sloj vapna kojim je ploča bila vezana. Spustio se na dvije ruke u grobnicu, a od osam betoniranih pregrada sve su bile prazne osim raspadnuta kostura na dnu pomiješanog s ostacima trulog drveta; stao bi u jednu šaku ili malu plastičnu vrećicu.

Legao je u praznu pregradu u sredini, kao u ležaj kušet kola, sušio odjeću na sebi i piljio u mrak. Srce mu je pravilno radilo.

»Tako se počiva kad si mrtav«, mislio je on, »cijelu vječnost, na jednom mjestu«. Pecotić se posve umirio, a prateći osjećaj jeze i užasa samo je pojačao užitak. Užitak u radosti egzistencije. On mu je nadoknadio svaki manjak svježe krvi. A onda je izvana čuo korake i poznati glas Nikole Proktopa:

— I bolnice su ostale bez krvi. U svim grupama. Operacije se više ne mogu izvoditi. Za sve se mora ići u Bukurešt.

»To je sigurno njegova provokacija«, pomisli Pecotić. »Što drugo?!«

Nije vjerovao jednoj Proktopovoj riječi. U hotelu se doznalo da je svojedobno bio Ceausescuov doušnik. Sad je očigledno dežurao na groblju, preuzimao kontrolu nad situacijom. Stare policijske navike su ostale: cijeli je svoj život nekoga otkucavao.

A za dugotrajnije ležanje u podzemnom mraku, Pecotiću je nedostajalo manevarskog prostora. Čim je počelo svitati, morao je iskoračiti iz grobnice. Nacereni Proktop ga je radosno dočekao.

— Kiša pada, znam. Ali niste morali čamiti tako dugo. Meni je samo stalo da se vi osjećate ugodno i sigurno — reče mu povjerljivim glasom. — Hodite sada sa mnom vidjeti spomenik.

Mokre lipe, obogaćene ozonom, opojno su zamirisale i Pecotić je otrgnuo jedan cvijet, stavio ga u gornji džepić od košulje kako bi označio povratak dnevnom svjetlu. Nikoga nije bilo na ulici u to doba. Tek kad su se našli pred spomenikom, Proktop ga je konačno ostavio na miru.

Pred njime se protezala suvremena instalacija s niskom jednokatnicom u montažnom, socijalističkom stilu. Kao da ju je postavio jedan Ilija Kabakov. U glavnu dvoranu ulazilo se kroz preplet hodnika. Tamo su neonska svjetla bila još upaljena, kao da su ljudi netom izišli. Dvorana je imala visoki strop i baršunaste crvene zavjese. Dolje je upadao u oko loše postavljen parket, u fugama crn od prljavštine. U sredini postavljen veliki drveni stol, četvrtasta oblika. Tako su svi koji sjede mogli držati pod nadzorom jedni druge. Osjećao se i dalje miris kolektiva. Poput jarčevine koja ne ishlapi nakon dugo vremena pošto se životinje prestanu naguravati u staji.

A onda je ispred instalacije nabasao i na središnju broncu. Spomenik grofu Drakuli vidio je dosad samo na razglednici koju je već mnogima poslao. On se nalazio na velikom asfaltnom otoku pri kraju ulice Negru voda.

To je zapravo spomenik konju u propnju i njegovu jahaču. Dolje je pisalo: Vlad Tepeš — Dracula, Romaniae Genio. Defendor Patriae.

Pecotić je stao, malo se zamislio. Nepoznati kipar prikazao je grofa kao mješavinu Cezara i Staljina. Od ovog prvog imao je rimsku togu, gola i plećata prsa, nekoliko kovrča preko čela, i u ruci svitak zakona, a od gruzijskog baćuške samo moćne brkove, nabijen i mišićav proročki stav. U cjelini gledavši, prijeteći izgled grofa Drakule bio je pogođen, sto posto. Svatko je mogao naslutiti i nevidljive nijanse: njegove zelene oči s dugim trepavicama, guste crne obrve i hladan pogled. Pa crvenkaste i suhe obraze, izdužene sljepoočnice zbog čega mu je glava djelovala još silnijom. Druge Drakuline karakteristike nisu se, dakako, mogle ni ocrtati u bronci osim orlovskog, kukastog nosa.

Od uporna gledanja spomenika, Pecotića je zaboljela šija.

* * *

Skrenuo je zatim u pokrajnu uličicu koja se spuštala u dolinu. Shvatio je da prati trasu cjevovoda koja vodi do velikog bazena s praznim dnom gdje su muškarci u dresovima igrali nogomet. U toj je pokrajnoj ulici prvi put zamijetio neko drugo drvo osim lipe. Veliki, kršni jablan. Ponosno se dizao u nebo i tako — stršao. Dio ulice prije jablana i dio poslije bili su posve različiti. Jablan je bio razdjelnica putova. I prirodna skulptura. Iza njegova titrava lišća započinjalo je nešto posve drugo i neočekivano. Kurvinski kvart. Pecotić nije ni slutio da će ga obično stablo toliko iznenaditi, odnosno lake djevojke koje su se poredale iza nj. Umjesto drvoreda. Oslanjajući se o vrata ili zidove kuća, izlagale su svoja tijela mušterijama. Većinom su to bila mlada i tanka tijela, lica šiljata i crna.

Kurve su ga izazivale. Žudio je od rane mladosti da u njegove misli uđe djevojka prozirne bluze i iz temelja ga protrese od uzbuđenja. Da sva krv u njemu zavrije, makar na kratko. Tŕ zbog toga je, između ostalog, i došao.

U susret Pecotiću išli su, na žalost, i ljudi bezobzirna pogleda, nalik na makroe, fiziognomijski kriminalci, pa je nategnuo lice u nešto okrutno, da ga ne zaustave.

Djevojke su ga gledale, naizgled pohotljivo, i vabile ga smijehom, ali im nije pristupao, nije mu se natašte ulazilo u njihove mračne špilje.

Doista su se smijale. Ali u tome smijehu odzvanjala je prijetnja, pa i nasilje. Druge su sjedile na pragovima kuća i međusobno razgovarale. Bilo je grupa od dvije, tri, četiri kurve, ali pretezale su ipak samice. Odjednom je čuo poznati glas jedne sredovječne prostitutke, zazvučao je umilno, drago, slatko. Radije bi pošao k njoj nego nekoj mladoj, ma kako zgodna bila.

Ona je stajala oslonjena o zid, na visokim petama, u crnoj minici. Osjetio je neodoljivu potrebu da joj priđe. Učinio je nekoliko koraka naprijed kako bi je razgledao izbliza. Već izdaleka

uočio je okrugle španjolske naušnice, a onda mu se rasvijetlilo njezino lice. Ispod gustih naslaga šminke, prepoznao je crte usana. Donja je puna, gornja sasvim tanka, pa jamica u kutu, pa iznad malo prčast nos, one krupne zelene oči, bademasta oblika, sada uvučene u duplje:

— Mira, jesi li to ti...?

— Nije moguće? Damir? Ti... tu. Ne, jooj...

Dugo su šutjeli. A onda je ta šutnja proizvela novu nelagodu. Davno su se pokopali, u dalekoj prošlosti... Pecotić ju je pitao baš ono što nije smio. — Što radiš ti ovdje?

— Pa, vidiš što radim — reče Mira malo povrijeđeno. — Isto ono što Rumunjke rade kod nas.

— Zašto baš ovdje?

— Ovdje nije bilo nijedne djevojke koja bi radila taj posao. Bio je preslabo plaćen. Sve su otišle vani. Bila sam prva koja je došla ovdje. To je razmjena.

— Kako si saznala?

— Preko interneta.

— Preko interneta si doznala za ovu zabit?

— To mi je odgovaralo, jer sam mislila da nitko neće saznati. Vidiš, pogriješila sam. Ti sada znaš prvi. Ili drugi.

Pecotić je počeo računati. Miru nije vidio petnaest godina, osim jednog dana kad ju je sreo u Gundulićevoj ulici. Popili su kavu u »Corso« kavani. Tada je još radila kao turistički vodič. A prije toga se nisu vidjeli jedanaest godina. Sve zajedno je nije vidio punih dvadeset i šest godina, manje jedan dan. Inače su hodali godinu dana u gimnaziji, bila mu je prva cura. »Prva ljubav se nikad ne zaboravlja«.

— Vodim te k sebi u hotel! — osmjeli se naglo Pecotić. Bilo mu je glupo pričati na ulici. Bili su izloženi nepoželjnim pogledima.

Ona ga primi ispod ruke: »Ti kaza!«

Epski je zazvučalo. Prošli su opet pored jablana, ali sada uzgor, u smjeru visine. Pecotića su drukčije promatrali otkako se Mira oslonila o nj. Sa sažaljenjem ili kao njezinu žrtvu. Pred špalirom kurvi i makroa, a onda i običnih ljudi, zastidio se svoje želje. Osjetio je prvo naginjući raskorak, pa neravnotežu u hodu. Najteže mu je bilo proći pored osoblja hotela, recepcionarke, pa sobarice. Vrludavi nesklad nogu.

Azra se upravo spuštala u lobby, a on joj je okrenuo glavu. Navodno je nije vidio.

* * *

U hotelskoj sobi, Mira mu je ispričala nešto od bivšeg života, koliko je stigla za tu priliku. Zaljubila se poslije Pecotića samo jednom. Jednom, ali »do daske«. Poželjela je i roditi dijete tom čovjeku. Bio je četrnaest godina mlađi od nje. Fotograf. Zvali su ga Pjer. Oklijevao je sa ženidbom, zbog majke. Volio je svoju majku i uspoređivao je s Mirom. Prigovarao joj često da nije dovoljno lijepa, dobra i zrela. No Mira nije željela biti kao njegova mama i voditi ga za ručicu.

Gledajući je iz profila, Pecotiću su navirale uspomene. Provalila je prošlost, do najbeznačajnijih detalja. Prisjetio se prvo Mirinog oca. Sjetio se njegove ćele u trenutku dok je s njime igrao šah. Sličila je ćeli danas pokojnog glumca Fabijana Šovagovića iz filma »Ritam zločina«. Bilo je večeri kad tata nije htio pustiti Miru van, pa je morao provesti večer igrajući šah s njim. On je te cjelovečernje partije šaha smatrao borbom na život i smrt za svoju kćer. I čak kad je Pecotić bio u dobitnoj poziciji, morao mu je puštati, darovati mu damu, jer ga je strijeljao očima i prijeteći škljocao zubima. Pecotić se plašio da ga ne ugrize pa istjera iz kuće, zauvijek. Od tog straha mogao je predahnuti tek kad bi otac dobio partiju, a on mu pošteno pružio ruku i čestitao na pobjedi. Takvih je večeri bilo napretek.

Upitavši Miru »Kako je tata?«, Pecotić se ugrize za usne. Još onog dana, prije petnaest godina, kad ju je sreo na ulici, doznao je od nje da je otac svježe umro. Čak ju je tada i tješio. Pa neće sada opet početi. Sjetio se i njezina uplakana lica.

A što je sa starijom sestrom? Valjda nije i ona mrtva? Kako se ono zvaše? Katica, da, Katica. Pecotić se sjećao njezina poleta, životne radosti. Bila je uvijek nasmijana. Imala je iks noge, bacala ih malo na stranu. Ona je danas novinarka. Udana za tajkuna. Mira se ne viđa više s njom.

— U »Gloriji« je? Znači, probila se?

— Probila, itekako, ona je prodornija od mene.

Onda je spomenula i mlađeg brata Nikolu koji sada ima četrdeset i jednu godinu. On je najnježnjije i najdraže biće koje pozna na ovome svijetu. Za njega je jako vezana. Ima ženu s dvoje djece iz prvoga braka i još dvoje djece s novom ženom. Redovito im šalje novac da prežive.

Mira je i dalje nesigurna u sebe. Ima tikove. Kao i u vrijeme njihove ljubavi. Možda ovim napornim poslom liječi neku davnu bol? Ili komplekse? Trudi se povlađivati Pecotiću s »da, da« i — slušati. To joj je ostalo, možda od stare pokornosti ocu. No Pecotić sad konačno zna tko je ona. Na što je sve spremna. Dok je sjedila na krevetu, kratka crna suknjica joj se potpuno povukla gore. Vidjele su joj se butine, čipkaste plave gaćice s tamponom zacrvenjenim na rubovima i halteri sa strane. Halteri.

Sjetio se vezica i haltera iz onoga doba. Otkopčavao ih je jednom uz crnu ogradu Botaničkog vrta. Nikad nisu postali démodé.

Pogledao ju je u lice. Zatim u njezine plavkaste usne: kao da boluje na srcu.

Poželio je da ga te lascivne usne ljube.

— Mira, bi li mogla? Sada?

Ona se šutke pokori njegovim željama. Te krene u izvršenje zadatka, kao da je nalog došao odozgo. Uostalom, nisu došli u ovu sobu radi romantičnih uspomena. I radi priče. Otkopčala je Pecotiću šlic, a onda zastala. Otvorila plišanu torbicu u kojoj je bio okrugli red mentol bombona. Uzela ih je dva. Sažvakala ih pomamno.

Zatim se dala na posao, ugađajući njegovoj nezdravoj fantaziji. A on je milovao njezinu crnu lakiranu kosu i doticao okrugle, španjolske naušnice. Za to vrijeme ljubavi, Pecotić se sjetio starog sata na lanac koji je ukrao djedu i od njega napravio zavjetni medaljon. Sat je bio od srebra i dao se rastvarati. Unutra je izrezao komadić bijele svile u krug i napisao flomasterom 'volim te zauvijek'. Predao ga je Miri na stubištu zgrade u Ravnicama. Dugo su se ljubili na petom katu, oslonjeni o metalni rukohvat, ispred vrata roditeljskog stana. Kad je tiho zaokrenula ključ i uvukla se unutra, on je ostao još nekoliko časaka na hodniku, ispred vrata, turnuo ruku u džep od hlača i trljao se. Brzo je bio gotov, ulijepljenih prstiju, samo što se bojao da ga ona ne gleda kroz špijunku, za to vrijeme. To je ostala zagonetka: je li ga onda gledala. Pitat će je o tome. Sada može, nema više stida.

Otišli su jedne nedjelje Samoborčekom u podnožje Japetića. Ona je nosila sa sobom pletenu košaricu s uredno posloženim sendvičima i kuhanim jajima, bocom soka, makovnjačom. A on je ugurao frotirni ogrtač u sportsku torbu — kao da ide na fitness. Pronašli su ubrzo divlju šumsku livadu i potočić koji ih je čekao osunčan i skriven od neželjenih pogleda. Bilo je to idealno mjesto za ljubav, zakriveno i prisno, usred bajkovite prirode. Uz grgoljenje ljetna potoka, valjalo je učiniti presudni proboj.

Žustro su krenuli, no ispriječila se prva značajna prepreka: frotirni ogrtač koji je vonjao na kiselinu. Mješavinom klora i ustajale vlage širio je neki gljivični mraz sve do njihovih tijela. A ispod te podloge prvom ljubavnom činu — niski korov, djetelina, možda i hajdučka trava. Mira ustrašena kao tankoćutna košuta. On, opsjednut fiziologijom i izmučen strahom od neuspjeha. Naprosto prekratak za tako zahtjevan cilj. Tada nije bilo viagre. I on je mogao samo sanjati o defloraciji. Priželjkivati je svim srcem: Mirinu krvavu mrlju na travi.

Malo poslije, u blizini, stali su se vrzmati neki izletnici, jedan klinac ih je zapanjeno gledao skriven iza stabla — uhvatili su njegove iskolačene oči i... sve je bilo gotovo. Splasnuo je.

Povratak Samoborčekom bio je šutljiv, sjetan i klonuo. Kad se tomu najmanje nadao, Mira ga je upitala:

— Damire, je li to tebi prvi put?

Prenuo se. I muški slagao:

— Ma kakvi..., cura, pa bilo ih je...

— A Damire — zabrine se ona te izgužva lice — Hoću li dobiti bebu?

Što?... Bebu? Svih ovih godina, vraćalo mu se to pitanje: kao daleki odjek debakla. Iz neznanja, naivnosti, što li, Mira nije razumjela što se zbilo s njihovim organima. Pa ga je uzdigla u pravog junaka. U sve što nije bio.

Savršen nesporazum za onu divnu livadu presječenu potokom.

— Ne brini, nećeš dobiti bebu, Mirice — kazao je on prešutjevši drugi dio rečenice — »ostat ćeš junferica sa mnom«.

I otada pa do sada, zapravo, cijeli svoj život, Pecotić je tražio krv da bi se osjećao muškarcem. Onu krv koja mu je tada uzmanjkala. I neku drugu krv, natrag u vremenu. Cijeli život...

Zatim je opet pogladio Miru po kosi, dotakao njezine okrugle španjolske naušnice. U glavi mu je postalo vruće, kao da se u mozgu rastapa zlatna šipka. Tijelo mu se zgrčilo. Usred sladostrašća, začuo je njezin plač, pa ridanje, kao da joj je netko jako blizak umro.

Iz nje je samo curilo i curilo, a tampon pun krvi kliznuo je na pod.

— Pa to je nevjerojatno! Ti ordiniraš s menstruacijom? — iznenadi se on.

Brzac krvi zasvjetlucao je na tapisonu. Prekrio je crne rupice od opušaka. Pecotić se više nije mogao suzdržati.

* * *

Svi su vrlo uzbuđeni. Odlazak u Drakulin dvorac bio je zamišljen kao kruna cijelog putovanja. Tog trećeg dana, Azra se silno dotjerala, navukla turske dimije i svilenu tuniku. Stavila srebrni dijadem u kosu, namazala usne, zasjajila orijentalnim sjajem. Izmamivši nekoliko uzdaha u grupi, Pecotiću je uputila samo kratak pogled pun mržnje. Poslije ga je namjerno izbjegavala.

»Ljubomora, tvrda kao grob!« — uzdahne Pecotić. Dopre mu do svijesti da je izgubio srodnu dušu usred Transilvanije, najtajnovitijeg i najdivljijeg europskog predjela.

Izgubio je također društvo iz hotela, što je manje važno. U njihovim je očima Pecotić imao već toliko maslaca na glavi da mu se nitko više nije smješkao, čak ni iz pristojnosti. Grupu je, štoviše, obuzela prava strast izbjegavanja. Čak ga i pripiti Nikita Proktop nije više nudio vinom u kombiju. Kao da je gubavac. Bit će da je Azra tomu kumovala, a nije isključeno ni Proktopovo negativno izvješće od prethodne noći. Na putu za Drakulin dvorac stali su u nekom smiješnom mauzoleju čije ime nije htio zapamtiti. Zatim je kombi stao ispred jednog WC–a koji je nesnosno smrdio i bio poplavljen kao i svi prethodni.

Konačno su oko tri sata došli u podnožje Drakulina dvorca. Gusta šuma oko dvorca bila je autentična, makar se nije čulo legendarno zavijanje vukova. Nije bilo onog užasavajućeg odjeka gladnih zvijeri, odjeka koji planine samo umnožavaju. Pred očima je

odjednom iskrslo strmo, osamljeno brdo, misteriozno i gotovo nadnaravno, s uzvišenom, šiljatom liticom na kojoj je sagrađen dvorac. Nekima je zastao dah a drugima zaigralo srce. Do dvorca je vodio stjenovit put kojim je grof Drakula silazio u bijesnom četveropregu.

Vozač je uredno parkirao bijelo vozilo u podnožju dvorca, na točno određenom mjestu. Čim su se putnici iz kombija pješke uspeli do vrha brda, tamo ih je čekalo prvo neugodno iznenađenje. Ništa od prebacivanja dugih ljestvi preko kruništa dvorca. Stali su pred umjetno probijenim lukom ulaza i velikim mjedenim vratima. A zna se da iz sigurnosnih razloga dvorac nikad nije imao ni pomična mosta, a kamoli ulaza. Organizatoru nije palo napamet osmisliti i tu autentičnu pustolovinu uspinjanja drvenim ljestvama.

Pred dvorcem su stajale mlade Rumunjke u narodnim nošnjama. Zarumenjenih jagodica dijelile su križiće, svežnjeve češnjaka i buketiće divljih ruža, a jedan je muškarac u šeširu, očito izvan aranžmana prodavao glogove kolce.

»Take care of you« — tepale su one na primitivnom engleskom. Svakog su križale i blagoslovile držeći raspelo u rukama.

Poznato je da svaki dvorac kad promijeni vlasnika izgubi nešto od stare osnove, ali ovo što su Rumunji učinili s Drakulinim dvorcem nadilazi svaku maštu. Oduzeli su mu dušu, to nešto neprobojno, misteriozno i fantastično. Oduzeli su mu prokletstvo mjesta za brojne povijesne neprijatelje, njegov genius loci, to što ga je održalo toliki niz vjekova. Osim prirodnog okoliša, gotičke stijene na kojoj je sagrađen, u dvorcu Bran nije bilo ništa vrijedno pamćenja.

Gdje su strma stepeništa bez ijedne plamteće baklje? Gdje tajni tuneli? Nizovi vrata sa zaslonom koja je grof brižno zaključavao? Gdje je biblioteka u kojoj je proučavao povijesne knjige i provodio besane noći? Gdje je neožbukani kameni zid na kojem je puzao kao gušter? Gdje je kapela blizu koje je spavao po danu?

Nije bilo ni jedne sjene od svega toga.

Ni u jednom kutku dvorca, prolazu ili hodniku nije bilo ničeg što bi izazvalo običnu zebnju, tjeskobu, jezu, a kamoli stravu i užas.

Majstori su uspjeli sve izmijeniti! U vrlo kratkom roku — baš sve! Bran je postao intimistički dvorac, dvorac–bombonijera, i sanatorij. Bez ikakva stila, odnosno s previše raznih stilova. Srednji vijek je posve ispario, a zadržala se sladunjava romantika. I sveprisutni kič.

Kao da je građen negdje u Tirolu, a ne u Transilvaniji.

Najveće je razočaranje u društvu izazvala činjenica da je dvorac krcat baroknih zrcala i edikula s Bogorodicom. Kraljica Marija, kojoj su ga darovali, kao veoma nabožna osoba, lizala je oltare, iz predostrožnosti često palila tamjan, brusila glogove kolce. Njezine skupocjene ikone s Gospom naprosto su osvojile dvorac.

— Prema legendi, između ovih četiriju kula, u ovim hodnicima, okrutni grof Drakula je pio krv... — zapinjala je vodičkinja u narodnoj nošnji.

— Kakvoj legendi? Što vi tu nama prodajete? Pa Vlad Tepeš je historijska ličnost — pobunili se u jedan glas Pecotićevi suputnici.

— Dosta je laži! I jeftinog horora! Piše u prospektu da je to bio najvažniji dvorac grofa Drakule. Dokažite mi da je tu boravio Vlad Tepeš — zatražio je kategorično Eric.

Diti mu je povlađivala strogim izrazom lica.

— Pokažite nam prvo kapelu pored koje je spavao! — uzvikne ogorčeno Drinka.

— Kupila sam namjerno knjigu Ioana Pravoveanua o dvorcu Bran koji nigdje ne navodi Vlada Tepeša. Pogledajte, prelistajte, pokažite mi, nema ni jednog spomena na grofa.

— To je najobičnija prijevara — dometnula je Kathlin mašući bijesno smeđom brošuricom.

Njezina nerazdvojna prijateljica Melita svečano se nakašljala:

— Drakula je umro da ne bi morao nastaviti živjeti u ovakvom dvorcu. To je sramota za Rumunjsku! I za cijelu Europu!

— Grof Drakula nije nikad umro — umiješao se Rus Serjavin, skinuvši tamne, Armanijeve naočale. — O čemu vi bulaznite? Pa on je svuda oko nas! I živ je. Živ! — usklikne ozarena lica.

— Tako je, Serjavine! Upravo tako! — uključi se nepozvano usplahireni Pecotić. — Grof Drakula je svugdje drugdje osim u dvorcu — reče značajno, kao da je riješio zagonetku.

Vodičkinja je ostala vidno zbunjena. Nedostajale su joj riječi. Njezino je znanje ionako bilo pretanko za tako zahtjevne goste.

I pijani Nikita Proktop, koji je nudio vino drugoj grupi turista, s izrazom potonula lakrdijaša, uspio se izbrbljati:

— Grof Drakula? Da vam kažem istinu? Nikad nije ni primirisao ovaj dvorac. Od Drakule ni D! Ni komarac od Drakule! To je farsa. Tko hoće, može još jednu čašu...

— Vratite nam novce! — orilo se iz jednog namještenog kuta dvorca i naslonjača u koji se nepropisno zavalila Azra. Gestikulirala je rukama toliko jako da su joj se srebrne narukvice sudarale kao zvončići.