Daj da...

Daj da...

Kao da negdje iza njegovih leđa, daleko u duboku tunelu, dogorijeva šibica pa u njezinu umirućem svjetlu vlastita mu sjena pričinja se crnim stupom što priječi put. Oprezno tapka ispruženih ruku razmahujući se i zastajkujući svakih nekoliko koraka.

Ah, ne može se proći! Mora da je ovdje kraj, pomisli upirući raširene oči u zid od crne vatre sagrađen, udaljen jedva metar od vršaka njegovih drhtavih prstiju.

Stane. Miče li se zid? Diše li? Ne, to je privid zbog titrava šibičina plama, utješi se pa htjede koraknuti. I baš toga trena u sjećanje mu provale sve one blesave priče o vješticama, vukodlacima, dusima i psoglavcima, što vrebaju u grobljanskoj osami i tišini pustih kuća, te bezumni strah nahrupi iz utrobe mu pa preplavi cijelo tijelo i prsne u kriku:

— Tko si ti?

— JA SAM — prostruji polutamom poput pjesme mnogih puhačkih glazbala i tunel se ispuni milinom u kojoj se njegov strah otopi kao led u ognju.

— Zar vatra može biti crna? — odvaži se upitati.

— Kad bi je ugledao kakva uistinu jest, umro bi jer nitko je nije kadar vidjeti i ostati živ — otpjeva glazba.

— A smije li je itko dodirnuti? — nastavi zapitkivati.

— Približi se pa ćeš saznati — nježno će glazba.

Oklijevao je. Bila je tako privlačna i tako prisna kao da je oduvijek poznaje, pa ipak i daleka i nepoznata. Strah mu se ponovno zakomeša negdje u utrobi.

— Onda ću se ja približiti tebi — oglasila se pa pokrenula.

— Nemoj! Nekoć sam ljubio svog učitelja više nego majku, ali kad mi se htio približiti, pobjegao sam. Bojim se blizine — vrisnuo je, okrenuo se i sumanuto pojurio tunelom ne mareći hoće li se o nešto saplesti i pasti.

Nije znao koliko je trajala trka, tek našao se na stjenovitoj morskoj obali. A uza nj sup. Blještavo bijela tijela, bjeloglav i krupnih pametnih očiju.

— Hoćeš li da uzletimo? — upita ga ptica.

— Što je to let? — još zadihan protisne.

— Gledaj! — reče sup raširiv krila i vine se nad namreškanu modru pučinu.

Grabio je u visinu i kad je postao bijelom pahuljicom u plavilu svoda, zaplesao je šarajući čas osmičaste, čas spiralaste zavijutke, te se činilo da više nije sam, da se umnožio u roj bijelih pčelica. Potom je zastao pa se, skupiv krila, zavrtio kao čunak i opet je postao jedan. Sunovratio se, pa spustiv se tik nad vale, ispružio ukočena krila i meko doplovio preda nj.

— Ah — priznao je sniježnoj ptici — ježio sam se gledajući tvoje vratolomije i premro sam kad si počeo ponirati u dubine, ali sam shvatio da na svijetu nema ničega ljepšeg i uzbudljivijeg od leta.

— Želiš li onda da te naučim letjeti? — ponudi se sup.

— O, ne, jer let je nepredvidiv i stoga opasan...

— Pokušaj bar jednom — zamoli sup. — Ja ću te podići na svojim krilima i čuvat ću te...

— Neću — vrisne on prestravljeno pa pokri oči dlanovima.

Uši mu ispune šumni poljupci što su ih vali slali obali.

Odjednom utihnu šum i on plaho virne kroz raširene prste. Supa nigdje, a more se uglačalo kao staklo. Po njemu dohodi dječak neki njegove dobi. U ruci mu bijel kamen. Oko bosih mu nogu leprša bijela haljinica, a busen guste kovrčaste kose prelijeva se modrilom i zlatom, kao trava mokra od rose jutarnje.

— Zdravo, Tobite — oslovi ga dječak.

— Otkud mi znaš ime? — začudi se.

— Zar mogu ne znati kad sam ga sam upisao ovdje! — osmjehne se dječak u bijelom pa, podigav ruku s bijelim kamenom, doda: — Prijatelj sam ti. Dođi!

— Koješta — nakostruši se Tobit. — Nemam ni jednog prijatelja već samo mnoštvo drugova. Prijateljstvo je vezanost, a ja žudim slobodu!

— Svaka je ljubav istodobno i vez i sloboda — ozbiljno će dječak. — Dođi!

Neka potmula čežnja potjera Tobitovo srce da brže zakuca. Zausti da rekne »Hoću«, ali ga jezik ne posluša.

— Ti nisi stvaran — žestoko reče. — Nitko ne može ići po vodi. U školi smo učili Arhimedov zakon i...

— Vez prijateljstva jači je od svih zakona fizike — upade mu dječak u riječ, a lice mu zasja kao sunce.

Taj može nemoguće, zaključi Tobit i strah izmiješan s divljenjem razbuja mu se u duši. Golim koljenima baci se na oštre, morem izlokane stijene i vrelo čelo spusti na njih kliknuvši:

— Klanjam ti se! Ti si moj Bog!

— I tamni sam oganj od čije blizine bježiš, i sup sam s kojim se ne ufaš uzletjeti. I dječak sam pred kojim se radije klanjaš, čak i kad raskrvariš koljena, nego da progledaš pa shvatiš da ti valja ponoviti moj život — sjetno će Bijeli i dvije krupne suze skliznu mu niz obraze.

Tobit uzgleda u nj i silno se sažali. Nitko ga još nikad nije s toliko tuge motrio.

— Ma koji Arhimedov zakon! — srdito promrsi, baci se sa stijene pa potrči po vodi vičući:

— Ne tuguj! Progledavam! Gledaj, upravo progledavaaa...

Žestoka bol zapara mu sljepoočicu. Raširi zjenice i zaprepasti se. Bio je na samom rubu kreveta, a nos mu utisnut u sličicu što je visjela nisko na zidu. Jedna jarka sunčana zraka provukla se između gustih zastora pa sjela ravno na bijelu haljinicu maloga Isusa. Slikar ga je prikazao kako stoji u hramskom trijemu i nešto tumači bradatim starinama što ga radoznalo okružiše.

— Dragi... prijatelju moj — šapne Tobit — daj da... doista progledam...