Živiš li još na kredit

Živiš li još na kredit

Fragment iz još neobjavljene knjige »Osam«

Pravda, ljubav, istina, koje se same sobom kazuju, kao da su bez posljedica, nisu li, ali kad ti bivaš pravedan, kad ti govoriš istinu, kao da se ona može govoriti, kad ti ljubiš, tornado bijesni u noći olujnoj i ispunja me tvojim udom i peludom, kad ti, dakle, činiš dobro, nisu li posljedice neizbježive? Kad ti išta, zvana tako glad ne fizička, nego ona druga, ne ostaje li neutažena? A gdje je ona neutažena, stalno se kote nove i nove sljedbenice.

Što je, tko je usud? Ti koji se utažiti ne možeš. Kada usuda nema? Kada nema tebe neutaženog. Tvoja neutaženost te određuje, tvoja neutaženost te čini onim koji može, možda, do odgode, ali nikako do slobode. Što je tvoja neutaženost, neutaživost, veća, to lakše možeš doći u prigodu da postaneš jedan od onih koji kolo vode. Jedan od onih bjesomučnika iza kojeg stoji istih takvih klika. Da, grijeh je egzistencijalan. Egzistencijalnost je provincijalna. Zato u raju ne može biti ni jednog egzistencijalca. To jest, neutaživost je egzistencijalna. Čim prestaneš griješiti, naime, biti neutaživ, prestaješ biti egzistencijalan. Kako prestati biti egzistencijalan, kako prestati biti neutažen? I ne nadražen. Ne možeš, dok ne uđeš u raj. Ili, dok ne prijeđeš rijeku zaborava. Što to znači? Bio si sam, bilo te je strah, htio si se osigurati. Dobio si ponudu: ti ugledniji, poznatiji, sigurniji, a duša zna se komu. Ponudu si prihvatio. Htio si društveno djelovati. Kakav alibi za grabitivnost. Razine koje, obrazine koje, zar je to važno? I što je danas s tobom? Očuvao si to pubertetsko svojstvo i u zreloj dobi. Ono te još čuva. Pa glavinjaš? A da možda ni ne znaš. Još. Kako ne bi glavinjao, kad ti je duša kod nečastivoga. Kako je izvući od njega? Zar nikako? Jer jednom u partiji, svejedno kojoj, jer svaka bi da je dio sve, zar zauvijek na njegovoj hartiji? Samo tako da se odrekneš svijeta i gornjeg i donjeg, i njegovih profeta i njegovih, pa i najmanjih, priznanja. Uvažavanja. Uspiješ li to, a to je više nego teško, prošao si kroz ona vrata, prošao si, odnosno, onu rijeku, duša je tvoja ponovno s tobom. Više ne živiš na kredit. Zna se čiji. I što vidiš? Vidiš da smrti više nema. Je li moguće? Pa se više od nje ni ne braniš. Ugovorima raznim. A kad se od nje više ne braniš, ni njome ne hraniš, više nisi egzistencijalan. Više ti srce nije harpijino stanište. Više nisi ustrojen, ni strojan. Više nisi ovako ili onako obojen. Uvijek prevladava jedna od one četiri boje. Konačno si utažen. Konačno si ispunjen, jesi li, s onim što je prekokonačno. Ili, ispražnjen od svega onoga što je konačno. Sastale se, spojile se, napokon punina i praznina. Do kada? Jer prođe tako malo, čega, nego vremena, a onoga što je zaista prekokonačno nigdje. Ponovno nigdje. Je li ga uopće i bilo? Bilo je, bilo. A kako bi ga sada bilo kad više nema tebe prekokonačnog? Kad pišeš konačno. Drugo i ne možeš. Jer samo se konačno može pisati, risati. I tako bliže. Ali nikad prekokonačno blizu. Ti prekokonačni, ti koji više ne podliježeš ni jednome scenariju, ni jednoj režiji, ni jednoj interpretaciji, pa ni sceneriji, ti kojem se više ništa ne može dogoditi. Nikakav gestapo, nikakav enkavede, nikakva inkvizija. U demokraciji toga nema? Zato ima svega. Jer kad ti se više ništa ne može dogoditi, kad više nisi ni u demokraciji, kad si konačno prekokonačan, ti si prešao onu rijeku, svatko ima svoga splavara, ako ikada do njega dođe, i više se nećeš vraćati. Pa ni obraćati. Ti si prestao biti pa i mogući genijalac. Više na stropu tvoje spavaće sobe nije upisano od koga nego od tebe - ja sam genijalac. Svemu je kriva mama. Niti s ekrana državnog bikovski ne sričeš, kao profesor etike, da od ovoga vremena neće ostati ništa osim tvojih knjiga. Ti si postao jedan od onih kojih je jako malo, jedan od onih koji se ni rodili nisu. Premda su svi takvi. To jest, bit će. Kad se domognu zemlje obećane. Svi će biti nerođeni. Preporođeni. Ponovnorođeni. Nitko više neće biti ozlojeđeni. Svi će biti spašeni. Nikad više ugašeni. Prijeći pak rijeku zaborava ne znači naći se na drugoj strani. Naprijed partizani. Znači naći se ondje gdje strana nema, a još manje stranica. Na kojima se povijest iznosi. Jedna. A druga vatri prinosi. Gdje strana nema ni srama nema, nema sramnih mjesta, pa onda ni onoga koji kaže: sram te bilo. Etika može biti put, ali nije dobro kad je skut. Za sebeljublje. Jer njezin znak je tada - prut. Najblaže rečeno.

Bog se nikada ničega ne boji. Budući da nije zaposlen, ne boji se ni da bi mogao posao izgubiti. Ne strahuje od dana kada će biti poslan u mirovinu. Pa nimalo nije opsjedan brigom za svoju egzistenciju. Kako bi mogao kad on nije onaj koji egzistira. Pa stoga nije ni onaj koji bi da kako tako profitira. Ali zato On esencira. Možeš li ti esencirati? Možeš, ako klizneš iz šapa usuda. Jer strahovati za svoju egzistenciju, naime, za egzistenciju svojih bližnjih, a tko nije bližnji, a što, a koje, nije bližnje, mnogo toga, sve što je samo malo daljnje, nije li biti u šapama usuda? A kad više nisi u njegovim šapama? Kad se on s tobom više ne igra? Što on sve ne može biti, pa i tvoja žena medena. Više ni od čega ne strahuješ. Nestala je ona uzaludnost. Ona osuđenost. Ono bezizlazje. Ona jeka, meka, koja te sa svih strana do posljednjeg časa progoni. I mami. A iz progonjenosti koje, a iz zamamljenosti koje, tu i tamo, zastaješ i zaman se pitaš: unde malum?

Nije li ti trenutak rođenja kojim se razlikuješ od drugih i do čije svete razlike toliko držiš, neka ti u sve diraju samo ne u nju, dan da ga prevladaš? Nije li ti dan, zadan, da bi se prestao razlikovati od drugih? Ali od kojih drugih? Jer, je li to moguće? Ako jest, kad jest? Tek onda kad nestane svako kad? Dakle, od nebeskih drugih? Ili kako ih već imenovati. Možeš li postati nešto drugo nego što je tvoj trenutak rođenja? Plus ono što se na njega lijepilo. I tako ga krijepilo. Trenutak koji je tako relativan. Kao i svaki, volio ne volio, vrutak. Nije li? Možeš li biti nešto drugo nego što su tvoja određenja, tako gorka ili slatka, priviđenja. Kako? Tako da postaneš čak i sama Božja neodređenost. Ako je to tako, nije li onda klica Božje neodređenosti, neodredivosti, u tebi? Ali od kada? Od kojega početka? Od kojega prvog pričina? U kojem viđenju čina? Kako ti se sve pričinjala? Od kojega žara? Prije više od tri desetljeća nisi li zabilježio jedan svoj san:

po kojoj ulici, po kojoj misli

nagoniš limenku svog dječaštva

mračno je, mračno

njih dvoje još te prate

poslije koje ulice, poslije koje misli

prljavo, tmurno svitanje

napol sagrađena, napol razrušena kuća

odavna već, a još takva

eno je dolje uz more

i valovi su bezvoljni i valovi su gnjili

i dana neće biti

bez lepeta i bez obećanja dolijeće ona

i premda je, premda slaba

ne da se tvojoj ruci

i ostale razbijeno dolijeću

padaju na tu tmastu

na tu vlažnu krošnju

umorne i zaražene

uzalud si ih slao, uzalud im sloboda

zaraza je gore, zaraza je u tvojim dalekim nadama

evo ih, evo

vraćaju se k tebi, vraćaju se

odakle su krenule

da skapaju

u crnoj i besplodnoj

u užasno živoj i mesnatoj

u sjeni tvojoj dubokoj

i koliko ti je vremena trebalo da opaziš da si ispustio, da si ispuštao, jer koliko si puta dolazio pred njegova vrata, čija, pa sna navedenog, kroz koja nisi mogao, da zapisao nisi, da je u dubini te tmaste i više nego bujne, a jalove krošnje bilo jedno oko koje se žarilo? Pluton se sporo kreće. Čemu sve treba umrijeti, da bi se nove dveri otvorile.

Urođeno si konačan. A neurođeno? Nisi li beskočanan? Tek poslije Plutona prestaje sunčev, tvoj osobni, sustav. Samo, tko dođe do Plutona i prođe ga za života? Samo, tko dođe do granica svoje osobe i prođe je za života?

Urođeno ti je da postaneš beskonačan, ali postaneš li ikada? Možeš li štogod u pogledu tom? Urođeno ti je da doznaš tko si. Nije li? Da te ne posrču životne tričarije, sitnice i krupnice. Opet? Doznaš li ikada? Kako ne. Postani, na primjer, narodni delegat, svoje sjene surogat, odmah češ doznati. Doznaš li ikada to da si svemiran? Ali ne iz perspektive ikoje. Još manje iz neke retrospektive. Nego kako? To da si svemiran, to ti je urođeno. Postaneš li ikada, jesi li ikada svemiran? Ah, ne objektivno. Ili si uglavnom samo nemiran? Postaneš li ikada ono što jesi? Ni objektivan ni subjektivan. Budeš li ikada prekokonačnost svoja? Zar onda više svoja? Zar onda više ičija? A ako nikada nisi bio ona, možeš li o njoj više nego naklapati?

I što je težnja k njoj? Nije li to grešna zadivljenost, grešna opčinjenost? Ali bez grešne opčinjenosti, kako do nove životnosti? Bez regresije kako do progresije? Bez stoljeća sedmog kako do dvadesetiprvog. Možeš li regredirati do iskona vremena, pa stoga progredirati do onoga što je preko vremena? Do inkoruptibiliteta. Koga to smeta? A koga ne. Budući da je ne životinjsko, nego ljudsko društvo, nezamislivo bez podmitljivosti, naime bez grijeha smrtnog, bez poročnosti ovakve ili onakve. Porok je temelj države prave. I zdrave. Zato svaka ima svoj rok. A najduže živi ona koja od zraka živi.

Biti opsjednut s Bogom, biti opčinjen s njime, s roditeljem svojim, s prošlošću svojom kao sa svojom sadašnjošću, nije li grešno stanje? Ali ako ne prođeš opčinjenost tu, grešnost tu, kako postati onaj koji je činjen svime? Kako postati onaj koji zna, koji živi znanje, da je činjen svime? Ti činjen svime i ti koji je čineći sve. Kad trpno i radno bivaju ono koje je više nego skladno. U kojoj to ljubavi?

Samo što mnogi i mnogi umru, a nikada ne izađu iz stoljeća sedmog. Svatko ima svoje stoljeće sedmo. Ali ono nema svakoga.

Tvoje mogućnosti koje još nisu postale zbiljne. Sve do časa kada bivaš potpun. Kada bivaš potpun, kada ti više ne treba nikakav kljun, pa ni onaj ibisov kojim točno predosjećaš, jer si čist, jer si se očistio, ili onaj u koji ti svježu hranu stavljaju, više se ne ozbiljuješ, više nemaš mogućnosti za još veće ozbiljenje. Jer si postao, zar ostao, sama dubina, visina, širina, zbilje. Jer si postao zbilja koja izmjera nema. Ni protega, ni stega. Kao da takve ima. Jer si postao mudar. Jer si doživio rodoskrvnilački sudar, darmar, u kojoj davnini, na kojoj ravnini, na kojoj ono livadi od snova. Od kojega doživljaja pak, od kojega vraćanja na prijašnje stanje odmotanosti duševnog svitka, više nije moglo biti pristajanja ni na jedan od identiteta koje ti je nudila kvarnost.

Budući da težnju prema raju ne možeš izbrisati, (kao što je ne mogu zbrisati ni oni koji sebe zovu utopistima), bez obzira na to kakav oblik poprimala i koje ime dobivala težnja ta, i budući da raj nije moguć bez drugoga, drugi te se ne može ne ticati. Budući da te nijedan drugi koji je upitan, a koji nije, ne može zadovoljiti, budući, naime, da se ni s jednim sobom upitnim, a koji nisi, ne možeš zadovoljiti, ne može te se ne ticati drugi koji je neupitan, ne može te se ne ticati onaj ti koji je neupitan. Poglavito stoga što ni jednoga ni drugoga nigdje nema. Rajski ti i rajski drugi, oni koji ne postoje, htio ne htio, najviše te se tiču. Zar najviše onda kad te se odriču? Oni tebe? Zar ikada?

Ako ti je smrt besmislena, što ti je, zar ti je išta, smisleno? Ako u smrti ne možeš pronaći smisao, samo što ona mora biti čitava, a ne polovična, kako ga u ičemu drugome možeš pronaći? Jer nema onoga u čemu ona nije. Kada ti se, dakle, kroz smrt otvara vječnost, ne i dugovječnost, ima li ičega kroz što ti se ona ne otvara? Jer kad ti se ona otvori, smrt je samo okvir prazni, jedan za dva, u koji bivaju smješteni ostatci tvojih opsjena.

Koliko si malih lubanjica pojeo, koje si naručio i koje ti je konobar donio, a svaka je bila oštećena. Nijedna nije bila čitava. Kolike si živote prošao, a ni u jednom nije bilo potpune smrti. Jesi li odustao, možeš li odustati od toga da prije ili poslije, obećanje ludom radovanje, pojedeš čitavu smrt? A dotle, nema ti spokoja. Opet ćeš se obnavljati, opet popravljati. Opet ćeš biti punarbhava.

Onkraj svjetla ikojeg. Svjetlo. Više nego živo. U svemu. Dođeš li do mjesta gdje stanuje tajna ljubav, što ćeš vidjeti? Da nema mjesta gdje ona ne stanuje. Ali prvo ti je doći do toga jednog mjesta. Kojega nigdje ne možeš naći. A tek kada ugledaš tajnu ljubav, tek kad je budeš gledao, bit ćeš on o što jesi, bit ćeš ona. Svjetlo onkraj svjetla ikojeg. Više nego onaj koji je ponovopostajući.

»Ljudi doduše umiru, ali učitelj i dalje podučava«.

Na mjestima tajne ljubavi nikakvog siromaha ne možeš sresti, a ni ikakvog bogataša.

Zašto u raju nigdje ne piše - ljubi bližnjega svoga?

Od ljubavi nestvarne postaje sve što je stvarno. Kada? Kada ti prestaješ biti prvo lice jednine, a ne postaješ ni drugo, ni treće. Niti ikoje množine. Nego? Priupita ego. Zašto Bog nema lica? Zato što bi bio neko od lica jednine, ili množine. A onda ne bi bio Bog. Kad postaneš lice, počneš misliti. Kad počneš misliti, prestaneš biti. Bog nikad ne misli. A ti? Ne misliš li ikada? Malo kada? Zar ikada? Zato i ne prestaješ ne biti. Od drugara nemoj kriti. Ali gdje ti je drugar? Još uvijek bježi u individualnost. Pa to naziva bijegom u slobodu. Još se uvijek čvrsto drži svoga iskustvenog ja. Čini li to Bog? Ma kakvi. Što će njemu individualnost, što će njemu iskustveno ja. Što će njemu iskustvo ikakvo? On nema potrebe osiguravati se. Pa što onda On čini? Spava? Sanja? Što li? Neki kažu da neprestano budno spava. Samo to. I ništa više. Ni manje. Ako je tako, onda On nema nikakve slike ni prilike. Pa onda ni ti ne možeš biti ni na njegovu sliku, ni na njegovu priliku. I? Nema ti ni druge, ni prve. Pokušavaj biti ono što jesi, ni na čiju sliku ni priliku. Ali to je izvan svakog tvog pokušaja. Svaki tvoj pokušaj, uostalom, nije li nemjerljiva, vrlo često i paklenska, daljina od onoga, ne što jesi, nego da jesi? A kako to, kad jesi, ne samo da paklu nema ni traga, nego ga nikada ni bilo nije? Smrt nam nije tek tako dana. Čini se. Kao što nam ni žena nije tek tako dana. Ne žena kao ljudsko biće, nego žena kao muškarčeva sjena. Prije ili poslije mogao bi biti upitan kakva je tvoja školska sprema, jesi li barem apsolvirao: smrt, žensko, muško? Ili si možda čak doktorirao na tu temu. Ako jesi, ti si ne samo riješio svaku dilemu, to jest trilemu, nego si i anđeo postao. U raju se našao. U raju pak nema ni smrti, ni spolova suprotnih. Ni jednog heteroseksualca nema? Štu su onda svi oni drugi? A do raja, odnosno do doktorata toga, kako se stiže? Hoda li se, ili se gmiže? Samo preko suprotnoga spola. Prvo preko onoga izvan sebe. I to tako da budeš više nego izvan sebe. A potom preko onoga u sebi. Tako da ga se pljuje i liže? Kad suprotnoga spola više nema, ni izvan tebe ni u tebi, nema ni tebe. A kad ni tebe nema, gdje si? Pa u raju. Kad si u njemu pak, ipak, konačno si prekokonačno u posvemašnjem suglasju sa samim sobom. I jer samog tebe više nema, u totalnom si i napokon nimalo fatalnom suglasju sa svime. Je li riječ o predestiniranom skladu i neradu?

I sve tihuje ljubavlju, kakvom to, radošću, kakvom to? A kad sve tihuje žarom, koje to ljubavi, koje to radosti, do kosti, više ne govoriš o redu i neredu, ni o radu i neradu. Ne stvara li rad nered, ne stvara li nerad red, ali red koji više nije čovjekov? Više ne govoriš o praznini i punini, o kaosu i kozmosu. Niti više iz znanosti izbacuješ teološku misao, jer znaš da je svaka znanost misao. I obratno. I da nema znanosti koja može ne bogovati?

Ne izražavaš li se jezikom, to jest riječima, mislima, osjećajima, kretnjama, gestama, u svim stadijima svoje povijesti? Postoji li tvoja povijest, kad se ni najmanje ne izrazavaš, ni na koji način? Se se uvijek izražava. Gdje nema se nema izražavanja. Ima li Bog sebe ili se? Pa On se nikad ne izražava. Kad je tvoja povijest prekinuta, možeš li se više ikako izražavati? Bog ne pripada povijesti. Ne možeš. Znači, nema te više. Bogu hvala. Neki će pak, da tek tada zaista jesi. Koji je najveći stupanj tvoje odgovornosti? Nije li onaj na kojem ti, kad se na njemu nađeš, sve odgovara. Taj stupanj pak kada ti sve odgovara, može li biti povijestan? Ne može, jer to više nije stupanj. I što će ti povijest tvoja, ičija, ikoja, bez toga stupnja? Ako te nema tvoje ja, spadaš li više pod tragediju, pod komediju, ili pod ikoju drugu dramsku vrstu? Jer dok pod ikoju spadaš, čemu da se nadaš, ti si u povijesti i moraš se na neki, pa i najblaži način, razračunavati. Neki predlažu sve silovito zatući. Samo, previše ih ima i sve pozicije i opozicije moći drže u rukama. U ime naroda. Neki govore da je narod stoka. Među njima i jedan naš, vaš, vrlo ugledni pokojnik. Ne možeš ne biti od računa, pa prema tome i od kračuna ovog ili onog, dok si u povijesti. Dok si u povijesti, ti si uračunljiv ili neuračunljiv. Svakako, neprestano nemiran. Sad jadan, sad silan. Hoćeš se smiriti? Biti ni jadan ni silan? Izađi iz povijesti. Sve će ti odgovarati.

Bivanje s drugim, a da nije ni na čiji račun, na tvoj, na njegov, ili na račun nekoga trećega, u smislu ikojem, ne čini li te življim? Neshvatljivo, neuhvatljivo, živim. Ono što te čini živim, ne čini li te toplim. Kad te osude, oduzmu ti toplinu. Pa postaneš frigidus, frigida. A toplina ne postaje li svjetlost? Kako koja. Kako kada. Biti s drugim, a ne biti ni na čiji račun, ne čini li se nemogućim, kao što se nemogućim čini da se može biti onaj koji svijetli. Svijetli li itko danas igdje? Kojim svjetlom? Budući da si zadovoljan, budući da si umiren, samo kad si svjetlošću ispunjen, samo kad se u tebi svjetlost javlja svojom neiskazivošću, što ti je, nego pokušavati biti s drugim, a da to ne bude ni na čiji račun. Kako se pokušava? Tako da se pokuša prizvati totalnu pomrčinu. Znaš onu, koju, onu kad je sve samo. Ondje gdje se svjetlost javlja ni od koga proizvedena, nema računa nikakvih. Jer nema onoga tko je proizvodi i naplaćuje. Niti se s njom ikako možeš koristiti. Gdje je račun tu je ego. A egotično bivati s drugim ne stvara toplinu koja se pretvara u svjetlost. U svjetlost čiji izvor nije smrtan. Kao da ta svjetlost ima izvor. Onda bi imala i uvir. Kad si egotično s pacijentom, a kad nisi, pacijent ostaje pacijent. Koji? Jedan i drugi. I ti i on. Bez svjetlosti nema istinske zajednice. Ni bez mraka. A gdje nema istinske zajednice, postoji zajednica pacijenata. Zajednica trpnika i smrtnika.

Zašto Bog ne trpi? Jer nema oblika. Jer njegovo tijelo nije nikada za opijelo. A svi njegovi oblici, sva njegova tijela, trpe. Podliježu trpeži. Podliježu truleži. Unatoč povremenoj krpeži. Budi bez tijela, budi bez oblika, budi bez forme, ne budi formiran, nećeš biti trpan. Niti krpan. Kad si formiran, volio ne volio, moraš biti informiran. Sve više. Ne bi li što manje trpio. Zalud. Ima li informacije koja te ne formira? Koja se u trpnju ne promeće. Koja te ne priprema za smeće. Ima li informacije koja izaziva transformaciju? Kako ne, jedan tvoj znanac sve je informiraniji i sve nasilniji, drugi sve informiraniji i sve pokvareniji, po onom prokušanom da kvantiteta prelazi u kvalitetu. Ima li informacije koja ne izaziva preobrazbu, preoblikovanje, nego stanje koje je preko svakog oblika, obraza i lika? Može li ti pomoći to, ako izbjegavaš svako formiranje, svako informiranje? Da uzimaš neko sredstvo za čišćenje od svake informacije? Koje je to sredstvo? Koje je to usredotočenje koje je očišćenje? Trajno i beskrajno? To nikako? Može li ti išta pomoći? Barem privremeno. Može. Što? Jedan stari naputak. Koji kaže da treba doći do slijepe ulice, da treba doći do stupice, u njoj se naći, do neizlaza i onda, u tome neizlazu, do volje koja nije tvoja, koliko puta, do volje koju nikako ne možeš ni pretpostavljati. Niti ono odakle ona može doći. Jesi li ti do nje došao? Kako? Dao ti je jedan mrtvac ključ? Lako tebi. Da, ali trebalo je doći do mrtvaca. A to je bilo više nego teško i trajalo je dugo. Dok postoji ikoji izlaz prirodni, nema ti preobrazbe koja te oslobađa svakog obraza, naročito onog časnog i masnog. Nema ti transformacije koja je transmutacija. Čudo pretvorbe događa se ondje gdje je iscrpljeno svako tvoje ja koje hoće, kani i namjerava. A drugih ni nemaš. Ono što tebe transformira, to jest transmutira, nigdje ne možeš naći kao ono što je već formirano. Koliko god o tome bio informiran. Zato kad je o tebi riječ, nema Boga kao već formiranog. Tko se obraća Bogu kao već formiranom, ne samo što je bezbožnik, nego nema ni hrabrosti ni dara da se usuđuje prema posve nepoznatim predjelima gdje se gubi sebe. A dotle? Nema ti napuštanja okruglina i kreposti. Ili nekih drugih krivina. Kao što su autoritet, red i zakon. Kakav pojas za spasavanje od vlastite, najčešće, puste lovine za doznavanjem tko si! Anđeli nemaju podsvijesti. Istinska transformacija sloboda je od drugoga sebe. (Je li ijedna stranka slobodna od druge sebe? Znači, nijedna nije transformirana?) Sloboda je i od prvoga sebe. Jesi li takvoga ikada vidio? Slobodnog od jednog i od drugog sebe. Onaj koji je slobodan od njih, više ne govori ni o imanenciji ni o transcendenciji, više se ničim ne hrani, više se ni od čega ne brani. Kad nije ni unutra ni vani. A što bi govorio, kad više ne govori. Što se pak podsvijesti tiče, čim anđeo padne, odmah je zaradi. Jesi li zaradio svoju podsvijest, pogotovo onu kolektivnu? Ili ti je ona urođena? Ako ti je ona urođena, onda ti je urođeno i to da si anđeo pali. Želiš li ne biti takav? Bori se protiv svake urođenosti. Naročito protiv onih kolektivnih. A odakle ti to borilačko? Ono je neurođeno. Ono je rajska vještina. Treba li anđelima ikakva vještina? Inače završiš u genetici. Modificiranoj. Tko je prvi počeo s kloniranjem, s obećanjem da ćeš biti kao Bog? Bez obzira na to koje je ruho na sebi nosio i nosi. Zmijsko, političko, teološko, filozofsko, znanstveno, zar i umjetničko...? Nije li taj i prvi prekinuo s glavnim tatom. Božjim zastupnikom na zemlji, nije li i prvi počeo s učenjem da smo od onoga koji i ujutro i u podne i uvečer hoda na četiri? Odakle je on? Pa iz onog gradića što se zove Dogville. A gdje je taj gradić? Gdje god ljudi žive? Tu anđeli ne žive. Pas i anđeo ne mogu se međusobno smisliti, a ni jedan ni drugi ne mogu bez čovjeka. Jedan i drugi su pak od vatre božanske. S time da se jednu može vidjeti okom smrtnim, a drugu samo okom nesmrtnim. I s time da ta vatra u rukama anđela osvete sve ljude može sažeći. A ako se to dogodi, ostaje samo pas. Koji na nebo zavija.

Zemlja i zrak. Dva elementa koja su u klinču, koja se hrvu, koja bi da se međusobno ponište, a koja život daju. (U starini su pak onomu koga bi htjeli kazniti, čitaj: polako usmrćivati, vatru i vodu oduzimali). Ilovača koja diše. Zašto ta ilovača koja diše, već koliko tisuća godina o Bogu piše? Jer joj On dade dah da ne bude samo prah? Ili zato što nikako da dođe zajedno sa zrakom u potpunu, u ravnotežu koja nema kraja, s ona druga dva elementa, a u kojoj je ravnoteža stalno On? Koji to odgovor ne pita? Ako ne postoji, prestani pitati. Ne možeš prestati pitati, dok ti se ne dogodi da ti sve odgovori, da ti sve odgovara. U što više nego čisto, sumnjaš. A čim ti se to dogodi, više ti ne treba nikakvoga ni kralja, ni cara. Ni predsjednika, ni subesjednika. Jer sve besjedi jednim. Koje jedno nema, niti treba, ikakvoga svetokruga božanskog. Jer pravo jedno nije ni jedno. Pa kako bi onda imalo kruga, ili svetokruga? Kad bi imalo, mogla bi ga stići prije ili poslije poruga. Neka. Od koga, nego od anđela palog, ovog ili onog. Jer oni, anđeli pali, a koji drugi, ne mogu a da nisu kreativni.

Za razliku od anđela palih, anđeli koji nisu pali, kad se sretnu, jedan drugoga ne pitaju: kako si? Zašto? Da pitaju ne bi bili anđeli. Bili bi od neistoga, od različitoga, kao što je svaki anđeo pali različit, pa svoju različitost jaše skoro uvijek do pakla. Ne bi bili od istoga, od jednoga, od onoga koji je ni jedno. Pa se ne bi pitanjem - kako si - jedno drugome, uzalud pokušali približiti. Je li ikada i jedno takvo pitanje onoga koji je bio upitan dovelo do toga da ostane bez svoje krinke, bez svoje zaštite, bez svoga ja? Zaštite koga? Pa opet samoga sebe. Kao što nitko nikada tko je slobodan od ja, gdje su takvi, takvo pitanje ne postavlja. Jer se onaj koji je slobodan od ja ne nastoji nikomu približiti. On je više nego blizu svakomu. A to se ne smatra pristojnim. Tko je više nego blizu, on je neodijeljen. Neodijeljen, pak, ne dijeli. Ne navodi nikoga svojim pitanjem na to da se odjeljuje na subjekt i objekt, na dvije fikcije, da bi iz jedne mogao odgovoriti na pitanje kako je druga. Ne navodi upitanoga da se zbuni, jer ne zna o kojem svom objektu štogod reći, o svome tijelu i njegovim dijelovima, o svojoj duši i njenim stanjima, ili o svome subjektu koji mu je često objekt. A onda svaki subjekt ima različiti broj u raznim vremenima sebe objekata i u svakoga su nekako drugačiji. Pa kako ne biti zbunjen i pokunjen? Katkad i munjen.

Koja sloboda nije frustrirajuća? Ona koja je bez ijednoga nagnuća. Katkad su pasivni diktatori mnogo gori od aktivnih. Ne naginji se kroz prozor! Što imaš vidjeti? Možeš vidjeti samo svoju sudbinu. Ona sloboda koja je bez ijedne čežnje, težnje. Bez ijedne sklonosti, naklonosti. A kad si zauvijek svet? Više nimalo propet. Kad više nisi nimalo anđeo pali. Ni onaj mali. Kad si ostao bez ijedne klice životne. Pohotne, stvaralačke, mladenačke, staračke. Pa više ne pripadaš ni filozofiji ni umjetnosti, ni religiji. Još manje športu i streljaštvu. Politici i bankarstvu. Nego čemu? Ni čemu. Kao da se to može. Jer da bi pripadao, moraš biti nekakvo ja. Nekakva, smio ne smio, zakrinkana, zakrinkavajuća, tvorina. Nekakva patvorina. Nekakvo tvorivo. Za tlapnje gorivo. A to ne možeš ne biti.

Lako Bogu. Niti mora jesti, niti piti, niti misliti na žene, niti na ikoje vrhunsko dobro. Ni planinsko, ni nizinsko. Odriješen od svega toga, zaista je neodrediv, ne možeš mu naći slabe točke, zaista je neranjiv, za razliku od njegovih sinova. Tko im je kriv što nisu isto što i On, još. Zaista nezaustavljiv, neuhvatljiv. Koliko je vježbao da bi postao takav? Koje vježbe? Da bi ostao takav? Ne sjeća se više. Što će Bogu sjećanje?

A ti? Bez sjećanja ne možeš. Na vrhunska dobra, ili na duboka zla? Tvoja ili njegova? Mogao si biti bez jednih i drugih. Njegovih ili svojih? Jesi li? Kako sada stojiš s njima? Jesi li odvezan od njih? Ili umišljaš da si odvezan? Pa si samo u mislima takav. A ondje gdje tvoje misli ne dopiru, kao da to postoji, ondje si vezan za njih. Pripijen uz njih. Pribijen uz njih. Pa se pokaže, poslije ili prije, da tvoje misli nisu toliko važne, štoviše, da su, manje-više, sve lažne. Sve ti je to proći, sve te misli, sve misli i sva razlikovanja između njih. Jer dok misliš, razlikuješ. A razlikuješ, dok postoji razlika u tebi. Između tebe i tebe. Između tebe i tvoje duše. Stari recept: kako unutra, tako vani. Za spravljanje čega? Između tebe i tvoje žene: majke, sestre, kćeri, prijateljice, znanice. Neznanice. A kada više ne razlikuješ? Onda taj recept više ne vrijedi. Što biva po srijedi? Više nema tebe s tvojom dušom. Ona te više ne prati. Daj, svrati. Ona je nestala. Jer te dočekao, jer te prihvatio, onaj koji je »zjenica u oku djevice«. A dočekan, a prihvaćen od njega, postaješ on, ti zjenica u oku djevice. I svako drugo biva isto zjenica ta, žarište to. Zar takvo što postoji? Ma kakvi. To je daleko od svakog postojanja. Koliko? Kad ćeš napustiti svaku mjeridbu, svaku vjeridbu? Kakve su ti šanse? Prije raja nikakve. Budući da u raju nema nikakvih mjera, ni ikakvih vjera, u njemu nema ni sila, ni većih od tebe, ni manjih od tebe, niti ikakvih drugih. Nikakvih, prema tome, ni prisila. U raju nema nijednog kompulzivnog tipa, a nema kompulzivca koji nije provincijalac, upravo stoga što je kompulzivac. U raju nema provincijalaca. Kako bi ih moglo biti, kad u raju nema nigdje provincije. Još manje metropole.

Jesi li ikada bio svijesti koja ne očekuje nikakve vijesti? Niti je upregnuta u prenošenje vijesti. Svijesti koja nikakvoj vijesti ne teži. Koju nikakva vijest ne vuče, ne privlači. Koju nikakva vijest da zakvači. Na koju nikakva vijest nikakva utjecaja nema. Jer nijedna vijest nema nikakve sile. Svijesti za koju do jedna vijest ostaje bez trunka energije: sve su vijesti, od jučer, od sutra, od danas, sasma sparušene, isušene, bez imalo aquae permanens u sebi. Svijesti za koju je svaka vijest jedna od »trideset šest vrsta prašine«. Jesi li ikada te svijesti bio? Njome očio. Ako jesi, bez grijeha si bio. Tako je s onima u raju. Bio si, naime, svijesti koja ni najmanje pogrešna nije. Svijesti koja je izvan domašaja svakog tiska i pritiska. Izvan njihova promašaja. Izvan gnječidbe svake. Izvan spapuljanosti svake. Za ovoga ili onoga pápe. Svijesti, dakle, bez namjere i greške. Svijesti bez vijesti. Svijesti koja je izgubila svaku svoju silu, pa ni u čemu ne vidi nikakve sile. Je li moguće nemoguće? Je li moguća jedna druga stvarnost? Jer inače? Dugo raskrinkavaš druge. Potrošiš na to čitav život. (Svi smo mi policajci tajni). I to te ne smiri. Pa se onda možebitno rodiš ponovno i uzmeš za metu sebe. Onoga sebe koji zakrinkava, koji skriva, sebi, sebe. Pa te ni to ne zadovolji. Iako ga prvo čitavog pretražiš, pa onda svog izrešetaš. Sudiš drugima. Ili sebi. Ili, čas drugima, čas sebi. Pa i osudiš. Svakako, iz toga nikako. Ima u svemu tome nešto odbačeno. Nešto zabačeno. Nešto Bogu iza zadnjice. Ispod nje. Iako od Boga. To. Neka otpisanost. Neko neživljenje. Neka zaustavljenost u padežu »komu ili čemu«. Jesi li ikada bio izvan svih padeža? Jesi li ikada bio neprovincijalan?

Želiš živjeti? Dakle, ne živiš. Želiš umrijeti? Živiš li? Jedva. Gdje je sam život, ima li želje? Ali možeš li to znati, dok nisi sam sav život, dok išta želiš? Odakle ti to pitaš? Iz kojeg iskustva? Iz čega odsustva? Iz kojeg znanja, iz kojeg priznanja? Je li te ikada priznalo sve? Kako je bilo? Dok sav ne živiš, dok potpuno ne živiš, ne možeš ne biti nepotpun, ne možeš ne biti malo od ovoga, puno od onoga. Ili, malo od ovoga, nimalo od onoga. Ne možeš ne biti stonoga. Zaslužna. U slučaju zar svakom? Nagon za smrću i nagon za životom jedan bez drugoga ne mogu. Mračno kao u rogu. Gdje je jedan tu je i prvi. Tko koga mrvi? Zna se. Zna li se? Od kojega si ti progonjen? Možeš li biti ni od kakvoga nagona? Ni od kakvoga pogona? Možeš, ako se popneš na onu goru, na svoju goru, koja je to, na ono uzvišeno mjesto, do onoga hrama. Koji je posve čist, posve prazan. Ali da bi se popeo, sva ti je tvoja snaga potrebna, moraš je povući iz svake njene sjene, iz svake svoje mijene, iz svake skritosti, iz najmanje vezanosti za išta. Moraš postati posve slobodan, moraš postati sav svoj pogon. I ništa manje. Kad više nisi nagon za ovim ili onim. Kad više nisi krojač tobože slobodni, kad si sav svoj pogon. Zar onda više imalo svoj, gdje si? U hramu si koji više nije na uzvišenom mjestu, jer je na svakom mjestu, na svemjestu, i u kojem je sve, jer je potpuno očišćen od svakog, od svih idola, sveto. Pa onda tko bi imao svetokruga, kad nema toga koje ne svijetli. Svjetlom kojim ono?

Kad ne bi bio malo mrtav, malo živ, omjer nije važan, a stalno si takav, tko ti je kriv, nego kad bi bio potpuno mrtav, ili potpuno živ, ne samo da ti ne bi bio više nitko kriv, nego bi bio bez ikojega gona, nagona i pogona, naročito bez onoga kad se sav uzrujaš, kad režati, ili lajati, počneš, kad ugledaš stidnicu. Onu na slici, ili onu u živo? Bio bi i bez ikojeg uzgona. Anđeo bi bio. Anđeli ne laju ni na koga. Stidnice na njih rado. Samo, kako ih one prepoznaju? Jer anđeli su bez svega toga i zato i jesu sveodsutni. Sveprisutni? Pa stoga ni od kuda ne dolaze. Premda oni koji nisu bili u raju, tako ne misle, niti to na ikoji način mogu dokučiti. Pa ipak, može im se slučiti. Ali prije nego ti se takva što sluči, da se, dakle nađeš bez ikakvoga progona, pogona, pa i uzgona, da se nađeš izvan vremena, nema vremena, nema energije, nema materije, sve sami energetski, privremeni, materijalni tipovi, nije li ti doživjeti potres slobode? Koje to zahvalnosti, kojeg to klicanja: zdrav sam, zdrav! Nije li ti doživjeti tres iz kojeg izranja pred tebe nikad viđena silnost, čija neosporivost postaje tvojom? Ti koji si neosporiv postao, jer si doživio najveću zadivljenost, prožetu strahom najvećim. Zar je tebe bilo više strah, zar se nije sve oko tebe koje je bilo živo, od straha, posve umrtvilo? Postalo mrtvo sve pred onim što je iz besmrtnosti dolazilo. Jesi li ikada doživio strahopoštovanje pred onim što si sam stvorio, neshvatljivo daleko od sebe, neshvatljivo dublje od svoje najveće dubine, kakvom samoprijegornošću, kakvom odanošću, kakvom predanošću, a opet nimalo ne znajući komu, pred onim dakle za koje nikako ne možeš reći da si sam stvorio? Jesi li? Kao da se dogodila neka neprivremenost, neka razriješenost od svakog oblika korištenja. Jer štogod sam stvoriš, ti ili drugi, nije li privremeno i nije li izloženo ovakvom ili onakvom korištenju? Možeš li biti netko koga drugi nisu stvorili? Ni ti sam, ni ti sam sebe. Je li to u ičijoj moći? A biva. Jesi li ikada vidio repojedca? Sam sebe jede, sam sebe hrani. Gdje? Kada? Ako si i vidio negdje, nekada, prispodobu tu, to nije to.

Naučavaju li anđeli išta? Ako naučavaju, zacijelo su pali anđeli. Možda i nije tako. Jer ljudi umiru, ali učitelj i dalje podučava. Ali ne u raju.

Nije dobro biti otac bez sina. Jer tko će te dovesti u pitanje? Zamisli Boga bez sina. Nitko u njega ne bi mogao povjerovati. Jer nimalo ne bi bio nalik na čovjeka. Nitko u njega, što je još gore, ne bi mogao posumnjati, nitko ga ne bi mogao odbaciti. Bog samo s kćerima? Pa ga, mu ga, samo sisaju. Pa biva onaj koji ostaje bez mogućnosti za samosvojni razvoj. Jer ostaje bez viška, više nego osjetnog, snage. A bez nje ni sanjati ne može stanje u kojem napokon jest, dakle bez imalo moždana. Pa što će ti takav Bog? Koji? Pa taj koji se ne razvija. Može li ti biti zanimljiv, privlačiv, ako je neosporiv? Znači, ako nisi osporiv, ne razvijaš se? Imaš li znanca ikojeg, prijatelja ikojeg, koji je neosporiv? Može li ti više prijati (ostavi se svakog ića i pića, svake ugode i prigode), ako je postao sasma neosporiv? Ako je ostao onaj koji je zakinut za iskustvo sina, ako nije stvorio onoga koji će ga svrgavati i svrgnuti sa stolice na kojoj sjedi samo kralj. Jer kralj, jer otac, koji nije rodio sina očuvao je svoje prijestolje. Dokle? I sve ga više čuva. I sve više ojačava moć. I postaje boa konstruktor. Onaj koji stvarati ne može? Ali može moćno i bezočno konstruirati. Pa te svojim konstrukcijama konstrigira, malo po malo steže, i u žrtvu pretvori. I više s tobom ne zbori. Budući da sam sebe žrtvovati ne može. Žrtvuje li sotona ikada sebe? Je li sotona jalov? Zašto on nikada ne rađa sina? Zašto nikada ne umire sebi? A okružen je s tolikim ženama. Da, ali one su vjerojatno vještice. Jesu li vještice jalovice? Kako bi bile kad su toliko uspješne. Ali neki kažu da uspješnost i jalovost idu više nego često ruku pod ruku. Bez obzira na to koliko si uspješan ili neuspješan, možeš li išta da tvoja duša, činiti, učiniti, prestane biti jalovica? Koje je to činjenje, koji je to čin? Jer jalovica je, dok ne postane djevica. Možeš li išta da postane djevica? Pa da prestane biti vještica. Pa da se više ne odaje gatanju i matanju. Vještica vrlo ugledna. Neumorna prodavačica najviših opsjena. U koje je neusporedivo najčešći i najbolji kupac tko nego ti. Možeš li? Pa da jedne noći, najduže noći, koliko duge, i u potpunom siromaštvu, budeš rođen od nje? I ti? Bez oca? Pa da budeš posve imun na ikoji utjecaj onoga čije riječi stvara jezik rašljasti. Jer tko je god rođen od majke i od oca može li ne podleći snubljenju zloduha, može li izbjeći presudi i ne biti obilježen onim da je homo duplex? I kako se taj biljeg očituje? Pa zar ne tako da se što god se kod sebe ne vidi, drugome pripisuje i potpisuje. Neprestanim, pa i najistančanijim, najneprimetnijim, projiciranjem. Smrtnicima je više nego teško osloboditi se toga, a tekućim besmrtnicima daleko teže. Jedino anđeli ne projiciraju. Zašto? Zato što nemaju ni prošlosti ni budućnosti. Pa im ništa nije ni suvremeno ni zastarjelo. Jer onaj tko bi da je suvremen, koju cijenu plaća za to? Uvijek istu. Cijenu suvremenog pakla. Koji mu se čini, naravno, rajskim. Dakle, to što mu se čini, sam taj pričin, plača. Kako? Tako što iz sela izađe, (selo čitaj kako ne piše), ali selo iz njega ne izađe. Pa ga svako malo snađe. Najčešće, njegove bližnje puno više nego njega? Što? Pa selo to. I njega, i njega, snalazi, više nego često, pa ga zato, što to, nikako ne pronalazi. Nemoj mu reći što to. Jer i ako mu kažeš, neće znati, a mislit će da zna /ostat će u mišljenju/, dok ga to samo ne pronađe /dakle, ne više u mišljenju/. Ili ne počne pronalaziti. Ako se to dogodi, neće li se početi otvarati onoj prastaroj molitvi, gdje sve nije nastajala i gdje sve ne nastaje, u kojim sve ne oblicima, a koju se može svesti na: koricu kruha nadnaravnog daj mi barem svaki treći dan! Socijalisti su je, naime kapitalisti, preveli sa: kruh naš svagdanji... Bez te molitve, ne njenog prevoda, može li se postajati istinski ekonomičan? Pa onda i istinski ekologičan. Zašto anđeli ne brinu ni o ekonomiji ni o ekologiji? Zašto ih te teme ne muče? Zato što su oni bez kuće? Što će kuća svjetlu koje samo sobom svijetli? Dok nisi to, dok si usmrtljiv, treba ti grob, topao i sunčan. Koji ti svaki čas mogu razbiti, u ime zakona, ili mimo zakona. Ili popravljati ga u ime njega, ili mimo njega. Pa onda to neki zovu političkim obračunom, neki pak političkim računom. Što, rušenje ili popravljanje?

U komu sve ne čuči, ili se ne vrpolji, ili ne bojuje, ili ne stoluje, demon druge naravi? A u komu ne? Neki ga krste i demonom s onu stranu naravi. Ili metafizičnim. Samo ne u onome koji više nije fizičan. Ni apokaliptičan. (Ali ako si profesionalni zlosutnik, ako u svemu slutiš zlo, ako ga stalno predskazuješ, možeš se popeti više nego dobro). Možeš se, dakle, riješiti demona metafizičnog samo ako više nisi fizičan. Ako je to tako, onda je svako drugo rješenje, svako drugo rješavanje, hvatanje sebe za rep. Podešavanje sebe na svoj korijen. Može se činiti svetogrdnim, ali hoće li to reći, podešavanje sebe na ono - tko da više? Jer korijenu nikada dosta. Dok se ne razmoči. Svakako, treba silaziti dublje i dublje, usprkos tome što te oni najdraži iz genetskog bunara pokušavaju spriječiti, jer onda i njihov smisao postaje osporiv, treba sići do onoga gdje je svaki trag korijena ostao, iza, iznad tebe, kao da se to može, u izuzetnim trenutcima da, a ako ne, barem u nekom snu, treba se spustiti do neba, s pokojim, možda, oblakom. Tek tada više nisi fizičan, ni metafizičan. A do tada, solio ne solio, ne možeš ne biti rasist. Klerofekalist? Desni, lijevi, ili onaj koji je sredinjar. Nečiji stipendist. Što kasnije, ako zatreba, kriješ. Pa onda nečiji, zašto ne i glavni, prokurist.

Može li ti ijedna objava pomoći, dok ti se ne dogodi objava koja je jedina tvoja java? Zar se to može dogoditi? Češće nego što misliš. A onda, treba li ti više ikakve pomoći?

U samome raju više nema nikakve priče, ali do raja doći ne može se bez priče. Koje, nego svoje. A ona je uvijek na neki način priča o tome kako si kućom upravljao. Ako si ti kuća, onda je ona priča o tome kako si sobom upravljao. Kako sobom upravljaš. Ti rascjepkani, ti u djelovima, ti razbacani, ti nesabrani, ti koji nemaš svoje priče, ti koji nemaš svoje kuće, pa onda ni ne upravljaš s njome, kako možeš i nazrijevati da bi ti i tvoja kuća mogli postati jedno? Ti bez svoje povjesti, ti bez svoje kuće, ti bez svoje dovršene priče, možeš li išta o jednoj drugoj svijesti? Ondje gdje pojedinčeva priča, dakle čak i njena mogućnost, postane žrtva posvemašnje fragmentarnosti, ne dolazi li sotona konačno na svoje? Ali može li ikada sotona konačno doći na svoje? To da povremeno i privremeno itekako dolazi na svoje, nije li to izvan svake sumnje? Da nije tako, što bi bilo? On bi prestao biti halapljiv. A bez svoje halapljivosti, on više ne bi bio on.

Na životnom putu postoji jedna postaja koja se zove strah od dosade. Ako je ne prođeš, ako ostaneš u njoj, u mjestu postaje te, ako se nastaniš u njemu, ovlada s tobom ono - nikad dovoljno naslade. A naslada ti oduzima svaku snagu potrebitu za inicijalno paljenje prema nekom novom zoru i prizoru.

Bez novog zora i prizora što biva s tobom? Ništa osobito. I nadalje si u lancima onoga troboga. Jedan od njih te ori, drugi tvori, a treći zbori: održavaj se, održavaj! Koji je od njih dominantan? Kako kada. Ali svaki ti od njih, kad riječ preuzima i ima, šapuće ili grmi, da si poseban. Dok ne raskineš njihove lance, dok se ne iskobeljaš iz njihova zagrljaja, dok ne prestaneš biti, dakle, višebožac, zar ne onda i božac, kako zamijetiti možeš da neprekidno, bez obzira na to stvaraš li (se), razaraš li (se), ili (se) održavaš, toneš, propadaš, najčešće vrlo sporo, katkad i vrlo brzo, u živi pijesak svoje važnosti i lažnosti. To jest, svoje nevažnosti i lažnosti. U svakome slučaju, svoje posebnosti. Teško je svoju posebnost ostaviti na cjedilu, teško je svoga boga, troboga, jednoroga, sebe i njega, kojega, prepustiti više nego potpunom, bljedilu. Gotovo nemoguće. Ali dok to ne učiniš, anđeo ne možeš biti. Dok se ne iščahuriš iz svoje individualnosti, iz svoje posebnosti, anđeo ne možeš biti. Jednostavno stoga što ni jedan anđeo posebno ne postoji. Ostaneš bez svoje, bez ego svijesti i proglase te bolesnim. Pa tko drugi nego egosvijesnici, egotisti. Jer egosvijesnost je zdravlje. Ljubi drugoga sebe kao prvoga sebe. Ne piše li tako u najprevođenijoj knjizi na ovom planetu? Zašto svemirce čak ni ta knjiga ne zanima? Zar zato što je ona na njihov jezik neprevediva? Ili možda zato što oni ni nemaju jezika? Da, zbilja, što će njima jezik. Pa kako oni to? Koje? Pa sve. Nikako? Svakako? Naopako? U njih svega toga nema. Pa onda Zemlja ne spada u svemir? Spada, kao što spada i njenih stanovnika nemir. Ali...?

Gdje se nalazi svijet mrtvih? Na groblju? U tvojoj podsvijesti? Ili ondje gdje tvoja svijest ne može doprijeti? Zar najmanje ona koja je nečim, a čime ne, narkotizirana? Daju ti narkozu, ne čine li to svakodnevno, na koliko načina, ne broji, jer i brojenje je jedan od načina tih, da bi te manje boljelo i liše te svih viših svjetova. Svode te, uglavnom, na tvoje disfunkcije. A ako tvoja svijest dopre ondje gdje ne može doprijeti, nije li to onda neka druga svijest? I nije li svijet mrtvih, zar možda, svijet posvema, više nego živih, prekokonačno živih? Svijet, svijest, svjetlo. Kakvo svjetlo takva svijest, takav svijet? Vidi igitur, ne Lumen, quod in te est, tenebrae sint. Svjetlo koje nije tama, svijest druga. Ključ za nju u mrtvih je. Nije li u njih? Gdje bi bio? Kako do toga ključa? Jesu li ti to rekli, ili si se sam osvjedočio? Bez najvećeg poremećaja, uzdrmanosti, zar ne razorenosti, bez gubitka svakog oslonca (i lonca), nikako. Kad mrtvi priskaču u pomoć? Kad ostaneš bez ikakvoga oružja. Dadu ti novo? Ne. Otvore ti svoj svijet. U kojemu nema ni dušmanina, ni ružja. Dobiješ vid, budeš od vida, kojim vidiš, kojim gledaš, svijet koji nije donekle, koji nije ograničeno, ni vremenski, ni prostorno, živ. Ali kada ti otvore svoj svijet? Nikako prije, dakle, nego se na neki način ne pozdraviš, ne oprostiš od ovoga svijeta. Zar ovaj svijet nije jedini svijet? Dok je dvostruk. Kako ne bi bio.

Oholica dok si, dvostruk dok si, možeš li se oprostiti od ovoga svijeta? Može li te itko, dok si oholica, pa i najmanja, krstiti? Znači li to da kršten možeš biti tek kad se oprostiš od ovoga svijeta? A krsti te se odmah po dolasku na ovaj svijet. Pa opet, ne krsti li se dijete tako maleno, jer još nije stiglo postati oholica? A onda kršteno postane oholica i priraste za ovaj svijet. Pa kakvo je to krštenje?

Toliko toga možeš sam. Ali možeš li sam sebe krstiti? Koji je to drugi koji te može krstiti? Koji te može od svakoga grijeha obrstiti? Zar samo možebitno? Nedavno si u snu susreo znanca. Bio je na štakama. Uz njega je bio njegov sin. Za kojega nisi znao. I koji se s tobom srdačno rukovao. Danas si ga poslije toliko godina, znanca toga, stvarno sreo. S njim je bila njegova nova mladica. Nerado se zaustavio. Nije se rukovao. Ona se pak nekako odvojila, našla po strani. Nisi mogao odoljeti i ne ispričati mu svoj san. Kako ga je dočekao? Samouvjereno kao što je i primjereno mladome čovjeku na polovici sedmoga desetljeća. Nije li njegov dosadašnji život bio na štakama? A čiji nije? Ali štaka se nije vidjelo. Jesu li bile ona? Trenutno po strani. Nije li ih, nije li je, zatečen susretom sa svojim vršnjakom, trenutno odložio? I tko će njega krstiti? Zar kakav enciklopedist? Još jedan voluntarist. Oholost do groba. I preko groba. Premda je oholost ništa više nego potrošna roba. A što nije? Veli onaj iz mraka i pritom se smije. Ali njega neprevladiva binarnost resi. Oholica, dakle, dok si, dvostruki dok si, ne možeš nikako kroz vrata koja vode u jedan drugi svijet.

Dok ti se zastor satkan od riječi, satkan od misli, satkan od smrse emocija, takvih i takvih proporcija, ne rastvori, možeš li ugledati istinske radosti? Možeš li rajskog osmijeha na ikojem licu razaznati? Ali zato možeš, zar unedogled, svu svoju pozornost posvećivati eleganciji svojih gadosti. Ako si dakle, jedan od onih koji su malih vrlina, taj ti se zastor nikako ne može rastvoriti. Da si slobodan, bili bio ohol, zaista slobodan, ne slobodnjak, bili bio zarobljen ikakvim osloncem, ikakvom mladošću? Bili bio tvoj hod poremećen? Dok si jedan od onih koji su malih vrlina, nema ti slobode. Tko te može pokrstiti, tko te može učiniti slobodnim od zastora svih, od zastora uvijek tvojih? Koji je to drugi koji te može uvesti u područja u koja sam nikako ne možeš stupiti? Kako se možeš osvjedočiti da postoje stariji, kad ih nigdje nema? A odrasti, sebe prerasti, možeš li, ako ne nabasaš na starijega. (Ali, nije li takav stariji uvijek i uvijek fatamorgana. Privid na izmaku svih tvojih snaga). Jer, odrasti, ne znači li susresti starijega koji te uvodi u područja gdje nema tebe, gdje nema sebe? Gdje nema znanja kao obrazovanja, gdje nema naučenoga, gdje nema stečenoga, gdje nema naslijeđenoga, gdje nema volje, zmijine, ni ikakva njena lika ili protulika. Budući da nigdje nema starijega, nije li znak milosti, začetak njen, ako ga u snu upoznaš? Starijega koji te označava znakom potpunosti, znakom koji je, između ostaloga i vatra vječno živa. A ne strast koja je, hoćeš nećeš, vječno kriva. Dok nisi kršten, ti si od ovoga ili od onoga, ti si od nečega, ti nisi od svega. A ti koji si samo od nečega, možeš li naći, možeš li prepoznati, onoga koji je od svega? Možeš samo onda kada te krstitelj prepozna kao onoga koji je spreman, a da to ni ne zna, biti kršten. Pravi krstitelj ne krsti svakoga, ne krsti bilo koga. Ili krsti za svaki slučaj? Ali je li onda pravi? Ili je onaj koji je u službi neke institucije. Neke prostitucije. Jer, do jedan kršten, a nijedan među anđele uvršten. Kako to? Postoji jedan san, za razliku od svih drugih snova, reče Huei-neng, ili netko iz njegove blizine, koji san svatko, zaista svatko bez iznimke, neprestano sanja. To je san vjere u sebe. Još reče da je vrlo malo onih koji se probude iz toga sna. Pravoga krstitelja možeš, naime, naći (kad prestaneš tražiti, zna se) samo u sebi. Nađeš li ga, on je taj zahvaljujući kojemu bivaš probuđen iz spomenutoga sna. Ne nađeš li ga, sanjaš san do svoje smrti. Neki kažu i poslije smrti.

Postao je sav od svjetla. Znači da je prestao biti netko i nešto. U pojedincu su uvijek dvojica. Jedan je netko, drugi je nešto. Hoćeš li ikada prestati biti pojedinac? Koji se pokušava snaći. Prestani se snalaziti. Jer dok se snalaziš, kako tako, pojedinac si. A dok si pojedinac, nisi pronašao lijeka od sudbine. Niti ga, dok si pojedinac, možeš prestati tražiti. Dok si pojedinac, ti si pojava prirodna. Istječeš iz sebe. Na koji otvor? Ako to istjecanje iz sebe ni na koji otvor ne zadovoljava, ni na onaj gornji, ni na onaj donji, pokušaj utjecati. U sebe? U tim pokušajima da utječeš u sebe događa li ti se išta? Može se početi događati da prestaješ biti samo prirodna pojava. (Prirode odjava). Kako? Ako se okrećeš sebi, hoćeš li išta postići? Ali ako okrećeš sebe, ako okreneš sebe, tjelesno, duševno, u kojem smislu, prestaješ istjecati, počinješ se puniti. Čime? Ah, nečim što nikakve veze nema s dijalektikom. Nego s istinom indeterminističkom? Počinješ se puniti s mogućnošću suhe vatre. Tako je neki zovu. Mokra vatra pak uvijek je ona koju izbacuješ iz sebe, koja istječe iz tebe. Ili, s kojom se nalijevaš. Uostalom, nije dobro da kao takva ostaje u tebi. Koja je, naime, istine determinističke. Koja te čini da se produciraš i reproduciraš. Da se živiš. Da živiš se. Može li se išta drugo? Mokra vatra drži te u krugu iživljavanja, proživljavanja, preživljavanja, zatomljivanja. I taj krug (uvijek je nekome drugome za rug), nikako da postane uzvojnica. Suha vatra, mogućnost njena, kad isčezava svaka sjena, usredištuje te. Na kojemu mjestu? Na onome gdje ti je sredina. Gdje je to? Znat ćeš kad budeš usredišten. A kad budeš usredišten, neće biti toga, ne što, nego koje, neće biti središte suhe vatre. Pa onda hoće li biti ikakva središta? Još manje ikakva ognjišta. Premda se na neki način ne može početi bez njega.

Kako je teško, kako je nedokučivo, ne biti pri drugome. A dok si imalo pri drugome, ni ti, ni drugi, niste sasvim živi. Dok niste sasvim živi, kako bi se mogla očitovati sveza između vas koja nadilazi vrijeme? Samo te ljubav svjetla koja je s onu stranu svake vidljivosti, svake stidljivosti i svake besramnosti, posvema smiruje, samo te živa tišina koja je s onu stranu svake čujnosti posve odrešuje. Od čega? Od svakoga bivanja pri drugome. Ali kako znaš za ono koje je izvan svake vidljivosti, izvan svake čujnosti? I kako o njemu možeš išta? Zar postoji oko koje vidi nevidljivo i uho koje čuje nečujno? Dok ti se ne dogodi vatra suha, ali ne dok ti se i ne prigodi, dok ne budeš njen očevidac, iz nje vidac, njome vidac, odgovora ti nema. Okosnica tvoje povijesti ima li ikakvoga smisla i može li se uopće nazirati, ako nije povijest tvojih ozarenja? A svako ozarenje nije li bilo, nije li, ništenje tvoje povijesti. Ili, ako se u povijesti tvoga života ne očituje ono nadpovijesno, jesi li imao povijesti? Jer zar je povijest biti, postati, ličnost? »I vaše je dijete ličnost«. Priličnost i nepriličnost. A uglavnom je to. Pa što će ti to? To je mjesto opće. Gdje uvijek ista duševna bijeda klopoće. A gdje ona, dakle i tvoja, ne klopoće? Ondje gdje ti postaje jasno koje je tvoje poslanstvo. Jedno jedino? Da postižeš, da postigneš, dostojanstvo. Zar kroz inteziv prosvjetljenja? Pa tome neurotici hrle. I mnoge cure vrle. (Nije lako biti imun na vražje ponude). Da se ostavljaš vremena. Da više ne grabiš nijedan njegov plod. Još manje ikoju njegovu sjemenku. Pogledaj te puste poslanike, te puste poslenike. Te misionare. Nijedan dostojanstva nema. Svaki ti prevaru sprema. Do jedan grabi. Do jedan i najsvetije rabi i zlorabi. Do jedan se u vremenu toča. Do grla. I preko grla. Kao da je do jedan demona metafizike lišen. Premda je svaki ljudskim obličjem uslišen.

Nema dostojanstva bez bratstva. Niti bratstva bez jastva. Je li to ono u kojega ne možeš prstom uprijeti? Bez jastva koje je očinstvo. Koje očinstvo? Zar svako? Očinstvo ono koje je od oca svega mira. Od Amygradosa? Oca svemira. Mnogih je imena. A što je s majkom? Sjeti se krošnje žareće. S otoka onoga. Samog, jedinog, usred mora. Krošnje bademove u cvatu. Svi su cvjetovi gorjeli jednim plamom, jednim svjetlom. Potpuno zaustavljenim, nepomičnim, a neshvatljivo, a više nego otajno, živim. Svjetlo, nadnaravno opčinjavanjuće, iz mora. Kazuje li se ono smrtniku? Ne kazuje li mu se kad mu se kazuje da nije mrtav. Da nije samo smrtan. Dotle pak, ne može bez povijesti. Jer gdje je povijest tu je i interes. A gdje je interes, kako bi moglo biti dostojanstva, kako bi moglo biti slobode od sebe, kako bi moglo biti vrhunca čovječnosti? Zar više samo čovječnosti?

Što će Bogu povijest kad je besmrtan. Kad ne mora skrbiti za hranu, kad se ne mora razmnožavati, kad ne mora biti moćniji nego što jest. Kad ne mora objavljivati Novu antologiju svojih stvorenja. Budući da Bog ništa od toga ne mora, povijest mu se ni ne miče s mjesta, stoji na nuli, pa je ni nema. Njegovi sinovi pak ne mogu bez nje. Jer ona im je jedini način da postanu besmrtni. Bog ne trpi ni od kojega pregnuća, ni od kojega postignuća, on nije ni od kojega dvoga. Jer nije od njih dvoje, od majke i od oca. Tko je od njih, tko je od dvoga, smrtan je. Smrtnik, jer je od dvoga, jer je od dvoje, to jest od dvojice, može počiniti ubojstvo, naime, samoubojstvo. Bog ne može ubiti ni sebe, ni drugoga. Tu mogućnost prepušta onima koji su od dvoga, koji ga ne poznaju. Koji se kockaju. Pa najčešće prokockaju svoj razvojni put. Onima koji ga ni ne sanjaju. Ali može li se njega sanjati? Ne može. Jer on ne pripada carstvu snova. Kojemu carstvu on pripada? Onomu u kojemu nema ni jave ni snova. Carstvu koje nije ograničeno. Nikakvim drugim. Pa ni njime samim. Kao što je sve ograničeno sobom samim. Kad ćeš prestati biti sam? Kad ćeš prestati biti nalik na Boga? Prije tvoje i njegove smrti nećeš. A kad se to zbude, što će biti? Više smrti neće biti. Ni svega onoga što uz nju ide. A što ne ide uz nju? Znat ćeš, kada izađeš iz slijepe, katkad prelijepe, ulice svoga života. Kako se ulica zove? Pamet tvoja. U koju si upao kad si iz raja ispao, znat ćeš naime, kad izađeš iz kaveza s izmjerama vremena, prostora i uzročnosti, u koji si se pretočio, kad si se iz raja istočio, kad si, dakle, zaradio grijeh istočni i Boga. Kojega Boga? Onoga koji s rajem veze nema. A koji s rajem ima veze? Pitaj anđele. Neće ti odgovoriti. Dok ne postaneš sam anđeo. A kad postaneš, treba li ti tada paziti da ostaneš, hoćeš li ih imati išta pitati?