Riječka književnost na talijanskom jeziku

Riječka književnost na talijanskom jeziku

Već sam naslov otvara mnogobrojna pitanja i dileme. Naime, o kojoj je književnosti riječ: onoj na talijanskom jeziku čiji su autori pripadnici talijanske nacionalne manjine (bez obzira na to jesu li autohtoni stanovnici tog područja ili su se doselili iz Italije), a žive u Rijeci. To znači da izostavljamo riječke Talijane koji su napustili grad i žive negdje drugdje, a obično njihovu produkciju obuhvaćaju sintagme ezulske ili egzilne književnosti. Književno stvaralaštvo jednih i drugih može obuhvatiti dosta rabljena odrednica književnosti s granice, koju također ovom prilikom ne propitujemo, jer je obuhvatnija od teme koja nas ovdje zanima, odnosno ne određuje samo književnike što ih vezujemo uz Rijeku. Nadalje, i u samom imenovanju nailazimo na nedoumicu - riječka književnost na talijanskom jeziku (tu mogu pripadati i pisci hrvatskoga jezičnoga koda čija su djela prevedena na talijanski jezik) ili fijumanska književnost1 (u hrvatskoj terminologiji previše asocira na pripadanje Rijeke Italiji), ili pak talijanska književnost Rijeke - možda među ponuđenim sintagmama ipak najjasnije objašnjava na što se referira.

Tema talijanske književnosti Rijeke često je preskakivana, zaobilažena, o njoj se pisalo rijetko, sporadično, samo u nekim posebnim prilikama, i samo o pojedinim piscima. Znakovito je da o toj temi nisu mnogo pisali ni sami pripadnici talijanske manjine. Ta je književna produkcija u drugom poraću obilježena teškim biljegom iredentističkog međuraća, kojega se sporo oslobađala i možemo reći da emancipacija od prošlosti još uvijek traje. Neke su promjene vidljivije tek u devedesetim godinama 20. stoljeća i možda ipak stižu prekasno da bi djelovale poticajno na riječki segment talijanske književnosti na talijanskom jeziku. Naglašavam da se ta tvrdnja odnosi na riječku situaciju, a da je u Istri književnost na talijanskom potvrdila svoju životnost i u mlađim generacijama.

Ne može se govoriti, a ni razumjeti književna produkcija riječkih Talijana, ako barem ovlaš ne upozorimo ne neke bitne činjenice iz prošlosti. Rijeka se kao multietnička i višejezična sredina počinje formirati već u 18. stoljeću, kada postaje slobodnom lukom, a sredinom 19. stoljeća nastupa razdoblje većeg gospodarskog jačanja - razvija se luka i industrija, a grad Austro-ugarskom nagodbom i tzv. Riječkom krpicom potpada pod mađarsku dominaciju. Istodobno postaje važnim prometnim pravcem, odnosno mađarskom izvoznom lukom pa se razvoj dodatno potencira. Na kulturnom planu u tom razdoblju grad profitira, jer u njega stižu mnogobrojni poduzetnici iz svih krajeva Europe različitih nacionalnosti koji se etabliraju, nastaje sloj bogatih građana koji ulažu u kulturnu infrastrukturu grada. Mađarska vlast već zatječe višejezičnu situaciju - hrvatski i talijanski se najčešće rabe, ali ni njemački nije nepoznat riječkoj sredini. Hrvatski je jezik domicilnoga stanovništva, no talijanskim se služe svi u pomorstvu i trgovini pa tako i Mađari prihvaćaju talijanski,2 iako je u javnim službama obvezatan mađarski.3 U to je doba hrvatski sasvim potisnut iz javne komunikacije i sveden na segment privatne, obiteljske komunikacije.

Sve do prijeloma 19. na 20. stoljeće vlada relativna tolerancija među kulturama i jezicima pa grad i njegovi stanovnici profitiraju živeći stvarnu multikulturalnost. No, buđenje separatističkih i iredentističkih ideja među dijelom ondašnjih riječkih Talijana dovelo je do raskida između tolerantnog suživota dviju kultura, one hrvatske i one talijanske. Kulturna supremacija na kojoj se gradio sukob među dvjema kulturama potencirana je sve do Prvoga rata, a u prvim poratnim danima mislilo se da je dominacija i nametanje takozvane jače kulture onoj takozvanoj slabijoj zauvijek prestalo. No, politika je učinila svoje i Rijeci se od 1919. do 1921. događa D'Annunzio, kao tragikomična farsa i oličenje nemoći politike da povuče prave poteze. Nakon njegove okupacije grada i osnivanja države4 koja je potrajala do sredine siječnja 1921, a obilježena je nasiljem, pljačkama i bezakonjem te nastankom prvih oblika fašističke organizacije,5 slijedi talijanska vlast u gradu i podjela na Rijeku i Sušak s Rječinom kao granicom, što traje sve do Londonskog sporazuma 1947.

U drugome poraću bilo je teško iz sjećanja grada i njegovih stanovnika izbrisati više od dvadeset godina fašističke vlasti, a pobjeda lijeve opcije dodatno je uznemirila dio talijanskog stanovništva. Opravdani ili neopravdani strahovi doveli su do kolektivnog egzodusa Talijana iz Rijeke, koji su napuštali grad, odlazili legalno ili ilegalno preko granice bivše Jugoslavije najprije u Italiju, gdje su ih u početku smještali u izbjegličke logore da bi se postupno većina ipak situirala u Italiji, a dio odlazi u prekomorske zemlje. Smatra se da je između 30 000 i 40 000 stanovnika6 do 1954. napustilo grad. Od tada postoje sintagme koje opterećuju svako govorenje o tome vremenu - postoje oni koji su ostali i oni koji su otišli. Ta se podjela prenijela i na poratno književno stvaralaštvo. Bio je potreban ovaj kratki pregledni uvod da bismo uopće mogli govoriti o odrednicama koje se vezuju uz cijeli korpus riječke književnosti na talijanskom jeziku u drugoj polovici 20. stoljeća. Kontinuirano se nameće upravo pitanje - je li književna produkcija Riječana talijanske nacionalnosti samo ona koja nastaje u Rijeci (pišu je oni koju su ostali) ili toj književnoj produkciji treba pribrojiti i književna djela koja nastaju izvan Rijeke? U prilog takvu širem poimanju talijanske književnosti Rijeke ide i činjenica da je u predmetno-tematskom središtu te književnosti grad Rijeka, najčešće kao mjesto rođenja, kao prostor ukorijenjenosti, pa Rijeka postaje toposom, općim mjestom književnika koji su otišli. Upravo stoga se o njima govori kao o iskorijenjenima (sradicati). Pitanje »otišlih« i »ostalih« bolna je točka koja se tijekom pedeset godina generacijski prenosi i teško nadvladava pa i mlađe generacije koje u svojem iskustvu nemaju traumatske događaje prošlosti nerijetko bivaju ponesene kolektivnim sjećanjem egzodusa. Ista tvrdnja može se primijeniti i na one koji su ostali, jer i oni nerijetko tematiziraju traume drugoga poraća, nostalgično prebiru po vlastitoj kulturnoj baštini i skloni su pasatističkim temama.

Književnik koji nije napuštao Rijeku, a svojom je individualnošću i kvalitetom nezaobilazno ime talijanske književnosti toga grada svakako je Osvaldo Ramous (1905-1981). Poznat je primarno kao pjesnik s desetak objavljenih zbirki, a pisao je i drame i prozu. Različite generacije kritičara o Ramousu izriču uvijek superlativna mišljenja smatrajući ga ponajboljim pjesnikom talijanskoga jezičnog izraza u Rijeci u XX. stoljeću. Već je prvom zbirkom Nel Canneto (1938) navijestio svoje temeljne poetske preokupacije: prolaznost i neizvjesnost života, a smrt je tema koja se proteže kroz cijeli njegov poetski opus. Ostajući dosljedan sebi mijenja samo pristup temama - kreće od simboličkoga, koje u potonjim zbirkama zamjenjuje alegorijskim, da bi u posljednjem razdoblju pjesničkoga stvaralaštva dosegnuo izražajnu bit poezije u ekspresivnosti vlastitoga poetskog iskaza spojenoga s klasičnošću poezije.7 Među njegovim uzorima spominju se poveznice s Foscolom, D'Annunzijem (muzikalnost i harmonija stiha), Pascolijem, a među nešto mlađim piscima, generacijski bližim Ramousu, navode se Ungaretti (sličnost u smislu sažetosti iskaza i muzikalnosti stihova), Montale (more kao izvor nadahnuća), Quasimodo, Gatto (opsjednutost motivom smrti).8 Svi pobrojeni pjesnici nisu Ramousovi neposredni uzori, već tradicija na kojoj on razvija vlastiti poetski izraz i originalnost.

Spomenimo samo uzgred i pregledno pisce koji su napustili Rijeku, dakle one koji su otišli. U prvu generaciju ubrajamo one koji iz Rijeke odlaze u zrelim godinama i s iskustvom obaju svjetskih ratova (N. Perini, A. Widmar, E. Morovich, G. Marussi, P. Santarcangeli) i čiji je književni diskurz prepoznatljiv upravo po temi egzodusa. Druga je generacija pisaca rođena dvadesetih godina (A. Pilepich, D. Donati, G. Brazzoduro, F. Vegliani), a trećoj pripada Marisa Madieri (1938-1996), kao najmlađa spisateljica s iskustvom izbjeglištva. U njihovoj književnosti rodni grad biva aktualiziran na različite načine - od posve realističkih sjećanja, na ljude, mjesta i događaje, preko tek fragmentarnih, krhotinastih elemenata koje brižno slažu u mozaiku sjećanja, do posve lirskih autobiografskih zapisa (Madieri9), gdje egzodus više nema težinu velike teme, ali je ipak ostavio neizbrisiva traga u sjećanju na djetinjstvo. Izdvojila bih među prozaicima E. Morovicha, a pjesništvo je najbolja ostvarenja dalo u djelima P. Santarcangelija i G. Brazzodura. Taj segment talijanske iseljeničke književnosti koja Rijeci pripada tematski poprima u našem vremenu gotovo sasvim zaokružen opus.

Najvitalniji segment talijanske književne produkcije u Rijeci od pedesetih godina pa do našega vremena čine pisci koji su nakon Drugoga svjetskog rata došli u Rijeku poneseni pobjedom socijalističkih ideja. To se može učiniti neobičnim, no Lucifero Martini, Alessandro Damiani i Giacomo Scotti dominantno su obilježili književnu produkciju na talijanskom jeziku sve do devedesetih godina, kada se uz njih javljaju autohtona riječka imena poput Ezija Mestrovicha, Nirvane Ferletta, Laure Marchig.10

Među pridošlima izdvojila bih opus11 Giacoma Scottija. Došavši u Rijeku iz Napulja 1947, on postaje pripadnikom prve generacije riječkih pisaca na talijanskom jeziku nakon Drugoga svjetskoga rata kojoj, među ostalima, pripadaju i Osvaldo Ramous, Egidio Milinovich, Lucifero Martini, Mario Schiavato i Alessandro Damiani.12 Specifičnost je Scottijeva opusa koji još nastaje iskustvo dviju domovina pa se književno situiranje izvodi između i unutar dviju nacionalnih književnosti. U tako dugu književnom stvaralaštvu (više od 50 godina) ne mogu se zanemariti književna strujanja u hrvatskoj književnosti (mnogo je prevodio), ali ni ona talijanska, pogotovo stoga što je neka djela objavio samo u Italiji. Njegov je prozni opus nastajao na tragovima talijanskog neorealizma i uglavnom je autobiografskoga karaktera. Teme djetinjstva, rodnoga sela, obiteljskih odnosa, primarne su u pripovjednoj prozi i varira ih u više naslova, često kolažno, autocitatno slažući nove tekstove.13 To su redovito kratke forme u kojima su i naracija i dijalozi svedeni na minimum, čest je subjektivni pripovjedač pa onda i iskaz u prvom licu jednine, a temeljno je obilježje tih proza lirizam.

Scotti je ipak poznatiji kao pjesnik. U mladenačkim godinama njegova poezija još bilježi kreativna traganja za poetskim iskazom, tako u zbirci Se il diavolao # nero (Rijeka - Napulj, 1963) zamjećujemo ponešto hermetizma, no nakon te zbirke Scotti naginje tradicionalnijem poetskom izrazu. Za njegovu poeziju kritičari kažu da je bez esteticizma i da se odlikuje realizmom (Maier) te da se nastavlja na neorealističku poeziju talijanskih pisaca. Od kasnih šezdesetih pa do danas, u gotovo trideset pjesničkih zbirki, u Scottijevoj se lirici ne zamjećuju veće stilske promjene, ta lirika nije inovativna, već dosljedno slijedi izabrani poetski put. Potvrđuje se to i u njegovim posljednjim zbirkama - Cercando fiumi segreti (2000), Bilješke za biografiju (2001) i Sulla strada del giorno (2003).

Tematski se njegovo pjesništvo ne razlikuje bitnije od proze. Aktualizacija dvostruke domovinske pripadnosti ili iskorijenjenost, upitnost nad vlastitom pripadnošću, mnogobrojne lirske slike vezane uz djetinjstvo te duboko proživljen osjećaj prirode (česta je tema mora) samo su neke odrednice Scottijeva pjesništva. Istodobno se ono odlikuje narativnošću poetskoga iskaza, on bilježi, zaustavlja emocije i iskustva neposrednim i komunikativnim jezikom. Scotti svojim pjesništvom nedvojbeno pripada vrhuncima talijanske književnosti Rijeke druge polovice XX. stoljeća.

Iako u osamdesetim godinama prošloga stoljeće dominira starija generacija (ponavljam, to su Damiani, Scotti, Martini, Schiavato i drugi), koja se svojim književnim ostvarenjima teško odmiče od tradicionalnih tema i izraza te sklonosti neorealizmu, ipak se javlja nagovještaj novih strujanja u talijanskoj književnosti Rijeke. To je Laura Marchig (rođena 1962),14 tada vrlo mlada pjesnikinja, koja pripada generaciji15 što je u istarsko-riječkoj talijanskoj književnosti nametnula nove teme i izričaj te se na sebi svojstven način odmiče od tradicije nudeći poetiku sa zajedničkim obilježjem antikonformizma.

Upravo rasterećenost od tradicionalnoga, od velikih tema vlastite narodnosti koje je talijanska književnost Rijeke varirala gotovo pedeset godina te upuštanje u dijalektalni diskurz16 u kojem se redovito »okušavala« većina manjinskih pisaca smatrajući to gotovo svojom »dužnošću«, ali s bitno drugačijim tematskim odrednicama, obilježja su poezije Laure Marchig. Ona u poeziju unosi kolokvijalnost, oznake vlastitoga vremena i individualnosti. Uz suvremeno je pjesništvo ne vezuje samo predmetno-tematska razina već i jezično- stilska. Jezik služi eksperimentiranju,17 igranju, u jeziku se ostvaruje ekspresivnost njezine poezije. Čest postupak ironiziranja vezuje se uz oba plana - i stilski i sadržajni, a pridonosi tome i povezivanje poezije i džeza, što donosi neobične ritmove koji se ostvaruju u toj poeziji.

Osim na samu književnu produkciju valja se osvrnuti i na književnokritičke i knjževnopovijesne priloge koji problematiziraju talijansku književnost Rijeke. Tijekom sedamdesetih ima relativno malo takvih priloga i svode se na prikaze i recenzije u dnevnom tisku i periodičkim publikacijama te predgovore i pogovore u monografskim izdanjima pojedinih pisaca. Autori su najčešće i sami eksponenti manjinske književnosti i publicistike (Martini, Sequi, Scotti, Damiani...). Ipak se u La Battani javljaju prilozi s tematskih razgovora ili skupova koji sustavnije prezentiraju jezik i književnost talijanske manjine,18 a u 80-im godinama prošloga stoljeća interes za opisivanje stanja i problematiziranje manjinskoga jezika i književnosti19 ipak postupno raste.

Kraj osamdesetih donosi u Rijeci buđenje interesa za identitet grada, njegovu kulturnu pa onda i literarnu prošlost iz koje se ne može izostaviti proučavanje talijanskog etniteta - ostvaruju se neki važni izdavački projekti20 koji daju pozitivan istraživački poticaj mlađoj generaciji istraživača književne i kulturne prošlosti grada, pa se tako talijanskom komponentom riječke prošlosti počinju baviti hrvatski istraživači, dakle, u ovom slučaju pripadnici većinske kulture. U tom je smislu vrlo značajna i pojava romana Nedjeljka Fabrija Vježbanje života, kao moguće beletrizirano viđenje »dvostrukosti« povijesti grada i djelovanje povijesti na pojedinca. Taj je roman možda najbolja interpretacija »komplicirane« multietničke prošlosti grada.21

Pristupa se, dakle, propitivanju riječke kulturne povijesti sa sve manje ideoloških opterećenja. Talijanski segment kulture grada proučavaju stručnjaci različitih područja pa je sve više objavljenih radova s tematikom kulturne i književne povijesti grada i na hrvatskom jeziku.22 Ublažavaju se i tenzije kojima je bio opterećen odnos ezula pa dolazi do suradnje s Udruženjem za proučavanje riječke povijesti koje su oni osnovali u Rimu, kao i s njihovim Arhivom, gdje postoje dokumenti koji u Rijeci nisu dostupni. U devedesetima23 pratimo povećan nastavak interesa iz prethodnoga desetljeća i u riječkim talijanskim publikacijama i u periodici na hrvatskom jeziku.24 Čini se da uski nacionalni interesi bilo manjinski bilo većinski ustupaju mjesto želji za istinskim suživotom dviju kultura uz uvažavanje posebnosti one druge. Spomenimo i prvu veću antologiju Cittŕ di carta / Papirnati grad25 (1999), u kojoj Aljoša Pužar, sastavljač i autor kritičkoga teksta reprezentativno okuplja talijanske književnike Rijeke XIX. i XX. stoljeća.

U kakvom je odnosu talijanska književnost Rijeke prema matičnoj talijanskoj književnosti? Mogli bismo rezignirano konstatirati - kao i svaka regionalna književnost u odnosu na dominantna strujanja. Talijanska se kritička i književnopovijesna literatura vrlo rijetko bavi književnom produkcijom riječkih Talijana, a bolje ne prolaze ni oni iseljeni Riječani koji književno djeluju u Italiji. Interes dopire do Trsta i okolice, jer je to područje također mulikulturalno, a za ostale krajeve Italije riječka enklava talijanske književnosti gotovo je nepoznata.26

Relacije spram hrvatske književnosti? Uočljive su u riječko-istarskim krugovima. To omogućavaju u prvome redu dvojezična (stvarna dvojezičnost većine Riječana više nije aktualna) izdanja, kako ona monografska tako i uvrštavanje u periodične publikacije, pa književna kritika reagira na nove naslove, dakle prati recentnu produkciju.27 Hrvatska književna povijest ne prati segmente manjinskih književnosti. Rekli bismo da hrvatska i talijanska književnost Rijeke supostoje kao dva paralelnam smjera čije se doticanje i ne očekuje, kao da ne nastaju u istoj sredini, svaka od njih slijedi vlastite poetske zasade, pri čemu se hrvatska književnost generacijski mijenja, pa se tzv. riječki književni krug stasao sedamdesetih razlikuje od generacije pisaca koja nastupa devedesetih. Kao što je već naglašeno, generacijske smjene u talijanskoj književnosti Rijeke nisu specifične (osim L. Marchig), jer prave smjene generacija i nema.

Budući da je jezik presudni medij književnoga djela, u manjinskoj se književnosti javlja problem nedovoljne uporabe talijanskoga jezika u komunikaciji. Suvremene književne težnje, osobito eksperimentiranje s jezikom, teško su provodive u kodu koji se nedovoljno rabi. Stoga je i to razlog što nakon generacije »stari(ji)h«, »odraslih« nedostaje generacija mladih koja će se prema »književnom poslu« postaviti antikonformistički i inovativno.28

Umjesto zaključka o talijanskoj književnosti i ukupnoj kulturi te manjine u Rijeci danas, zaključit ću citiranjem Giacoma Scottija: »(...) kad govorimo o književnicima koji pišu na talijanskom u Rijeci, a Rijeka je bila nosilac te književnosti, počevši od pokojnih Ramousa i Martinija, do Damijanija i mene, treba znati da nas dvojica koji još pišemo imamo po 75 godina. Ezio Mestrovich je umro tek što je objavio prvi roman. Danas od mladih, ako se o mladima među talijanskom manjinom uopće može govoriti, imamo samo pjesnikinju Lauru Marchig. Tako da nakon naše smrti u Rijeci više neće biti talijanskih književnika. Ne izlaze iz naših škola. (...) U Rijeci ne postoji opasnost da nestane manjina kao takva, da nestane talijanski, fijumanski govor. Znam mnoge mladiće koji kada izađu iz talijanske gimnazije, zbog prijateljstava koje imaju u gradu, stalno govore hrvatski. Talijanski, dakle, govore u kući i u školi. Kad budu imali pedesetak godina i zalazili češće u Circolo, i tamo će govoriti talijanski. No, u Rijeci je u opasnosti kultura talijanske manjine. I to ne reproduktivna, nego stvaralačka kultura. (...) Nemamo, dakle, više muzičare, književnike i talijanska kultura u Rijeci je očito osuđena na odumiranje. Osim kad bi došao netko iz Istre i dao nam 'injekciju'.«29

1

To je inačica od talijanskog imena Rijeke - Fiume, pa su Riječani i Fiumani, ali kada se u Rijeci rabi pridjev fijumansko/a/i (...), onda to ima šire konotacije no što je samo prijevod imena stanovnika jednoga grada i izvedenica iz tog imena. Konotacije su povijesne, političke, kulturološke i ovdje nemamo prostora za otvaranje tako slojevite teme. U posljednje se vrijeme pokušava uvesti pojam fijumnistike kojim bi se obuhvatila šira proučavanja vezana uz produkciju riječkih Talijana, no čini mi se da to na regionalnoj razini i u krugovima proučavatelja može zaživjeti, ali izvan toga kruga bit će neophodno uvijek objašnjavati »što se pod time mislilo«. Možda bi se moglu usporediti s pojmom agramerštine, naravno s potpuno različitim značenjima. Osim toga važno je spomenuti i fijumanski dijalekt kao specifičnu riječku inačicu venetskog dijalekta kojim govore autohtoni riječki Talijani.

2

Valja upozoriti da su još isusovci, osnovavši kolegij, u školsku uporabu osim latinskog uveli talijanski jezik.

3

Rijeka za mađarske vlasti, ali i poslije u međuraću postaje mjestom posredništva između mađarske i talijanske književnosti, jer se upravo u Rijeci počinju prevoditi mađarski autori na talijanski jezik i obrnuto.

4

D'Annunzijeva država zvala se Regenze Italiana del Carnaro - Talijansko namjesništvo Kvarnera.

5

Usporedi Povijest Rijeke, Rijeka, 1988, str. 285-290.

6

Brojke su aproksimativne i valja napomenuti da tada Rijeku i Istru nisu napuštali samo pripadnici talijanske nacionalnosti, već da je među iseljenicima bilo i drugih narodnosti - Čeha, Mađara pa i Hrvata, iako se ta činjenica zanemaruje. Iseljavanje nije bilo samo političke prirode, već je među »otišlima« popriličan broj ekonomskih emigranata. O brojkama iseljenih vlada vrlo oprečno mišljenje u hrvatskoj i talijanskoj povijesnoj literaturi. U Hrvatskoj nema cjelovitih i sustavnih istraživanja koja bi se protegnula ne samo na hrvatske već i na talijanske izvore, a talijanska istraživanja počesto zanemaruju hrvatsku komponentu, zadržavajući se samo na talijanskom aspektu viđenja iseljavanja. I recentno se o tome sučeljavaju različita stajališta i polazišta o kojima bez pristranosti možemo reći da ni suvremena talijanska istraživanja ne žele prihvatiti činjenicu da su Istra, Sjeverno primorje i Dalmacija primarno hrvatski. To što se u gradovima tijekom stoljeća rabio talijanski posljedica je višetoljetne mletačke vlasti i činjenice da se talijanski proširio Mediteranom kao jezik pomorstva i trgovine te bio jezikom školstva, nije opravdanje za teritorijalne pretenzije na ta područja. Osim toga govoriti talijanskim značilo je pripadati višem društvenom sloju, takozvanom talijansko-talijanaškom, što je opet imalo odraza na ekonomskom statusu. Usporedi o tome P. Strčić, L'esodo degli Italiani negli anni '40 e 50, u La Battana, god. XXXVII, broj 142, Rijeka, 2001, str. 9-45.

7

Usporedi: Roberto Dobran, La poesia di Osvaldo Ramous, La Battana, godište XXXV, broj 128, Rijeka, 1998, str. 17-43.

8

Usporedi: Gianna Mazzieri, Osvaldo Ramous e la poesia, La Battana, godište XXX, broj 108, Rijeka, 1993, str. 38-47.

9

Usporedi: Danijela Bačić-Karković, Nostalgia fiumana u »Vodnozelenome« Marise Madieri, Riječki filološki dani, knjiga IV, Filozofski fakultet, Rijeka, 2002, str. 11-27.

10

Aktualno stanje književne produkcije na talijanskom jeziku u Rijeci ogleda se u prvom redu u časopisu La Battana, tromjesečniku za kulturu koji je zašao u 41. godinu postojanja. Uz to izlazi petnaestodnevnik Panorama, dnevne novine La voce del popolo, a izdavač je svih triju glasila izdavačka kuća Edit, koja osim periodičnih publikacija objavljuje i monografska djela na talijanskom jeziku. Recepciji riječke talijanske produkcije u samome gradu i na širem hrvatskom području pridonijela su i dvojezična izdanja pojedinih literarnih djela koja niz godina prakticira Izdavački centar Rijeka. Valja spomenuti da nekadašnja dvojezičnost grada, kada su govornici obaju jezika znali onaj drugi, više nije aktualna. Većina Talijana dobro vlada hrvatskim (u talijanskom je školama predmet hrvatski jezik sastavni dio nastavnoga programa), dok se samo mali dio Hrvata služi talijanskim. U Rijeci su četiri talijanska dječja vrtića, četiri talijanske osnovne škole, jedna srednja (s četiri različita usmjerenja) te udruga (Circolo Italiano della cultura), koja organizira različite kulturne i obrazovne sadržaje u prostorima gdje je i sjedište Zajednice Talijana. U sastavu Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca kao posebna organizacijska jedinica djeluje Talijanska drama.

11

Scotti je iznimno plodan pisac: pjesnik - autor je tridesetak zbirki poezije; prozaik - dvadesetak knjiga proza: 2 kraća romana, više zbirki pripovijetki te priča i bajki za djecu; publicist - više od 20 knjiga historiografske građe, petnaestak u kojima donosi esejističku građu; prevoditelj - prevodi s hrvatskog, slovenskog, makedonskog jezika na talijanski, s talijanskog na hrvatski, a zapažen je antologičar i prevoditelj poezije južnoslavenskih naroda na talijanski jezik pa je tako sastavio petnaestak antologija pjesama koje su objavljene u Italiji.

12

U kratkoj bilješci o književnosti talijanske narodnosti sam Scotti navodi još autore: Romano Farina, Sergio Turconi, Anita Forlani, Eros Sequi (premda je samo dijelom vezan za Rijeku, valja ga spomenuti jer je bio i glavnim urednikom La Battane te jedan od osnivača Talijanske unije za Istru i Rijeku), Claudio Ugussi, Umberto Matteoni, Eligio Zanini i drugi. Tu, naravno, Scotti spominje i sebe. Grupa autora, Opća kultura. III. VIPŠ, Rijeka, 1971, str. 457.

13

U tome vidi više u mome tekstu Giacomo Scotti - od Napulja do Rijeke, Riječki filološki dani, Filozofski fakultet, Rijeka, 2002, str. 439-452.

14

Marchig je dosad objavila dvije zbirke pjesama, koje nažalost i nisu dostupne nešto široj čitateljskoj publici: Dall'oro allo zolfo (Rijeka - Trst, 1998) i Lilith (Siena, 1998). Prvu zbirku nema ni jedna javna knjižnica u Rijeci (Gradska, Sveučilišna), već je autorici bila dostupna dobrotom bibliotekarice Srednje škole na talijanskom jeziku u Rijeci. Drugu zbirku nisam uspjela pronaći ni u jednoj knjižnici. Navedeni podaci nisu pretjerano bitni, no kada je riječ o recentnim izdanjima, i to u gradu u kojem živi autorica, otvaraju neka pitanja. Prvo je problem recepcije u vlastitoj sredini - komu je ta književnost dostupna, ako ne potencijalnim čitateljima - sunarodnjacima u vlastitom gradu. Drugo je pitanje bibliotečnih fondova, koji bi trebali okupljati barem one publikacije koje su nastale u gradu ili su na bilo koji način vezane uz sam grad (autorska provenijencija). Ako izostavimo retorička pitanja o čitanosti poezije i kupovini knjiga, posebice pjesničkih zbirki, knjižnice bi barem onu kojoj je jedan izdavač iz Rijeke ipak morale imati u svojim fondovima. Objavljivala je u periodičkim publikacijama - u Italiji, ali i u Hrvatskoj pa se neke njezine pjesme mogu čitati u prijevodu - Dometi, Rijeka, 1984; Istra, Pula, 1987. i Nova Istra, Pula 1996; Republika, Zagreb, 1990.

15

L. Marchig je jedina Riječanka, a od istarskih pisaca tu se ubrajaju Bogliun-Debeljuh, Lekovic, Tremul, Veselizza. Neki se javljaju već sedamdesetih godina, a za sve je bitan odmak od svakog tipa utilitarizma i ideologije kao i od tradicionalnih poetika. Svojim pismom polemiziraju sa stvarnošću, traže nove mogućnosti izraza što donosi jezičnu i stilsku inovativnost.

16

U nje dijalekt nije vezan samo za izricanje zavičajne pripadnosti, pa će Pužar (1999, str. 381) reći da obogaćuje neantejsku liniju unutar dijalektalne pjesničke produkcije (Zbirka Lilith).

17

Jezična je inovativnost uočljiva na više jezičnih razinama - leksičkoj, semantičkoj, sintaktičkoj.

18

La Battana, godište X, broj 30-31, Rijeka, 1973 (Simposio sulla poesia dialettale dell'area veneto-istriotta; L'attivitŕ letteraria degli italiani in Jugoslavia); godište XIII, br. 38, Rijeka, 1976. (La poesia degli italiani dell'Istria e di Fiume - materiali di un convegno).

19

La Battana, godište XVII, br. 54, Rijeka, 1980 (Relazioni e interventi del convegno »Letteratura di confine«, str. 5-115).

20

Povijest Rijeke, ICR, Rijeka, 1988. - to je prva tiskana povijest Rijeke na hrvatskom jeziku, Radmila Matejčić, Kako čitati grad, ICR, Rijeka, 1988. Milivoj Čop, Povijest riječkoga školstva (1848-1918), ICR, Rijeka, 1988.

21

Uprizorenje toga romana u riječkom kazalištu pobudilo je velik interes publike i dodatno aktualiziralo »objašnjavanje« povijesti.

22

Ervin Dubrović, Irvin Lukežić, Goran Moravček, Aljoša Pužar.

23

Tu je važno spomenuti nekoliko tematskih brojeva La Battane: Letteratura dell'esodo, godište XXVII, br. 97-98; Letteratura dell'esodo - pagine scelte, godište XXVIII, br. 99-102; Identita - Alterita, poseban broj, Edit, Rijeka, 1995; Fiume: itinerari culturali, poseban broj 2 Edit, Rijeka, 1997.

24

Časopis za filološka istraživanja Fluminensia (izdavač Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci) redovito u posebnom bloku donosi tzv. »riječke teme«, gdje se često u prijevodima prezentiraju tekstovi talijanskih autora.

25

Izdavači su Edit i Izdavački centar Rijeka.

26

Ima pokoja iznimka, ali zasluga je to samih autora koji osobnim poznanstvima uspijevaju naći izdavače i publicirati pojedina djela, što onda utječe na moguću recepciju.

27

Već sam spomenula i nekoliko pripadnika »većinske« publicistike koji se svaki sa svoga aspekta bave proučavanjem riječke književnosti i kulture na talijanskom jeziku. Usporedi bilješku 22. Evidentno je ipak da se riječka hrvatska publicistika više bavi onom talijanskom no obrnuto. Ako se, na primjer, usporedi posljednjih petnaestak godišta časopisa La Battana, hrvatski autori gotovo i nisu zastupljeni. Uočljivo je zatvaranje u ljušturu vlastite nacionalnosti, što primjećuju i sami riječki Talijani.

28

Usporedi: Giacomo Scotti, La letteratura italina dell'Istria e di Fiume, La Battana, god. XL, br. 149/150, Rijeka, 2003. Parafrazirala sam zaključni ulomak toga teksta koji je prezentiran kao prilog raspravi na Danu književnosti na talijanskom jeziku u Hrvatskoj, koji se održao 5. veljače 2004. u Talijanskom kulturnom centru u Zagrebu (nije pogreška u godinama - časopisi ne uspijevaju izići u godinama koje stoje na koricama!)

29

Novi list, 24. kolovoza 2003, str. 9. Preuzeto iz rubrike Riječki razgovori, u kojoj je objavljen razgovor novinara Nevena Šantića s Giacomom Scottijem.