Dvije prijateljice

Dvije prijateljice

Što li sve žene ne čine zbog svoje ljepote? Gladuju, daju se rezati, pile i vade si zube, nose perike po vrućini, ne samo zimi, stežu struk do nesvijesti, stružu kožu, daju se paliti, lediti... ugrađuju u sebe plastiku, a sve radi sa savršenosti svojega tijela?

Gladovanje je najjednostavnije. Štedi novac. Ne rasipa ga. Nije nimalo rastrošno. Jedino na jelu možeš zaštedjeti, govorila je jedna od dviju prijateljica. Možda one i nisu bile prijateljice. Možda su im muževi bili prijatelji. Možda im ni muževi nisu bili prijatelji, nego su radili u istoj struci — što ne bi moralo značiti da je to bio razlog prijateljskih odnosa. Možda bi to prije mogao biti razlog manje lojalne ili nelojalne konkurencije, nadmetanja na stručnom planu. Ili političkom? To, ipak, ne. Bilo kako bilo, obitelji su njegovale uzorne prijateljske odnose. Muškarci su prijateljevali međusobno, žene međusobno, i oba para međusobno. Nisu samo, na sreću, gajili pojedinačne mješovite muško–ženske odnose. Partnerska se prijateljstva nisu nikad muško–ženski ukrižila: prijatelj nije prijateljevao sa ženom svojega prijatelja niti prijateljeva žena s mužem svoje prijateljice. Zaista je s heteroseksualnog stanovišta među njima bilo sve građanski i društveno savršeno čisto, uredno i transparentno. Je li i korektno? Tu kao da se skriveno pomaljala neka upitnost, upitnost prave prijateljske otvorenosti. Ili, čega to? Bilo je neodgonetljivo kad je jednoga dana prasnulo kao grom iz vedra neba: prijateljstvo je puklo! Rasulo se, razbilo, pretvorilo u netrpeljivost, u prah nepomirljivosti od koje se činilo da će se ugušiti i kad se slučajno sretnu ili ugledaju. Ili bivši prijatelj bivšeg prijatelja ili bivša prijateljica bivšu prijateljicu.

Bilo je prilično lako izbjeći čak i slučajne susrete, jer su obitelji živjele svaka na drugom kraju grada. Muževi su u srodnoj profesiji izabrali tokom vremena i godina posve različita usmjerenja pa se u ovo doba sve užih specijalizacija i specijaliziranosti gotovi i nisu više poslovno susretali. A žene?

Žene su počele odlaziti u različite trgovine u raznim dijelovima grada, kupovale su povrće na raznim tržnicama, promijenile su komzmetičarke, pedikerke i maserke, švelje i frizerke, odlazile su u druge kavane, a unučad je odlazila u druge škole, jer su s godinama djeca prestala biti onaj stožer oko kojega se vrtio interes dama koje nisu imale svoje vlastite profesije. Je li ih baš to dovelo do toga da se »profesionalno« sukobe oko pratiteljice svojih muževa, one, koje drže sva tri ugla u kući i nadmeću se, jer je nadmetanje u prirodu ljudsku ugrađeno kao prokletstvo napretka. U čemu su se to natjecale? U ljepoti, poželjnosti, kuhanju, društvenim domjencima, izlascima u kazalište, eleganciji...? O ljubavnicima se ponekad šaputalo, ali ništa se u tom pogledu nije zahuktalo ni izbilo na površinu.

Podijelila su se društva, intrige su se plele, prepričavalo se, dodavalo, pa polako jenjalo s dodacima, začudo bezazlenih klevetničkih primjesa, s dozom neugode i čak tračkom tugaljivosti radi nestalog sklada u kojem kao da se rasklinula i prohujala, nestalna mladost.

U vikendicama na moru bilo je nešto teže živjeti toliko odvojeno. Vikendice nisu bile daleko jedna od druge. Putevi koji su od njih vodili prema stjenovitoj obali i dvjema malim plažicama, odijeljenima tek vilovitim stijenjem, na jednom su se mjestu spajali i tek prije silaska prema moru, navrh visoke obale opet odvajali. Svaki je puteljak vodio do jedne plažice, do druge uvalice. Kupači u jednoj uvali nisu mogli vidjeti kupače u drugoj! Mogli su se sretati jedino morskim putem, plivajući. Ili viriti odozgora, s vrha stijenja prema obali, pa odlučiti kojim će se strmim, uskim puteljkom spustiti u koju uvalu. Ili promotriti tko se dolje, u uvali, već smjestio.

Zavađenici su, očito, bili vrlo oprezni i uporni. Nikad se nisu sretali na dijelu zajedničkog puta, a odabrali su svaki svoju uvalu. To je posebno vrijedilo za žene. Bivše prijateljice. Godinama se svaka spuštala na svoj dio obale, u svoju uvalu, godinama se nisu srele ni vidjele. Za nevjerovati. Ali bilo je tako. Muževi nisu bili posjetitelji ljupkih uvalica. Oni su odlazili na udaljenija odredišta, najčešće su sjedili u kafićima ili ćamili kod kuće, u hladu, gdje su oprezno izlagali na zaštićenim terasicama svoju sve stariju kožu sunčanim sve otrovnijim zrakama.

Godine su protekle brzo, suludo hitro, poput varljivih rijeka koje dubu sve dublja, nevidljiva korita i poput ponornica utječu u more. I tamo se gube. Nestaju. Udaraju uzalud o kopno koje ih je zauvijek odbacilo i sad kotrlja nizvodno drugu svježu vodu koja što dalje sve to dublje otječe, sve se bljeđe sjeća svojega izvora, svoje svježine i bistrine; sve manje pamti, sve više zaboravlja.

Tako su i dvije bivše prijateljice sve manje pamtile, čak i izvore iz razloge svojih mučnih dijeta i gladovanja: jedna je uopće prestala paziti na obroke pa se udebljala do neprepoznatljivosti. Druga je smetnula s uma svoje nakane oko vitkosti, ali ipak je sve manje jela. Nije više vladala svojom voljom. Sve je više mršavila ne misleći o svrsi svojega gladovanja, sve je manje gutala i sve manje pamtila. Pretvorila se u vlastitu tužnu sjenu svojih negdašnjih nastojanja, u čudno biće koje se ne zbunjuje zbog svojega nepamćenja i samo sa zbunjenim smiješkom odjednom stoji na vrhu stijene, gdje se putovi razdvajaju, i ne može se sjetiti koja je to uvala u koju je godinama, svakog ljeta i gotovo svakoga dana redovito odlazila. Pa, što onda ako se ovoga trena ne može sjetiti, kamo bi trebalo krenuti i spustiti se? I ona se odluči za jednu od dviju u kamen uklesanih staza. Činila joj se jednako nepoznata kao i ona druga, a s visine s koje se spuštala, pucao je vidik na beskrajnu pučinu s nekim smiješnim otočićem, tamo, daleko, blizu obzorja, a more se razbijalo o obalu, zapljuskivalo uvalu i stijene oko nje. More tako uvijek udara i šumi o svaku obalu, u svakoj uvali. Kako onda razlikovati jednu uvalu od druge?

Bilo je desetak žena, dolje, na stijenama, uz more. Ušutjele su, nisu isgovorile ni jednu riječ nakon što ih je pozdravila, kao što je red da pozdravi onaj koji je došao. A možda su i govorile, ali ona to od šuma mora nije čula. Tako je to more šumjelo u njezinoj sitnoj glavi, ustinila se otkad je smršavjela, bila je sitno izbrazdana poput glave novorođenčeta. Zbilja se više ne bi trebala truditi oko neuzimanja hrane, dovoljno je vitka. Zapravo, previše. Pravi kostur. Mogli bi studenti medicine na njoj studirati anatomiju.

— Smijem li sjesti kraj vas? — upita nepoznatu, debelu ženu. Kako ova nabire kilograme kojih se ona, bijedna mršavica, nikako ne može domoći? Eto, klizi s nje kupaći kostim, mora ga rukom pritiskati i podržavati, a kupila ga je u Parizu!

Sjela je na svoj ručničić, a debela se sa svojim velikim ručnikom odmaknula. Pa sad obje sjede u kamenoj loži, usječenoj u stijenu. Jedna pokraj druge.

Sve su ih žene gledale. Sve su žene gledale u njih dvije, u debelu i mršavu.

— Kako ste se, gospođo, uspjeli ovako udebljati? Ako imate recept, otkrijete mi ga, molim. Postala sam u posljednje vrijeme previše mršava, kaže moj muž. A mislim da se u tom slučaju, u slučaju moje drastične mršavosti, svi u kući slažu. Čak i susjedi.

— Ona se nasmjehne. Sitno joj zatitra usna, jer debela nije odgovarala. Gledala je pred sebe.

— Nekako ste mi poznati — doda mršavica. Visoki glas zapišti kao da je jedna od žena prasnula u smijeh protiv volje. Sve su se najednom samijuckale. Sve, osim debele.

— Sve ste predebele — odmjeri ih došljakinja, jer ju je to smijanje počelo smetati. Nije, valjda, učinila nešto nedopušteno pa joj se sada ove glupače smiju?

Žena, koja se prva nasmijala, ustane i reče:

— Edita, hoćeš li ići sa mnom u more?

Mršavica se trgne i ustane:

— Vi me poznajete?

— Zaboga, ne šali se, Edita! I ti poznaješ mene.

— Oh, znam! — klikne radosno Edita — Ti si Stanka! Stanka!

— Ja sam Stanka — reče žena i krene s došljakinjom prema moru, a debela je gledala za njima, trepćući velikim, smeđim očima sa zatečenim izrazom na licu. Nije izustila ni riječi.

Ulazile su u more. Prskali su ih veliki valovi.

— Sigurno je ona debeljuca bila nekad lijepa žena. Još se i sada to vidi na njoj — govorila je mršava Edita.

More ih je opasno obuzimalo.

— Nisi je prepoznala? — pitala je oprezno Stanka.

— Ne — reče Edita, sitna mršavica, negdašnja prijateljica.

— Ne mogu vjerovati: Šališ se! Pa ona je tvoja bivša prijateljica. Gospođa Nada Lahor. Samo se malo previše udebljala.

— Nemoguće — klikne Edita i okrene se u vodi prema obali. — Tako se udebljala da je nisam prepoznala! A one se budale smiju! To je žalosno. Za Nadu. Uostalom, ako ne razgovaram s njom, ne moram razgovarati ni s njima. Zašto me niste upozorile? Vi ste bezobzirne i bezobrazne! Neću se više družiti ni s tobom! — Ona zapliva prema pučini.

— Kamo ćeš, Edita?! — vikne Stanka — vrati se na obalu! — Valovi su postajali sve veći. — Kamo ćeš? — Stanka zapliva za Editom koja je imala začudnu snagu u svojem mršavom tijelu, jedva ju je stizala u sve uzburkanijem moru i jedva ju je, boreći se s njom, usmjerila prema susjednoj uvalici. Obje su se nagutale mora pa su, kašljući i gušeći se, jedva doplivale do druge uvale, gdje su im uznemireni kupači pomogli da izađu na suho.

— Hvala — govorila je Edita ceremonijalno — hvala, ne ću ostati ovdje, hvala. — Pljuvala je more cijedeći se.

— Tvoj je ručnik s torbicom u drugoj uvali — dahtala je Stanka.

— Ja odlazim — govorila je Edita — odlazim, ništa ne želim, ništa mi nije važno, ostavljam sve svoje stvari onoj debeloj Nadi koju je priroda kaznila debljinom kao što mene kažnjava... — Ona zastane na čas penjući se uzbrdo, kašljući, hripajući kao da ima litre mora u plućima, u želucu. Nagne se, držeći se za stijenu, ali svlada se i ne povrati.

— Edita! — vikala je Stanka — Gospođo Edita! — dozivali su oni koji su ih izvukli iz mora.

— Znadete li put kući? — dovikne jedna glas.

Stala je kao gromom ošinuta, tim gromom istine, tim strahom u sebi koji se najednom počeo rasplinjavati u djetinjsku radost, u sreću što će pobjeći od svih, od svih njih, i od kuće, gdje je drže kao u luksuznom zatvoru u kojem je sile da proguta bilo što, a ona, uopće, nikada više ne želi jesti. Nikada više ne želi gutati da se ne pretvori u onu nakaznu, mrsku Nadu koja će bujati do rasprsnuća kao balon u strašnom filmu.

Nije li to sve smiješno?

Smiješno je.

Je li, možda, jadno?

Nije, kad je veselo.

Neke su nepoznate kuće bile oko nje. Ona se smijala zato što ih ne prepoznaje. Osjećala se izgubljeno, ali oterećeno, lagano. Sjela je u svojem mokrom, preširokom kupaćem kostimu na stolac u jednoj birtiji. Ne. Bio je to kafić. Kostim je klizio s nje. Djeca su se oko nje smijala. I ona se smijala.

— Želite li naručiti nešto?

— Ni govora — odgovorila je — konačno sam se odučila od jela, čitav sam se život mučila oko toga. A sada nisam čak ni žedna.

— Hoćete li da vas odvedemo kući?

— Kući? Ne, nikako. Putem bi možda mogla sresti onu debelu Nadu, nisam dovoljno oprezna da se obranim od nje, da se odlučim za pravi put pa da je ne sretnem, da je izbjegnem, da je prepoznam na vrijeme. Ne znam ja prepoznati gnjavatore. Ne znam prepoznati zlo. Ono je neprepoznatljivo — mučila se izgovarajući riječi. Onda je ušutjela.

Divno, jednostavno, teško gladovanje.

Nije li to smiješno što se Lahorica toliko udebljala da jedva stoji na nogama? Cerekala se. Oh, sreća da ona, Edita, iako toliko toga zaboravlja, ipak zna, da je ovo ona, Edita, mršavica, a ona druga, debela — grohotala je od smijeha — to je Nada, sreća da ona, Edita, sve zaboravlja, pa je tako zaboravila i jesti i neće joj nitko nikada više neće ugurati u usta koliko je god silili, a tu je, u ovoj krčmi, na ništa ne sile, tu će ona ostati, tu je nitko neće goniti da jede, jer će im to biti jeftinije, jer im ona ionako nema čime platiti, i tako će tu ostati savršeno mršava i igrat će se igara smijanja s ovom djecom! Igre smijanja! Smiješne igre. Samo da joj ne otkaže zdravlje. Ljepota nije više toliko važna.

— Je li vam hladno, gospođo, ovako golišavoj?

— Baš ste bezobrazni, prava neznalica, ovo je kupaći kostim iz Pariza! Samo mi je malo prevelik, jer ne jedem više mnogo kao nekad.

Onda je nešto jako zašumjelo i šumjelo je, a to nije moglo biti more, ni ovi se ljudi nisu smijali tako šumno. Ali smijali su se. I gledali su je. Bezobrazni glupani! U što se pretvara ovaj svijet? Misle da će se stalno samo smijati? Pa i trebao bi se smijati uvijek i svugdje, smijeh je ono jedino olakšavajuće što preostaje čovječanstvu. Našoj umornoj, sumornoj, agresivnoj subraći.

Neki su se ljudi stvorili kraj nje.

Gledala im je u noge dok su je unosili u auto. Imali su na nogama nezamislivo odvratne cipele. Ona pogleda svoje noge u kupaćim papučama. Gdje su sve njezine predivne cipele? Gdje ih je ostavila? Zbog njih bi se, možda, morala vratiti kući.

— Dobro, dobro — govorila je predajući se.

Ugurali su je u automobil koji je drndao, motor mu je radio, nisu ga ni gasili, bio je to onaj neugodni šum. Šum? Baš će to smiješno ispasti na kraju s tim nesretnim jelom na kojemu se najlakše može uštedjeti. — Uzaludno je truditi se, drage žene — govorila je — sve ide svojim nezaustavljivim putem.

Učinilo joj se da je u atomobilu i ona debela Nada, da je došla po nju i zlobno je gleda, a to je glupo, jer je zapravo ona, Edita, savršeno vitka kao nikada u životu, ona može zlobno uživati gledajući Nadinu odvratnu, do neprepoznatljivosti raskvašenu guzicu, a tako ju je nekada drsko uvijala pred onim zajedničkim prijateljem njihovih muževa, koji je njoj, Editi, uzalud udvarao, nametao se, a ona ga nije htjela, ne, i zašto je onda ona lijepa, glupa Nada postala ljubomorna?

Kako je to žalosno i smiješno.

Zasmijala se. Tko je to s njom u autu? Nemoguće da se to i debela Nada, odvratna ljepotica, također nebulozno smije? Pa to je neumno, to je zastrašujuće glupo. Do besvijesti.