Didovina

Didovina

Vrag je odnio šalu kad did Jozo pripovijeda. Eto, dok on priča kako se topio u moru, a ja mu sjedim među koljenima, viče ljutit seljak:

»Rekâ bi vam obojici da vam vrag ime odnija, da nisam vaš imenjak... dok vi tu pričate, vaša je krava popasla moju ditelinu!«

No, dok imenjak Jozo prijeti da će procijeniti štetu, mene jedino zanima mogu li ili ne mogu svoj nos začepiti gornjom nausnicom. Upravo mi je did po stoti put pričao kako su im potopili brod kojim su ih prevozili na ratište u daleku zemlju. Odjedanput se našao među valovima, od kojih je jedan bio kao Mosor, a drugi kao Mošnica, pa mu se činilo da se topi među našim planinama. Opasao je bio dvostruke pojase za spasavanje, i to unaprijed, ali ga ni to ne bi spasilo da nije nos začepio brkom:

»Mmm... Moreš li ti, Jozo mali?«

»Ajme, dide, neman brka!«

»Moreš i bez brka... Adje, digni nausnicu!«

Ustrašen sam kao da se već utapljam, a sad se tamo neki Jozo jada...!

»Ako vas nije briga za moju ditelinu, ali kako ne mislite na svoju kravu. Nadut će se i puknit kâ čvrčak, pukli i vi od pustog pričanja!«

Možda bi strah da ne krepa krava podigao i mene i djeda da baš tad ne naiđe rođak Oral, koji je nosio suhe janjeće kožice u gradić.

»Oj, rodijače, evo baš unuku pričan kako sam se topija u moru... I, šta'š ti vidit...« nastavlja did priču ispočetka, neka posluša i Oral. Ali, rođak je nestrpljiv jer mu trgovac može zatvoriti trgovinu. Premješta se s noge na nogu, zna dobro da dida Jozu mora slušati ili milom ili silom. Polako se odšulja cestom, pazeći da dida ne prene kamenčić. Oral se uskoro vratio. Opet se kradom prikuči djedu, lukavo mu se ubaci u priču, cvatući u licu jer je dobro unovčio kožice u gradiću:

»I dobro si se, rodijače, spasija, srića Isusova da nisi u čep od bačve govorija one njijove riči jerbo bi se bija poturčija...«

Oral je čuo tu priču još dok je prosio didovu rodicu, a djed je bio zadovoljan misleći da ga Oral pomno sluša, pa će mu pripovijest raznositi po drugim selima, kano mrav slamčicu odvući je na Osič.

Nu, svima je njima bilo ipak na volju hoće li ili neće slušati djeda, ali je baba po cijenu života svoga morala odslušati svaku pripovijest, i to svaku noć — a baba Šime je spavala kao top, dok je dida mučila besanica!

Slušao sam tako i ja obnoć te didove priče, nekako ih razabiruć kroz tanak zid od ožbukane žuke, ali usred svakoga pričanja did bi zastao i nastala bi duga tišina. Tada bi nešto zakrkljalo, pa bi se priča nastavljala. Znatiželjan sam u zidu stao bušiti rupicu, da vidim kako to did priča u stankama. Lukavi bi did, kojega nije izdao sluh kao što ga je napustio san, čuo kako dubem žbuku, pa sam stoga proširio glas da obnoć miš griska u zidu. Tako sam poput miša dubao polako rupicu u brnistrovu zidu — i gle! — opazim napokon da djed leži na uzglavlju i pripovijeda kako se topio pod Dračom.

Priča on, priča, a baba kunja. Katkad kimne glavom u snu, did je zadovoljno pogleda, a kad joj malo jače padne glava, did je rebne laktom, no kad baba zahrče i sva se preda snu, djed ušuti i uhvati babu za nos, počeka da se probudi, onako kako se budi dojenčad, pa podvikne: »Ne slušaš me!« netom bi se baba prenula.

»Slušan, slušan, Jozo moj... Tebi je bilo teško kad si vidija umisto jednog, stotinu svitala, a ne znaš ti kako je bilo meni doma su petero dice, a odnikle kore kruva...«

»E!« zadovoljno će djed, te ti opet priča sve dok baba ne bi zahrkala. No, on bi joj tad stisnuo nos i baba bi zamahala rukama, stala hvatati zrak i uvjeravati ga: »Ma, slušan, Jozo moj, slušan... kako te ne bi slušala! Jesi li moj čovik!«

A onda sam morao poći na škole i otrgnuti se od zavičaja i od pričanja. Prije nego sam pošao u grad, djed sjede na magarčića i pođosmo na groblje daleko sat hoda. Došavši ispod duga i visoka zida, koji se nadvio nad potokom, natren zaustavi magarca.

»Vidiš, dok je svita i vika pripovidat će se da je Markan uziđa ovi zid, ali će se spominjat i da san ja pripovida kako je Markan ziđuć iša u rišćanskog popa, neka mu prokune kupinu koja mu je zid osvajala, a on mu je reka: 'Ja ću molit, a ti čupaj!« Putem do groblja pokazao mi je ploču na koju mu je poljar istresao grožđe, što ga je bio ubrao za djecu, ali i zidić s kojega je on tom istom pločom poklopio poljara. Pokazao mi je naposljetku i suhi srmič, pustivši da se pod njim na trenutak odmori magarčić: »Ova bi smričina bila kâ smričići oko njega, da ga nisu kresali stotinama godina. Radili su to da se izvisini i da bude lad za sve one od Knezovih koji su učili pod smričen za popa. Posikli bi ga suva za drva kâ šta siču svukud okolo, ali je smrič spasilo to šta se o njemu pripovida... Ali, svi su oni učili za se i za svoje jasle, a ja te vodin na grobje da ti kažen kako triba pripovidat narodu, jerbo je narod«, pošuti malo, »jerbo je narod samo u grebima!«

Na grobnoj ploči opazim smežuranu jabuku, kojoj kiša nije isprala rumenilo među borama, a djed priča:

»Gledaj, pripovida se da je naše selo na ovomu klisu priko iljadu godina, a od svega toga svita nigdi nije urizano imena. Samo se o njima pripovida. Neće o nami nikad pisat u knjigan, pa se zato iškoluj da štokod kažeš o nami nepismenima...«

Nastavi djed pripovijedati kako bi se uvijek nešto ispriječilo da bistrija djeca ne odu u školu. Znade, kako je bilo teško maloj Karmeli kad je njemu nosila hranu u zatvor, jer su ga zatvorili zato što malenu nije htio slati u školu. Valjalo je paziti kravu. Bila je željna znanja, pa je dočekivala djecu na potoku, od njih prepisivala slova na oblutke iz mulja, učila tako abecedu na kamenju. Sjeća se kako ju je pomilovao kroz zatvorsku rešetku po pametnoj glavici, jer mu je bila otkrila da se sumpor gasi u bačvi koju on začepi i nema zraka. Žao mu je i Ante, koji je trebao ići u školu baš kad su posadili duhan, pa ga je valjalo švercati u tikvama. Mali bi na njima izrezao rupu i duhanom napunio tikvu te umicao oružnicima. Preskakao je dane idući u razred, pa su ga prozvali bukavac, jer je bio poput mukavca koji skače od vira do vira. Djed mi se ispovijedao sjedeći na grobnoj ploči koja se srebrila i zlatila od bijeloga i žutoga lišaja:

»Pa ti zato uči i nemoj zaboravit nas koji smo te učili kako smo znali i umili, i koliko smo mogli, a ja mislin da si ti upamtija moje pripovisti, koje san po sto puta ponavlja seoskin budalama jeda li jin šta ostane u ušima.«

Cijelo vrijeme u nas je gledao magarac, kojemu su se mušice rojile u kutovima očiju. Dotle bih ja poglJdao na majčino selo u kojemu nikad nisam mogao slušati priče dida Ante, jer je umro u dvadeset i petoj godini kad se priče još slušaju — pretukli su ga žandari zato što je okrenuo zastavu u »crven gori«, a odao ga je bio jedan seljanin. Napokon je djed uzjahao na magarca, ali mu je noga zapela o konop od samara, pa zastane osvrnuvši se po groblju:

»Gledaj, di ćeš nać zapis o pokojnemu Tumbinu, a vako je njemu zapela noga u praću, pa ga je njegov konj vuka kâ da ga najljući neprijatelj vije na konjskim repima... Propetoga ti, nikad ti nisan pripovida o pokojnemu Tumbinu, čiji su spavali u potkrovlju, pa kad bi se svadija sa ženun, ona bi mu dizala listve i nije se moga uspet u kuću, zaspa bi doli uzgor i u snu se uspeja uza zid kî gušćerica, pa su tako otkrili da je misečar...« i cijelim putem od groblja did je pričao o pokojnomu Tumbinu, kojega je bio zaboravio u svome, gotovo, pripovjednom stoljeću. »Unuče, u milijun godina ne bi pogodija zašto su ga prozvali Tumbin... E, pod ovun je cestun tumbin, kroz koji probuji povodanj, pokojni Tumbin uziđa. Ma, kad ga je na putu zatekla nevera, u nj se zaklonija zaboraviv da se doli sva voda sliva, pa ga je u njegovu tumbinu ona umalo podušila, izbacila ga kâ čep iz bačve...«

Umro je djed. Svijet se natisnuo u sobicu i među jecajima njegove djece, već ostarjele, učini mi se da čujem djedov glas kako me zove da sjednem na postelju: »Jozo, sad ću ti pripovidat...« i ja se naglas ozovem: »Oj, dide...!« Djeci se branilo da gledaju u otvoren grob s davnim mrtvima — jer se u tugarske grebe polagahu mrtvi jedan svrh drugoga već stotinama godina — pa su mi zabranili da se nadvirnem nad grob u kojemu djeda ostavljaju. Zato sam se sakrio pod kapsela i virio u grob ispod pokrova, prvi put ugledao u vječnome mraku davne mrtve koje sam prepoznao po didovu pripovidanju o njima živima. Strizibuba je iz jednih očnih šupljina strigla ticalima, znao sam da su to duplje pokojnog Paveška, jer su njemu zadnjemu na umoru oči poklopili zlatnikom, na kojemu je sad crni kukac sjedio kao da blago sâm crni vrag čuva. Prepoznao sam i dvoje zaljubljenih, Matu i Jelu, koje su omrazili za života, ali su ih poslije mrtve položili jedno uz drugoga. Djed mi je pričao kako su ih vjenčali u grobu, zaručničku viticu njemu nataknuli na kost prsta, a njoj na ukočen prstenjak, pa su zlatne vitice oboje njih ogrlile poput podzemnih povijuša.

Učini mi se tad da nije beznadan didov odlazak u grobnu jamu, jer gore na suncu među skakavcima koji zriču i pticama koje cvrkuću, u sjećanju ostaje njegov glas »kâ da ga živa slušaš« — te ti ja provirim ispod pokrova, dida Jozu poljubim u mrzlo čelo prije nego ga, na konopima, spustiše u mrkli mrak.