Divni stranac

Divni stranac

Knjiga br. 9

Pjesmene priče

108

Neusporedivih

6. Glagoli u neprošlomu vremenu

Bio jedan car, kralj, vladar, jedan kan, kalif, šah–in–šah, predsjednik... naprosto, jedan poglavar naroda i države. Nijedan mu drugi vladar, kralj, car, kalif, nije bio ravan. A evo zašto.

Razmišljajući kako unaprijediti život ljudi, car je nadošao na nikad prije iskušanu i najneobičniju zamisao: naredio je da se iz jezika izbaci prošlo glagolsko vrijeme. Izdan je, dakle, proglas, kojim se glagolima oduzima oblik obavljene radnje, a jeziku i pojmovniku pojam prošlosti. Nije, dakle, car, kralj, šah–in–šah, vrhovnik, predsjednik... smislio kako osvojiti još komad susjednoga tla, kako se obrušiti na tuđe bogatstvo, kako podjarmiti ove i one, kako podizati dvorce i palače, kako nametnuti veće poreze; smislio je kako od jezika napraviti zrcalo vječne sadašnjosti.

Doglavnici su pitali cara što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz jezika. Car je odgovorio:

»Izbacimo li prošlo vrijeme iz jezika, postupno ćemo ga izbaciti iz misli i doživljaja«.

Doglavnici su pitali što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz misli i doživljaja. Car je odgovorio:

»Izbacimo li prošlost iz misli i doživljaja, postupno ćemo ju izbaciti iz stvarnosti«.

»A tako«, rekoše doglavnici, pomalo raspamećeni.

Priča se da je zbog neprošloga vremena uvedenoga u jezik, carev narod počeo shvaćati da ništa ne prolazi, i da je to najprirodnija, najočitija činjenica. Carev je narod svoju prošlost počeo doživljavati kao prisutnost u sadašnjici. Počeo je doživljavati svoj život kao nešto neizgubivo. Carev se narod zbog toga osjećao sretnim i spokojnim. Osjećajući se sretnim i spokojnim, carev je narod radio pošteno, družio se srdačno, ljubio vjerno, govorio istinito; nije nikomu zavidio, nikoga se nije plašio. Carev je narod, naposljetku, i sebe doživljavao neprolaznim.

Onda su taj narod napali neki susjedi, koji su se u međuvremenu osilili. Osvojili su tu mirnu, sretnu zemlju. Budući im mir i sreća

nisu bili poznati, osvajači su pod prijetnjom smrtne kazne ponovno uveli prošlo vrijeme u jezik i doživljaj. Prošlost se počela vraćati, silom. Narod ju je doživljavao kao grozotu krivovjerja, i mnogi su pogibali braneći svoje pravo na čistoću svojega pogleda na svijet.

Postupno se s prošlošću vraćala netrajnost stvari, izumiranje, nestanak, rasap. Inače, taj narod nikada ne bi sišao s lica zemlje, inače u tomu narodu nitko ne bi umirao, a to se nije smjelo dopustiti (odlučilo se negdje, odlučili su neki).

Kakvo poimanje, takav jezik, takva stvarnost, takvi mi.

7. Narod pijeska

Negdje na jugu živio je narod, koji nije znao što je kiša. Nije znao što je snijeg. Ali je imao devedeset i tri naziva za pijesak. Jer otkrilo se da pijeska ima devedeset i tri vrste; a možda će se otkriti još i devedeset četvrta — stvarnost je uistinu puna iznenađenja. U školama toga naroda učilo se o vrstama pijeska. Ispiti su se zrelosti polagali s glavnim osloncem na tanane razlike između pijeska i pijeska. Ugled se stjecao na temelju uvida u tajnu pijeska.

Onda je jednoga dana ovamo zabasala neka karavana. Među putnicima je bilo ljudi, koji su negdje na sjeveru čuli da postoji nešto što pada s neba i zove se kiša. A bio je tu i jedan čovjek koji je tvrdio da postoji nešto slično kiši, što drugdje zovu snijeg, a sastoji se od milijuna bijelih čipaka, koje se rastapaju na dlanu.

Proglasiše te ljude suludastima, opasnima, zakopaše ih do tjemena u pijesak da se izliječe.

Onima koji ne znaju, ne pokazuj tako neoprezno svoje znanje.

8. Hoće li mi netko prebrojiti točkice?

Sastale se dvije, tri, četri bubamare.

Zašto se, zbilja, kaže, »sastale se dvije bubamare...«, a ne kaže se »sastala se jedna bubamara s jednom bubamarom«? Zato što naš jezik, bolje reći misao, štuje broj — množinu. A da nam je jezik kao u naroda Aino — na primjer — svatko bi, i bubamara, bio toliko prevažan i nezamjenjiv, da ga se ne bi moglo strpati u mnoštvo. Da, više bi se štovala jednina, kako gramatička, tako i filozofska, i ova bi se uvodna rečenica kazala drukčije — sastala se bubamara, jedna s jednom, i s još jednom, i s još i još jednom.

No pustimo sad to, priča nam je za petama.

Kaže prva bubamara drugoj, tanko, tanano:

»Prebroji mi, sestrice, na krilcima točkice, jer ja ne znam što mi piše na leđima. Niti mogu vidjeti, niti prebrojiti«.

Druga bubamara cijelo jutro broji točkice, i u podne kaže: »Sedam«.

Gleda to treća bubamara, pa šapne četvrtoj, lako, lagano: »A bi li ti, sele, prebrojila moje«?

Četvrta joj učini po volji i predvečer izjavi da treća ima devet točkica. Čuje to prva bubamara, pa se zgrane, pa se uvrijedi.

»Ili četvrta ne zna brojiti, ili ne zna brojiti druga? Ha, koja sad od dvije ne zna? Ili možda jutro ima svoje, a večer svoje

račune«!?

Nastade gungula zbog točkica, zbog bubica, zbog marica; ruknuo je prevrat zbog devet, zbog sedam, a i jutra su bila sumnjiva, sve tamo do večeri.

»Hoće li neka od vas prebrojiti moje točkice«? kričale su druga i četvrta u uho prvoj i trećoj. A ove — prva i treća — zlurado se učiniše gluhima, ne htjedoše brojiti.

I tako druga i četvrta ostadoše kratkih krila — neizbrojenih točkica; i sve do noći vrebahu da nađu novu, pouzdanu brojilicu, možda kakvu krijesnicu. Govorahu s lista slatko, naizmjence sad druga, sad četvrta:

»Hoće li mi netko prebrojiti točkice«?

Sad peta... da, ali nije bilo pete.

Kad ovo nacrtaš po zakonu, dobit ćeš istokraćan trokut bez kuta.

18. Mene se ne može uzeti bez njega

Dragi i draga uskoro su se trebali vjenčati. Dvije su se obitelji dogovarale o svadbi, o vrsnomu vinu, o broju uzvanika, o mirazu i darovima. No nekoliko dana prije vjenčanja draga pozove dragoga nasamo i ovako mu reče:

»Mene možeš uzeti samo s Njim, i nikako drukčije.«

»S kakvim to Njim?!« zapanjio se mladoženja. »Zar si me cijelo vrijeme varala? O čemu je riječ?«

»Riječ je o Divnomu Strancu.«

Mladić ju je gledao kao da je prvi put vidi. Onda ustade, pođe do vrata, žestoko ih zalupi za sobom, i više se ne vrati.

Prođe podosta vremena, i djevojka se nađe nasamu s drugim ženikom. I njemu isto rekne:

»Mene se ne može uzeti bez Njega.«

»Kojega Njega?!«

»Njega, Divnoga Stranca.«

Drugi lupi vratima još žešće, i više se ne vrati.

Djevojčina obitelj okrenu od nje glavu. Potištena, djevojka je odlučila da više neće stupiti u prisnu vezu ni s kim, jer se, eto, dvaput dogodilo da su se veze pokidale pri samomu spomenu na Nj. Njezine se družice poudaše, braća se poženiše, neki se odseliše. Djevojka nikada nije imala prijatelja i prijateljica sebi dovoljno bliskih, da bi se osjetila pogođenom zbog njihova odlaska iz svojega života. I dalje se družila s Divnim, i odlazila je u duge, samotne, zamišljene šetnje. Godine su je stizale, sve bora po boru. Njezina obitelj izgubi nadu da će se ona ikada udati.

Dok je jednom tako šetala, priđe joj neki momak, koji ju je dugo zagledao.

»Zašto si sama?« pitao je.

»Zato i zato.«

On ju tada iznenadi svojom bezuvjetnom spremnošću da bude zajedno s njom:

»Odavno o tebi sanjam. Pokušaj još jednom, sa mnom. Sve što ti voliš, voljet ću i ja, i neću ništa pitati.«

»Zaista?«

»Zaista.«

»Dobro, onda znaj da ni treći put nema odstupa: mene možeš uzeti samo s Njim, Divnim Strancem.«

»Hm. Hoće li on s nama ručati i večerati?«

»Hoće. Njemu prvomu nudimo gutljaj i zalogaj.«

»Hm. A hoće li On s nama raditi na njivi?«

»Hoće. Njemu prva motika, prvo sjeme, prvi znoj, prvi srp. Njemu prva kola klasja, prvi stog sijena, prvi grozd vinograda...«

»Gle, sve prvo Njemu. A hoće li Njemu i naša prva postelja« Djevojka se zacrveni i tiho reče:

»Hoće. Zar bi kod ovakve mene moglo išta ostati neponuđeno Njemu i

najprije Njemu? Da, Njemu nudimo prvi poljubac, prvi zagrljaj, prvo naše ljubavno spajanje.«

Mladić ništa ne reče, tek uze djevojku za ruku i pođe s njom kući. Objaviše da će se vjenčati, ali ljudi nisu vjerovali. Tek kad su zaorili svadbeni talambasi, porodice i gosti razgališe se kao ozdravljeni poslije duge bolesti.

Svake se godine u toj kući rađalo. Svaka im je žetva bila obilna, pa i onda kad su nailazile sušne godine i zemaljske oskudice. Vazda im je u svemu preticalo. Uvijek je pod tim krovom zvonila radost. Tako je bilo sve do starosti, sve do njihova zadnjeg daha na zemlji.

Čas prije nego što će se s tijelom rastati, starac će starici:

»Svi su nas uvijek pitali u čemu leži tajna naše sreće. Svakojako smo odgovarali, ali nikada se nije rekla prava istina. Ne znam, ne bih rekao da i ti znaš tu istinu?«

»Pa...« reče starica, »istina je da smo živjeli s Njim pod istim krovom i da smo zato bili sretni i bezbrižni.«

»Ja bih to rekao drukčije, draga: tajna je u tomu što sam pristao voljeti ono što ti voliš, iako to nije bio moj izbor. Jer ja ne vjerujem u Divnoga Stranca. Ja vjerujem u tebe. I jer u tebe vjerujem, i jer ti vjerujem, prihvatio sam te s tvojim Divnim, i nije mi bilo strano voljeti te takvu, živjeti tako...«

Izgovori to starac, i izdahnu. Odmah potom izdahnu i starica. Istoga se časa nađoše pred Gospodarom svijeta i zemaljsko vrijeme pobjegne u mišju rupu, da tamo čeka i ne zna hoće li ga i kad će ga opet pozvati u igru.

Onda se jedno od dvoje vrati na zemlju da bi još jednu mrvicu naučilo, a drugo ostane zauvijek na nebesima.

Koje? Koje?

96. Sat bržega vremena

Bio jedan sat, čudna spravica, u kojoj je vrijeme teklo brže nego u drugim satovima. Ne samo da su njegove kazaljke brzale; i vrijeme je, njima mjereno, brzalo. Uzmimo: ako si s tim satom krenula u šetnju, tebi je sumrak pao ranije nego drugima. Ako si s tim satom krenula na spavanje, tebi je sunce granulo ranije nego drugima.

Nažalost, postojao je samo jedan takav sat, i on je služio jednomu bezazlenom umu kao igračka. Poslije njega, više nije služio nikomu, i bio je smatran neispravnim.

Da je bilo više takvih satova, možda su se mogle spriječiti ili ublažiti mnoge nesreće. Netko je, hodajući ulicama New Yorka, mogao upozoriti nadležne što se sprema dvama bliznim tornjevima. Netko drugi mogao je opomenuti ljude na havajskoj obali da pobjegnu u planine, jer nadolazi divovski val. Netko treći... itd. Ali postojao je samo jedan takav sat.

Njegov izumitelj nije htio umnožiti svoj izum. Zašto? Bio je uvjeren da bi došlo do opasnih sudara ne samo onoga što zovemo sadašnjošću i budućnošću, već i onoga što zovemo mogućim i nemogućim; plašio se da bi u nastaloj sinkopi vremena–i–prostora mogao otkazati sigurnosni ventil stvarnosti. Što će reći, da bi priviđenje, koje zovemo stvarnošću, moglo splasnuti na svoju dvodimenzionalnu mjeru.

On se toga plašio. No da li se trebalo toga plašiti, ili se tomu nadati?

Pitanje je sad...

97. Demonski sabor

Demoni su se sjatili na jedno još razmjerno sigurno mjesto, u jednu rupu na Balkanu. Tu su vijećali što učiniti da bi se spriječio dolazak Novoga doba.

Neki su među njima, skrivajući strah, hohotali i podvriskivali, tvrdeći da je Novo doba pusta izmišljotina izvjesnih maštolovaca. Drugi su ih, opet, stišavali, trezveno opažajući da je možda tako, ali da možda i nije.

»Opreza radi, uzmimo da je tako. Hoće li u tomu dobu biti mjesta za nas?«, postavio je pitanje jedan mlađahni demon. I dodao:

»Volio bih nedvosmislen, ljudski odgovor.«

Sve se rogate i krljuštave glave okrenuše put predsjednika.

»Pod uvjetom da se uistinu radi o novomu dobu, za nas, nažalost, u njemu neće biti mjesta«, izgovori teška srca demon–predsjednik. »Mi smo vrlo nečovječno izbačeni iz igre.«

»Ako je tako, onda smo uistinu ugroženi!« kliknu zbor. »Morali bismo se uozbiljiti i združiti naše snage...«

Predlagalo se svašta. Savjetovalo da se pričeka i provjeri. Raspravljalo. Svađalo, međusobno se optuživalo. Nadgornjavalo. I na kraju je po svima pala olovna prašina šutnje. Onda netko nevino upita:

»Je li kasno da se upišemo u obične ljude?«

»To nam ostaje kao posljednje, očajničko sredstvo«, izjavi predsjednik. »Čuo sam da su neki već prebjegli. Dobili nove iskaznice, novo lice. Ali vam moram reći: u slučaju naše pobjede takve ćemo prebjege razapeti na mučila i nećemo ih odanle skidati dok traje naša rasa. To vam jamčim, pa vi odlučite.«

Demoni su krišom u sebi vagali zbrajajući i odbijajući neizvjesnu dobit i jednako neizvjesni gubitak, stavljajući na kocku časovitu tijesnu sigurnost za volju možebitnoga nadolazećega spasenja. Neki su zauvijek ostali u stanju neodluke. Neki su odlučili ostati. Neki pretrčati u suprotni tabor. U svakomu slučaju, njihova je odluka i opet bila isključivo u službi vlastite stražnjice, što će reći, demonska.

Koža se ne svlači tek tako...

20. Spasiteljeva šala

Divnomu Strancu dođe jednom mladić, očajan i zažarenih misli.

»Učitelju, umrijet ću, ako se ne oženim onom djevojkom. Njezini joj roditelji brane da se uda za mene. A ja ju volim kao očinji vid. Umrijet ću, učitelju, ako se ne oženim njom.«

»Nećeš zbog toga umrijeti. Nego ćeš umrijeti ako se oženiš njom.«

»Kako, učitelju? Zar zbilja?!«

»Kažem ti.«

»Ne šališ se, učitelju?«

»Ne šalim se, oj vreli mladoženjo. A sad ti Meni kaži: želiš li se još uvijek njom oženiti?«

Mladić je šutio, blijedio. Potom izgrca:

»Samo mi još jednom reci je li to istina? Hoću li zaista umrijeti ako se oženim njom?«

»Koliko ti puta to trebam reći?!«

Mladić skupi na hrpu već pomalo utrnule žeravice misli i shvati da i nije previše očajan što se neće oženiti voljenom. Da nimalo nije očajan. Odahne. Zahvali Divnomu i krene kući, sve govoreći sebi u njedra:

»Znao sam da nešto nije u redu s njom. Samo nisam htio vidjeti. Eto, učitelj mi je otvorio oči.«

Anđeli se sjatiše oko Divnoga, šuštavo se bjelasajući, smijući se.

»Spasio si ju, Divni. Jer ona je ta koja bi umrla kad bi se udala za nj...«

»K tomu«, nadoda Divni, »ona ne bi odustala od udaje, kad bih joj kazao da će umrijeti... Zato smo morali ovako, pomoću njega«.

Spasiteljeva šala...

21. Čovjek, njegova žena, i Bog

»Gdje ti je žena«? upita Divni Stranac toga čovjeka, zavirivši mu u džep. »Da nije tu«?

Čovjek se zbuni:

»Ovaj... nije. Žena mi je kod kuće.«

»Kod kuće? Zašto ju nisi doveo?«

»Ovaj... Možda ne bi bilo pristojno, znaš već... Ženama je mjesto kod kuće«.

»Kod kuće je, kažeš?«

I Divni posegnu u džep zbunjenoga čovjeka, izvuče odatle malu, glinenu figuricu žene, podiže ju i pokaže ostalima.

»Čije je ovo?«

Svi su šutjeli. I taj čovjek. Nije znao odakle figurica u njegovu džepu.

»I pravo je da šutite. Figurica je Moja,« reče Stranac, duhne u nju, i ona se stvori odraslom ženom, ženom toga čovjeka, samo što je bila mlađa i ljepša, postajući to svakim časom sve više. Nasmije se žena čovjeku i ljudima, a Strancu se nasmiješi.

»Vidiš li kakva je sa Mnom?« upita On.

Uze ju za ruku i povede put Svoje kuće govoreći:

»A kad je s tobom, onda je tromava i mlitava...« »Hej!« povika čovjek, iznenada se prenuvši. »Stani, kuda mi vodiš ženu? Ženo, teško tebi, kamo si pošla bez mene?«

Na pragu, zagrlivši ljepoticu, Stranac se okrenu i dobaci čovjeku:

»Tvoja je žena kod kuće, gdje joj je mjesto, prijatelju. Pusti Meni Moju.«

Kad je čovjek sav zajapuren dojurio kući, nađe ženu tromavu i mlitavu, gdje para iste takve vunene konce iz staroga prsluka. Ipak ju za svaki slučaj izmlati.

Svakomu Adamu prema njegovu rebru.

22. Gdje je njegov hram

»Prodajem kuću i imanje da bih podigao hram Divnomu«, izjavi jedan gorljivi obožavatelj Stranca. »Strašno je i sramota je da Mu još nismo sazidali kuću. Strašno je i sramota je da se potuca po tuđim kućama!«

Ljudi su pokajnički ovjesili glave. »A kamo ćeš s obitelji?« upita ga susjed, pribojavajući se da će morati ponuditi neželjeno gostoprimstvo čovjeku i njegovima.

»Ah, lako za to«, odmahnu rukom gorljivac. »Snaći ćemo se. Skucat ćemo daščaru. Osim toga, šuma je dom mnogima, pa će jedno vrijeme biti i nama. Nije važno gdje ćemo ja i moji. Važno je ne dopustiti da Divni zanoći pod tuđim krovom kad navrati ovamo!«

Odjednom, tu se nađe Stranac, baš On. Takne čovjeka po ramenu. Čovjek se osvrne, osupne, ljudi se skameniše od čuda. »O kakvim tuđim kućama govoriš? O kakvim tuđim krovovima?«, rekne ravno, bez smiješka. »Zar Ja ne dolazim u Svoju kuću, kad dolazim k nekomu od vas? Zar nije svaka kuća u prvomu redu Moja, pa tek onda vaša?«

Svi se opet skunjiše, pognuše glave, zamrmoriše:

»Da, istina je...«

Ali grozničavi se ne dade tako lako odvrnuti na drugu stranu.

»Gospodine... Zar Ti ne bi htio imati Svoj hram? Veliku kuću od bijeloga mramora, samo Tebi posvećenu? Kuću u kojoj bi se odmorio od svih potelušica i koliba u kojima si noćivao? Reci nam po istini — zar Ti uistinu ne bi želio imati Svoj hram?«

»Misliš na hram od cigle i kamena? Hram, zbog kojega bi ti dopustio da ti djeca kisnu i mrznu se? E pa znaj — taj bi hram bio jedina kuća koja ne bi bila Moja već tvoja. Pronijela bi slavu tvojemu imenu, ali ja bih se u njoj osjećao tuđincem — a s vremenom i uljezom.«

Njegov je hram svako mjesto gdje je voljen, i On, i bližnji, i daljnji.

23. Što je prava razlika

Dvije ptice doletuše, odletuše,

dvije ptice proletuše, preletuše,

dvije ptice prekomorke, zelengorke,

dvije ptice večernjice, osvitnice,

dvije vatrometne, vjetrometne ptice...

u istomu gnijezdu borave.

Razlika među njima nije u tomu što je jedna vatrometna, a druga vjetrometna. Razlika je u tomu jesu li kljunovima okrenute jedna drugoj ili, pak, repovima. Te dvije ptice, koje

u istomu gnijezdu,

u istomu nebu,

u istomu srcu borave.

Hoće li razlika razliku u oči pogledati, ili će jedna drugoj leđa okrenuti, u tomu je sva razlika...

25. Glazba i njezin Amadeus

Bila među zvijezdama jedna takva glazba koja je čekala da se na zemlji rodi Amadeus, i samo Amadeus. O drugima, koje su joj nudili, nije htjela ni čuti.

»Dajte mi Amadeusa!« ridala je. »Ja sam se zbog njega rodila, ne uskraćujte mi pravo da se i on zbog mene rodi!«

Molila je, klečala, tišini se zavjetovala na duga stoljeća, odricala se svih drugih zamjenica po tolikim velebnim galaksijama... samo da se njezin Amadeus rodi kao čovjek na zemlji.

Od siline njezine čežnje, jednoga se dana rodio dječak Amadeus. Odmah po rođenju, glazba–nevjesta sišla je svečano na nj, i potom u nj, i zauzela cijeli beskrajni prostor srca. Tijekom godina, mnoga je druga ljubav utaman kucala da ju puste unutra.

»Što bi za nj žrtvovala?« pitala je unutarnja glazba slavodobitno, prpošno. »Bi li za nj žrtvovala svoju ljepotu, slavu, i govor? Ja sam bila spremna na to, i zato sam sada u njemu jedna i jedina. A ti, želiš li k njemu, možeš samo ako meni predaš svoje ime i lik bez ostatka, i bez prava na povrat.«

Neke su pokušavale, neke odustajale, neke bježale glavom bez obzira.

Amadeus je sve to slušao i uživao, puštajući svojoj ljubavi na volju.

Bio je sretan i ponosan što ga ne voli ni žena ni djevojka, već sama sušta ženstvenost svake od njih.

Teško je s takvima, ali s manje takvima još je i teže...

29. Tko što komu

Uzletjela jedna boja u leptiru, narančasta, niz ravno polje, gore– dolje. Govorila narančasta boja krilu leptirovu:

»Gle, pronosim te, gle, letim te, proslavljam te, krilo leptirovo.«

Govorilo krilo leptirovo leptiru proletarcu:

»Gle, pronosim te, gle, letim te, gle, treptim te, prelijepi leptiru.«

Govorio leptir vlastitomu letu:

»Vidljivim te činim, objavljujem te, niz ovo gore–dolje polje ostvarujem te.«

Tko koga, tko komu, a sve skupa užitak svakomu.

31. Prvi udar

»Prenerazi me nečim, ako možeš. Uh, što bih volio da me preneraziš,« govoraše neki čovjek, koji se nikada nije znao ni začuditi, ni zgranuti, niti ičim uplašiti.

»Ako ti pođe za rukom da me preneraziš, bogato ću te nagraditi«, nastavljao je, pun čežnje. »Jer ja nikada nisam doživio to čudo — da se začudim, da se zaprepastim, poput svih drugih. Evo, dajem svoje imanje s kućom i stokom onomu tko me uspije nečim zapanjiti.«

Ljudi su se zbilja trudili svim i svačim, i na sve načine. Neki su se preoblačili u razbojnika i prepadali ga iz busije; pa ništa. Neki su se preoblačili u sablasti, pa su iskakali iza nadgrobnih spomenika, dok je noću besan šetao grobljem; ovaj puta i manje nego ništa. Neki su mu znali zatrubiti kraj uha; još manje nego manje od ništa. I tako redom, ništa.

Nesretnik je često odlazio u duge šetnje, ne bi li se smirio od svoje nepreneraženosti. Jednom je zašao u polje i hodao njim tri puna dana i noći; naposljetku je, četvrtoga jutra, legao pod stablo da makar otpočine, ako već ne može zaspati. Kad je sklopio oči, čuo je gdje na grani dvije ptice razgovaraju:

»Znaš li da je onaj čovjek pod stablom lud?«

»Znam. Ne može ga ništa iznenaditi. Ništa prepasti.«

Čovjek je shvatio da razumije nemušti jezik, ali ni to ga nije osupnulo.

»Zašto li je to tako?«, zamišljeno upita prva ptica.

»Rekla bih da se on tako prenerazio na rođenju, došavši iz onoga na ovaj svijet, da ga taj udar preneraženosti nije napustio ni do dana današnjega. Taj prvi udar zaprepaštenja ne da mjesta nikakvomu drugom iznenađenju.«

Čovjek otvori oči, podiže glavu, i počne pozorno slušati. Srce mu se uskuca u grlu. Dlake mu se stadoše kostrušiti, a ježuri juriti niz kralježnicu.

»Vrlo zanimljivo«, zacvrkuće druga ptica. »A što bi mu moglo pomoći i izvući ga iz toga stanja preneraženosti?«

»Ne znam«, reče prva i odleti.

»Kad bi mu se kazalo... možda«, reče druga, i odleti.

Čovjek poskoči na noge i zaurla na sve strane:

»Što hoćete od mene, ljudi?! Pa ja sam duboko i trajno i posvema preneražen, i u tomu je tajna! Ja sam skamenjen od preneraženosti!

Ja sam neumorno zgranut činjenicom da sam zarobljen tijelom! Biti rođen, to je taj vrhovni udar zaprepaštenja!«

Ima čovjek pravo...

32. Čarobnjakov učitelj

Bio jedan čarobnjak, koji je naročitim tajnim postupkom ponavljanja moćnih riječi izvukao iz sebe sav strah, pa ga je onda ugurao u bocu, bocu zapečatio, strpao ju u olovnu kutiju, i olovnu kutiju bacio u najdublje more. Otada je krenuo svijetom bez straha. I čudno, sve je pred njim uzmicalo, čak i zmije ljutice.

Još čudnije je bilo da mu se i kamenje ugibalo s puta, da ga kiša nije kvasila, da mu je svako more bilo do koljena. Oh, kako je čarobnjak uživao u svojoj nadmoći. A moćne riječi vazda su mu bile na službu pod jezikom.

»Nijedan mi kralj nije ravan po moći«, mislio je.

Neko je vrijeme tako živio, slobodan od onoga što muči svako drugo biće. Jednoga dana, na gradskomu trgu, ugleda čovjeka stranca, koji ga je na neobjašnjiv način podsjećao na sve ljude s kojima se ikada družio. Čovjek je sjedio, gledao oblake i golubove, i smiješio se nečemu u sebi.

Čarobnjak se nakašlja i sjedne do njega. Inače, čim bi tako učinio, ljudi su se uklanjali, ustupali mu mjesto, ili bili uslužni do gadljivosti. Ali ovaj čovjek ne učini ništa od toga. Gledao ga je kao da je on oblak ili golub, smiješeći se i dalje nečemu u sebi.

»Stranče, čemu se smiješ?« upita čarobnjak glasom koji je zazujao poput napete žice. Riječi moći poškakljaše mu jezik.

»Ne smijem se, smiješim se«, odgovori stranac. »Ti, čini se, ne znaš razliku između smiješka i smijeha?«

»Nisam siguran znam li. Kaži mi.«

»Pa eto, smijehom se oslobađaš straha. Smiješkom praštaš svemu što te željelo prestrašiti ili ti nečim drugim nauditi.«

»Zanimljivo. Vidim da se ti smiješiš, odnosno, da se ne smiješ.«

»Prijatelju, rodio sam se smijući se. Otada se samo smiješim.«

Čarobnjak ga još jednom pogleda, osjećajući kožom nešto neobično i zaboravljeno: jezu.

»Znaš li u čemu si pogriješio?« nehajno će Stranac, bacajući mrvice kruha golubovima. »U tomu što si povjerovao da je more samo tamo gdje si bacio svoju kutiju.«

Čarobnjak se strese, pogođen neočekivanim gromom.

»Tko si ti« zahriplje. »Kako znaš...?«

»Kako ne bih znao? Ja sam more.«

Čarobnjak zanijemi. Jezik i riječi pod njim ukočiše se. Nije se usudio ponovno pogledati čovjeka koji mu je maločas rekao da je on more. Dugo je sjedio zguren i oborenih očiju, pitajući se što se ovo s njim događa. A kad se konačno odvažio opet zirnuti u Stranca, ugledao je more u liku čovjeka — modro, tekuće staklo, okomitu struju, koja je žuborila i pjenila se, i na plećima nosila lađe i brodove; na svoj užas spazio je i morsko dno — ono najdublje, na kojemu je ležala njegova kutija. On kriknu.

»Čega se plašiš?« upita more glasom čovjeka. »Samo da se kutija ne otvori... da poklopac ne odskoči, da boca ne iskoči, da čep ne izleti...«

»Vidiš li?« šumnim će glasom Stranac. »Kriknuo si od straha. Nisi se ti riješio straha, ti si samo sebe uvjerio da si strah tajnim čarolijskim riječima iščupao iz sebe. Ti si čarobnjak od zanata. Svašta umiješ, ali ne umiješ vidjeti što je najveća čarolija.«

Prestrašeni je čarobnjak gledao u Stranca, sav u neizgovorenu pitanju: »Što?«

»Vjera je najveća čarolija.«

I čovjek–more opet se zagleda u oblake.

»Vjera...« kao jeka će čarobnjak. »Da, ja sam povjerovao...«

»Da, vjera. Povjerovao si... bio uvjeren... a čim sam ti uvjerenjem zadrmao, kriknuo si od straha.«

I čovjek–more sanjarski se zagleda u obzor i ptice. Opet su dugo sjedili šuteći, čarobnjak ukočen kao kip od soli.

»A sada ti vraćam tvoju kutiju i bocu, jer one su bezazlene i posve prazne igračke.«

I stranac zaroni rukom nekuda u sebe i dohvati čarobnjakovu kutiju. Postane opet samo čovjekom. Otključa kutiju, izvadi bocu, ukloni pečat, izvuče čep... i nasmije se od srca umjesto skamenjenoga čarobnjaka.

»Odsada se nauči smiješiti«, reče vraćajući mu njegovo.

Kakva sreća, ostati bez riječi, koje ne znače mnogo...

33. Božja ljubomora

U jednomu selu Strancu su, da bi ga vezali za sebe, ljudi ponudili najljepšu djevojku za ženu, a s njom kuću i imanje. Stranac nije pogledao ni djevojku, ni kuću, ni imanje, pristao je. Svadba je trajala tri dana, uz pucnjavu i poskočnice, a nekima je pozlilo od silnoga jela i pila.

Prve noći On iznenadi nevjestu rekavši:

»Najdraža Moja, ti jesi najljepša, ali Ja ću ipak godinama izbivati, jer imam posla po svijetu.«

Ona je odgovorila:

»Najdraži moj, teško ću podnositi tvoju odsutnost ovako mlada i zaljubljena/«

On joj reče:

»Ako Me uistinu voliš, onda tražim da u tvojemu životu postojim samo Ja, i nitko drugi, ništa drugo.«

»Tako jest i tako će i biti«, šapnu nevjesta.

»Tražim da nikoga i ništa ne voliš osim Mene«, izreče On zapovjedno. »Ni oca, ni majku, ni brata, ni prijatelja. Ni dijete koje ćeš roditi.«

Mladenka pogleda muža, pomalo iznenađena.

»Ti govoriš kao da si običan čovjek, koji ženu zaključava u ormar kad ode na put. A znam da nisi takav. Ako Te ne bude godinama, kako ću živjeti bez drugih? Zar mi nitko neće dolaziti u posjete da me razgovori? Zar ću svoje dijete gledati kao tuđe? Zar ni psa neću smjeti pomilovati? Ipak, Ti to od mene tražiš, i ja ću tako postupati, jer Te volim.«

On ju tada zagrli i zaplače.

»Nisi Me razumjela...« izusti, i ne htjede više progovoriti ni riječi. Samo ju je grlio i plakao.

Sljedećega jutra postelja je osvanula prazna.

Prođe godina, dvije, pet, i Stranac se pojavi u selu. Ne pođe ni na trg, ni pod jasen, već se uputi ženinoj kući. Kad su Ga vidjele, ruže oko kuće zamirišu svom snagom. Kad Ga je ugledao, kos na grani zapjeva, pas zalaje. Sve sretno, razdragano, kako i priliči onima koji su voljeni.

Kad Ga je ugledala, žena se onesvijesti od radosti. On ju nježno podigne i ponese do ležaja, napoji ju vodom iz dlana, i povrati joj svijest. Uto dotrči zelenooko dijete i skutri se majci pod pazuho, zureći kradomice u Divnoga. »Nisam nikoga ni čula ni vidjela«, prošapće žena. »Osim Tebe«.

»A ovo dijete?« upita On.

»To si Ti«.

»A roditelji, prijatelji?«

»To si Ti.«

»A ruže, a pas čuvar, a ptice?«

»To si Ti.«

»Shvatila si, dakle«...

I Divni ju zagrli i zaplače, i više od nje ne ode.

Čujno na nečujnomu počiva.

34. Sve me se tiče, ništa me ne dotiče

Bio jedan čovjek, koji je tvrdio da ga ništa na svijetu ne dotiče, ali da ga se sve na svijetu tiče. On je to čuo u snu.

»Kako to misliš, objasni nam«, pitali su ga ljudi.

»Ne znam ni sam«, odgovarao bi. »Samo znam da je tako — san mi je rekao. Ako ima Boga, onda i On osjeća što i ja.«

Pođe taj čovjek jednom na šetnju u polje. Puhao je jak, proljetni vjetar, raznoseći svibe i pelud. Rukavi košulje su mu podrhtavali, kosa mu se vijorila, zviždalo je i hujalo šumom i livadom.

Daleko u polju sretne stranca. Na njegovoj košulji ni trepeta, ni drhata u kosi — svaka mu vlas spokojna; a iz njega sja mir i tišina.

»Kako to?« upita čovjek stranca. »Vjetar samo što mi nije svukao košulju, a tvoja, vidim miruje, kao da nisi ovdje gdje jesi, već u nekomu danu bez ćuha vjetra.«

»Ne dotiče me«, reče Stranac namignuvši čovjeku. »Ovaj me vjetar ne dotiče. Ali rekao bih da Me se tiče. Jer puše po Mojoj volji ovako kao što puše. A kod tebe je, vidim, obratno: dotiče te, iako te se ne tiče.«

»Jesi li Ti, kojim slučajem, Gospod Bog?« upita čovjek malo posramljen. »Njega, naime, tražim, da bih ga o nečemu upitao«.

»Ako jesam, svejedno sam ti stranac. Nego slušaj: onaj tvoj ludi stav — sve me se tiče, ništa me ne dotiče — doista je Moj stav.«

»Oh, to mi je drago!« kliknu čovjek. »Znači, nas smo dvojica po tomu jednaki!«

»Ne bih rekao. Maločas sam ti upriličio zornu obuku: razliku između nas pokazao sam ti vjetrom. Vjetar te dotiče, ali se tebe ne tiče zašto on, i kako, i gdje puše — vjetar je izvan tvoje odluke i upliva. Stoga je bolje izabrati stvari koje te se tiču, i kojih se ti tičeš, to jest, stvari koje djelomice ili potpuno ovise o tebi, i ti o njima.«

Čovjek je kao začaran zurio u strančevu košulju, koja je mirovala unatoč jatornomu, mladom vjetru.

»Kako ovo postići?« promrmlja.

»Ne možeš skokom preko brda, već penjući se.«

»Hm«, reče čovjek, »zvuči mi kao narodna poslovica.«

»Znači, dobro ti zvuči. Najprije moraš razlučiti između stvari, koje ćeš ti dotaći, a koje nećeš. Stvari kao što je sjetva. Kao što je ženidba. Kao što je prijateljstvo. Kao putovanje. Ili posao. A da bi to valjano razabrao, na tisuće stvari tisuće puta mora tebe dotaći. Stvari kao ovaj vjetar. Kao naš razgovor. Kao san. Kao bolest. Kao smrt«.

Čovjek je pozorno slušao, ali mu se misao stalno vraćala na isto:

»Ali kad će, kad će i moja košulja biti kao tvoja — tako slavno nedodirnuta vjetrom?«

»Kasnije, prijatelju. Biti dodirnut i dodirivati duga je rabota. Polako ćeš skidati sa sebe suvišak, teret po nepotreban teret, da bi se popeo do vrha brda, na kojemu upravo sjedim i uživam. Jer ne dotiče Me ništa, ali Ja dotičem sve; i ne tiče Me se ništa, ako Me se ne tiče sve. Kao što vidiš, radi se o maloj preinaki i dopuni tvojega sna.«

Nije teško složiti se s Njim, teško je postići Ga...

35. Kolobari — ili kako je rođena velika slikarica

Dvoje poluodrasle djece, brat i sestra, sjedili su na kamenu kraj jezerca. Bratu se prikradala smrt, i on je to znao. Sestra nije znala, spremala se za život, bacajući kamenčiće u vodu i promatrajući širenje kolobara.

»Hajde, baci dva ista kamenčića tako da dva kolobara iz istih stopa krenu, i jedan, za milimetar kasniji, da drugoga stigne«, govorio je brat, krasnosloveći, pjevušeći.

Sestra je bacala i bacala po dva ista kamenčića istoga časa, ali uvijek je prvi kolobar bio prvi, a drugi, drugi.

»Oni su takvi i prije nego što kamenčići dotaknu vodu«, tumačio je brat. »Kad kamenčići padnu, kolobari imaju izgovor da su takvi kakvi su.«

»Trabunjaš!« reče sestra, mlada i pustopašna. »A što bi se osobitoga dogodilo da kolobar zajaši na kolobar? Da drugi nalagne na prvoga?«

»Dogodilo bi se nemoguće«, mračno odgovori brat. »O tomu ne razmišljaj.«

Brat je umro od sušice, sestra je otišla u samostan da produbljuje sliku dva kolobara, koja su krenula gotovo istodobno, i gotovo postala zbrojen jedan. Do kraja života u svojoj je ćeliji crtala što bi se dogodilo kad bi se to dogodilo. Svaki put kada bi to naslikala, znala je da je na najljepši način promašila, da se meta ne da pogoditi i da ti meta ne da odustati od gađanja.

Jer i slikaricu i kolobare uvijek je prevarila ona milijuntnina sekunde, ona predigra velikoga praska u kojoj je zapisana sva raznolikost svemira.

Hvalevrijedno je ne vidjeti jasno metu, i gađati.

36. Strašno mjesto

»Koliko smo puta već bili ovdje?«, upita netko nekoga, držeći ga za ruku, ne razabirući drži li za ruku sestru, ženu, ili majku, ili, ah, svejedno.

»Toliko puta da to boli i užasava mi dušu«, odgovorio je taj netko, držan za ruku rukom brata, sina, muža... ah, svejedno.

A to grozovito mjesto guste tame... mjesto bezbrojnoga povratka... zna li itko gdje se ono nalazi, zna li itko ime toga mjesta i odakle mu moć privlačivosti?

Kad netko od tolikih nekih otpusti grč u ruci i odvoji ruku od ruke muža, sestre, majke, prijatelja, i ostane sa svojom rukom u tamnu zraku, sam, tamo to strašno mjesto nije, niti mu moć tamo doseže, niti mu ime tamo dopire.

Jer to je mjesto život naveza na sve druge i sve drugo, samo ne na sebe. To mjesto živi od vezanosti roba za gospodara. A gospodar ne zna ništa bolje od njega, roba — ne zna se odvezati od roba, koji od njega, gospodara, očekuje slobodu.

Kakav smo drugi pakao mogli izmisliti, osim toga mjesta?

37. Kako do pjesme

»Zar se ne bih mogla vratiti prije roka?«

To je pitanje jedna ptica pjevica, jedna zarobljena žar–ptica, uputila ravno Gospodu Bogu na visinama. Bog je ležao na bijeloj perini od oblaka, pomalo sanen, udubljen u Svoju misao o svijetu.

»Zar nisam odradila gotovo sve o čemu smo se dogovorili?« nastavila je. »Zar se ostatak zadaće ne bi mogao stisnuti, skratiti, dijelom preskočiti? Zar je taj ostatak tako važan da moram odrobijati baš do kraja?«

»Ne radi se o ostatku zadaće. Ne radi se o zadaći. Radi se o tebi«, glasio je odgovor Sanjača. »Zadaću sam mogao povjeriti i nekomu drugom. Dao sam ju tebi da bih ti pomogao, da bih iz tebe izvukao dar pjevanja, ptico — jer ti najljepše pjevaš kad si u krletci.«

»O jao!« otme joj se vapaj čežnje za modrinom.

»Najljepše pjevaš kad si u krletci, i slijepa«, doda Gospod. Ona kriknu i zakloni oči krilima.

»Oslijepio si me, da bi izvukao iz mene strast i čežnju za obzorom svjetlosti. Nije li to okrutno? Nije li Ti bilo dovoljno što sam u krletci, zar moram biti još i slijepa?«

»Tako se dobiva najčišći zvuk.«

»O jao, jao! Slijepa sam dakle!«, jaukala je žar–ptica.

»Slijepa si, da. Ne vidiš da uopće nisi u krletci.«

Je li Mu povjerovala? Priča tu želi stati i odmoriti se.

Odmoriti se od sljepila...

105. Usud

Vojska jednoga cara ruknula je u dva susjedna carstva, gazeći i paleći što je stigla. Onda su neki drugi i treći priskočili u pomoć gaženima i spaljenima. Onda je vojska cara napasnika uzmaknula u svoje carstvo.

Onda se potpisao sporazum o miru, o sudu za zločine i o ratnoj odšteti.

Onda... ta ista vojska poče gaziti i paliti po vlastitomu carstvu. S istim bijesom, istom žudnjom za tlačenjem, istom nesmiljenošću. Naposljetku se dogodi neminovno: poubijaše ministre, ubiše i cara.

Carstvo je plakalo jer je, eto, ubijena država.

Nije shvatilo da sada plače zbog toga što tada nije imalo suza za susjede.

Da, to se zove usud, a proizvodi se u vlastitoj radionici.

108. Prava adresa

Bila jednom jedna olovka, koja se izvještila u pisanju najljepših ljubavnih pisama. Ruka, koja je pisala, i srce, koje se izlijevalo na papir, izabrali su, ne zna se zašto, baš tu olovku.

Kad bi se jedno pismo dovršilo, olovka je znala nehajno primijetiti:

»A sada je, valjda, sve izgovoreno i napisano?!«

»Ti ćeš mi reći?« odgovarala je ruka, spremajući se na novi list papira.

Olovci je, zapravo, bilo drago, što pisanju nema kraja.

Zaljubljeni pismopisatelj vazda bi na kuverti zaboravljao napisati adresu primateljice pisma. Valjda mu se činilo važnijim nastaviti s novim iskazima ljubavi. Pismo je odlazilo u bijeli svijet, na bijelu adresu.

Jednom ga je olovka na to upozorila.

»Ne zna se komu stižu ta pisma.«

Zaljubljeni na tren zastade s olovkom u zraku.

»Zar ima ikoga osim nas?« reče.

Nema...