Bitkula, Augustinova sestra

Bitkula, Augustinova sestra

Ulomak iz romana

Moji elektronski zidovi, transparentni zidovi, wall–paper galerija, moje elektronsko zrcalo desetak, deset i opet desetak velova složila sam surfajući, tražeći u elektronskoj verziji portrete sugovornica, heroina, lijepih duša, Jelena Kotromanić Anžuvinska, Katarina Kosača, Cvijeta Zozoli, tu su sve moje Judite, tu je Rosalba Cariera utisnuta u dva zrcala, autoportret sa portretom sestre. Skenirala sam stare fotografije Kamile Lucerne, Mile Wood, nekoliko fotografija Marije Jurić Zagorke, otvorila foldere u ask.com s likom Grete Garbo posebno mi je draga kao Kraljica Kristina, tu je kosa Veronike Lake, i sasvim ovodobni let iznad New Yorka Ivane Žiljak prisutne iza objektiva nad gradom. Tu su, autoportret Slave Raškaj, autoakt Naste Rojc, portret Antonije Krasnik von Somaruga, koju je sa snježnom zagrebačkom pozadinom ovjekovječio Ivan Tišov. Sve su tu, spremljene u folder, mijenjam ih kao sugovornice, čuvarice (elektronskoga, elektriziranoga) pamćenja. Svako lice pojedinačno obasjava moj radni stol karizmom koja uvijek oživi nakon što potražim portret, životopis, neku od pjesama, sliku, staro pismo, ulogu, predodžbu, bilo što... Sve su tu osim Dragoslave Draganić Casotti. Umjesto njenog portreta imam skeniranu fotografiju Kažotićevog zdenca koji se čuva u Muzeju grada u Zagrebu. Nema Dragoslavinoga portreta, no mogla bih rekonstruirati njeno lice, njenu pojavu. Vidim je u bijeloj lanenoj košulji sapetoj srebrom i zlatom vezenom tunikom. Dragoslava pjevuši uz zdenac dok čiope žustro režu kupolu nebesa koja izrasta iz grada. Čiope u zanosu povratka, potiče ih britki proljetni vjetar od kojeg bride hridi i pokreće se zemlja. Godina je 1265. Kako nemam slike, pokušavam dakle riječju rekonstruirati lik Dragoslave Draganić. No postoji i slika, ali slika njenoga sina dominikanca biskupa zagrebačkoga, dobrovoljnog avignonskog zatočenika a potom i biskupa iz Lucere Augustina Kažotića koji je činio dobro, koji je sadio lipe, koji je podizao zdence i molio, molio, molio. Sliku je izradio Toma iz Modene za kapitul dominikanskoga samostana u Trevisu. Blaženi brat Augustin iz Trogira, iz ugarske provincije, Reda braće propovjednika... Brat propovjednik, lijepog ozbiljnog lica nagnut nad molitvom koju iskpisuje na pergameni, možda za spas sestre Bitkule.

Odvest ću te u Podmilačje, gdje je krajolik svet, gdje je odnos vode i neba, gore i uštapa za solsticija svjedočanstvo nadnaravnoga, ovdje se liječe opsjednuti i posjednuti. Hereza koju spominje povijest je drugo ime za tajni nauk osluškivanja prirode, osluškivanja Boga. U Podmilačje dolaze ranjene duše a odlaze iscijeljene, zapravo zaštićene. Kada je Dragoslava tražila pomoć za kći Bitkulu, u Podmilačju je već postojala mala crkva obilježena tornjem. No Podmilačje je bilo daleko. Dragoslava je djevojku vodila pustinjacima, Gospi od Prizidnice, a sama je krenula Sv. Mariji u Blizni, kao što su to majke oduvijek činile zavjetujući se dok su molile za zdravlje djece, ekvilibrirajući između dobra i zla, kunući i moleći. No bolje je upaliti malo svjetlo nego proklinjati tamu. Upalit ću malo svjetlo, plamen će mi pomoći vidjeti sebe u grijehu i djecu u dobru koje im svakoga dana podmećem. Dobro se ne može podmetnuti, govore mudraci s Istoka, mudraci uvijek u svjetlu zvijezda, mudraci s darovima. Budi jaka kao Dragoslava koja je znala da je bolest njene djece njena bolest, slabost njihova njena slabost. Upalila je malo svjetlo pružajući Augustinu naranču neka shvati razliku između ploda i mješića, života i igre. Upalila je svjetlo moleći za Augustina i Bitkulu, sveca i grešnicu tako slične, istih darova a tako različite u kušnjama. Sadili su mlada stabla istim žarom, pristupali ljudima istom blagošću, a opet on je svetac a Bitkula zduha, bolesnica, nesebeznana sestra Marije Magdalene.

Činimo dobro mišlju, rječju, djelom, griješimo mišlju, rječju, djelom. Kada je Dragoslava kazala podignut ću crkvicu na sjevernoj strani Čiova u zahvalnost Gospi koju jednostavno zovu Gospa pokraj mora, ona je to i učinila. Danas nitko ne podiže takve crkvice, u mjeri duše. Podignut ću još jednu crkvu u uvali sv. Josipa. Ali danas toga nema: pojedinci ne podižu zavjetne crkvice uz more, samo pansione. Gdje je granica između vrline i grijeha. Pomiče se granica s pješčanom urom postupno i grijesi/vrline nas polako obuhvaćaju kao živi pijesak. Lako je razbacivati se riječima, no nije bez posljedica:

Podignut ću crkvu, posvetit ću je Augustinu Kažotiću, imat će mjere starih zavjetnih crkvica, naručit ću sliku s prizorom zdenca iz Muzeja grada Zagreba uz kojeg stoji Augustin blaženi i mati mu Dragoslava. Kako slatkorječivo, zavodljivo, razmetljivo, a onda je došao kupac i prodali smo sve katastarske čestice u uvali, pa i onu koja je bila namijenjena crkvici, sve suhozide, sve trave, sva stabla samoniklih borova i česmine, sva božja drvca, sav grab i rogač. Sva stabla maslina, kupio je signore Globale, kupio je more i naselio ga tovnim morskim svinjama. Nije važno, na tu česticu nije bila uknjižena Dragoslava, uknjižilo se na nju moje srce. Danas, u doba kolinja, sred uvale love tovljene ribe koje u smrtnom strahu gube škrge i cvile, potom ih trančiraju i brzo prave tlačenicu, prezvuršt adrijanski i krvavice da Millle Navi. Zacrveni se more od krvi riba tovljenica, riba u čije su gubice zataknuli jabuke, zlatne jabuke iz Kažotićeva vrta. Tamo gdje sam željela graditi crkvu, zacrvenilo se more.

Na zagrebačkim vratima jedne od Kažotićevih obitelji, sedam stoljeća kasnije piše Osibova. Osibe moj sveti, sveti Josipe. Za prodanu zemlju kupili su stan. Pao je u zaborav projekt nove crkve, u suvremenom izričaju, bile su to konfabulacije sentimentalne nasljednice. Doniralo se doduše nešto novca za obnovu postojećih svetišta, a priča o novoj crkvi bila je samo kolokvijalna koketerija. Bila je i mišlju, i rječju, a onda se dogodilo nedjelo pa su tako i misao i riječ postali grijeh. Za nekoliko katastarskih čestica u uvali sv. Josipa kupljen je stan u zagrebačkoj župi sv. Josipa, također nekad nečije nacionalizirano, devastirano, i ovo i ono ali dobro. U doba postmoderne vlasnicima se djelomično vratilo ono što im je oduzeto u doba neke od revolucija. No i oni su, izgubljeni za svoja dobra, prodavali dalje. Stari zagrebački stan, prelijepih dvostrukih vratiju, stakla na vjetrobranu sa kristalnim rubom, pogled kroz kristalnu kuglu u devastirani zagrebački vrt: orah sa čavlima u deblu, trešnja koja rodi suvenirima, jasen s kojega su napola ogulili koru i bokori hortenzija (nema svadbenih zvona tamo gdje »cvatu« hortenzije). Novi stanari, Kažotići, umjesto imena, na vrata su istaknuli pločicu s natpisom Osibova. Bila je to nepotrebna, pretjerana gesta. Valjalo je uknjižiti, ovdje daleko od obale, i onaj pogled na more i onaj miris Sredozemlja, i ono Bitkulino djevojaštvo, ljepotu njene kose kao u Marije Magdalene i njene sadnice koje se dižu u nebo izazivajući moćnike i kuću u kamenu, grb na kruništu zdenca. Nakon tri godine javili su iz katastra: »Morate priložiti potvrdu o integritetu. Potvrdu o tome da je jedna te ista osoba stanovala u Ostrogovićevoj ulici, Naselju februarskih žrtava, Aleji pomoraca, Nazorovoj ulici, Opatičkoj ulici, Ulici Ivane Brlić Mažuranić, ulici Medveščak i napokon ovdje u Trakoščanskoj.« Oni ne znaju, ali Dragoslava zna, jer živi u Uvali Sv. Josipa, da možete oploviti sva mora i ostati ista osoba, ona koja je krenula iz prve luke. Pa makar to bila zračna luka Grobnik.

Nemam portret Kažotićeve majke, kao što nemam fotografije moje uvale iz doba kada sam u Osibovi vadila periske i u njih umetala špekule, pikule, staklene kuglice, ili špigule, kako još kažu na jugu. Vrijeme djetinjstva izjednačava se s mitskim vremenima; identično je vremenu kakvo je proživio Augustin kao dječak, uz zdenac sred kamenog vrta, u gradiću okruženom morem. U kamenom vrtu netom postavljena trpeža djetinjstva s pliticom modrine. Tinja plava smola dopodnevna, lijena, na potpornju neba. Potom iskra mine.

Kažotićevu majku volim zamišljati u zatvorenom vrtu, hortus conclusus, s dječakom Augustinom kojemu dodaje malu loptu izrađenu od kože mijeha, mješić prekriven pozlatom. Dječak je baca i veseli se. Dragoslava Draganić u mikrokozmu vrta mlađahna pojava, ljupka i ozbiljna lišca, blistave zlaćane kose, pažljiva kod igre, na trenutke odveć razdragana jer uživa u radosti svoga dječaka. Dragoslava odjednom podiže naranču dok mali Augustin klikćući poskakuje s mješićem–lopticom bacajući ga ustranu. Majka mu u ručice umeće naranču podižući potom igračku. Dijete je zbunjeno savršenstvom ploda, instiktivno zna, to se ne baca. Smiju se razdragano izmjenjujući uloge u prenošenju ploda iz ruke u ruku (tako su se njegovi prstići zazelenjeli — tada su u njegovim rukama zadrhtale sadnice lipe koje će kasnije saditi u Zagrebu, u Cerniku, u Avignonu). Nakon igre kod zdenca, Dragoslava će umiti Augustina, oprat će njegove ručice, otresajući napokon vodu sa svojih lijepih bijelih ruku prema licu dječaka, ali pažljivo, tako da ga kapi ne dohvate. Augustinu će se u zjenice, u najdublji kutak pamćenja utisnuti prizor igre kod zdenca s grbom, koji će kasnije (u baroku) od štita s dvije zlatne grede nadograditi orlom, kalpakom i crnim plaštom. Godinama kasnije, nakon Trevisa, nakon Pariza, nakon putovanja Europom, kada je kao biskup došao stolovati u Zagreb, u glibljinu i kal pri gori Medvedskoj, Mons Ursi, bikup Kažotić podići će zdenac. Povijest kaže: bio je to čin želje za osiguravanjem higijenskih uvjeta civilizirana biskupa koji skrbi o svome puku. No bilo je tu i pamćenja na jug, na majku Dragoslavu, na njenu ljupku pojavu uz zdenac, na vodu kojom ga je oslobađala nečistoće: ručice prašine a vjeđe tame. Dragoslava Draganić, mlada patricijka koja se udala u časnu trogirsku kuću De Casotti, zauvijek je ostala u pamćenju svoga sina kod zdenca s narančom u ruci, a sestrica Bitkula ostala je njegovo drugo, razdragano, razigrano djetinje ja. Jedna od uličica u Staroj Vlaškoj, tik pod kaptolskim dvorom, dugo je nosila ime Pri zdencu biškupovu i onda kada je zdenac, odnosno njegovo krunište preneseno na drugo mjesto.

Stoga, kada mijenjam wall–paper, umjesto portreta Dragoslave Draganić izabirem Kažotićev zdenac koji sam slikala 1991. godine i na screenu se pojavi jednostavno gotičko krunište bunara. Gledajući ga pokušavam riječima rekonstruirati pojavu plemenite Dragoslave Draganić, lijepe Dragoslave Augustinove, Kažotine, Bunine i Bitkuline majke. Bitkula koja je naslijedila majčinu blagost, lijepost, razumijevanje svega i mogućnost interpretacije, majčinu zelenu ruku (dito verde), kao i brat joj Augustin pojavljuje se nad glavnim vratima crkve Sv. Dominika u Trogiru. Tu sliku blažene Djevice Marije s djetetom Isusom dao je izraditi Nikola Kažotić, sin brata sv. Augustina. Vjerojatno prvorođenac jer je i on dobio ime po djedu. Nikola je kao i Augustin bio biskup, ali trogirski (1363–1373). Kako se o njegovu rođaku Augustinu za života govorilo kao o svecu, prizor u luneti nad vratima uz Majku Božju i Mariju Magdalenu s lijeve strane, u plitkom reljefu bilježi lik biskupa Augustina u ornatu kojemu uz noge kleči žena. Njenu pojavu prati natpis: Domina Bitkula soror huius sancti Augustini (Gospođa Bitkula, sestra ovoga svetog Augustina). Domina Bitkula kći Dragoslave Draganić i Nikole De Casotti kleči uz brata Augustina klanjajući se Gospi. Kreposnu Bitkulu pamti Trogir. Danas je možemo usporediti sa ženskim likovima Paola Veneziana. Nevjerojatan vitak lik blago povijene šije a potom izbačene s očima uprtim u nebo, nježna obličja i glave okrunjene zlaćanim prepletima. Levitirala je u opravama lijepo vezenih rubova, mlada patricijka Bitkula. Sve je na njoj bilo savršeno, sve je u njoj bilo savršeno. Ljepota je božji znak. Kako je postala grešnica, pritisnuta kušnjama na čije je vjeđe pala tama, čiju je dušu zahvatila oluja a pamćenje se pomutilo okrećući dušicu k djetinjstvu. Bitkula ne pamti ni radosti ni sramote.

Odvest ću te u Podmilačje gdje je krajolik svet, gdje je odnos vode i neba, gore i uštapa za solsticija svjedočanstvo nadnaravnoga, ovdje se liječe opsjednuti i posjednuti. Hereza koju spominje povijest je drugo ime za tajni nauk osluškivanja prirode, osluškivanja Boga. U Podmilačje dolaze ranjene duše koje odlaze iscijeljene ili zaštićene. Kada je Dragoslava tražila pomoć za Bitkulu u Podmilačju je već postojala mala crkva obilježena tornjem, crkva gotovo identična današnjoj rekonstrukciji, Kotromanići su naručivali svečano ruho za udaju kraljice Jelene a Dragoslava je djevojku vodila u crkvu Gospe od Prizidnice, kao što su to majke oduvijek činile bojeći se tame grijeha, ekvilibrirajući između dobra i zla. Bolje je upaliti malo svjetlo nego proklinjati tamu. Upalit ću malo svjetlo; ono će mi pomoći vidjeti sebe u dobru koje ću svakoga dana podmetati svojoj djeci. Dobro se ne može podmetnuti, govore mudraci s Istoka. Budi jaka Dragoslava, prihvati bolest svoje kćeri kao svoju bolest, slabost njezinu kao svoju slabost i Augustinovu molitvu kao svoju molitvu, herezu kao drugo ime za vjeru. Užgi malo svjetlo pružajući Augustinu naranču; neka dijete shvati razliku između ploda i mješića, života i igre. Razgorjela se luč uz molitvu za Bitkulu i preporuke Augustinu, za grešnicu i sveca, tako slične, istih darova a tako različite u kušnjama. Sadili mlada stabla istim žarom, pristupali ljudima istom blagošću. A opet, on je svetac a Bitkula zduha, bolesnica, nesebeznana sestra Marije Magdalene. Sakrila se od nasilja u ništa. Samo je mati prepoznaje.