Ciklus

Ciklus

Parovi

Šarmantni profesor s moga fakulteta voli ponavljati kako smo nas dvoje istoga dana promovirani u zvanje doktora znanosti. Ne znam jesam li ga, kada mi je to rekao prvi puta, povrijedila svojim ravnodušnim doista, doista u kojem nije bilo gotovo ništa od intonacije kakvu bi trebala sadržavati riječ kojom se iskazuje nevjerica. Ono nekoliko promila ticalo se moje spoznaje da je netko u razdoblju od obavljene posljednje fakultetske zadaće, pa do danas, puno uspješnije od mene savladavao karijerne stepenice i da mu je zbog toga egzistencija daleko sigurnija od moje. Nisam mu ni pokušala priznati da sam ja, inače sklona pamćenju brojnih sati, mjeseci i godina, dan svečane promocije zaboravila. Da sam mu to i rekla, on bi se nasmijao i komentirao moju rečenicu riječima kakve sve češće čujem »Vi koji pišete, svi ste stvarno luckasti, rekao bih čak i bolesni«. I ja, u znanstvenoj hijerarhiji daleko ispod njega, ne bih mu se usudila uzvratiti pitanjem koje me zanima daleko više od oživljavanja prizora urešene dvorane nakrcane cvijećem i ponosnom rodbinom. Kako se to uopće ostaje zdrav i koja se cijena plaća za to? Možda liječnički karton dugo ne treba, nagadjam, onima koji bez imalo nelagode glasno poviču na vozača tramvaja čim on prejako zakoči na semaforu. Zaokupljeni isključivo brigom o mogućim posljednicama nenadanoga trzaja, ne pitaju se je li vozač to učinio zbog toga što su mu se dječji koraci usmjereni prema pješačkom prijelazu učinili puno duži i puno brži. Osjećam da su se sačuvati uspjeli i oni koji posljednji ispraćaj drage osobe pamte po brojkama i imenima viđenijih osoba koje su na glavno gradsko groblje stigle sjedeći do službenoga vozača, a ne po plaču žene — mnogima nepoznate — čiji izvod iz knjige rođenih ni u jednoj rubrici nije sličan s podacima upisanima u matičnu knjigu ožalošćene rodbine. I pristajem nositi svoju bolest vođenu pod dijagnozom »snažna potreba za drugim pamćenjem« jer ne osjećam nikakvu zbunjenost pred činjenicom da pamtim lice osobe koju sam to jutro, u danu promocije, susrela na putu do rektorata, da znam ponoviti osnove teze promotorova govora, ali ne znam koji je bio mjesec, koja godina i pod kojim je rednim brojem ležala moja doktorska diploma. Ne uspijevam rekonstruirati vrijeme ni po mirisu kruha koji je iz pekarne izlazio na pločnik Klaićeve ulice i pokušavao neutralizirati oštar miris benzina što je sagorijevao u smjeru Zapadnoga kolodvora.

Svjesna sam da je proces potiskivanja i zamagljivanja započeo u trenutku kada se glavni govornik obratio obiteljima promoviranih kandidata. Zahvaljivao je roditeljima i njihovom umijeću pravovremenoga prepoznavanja dječjeg talenta i supružnicima koji su bez imalo ljutnje okretali telefonske brojeve brzih restorana. Spominjao je djecu koja koja su uspijevala zaspati bez ispričane priče. I sve se vrtilo oko parova; doktorant i njegovi roditelji, doktorant i njegov supružnik, doktorant i njegova djeca. A ja sam u isto vrijeme mislila na svoje roditelje, izgubljene u nestalnim adresama i pitala se bi li moja biografija izgledala drukčije da su oni vidjeli barem jednu moju svjedodžbu, na supružnika koji je brakorazvodnu parnicu pokrenuo u danu u kojem sam obaviještena o terminu obrane doktorata, na još nerođenu djevojčicu čiji sam lik nacrtala puno godina ranije, ponavljajući crte viđene u snu, u noći provedenoj u jednom hotelu na desnoj obali Dunava.

Moj je par toga dana bio nevidljiv. Bio je satkan od svih onih tekstova koji su me oblikovali i nosio je dugo ime nastalo nizanjem imena mojih najdražih pisaca. Rasipavao se po knjigama koje sam pročitala, maskirao u rečenice koje je netko već davno prije mene podvukao. Opipavala sam ga prstima desne ruke i bezobzirno nagovarala da ostane uz mene. Znala sam da ću uz njegovu blizinu uspjeti odšutjeti promotorovu poruku iz koje je bilo lako iščitati kako i iznad znanosti i iznad umjetnosti moraju stajati stvarna bića. U to sam vrijeme imala samo umjetnost i nijedno zbiljsko biće nije moglo činiti moj par kao što je to činio književni tekst.

S lakoćom oživljavam trud kojim sam podizala glavu i bojala se da u trenutku prozivanja moga imena nitko neće zapljeskati. I kad je udaranje dlanova opilo dvoranu, ja sam bila sigurna da to plešu moje najdraže rečenice i da izgovaraju litaniju o životu koji je prepun zanimljivih stvari, i o čitateljici koja, usprkos tome, više voli čitanje. Čitateljica i čitanje bili su odgovor na zamišljeno pitanje o idealnom paru.

Nemam niti jednu fotografiju koja je zaledila stisak rektorove i moje ruke, nemam video–zapis koji bi mojim potomcima posvjedočio o obrazovanju čudne žene iz obiteljskoga stabla. Imam samo bolesno sjećanje koje se razlikuje od zdravog sjećanja mog fakultetskog kolege. Dok ja s liječničkim kartonom uzimam diplomu, stavljam je pod pazuh i utopljavam sve one junakinje s čijim sam se sudbinama positovjećivala te se nadam da ću jednom sresti junaka koji će se prijatelju odmah pohvaliti da me je upoznao, moj kolega, bez liječničkoga kartona, skida poklopac s kožnog tuljka, provjerava kakvoću pečata i točnost latinskih naziva. Dok se ja kući vraćam Klaićevom i više ne osjećam miris mliječnoga peciva, moj kolega sjedi u glasovitom restoranu i izgovara zdravicu sebi u čast. I zahvaljuje se bićima s kojima čini par; roditeljima koji osjećaju ponos zbog svoga sina, supruzi koja se nada da će on od sutra imati više strpljenja slušati o spletkama što se plode po uredskim prostorijama, i djeci koja više neće prihvaćati objašnjenje da pisanje lektire nije zadaća roditelja.

Svoju sam diplomu odložila na zelenu policu, iza edicije Povijest svjetske književnosti. Prijatelji su me nazivali i nisu vjerovali da sam nakon promocije došla u stan i da ponovno čitam Barnesa. »Nemoj nikome reći da si sama, isključi telefon da misle da s nekim slaviš«, savjetovala me rođakinja koja je završetak više tekstilne škole proslavila u iznajmljenom restoranu na jezeru ispod slavonskoga srednjovjekovnog grada. Nije propustila da, kroz telefonsku slušalicu, po tko zna koji put, spomene moju infantilnost i neoprostivim grijehom proglasi bolesnu iskrenost, rodbini u svakom slučaju neprihvatljivu. Nisam joj odgovorila, kao što na prigovore o iskrenosti nisam odgovarala ni proslavljenim književnim kritičarima. Željela sam vjerovati kako je to način kojim žele iskazati nevidljivu crtu svoje duhovitosti. Priznati da je jedini pravi partner literatura, svima je u mojoj blizini bilo šašavo. A priznati da svoju zbilju vrlo često čitam kao književnost i da mi ona tada postaje razumljivija i prihvatljiva, bio im je znak za žurno zakupljivanje ležaja u zatvorenoj klinici čijim parkovima šeću bogate i prevarene žene i pričaju o svojim partnerima.

U svom osobnom rječniku, uz riječ partner, i dalje ću zadržavati davno napisano objašnjenje »pogledaj pod riječ literatura«, ali ću predvidjeti mogućnost da na ostavljenim praznim linijama jednoga dana opišem nekoga kome je do literature stalo na isti način kao i meni, nekoga koga duboko može povrijediti moj komentar vezan uz hladnoću njegovih likova, nekoga tko neće odustati od svoje posebnosti — i onda kad mi bude sudac, i anđeo i ljubavnik, i suprug, i otac — sluteći da dvoje može postati jedno samo ako ostane dvoje.

Tada ću uz natuknicu dapisati datum, mjesec i godinu. I bilješku u kojoj će stajati rečenice koje je 13. studenoga 1903. Lou Andreas Salome napisala velikom Rilkeu: »Postali smo muž i žena prije nego smo postali prijatelji, a naše prijateljstvo jedva da je bilo odabir, nego takodjer ilegalno vjenčanje. U nama se nisu tražile dvoje polovice: u nama se prepoznala iznenadjena cjelovitost. Tako smo bili kao brat i sestra — no kao iz nekog davnog doba prije nego što je incest postao prijestup«.

Kako lijepo, a ipak i luckasto i bolesno. I naše.

Vrijeme

Ne sjećam se tko mi je prvi ispričao biblijsku starozavjetnu priču o Noi i njegovoj barci. Možda naša prva susjeda, gospodja Elizabeta Horvat koja je svako jutro nepažljivo otvarala kapiju svoje male slavonske kuće, uz čiji su trijem rasle divlje ruže. Činila je to pola sata prije nego što su se prema tvornici namještaja počeli kretati radnici prve smjene. Gospodja Horvat bila je najuzornija vjernica industrijskoga naselja, nadaleko poznatom po kombinatu u čijim su se halama proizvodile hrastove vitrine namijenjene njemačkom tržištu. I nisu je mogle spriječiti ni loše bioprognoze, ni kostobolja koju je ublažavala zagrijanim vunenim šalovima, ni neodgovornost poštara Lajoša koji je u danima mirovine zaboravljao na pisma susjedina sina — pristigla s markicama na kojima je skakutao klokan — ni loše vijesti Vatikanskoga radija, ni nadolazeće katastrofe o kojima su govorili naši mještani okupljeni pred televizorom u Radničkom domu; sigurni kako je šetnja prvoga čovjeka po Mjesecu laž kakvu je mogao smisliti i naš lokalni pjesnik, uvijek spreman da svoje prigodničarske stihove izrecitira i pred spomenikom palim borcima i na proslavi župnikova imendana.

Susjeda Horvat znala je lijepo pripovijedati. Bila sam jedino dijete u ulici koje ju je pozdravljalo s poštovanjem. Činila sam to na mađarskom, onako kako me ona sama naučila, na jeziku na kojem je ona pripovijedala sa svojom kćeri. Drugi su o njoj govorili da je čudna, odgonetavali razloge zbog kojih često stoji u redu pred ispovjedaonicom, nagađali čime puni svoju crnu kožnu torbicu koju u crkvu odnosi posve praznu, a u povratku jedva uspijevala zatvoriti njezinu kopču. A ja sam bila uvjerena da ona, koja lupom dvorišnih vrata želi probuditi savijest uspavanih susjeda koji na tavanima ispod državnih zastava s petokrakom sakrivaju stalak za božićnu jelku, na ranojutarnje mise odlazi po nove i još neispričane priče. I vjerovala sam da je moj zadatak da se u neko prostojno vrijeme, ubrzo nakon što se susjeda vratri, iskradem iz kuće i podjem prazniti torbicu gospodje Horvat.

Ona bi, iz tanke porculanske šalice na kojoj su bile tri crnosive ružice, pila crnu kavu. Divila sam se užitku kojim usnama — namazanim jakim crvenim ružom — prinosi vruć napitak, tek skinut sa štednjaka. Meni je najčešće kuhala čaj od šipka i usipavala ga u limeni lončić na čijem se dnu nazirala izblijedjela Crvenkapica. I dok je para napuštala posude s napicima i pratila susjedine rečenice o neobičnim grijesima, čarobnim preprekama, zaboravljenim sinovima i zabranjenim plodovima, ja sam pogledavala na torbicu moje domaćice. Trenutak njezina potpuna ispražnjenja redovito se poklapao s trenutkom u kojem smo nas obje ispile posljednje gutljaje kave i čaja. Punina kožne torbice poput zaraze prelazila je na mene i ja sam se otežala vraćala kući. U svoju sam sobu najčešće ulazila preko balkona, kako bi moj izostanak strogim ukućanima ostao neprimjećen. Rečenice su se do večeri, do odlaska u postelju, umnožavale, mijenjale imena svojim junacima, nazive najdubljih rijeka, visinu neosvojivih utvrda i boju konca kojom je izvezen tepih nepokolebljivog princa. Od svih priča najduže me opsjedala priča o Noi. Po svojim je narativnim elementima sličila na žanr katastrofe. Istovremeno, pripovjedačevi komentari, u funkciji prekidanja središnje radnje i pojašnjavanja postupaka glavnih junaka, podsjećali su na tekstove napisane u vrijeme humanizma.

U mojoj je varijanti spasilačka uloga dodijeljena meni. Kada sam se našla na mjestu selektora koji će svoje odabrane izvesti na sigurno, istog se časa postavilo i pitanje brojke. A s njim u vezi i vrsta prijevoznoga sredstva za čiji ću upravljač sjesti. Bicikl, na kojem bi mogla izbaviti samo sebe i najljepšeg dječaka iz razreda, odmah mi se učinio neprikladnim, jer bi ipak na sigurno trebalo povesti i tetu i tetka. Auto tada još nismo imali, a ako bih iznajmila zaprežna kola susjeda Magdića, onda je, razmišljala sam, nepristojno ne spasiti i njega i njegovu obitelj. Nakon nekoga vremena, postala sam strojovođa kompozicije s pet vagona i točno sam znala raspored mjesta u drvenom kaubojcu. Svojim bližnjima i prijateljima nisam rekla da su među odabranima i zbog toga sam ih zbunjivala svojim ljutnjama. Očekivala sam da prema meni budu srdačniji, da mi kupuju medena srca i čokoladice Životinjsko carstvo, a kad to ne bi činili, pred njima sam se, danju, mrgodila, a noću ih, u tišini svoje sobice, izbacivala iz spasilačkoga vlaka. Čim bih to učinila, istog bi se trena pokajala. U lokomotivu bih ubacila novu lopatu ugljena, povukla ručnu kočnicu te, uz zviždaljku, poviknula: »Ajde upadajte, ja ionako imam loše zube«. I kad sam priču htjela završiti — jer je lista odabranih bila podvučena, a stanice na putu prema spasenju poznate — pojavio se novi, neusporedivo teži problem. Tema — trajanje. Koliko bi mi, uopće, vremena bilo dano za pravljenje moga popisa; da li mjesec, tjedan, dan, sat ili čak samo nekoliko minuta? Pitanje je itekako bilo opravdano. Moji su putnici na našu polaznu željezničku stanicu trebali doputovati; mama iz Njemačke, tata iz Sarajeva, teta iz Italije, sestre iz Gradačca, stric iz Austrije, bratić iz Beograda, sin gospodje Horvat iz Australije. I u bilo kojoj varijanti, vremena je bilo premalo. Brodovi su plovili više od mjesec, na rezervaciju za brzi vlak čekalo se preko tjedan dana, autobus je vozio dan i nešto, bicikli nisu bili dovoljno brzi da bi stigli za sat, a minuta je svima bila prekratka da bi spakirali najdužnije stvari i odabrali sitnice koje će ih podsjećati na vrijeme prije katastrofe.

S ulaskom u pionire, prestala sam se mučiti s pričama u kojima sam se pojavljivala na mjestu Noe. Kod gospodje Horvat odlazila sam sve rjeđe. Ona je ionako svoju crnu kožnu torbicu zamijenila smeđom, puno većom, i iz nje više nisu izlazile priče. U noćnim sam maštama putovala na omladinske radne akcije koje su moji staratelji već u startu proglašavali fantastičnim žanrom. Jedino su me pitanja vremena, a njima se i danas često vraćam, podsjećala na priču kojom sam godinama ispunjavala prostor svoje dječje sobice. Da sam u školu krenula godinu dana prije, studirala bih u Zagrebu a ne u Osijeku i možda bi moja biografija izgleda drukčije, da sam na vrijeme shvatila vrijednost jednoga mjeseca, danas bih živjela u jednom drugom zagrebačkom naselju, da nisam bila nemirna i da sam povjerovala da tjedan ima samo sedam dana, možda bih sada mogla napisati pravi ljubavni roman... Ali ja sam uvijek bila nestrpljiva i zbog toga sam puno bolje razumjela razlike u satovima, minutama i sekundama, nego što sam razumjevala razlike u godinama, mjesecima i tjednima. Znala sam što ljubavnicima znači jedan sat, što je minuta za studenta koji ne zna odgovor na prvo ispitno pitanje, što predstavlja sekunda majci čije je dijete ispalo iz krevetića.

A zahvaljujući čudesnoj kožnoj torbici koja je u rana jutra moga djetinjstva odlazila po priče, ja sam na vrijeme spoznala da mjesec dana čekanja i mjesec dana bivanja nikako ne mogu biti isto vrijeme. I da je to jednostavno laž o kakvoj su govorili moji sumještani okupljeni oko hrastovih stolova Radničkoga doma i pogledavali na mjesec koji je pred njihovim očima svakog trenutka postajao sve mutniji.

Prva rečenica

Kad bih samo imala prvu rečenicu, rekla je moja gimnazijska kolegica izvadivši na školsku klupu kovertu s papirom, ono što smo nazivali pismo. Samo nekoliko minuta prije toga razrednik, profesor matematike, donio joj je dopisnicu kojom je njezin mladić, svježe diplomirani inženjer prometa, obavještava o sretnom dolasku u pulsku kasarnu. Kako mu je na željezničkom kolodvoru obećala da će mu pisati isti čas — čim primi njegov glas, a obećanje je utvrđivala ponavljajući ga sve dok kompozicija brzoga vlaka nije postala nevidljiva — umjesto znojenja nad bilježnicom iz geometrije, Evelina se odlučila na puno slađu muku; preznojavanje nad žućkastim papirom u čijem je lijevom uglu bio naslikan zagrljeni ljubavni par u zalasku sunca. Daj mi samo prvu rečenicu, ti si pjesnikinja, šaputala je iza mene i laktom, čija je anatomija potvrđivala pripadnost slavonskom genološkom stablu — u njegovim duboko puštenim korijenima —, udarala u moja leđa. Ometala me u izračunavanju površina zadanih geometrijskih likova koji su se u nekim točkama presijecale, a to njihovo sudaranje i zajedništvo za mene nije bilo nimalo literarno i romantično.

Ne znam je li zadatak bio doista toliko težak i od mene zahtijevao popriličnu koncentraciju, ne znam jesam li se uvrijedila što me Evelina, baš mene koja sam maštala kako ću jednoga dana napisati najljepši ljubavni roman, prozvala pjesnikinjom, ne znam jesam li kao sedamnaestogodišnjakinja već bila svjesna odgovornosti upletanja u tuđu biografiju, ali znam da joj rečenicu nisam izrecitirala. Moju šutnju i mirno primanje udaraca objasnila je običnom ljubomorom djevojke izvan veze prema djevojci u sretnoj vezi. Pisma iz Pule, koja su imala roditeljsku zabranu stizanja na kućnu adresu, Evelina je primala do isteka gušterskoga roka. O kraju ljubavne priče mogli smo zaključiti po sve žalosnijem djevojačkom šmrcanju. Na njega smo se ubrzo navikli i počeli ga shvaćati kao uvodni motivacijski metodički dio koji prethodi teškoj nastavnoj jedinici. Čak nam je bilo i pomalo neobično kada je ono počelo izostajati. Evelina se nakon nekog vremena pomirila s činjenicom da razrednik ispod imenika neće izvući kovertu s oznakom VP PU i da školska učionica neće u samo nekoliko minuta biti prehodana njezinim zaljubljenim koracima, koracima koji se pri tome ni u jednom trenu ne spotiču. Barem ne na način na koji se mladi inženjer na prvom izlasku u grad spotaknuo na krhku Istrijanku čiji je otac već sljedeće nedjelje pozvao mladoga vojnika na vinsku juhu, fuže s junećim umakom i domaću malvaziju. O tome mi je Evelina govorila tek na maturalnoj večeri, shvativši konačno da sam ja cijelu kalendarsku godinu osjećala krivicu zbog svoje škrtosti i da sam često znala pomisliti »Da je prva rečenica Evelinina pisma bila zavodljiva, možda bi se inženjeru malvazija manje svidjela i možda bi se, pijuckajući je, prisjetio okusa kutjevačkog traminca«.

Samo prvu rečenicu, daj, ne škrtari, dobacivao mi je kolega na studiju književnosti. Nalazili smo se u jednom drugom gradu i u jednoj drugoj, daleko prozračijoj predavaonici od one gimnazijske. Kolega je sjedio na Evelininu mjestu, odmah iza mene i udarao me na isti način kao ona četiri godine prije. Samo je njegov lakat bio muški i zbog toga još slavonskiji. Bili smo posljednja godina studija književnosti. U terminu seminara, pod budnim demonstratorskim okom, pisali smo esej o novim hrvatskim fantastičarima. Studenta koji će uskoro prema procjeni ovjerenih književnopovijesnih autoriteta, postati velika nada znanosti o književnosti, mučio je problem početka. Već tada sam bila zaljubljena u početničke knjige mlade generacije hrvatskih prozaika. Neke sam pisce i osobno poznavala i imala sam za njih, za svakog pojedinačno, smišljene svoje prve rečenice. I nisam željela da nečije tuđe podsjećaju na njih.

I

Imam samo prvu rečenicu, idem gore, odlučila sam da napišem svoju lažljivu autobiografiju, priznala sam ukućanima dok sam se prije osam godina, s nekoliko bijelih listova i običnom olovkom, penjala u potkrovni stan privatne kuće izgrađene u lijepom srednjodalmatinskom gradiću. Gledali su me čudno. Nekoliko sati poslije prekontrolirali su pet ispisanih stranica i bili iznenađeni što je istraga pokazala da se na njima ne ponavljala ista rečenica. Oni su, uostalom kao i ja, puno češće slušali kako se uvijek ima štošta reći i štošta napisati, ali samo treba moći započeti, treba netko prišapnuti Prvu. I puno su rjeđe mogli čuti da netko ima Prvu i da mu je to sasvim dovoljno da se upusti u pisanje. Meni nikada nije bilo jasno da netko može imati ideju, nacrt cijele priče, atmosferu a da za početak svega moli nekoga drugoga i pitala sam se bi li se, ako bi molba za dobitak Prve bila uslišena, darovana rečenica — izašla iz muzeja nečijeg tuđega iskustva — pokazala dobrom vodiljom za sve ono što je smišljeno u pretincima drugoga bića. A ja, kojoj je bila važna samo prva rečenica, bila sam poslije čudna čak i bliskim kolegama kojima je moja spisateljska avantura sličila na neimara koji na teren dolazi bez projekta i dokumentacije a upušta se u izgradnju sigurnoga obiteljskog objekta. Oni, organizirani, s preciznim sinopsisom i rasporedom događanja po poglavljima, postajali su mi sve nezanimljivi. Nisam mogla razumjeti način na koji se prepuštaju likovima, nisam uspjela vidjeti tanku liniju preko koje prelaze iz jednoga u drugi svijet, nisam prepoznala njihovu težnju za sastavljanjem vlastite biografije iz segmenata biografije njihovih razbarušenih junaka, nisam osjećala njihovo mučno veselje kakvo bi trebalo isijavati iz pripovjedačkih rečenica i istovremeno uvjeravati čitatelja da je autor ostvario pravo na govor i da je to pravo potpisano u bilježničkom uredu gdje se provjerala količina uložene strasti, gustoća sokova, težina povreda upućena bližnjima i određivala jačina krvne grupe. I ne znam zašto me nitko ne može razuvjeriti u pomisli da se upravo većina »posve pripremljenih« muči s Prvom.

Mene su oduvijek pisci osvajali svojim stratnim rečenicama. Kroz njih zaključujem dolaze li njihovi autori iz većinske, organizirane grupe koja se znoji nad Prvom ili iz one manjinske kojoj je Prva dovoljna da bi se, računajući na njezinu snagu, upustili u avanturu.

Gospođa Dalloway reče da će sama kupiti cvijeće; Iza romana Kant se zapalio, kao što se prvobitno zvao, u meni je ostala pustoš; Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik; U prvome redu nešto o mojem rodnom gradu Osijeku... Prisjećam se prvih rečenica romana čije atmosfere pamtim neusporedivo jasnije od ugođaja s proslave svojih rođendana, dana vjenčanja i obilježavanja važnijih obiteljskih datuma. I želim vjerovati da su i V. Woolf, i A. Canetti i I. Calvino i V. Vukelić znali samo prvu rečenicu.

Katkada pomislim da Prvu nemaju oni pisci koji u zbilji imaju organiziran i uređen životu, život u kojemu drugi vikend veljače sliči na drugi vikend travnja. Iz naviknute istosti, oni na papir bilježe novu, na isti način pedantnu i razradjenu kompoziciju, ali sada drukčijeg, posve fikcijskoga svijeta. Prva im je rečenica muka jer je svojevrsna carinska kontrola, granica s pojačanom vizom. Ona je, jednostavno, samima njima priznanje da se iz zbiljskoga svijeta — koji je građanskom terminologijom rečeno, predstavljen kao korektan, netalasajući — ipak katkada mora pobjeći. Da bi se zadržala ljudska uspravnost i uspostavila ravnoteža. U kontekstu istoga razmišljanja, počinjem vjerovati da Prvu, zasluženu proživljenim, imaju oni koji su samo promatrači stvarnoga svijeta i koji iz njega usisavaju slike, događaje, lica nepoznatih ljudi, miris zagorjeloga mlijeka ispod kuhinjskoga prozora u susjedstvu i u svemu brišu granice izmedju svojih i tudjih života. Njima Prva predstavlja temelj na kojem će, bez uporišta u svijetu izgrađenom po građanskome mjerilu, usustavit svoj prihvatljivi kosmos. I tako zaključujem, pomalo naivno i pomalo navijački, da pisanje koje na početku nema početak ali unaprijed ima cijelu priču, oblikuje autorov paralelni svijet; dok pisanje koje ima samo početak a priča se prepušta svakodnevnom iznovom piščevu davanju, oblikuje autorov jedini mogući svijet.

Kad danas bolje razmislim, ja sam ipak za Prvu, šapuće mi promukao muški glas i predstavlja se kao inženjer srednjih godina, zaposlen u pulskom Uljaniku. I nakon gotovo tri desetljeća oživljava moj osjećaj krivnje.

Useljavanje

Kuća u kojoj sam provela djetinjstvo bila je izgrađena uz glavnu prometnicu prema Osijeku. Šest godina prije moga rođenja projektitrao ju je njemački arhitekt Röhm. Na tu su činjenicu moji staratelji bili itekako ponosni. Kožnu futrolu, u kojoj su bili uloženi ovjereni nacrti, čuvali su na donjoj polici secesijske vitrine koja je bila najmanje dvadeset centimetara dublja od dimenzija uobičajenih za takav model namještaja. Ispred dragocjenoga valjkastog paketića, sličnog onom u kakve se ulažu predsjednička priznanja i diplome što svjedoče o ozbiljnosti znanstvenih stupnjeva, složili su uštirkane ručne radove. Ne znam je li im, pri svakom novom uvidu u projektnu dokumentaciju, bilo napornije policu oslobadjati lanenih i konopljenih tkanina, satkanih na tkalačkim stolovima naših predaka, ili rukom, iz čučećega položaja, hvatati futrolu. A do dobro čuvanih nacrta morali su posezali relativno često. Jer, naši rođaci koji su spoznaje o uzburkanosti nesvrstanoga svijeta stjecali iskustvima strojovođa u lokalnih bosanskim dizelkama, dolazili su k nama čim bi im porastao saldo skromne ušteđevine. Njome su namjeravali sagraditi baš takvu, baš istu kuću, kuću pred kojom bi zastajali i uposlenici lokalnoga doma zdravlja i službenici općinskoga katastra. Izgledalo je uvijek kao da mojim stričevima, u cijeloj toj stambenoj priči, nedostaje još samo jedan pogled na precizan Röhmov nacrt i da će za samo koji dan u mjestima njihova rođenja, nakon dugogodišnjega pljuska, izniknuti nešto mlađa, ali ipak naša kuća. I dok bi se na velikom blagavaoničkom stolu otvarao crtež iscrtan na hamer–papiru i preslikan na pausu, s potpisom cijenjenoga znalca, ja sam u tim terminima, ali ne svojom voljom, bila okupirana zadacima koje je trebalo obaviti u zacrtanimm vremenskim intervalima i po pravilima kućne službe. Radnim danom upućivali su me najčešće u prodavaonicu mješovite robe iz koje sam se morala vratiti za samo petnaest minuta, a ako se uvid u projekt upriličavao nedjeljom, u raspored mojih dužnosti bila je upisana pjevana misa čija se perikopa propitivala za poslijepodnevnim kolačima, s obaveznim ponavljanjem ključnih riječi propovijedi. Rano sam shvatila da moje ljubomorno lice nije najugodniji izložak pred očima osoba zagledanih u nacrt i da se radne obaveze smišljaju samo da zainteresiranim promatračima ne ponovim rečenicu koju sam izgovorila kad su prvi put započeli postupak preslikavanja. Kuće nikada ne mogu biti iste, one sliče na svoje vlasnike. Evo, naša je ista ja. Poredbu sam popratila prelaskom desnoga dlana po liniji koju bi Röhm imenovao nosivom stazom tijela »od gore prema dolje«. Puno poslije ću saznati da teoretičari književnosti isti postupak nazivaju petrarkističkim opisom žene.

I sad čujem uzdah zaprepaštenja, vidim pogled koji pretražuje dijagnoze predaka i ustanovljuje sličnosti s bakom kojoj nitko nikada nije povjerovao da je svaki noći, iako nikada nije svojim korakom zakoračila izvan granice svoga sela, sanjala pročelje vlastelinskoga doma u gradu poznatom po ljekovitim kupeljima. I što kažeš, kakvi su ono prozori na kući?, zadirkivali su je susjedi zagledani u njezine zelene oči. Veliki, između njih je samo jedan red cigle, odgovarala sam umjesto nje i stiskala joj uznojeni dlan.

Daj, prestani gledati fasade, vikali su mi dječaci iz ulice dok smo se vraćali iz škole. U početku sam ih pokušavala uvjeriti u sličnost izmedju krova pekarove kuće i frizure njegove žene. Njihovo visoko Joj naglasavalo je i moju poredbenu analizu temeljenu na sličnosti izmedju ulaznih vrata kuće najpoznatije šnajderice i njezinih usana iz kojih je uvijek virila špenadla. Njihovi kažiprsti oslonjeni na sljepoočice imali su zadaću sugerirati mi da bih od iduće godine trebala krenuti u specijalnu školu, ako je meni doista nova boja pročelja šumareve katnice ista boji lica njegove kćeri koja je pubertetske prištiće prekrivala kremicama kupljenima u Trstu. Proći će je, čula sam školskoga psihologa kako na ulici šapuće mojoj teti. Ona je od tada postala manje zabrinuta. Ipak, za odlazak u trgovinu mješovite robe po novim je pravilima, uključujući i povratak, odredila samo deset minuta. Pretpostavljam da joj je i to savjetovao ćelavi psiholog koji je stanovao u stambenoj zgradi ravnoga krova.

Jasno, nije me prošlo. O neodoljivim bliskostima odlučila sam šutjeti. Poslije ću u književnim opisima velikih romana vidjeti kuće svoje ulice. Nakon nekoliko godina počet ću u njih useljavati i likove dragih romana.

Odnedavno u nepoznate stanove, iza pročelja u čije vlasničke listove nemam uvid, useljavam sebe samu. Za samo nekoliko minuta, u zamišljeni interijer uspijevam ukrcati svoje knjige, rasporediti naslijeđene sitnice i servirati ručak na jednom od onih stoljnjaka kojim se štitio Röhmov nacrt. Redovito stavljam dupli beštek i ostavljam otključana vrata.

Nedavno sam ispijajući kavu u tuzlanskom kafiću naslonjenom na nacionalnu banku ukoračila u kuću preko puta. Dok su moje kolege pisci i nakladnici raspravljali o kakvoći romana nominiranih za nagradu »Meša Selimović«, ja sam stolicu iz zamišljenoga salona preseljavala u spavaću sobu. Kuća je mogla biti sagrađena početkom prošloga stoljeća. Nikada mi do sada sivilo nije bilo toplo, nikada mi se mjesta otpale žbuke nisu predstavljali ukrasnim arhitektonskim detaljem i nikada mi velike ostakljene površine nisu činile tako privlačnima. Izmedju prozora bio je, doista, kao i u bakinoj bajci, samo jedan red cigle. Mogla sam zamisliti keramičku ručkicu na kredencu od trešnjina drveta, motiv na pjeskarenim vratima prema djevojačkoj sobi, reljefe koje su na tučanoj kadi ostavili tragovi gruboga praškastoga vima i loše sintetičke spužve. Ne znam koliko je trajalo. Čula sam svoje ime i rečenicu koja konstatira moju pospanost. Uselila sam se u kuću ovu ispred nas, izvijestila sam svoje društvo. Učinila sam to mirno, kao da izgovaram naslov nagrađenoga romana. Ni sada ne znam zašto sam to kazala. Pretpostavljam da sam vjerovala kako će me literati razumijeti bolje nego što su moju baku, čiju sam boju očiju naslijedila, razumjeli njezini susjedi. Šutjeli su iznenađeni. Zbog toga sam im zatajila da to činim u svakom mjestu u koje stignem, da se katkada u vožnji znam čak zaustaviti i za samo nekoliko minuta dizajnirati odabrani prostor, posvema sigurna kako se više nikada neću vratiti na adresu upisanu u osobnoj karti.

Umjesto cjelovita priznanja, počela sam naglas zamišljati literarnu junakinju koja je mogla živjeti u baš ovakvoj, sada mojoj kući.

Giga Barićeva — ona bi se najbolje kretala po ovim sobama. Samo sa ovakvih prozora mogla je pogledavati vraća li se njezin Marko s fronta. I dok je ona godinama iza zavjesa čekala njega, te je noći on, uz slabu svjetiljku, vidio nju. Kolege su se nasmijale preglasno. A možda sam im ja, u svojoj srpanjskoj osjetljivosti, darovala koji ton više, usprkos tome što nisam željela podsjećati na Begovićeva junaka koji je u svojoj ljubomori prebrzo zbrajao ljubavnike svoje žene.

Oglasnik

U malom parku nedaleko od mog stana smjestila se, uz ljuljačku i klackalicu, trošna drvena klupa. Ne mogu odrediti njezine godine, količinu pljuskova i jačinu sljemenskih vjetrova upisanih na brojčaniku njezine površine. Samo osjećam da je ona itekako spremna odabrati jednu od onih ugodnih boja koje se u terminima najskupljih reklama razlijevaju po tv–ekranima i uvjeravaju kako im je u vlasništvu moć kojom u nekoliko minuta pretvoraju staro drvo neveselih nijansi u novo, čiji sjaj podiže raspoloženje. Nečijim prešutnim dogovorom klupa je rezervirana za starijeg gospodina, stanara najbliže joj zgrade. On u parkić dolazi u poslijepodnevnim satima. Dok upućuje pozdravne nježne riječi djeci koja pred ljuljačkom savladavaju prve lekcije prekorednog osvajanja cilja, klupa se oslobadja svih osoba i predmeta. Izvolite, sjedite, sve je što se dalje može čuti. Ne znam čime si je gospodin izborio pravo na upisivanje dotrajale sjedalice u svoju imovinsku karticu općine Trešnjevka, ali moram priznati da klupa i on, za razliku od svih nas ostalih koji se njoj nakratko približimo u njegovu odsutstvu, čine nesvakidašnji sklad. Izdaleka izgledaju kao ljupka skulptura koja se pred pogledima znatiželjnika uspijeva blago izviti u smjeru najzanimljivijih očiju. Osjećam da bi mnogi posjetitelji parka, dok tako dežuraju uz djecu i unuke, željeli započeti razgovor u kojem bi izrekli svoje pretpostavke o pravu na čudnu pripadnost. Pri tome i sama ne zatajujem svoju znatiželju. I dok ne čujem što o tome misle drugi, vjerovat ću da ono Izvolite izgovara baš Ona, klupa koja je jednog, za gospodinovu biografiju značajnog datuma, postala pouzdanim svjedokom neobičnoga ljubavnog priznanja; priznanja nakon kojeg je gospodin u park nastavio dolaziti sam. Klupa je od tada, iz dana u dan uvježbavala izgovoriti Izvolite, nastojala je to učiniti tonom kojim je to činila mlada žena dok je pokušavala otvoriti zgrčenu mušku šaku i u nju odložiti neki sitan predmet.

Na klupi u malom parku gospodin redovito prelistava oglasnik. Pogledavam ga i trudim se naslutiti na kojim se stranicama najduže zadržava. Po otmjenosti njegovih pokreta, zaključujem da ne traga za mjestom na kojem je objavljen njegov samoopis i karakteristike žene kakvu bi želio vidjeti uz sebe. Ne znam da li iz radoznalosti, da li iz želje da drugima pokažem kako ću mu ja biti prva koja će s njim započeti razgovor, ili iz stvarne potrebe, nedavno sam mu prišla i zamolila ga da mi, nakon što pregleda »ponudu i potražnju«, posudi list na nekoliko minuta. Iznenadila me njegova razgovorljivost i duhovitost. Tu vi nećete ništa za sebe naći. Bila je njegova prva rečenica. Nasmijala sam se. Prodala bih auto, pa da vidim kako se to oglašava i kakva je ponuda, izgovorila sam kao da želim učiniti nešto što bi šira javnost trebala osuditi već u prvim večernjim vijestima. Pružio mi je oglasnik, uz komentar kojeg ću odsada često spominjati. Vi pišete, koliko znam i zato znate da oglasi donose samo nevažne podatke. Poslije te rečenice rukom mi je pokazao da sjednem do njega. Osjetila sam da se pogledi usmjeravaju prema nama, čula tijela koja se približavaju samo nekoliko centimetara bliže.

Ne znam koliko je minuta proteklo od mog prvog obraćanja njemu do trenutka kada me moja kćer povukla za ruku i svojim dvogodišnjim autoritetom glagol ići predstavila kroz imperativni oblik. Slobodno ponesite oglasnik, izgovorio je gospodin umjesto pozdrava.

Ne, ne želim, više mi nije potreban. Nakon ovoga što ste ispričali. Osjetio je da mu upućujem veliki kompliment i da sam mu zahvalna na njegovim savjetima.

Tog sam poslijepodneva poslala sms poruke svojim prijateljima i zamolila ih da mi pomognu oko prodaje. Cijelo sam vrijeme mislila o gospodinu koji danima, tjednima, a možda i godinama, lista oglasnike. Samo zbog toga da se iznova uvjeri u površnost naših doživljaja. Godina rođenja, godina izgradnje, godina proizvodnje, obim grudi, površina dnevne sobe, veličina prtljažnika, neimanje poroka, kvaliteta keramičkih pločica, sačuvana limarija, udaljenost od mora... Gospodin čita i strpljivo među sitnim slovima traga za žanrovskom pogreškom. Nada se da će jednoga dana naići na oglasnik u kojem će se reći koliko se djece u stanu rodilo, što se vidjelo kroz prozor u najsnježnijoj novogodišnjoj noći, koju je cigaru pušio vlasnik stana u trenutku kad je u iscrpljujućoj obiteljskoj svadji pristao na prodaju.

Laskalo mi je što je prepoznao da bih ja umjesto godina starosti svoga automobila radije pripovijedala o meni važnim događajima u godini u kojoj je kupljen, da bih umjesto odgovora na pitanje o njegovoj boji pričala o voću za kojim krajem lipnja tragam na obližnjoj tržnici, da bih njegov model i tip vezala uz izgled žene u kraju u kojem sam odrasla, da bih umjesto točno prijeđene kilometraže opisivala ceste kojima smo prolazili i kuće uz koje smo smanjivali brzinu i nakratko se u mislima uvlačili u slabo osvijetljene dnevne sobe. I na kraju, da bih nerealnu cijenu opravdavala činjenicom da je na suvozačkom mjestu sjedio netko čije će riječi izblijediti moje strahove. Ali takvih oglasa nema na našim kioscima.

I dok čekam kupca, neoglašavajući prodaju, listat ću povijesti književnosti i u njima tragati za onim za čim gospodin traga u oglasnicima. Unaprijed znam da nigdje neću pronaći podatak, napisan makar uz blagi oprez, da je za Nietzscheovu biografiju važnija 1882. od 1872, važnija godina u kojoj se nesretno zaljubio u Lou Andreas Salome nego godina u kojoj je objavio Rođenje tragedije. Svjesna sam da ću čitati o godinama rođenja, godinama smrti, godinama profesionalnog imenovanja i napredovanja, godinama primitka velikih nagrada i učlanjivanja u akademije, da ću, jednostavno, čitati događaje u kojima se ništa neće govoriti o raspoloženjima onih čija su imena bila najuže povezana s njima. Sada me tješi da je gospodin s klupe maloga trešnjevačkog parka jedan od onih koji bi, za razliku od mnogih mojih kolega iz struke, znao da ima nečega čarobnoga u pomisli da je markiz de Sade, kako čitam u jednom suvremenom romanu, bio slab na »puslice«.

Ne znam samo kako su izgledale gospodinove biografije koje je prilagao molbama za stan ili novo radno mjesto. Je li igdje spomenuo drvenu klupu i možda urezan datum koji se, negdje skriven i zaboravljen, opire svakoj obnovi i zaklapa oči pred blještavim tv–reklama koje obećavaju savršen novi izgled.