Dragoljubov san

Dragoljubov san

Tragom otkrića kostura u šumi pokraj Žeravice

NAKON PET GODINA PRONAŠAO KOSTI NESTALOG SINA

Mitar i Dragoljub utvrdili su da se radi o kosturu Dragoljubovog sina Milutina uz koji su našli vojnu naprtnjaču i čuturicu za piće na kojoj je oštrim predmetom bilo urezano njegovo ime i prezime.

(»Glas Slavonije«, veljače 2001)

Majka

Plačem za svojim sinom Milutinom, oplakat ga ne mogu... Prevelika je bol roditelja koji sahranjuje svoje dijete. Još je veća ako umjesto mrtvog sina pokapa samo njegove kosti. To je bol koja se ne može preboljeti.

A bio je veseo mladić. Vrijedan. Ako mu se ne i kaže, poorat će i pokositi, zasijati... Uskoro se trebao ženiti... Imao je lijep glas i često je pjevao vraćajući se iz polja ili šume... Jeste li ikad čuli kako pjeva zaljubljeni mladić?

Čujem u snu kako se smije, djetinje veselo. Kad se probudim, shvatim da ga

nema... Kako je stradao? Za vrijeme »Bljeska« 95. bio je prisilno mobiliziran u srpsku vojsku, s ostalim seoskim mladićima. Znala sam da to nije želio jer je Hrvatsku smatrao svojom domovinom. Da se odupro, ubili bi ga.

I mi smo morali otići. Jedne su nam noći zakucali na prozor i naredili da bježimo. Od koga?, upitala sam. Od noža — odgovorili su. Kamo? U sigurnost! Pogledala sam kroz prozor. Na drumu ispred kuće nemirno su rzali u kola upregnuti konji, kao da su još samo nas čekali. Nije nam se išlo iz sela. Mislili smo, ko će nama starima nauditi. Hrvati će vam suditi zbog sina koji je na »drugoj strani«, rekoše nam.

Vratili smo se krajem prošle godine... Imam još jednog sina, ali on ne živi s nama.

Susjed Mitar

Dragoljub i ja pošli u šumu po drva. Šuma sve rjeđa, drva sve manje, pa smo sa staze skrenuli uzbrdo... Snijega je još bilo samo na njegovu vrhu, u podnožju se već bio otopio. Tada smo ugledali nemili prizor: gol ljudski kostur, ostatke naprtnjače, vojničku čuturicu za vodu... Razotkrilo se ono što je plitki sloj zemlje skrivao pet godina.

Jesmo li se bojali nagaznih mina? Nismo. Nije ovdje ni pedalj zemlje miniran. Naše su kuće na kraju sela, u podnožju brežuljka, tko bi ovdje i zašto postavljao mine?

Tko je ubio Milutina? Ne znam. Žakula i ja iste smo noći krenuli u zbjeg, u Srbiju... Od jednog našeg mladića, zarobljenog u akciji »Bljesak«, čuo sam da su Milutina ubili hrvatski vojnici osvajajući selo.

Mladić iz Žeravice

Milutin se opirao mobilizaciji pa je dobio metak u čelo. Pao je na pragu svoje kuće ali odvukli smo ga stotinjak metara dalje... Milutin nije razlikovao one koji se brane od onih koji napadaju. Govorio je da jedino želi zaštiti svoju kuću i selo, ali ne i od koga.

Bio je neodlučan, i svoju je neodlučnost platio životom.

Vojnik koji je sudjelovao u akciji »Bljesak«

Žeravica je bila na periferiji naše akcije i u njoj nije ispaljen nijedan metak. Kad smo ušli u selo, u njemu smo zatekli samo nekolicinu starijih i desetak golobradih mladića. Zadržali smo ih u zgradi osnovne škole... Nitko od njih nije ubijen. Našu je akciju pratio UNCRO, koji to može potvrditi.

Izjava člana helsinškog odbora

Vojnoredarstvena akcija »Bljesak« bila je, istina, vojnički zamišljena, ali nakon »Bljeska« ovim je krajevima protumarala i jedna od samozvanih »kažnjeničkih bojni« čiji su pripadnici bili Hrvati iz susjednog sela Mrežica. Za njih oslobađanje zapadnog dijela Slavonije još nije bilo završeno, pa su i dalje »bljeskali«. Žeravicu, etnički čisto srpsko selo, zapalili su i opljačkali. Civile, uglavnom starce, žene i djecu zatečene u selu, poubijali su a za nekolicinom pobjeglih srpskih mladića krenuli su u šumu. U akciji čišćenja nekoliko su ubili, posve nepotrebno, pa i Žakulinog sina Milutina. O tome imamo potpisane izjave preživjelih. Ne svjedoka, jer njih nije bilo, nego dvojice koji su sudjelovali u zločinu, nakon kojeg više nisu mogli mirno spavati. Sve smo dokumente bili spremni predati hrvatskim vlastima ili Haškom sudu, ali nisu ih tražili.

Seljaci iz sela Mrežice

Poznajemo li Milutina Žakulu iz Žeravice? Poznajemo sve Milutine i Žakule nadaleko, sve one koji su pedeset godina čekali poziv »Srbi na okup«! I okupili su se čim su ga čuli i taj, za kojeg pitate, odazvao se sirenskom zovu. Tako okupljeni preuzeli su vlast u selu, kada i Martić u Kninu. U Žeravici su, uostalom, Srbi oduvijek imali vlast.

Jesu li bili naoružani? Naravno da su bili naoružani.

Nakon izbijanja srpske pobune, krenuli su na autoput Zagreb — Beograd. Bili su prvi koji su ga zaposjeli, zadnji koji su ga napustili... Kako je poginuo Milutin? U bijegu.

Pogledajte ostatke njegove košulje. U njoj je samo jedna rupa, na leđima.

Milutinov brat

Ja živim u Okućanima, s obitelji... O bratovoj pogibiji čuo sam za proteklih pet godina različite priče, ali kako istinu nismo mogli doznati, prestali smo razmišljati o njima. Ta nije ga bilo pet godina. Ljudi su ga smatrali nestalim, mi mrtvim, pa nam je bilo svejedno kako je nastradao... Nije svejedno, kažete! Pa i nije, ali mnogo nam je više bio sin i brat nego vojnik. Čiji vojnik? Ne znam.

Imamo li u Srbiji rođake? Imamo, ali rijetko smo ih viđali... Brat i ja znali smo da nam je Hrvatska domovina. Zašto je nismo branili? Naš stric u Virovitici oženio se

Hrvaticom. Ima s njom dva sina. Kad se stariji prijavio u hrvatsku vojsku, nisu ga primili. Srbinu, pa i onom iz mješovitog braka, nisu vjerovali da će pucati na svoju srpsku braću.

Mi smo se nadali da će pitanje Srba u Hrvatskoj riješiti za nas netko drugi. Sad znam da smo ga i mi morali rješavati. Znam i kako, ali...

Kako je poginuo moj brat? Vjerujem da se ubio.

Glasnogovornik policije

Čim nas je Dragoljub obavijestio o nalazu posmrtnih ostataka svog sina, pošli smo na lice mjesta. I u Žarkovici su se vodile vojno–redarstvene akcije u sklopu »Bljeska«. Istina periferne, ali može se pretpostaviti da je tada poginuo i Žakulin sin. Uz kostur smo zatekli i ostatke vojne naprtnjače, dijelove istrunule odjeće te gelere protupješačke rasprskavajuće mine od koje je nesretni mladić vjerojatno stradao... Po napisu na čuturici za vodu zaključili smo da je pripadala Milutinu, što je njegov otac i potvrdio. Čini se da Žakula neće tražiti dodatnu identifikaciju poginulog sina... Više vam, u interesu istrage, ne mogu reći.

Milutin koji je ocu u san došao

Šutiš, stari moj. Ali znaj — kada bi me još išta moglo zaboljeti, tvoja bi me šutnja zaboljela. Mater ko mater: plače svoj gorki plač Majke pravoslavne, pa se i isplače. Sad zna gdje mi je grob, može otići do njega, ima gdje svijeću zapaliti.

Ti šutiš, a znam da više od nje patiš. Takav si: zavučeš se negdje u osamu, u kut gdje te ne mogu pronaći, ližeš svoje rane dok ne zacijele. Ne jaučeš, ne žališ se, pa se čini kao da i ne tuguješ. Ispijaš svoju rakiju šljivovicu, pušiš jeftine cigarete, pitaš se gdje li je i kako skončao tvoj sin Milutin? Znam da ćeš, kad ti to tažem, i nadalje šutjeti. Nećeš o tome nikomu govoriti (ionako ti ne bi vjerovali). Mislili bi: san ludog starca.

Tebi ću priznati. Dugo sam se mučio ne znajući što bih i kamo bih sa sobom, sve dok one noći kada su u selo doveli grupu zarobljenih Mrežničana, među njima i mog prijatelja Josipa. Posijali su među nas nepovjerenje, pa ono niklo kao zlo sjeme... O svemu smo, ne jednom, razgovarali, nagovarali se međusobno tko komu da prijeđe. Josip je predložio da ga oslobodim, on će mi to, ili njegovi, ne dogodilo se, vratiti.

Jednoga dana čuvao sam zarobljene kad su se pojavili dobrovoljci iz Srbije. Oni su ih batinali, nekolicinu i ubili. »Možeš li, Milutine«, pitao me Josip, »ostati s ovima koji dolaze iz Šumadije da bi za vikend, za nekoliko stotina maraka, ubijali i za veliku Srbiju ratovali?!« Pa opet: »Znaš da Žeravica nikad nije bila srpska, vjeruješ li da će ikad biti?«

Pustio sam ga za Vitomirovu slavu, kad se pozornost naših utopila u vinu i rakiji. Glasno psujući i pucajući u zrak pojurio sam za njim. Josip je potrčao u šumu, nedaleko od naše kuće krenuo je uzbrdo. Ja za njim, ostali za nama...

...

Tu puče krhki Dragoljubov san. Starac je još dugo žmirkao pokušavajući dozvati Milutina natrag, u san. Meškoljio se i prevrtao u krevetu, ali pijevci su uporno naviještali zoru, razmicali mu svojim pijevom snoviđenje kao paučinu, i što je više svanjivalo, Dragoljubu se sve više činilo da sna nije ni bilo.