Dvije zvijezde u luku zvonika

Dvije zvijezde u luku zvonika

Kada smo Jerko i ja izišli iz kina, pala je već noć. Šaleći se, kako to on već umije, Jerko priđe Tereziji i Mariji, koje su također bile u kinu. Pričekah, slušajući ih kako se hihoću. Malo kasnije Jerko mi mahne da im priđem.

Obje djevojke su simpatične, ljepuškaste. Već poodavno Terezija se sviđa Jerku. Marija i ja nismo nikada bili bliski.

Dogovorili smo se otpratiti djevojke kući. Pođemo Gornjim putom.

Hodamo u parovima zamračenom, pustom ulicom. Jerko je obgrlio Tereziju rukom oko pasa pa joj stalno nešto šapuće u uho. Ona se povremeno zahihoće ispod glasa.

Marija i ja šutimo. Rado bih je dodirnuo, obgrlio, osjetio njezinu blizinu, ma ne usuđujem se. Možda bi i ona voljela malo intimnosti, ali ni ona ne poduzima ništa. Hodamo usporedno jedno s drugim, odvojeni beskrajnom udaljenošću od kojih pet–šest centimetara.

Začas stigosmo pred Terezijinu kuću. Njih dvoje se nešto došaptavaju. Marija i ja čekamo.

Prolijeće šišmiš. Zaokruži nad glavama pa odleti uvis, preko krova Terezijine kuće. Na kući je osvijetljen prozor na prvome katu. Terezijini roditelji su još budni. Njih dvoje to ne brine, jer Terezija ima svoju sobu u prizemlju. Ako se uspiju dogovoriti, lako će se ušuljati u Terezijinu postelju, bez opasnosti da će to njezini roditelji primijetiti.

Dogovorili su se. Pozdravili smo se poluglasno. Trenutak–dva potom Terezija i Jerko su šmugnuli u dvorište njezine kuće. Marija i ja ostasmo neodlučni na ulici. Tek kada se u sobi u prizemlju upali svjetlo, nas dvoje pođemo. Otpratit ću Mariju njezinoj kući.

Konačno se odlučim. Pružim ruku i dohvatim Marijinu ruku. Bojao sam se njezine reakcije, ali bojazan je bila bez osnove. Marija je čvrsto stisnula moju ruku. Okrenula mi se licem. Kroz mrak sam jasno vidio bjelinu njezinih zuba. Smiješila mi se. Zagrlih je.

Šutljivi i zagrljeni stigosmo do Guvna. Mračno je, ali to nam odgovara. Ovako nas neće nitko vidjeti. Što će nam znatiželjni svjedoci? Svjetlost bi mogla raspršiti čaroliju tek rođene privlačnosti.

Odjednom, bezbrojni, snažni reflektori obasjaju Guvno i nas dvoje pored njega. Marija se preplašila. Stisnula se uz moje grudi. Zagrlih je čvrsto. Ćutim trešnju njezina ustravljenog tijela.

Dugotrajna tišina pod intenzivnim, hladnim, bijelim svjetlom. Potom čujemo bezbrojne glasove i užurbane korake iz svih pravaca. Mali trg preplavljuju bujice prestrašenih ljudi, slijevajući se iz Dolca, iz Manjkove ulice, iz Mulićeve ulice, iz Ćodinove ulice. Žene jauču. Mala djeca plaču. Nad cijelom tom strkom čuju se oštre, kratke zapovijedi na nerazumljivu, stranom jeziku. Divlje, bezobzirno, poput stoke, tjeraju nas na terasu pred crkvom. Marija i ja držimo se grčevito jedno drugoga, kako nas obezglavljena ljudska stihija ne bi razdvojila.

Popunili smo cijeli prostor pred crkvom. Mnogo nas je. Je li tu cijelo mjesto?

Marija i ja pritiješnjeni smo uz stablo lipe. Kroz žamor preplašenih ljudi ćutim treperenje maestrala u lišću, u krošnji nad našim glavama. Marija tiho jeca.

Podižem pogled uvis, iznad žamora, zapovijedi i preintenzivne bijele svjetlosti reflektora. Na komadiću tamnoga neba, u luku crkvenoga zvonika, primjećujem dvije titrave zvijezde. Nesvjesno, u kutovima mojih stisnutih usana rađa se začetak sjetnog osmijeha. Te dvije nebeske iskrice, to smo, možda, Marija i ja.

Kroza sve jači žamor, jasno čujemo, preko mikrofona izgovorena, naša imena. Marija i ja s mukom se probijamo kroz natiskanu gomilu. Uspijevamo se probiti do drvenoga stola, postavljenog između dvaju čempresa, pred izlazom s terase. Uokolo na desetine strogih, mladolikih, automatskim puškama naoružanih muškaraca, odjevenih u crne hlače i crne košulje. Crnokošuljaši. Fašisti.

Po stolu nakit, ručni satovi, novac. Oko stola, po kamenim pločama terase, razbacani dokumenti, prazne ženske torbice, dječje igračke. Predajem lisnicu i osobnu iskaznicu. Crnokošuljaš me upitno gleda. Potom otvara lisnicu, uzima novac iz nje, slaže ga na hrpu na stolu. Ponovno ne upitno pogleda. Osobnu iskaznicu i ispražnjenu lisnicu s gađenjem odbacuje na tlo. Potom prstom poziva Mariju da mu priđe. Grubo joj istrgne torbicu iz ruku. Uzima iz torbice samo novac. Torbicu baca iza leđa. Daje nam znak da se odmaknemo, kako bi drugi mogli prići stolu.

Ponovno se probijamo kroz natisnutu gomilu. Natrag prema lipi. Mučno i teško, ali ipak se uspijevamo vratiti. Tu, pod krošnjom razlistale lipe, osjećamo se nekako sigurnijima.

Odjednom, glasna, bijesna bespogovorna zapovijed. Svi zašute. Teška, olovna tišina naliježe na ustravljene ljude. Što će sada biti?

Jedan, dva, tri... devet, deset, jedanaest. Jedanaest puta oglašava se električni sat s crkvena zvonika. Čini se, to je razbijesnilo crnokošuljaše. Prvo su sasuli nekoliko rafala po satu na zvoniku. Potom zapucaju po ljudima.

Noć se ispunila pucnjavom, divljim fašističkim urlicima, jaucima ranjenih, mirisima baruta i krvi, smrću. Čvrsto zagrlih Mariju i povučem je iza lipova stabla, kako bih je zaštitio od metaka.

Štekće automatsko oružje. Razrjeđuje se ljudska gomila pred mojim očima. Pogođenih je sve više. Zar će nas svih pobiti?

Teška mi je Marija u zagrljaju. Preteška. Nešto toplo, tekuće, gusto osjećam po rukama. Zar doista? Zar je to Marijina krv? Ubili su je krvnici.

Polagano je spuštam na tlo. U sjedeći položaj. Leđima prislonjenu o stablo lipe. Svijetla bluza na njezinim grudima boji se tamnim cvjetovima krvi. Oči joj širom otvorene. Začuđene. Mrtve.

U tamnim dubinama njezinih očiju primjećujem iskričav titraj. Što je to? Začeci sunca ili možda odsjaj dviju nebeskih zvjezdica, koje još blistaju u kamenom luku crkvena zvonika?

Možda sam mogao voljeti Mariju. Da je preživjela masakr pred crkvom. Ovako, njezinom smrću u mojoj se duši nataložilo još jedno zrnce tuge. Zbogom, Marija! Ja ti više ne mogu pomoći. Moram pokušati pobjeći ovim krvožednim zvijerima.

Bježao sam cijelu noć. Bjesomučno su me proganjali. Pucali za mnom. Nisu me pogodili. Konačno su odustali. Uspio sam im pobjeći.

Evo me među gromačama! Hodam suhozidom, teško se probijajući kroz drač, teteviku i kupinu. Na kraju gromače, uza samu kamenu ogradu suhozida, poveće je šipkovo stablo. Na granama još tek poneki žutosmeđi, suhi list. Grane provinute težinom ogromnih šipkovih plodova.

Berem najveći plod, onaj s već raspuklom korom. Iz raspukline se crvene jedra, sjajna zrna. Ubrani plod pružam djedu, koji stoji dolje u gromači među trsovima loze. Zahvaljuje mi na šipku pa ga odlaže na živu stijenu, čvrsto usađenu u masnu, crvenu zemlju te s najbližeg trsa trga najveći grozd i daje mi ga.

Djed i ja sjedamo na kamenu ogradu gromače, svaki sa svoje strane kamenoga križa, koji je tu djed podigao nekada veoma davno, kada je bio završio s krčenjem padine gore od Rope na vrhu brda pa sve do same morske obale. Djed polagano, strpljivo jede veliki šipkov plod, a ja zrno po zrno grožđa. Šutimo.

Pojačani istočnjak goni uzbibane valove, koji se bučno razbijaju o hridine, prskajući uokolo bijelu čipku pjene. Zalutali udar vjetra škropi nas slanom pjenom. Djed ustaje i odlazi puteljkom uzbrdo, a ja ostajem sjediti na ogradi gromače.

S čela, preko vjeđa, na lukove trepavica slile su mi se morske kapi. Sunčeve zrake, prelijevajući se po bridovima slanih kristala, titraju plamenim iskricama, vraćajući mi sjećanje na dvije davne zvijezde, zatočene kamenim lukom crkvena zvonika. Posjedit ću još trenutak–dva pa poći za djedom.