Rijeka vremena

Rijeka vremena

Uz čitanje Pavličićeva romana Odbor za sreću

U svojim romanima Pavao Pavličić nerijetko se bavi Vukovarom, njegovim lokalitetima ili poviješću. Tako je i u posljednjem, romanu Odbor za sreću. Radnju je smjestio u mali, provincijski gradić, negdje na rubu - rubu države, rubu interesa, rubu događanja... Gradić se zove Varoš, ali je Vukovar u neposrednoj blizini, tek nešto malo nizvodno Dunavom. Naravno, tu su i dunavske obale i Fišerski sokak (Ribarska ulica), na kojima i u kojem se sve događa. Vremenski je radnja omeđena dvama važnim pogrebima - onim Josipa Broza Tita, kada na dan objave njegove smrti počinje, i onim Franje Tuđmana, kada završava. Žanrovski je to detektivska priča, s elementima fantastike, u pavličićevskoj maniri, s atmosferom maloga grada i dunavskih obala. Sve počinje kada Marko Horvat preuzme oporučno mu ostavljenu deregliju (mađ. teglenicu) i tijelo svojega daljnjeg rođaka Ise Horvata, varoškog čudaka kojega su svi uvažavali. Deregliju mu je ostavio jer mu je bio jedini rod i nastavljač obitelji Horvat, ali i iz sentimentalnih razloga - u svom dječaštvu Marko je volio dolaziti na teglenicu Šajku. Tako počinje priča kojom autor želi skrenuti pozornost na blisku prošlost grada, ali i upozoriti na aktualna događanja. Ako ne upozoriti, a onda barem reći da je nekada, ne tako davno, postojalo i nešto drugo, da se živjelo i razmišljalo u tom gradu drukčije.

Smisao višegodišnjeg popravka stare i oronule dereglije više nije bio samo u tome da ju se osposobi za plovidbu, ona je postala simbol vremenH, očigledno prošlih i nepovratnih, o kojima govori autor kroz priču o Društvu sv. Andrije, koje se desetljećima brinulo o ravnopravnoj zastupljenosti svih nacija u Varošu, koja su jamčila sigurnost i sreću svih stanovnika maloga, srednjoeuropskoga grada na obalama Dunava. A Dunav je, sjetimo se Magrisa, jamstvo raznolikosti ali i ravnopravnosti; Dunav je simbol Srednje Europe, onoga dijela hrvatske prošlosti i povijesti o kojem se ne govori u trajnim mediteransko-balkanskim pretresanjima i međusobnim nadmetanjima o tome čega je u nacionalnom biću više i što je vrednije, to je dio nacionalnog identiteta koji se zaboravio, kao što je zaboravljena i cijela Slavonija, kao da nikada nije postojao i taj kulturološki i civilizacijski sklop koji je ovu zemlju i Varošu slične gradove i gradiće njezine unutrašnjosti stoljećima držao u samoj srži europskih zbivanja, od ugarskog dvora Matijaša Korvina i na njemu Ivana Česmičkog i Janusa Pannoniusa do habsburškog dvora Josipa Jelačića i stoljetnih veza koje su nas držale u Europi kakvoj danas hrlimo, kakvu smo zaboravili i koju ponovno otkrivamo.

U Varošu je, naime, živjelo dvadesetak nacija, a kako su se povijesna događanja u XX. st. smjenjivala dotad nepoznatom brzinom i žestinom, uglednim i pametnim članovima varoške zajednice postalo je jasno da se nešto mora učiniti kako bi se održala nacionalna raznolikost kao jamstvo ravnoteže. Osnovali su Društvo sv. Andrije, svetog Andrije - zaštitnika ribara, i za simbol uzeli ribarsku mrežu kojom će loviti i spašavati proganjane, jer svaki je režim imao nacionalnu ili vjersku kategoriju koja mu nije bila simpatična, i tako održavati ravnotežu svoje nacionalno i vjerski raznolike zajednice kako bi svi skupa mogli uživati u različitosti i kulturi dijaloga. U romanu, ali i u stvarnosti, počelo je dvadesetih godina prošloga stoljeća kada je, nakon osnutka nove državne zajednice, trebalo zaštititi pravo svih onih koji su u svom prezimenu ili imenu imali w, y, ę, zy i slično od uravnoteženja fonetskim pismom. Sugeriralo se tada više ili manje otvoreno brojnim činovnicima, trgovcima i uopće »strancima« sa »čudnim« prezimenima da se odsele u neke daleke krajeve ili bar tamo odakle su došli stotinjak godina prije. Tada su to bili Nijemci i Mađari. Sredinom prošloga stoljeća ti isti su potpuno iseljeni i raseljeni, ovaj put u ime kazne za ono što su uradili desetljeće prije Židovima, potom su na red došli starosjedioci nepoželjne vjere i nacije, a to je kulminiralo 90-ih godina istoga stoljeća kada se konačno raseljavaju svi, osim jednih, onih koji ostaju i koji sve prisvajaju. No, ni tu nije kraj. Prognani se vraćaju, a progonitelji osjećaju da nisu dobrodošli... Priča se, dakle, nastavlja desetljećima, a traje i danas. Društvo sv. Andrije iz romana Odbor za sreću pokušavalo je sve to zaustaviti ili barem održati u kakvoj-takvoj ravnoteži. Ali, ne treba se zavaravati, oduvijek je bilo lakše razmišljati i djelovati kada je manje - manje ljudi, manje razlika, manje mogućnosti. Tako i danas i literarni Varoš i stvarni Vukovar žive na opasnom rubu svoje bipolarnosti, stalno balansirajući krhkom ravnotežom, kao žongleri na žici mjereći svaki korak, potez i riječ. A vremena kada su postojale i mađarska, i njemačka, i hrvatska škola stvar su davne prošlosti; vremena kada je: »Žuti brijeg stajao je nad dereglijom, a na brijegu je bio jedan toranj, pa drugi toranj, pa kupola sinagoge. Onaj drugi toranj bio je toranj kalvinske crkve i dok ga je gledao, Marko Horvat se točno sjetio kako je upoznao Feriku Kiralyja.«. Bila su to vremena »... načela na kojima je počivala Austrougarska monarhija«, a tek rijetki i danas shvaćaju »Da su imena bogatstvo našega grada, da ona postoje u Varošu oduvijek, da ona obavezuju, i da se ne treba tih imena odricati samo zato što je nekome tako komotnije, jer za svoje pretke, koji su nam dali ime moramo malo trpjeti. I još nešto. Da ta imena, izvorno pisana, ne znače toliko pripadnost nekome od evropskih naroda, koliko znače pripadnost Varošu, jer Varoš i jest Varoš po tome što u njemu žive ljudi s takvim imenima.«

O tome je Pavličić pisao već u Dunavu 1983, kao da je slutio što će se dogoditi, pisao je o Srednjoj Europi na dunavskim obalama nekako istodobno s Magrisom i povijesnim istraživanjima KvĐtoslave Kučerove o Hrvatima u Srednjoj Europi, vjerujući i tada i danas da je raznolikost, multikulturalnost i multietičnost put koji nas vodi iz vlastitih zabluda i zastranjivanja ka jedinom kvalitetnom i trajnom održanju vlastitog identiteta. Kada govori o Hrvatskoj, Siegfried Gehrmann govori o »tradicionalnoj srednjoeuropskoj višejezičnosti u Hrvatskoj« i »tradiciji višejezičnosti kao dijelu hrvatskog kulturnog identiteta« koja se desetljećima sustavno negirala. Danas toj tradiciji pripadaju tek rijetki. Nemamo, na žalost, nikoga da istražuje u mađarskim arhivima, jedva natucamo njemački, i to tek toliko koliko nam je potrebno za shopping u Grazu, u Prag se ide na maturalac, a ne na studij. Prošla su vremena naših odlazaka na stara i ugledna srednjoeuropska sveučilišta, danas se prestiž mjeri nama kulturološki dalekim Cambridgeom ili Yaleom.

Identitet se dokazuje u različitosti, a ne u istosti ili sličnome. Samo oni koji nikada nisu upoznali tu različitost mogu trošiti vrijeme i energiju na uzaludnost međusobnoga dvostranog nadmetanja.

U »Varošu« su postojale različite zajednice, različiti jezici, različite vjere. Dok ih je bilo mnogo, nije bilo problema. Onda kada je politički sve svedeno na dvoje, počinje borba za nadmoć. Množina pridonosi pozitivnom nadmetanju, konkurenciji i toleranciji koja se u takvim odnosima, definiranima nedvojnim odnosom već multikulturalnim isprepletanjem, mora razviti.

Hrvatstvo Vukovara nije bilo zatomljeno ni uništeno. Dokazalo se i pokazalo u tromjesečnom otporu i stotinama mrtvih, reklo bi se u inat onima koji su ga zbog nacionalne raznolikosti stanovništva stalno dovodili u pitanje i stalno propitivali i iskušavali.

To što su si Vukovar i Vukovarci dopustili da budu uhvaćeni u mrežu samodokazivanja, koje posljedično implicira krivnju, njihov je problem. Vjerojatno je taj problem počeo prije 14 godina kada su njihov otpor i borba bili iznenađenje ne samo za građane Hrvatske već i za njezine vojskovođe i stratege koji su ga morali tražiti na zemljopisnim kartama kako bi uopće znali gdje je. Ono što je Vukovarcima tada bilo jasno - da se teritorij i zavičaj brane bez obzira na nacionalnu pripadnost, to mnogima s obje strane sukoba nije jasno ni danas. Onima koji su ga tada napadali, jer i danas smatraju da je Vukovaru mjesto u nekim drugim državnim zajednicama, a onima drugima jer im se domoljublje iscrpljuje u naglasku ili lokalnom znanju o podrijetlu imena i prezimena. Ali to su neke druge i još mnogo teže priče. Trebao bi novi tekst za objasniti sebi i malobrojnim drugima koje to zanima kako smo to došli do toga da je - bia san, vidia san, friškin i sl. dokaz hrvatstva, a kvartir, fiš i bandera nisu. Očito je nešto na tom putu pošlo krivo.

Dvadesetak nacija na jednom mjestu nije bratstvo i jedinstvo - to je Europa, točnije Srednja Europa, a bratstvo i jedinstvo su dvije nacije u tinjajućem suživotu. Gdje su nestali drugi, što se s njima dogodilo, gdje smo ih usput izgubili, danas se više o tome ne govori. Pita se to u svom romanu Pavličić i još neki koji znaju ili se sjećaju da je u »Varošu« svaka služavka nekada znala tri jezika - hrvatski, mađarski i njemački.

Ali treba roman pročitati do kraja i vidjeti kakvu budućnost autor proriče multikulturalnosti i njezinim zagovarateljima. Nadajmo se samo da je ovaj put Pavličić promašio ili barem književnički pretjerao, jer ako bude onako kako je predvidio Marku Horvatu i njegovu društvancu: »Bilo je to kao da su oni iz čamaca zapravo željeli pucati jedni na druge, a »Šajka« se našla između njih. I, njima kao da je baš bilo drago što je tako, jer nastavili su pucati još žešće.«, ne preostaje nam ništa drugo nego se spakirati i otputovati. Jer kaže nepoznati autor brošure iz romana: »Ne samo da mi, Hrvati i Srbi, više ne smijemo biti građani drugoga reda, nego moramo biti gospodari. U ovom će gradu biti onako kako mi odredimo, a kome se ne sviđa, široko mu polje!«

Iz stvarnog su Vukovara već odavno otišli i Nijemci, i Mađari, i Židovi, i Česi, i Rusini..., a ono malo što ih je ostalo teško da mogu doći do riječi u aktualnoj buci međusobnih nadmudrivanja dvaju najzastupljenijih naroda.

I dok se hrvatska javnost zabavlja, dio tobože zgranuto a dio s tihim odobravanjem, nad tobožnjom podijeljenošću grada, starosjedioci Vukovara, a vjerujem da bi i imaginarnog Varoša, zgražaju se nad tolikim neznanjem, jer u Vukovaru, kao i u Pavličićevu Varošu, oduvijek se živjelo na nekoliko kolosijeka, usporedo, duboko u svojoj privatnosti.

Sve što o multietničnosti Vukovara, odnosno Varoša, ali i svih ostalih hrvatskih varoša treba znati nije teško pronaći - o tome je pisala Vukovarka, demografkinja »varoškog« prezimena Alica Wertheimer-Baletić, a usmeno i dandanas svjedoči Vukovarac Alfred Pal. Sve je već odavno nadomak ruke, ali je Pavličić prvi koji je o tome progovorio, istina na literarni način, saževši i u ovom romanu, kao i u Kronici provincijskog kazališta, povijest grada i njegovih stanovnika, i tako sažetu je uzdignuvši na razinu cijeloga naroda i kulture.