Chagall nad Vukovarom

Chagall nad Vukovarom

On je rekao: »Nećemo se izvući iz ovoga pakla. Ovdje ćemo skončati. Treba se pripremiti na najgore.« Ona ga šutke pogleda i on zadrhti. Nikad ga do sada nije tako gledala. Osjećao je da njezin pogled prodire u najdublje prostore njegove duše. Odjednom više nije znao gleda li ga ona ili on nju promatra prodirući u svoju nutrinu. Vidio je svjetlost. Sve oko njega postade svjetlost. Htjede progovoriti i reći joj što vidi i osjeća kad čuje njezin glas: »Postoji put, mora postojati izlaz. U tolikom obilju svjetlosti ne možemo se izgubiti i nestati.«

Strahovit prasak. Sve oko njih je podrhtavalo uz bljeskove svjetlosti. Kad se sve smirilo, ponovno se nađoše u mraku. I do sada su bili više u mraku nego u svjetlosti, ali ovaj mrak bijaše nešto drugo. Ne samo da se ništa nije naziralo nego se ništa nije moglo niti napipati. Prvi put u životu osjećaju prazninu, ništavilo, ne osjećaju niti svoje tijelo.

Ona pruži ruku prema njemu. Htjela je pružiti ruku da bi ga dodirnula, ali ne osjeti ništa, a znala je da je on tu. Jesam li uopće pružila ruku?, pomisli. Osjećala je njegovu blizinu, ali ne reče ništa. On je znao da se nešto neobično dogodilo, no nije se uplašio. Ništa ga nije boljelo. Činilo mu se prirodnim novo stanje u kojem se našao. Više puta to je doživljavao u snu, ali sada je znao da to nije san. Jasno je osjećao svoju svijest i preplavi ga neopisiva sreća o kojoj je ponekad maštao i poželi je podijeliti s njom. Riječi što ih je pokušao izgovoriti nisu bile ono što je želio izraziti, to zapravo i nisu bile riječi. Pokušao je izgovoriti bilo što, ali nije uspio. U potpunom mraku vidio je sebe i nju. Zajedno su se pitali: »Što se s nama dogodilo? Gdje smo?«.

Nisam znala da je smrt tako jednostavna i laka — pročitao je njezine misli pa joj uzvrati pitanjem: »Zar smo mrtvi?«. Od tada više nisu ni pokušavali govoriti. Vidjeli su misli.

— Jesmo li u raju? — pokušao se našaliti.

— Kako se možeš šaliti? Zar ne vidiš naše susjede i prijatelje kako pate? Ne bismo li im trebali pomoći? — prekori ga ona.

U tom trenutku osjeti da je nemoćan. Vidi patnju drugih, ali ne može priskočiti u pomoć. Dok je bio s njima dolje, patnja nije izgledala tako užasno. Sada mu se čini da je nepodnošljiva. Jesu li to lica onih istih ljudi s kojima su živjeli, dijelili dobro i zlo i borili se? Unatoč iskrenoj sućuti prema njima, ponovno pomisli na šalu:

— Ako smo u raju, gdje su anđeli?

— Nisam rekla da smo u raju. Svi koji umru ne idu u raj.

Voljela je njegov smisao za humor koji ga nije napuštao ni u najtežim trenucima. Nije mu zamjerila na šali, ali ipak uzvrati mišlju:

— Ti se šališ, ali zar ne bismo trebali nešto učiniti za one dolje? Zar te ne boli njihova patnja?

— Ništa me više ne boli. Osjećam se blaženim. Ako i nismo u raju, želio bih ovako se osjećati kada zaista dođem u raj.

Ona je gledala njegove misli i najednom u blizini pored njih ugleda anđela. Oko njega blistaju sjajne zvijezde. Sve je tako blizu i prijateljski, čini joj se da bi mogla razgovarati sa zvijezdama.

— Eto vidiš, ipak smo u raju. I anđeo je s nama — mislio je.

— Istina je i anđeo je s nama, ali zar ne vidiš da to nije anđeo iz raja, već sa zvonika naše crkve u gradu. Krila su mu odrezana rafalom, zar se ne sjećaš?

— Kako je stigao gore među zvijezde i to bez krila?

— Kako smo mi stigli, ni mi nemamo krila?

— Zar su duši potrebna krila?

Misli mu prekine strahovit prasak i bljesak svjetlosti. Anđeo se rasprši u mnoštvo sitnih komadića, u zrnca svjetlosti. I njega su uspjeli ubiti, pomisli a zatim osjeti da je otvorio oči. Oko njega nema ni zvijezda, ni anđela, ni njegove zaručnice Marije. Namah shvati gdje se nalazi i što se dogodilo. Ležao je na podu kamiona. Oko njega teški ranjenici. U gluhoj tišini, u polumraku čuo se samo poneki bolan jauk. Bože, što se s Marijom dogodilo? Je li živa? Kamo su je odvezli? Da nas barem nisu razdvojili, sve bismo lakše podnijeli. I umrijeti bilo bi jednostavno i lako — mislio je Ivan i najteže mu je bilo što su njegove misli bile samo njegove, što ih nije mogao podijeliti s njom i tonule su u prazninu, u ništavilo.

— Kamo nas voze? — upita ranjenika pored sebe.

— Kamo nas mogu voditi nego u bolnicu — uzvrati mu ranjenik.

Dok su ranjene branitelje Vukovara neprijateljski vojnici vozili u nepoznato, ranjena Marija nošena je od nepoznatih ljudi u koloni s drugim ženama, starcima i djecom. Kad stigoše do mjesta ograđenog žicom, tu joj je prvi put ukazana liječnička pomoć. Mislila je na Ivana i bojala se najgoreg. Dok su bili u mraku podruma, gladni i žedni, pod kišom granata, bilo im je dobro jer su bili zajedno, jer su se borili. Najteže je biti nemoćan, mislila je. Sjeti se da mu je govorila da mora postojati izlaz, i tračak nade bljesnu joj na trenutak u svijesti.

Život u logoru uvjerio je Mariju da od svakog zla ima i gore. Prisjećala se posljednjih dana u Vukovaru i svaka riječ iz razgovora s Ivanom bila je melem na njezinu ranjenu dušu. Ako je Ivan živ, sve će opet biti dobro, užas koji su proživjeli bit će samo ružan san, ljubav će zaliječiti sve rane, tješila se. Ivanova ljubav pomogla joj je da ne izgubi pamet, jer ono što je doživljavala od čuvara logora navodilo ju je da razmišlja o paklu o kojemu nikad u životu nije mislila ni u snu. Do sada se ponekad pitala da li je moguće da postoji stravičnost zla, a sada je znala da postoji. Tješila se što je nije obuzeo očaj, naprotiv vjera u ljubav gorjela je u njoj kao nikada prije. Čudila se sama sebi što ne osjeća mržnju i želju za osvetom. Svim svojim bićem bila je usmjerena vremenu u kojemu će živjeti nakon ovog ružnog sna. U ponovni susret s Ivanom nije sumnjala i zbog tog susreta sve je bilo lakše podnositi.

Nakon godine dana provedene u logoru Marija je razmjenom zarobljenika konačno oslobođena i smještena u hotel za prognanike. Radostan osjećaj zbog slobode kratko je trajao, jer odmah je krenula u mukotrpnu potragu da pronađe Ivana. Na prvom koraku, u prvom uredu koji je posjetila zbog Ivana čula je riječ koja će je kao mćra progoniti sljedećih mjeseci. Rekoše joj da se Ivan vodi kao »nestali«. Službenik koji joj je priopćio taj podatak nije mogao ni slutiti što je rječju »nestali« probudio u njezinoj duši. Marija je o ljubavi razmišljala kao o »jednom tijelu i jednoj duši« te je, čuvši da je nestao dio njezinog tijela i duše, pogledala službenika misleći da ne zna što govori. Međutim, službenik je hladno ponovio: »Žao mi je, gospođice, jedino što vam za sada mogu reći jest to da se Ivan K. nalazi u skupini osoba koje se vode kao nestale«.

Marija se ne sjeća kako je izašla iz ureda, ali odjednom se našla na ulici među mnoštvom prolaznika koji su nekamo žurili. Vidjela je mlade parove koji su zagrljeni ili držeći se za ruke, bezbrižni i sretni, prolazili pokraj nje i sjeti se onoga što je doživjela u podrumu vukovarske zgrade kad se najednom zajedno s Ivanom našla gore, među zvijezdama. Zastane na trenutak i zadrhti na pomisao: »Jesam li i ja nestala, jesam li živa?«. Osjeti da zapravo govori glasno ono što misli, jer su ljudi oko nje počeli zastajkivati i u čudu je gledati. Požuri i ubrzo stigne u hotel. Zatvori se u sobu, baci se na krevet i zaplače. Kad se isplakala, ustane i reče glasno: »Nestali! Nemoguće, Ivan ne može nestati. Ivan je živ i ja ću ga naći. Niti mrtvi ne mogu nestati. Ako je Ivan »nestali« i ja sam nestala, a to nije istina. Sada tek znam da ga uistinu volim, a za to vrijedi živjeti«.

Od toga dana Marija je živjela samo za ponovni susret s Ivanom.

Obilazeći mnoge urede, pišući pisma, razgovarajući s preživjelim prijateljima i znancima neprekidno je razgovarala s Ivanom. On je bio s njom i pomisao da svakoga trenutka može saznati gdje se nalazi davala joj je snage i volje za život. I tuga je polako nestajala. Spoznala je da se ponovno može šaliti i smijati. U njezin život vratila se vedrina. Čak je i dokumentarni film o stradanju Vukovara odgledala smireno, bez suza i gorčine.

Pet godina je prošlo od vukovarske tragedije, a Marija je još uvijek prognanica i živi u hotelu, i još uvijek traži svog Ivana. Nakon punih pet godina odlučila je proslaviti svoj rođendan s prijateljicama u hotelskoj sobi. Uz kolače i piće, sjedile su i čavrljale o svakodnevnim stvarima. Na televiziji se emitirao dnevnik i spiker je upravo najavio posljednju vijest. Djevojke su zašutjele i slušale: »Stručnjaci Vladine Komisije za zatočene i nestale počeli su u petak iskapati posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Tovarniku. U masovnoj grobnici koja se sastoji od triju rovova do sada su pronađeni posmrtni ostatci 25 tijela. Do danas do podne izvađeni su posmrtni ostatci 12 tijela, a tri su osobe identificirane, a to su Ivan K........«. Čim je Marija čula ime svog Ivana, naglo ustane, ugasi televizor i reče prijateljicama:

— Nemojte se ljutiti, ali želim ostati sama.

Prijateljice ustanu i u tišni jedna za drugom izađoše iz sobe. Kad je Marija ostala sama, soba se najednom ispuni čudesnom svjetlošću. Marija vidje istu onu svjetlost koja bijaše preplavila nju i Ivana u podrumu vukovarske zgrade kad su granate razrušile zgradu. Zadrhti na istu pomisao koja joj bljesne u svijesti kao i u trenutku eksplozije: »Nisam znala da je smrt tako jednostavna«. Sjeti se da joj je Ivan tada rekao: »Zar smo mrtvi?«. Jedna od onih lubanja što su ih pokazali na televiziji je Ivanova glava, pomisli i pridrži se za stol da se ne sruši, a zatim naglo pritrči k prozoru, otvori ga i udahne duboko. Činilo joj se da će se ugušiti. Gotovo je, pomisli, neću to preživjeti. Na nebu zasja čudesna svjetlost. Usred svjetlosti vidje Chagallovu sliku »Nad Vitebskom«. Ugledavši je, sav protekli život bljesnu u trenutku pred njom i preplavi je neopisiva radost. Odmakne se od prozora. Za stolom sjedi Ivan, vedar i nasmijan. Krene prema njemu. Jasno je čula njegove riječi: »Gdje je naš anđeo?«. Gotovo se nasmijala od sreće kad najednom ponovno osjeti da će se srušiti. Dotetura do kreveta i sjedne. Spozna s tugom da je sama u sobi, a oko nje stravična praznina. Krene ponovno prema prozoru. Nasloni se na prag i duboko udahne. Svršeno je, pomisli.

Bila je vedra noć. Jedna zvijezda bljesne i Mariji se učini da je zapalila čitavo nebo. Zvijezde su gorjele i blistale toplom svjetlošću. Blagost zvjezdane svjetlosti razblaži joj dušu i u tom trenutku shvati da je preživjela, da ju je smrt mimoišla. Ponovno čuje Ivanov glas: »Gdje je anđeo?«. Pogleda oko sebe i sjeti se Chagalla čije slike je jako voljela i o kojima je često s Ivanom razgovarala. Čula je sebe, ili Ivana, kako izgovara: »Nad Vitebskom«. Iz mraka izranjao je razoreni Vukovar i polako, kao da lebdi na oblaku, grad joj je dolazio u susret. Gore na nebu, nad Vukovarom, puna svjetlosti blista Chagallova slika »Rođendan«. Među zvijezdama ugleda anđela, onog istog anđela koji je lebdio pored nje i Ivana kad im se činilo da su u raju. Na Chagallovoj slici vidjela je sebe i Ivana koji joj pruža cvijeće. Zadrhti na pomisao da će je Ivan dodirnuti. Nije čula njegov glas, ali je jasno vidjela njegove misli: »Ništa me ne boli. Osjećam se blaženim. Ako i nismo u raju, želio bih da nam bude ovako kada doista dođemo u raj.« Zvjezdano nebo s anđelom siđe k njoj na dohvat ruke. I Ivanova ruka sa cvijećem tako je blizu da osjeća miris. Drhtala je od sreće kao prut i tada začuje svoj glas: »Bože, jesam li prolupala?«.

Sve je trajalo kao bljesak munje, kao pad zvijezde. Zvjezdano nebo ponovno je daleko, anđeo je nestao, slika Vukovara utonula je u mrak. Nema ni Chagallove slike, ni Ivana. Osjećala je još samo miris cvijeća što ga je Ivan držao u ruci. Opazi ljude na ulici, čuje žamor prolaznika i zvuke automobila. Bože, hvala ti, nisam prolupala — tiho šapne.

Pod prozorom je upravo prolazilo dvoje mladih. On je pričao, a ona se smijala. Ne osjeti nimalo tuge ni gorčine. Lijepo je biti zajedno, pomisli. Od sada će Ivan uvijek biti s njom. Ništa ih više neće rastaviti. Postali su »jedno tijelo i jedna duša«. Sada imaju i istog anđela. Zatvarajući prozor uzdahne s olakšanjem. Ivan joj šapne: »Gledaj našeg anđela! Dobio je krila!«.

Marija te noći nije oka sklopila. Čitavu noć razgovarala je s Ivanom.